A zašto baš Oman?”, ajde priznajte da ste se zapitali čim ste pročitali naslov ovog putopisa. Ne brinite. Niste jedini. U posljednjih par dana prije puta mnogo ljudi mi je postavilo isto pitanje. “A zašto ne?”, na ovakva pitanja je najbolje odgovoriti protupitanjem.
Koliko svatko od nas uopće zna o Omanu?! Ja sam prvi koji će priznati da ne zna ništa. Ali nije li putnik zapravo istraživač? Nije li među mnogobrojnim svrhama putovanja i ona da se istraži i upozna nešto novo, nešto o čemu znaš jako malo ili ništa? Nije li svrha putovanja da se šire horizonti?
Kako često znam citirati Paula Therouxa, putopisca s kojim putujem i kada nisam na putu, dok sjedim doma u svom stanu, citirat ću ga na početku i ovog putopisa: “Najbolje putovanje je ono koje je korak u tamu. Da je destinacija poznata i prijateljska, koja bi onda svrha bila uopće tamo ići?”. Ili: “Čim neko mjesto dobije na reputaciji raja, otiđe k vragu.”. I tako sam ja odlučio otići u Oman. Prije nego otiđe k vragu.
Oman mi je još prije par godina pao na pamet. Onako klišejski “šarao” sam po karti i pao mi je u oko. Razmišljao sam da bi bilo zgodno posjetiti Arapski poluotok. Arabia Felix. I kada sam se zaustavio na njemu, počeo sam maštati. Ruku na srce, meni jako malo treba da mašta uzme maha. Irak? Pa s obzirom na okolnosti, baš i nije privlačna destinacija. Saudijska Arabija? Tu je putnicima zabranjeno samostalno putovati i jedini način za ući u zemlju je u organiziranom paket aranžmanu. Kuvajt, Bahrain ili Katar? Ove državice za nas Hrvate imaju čudno stroge vizne režime. Ujedinjeni Arapski Emirati? Pa svi idu u Dubai. Pola pomodne Hrvatske je već bilo tamo. Sasvim sam siguran da je Dubai vidio i Vlatku Kokos. I onda što ostaje? Jemen i Oman. Dugo me privlačio ovaj prvi, ali kako su onda buknule revolucije po arapskom svijetu, a ona u Jemenu još uvijek traje, ovo će se maštanje neki drugi put pretvoriti u stvarnost. Oman sam tako škicao istovremeno s Jemenom nekoliko godina i onda u travnju ove godine konačno i kupio aviokartu. Zapravo aviokarte. Množina. Plural. Jer do Omana i njegovog glavnog grada iz Hrvatske nije baš i jednostavno doći. Let Croatijom Airlines do Istanbula. Zatim Air Arabijom preko Sharjaha za Muscat. Tko uopće ide u Oman? Ja idem.
S vizom sam se naživcirao i vjerovatno, da ne brijem glavu, našlo bi se tu mnogo svježesijedih vlasi. Do otprilike mjesec i pol Hrvati su vizu bez problema mogli dobiti na granici. A onda smo se mi Hrvati čini se zamjerili nešto Omancima pa su nas iznenada skinuli s te liste. I ja sam silom prilika morao prevaliti put do Beča i nazad ne bi li se ta viza našla u mojoj putovnici. Naoružan aviokartama, vizom i puno volje sada sam spreman dati još jednom petama vjetra. Destination Oman. Znam da se nalazi na jugoistoku Arapskog poluotoka i glavni je grad Muscat. I tu svo moje znanje o ovoj zemlji staje. Vrijeme je da naučim nešto novo!

Pijesak svuda oko nas… (Dan 1 - 17.10.2011., iz Zagreba za Muscat)

Pa krenimo od samog početka. Smješten na jugoistočnom rubu Arapskog poluotoka, Oman ima površinu od 309,500 km2, što je otprilike pet i pol puta više od Hrvatske. Iako ima i obalu (čak oko 2700km dugih pješčanih plaža), i planine, veći dio Omana je pustinja. Stoga, ovdje živi manje stanovnika od Lijepe naše, njih oko 3.5 milijuna. Pa ti sad reci da je Hrvatska slabo naseljena! Što onda reći za Oman?!
Oman ima tri kopnena susjeda: Ujedinjene Arapske Emirate, Saudijsku Arabiju i Jemen, dok preko mora, s druge strane Perzijskog zaljeva Omancima mašu Iranci.
Moj avion u rane jutarnje sate preletava najprije Irak, dosta nisko pa se na jugu zemlje, oko Basre, u mraku prekrasno vide plameni naftnih polja. Bome ima tu nafte. Zatim slijede svijetla Kuwait Cityja. I onda ništa. Mrkli mrak. Letimo iznad Perzijskog zaljeva. S vremenom se počinje daniti i taman kada bi trebali početi sa slijetanjem, kapetan obznanjuje “radosnu” vijest: zbog pješčane oluje i slabe vidljivosti u Sharji, aerodrom je do daljnjega zatvoren. Kao da onih prvotnih sat vremena kašnjenja u polasku nisu dovoljna. Ne preostaje ništa drugo nego da avion kruži dok se aerodrom ne otvori. Navodno goriva imamo sasvim dovoljno. Nitko se od suputnika ne uzrujava previše jer je zatvaranje aerodroma zbog oluja i slabe vidljivosti u ovom kraju svijeta čini se sasvim uobičajena stvar. Meni ne preostaje drugo nego se okrenuti i još malo odspavati, već kada sam uhvatio cijeli slobodni red u avionu.
Gotovo dva sata kasnije još smo u zraku. Na monitoru vidim da avion kruži na potezu Sharjah-Musandam. Musandam je poluotok, smješten točno na tjesnacu Hormuz, i omanska enklava. Od ostatka Omana dijeli ga teritorij Ujedinjenih Arapskih Emirata. Prvi je to moj pogled na Oman.
Aerodrom se naposljetku otvara i dok slijećemo prema Sharji, s tri sata kašnjenja, iznad mješavine oblaka i pijeska nošenim vjetrom vide se samo vrhovi nebodera. Kako je Dubai od Sharje udaljen samo pola sata vožnje, Burj Khalifa, najviša zgrada na svijetu, dominira panoramom.
Iako sam namjeravao dan provesti u Sharji, nažalost to mi je sada nemoguće ostvariti jer, s obzirom na kašnjenje, imam manje od 12 sati tranzita na aerodromu pa mi tranzitnu vizu za UAE ne žele izdati. Fuck. Morat ću UAE ostaviti za neki drugi put. Dobra strana priče je da ne moram na aerodromu čekati devet sati svoj let za Muscat. Jutarnji let također kasni pa mi Air Arabia izlazi u susret (da, čini se da još uvijek postoje aviokompanije kojima novac nije najvažniji) i besplatno me prebacuje na taj let.
I tako sam dotaknuo omansko tlo, umjesto u 19:05, u podne. Time sam dobio dodatnih pola dana u Omanu pa ih odlučujem odmah iskoristiti. To što mi je prtljaga ostala u Sharji i doći će kasnijim letom, to je totalno nevažno. Air Arabia mi je danas izašla u susret pa neću sada cjepidlačiti.
Vani očekivanih 35 Celzijaca. Neočekivano – vlaga u zraku (i to baš kada sam pomislio kako je manje vlažno, nego kod nas, krenule su rijeke znoja). Nisam ni stigao do stanice mikrobusa na suprotnoj strani autoceste, preko dugačkog nadvožnjaka bez imalo hlada, i već sam do kože mokar. Paul Theroux je jednom napisao nešto tipa: “Pisanje putopisa nije opisivanje zemalja i ljudi, već opisivanje putnikove psihe.”. Tako nekako. Drugim riječima, u putopisima uvijek na površinu isplivaju slabosti i mane te prednosti jednog putnika. Više ovo prvo nego drugo. Putopisac zapravo svojim čitateljima dosađuje pisajući najviše o sebi, o onome što može i ne može, što voli i ne voli… Tako ću vam i ja malo dosađivati. Ako ste već čitali moje putopise, onda ste upoznati s mojim problemom. Ako niste i ovo vam je prvi putopis, eh onda dragi moji, vrijeme je da vam otkrijem toplu vodu. Ako nešto iznimno ne volim, onda je to ljeto i vrućine. I dođem ja u Oman. “Pa tko je tu lud?”, pitate se. Ja. Sam sebi često djelujem kao nekakav luđak. Ne volim vrućine, a svako malo odaberem destinaciju u kojoj se ni dnevne ni noćne temperature ne spuštaju ispod 30 Celzijaca. Ne pitajte me ništa više. Ni sam sebi nisam jasan.
I proklinjem sebe (kako to obično biva svaki put kada odaberem ovakvu destinaciju) dok hodam polako prema stanici mikrobusa koji bi me trebao odvesti do Muscata. Aerodrom je udaljen nekih 35-40 kilometara od grada. Nažalost, dolazi stariji mikrobus/kombi. Nasreću, klima unutra dere. Klimatizacija u svim zatvorenim prostorima, pa tako i u taksijima i busevima, kasnije će se pokazati, je normalna stvar u Omanu.
Deset minuta kasnije vozač mikrobusa pokazuje svima na vrata. Očito mu je vrijeme za ručak i omansku siestu pa je odlučio skratiti naše putovanje. I tako se ja ponovno nađem vani, na vrućini, pokušavajući uhvatiti nešto prema gradu. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, staje mi mikrobus.
“Matrah?”, pitam vozača.
“Ne. Ruwi.”, odgovara mi.
Uskačem. Sve je bolje od čekanja na suncu. U vožnji uzimam vodič u ruke i pronalazim Ruwi. Ova četvrt je smještena na putu za Matrah. Valjda ću i tamo pronaći nekakav mikrobus za dalje. Taksiji su dosta skupi u Muscatu, posebice na relacije od pet kilometara ili duže, i još posebičnije ako si stranac/lovator. Mikrobus, najčešće VW, Nissan ili neki drugi kombi, još najčešćije starije proizvodnje (ali obavezno s klimom), jeftina je opcija gradskog prijevoza. Kikiriki opcija.
U Ruwiju ne pronalazim mikrobus za dalje. Očito su svi mikrobuseri ili na ručku ili su već pojeli i sada siestiraju. Pokušavam hodati, ali nakon par stotina metara direktnog sunca, kapituliram i ulazim u taksi. Nasreću, naišao sam na nekog poštenjačinu pa me za samo jedan rial (ili 14 kuna) vozi tri kilometra do Matraha.
Muscat je zapravo teško nazvati gradom. Više je to konglomeracija nekoliko malih gradova i sela. Čudno je zaista to mjesto. Posvuda se nalaze bezlični brežuljci. Sivi kamen. Bez imalo vegetacije. Mnogi ti brežuljci izgledaju stožasto, kao da ih je netko odozgo pravilno “sipao”. Drugi izgledaju poput kamenoloma. I na mjestima gdje ima između brežuljaka malo više proširenja, nalazi se neka od onih četvrti ili malenih gradova, poput Matraha, Ruwija, Starog Muscata, Sidaba, Qurma i slično. U koridorima između stijena izgrađene su višetračne ceste koje povezuju te četvrti/gradiće. Često između četvrti, uz cestu, nema neprekinutih prostora, bez građevina, pa čovjek zaista dobije osjećaj da putuje između zasebnih gradova, a ne četvrti jednog grada. Muscat je uistinu jako stjenovit i brežuljkast.
Matrah je jedna od četvrti uz obalu. Sa svojom posebnom lukom za teret i putnike, zaista se doima kao izdvojeni lokalitet. Obalu prati obalna šetnica, tzv. Corniche, obnovljena prije nekoliko godina, gdje unatoč vrućini ima ljudi u ove vruće sati. Šeću. Sjede i razgovaraju. Ribare direktno sa šetnice. Promatraju ludog stranca na vrućini, isto onako kako taj ludi stranac promatra i njih. Muškarci najčešće odjeveni u bijelo, u dishdashu, dugu košulju do gležnjeva. Često s tradicionalnom omanskom bijelom kapom na glavi (meni nalik na kolut sira), ukrašenim vezom, neki imaju turbane, a na nogama sandale. Žene, mnoge odjevene u abbeyu, dugačku crnu opravu gdje se vidi samo lice (ne uvijek), dlanovi i stopala (na kojima su najčešće također sandale). One ležernije će odjenuti slobodniju i šareniju abbeyu. Još ležernije imaju na sebi zapadnjačku odjeću s maramom na glavi. A postoje i žene bez marame. U Omanu nije obavezno da se žene skrivaju ispod abbeye i marame, međutim većina, kako primjećujem, ipak se odlučuje za konzervativnije odjevanje. Međutim, za razliku od puno konzervativnijeg susjeda, Saudijske Arabije, gdje je ženama zabranjeno voziti, ovdje u Omanu žene su za volanima novih i skupih automobila.
S jedne strane Cornichea luka, trenutno gotovo pusta, i potom otvoreno Omansko more, dio Indijskog oceana. S druge strane lijepo poslagane, uglavnom bijele, kuće nekadašnjih trgovaca s drvenim prozorima i balkonima, džamije, a iznad svega kao stražari stoje utvrde i kule. Kažu da ono što su hramovi za primjerice Tajland ili Indiju, to su za Oman utvrde i kule. Skoro pa svaki drugi brežuljak iznad Matraha na svom vrhu ima neku utvrdu ili kulu. Mnoge su u ruševinama. Neke obnovljene, poput Matrah Fort, koja je nažalost zatvorena za javnost.
Matrah je poznata i po souqu. Nekada mjesto na kojem se prodavalo sve od hrane i pića do rukotvorina, parfema i svega što si mogao zamisliti, a mnogo je toga došlo iz dalekih zemalja, danas će kupac iz souqa u Matrahu prije izaći s nekom plastičnom igračkom ‘made in China’ pod rukom. Dobro, souq zlatom je još uvijek tu. Kada bi se svo ovo zlato ovdje prodalo, bilo bi tu više novca od hrvatskog državnog proračuna (svota koju nije baš preteško prestići). Nudi se na svakom koraku tamjan, zaštitni simbol Omana. Nekada je Oman živio od trgovine tamjanom. Danas ga uglavnom nude strancima. Kao što u Maroku svaki trgovac misli da strancu nedostaje samo baš njegov tepih, tako svaki trgovac u Omanu misli da svakom strancu može uvaliti tamjan. Dok šećem souqom u Matrahu, dozivaju me iz svake trgovine i guraju mi tamjan pod nos. Tamjan se dimi po čitavom souqu. Njegov miris je posvuda. A taj miris meni osobno i nije nešto posebno. Podsjeća me na crkvu, mjesto u koje baš i ne volim ići (evo, priznajem i to), posebice u ovo predizborno vrijeme.
Od hotela Corniche očekivao sam rupu. Od jednog od najjeftinijih mjesta za spavanje u Muscatu više se ni ne može očekivati. Svejedno, nije jeftin. 15 omanskih riala (ili 211 kuna). Smještaj je u Omanu dosta skup. Hostela nema niti jednog u čitavoj zemlji. Na kraju u hotelu Corniche dobivam prostranu i čistu sobu s udobnim krevetom, kupaonicom s toplom vodom, staro drndalo od klime (ali još u funkciji) i balkon s kojeg se pruža pogled na luku i čitavu Mutrah. Zanemarit ću jak miris cigareta na hotelskoj recepciji. U Omanu nema zabrane pušenja u zatvorenim prostorima.

Što rade čistokrvni Omanci? (Dan 2 – 18.10.2011., Muscat)

I u devet je vani pakao. Ponovno šećem obalnom šetnicom, ali ovaj put i dalje od Mutraha. Lonely Planet (u daljnjem tekstu, Biblija) predlaže osam kilometara dugu šetnju između Mutraha i Starog Muscata (ili najčešće skraćeno samo Muscat). Kada su pisci vodiča ovo predlagali, vjerovatno su mislili na neko hladnije razdoblje, poput prosinca, siječnja ili ožujka. Ja, uz naravno salvu proklinjanja, odlučujem se za ovu osamkilometarsku šetnju na direktnom suncu u listopadu. Mogao sam uzeti mikrobus za nekoliko stotina baisa. Rekao sam – mogao sam. Ali nisam. Odlučio sam se radije za jednu staru dobru šetnju. Nakon izlaska iz Mutraha, cesta prolazi kroz zeleni park. Malo dalje još je jedan takav. U zemlji koja oskudijeva vodom i koja većinu vode dobiva desalinizacijom morske vode, pomalo je nevjerovatno da se toliko vode troši na održavanje zelenih površina prekrasno zelenim. Tu je uz cestu i jedna dugačka fontana, usred ničega. Dvije trake u jednom smjeru, dvije trake ove ceste u drugom, a između njih cijelim putem od nekoliko kilometara između Matraha i Muscata, vjerovali ili ne, zelena trava da zelenija ne može biti. Potpuni kontrast golim sivim stijenama koji se uzdižu iznad ceste. I sve posve čisto. Od jučerašnjeg dolaska u Muscat nisam siguran da sam vidio jedan jedini papirić negdje na podu. Naputovao sam se u svom tridesetogodišnjem životu, ali Bome čistiju muslimansku zemlju od ove još nisam vidio.
Ta čistoća je uvelike plod rada mnogobrojnih Indijaca, Pakistanaca, Šrilančana, Bangladešana i drugih Azijata kao jeftine uvozne radne snage u Omanu. Njih je posvuda u Omanu. Nekoliko ih sada, dok šećem prema Starom Muscatu, uporno po vrućini zalijeva onu travu. Uđem jučer u mikrobus, većina putnika su pridošlice s indijskog podkontinenta. Uđem u KFC, evo ih opet. Na souqu je također sve puno pridošlica. Pitanje je: “Gdje su čistokrvni Omanci i čime se oni bave?”.
Čitao sam da u Ujedinjenim Arapskim Emiratima jeftina radna snaga s indijskog podkontinenta radi najjadnije i najslabije plaćene poslove, dok starosjedioci rade samo one “gospodske” poslove i ne prljaju ruke. Žive tamo od nafte, ali na naftnim poljima opet rade novopridošlice. Oman, za razliku od svojih bogatijih susjeda, nema puno nafte. Ima nešto plina, ali ni njega nema previše. Osnova omanskog gospodarstva je poljoprivreda te u posljednje vrijeme sve više i turizam (iako je turista još uvijek jako malo). Pročitao sam da negdje da kada su se stvarali Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman je trebao biti dio te velike konfederacije. I koja bi to država onda bila! Nafta Abu Dhabija, poslovičnost i trgovački duh Dubaija te poljoprivreda Omana.
No vratimo se na pitanje omanskih starosjedioca. Iako Biblija kaže da je Oman uspio izbjeći uvoz radne snage, očito to na terenu nije tako. Biblija je pisana prije dvije godine, a puno se toga može promijeniti u dvije godine. Indijaca i inih je svuda. Starosjedioci uglavnom rade u klimatiziranim uredima kompanija, od kojih su mnoge multinacionalne kompanije jer njihove table su na svakom koraku, kao vozači klimatiziranih mikrobuseva (i onda voze one Indijce i ostale “uvezene” što je malo paradoksalno), rade kao taksisti u svojim klimatiziranim taksijima. Zaista se malo starosjedioca vidi na ulici na nekakvom fizičkom radu. Postoji još jedna bitna razlika između onih starih i ovih novih: ovi prvi se voze u svojim novim autima ili, u najgorem slučaju, u taksijima, dok se ovi drugi obavezno “sardiniraju” u mikrobusevima. A vozni park ovih prvih je impresivan. Sve odreda novi auti. Izgleda da su na ulici najstariji upravo taksiji i mikrobusevi, ali i tu je mnogo noviteta. Općenito, stanje taksi/mikrobus voznog parka u Muscatu daleko je iznad arapskog prosjeka. Zabavljam se prebrojavanjem marki automobila na jednom parkingu: prvo mjesto uvjerljivo odnosi Nissan, na drugom je također uvjerljiv Hyundai, a potom slijede Kia, Toyota, Lexus, Subaru pa nešto Renaulta… Kao što vidite, prednjače Azijati.
A Azijati, točnije Indijci, prednjače i svojim restoranima. Svaki drugi u Muscatu je indijski restoran. Ipak treba nahraniti te indijske radne mase! U Starom Muscatu ulazim tako u nepretenciozan restorančić. Da pojedem nešto, ali i na jednu air-condition terapiju. Vlasnik Indijac vani sjedi i promatra svijet. Unutra sve dosta neugledno i da nisam vidio nekoliko lokalaca kako također jedu, ne bih ni ušao. A znamo da su najsigurnija mjesta za jesti upravo ona gdje također jedu lokalci. Stanje kuhinje ne želim vidjeti jer sam uvjeren da bih nakon toga dao petama vjetra. Ne želim o tome ni razmišljati previše i upravo ta razmišljanja prekida dolazak mog ribljeg biryanija, lagano spicy riba s pečenim nekoliko vrsta riže zajedno. Mljac. To je dobro otišlo niz grlo.
Muscat je grad od milijun stanovnika. No, Matrah ne daje dojam milijunskog grada. Četvrt Ruwi također, iako ima nešto više zgrade od ostatka grada, ali ni ovdje nema nebodera kojima se hvali primjerice Dubai ili Abu Dhabi. Muscat je jednostavno niski grad. A Stari Muscat posebno. Iako ga zovu Stari Muscat, malo je onog starog u ovoj četvrti. Osim ostatka zidina i gradskih vrata (danas besplatni muzej sa starim slikama Muscata, klimatiziran naravno, pa je ovdje uloga muzeja višestruka: 1) manje kao mjesta za edukaciju; 2) više kao mjesta za predah uz klimatizaciju), jedne sto-i-kusur-godišnje palače te dvije portugalske utvrde iz 16. stoljeća (Portugalci su tijekom 16. i 17. stoljeća bili gospodari Muscata), sve ostalo je poprilično novo. Tu je nova sultanova palača, plavo-žuta, i kontrastira jednostavnim bijelim fasadama okolnih vladinih zgrada. Oman je sultanat, a sultan je od 1970. godine Qaboos bin Said, omiljen u narodu jer je do 1970. Oman bio posve zatvorena zemlja, zemlja s lošim zdravstvenim i obrazovnim sustavima, zemlja s lošim cestama, zemlja koja je smatrala da je sama sebi dovoljna u sve globaliziranijem svijetu i da su organizacije poput Ujedinjenih naroda jedna velika sprdačina. Onako kolokijalno rečeno. Sultan Qaboos bin Said je sve to promijenio i usmjerio Oman na put napretka.
Stari Muscat političko je središte Omana. Zgrade ovdje imaju najviše tri kata, bijele fasade i drvene prozore i balkone u omanskom stilu i posve su jednostavne, bez dekoracija, i nigdje se, za razliku od našeg domaćeg slučaja, ne vidi političko razbacivanje novcem. Pa, skoro i ne vidi. Jedini eksces predstavljaju kolonade koje vode prema sultanovoj palači – od bijelog kamena, a na podu izglancan bijeli mramor. Bit će da su ga Indijci glancali. Ili možda neki Pakistanac. Ili Bangladešanin…
No, bili oni stari ili novi, svi su jako ljubazni. Autentična Omanka na blagajni Bayt al-Zubaira, gospodske palače iz 19. stoljeća pretvorene danas u muzej nije htjela uzeti novac za bocu hladne vode. Očito sam joj izgledao očajno kada sam joj se mokar i iznemogao doteturao do palače.
Dok čekam taksi koji će me odvesti na neku plažu, zaustavlja se Omanac i nudi besplatni prijevoz do Matraha. S obzirom da je starosjedioc, odjeven u odjelo, u novom novcatom i izglancanom Nissanu, mogu zaključiti jedino da radi u nekom od vladinih ureda. Zahvaljujem mu se. Ja ipak idem u drugom smjeru. Kapitulacija. Idem na plažu. Koju točno, ne znam. Ubrzo mi staje taksist, sjedam u taksi. Unutra ledara.
“Beach. Nice beach. Drive.”, kažem mu. Ništa mi drugo ovog trenutka nije važno.
U Omanu svi govore engleski i pomalo je nevjerovatno kako u jednom trenutku razgovor se vodi na arapskom, a onda u sljedećem pređu na engleski pa opet arapski. Imam dojam da oni nisu ni svjesni koliko često izmjenjuju u jednom razgovoru ova dva jezika. Meni je kao strancu to zabavno i simpatično.
Moj taksist me dobro razumio. Dovodi me do dva-tri kilometara duge pješčane plaže. S jedne strane je ribarsko selo, s druge luksuzni (i monumentalni) hotel petzvjezdaš Al-Bustan Palace. Izgleda više kao nekakva Aladinova palača, nego hotel. Na polovici plaže crveni znak: PRIVATE. KEEP OUT! Onima koji nisu gosti hotela, dio plaže nakon znaka zabranjena je zona. Evo još malo Paula Therouxa: “Za mene najbolje putovanje uvijek uključuje određeni stupanj prekoračenja granica. Rizik je istovremeno i izazov i poziv.”. I tako mene taj crveni znak poziva da pređem tu granicu, da koraknem na zabranjeni dio plaže. Jer zabranjeno voće je najslađe voće. Rasprostrem ja tako ručnik, ubacim se u kupaće i u vodu. Plaža je čista, mekani sivi pijesak, ali voda je pretopla. Na vanjskih 35 Celzijaca, teško da te voda od cca 30 Celzijaca može puno osvježiti. But I’ll take it. Sve je bolje od nikakve vode. More je čisto, malo zamučeno od pijeska. Na dnu maleni ježići, promjera 3-4 centimetara, pa treba oprezno stajati. A mene su kao malog učili da su ježevi dokaz čistog mora. Nisam nikada poslije provjeravao je li to istina ili samo još jedan narodni mit.
Vrag mi ne da mira pa nakon gotovo dva sata kupanja i sunčanja/spavanja odlazim do samog hotela. Onaj crveni znak ostavljam daleko iza sebe. I nitko me ništa ne pita. Očito je za njih stranac=gost hotela. Zaključujem da sam se vjerovatno mogao bez problema i okupati u hotelskim infinity bazenima i osunčani na hotelskim ležaljkama bez da me itko išta pitao. Tek me konobar u baru na plaži, u koji sam sjeo da popijem jedan koktel u suton, pita da li da mi moj Blood & Sand stavi na sobu ili plaćam u cashu. Kroz glavu mi preleti misao da izmislim broj sobe. Ali neću. Ipak sam ja pošten čovik. Hahaha…
Unutrašnjost hotela je luksuz nad luksuzom. U životu nisam vidio takav luksuz. Lobby ispred recepcije je prekriven pedesetak metara visokom kupolom s koje vise kristalni lusteri. Puno mramora. Osoblje u odijelima i rukavicama (većina pretpostavljam pogađate tko je). Na recepciji se predstavljam kao novinar koji piše o Omanu (ok, malo sam slagao) i tražim cijenu najjeftinije i najskuplje sobe u hotelu:
“Ovog trenuka najjeftinija je tzv standardna soba s pogledom na park za 160 riala, a najskuplji je predsjednički apartman za 850 riala.”, odgovara mi ljubazni recepcionist.
Okrećem cifre u glavi. Najjeftinija soba 2250 kuna. Predsjednički apartman gotovo 12000 kuna. Dobro, mislim da ću ipak ostati u Hotelu Corniche.

Vidjela sam katedralu u Londonu, ali ova džamija je puno ljepša… (Dan 3 – 19.10.2011., Muscat i Nizwa)

I po tko zna koji put vozim se prema aerodromu. Čekaj, idem izbrojati: prvi put prekjučer u podne nakon što sam sletio u Muscat, drugi put prekjučer navečer kada sam išao na aerodrom po prtljagu, treći put kada sam se preksinoć s njom vraćao s aerodroma. Dakle, ovo mi je četvrti put u tri dana. Naravno da ću se morati vratiti danas u Muscat pa onda istim putem busom za Nizwu. Kroz par dana istom cestom ću se vratiti iz Nizwe da bih je ponovno prošao na putu za Sharqiyu. Pet, šest, sedam i osam puta. Nadam se da će tu biti stop.
Ja se jutros s indijskim radnicima ne vozim na aerodrom. Njega ne želim vidjeti do sljedeće srijede, za sedmicu dana od danas, kada s muskatskog aerodroma letim doma. Izlazim pet minuta prije njega. Da napravim što svaki turist u Muscatu napravi – posjeti Veliku džamiju. S obzirom da je džamiju prije desetak godina narodu darovao sultan Qaboos ibn Said u povodu tridesete obljetnice svog sultanovanja, džamija je poznata i kao Qaboosova džamija. Najveća je to i najimpresivnija džamija u Omanu.
Često u svojim putopisima filozofiram što znači biti turist, a što znači biti putnik. Za sebe volim reći da sam putnik. A opet ne mislimo li mnogi tako o sebi? Ne pokušavamo li uporno pobjeći od onog svog drugog ja, ja kao turista? Ma koliko mi voljeli razdvojiti ta dva pojma, to je nemoguće. Što sam stariji, to mi je jasnije. Svatko od nas je putnik, ali svatko od nas je i turist. Loše je samo kada ona turistička strana prevlada nad onom putničkom stranom. Svi smo mi podijeljene ličnosti. Ukratko.
I ja sam tako jutros turist. A ova je džamija na svakoj turističkoj ruti. I dok se divim velebnom kompleksu od bijelog kamena, dok je pod prekiven savršenim bijelim mramorom da imaš dojam kao da lebdiš, u glavnoj sali za molitvu, jednako impresivnoj, prisustvujem zanimljivom razgovoru tročlane grupice koju čine Japanac, Japanka i Engleskinja:
"Wow, ovo je prekrasno!”, uzviknula je oduševljena srednjovječna Engleskinja.
“Lijepo. Very nice.”, odgovara joj Japanac onako simple.
“Bila sam u Londonu i posjetila katedralu svetog Pavla. Ali ova džamija je puno ljepša”, kaže Engleskinja sretna da s nekime može, kako to obično biva kod onih kod kojih je turistička ličnost potpuno prevladala onu putničku i preuzela osobu, podijeliti svoja turistička “iskustva” i “impresije”. Zašto ti ljudi uvijek misle da njihovi suputnici jedva čekaju da im se ispričaju njihova “iskustva”?!
“Katedrala svetog Pavla? Gdje je to?”, pomalo nezainteresirano će Japanac.
“Pa u Londonu. Tamo ide kraljica. Ali ova džamija je puno ljepša!”, ponovno će s ushitom Engleskinja.
Ja nastavljam dalje jer me već bole oči od kolutanja. Posljednje što čujem je da je Engleskinja istom pričom odlučila dojađivati i trećem članu grupe, prestrašenoj Japanki: “Kada sam bila u Londonu…”…
Uspoređivati katedralu s džamijom je kao uspoređivati jabuke i naranče, sunce i mjesec, crno i bijelo. A što reći i za Japanca koji ne zna gdje je katedrala svetog Pavla?! I tog sam trenutka ipak shvatio da iako možda i prečesto zabrazdim u turističke vode, ja sam još uvijek 87,59% putnik. Ne pitajte me kako sam došao do ovog broja. I hvala nebesima da je i ono malo turista u Omanu veći dio dana skriveno u nekoj rupi pa ovakvih “ekscesa” nema puno. I još veće hvala nebesima što Španjolci još nisu otkrili Oman! S njima bi bilo još teže. Jednu Engleskinju lako “progutam”. Hordu glasnih Španjolaca u težem obliku turističarenja (kako je to obično slučaj s njima) malo teže.
Poslijepodne po šesti put idem prema aerodromu. No, ovaj put idem i dalje prema aerodromu. ONTC je nacionalna bus kompanija u Omanu i povezuje samo jedanput do dvaput dnevno najvažnije gradove u zemlji. Za sve ostalo tu je Mastercard. Zezam se. Ali uvijek sam to želio napisati. Za sve ostalo tu su mikrobusevi, taksiji i najčešće osobni automobili. Nedavno sam se busevima vozio po Maroku. Sličnost onih marokanskih i ovih omanskih buseva je da su i jedni i drugi krntije kojima je odavno istekao rok trajanja. Sličnost je i ta što su u obje zemlje busevi, kako bi to Ameri rekli, dirt cheap. Prljavo jeftin. Razlika je što ova omanska krntija ima savršeno funkcionalnu klimu.
Plaćam manje od 28 kuna za dvaipolsatnu vožnju, 175 kilometara od Muscata do Nizwe u unutrašnjosti. Cesta je cijelim putem savršeno ispeglana, najprije autocesta, a potom obična cesta. Volio bih reći da je krajolik prekrasan i da uzima dah, ali budimo iskreni – nakon dvadesetak minuta brežuljaka i sivog kamena s minimalističkom vegetacijom u obliku do gležnja visokih grmova i tek pokojeg usamljenog (najviše dvometarskog) stabla čija boja varira između bolesno zelene i još bolesnije žute, jednoličnost pejzaža jednostavo, ali sigurno, uspava svakoga tko gleda kroz prozor. Nema niti jedne rijeke ili jezera. Sve suša. I sivi kamen koji dominira krajolikom.
Nizwu danas ne uspijevam vidjeti. Iako i Biblija i Bradt spominju Nizwu kao jedno od najposjećenijih mjesta u Omanu, hotela u centru nema. Ukupno ih je svega pet-šest i nalaze se uz glavnu prometnicu koja od Muscata vodi u Nizwu, oko pet kilometara udaljeni od centra grada.
Malo hotela=malo konkurencije. Samim time i odnos cijene i kvalitete je lošiji. Za 15 riala u hotelu Tanuf Residency dobivam sobu bez doručka koja sada već pomalo i nalikuje na rupu. Čisto jest, osim žute kade koju nema šanse ni da ju neka super uporna Indijka dovede ponovno do bjelila, te stara kutija od klime koja će mi očito samo pojačati grlobolju, a koju je ona slična kutija u hotelu u Muscatu započela.

Što su za Indiju hramovi, to su utvrde za Oman (Dan 4 – 20.10.2011., Nizwa, Bahla, Jabrin & Misfat)

Ni jutros u svom hotelu ne vidim strance. Nisam ih vidio ni u hotelu Corniche u Muscatu. Vidim ih nažalost jutros na souqu u Nizwi. I više nego bih htio. Šeću okolo i pripadnici turističkog muškog i ženskog svijeta u kratkih hlačama i majicama. Oni najbesramniji u majicama bez rukava i hlačama do iznad koljena. Kako muškarci, tako i žene. Turisti. Imam i ja dvoje kratkih hlača u torbi, ali evo danas je četvrti dan u Omanu i još nisu ugledali svijetlo dana. Zar ovi turisti, mnogi od njih paketaranžmanci poput grupe sredovječnih Francuza s kojima sam se mimoišao pred nizwanskom utvrdom, ne vide da nitko drugi oko njih ne nosi kratke hlače ili majice bez rukava?! Ili, ako su slijepi, nije li uloga njihova vodiča da ih opomene i tim slijepcima otvori oči?! Nažalost, vodiči se očito ne žele zamjeriti grupi. Bakšiš je važan. Sada, s obzirom na famu Francuza, baš se neće obradovati.
Paradiranje okolo u kratkim hlačama i majicama u jednoj muslimanskoj zemlji poput Omana, u zemlji koja još uvijek njeguje svoju tradiciju i koja se otvorila svijetu i modernizirala tek u posljednjih četrdeset godina, grubi je atak na stranu kulturu. Takav čovjek ne samo da pokazuje da ne razumije drugu kulturu i tako otvoreno pokazuje svoj nizak stupanj vlastitog obrazovanja, već direktno napada ljude koji su ga tako lijepo primili u svojoj zemlji. Dobro je da je Oman još uvijek turistički nerazvikana destinacija pa je turista u totalu malo i od ovakvih ekscesa se može pobjeći.
A kako znate da je neka zemlja turistički nerazvikana? Naići ćeš najčešće na grupice Francuza, a potom i nešto Nijemaca. Na svojim putovanjima primijetio sam da ove dvije nacije prednjače u istraživanju novih destinacija. Nakon njih slijede drugi zapadnjaci ili pak istočnjaci poput Japanaca. I kada destinacija postane ful razvikana i mondena, tek će se tada pojaviti Hrvati. Pa usporedite samo koliko Hrvata ide u Tunis, Egipat, Tajland, Maldive ili Sejšele, a koliko ih ide u Libanon, Oman, Burmu ili Komore.
I tako gledam ove strance u Nizwi i pitam se gdje spavaju. U Muscatu ima puno hotela pa je i to malo turista raspršeno po njima. Ali u Nizwi ih je svega četiri-pet. I baš niti jedan stranac ne spava u mom Tanuf Residency. Biram li ja krive hotele? Ili možda posve suprotno – biram li one prave?
Nizwa je na glasu kao grad sa zanimljivim souqom. Mali je to grad, s ni 40,000 stanovnika, ali prema Bibliji i Bradtu, to je mjesto gdje se slijevaju rijeke ljudi iz okolnih sela na souq kako bi prodali svoje proizvode, a najživlje je četvrtkom i petkom rano ujutro. Barem tako kažu ova dva vodiča. No, danas u četvrtak ujutro na souqu baš i nema života. Mnoge su trgovine zatvorene, a i one koje su otvorene, ne znaš da li je to doista tako jer uglavnom nikoga nema u blizini. Njihovi vlasnici su negdje drugdje.
Nizwanski souq ima novu fasadu. Turističku fasadu. Nedavno izgrađen novi dio souqa još s glavne ceste izgleda presterilno, preumjetno, preambiciozno i prepaketaranžmanski. Nije ni čudo da privlači paket aranžmance u tolikom broju. Tu je zapadni i istočni souq, u kojima je mješovita roba, zatim souq obrtnika, pa souq mesa, souq ribe, souq voća i povrća, souq datulja (uvijek nezaobilazno voće u ovim krajevima svijeta) te naposljetku souq koza, gdje se ne prodaju samo koze, već i ovce i krave te ostale živine. Ovaj posljednji bi trebao biti najživlji i najslikovitiji dio souqa, i to posebice četvrtkom i petkom između sedam i devet ujutro, ali nažalost danas i ovdje ima jako malo života. Tek poneki Omanac u bijeloj dishdashi i bijeloj kapi ili turbanom na glavi paradira okolo sa svojim kozama, jedan je doveo i neko nervozno tele, a par drugih gledaju i komentiraju. Naposljetku, jedan se Omanac diže i kupuje i ono nervozno tele i dvije koze, utrpa ih u stražnji dio svog malog kamiona i otiđe.
Iako ovaj prvi souq izgleda beživotno, dovoljno je samo malo se udaljiti od ove touristiclandije i minutu kasnije nađeš se u starom dijelu souqa. Ovdje počinju one boje i mirisi bliskoistočnih i sjevernoafričkih souquova. Ovdje počinje i prljavština koja samo daje poseban touch tim souqovima. I ovdje turisti ne zalaze. Oronule trgovine u polunatkrivenom souqu (polunatkriven jer se polovica krova, čini se, već odavna urušila); vrata koja jedva stoje na svojim utorima; voće i povrće, začini koji nisu izloženi na nikakvim modernim tezgama i u modernim posudama, već u autentičnim, dobrano iskorištenim, pletenim košarama i zemljanim posudama.
Ulazim u jednu od trgovina u onom turističkom dijelu souqa ne bih li kupio par razglednica za one koji radije sjede doma umjesto da i sami putuju i raspitujem se za mikrobus za Bahlu. I opet nanovo susrećem se s omanskim gostoprimstvom: iako kupujem samo razglednice i poštanske markice u iznosu od manje od dva riala, trgovac Omanac uzima mobitel u ruke, naravno iphone 4 (čak je ovo čudo došlo i do Omana), zove nekoga i minutu kasnije govori mi da za otprilike sat vremena moram biti ispred Dhofar Bank. Čak mi nudi da me netko i odveze do mjesta polaska, ali mislim da to neće biti potrebno. U malenom gradu poput Nizwe teško je ne pronaći nešto, a još je teže da postoje dvije Dhofar Banke.
U samoj Nizwi postoje dvije građevine od interesa. Jedna je glavna džamija, i ovdje jednostavna, ali graciozna, s bijelom i kafeno-smeđom kupolom u orijentalnom stilu te minaretom koji završava manjom kupolom u istim bojama, i koja se i ovdje zove džamija sultana Qaboosa. Druga je kolosalna utvrda koju je u Nizwi u 17. stoljeću u samo 12 godina izgradio sultan Bin Saif bin Malik al Yaarubi radi zaštite važnih karavanskih puteva. Tamjan je u to vrijeme bio vrlo tražena i vrlo skupa roba. Oman je živio od tamjana i trebalo je tu trgovinu zaštititi. Naravno da nije bio samo tamjan taj kojim se trgovalo. Bilo je i drugih roba. Kružni toranj zaštitni je znak utvrde i cijele Nizwe. Sa svojih trideset metara visine i tridesetišest metara promjera izgleda masivno. S vrha se pruža prekrasan pogled na grad i planine koje ga okružuju. Nizwa je smještena u oazi pa pogled s vrha otkriva mnoštvo palmi, između njih se guraju kuće, najčešće jednokatnice i dvokatnice i, nalik na souq, one u prvom redu, blizu glavnih ulica, slickane su do boli i građene od opeke i cementa, dok su one već u drugom redu uglavnom građene tipično od blata. Šetnja između ovih posljednjih otkriva da su mnoge od tih kuća od blata zapravo danas napuštene, a njihovi nekadašnji stanovnici su vjerovatno otišli živjeti u nove i stabilnije kuće, koje ne treba obnavljati baš svake godine nakon kiša. Oni koji ovdje i dalje žive u tim kućama toplo me pozdravljaju jer očito malo koji stranac “zaluta” u ovaj dio grada.
Građevine od blata ne vidim samo u Nizwi. Otprilike pola sata vožnje od Nizwe nalazi se Bahla. Između 12. i 17. stoljeća Bahla je bila prijestolnica Omana, a glavni je grad trebalo čuvati pa se stoga oko grada izgradilo dvanaest kilometara dugačke zidine, s petnaest vratiju i 132 stražarske kule. Naravno – od blata. Zidine su nekada čuvali robovi, a Oman je bio poznat po trgovini robovima. Najčešći izvor robova bila je istočna Afrika, a Zanzibar, uz obalu današnje Tanzanije, je do 19. stoljeća čak i bio dio velikog Omanskog carstva. Od blata je i impozantna utvrda. Kažu ovdje da je to najstarija utvrda u Omanu čiji počeci sežu čak u 1000. godinu prije Krista, iako je današnji izgled počela dobivati tek od 12. stoljeća kada je Bahla postala prijestolnicom Omana. Utvrda je od 1987. godine pod zaštitom UNESCO-a i odtada se obnavlja. Navodno bi obnova mogla biti dovršena kroz dvije godine. Zdravi bili pa vidjeli. Ipak se obnavlja već dvadesetičetiri godine što samo govori o njenoj veličini. Bilo bi i vrijeme da ju konačno završe.
Iako skrivečki pokušavam ući u utvrdu kroz prolaz za radnike, nekoliko Indijaca me zaustavlja i brani mi prolaz.Ostajem samo da još jednom izvana bacim oko.
Treća i, nasreću, posljednja utvrda danas, jer sam se priznajem malo predozirao utvrdama, je Jabrin. Udaljena svega desetak kilometara od Bahle, Jabrin službeno nazivaju dvorcem, iako se ne razlikuje puno od drugih koje nazivaju utvrdama. Sam Alah bi znao koji je Omancima bio kriterij kada su jedne nazivali utvrdama, a druge dvorcima. Ako vam je u glavi ovog trenutka neki bavarski dvorac ili, malo skromnije, neki dvorac našeg Hrvatskog Zagorja, onda ste na krivom putu. Građen od žutog kamena i blata usred male oaze u nizinskom području, okružen palmama, ovaj se dvorac potpuno razlikuje od europskih dvoraca. I zapravo više je nalik utvrdi. Ovaj trenutno najočuvaniji dvorac izgradio je 1675. godine Imam Bil-arab bin Sultan i bio je važan centar učenja astrologije, medicine i islamskog prava. Ono što me u Jabrinu posebno fascinira su prekrasno oslikani i izrezbareni stropovi prostorija.
U Omanu je teško biti bez vlastitog auta. Autobusi i mikrobusevi povezuju samo najvažnije gradove i biti bez auta znači biti skoro pa paraliziran. Stoga dogovaram sa svojim taksistom da me iz Jabrin odveze i do Misfata, a na kraju i natrag u Nizwu. Za otprilike tri i pol sata vožnje traži 20 riala, oko 280 kuna, što nije malo, ali s obzirom na uobičajeno visoke cijene u Omanu, ovo baš i nije posve nerazumna cijena.
Misfat je malo planinsko selo u Al Jebel Al Akhdar masivu. Od Jabrina do Hamre i onda do Misfata danas vodi asfaltirana cesta pa i običan dvopogonski taksi može do njega. Za većinu ostalih planinskih sela u Omanu potreban je četveropogonac.
Uspon prema selu otkriva panoramu kojom dominiraju planine, točnije stijene, s malo ili nimalo vegetacije, ali za razliku od stijena u Muscatu, ovdašnje su blago hrđavocrvenkaste, posebice na kasnoposlijepodnevnom suncu. Boju im daje željezo.
Gole stjenovite padine, koje na mjestima izgledaju kao da ih je netko odrezao nožem. I onda iznenada terase s poljima i datuljininim palmama i stare kućice od kamena i blata. Misfat ne može biti slikovitiji već ovako izdaleka. Ubrzo šećem uskim seoskim uličicama, koje su, s obzirom na konfiguraciju terena, zavojite, pune stepenica i zanimljivih kutaka. Mnoge kuće su derutne i napuštene, druge po mirisu životinjske balege zaključujem da koriste kao staje, a u nekima još uvijek žive ljudi. Povremeno se mimoiđem s nekim žiteljem Misfata, natovaren vjerovatno datuljama, voćem i povrćem koje je upravo pobrao na onim terasastim poljima koja počinju tik ispod posljednjeg niza kuća u selu. Iza jednog ugla nailazim na falaj, autentičan kanal za navodnjavanje. Ovakvi kanali gradili su se po čitavom Omanu kako bi se do polja dovela voda, prijeko potreban proizvod rustikalnog inžinjerstva, neophodan za razvoj poljoprivrede o kojoj Oman toliko ovisi. No, falaji se koriste i za opskrbu sela i gradova vodom za kupanje, pranje, kuhanje… To su jednostavni i uski kanali, uglavnom od betona, širine tek nekoliko desetaka centimetara, a dužine i nekoliko kilometara. Danas, kada kanale zamijenjuju vodovodne cijevi, falaji polako iščezavaju iz svakodnevnog života Omanaca. Za planinska sela, poput Misfata, do kojih je teško i skupo dovesti vodovodne cijevi, falaj i danas predstavlja vodovod. Voda se brzo spušta padinama Al Jebel Al Akhdara i prolazi kroz selo na svom putu prema nizini. Stavljam ruku u vodu i iako nije prehladna, onako od oka bih rekao da ima oko 27-28 stupnjeva, i ovakva predstavlja sasvim dobro osvježenje u ovim toplim omanskim danima. Na jednom mjestu kanal je proširen u pravi mali bazen, možda tri sa šest metara, a potom voda nastavlja istim onim uskim kanalom ubrzano dalje. Bazen lokalna dječurlija (čitaj, isključivo dječaci) koristi za kupanje i skakanje, izvođenje svakojakih vratolomija, koje postaju sve vratolomnije čim su ugledali jednog stranca. Vjerujte, volio bih im se i ja pridružiti, ali moj je kupaći ostao u hotelu u Nizwi, a ja nisam od onih besramnih nudista, a i da jesam, sigurno se ne bih nudizirao pred dječurlijom u zabitnom planinskom selu u Omanu.
Natrag u Nizwi, kako pada mrak, grad polako odijeva svoje noćno ruho. Souq, džamija i utvrda prekrasno su osvjetljeni. Cijeli muški svijet je vani. Žene su negdje sakrivene u kućama. Zrakom se širi miris hrane iz lokalnih restorana, kao i s roštilja koje nekoliko poduzetnih lokalaca s prvim mrakom i nižim temperaturama postavljaju uz glavnu nizwansku prometnicu. Nakon dugog i toplog dana promatram svijet s pločnika ispred restorana Al-Zuhly, lokalne zalogajnice s plastičnim stolovima i stolcima i odličnim humusom i chicken biryanijem. Ponekad se stvarno ovdje osjećam kao da sam negdje u Indiji…

Nekoliko koza i ovaca i jedna pustinja (Dan 5 – 21.10.2011., iz Nizwe za Sharqiya Sands)

Na početku mog putovanja po Omanu dobio sam dodatnih pola dana i iskoristio ih tako da mi su mi, umjesto tri, u Muscatu naposljetku bila potrebna samo dva noćenja. A onda sam jučer Nizwu i okolicu, umjesto u dva, “utrpao” u jedan dan. Rekao bi netko da previše žurim i da ne uživam. Ali ja sam jedan od onih kojima vrlo brzo postane dosadno u jednom mjestu i svrbi ih da krenu dalje, da daju petama vjetra. Biti kratko u nekom mjestu ne znači istovremeno ne upoznati dobro to mjesto. Ima ljudi koji će doprijeti takoreć do srži nekog mjesta već za nekoliko sati. A ima i onih koji mogu cijeli život negdje živjeti i uopće ne poznavati to mjesto u kojem živi. ‘Feel the beat’, kako bi rekli na engleskom, potpuno je indiferentno prema vremenu.
A onda su tu i vodiči, često vrlo korisni, često baš i ne, koji daju dojam da za nešto treba više vremena, nego što doista treba, dok druge stvari preporučuju utrpati u kratko vremensko razdoblje, a zapravo treba puno puno više.
I tako sam ja dobio dva dana viška u svom itinereru. A najveća čar samostalnog backpacking putovanja je da o itinereru nisi ovisan. Dobro, ja uvijek napravim jedan na početku svog putovanja, ali on mi služi više kao orijentir, a manje kao zakonik kojeg se treba strogo pridržavati. I iz iskustva znam već na početku putovanja da će se taj itinerer promijeniti. Čitanjem malo Biblije, malo Bradta, odlučujem ta dva dana viška iskoristiti na plaži, koja je već i bila u jednom od prvih planova, ali sam je na kraju izbacio zbog nedostatka vremena, a opet ta plaža ne smije biti previše udaljena od Sura, moje posljednje postaje prije povratka kući. I tako je pao dogovor sa samim sobom – idem u Ras al Hadd.
No, prije toga valja posjetiti pustinju, a grijeh je za onoga tko dođe u Oman to ne napraviti, s obzirom da su velik dio ove zemlje pustinjska prostranstva. Tzv. Prazna četvrt prema granici s Ujedinjenim Arapskim Emiratima je ultimate pustinjsko iskustvo. No Prazna četvrt je previše izvan moje zamišljene rute i zahtjeva puno više vremena. Suprotno tome, Sharqiya Sands točno je na mojoj ruti za Ras al Hadd i Sur.
Nažalost, direktnog busa između Nizwe i Sura nema, što znači da se moram vratiti nazad za Muscat i onda drugim busom prema jugu za Sur. Vjerovatno bih ONTC-ov bus mogao zaustaviti i pred samim hotelom. Radije uzimam svoju prtljagu i odlučujem ga uhvatiti u centru. Ne zato jer mislim da ga ovdje pred hotelom neću uspjeti zaustaviti (bacio bih se herojski pred njega samo da to učinim), već zato da ipak rano ujutro pogledam konačno onaj poznati nizwanski souq. Petak je za muslimane dan za molitvu i odmor. Muslimanska varijanta kršćanske nedjelje. To je dan kada mnogi dolaze na tržnice ne bi li se opskrbili potrepštinama za sljedeću sedmicu. I danas je souq u Nizwi u potpuno drugom ozračju. Puno je življe. Svi trguju. Mirisi još intenzivnije se šire zrakom. Najintenzivnije na životinjskom souqu. Riječ je o otvorenom kružnom mjestu gdje na središnjem malo povišenom dijelu sjede potencijalni kupci. Muškarci u svojim savršeno bijelim i savršeno ispeglanim dishdashama i kapicama ili turbanima na glavi. Ali i žene u crnim abbeyama i maramama preko glave i malim crnim maskama preko očiju. Te maske pojačavaju njihovu ženstvenost i daju ovdašnjim ženama još više tajanstvenosti, kao da se suptilno igraju s okolnim svijetom. Pomalo je neobično napokon vidjeti žene kako sudjeluju u svakodnevnom životu, ovdje u tradicionalnijem dijelu Omana.
Oko ovih potencijalnih kupaca posjednutih u krug, nalazi se drugi red (ili vanjski krug) potencijalnih kupaca koji stoje. Između prvih i drugih napravljen je prolaz kojim prolaze trgovci i potencijalnim kupcima pokazuju svoje koze i ovce, rjeđe krave ili perad. Ako neka živina zaintrigira nekog od onih potencijalnih kupaca, on ili ona pokretom ruke pokazuje trgovcu da se zaustavi. Tada krene ispipavanje. Ispipava se najprije kičma životinje ne bi li se pred prstima osjetilo da li je životinja dobro uhranjena ili nije. Zatim se gledaju oči i posebice zubi, a ako je riječ o mužjaku, onda ga se pošteno uhvati i za jaja. I prođe li primjerak ovu inspekciju, onda krene cijenkanje i eventualno zaključivanje posla. Ako ne, trgovac nastavlja dalje paradirai ukrug. Ovaj dio souqa jako me podsjeća na one po Africi. Žamor, mirisi, boje, jednostavnost…
Iako bus za Muscat prema izvješenom rasporedu prolazi kroz Nizwu u 08:40, u ovakvim je zemljama uvijek pametno doći nešto ranije. Oman nije iznimka. U 08:30, taman kada sam se sa souqa spustio do autobusne stanice, dolazi bus. Nekoliko Indijaca se iskrcalo, ja se jedini ukrcavam, i bus odmah kreće, a vozač ni ne pomišlja da prema rasporedu pričeka da sat otkuca 08:40.
Natrag u Muscatu je za popizdit vruće i vlažno. Tri sata do sljedećeg busa kratim u klimatiziranom prostoru, najprije KFC-a, a potom čekaonice autobusnog kolodvora. I onda napokon malo prije 14:30 dolazi ONTC bus (da, ONTC je monopolist na omanskom tržištu), primjerak koji bi, da postoji muzej krntija, zasigurno tamo našao svoje mjesto. Vrata za izlaz u nuždi, uz koje ja naravno sjedim, polijepljena su flasterom u traci i samo što se u vožnji ne otvore. No, i ova krtnija ima savršeno funkcionalnu klimu (možda i presavršeno funkcionalnu jer u jednom trenutku razmišljam ne bih li iz prtljage izvukao onu jedinu majicu dugih rukava). Cesta je odlična, bez rupa, a krajolik čine stijenoviti brežuljci i planine, malo crvene boje hrđe zbog željeza, a malo blago zelene boje zbog oksida bakra. Na nekim stijenama čak se vide i pokušaji nekakvih lišajeva i trava da rastu na tom negostoljubivom i surovom terenu. Nebo savršeno plavo, bez ijednog oblačka.
Bus nastavlja za Sur. Ja izlazim u Al Wasilu, neuglednom seocetu uz glavnu prometnicu između Muscata i Sura – Rutu 23. Tu me čeka Abdullah iz Nomadic Desert Campa sa svojim terencem. Jedino se vozila s pogonom na četiri kotača mogu uspješno nositi s ogromnom količinom pijeska u pustinjama. Ili deve (koje imam rezervirane za sutra). Ili vlastite noge (ali teško u vrijeme velikih dnevnih vrućina).
Dok se vozimo prema kampu, pola sata vožnje u dubini Sharqiya pustinje, terenac se ponaša skoro kao na ledu. Često zna proklizavati. I da imam vozačku, nisam siguran da bih se usudio voziti po pijesku i pješčanim dinama.
Abdullah mi u vožnji pokazuje kuću svojih roditelja, nekoliko krhkih straćara od šiblja okružene jednako krhkom ogradom od šiblja, na pola puta do kampa. Okolo, dokle pogled seže, samo pijesak. U hladnijim mjesecima ovdje žive. U toplijim, po ljeti, kada dnevne temperature u pustinji znaju nerjetko dosegnuti i 52 Celzijaca, odlaze u Al Wasil i tamo žive u svojoj drugoj kući.
U pustinji Sharqiya postoji trenutno desetak kampova, neki su luksuzniji, drugi posve jednostavni. Ja sam tražio neki od ovih drugih, nešto autentično. Kako možeš osjetiti pustinju ako imaš bazen, wifi internet i pokrivenost mobitela. Nakon dužeg istraživanja po internetu, odlučio sam se za Nomadic Desert Camp – nema bazena, nema interneta, nema mobitela. Kolibice od šiblja su vrlo jednostavno uređene, ali udobne. Struje nema, osim par žarulja u kolibi za zajednički boravak koje se napajaju preko solarne ćelije, jedne od svega par modernih stvari koje su uspjele penetrirati u ovaj pustinjski kamp. Ostalo su svijeće. Kao nekada. Druga moderna stvar su tuševi i zahodi, a voda se prema potrebi dostavlja u cisternama iz Al Wasila.
Kamp drži petero braće beduina. Naravno, za njih rade dvojica čistača/konobara/kuhara/animatora/informatora porijeklom iz južne Indije, iz Kerale. Jedan od njih kaže mi da samo jednom godišnje na dva mjeseca otiđe u Indiju vidjeti svoju ženu i dvoje djece. U ovom kampu je već sedam godina. Ali u njegovom glasu ne vidim znakove pretjeranog nezadovoljstva. Dakako da je teško biti toliko dugo odvojen od obitelji, ali uzimajući u obzir stanje u Indiji, možda i nije tako loše da je pronašao posao u Omanu.
Nakon večere, na prostirkama oko vatre na otvorenom, u društvu četvero Nijemaca, dvoje Nizozemaca i beduina, po prvi put u životu pušim šišu. Polako počinjem osjećati glavu kao da mi lebdi. Iznad naših glava nebo posuto tisućama zvijezda. Išarano stotinama aviona…

Lice u lice s pustinjom…i bijelim škorpionom (Dan 6 – 22.10.2011., Sharqiya Sands)

Noćas sam najbolje spavao od svog dolaska u Oman. Nije ni čudo – vani je bio mrkli mrak, a jedini zvuk predstavljao je lagani povjetarac. A onda se ujutro brzo razdanilo. Sunce je izašlo u 05:40. Nemojte misliti da sam se probudio zbog nekakvog izlaska sunca. Nisam takva osoba. Iz kreveta bi me u ove nehumane sate probudilo samo nešto puno ozbiljnije. Da je netko primjerice povikao “Vatra, vatra!”. Možda i tada. Možda. Ovako sam pogledao na sat i okrenuo se i nastavio spavati.
Oko osam već je presvjetlo da bih mogao nastaviti spavati. A meni kod spavanja smeta i najmanje svijetlo. I tako sam se morao dignuti. Vani su drugi diskretno obavljali svoje jutarnje rutinske dužnosti: pišanje i sranje, tuširanje i pranje zubiju. Pod nogama je pijesak još ugodno hladan od ugodno hladne noći. Ne zadugo jer ubrzo će se sunce dignuti dovoljno visoko ne bi li užarilo taj savršeno zlatni pijesak arapske pustinje.
“Camel riding?”, pita me Rashid, jedan od petorice braće: “Pola sata je uključeno u cijenu smještaja.”.
I tako sam se uskoro, dok sunce nije još previše upržilo, našao na devi i s drugim od petorice braće, Nasimom, krenuo na kratak obilazak pješčanih dina. Vrlo kratak. Jer je već nakon petnaest minuta sve bilo gotovo. Uspeo se na devu, prošetala ona (zapravo on) do uzvisine iznad kampa, kratak photo sešn na devi, spust i to je to. Nisam ni očekivao puno više. Puno više se više i plaća, a s obzirom na omanske običaje, to bi me dobrano koštalo. Uostalom najahao sam se ja ne devi u marokanskoj Sahari koja ima puno više i puno impresivnije dine. Pustinja Sharqiya je daleko manje impresivna od Sahare, ali svejedno oduzima dah. S obzirom da sam posljednji put u pustinji bio još prije šest godina, pomalo sam zaboravio taj osjećaj slobode koju ona daje čovjeku koji se u njoj nađe, a s druge strane istovremeno utjerava strah u kosti svojom surovošću i hirovitošću. Ima u Wanderlustu, odličnom britanskom časopisu o putovanjima na koji sam pretplaćen, jedna rubrika pod imenom “The world according to…” gdje poznate osobe, ali i pretplatnike pitaju o njihovim najljepšim iskustvima s putovanja. I ima jedno jednostavno pitanje: “Mountain, desert, ocean or jungle… which are you?”. Ja odmah iz prve biram planine, ali pustinja dolazi sigurno na drugo mjesto. Dine su u Sharqiyi puno manje i pogled otkriva uglavnom lagano brežuljkasto područje, tek s nešto višim dinama u daljini. I sve je zlatnožuto. Tek na mjestima zlatnožutu boju prekine koja izolirana i usamljena zelena trava ili usamljeno stablo. Za razliku od Sahare ili Atacame, dvije pustinje koje sam imao priliku posjetiti, u Sharqiyi zna i padati kiša. Od Rashida saznajem svega četiri do pet puta godišnje, a i tada pada možda pola sata do sat vremena. No kiša je kiša. Čini se dovoljno da onim usamljenim travama i stablima da zelenu boju. Većina Sharqiye je surova pustinja. Veliko je to prostranstvo zlatnog pijeska: 180 kilometara u smjeru sjever-jug, 80 kilometara u smjeru istok-zapad. U totalu 12500 četvornih kilometara pijeska. Skoro petina Hrvatske.
Šećem pustinjom dok se pijesak još nije užario. Pronalazim mjesto tek desetak minuta od kampa gdje osim pijeska ne vidim ništa, nikakav znak civilizacije. Udaljene dine naziru se u sumaglici jutarnjeg sunca. Ovim bližima vjetar je izbrazdao dekoracije u obliku pravilnih malih kanala kao da je netko uzeo ravnala. Rad prirode je zaista čudesan. Povremeno mi iznad glave preleti neka ptičurina. Muhe su i ovdje dosadna pojava. Iz jedne rupe iznenada izviruje crni kukac, nalik na skaraba, koji uporno pred sobom miče pijesak iz rupe prednjim nogama. Sizifov posao. Kako ovaj kukac izvlači pijesak, tako drugi odmah ulazi nanovo u rupu. A onda je valjda i taj kukac uvidio uzaludnost svog posla, rastvorio krila i odletio.
Sredinom dana sunce je visoko na nebu i pretoplo je biti u kolibi. Odlazim do otvorenog mjesta za zajednički boravak koje je tek natkriveno krovom od šiblja. I ovdje je vruće, ali podnošljivije. Prolaze sati u tišini. Jedini sam stranac u kampu jer svi su drugi prespavali i otišli. Čak su i oni Indijci negdje u stanju podnevnog pustinjskog transa. Samo zamišljam kako bi bilo da sam sada u pustinji, na užarenom pijesku, bez imalo hlada.
Moje kontemplacije u miru pustinje prekida oko četiri popodne horda turista u terencima. Četveročlana njemačka obitelj s dvoje male djece, tročlana obitelj Kanađana te čitav roj njemačkih paketaranžmanaca “zlatnih” godina, dosadni kao pčele i glasniji od glasanja slonova. U sumrak me utrpavaju u džip s Kanađanima i hvala Bogu ne s Nijemcima jer bih inače počeo vikati i tražiti da mi usred pustinje otvore vrata i puste van! Zalazak sunca je obećan kao spektakularan. Naravno da to nije bio. Nekoliko blijedih nijansi crvene, narančaste i žute boje u daljini iza duna koja predvečer poprimaju oštrozlatnu boju i one lagane crvenkaste nijanse pijeska, koje se viđaju u jutarnjim satima, posve su nestale. Ako se ikada nađete na otoku Cresu, svratite uvečer do sela Ustrine na južnom dijelu otoka i tamo ćete vidjeti najljepši zalazak sunca na svijetu. A onda pričekajte da se pojave mjesec i zvijezde, i vidjet ćete najljepše noćno nebo na svijetu.
Ovaj pustinjski zalazak samo potvrđuje moje staro mišljenje. Ako nije već uključeno u cijenu ili besplatno i ne zahtjeva poseban napor, valja izbjegavati na putovanjima tri stvari:
1) Vodopade (osim ako nisu svjetski poznati poput Iguazua, Victorije ili Niagare)
2) špilje
3) zalaske sunca
Ovo su najčešće tri najprecjenjenije stvari na svijetu.
Dosta se udaljavam od paketaranžmana, današnjeg zla turizma, ne bih li bio u miru, ali uvijek nekoga od njih uhvatim krajičkom svog oka dok povjetarac donosi njihove glasove. Nemoguće je više biti sam.
A onda iznenada, čim je sunce zašlo iza posljednje dine, naglo je zahladilo i istog se trena onaj povjetarac pretvorio u jaki vjetar. Toliko jak da je počeo nositi pijesak i moje su oči postale bolne, pune pijeska. Nositi leće u pustinji i nije prepametna stvar. Ali nositi naočale za vid znači zaboraviti na one sunčane, što ponovno nije prepametna opcija. Brzo ulazimo u terence i vraćamo se u kamp.
Nakon večere vjetar se spustio, jednako naglo kako je došao. Nebo je ponovno posuto tisućama zvijezda (i stotinama aviona) dok oko vatre uživamo u zvucima beduinske glazbe. A onda moj ponovno pronađeni mir naglo prekida njemački klinac od kojih desetak godina:
“Bijeli škorpion! Bijeli škorpion!”.
I zaista. U pijesku u mraku, svega par metara od mene, bio je bijeli škorpion. I moj mir je ponovno otišao kvragu!

Sandboarding na vratima pustinje (Dan 7 – 23.10.2011., iz Sharqiye za Ras al Hadd i Ras al Jinz)

Sandboarding na vratima pustinje. Bio je to naslov članka o sandboardanju u pustinji Atacama u sjevernom Čileu koji je, nakon mog odlaska u Čile 2005. godine, objavio časopis o putovanjima Croatia & World Travel. Časopis je početkom ove posljednje ekonomske krize prestao izlaziti, a na moja pisma i ponude preostalim hrvatskim časopisima o putovanjima tipično hrvatski nisam nikada dobio odgovor. Zato ako netko iz tih časopisa (a zna se kojih) ovo čita, fuck off! Uopće mi niste ni potrebni!
Da ovo ne bude samo početna digresija mog pisanja, uzimam sandboard u ruke i odlučujem se još jednom okušati u spuštanju niz pustinjske dine. Ja sam inače skijaš i snowboardere kao pravi skijaš proklinjem iz dna duše jer nama skijašima uništavaju staze. I u snowboardanju se nikada nisam ni probao okušati. Meni jednostavno trebaju dvije nepovezane noge. U posljednjem sandboardingu se pak nisam proslavio. Može li sada bolje?
Sandboard je zapravo snowboard, a jedina je razlika ta što umjesto na snijegu, boardaš na pijesku. Potom što je ovaj sandboard, koji sam dobio, već dobro razderan i pomalo opasan za korištenje. I naposljetku, ono najvažnije, u pustinji nema žičara koje bi te odvele do vrha dine s koje bi se potom bezbrižno spustio. Ja odabirem dosta nisku dinu uz sam kamp i već do njenog vrha ispuštam dušu. I ujutro je ovdje već vruće, a uspon uz dinu s nekoliko kilograma teškim sandboardom pod rukom nije baš malena stvar. Konačno na vrhu, treba doći najprije do zraka, a potom navuči na noge onaj poluodvaljeni sandboard. I kada je napokon sve spremno, lagano, ali sigurno, i puno bolje od čileanskog iskustva, spuštam se dolje. Osjećaj je lijep, ali šteta što nemaju i skije na raspolaganju da probam skijati na pijesku. Snage i vremena imam za još jedan uspon i spust, a potom s Rashidom, u terencu naravno, hitam natrag prema Al Wasilu ne bih li uhvatio bus za Sur.
Na cesti Rashid odlučuje čekati sa mnom dok se ne pojavi bus. 11:00 busa nema. 11:15 još uvijek je na horizontu prazno. 11:30 polako se obojica češemo po glavi. 11:40 stvar postaje jako čudna i Rashid na mobitel zove nekog svog frenda u selu. Saznajemo da je bus prošao u 10:30. Gledam odmah u vodič i vidim da sam ja zajebao stvar. Nekako mi je u glavu ušla osmica kao sat polaska busa iz Muscata. I Biblija i Bradt kažu drugačije – ONTC-ov bus iz Muscata za Sur kreće u 07:30.
Što sada? Postoje četiri opcije:
1) čekati sljedeći bus koji kroz Al Wasil prolazi tek u 17:45
2) zaustaviti neki od share taksija, ali svi su puni i malo je vjerovatno da idu dalje od sljedećeg sela
3) palac u zrak i stopirati i pokušati zaustaviti neki auto, ali to u Omanu baš i nije praksa
4) Rashid zove svog strica koji ima džipa s kojim bi me mogao odbaciti direktno čak do Ras al Hadda, pedesetak kilometara južnije od Sura
Za ovu posljednju dobivam koliko-toliko prihvatljivu cijenu od 45 riala i ubrzo se pozdravljam s Rashidom i s njegovim stricem Saidom hitam prema jugu. Said ne govori ni jednu jedinu riječ engleskog pa nakon naše prvotne pantomime “odakle si” i “kako se zoveš”, ostatak puta kroz kameniti krajolik protječe u grobnoj tišini.
Nakon sto osamdeset kilometara i dva i pol sata vožnje napokon stižemo u Ras al Hadd, a ja se pozdravljam sa šutljivim, ali simpatičnim Saidom, koji se sada mora vratiti u Sharqiyu. Ja se smještam u kolibicu od šiblja uz more. Cijena je opet vrtoglava i ovakav tip smještaja negdje drugdje mogao bi se dobiti za trećinu jeftinije, ako ne i duplo jeftinije. Ali Oman je Oman i ne valja ovime više razbijati glavu. Ubrzo se nalazim u toplom moru. Opet malo pretoplom za moj ukus, ali neću biti picajzlitis. More je čisto i gotovo posve mirno jer se resort i bijela pješčana plaža nalaze u laguni koja je tek uskim kanalom povezana s otvorenim morem. Iza kanala je puno uzburkanije jer se kod Ras al Hadda susreću Omansko i Arapsko more, a oba su dio Indijskog oceana.
Nakon večere, ljubazne Azijatkinje koje su zaposlene u resortu organiziraju mi odlazak do dvadesetak kilometara udaljenog Ras al Jinza. Plaža uz ovo mjesto poznata je po gnježđenju morskih kornjača. Ogromni betonski kompleks nalazi se na ulazu u rezervat i nimalo se ne uklapa u krajolik. S obzirom na ograničen broj posjetitelja, potrebno je unaprijed napraviti rezervaciju. Nas šezdesetak sretnika večeras podijeljeno je u tri grupe. Po mrklom mraku da jedva vidim gdje hodam, koračam prema plaži. Jedino svijetlo je slaba baterijska svjetiljka našeg vodiča. Mjesec otkada sam došao u Oman nisam vidio što je jako čudno jer je nebo svaku noć savršeno čisto. Oceanski valovi agresivno se razbijaju o plažu. U zraku se osjeća miris kornjača. Svatko tko je ikada u svom stanu kao ljubimce imao kornjače, zna o kakvom je mirisu riječ.
A onda nabasamo na veliku zelenu kornjaču koja upravo u pijesku liježe jaja. Napravila je prethodno rupu duboku metar do metar i pol i sada liježe jaja koji proces može trajati dva do tri sata. Nakon što u rupu u pravilu položi oko stotinu jaja, vrlo mekanih i želatinastih, svojim prednjim perajama polako će prekriti jaja pijeskom i potom desetak centimetara dalje napraviti drugu rupu kako bi zavarala predatore. Od stotinjak mladih jako će ih malo preživjeti. Zapravo od njih tisuću preživi samo dvoje-troje. Upravo nam tada vodiči pokazuju dva mališana koji jure prema valovima uzburkanom oceanu. Treći stoji na mjestu i veoma je slab. Još uvijek je živ, ali vjerovatno ne zadugo. Čini se da ga je dohvatio neki predator, možda lisica.
Oni koji prežive svoje prve dana trebat će proći puno vremena da postanu zreli za razmnožavanje. Odrasla kornjača će tek s tridesetisedam godina starosti snijeti prva jaja.
Ispred naše kornjače stvorila se sada još jedna grupa ne bi li poput nas uživala u toj neobičnoj prirodi. Ali jadna kornjača. Mora da se osjeća kao cirkuski frik dok ju hrpa jadnih turista gleda u nečemo što bi trebao biti intimni trenutak. Vjerovatno se slično osjećaju i sve one divlje životinje na safarima po Keniji i Tanzaniji.

Četiri u zraku (Dan 8 – 24.10.2011., Ras al Hadd)

Kada čovjek cijeli dan provede na pješčanoj plaži s četiri u zraku i knjigom u ruci (na ovom putovanju društvo mi pravi najnovija knjiga Paula Therouxa “The Tao of Travel”), osuđen je na duge kontemplacije. Tako ja, prije nego u resort dođe nova pošiljka paketaranžmanaca (počinju dolaziti oko četiri popodne i isključivo ostanu jednu noć), u miru razmišljam. Razbijam glavu pitanjima poput: putujem li možda previše?; i može li čovjek uopće putovati previše?; nije li putovanje ulaganje u sebe?; nisam li sretnik da imam priliku toliko putovati?; i zašto svako malo završim u Aziji? Nije li Azija, za razliku od drugih kontinenata, uspjela nekako sačuvati mističnost putovanja onih prošlih vremena? Onda kada se putovalo vlakovima, busevima i brodovima.
Ma jebiga. Dosta pitanja. Premalo odgovora. Idem u more.

U brodogradilištu (Dan 9 – 25.10.2011., Sur)

Jedan od Indijaca, zaposlenik Turtle Beach Resorta, ponudio se jutros da me besplatno odbaci do pedesetak kilometara udaljenog Sura. Ide u nabavu u Sur pa ga ne košta ništa da me poveze. Naravno da prihvaćam prijevoz, iznenađen ljubaznošću i susretljivošću običnog čovjeka. Živimo nažalost u takvom svijetu gdje su ovakve stvari sve rjeđa pojava.
Postajemo li sve manje ljudima u ovom svijetu u kojem je važna samo utrka za novcem?
U Suru se već u devet pojavljujem na vratima Al Thabit hotela. Poučen iskustvima mnogih drugih hotela, ne očekujem da me ovako rano puste u sobu. Ali barem neka mi omoguće da ostavim svoju prtljagu. Ionako mislim malo lutati po gradu. No, suprotno mojim očekivanjima, i još jednom iznenađen u vrlo kratkom vremenskom razmaku, ljubazni Indijac iza recepcijskog pulta dopušta mi da uđem u sobu, bez obzira što je check-in službeno tek od dva popodne. I ne traži nikakve dodatne novce. Hotel je nov, otvoren pred godinu dana, a soba, toliko prostrana i ukusno uređena, dokazuje da se i u Omanu za relativno male novce može ipak negdje i dobiti pristojan smještaj. Al Thabit odličan je primjer omjera cijene i kvalitete.
Dok s prozora svoje sobe na posljednjem, četvrtom katu promatram more u daljini, pokušavam skupiti hrabrosti da iz ugodne klimatizirane sobe izađem u vanjski pakao. Ali zato sam tu. Vidjeti i upoznati nešto novo. Bez obzira na vremenske prilike. Izlazim.
Sur je grad od nekih 56,000 duša. Oplakuje ga Omansko more i upravo taj njegov položaj na moru u prošlosti mu je donio mnogo slave. Postoji i u Libanonu istoimeni grad na obali Sredozemnog mora. Bio sam tamo prošle godine u listopadu. Spominjem taj drugi, libanonski Sur jer među stanovnicima omanskog Sura kola legenda, koja je zapravo krenula od Herodota, a koja kaže da su Feničani porijeklom iz Omana, da su prastanovnici područja oko Sura. U velikoj seobi preselili su se u današnji Libanon gdje su osnovali novi grad kojem su također nadjenuli ime Sur. Naravno, za to nema nikakvih arheoloških i drugih dokaza, ali meni su uvijek te lokalne legende zanimljive jer otkrivaju pravi duh nekog naroda.
Tijekom stoljeća omanski je Sur bio važna trgovačka ruta, ali i veliko brodograđevno središte u kojem su se gradile tradicionalne drvene brodice ovih prostora, tzv. dhow. Kada se Zanzibar odvojio od Omana 1861. godine, trgovina je počela naglo opadati, kao i izgradnja ovih brodica. U posljednje vrijeme ponovno se sve više ulaže u očuvanje tradicija pa stoga moja prva postaja su upravo brodogradilišta dhowova. Spuštam se do same morske obale gdje nekoliko starijih dowova leži nasukano na pijesku. Oseka je. I svako jutro more se toliko povuče da brodice ostanu na suhom. Navečer more se podigne što omogućuje dhowovima da ponovno zaplove. U jednom od brodogradilišta promatram radnike kako uglavnom ručno, i uz upotrebu jako malo mašinerije, grade nove brodice. Naravno, suvišno je spominjati da su svi radnici odreda imigranti iz Indije, Bangladeša, Pakistana, Šri Lanke… Dhow se tradicionalno radi od dvije vrste drva: tzv. Rebra rade se od lokalne akacije, dok se za ostatak broda uvozi tikovina iz Indije, ona tikovina koja brzinom svjetlosti zbog pretjerane sječe nestaje s Indijskog podkontinenta i jugoistočne Azije.
Za dhow prvi sam put čuo u putopisnom dokumentarcu “Put oko svijeta u 80 dana” kada je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Michael Palin na indijskom trgovačkom dhowu preplovio trasu od Dubaija do tadašnjeg Bombaja, današnjeg Mumbaija. Onda sam prvi put uživo vidio dva dhowa usidrena u matraškoj luci u Muscatu. Dva su bila i pred Turtle Beach Resortom u Ras al Haddu. Ali danas se prvi put nalazim uistinu oči u oči s ovim elegantnim proizvodom ljudskih ruku. Zaista ima tu neke elegancije. Prednji lagano povišeni dio, stražnji elegantno odrezani dio, najčešće s malim prozorima. Dhow je dosta visok. Prema potrebi tu je jarbol s jedrima, iako moderni primjerci danas imaju motor. Pitam se koliko se danas dhowovi koriste u trgovačke svrhe, a koliko za turiste? I da li bi se možda mogao unajmiti jedan i napraviti jedan podvig, kojima mi putnici uvijek svjesno i nesvjesno hrlimo, poput preploviti Perzijski zaljev, ili rutu Muscat-Zanzibar ili, poput Michaela Palina, odvažiti se na put od Dubaija do Mumbaija? Tko zna da li bi to danas bilo moguće u vrijeme velikih brodova i aviona? Dakako, ovaj put nemam vremena. Pitam se za neko buduće putovanje…
Sur je poprilično nenametljivo mjesto. Grad je to s jednom ulicom i čitavom mrežom prašnjavih puteljaka između kuća. Uz tu jedinu ulicu smjestile su se najviše zgrade u gradu. Najviše su to trokatnice, a najčešće puno niže, u čijem prizemlju su smještene trgovine, od kojih su mnoge u rukama Indijaca i inih. Da se iz Omana protjeraju svi Indijci i drugi došljaci s podkontinenta, u zemlji bi iznenada nastala jedna ogromna praznina koju bi teško netko drugi popunio i to bi zadalo smrtni udarac Omanu. Indijci, Bangladešani, Pakistanci i drugi su zapravo motor Omana, bez obzira što se mnogi pravi Omanci s ovom tvrdnjom vjerovatno ne bi složili. Evo u Suru došljaci rade u restoranima, u hotelima, u trgovinama. Nije važno da li iznad ulaznih vratiju stoji natpis ‘Gents tailoring’, ‘Ladies tailoring’, ‘Gents barber’, ‘Clothes ironing’ ili nešto pedeseto, unutra se nalaze Indijci, Bangladešani, Šri Lančani i Pakistanci.
Malo dalje od Ulice, labirint je prašnjavih, i uglavnom neasfaltiranih, puteljaka da se čovjek iskreno zapita da li je u nekom gradu od 56,000 glava ili u nekom selu. Kućice su ovdje uglavnom prizemnice, najviše jednokatnice, betonske nemaštovite kocke, najčešće s unutrašnjim dvorištem. Rjetke među njima imaju tradicionalno izrezbarena drvena omanska vrata na ulazu. A pred vratima zavezane koze. I posudica s vodom i hranom. Druge slobodno šeću među kućama. I iz unutrašnjosti kuća dopire zvuk kozjeg glasanja. To je nešto kao da se koze drže u strogom centru Karlovca. Ionako su Karlovac i Sur tu negdje po broju stanovnika.
Najveće podnevne vrućine provodim u hotelskoj sobi. Izlazim van tek sa zalaskom sunca kada je vanjska temperatura puno ugodnija. Dok sam se došetao do centra, upalila su se polako svjetla i grad je iznenada poprimio auru ozbiljnosti. Više nije izgledao kao malo veće selo koje pokušava biti gradom, već pravi mali grad sa svojim osvjetljenim trgovinama i restoranima i ostalim lokalima i svojim stanovnicima koji ugodnu večer provode u šetnji gradom ili shoppingu. Potpuni kontrast praznim, napuštenim ulicama za dnevnih vrućina.
Večeram u Zahrat Bilad al Sham restoranu u neposrednoj blizini hotela. Konobari i kuhari su naravno imigranti. Moj kaže da je iz Bangladeša. I kuhinja je naravno iz tih krajeva. Zapravo je u Omanu pronaći neki restoran s autentičnom omanskom kuhinjom mission impossible. Omanci na svim poljima pokušavaju sačuvati svoje tradicije, ali čini se kao da s kuhinjom to nisu uspjeli. Omanski restorani uglavnom predstavljaju fuziju libanonske i indijske kuhinje, od kojih ova druga lagano dominira nad ovom prvom. To se najviše osjeti u korištenju začina pa, iako omanska kuhinja tradicionalno nije ljuta, Omanci danas očito preferiraju ljuto. Dok uživam u mješanom (i poprilično začinjenom) mesu s roštilja, promatram kako se izmjenjuju Omanci u ovom poznatom lokalnom restoranu. Malo tko ostane zapravo duže od pet do deset minuta. Većina se doveze autom, naruči, ostane čekati u autu i, kada je gotovo, konobar im donese naručenu hranu u plastičnoj vrećici. Plate i nestanu u autu istom brzinom kako su se pojavili. Drive-in na omanski način.

Zanimljiv putopis je onaj u kojem se dogodi nešto izvanredno… (Dan 10 – 26.10.2011., Al Ayjah)

Jasno mi je da će povratak kući biti dug i naporan. Stoga jutros pokušavam što duže odspavati, ali kada se jednom naučiš na rana buđenja, to ti toliko prijeđe u naviku da i onda kada želiš dulje odspavati, to ne možeš. Tako se i ja jutros budim prije devet i par pokušaja da se okrenem i pokušam nastaviti spavati, nisu urodili plodom. Naposljetku odustajem i dižem se.
U hotelu mi dopuštaju da ostanem do ranog poslijepodneva kada imam bus natrag za Muscat što je odlično jer znam da ću nakon par sati vani trebati jedan dobar tuš, a ne želim smrdljiv ko tvor ići po avionima i aerodromima.
Taksi je u Suru jeftin. Zapravo svugdje u Omanu je taksi jeftin, ali u Suru je jeftiniji od prosjeka. I znam da stranci i ovdje plaćaju malo više od lokalaca, jer taksiji u Omanu nemaju taksimetar, već se unaprijed trebaš dogovoriti za cijenu prijevoza, ali za razliku od mnogih drugih zemalja, to “deranje” taksista ovdje je minimalno. Uzimam tako taksi do petnaestak minuta udaljenog Al Ayjaha. Taksist Omanac pita me odakle sam.
“From Kroatía.”, kažem mu.
“Aaa, Europe. Good football. In World Cup 1998 you were 4th!”, ozarena lica govori mi.
“3rd.”, ispravljam ga. Prva i posljednja dobra stvar koju je napravila naša nogometna repka. Naravno da mu to ne govorim. Ne govorim mu ni svoje mišljenje o današnjoj repki tetaka i našem “vrlom izborniku”. Samo klimam glavom dok taksist nastavlja razglabati na pidgin engleskom o našem nogometu. Ima li uopće ljudi na svijetu koji ne znaju za hrvatski nogomet?!
Al Ayjah je malo ribarsko selo smješteno preko puta jedinog visećeg mosta u Omanu, na drugom kraju lagune. Pozdravljam taksista pred Al-Hamooda utvrdom. Riječ je o klasičnoj omanskoj utvrdi, ova je četvrtasta tlocrta, i veoma slična Sunaysilah utvrdi u Suru koju sam jučer posjetio. A kad si u Omanu vidio jednu utvrdu, vidio si ih sve. Stoga vrlo brzo izlazim, usput bacivši pogled na cipele pred vratima jedne od prostorija, vjerovatno čuvareve koji je odlučio nabaciti jednu predručkovnu siestu u ovo, još jedno vruće jutro.
Na kraju obalne šetnice nalazi se svjetionik, smješten točno na mjestu gdje završava laguna i počinje otvoreno more. Putem zaustavljam se među ribarskim čamcima i dhowovima gdje nekoliko ribara, uključujući i klinca od nekih desetak godina, udičari u plićaku s vodom skoro do pojasa. I taj klinac, dok ga pokušavam uhvatiti svojim fotoobjektivom, hvata neku malu ribicu koju pedantno sprema u plastičnu posudicu.
Nekoliko starih kuća trgovaca, potpuno bijelih fasada, krasi corniche ili obalnu šetnicu. Između njih i ovdje slobodno šeću stada koza i pokušavaju pobrstiti i ono ekstremno malo trave što se još može pronaći, a više svakojake otpatke koji su stanovnici Al Ayjaha izbacili iz svojih kuća. Al Ayjah, iako izgleda puno slikovitije od Sura, istovremeno je i puno prljavije i smrdljivije. U zraku se osjeća miris kozje pišoline.
U dva i trideset hvatam bus (ONTC of kors) za Muscat na improviziranom autobusnom kolodvoru. Kako bus prolazi pokraj muskatskog aerodroma, namjera mi je prisloniti revolver na vozačevu sljepočnicu ne bi li mi zakočio kod aerodroma, da ne bih slučajno otišao do Muscata pa se morao vraćati natrag prema aerodromu. Sada ozbiljno – bus bi prema rasporedu trebao stati kod aerodroma u 18:15. Let je u 21:05. Gotovo tri sata. Piece of cake.
Ili bi tako to trebalo izgledati. Bus iz Sura polazi na vrijeme i vozač, tipično omanski, vozi konstantno između 110 i 120 km/h, i na mjestu gdje znak vidljivo dopušta maksimalnu brzinu od 50. I onda, negdje prije Al Wahila, snažno kočenje i udarac. Terenac ispred busa naglo je usporio s namjerom da skrene udesno. Vozač busa nije uspio brzo reagirati, naguzio terenac i odbacio ga preko niskog zidića uz rubni dio ceste ravno u drugi, viši zid gdje se konačno zaustavio. Kada se prašina konačno slegla, vozač terenca, dobrano potresen, izlazi van. Čini se da mu hvala Bogu nije ništa. Zaustavljaju se drugi ljudi i nastupa tipična ljudska znatiželja – puno gledanja, malo poduzimanja i najviše fotografiranja. Ljudska znatiželja čudna je osobina.
Vozač busa zove policiju. Život je stao na raskrižju. Svi stoje i čekaju. Policija ne dolazi. Naposljetku, zdrav razum kaže da ako neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu. I tako nakon gotovo sat vremena čekanja, vozač terenca se ukrcava u naš bus i svi zajedno idemo na policiju. I onda tamo još malo čekanja. Mene hvata nervoza jer ono što je trebao biti piece of cake, sada se pretvara u moru. Hoću li stići na avion?! Sve paničnije gledam na sat. Računam. Let je u 21:05, check-in se zatvara sat vremena prije leta, što znači da najkasnije do 20:05 trebam biti na aerodromu.
Kada napokon krećemo, dobrano smo u minusu. Palim gps na iphoneu i pokazuje mi dolazak na aerodrom u 20:17. I sada stvarno želim da vozač stisne gas. Pa i 120 na mjestu gdje je dozvoljeno 50 km/h. On se sada ne skida telefona. Jednom rukom vozi, drugom drži mobitel i nema ni minute slobodne između poziva. Dođe mi da se dignem, maznem mu taj jebeni mobitel iz ruku i bacim ga kroz prozor. Sve sam nervozniji jer kako prolazi vrijeme, postaje sve neizvjesnije da ću stići na avion. A onda su tu i kamioni. Čitave kolone koje se usporeno kreću dvotračnom cestom i usporavaju promet.
Kada je moja nervoza na vrhuncu, vozač se budi iz postautomobilskonesretnog sna i naglo pritisne gas. Opet se vozimo 110 do 120 km/h, slalomski između svih onih kamiona. Gps pokazuje da polako dobivamo na vremenu. Ovo postaje sada prava utrka s vremenom.
Približavamo se Muscatu. Gps sada pokazuje vrijeme dolaska na aerodrom 19:56. Čini se da ću stići, ali još uvijek se ne želim ponadati. I tada mi vozač, isti onaj koji me danas toliko iživcirao, odlučuje izaći u susret – neće me izbaciti na cesti pred aerodromom, već će me odvesti do samog odlaznog terminala. Brzinom svjetlosti izlijećem iz busa, pronalazim šalter i čekiram se. Polako počinjem odahnuti.
“Goodbye. Have a nice flight.”, ljubazno mi na tečnom engleskom kaže imigracijski službenik s osmjehom na licu. Tek sam sada siguran da sam uspio. Pobijedio sam vrijeme. Idem kući.

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica