Znate što je najteže kada se odlučite otisnuti na put od dva mjeseca? Nije to pronalaženje jeftine aviokarte. Za to danas postoji internet i web servisi poput Kayaka, Momonda, Orbitza, Expedije... Niti je to slaganje nekakvog smislenog itinerera. Za to postoji Lonely Planet (u daljnjem tekstu, Biblija), Bradt Travel Guides (u daljnjem tekstu, Evanđelje), DK Eyewitness (u daljnjem tekstu, Slikovnica)... A uostalom, uvijek je dobro malo se opustiti i u hodu promijeniti itinerer, nešto dodati, drugo oduzeti. Slaganje financijske konstrukcije ili dobivanje dva mjeseca slobodno da bi mogao dati petama vjetra, eh to je već veći problem. Ali spakirati u jednu torbu sve ono što želiš, kao i ono što ne želiš, a moraš uzeti, to već predstavlja problem nad problemima. Sve drugo prema pakiranju predstavlja piece of over Mura moving cake.
A problem je još veći kada temperatura u paragvajskom Asuncionu visi oko 35 Celzijaca, a u čileanskom Punta Arenasu živa istovremeno vegetira na desetici. Kratko i dugo, ljetno i jesensko-zimsko - u tu malu torbu treba ugurati sve i svašta. I svaki put, na početku te najteže dionice svakog putovanja - pakiranja, kažem sam sebi da ću ovaj put malo stati na loptu i smanjiti prtljagu. Jer što će mi deset majica kratkih rukava, pet dugih, pet hlača što kratkih što dugih, dvije jakne... Pa nisam žensko da mi treba toliko. I onda se svaki put u mojoj torbi nađe deset majica kratkih rukava, pet dugih, pet hlača što kratkih što dugih, dvije jakne... Jebiga, ok, malo pretjerujem. Imam devet majica kratkih rukava, četiri dugih, četiri hlača i jednu jaknu. Glavu mi zamantaju misli poput: "Bit će vruće. Trebat će mi dvije tri majice na dan.". Ma deset na dan. "Ajd ne pretjeruj!", kažem sam sebi i ne poslušam se. Ili još bolja je ona: "Treba mi nešto elegantnije za kazalište ili operu". I to me kazalište ili ta famozna opera nikada na kraju ni ne vide.
No, bez obzira na sve ovo napisano, za dva mjeseca u Južnoj Americi, gdje su vremenske prilike jako različite, zaista treba puno odjeće. Nakon poludnevnog ubacivanja u torbu i izbacivanja iz nje, stao sam na loptu i odlučio da je vrijeme da se konačno skuliram i dobro razmislim. To dobro razmišljanje rezultiralo je torbom od "samo" cca osamnaest kila. Neka mi Díos pomogne!
A pogled kroz moj zagrebački prozor, na sivilo zagrebačke jeseni, ili bolje reći zime (jer uz klimatske promjene sve manje se zna tko pije, a tko plaća), samo može biti onaj odlučujući push faktor da se krene negdje. Bilo gdje. Samo da se ide.
Moja dvomjesečna pustolovina po Južnoj Americi uključuje pet zemalja. Početak je u paragvajskom Asuncionu, a nakon Paragvaja put me vodi preko južnog Brazila i Urugvaja do Argentine i Čilea, gdje namjeravam provesti i najviše vremena. Moj put isključivo kopnom završava u Punta Arenasu na krajnjem jugu čileanske Patagonije, nakon čega sam, zbog nedostatka vremena, prisiljen preletjeti južne čileanske fjordove do Puerto Montta i odatle nastaviti ponovno kopnom do Santiaga.
Znam da neće biti lako. Razdaljine su velike. Vremenske prilike varijabilne i čak ekstremne. No, najbolje je kad je najteže. Jel' da? To bi čini se trebali znati svi koji živimo u Hrvatskoj. Hahaha. Ne preostaje nego cruzar los dedos y que me vaya con Díos. Pa krenimo...

Iz Asunciona preko Caazape za Encarnacion - Paragvaj (Dani 1-3, 27.-29.11.2011.)

"I dislike planes, and whenever I am in one - suffering the deafening drone and the chilly airlessness that is peculiar to planes - I always suspect that the land we are overflying is rich and wonderfull and that I am missing it all. Plane travel is very simple and annoying and a cause of anxiety. It is like being at the dentist; even the airplane chairs are like dentists' chairs. Overland travel is a great deal more trouble, and very slow, but it is uncomfortable in a way that is completely human and often reassuring." (Paul Theroux, "The Old Patagonian Express")
I tako sam se ja nakon 44 sati putovanja i promjene pet aviona našao u Asuncionu u nedjeljno jutro. Paragvajski glavni grad potpuno je pust. Kao da je neka epidemija zaprijetila gradu pa su njegovi stanovnici pobjegli u zaklon, a nas par hrabrih ostalo je ovo jutro na užarenom paragvajskom suncu očekujući ono neizbježno - užareno paragvajsko podne. Moram priznati da nisam spreman za ovakvu vrućinu. Na jedva jedvite jade preživio sam ono prokleto dugo i toplo ljeto Anno domini MMXI doma u Hrvatskoj i sada sam opet na vrućem. S obzirom da je Paragvaj ispod ekvatora, godišnja doba su ovdje obrnuta, što znači da bi ovdje trebalo biti proljeće, a studeni bi trebao biti ekvivalentan našem svibnju. I ne bi trebalo biti 33-34 Celzijaca i velika vlaga u zraku. Jebiga, tako je to kada ne napravim dobro svoju domaću zadaću prije nego kupim aviokartu.
S rijeke Paragvaj koja protječe kroz grad, i koja između ostalog daje ime cijeloj državi, ugodno puše i taj vjetar donekle razbija onu nesnosnu vrućinu i vlagu. Ali vjetra nema u čitavom gradu, već isključivo puše u ulicama koje se pružaju u smjeru istok-zapad. Asuncion je tipičan primjer urbanizma 19. stoljeća - cijeli grad građen je po principu rastera, gdje se ulice sijeku pod pravim kutem i tvore blokove. Takav je i Buenos Aires, takav je i Montevideo, takav je New York, a uostalom takav je i zagrebački Donji grad. Ulice na sjevernojužnoj osi u Asuncionu vjetar je zaobišao pa je dovoljno da se malo pomakneš iz neke istočnozapadne ulice u sjevernojužnu i istog trena će te okupirati ona vrućina, a znoj u velikim kapima počet će se slijevati niz tijelo.
Kako zvona katedrale otkucavaju sate, temperatura se sve više diže, a grad je i dalje ekstremno pust. Automobili su rijetka pojava, ljudi također. Centar Zagreba nedjeljom je prava špica naspram centru Asunciona. Toliko je pusto da ni vojska ni policija, kojih je na svakom uglu, nemaju što raditi. Pa se igraju. Jedan od njih električnim omamljivačem omamljuje željezni stup gradske rasvjete.
Na Plazi del Marzo Paraguayo, jednom od glavnih gradskih trgova, mir pojačava pjesma zbora. Pratim tu melodiju prema katedrali. Unutar ove devetnaeststoljetne građevine nailazim na toliko ljudi na jednom mjestu koliko ih neću vjerovatno vidjeti sveukupno u čitavom danu na ulicama Asunciona. Misa je. I nije ni čudo da je katedrala dupkom puna jer je katoličanstvo osnovni sastojak paragvajskog naroda. Kažu da je 87% Paragvajaca katoličke vjere, a imena tri najveća paragvajska grada samo to potvrđuju: Asuncion (Navještenje), Encarnacion (Preobraženje) i Concepcion (Začeće). Ostavljam ljude da se mole, a ja molim Boga da mi pomogne da preživim vrućinu dok hodam po trgu. Sunce je već visoko na nebu i još jače grije. I mene. I katedralu. I Cabildo, bivšu zgradu Senata i najbolji primjer arhitekture 19. stoljeća. I zgradu starog Kongresa. Kao i onu novog Kongresa, željeznostaklenu grdosiju koja se nikako ne uklapa u trg, a koju su izgradili Tajvanci kao zahvalu što je Paragvaj priznao Tajvan kao pravu Kinu, a ne tamo nekakvu Narodnu Republiku.
Preko puta Panteona, podignutom u, već pogađate, 19. stoljeću u spomen paragvajskim velikanima (neki su tu i pokopani), a koji čini dio ugodnozelenog trga Plaza de los Heroes, ručam u lokalnom Lido-baru. Očito je ovo "in" mjesto za ručak nakon nedjeljne mise jer se uz kružni stol/šank mogu, uz odrpance poput mene, vidjeti i starije gospođe i gospoda u elegantnijim nedjeljnim oblekama. Ima tu starijih i mladih, onih s izrazito indijanskim crtama lica, ali i onin koji su toliko bijele puti i crta lica da nikada ne bih rekao da su Paragvajci i Paragvajke. Izgledaju nekako srednjoeuropsko ili čak istočnoeuropsko, što nije ni čudno s obzirom da su se u Paragvaj doselili mnogi Nijemci, ali i Rusi i Ukrajinci. Dok jedem domaće njoke, baš onakve kakve je znala spravljati moja majka, uz lokalno pivo Baviera (od 5% alkohola, iako se čini puno slabijim) serviranom u posudi s ledom kao da je riječ o šampanjcu, a ne običnom pivu, promatram lokalce koji se doimaju kao da svi svakoga ovdje znaju, ljubazne i nasmješene konobarice pročavrljaju sa svojim gostima, dobacuju se pošalice, a ja se osjećam kao da sam jedini uljez, prljavi voajer. Atmosfera u Lido-baru je savršeno obiteljska.
Natrag na ulici ne mogu se otrgnuti jednom dojmu koji ostavlja ovaj grad. A to je dojam grada koji je u 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća morao proći kroz neki rat ili neku diktaturu ili oboje. Tri su glavne karakteristike takvih gradova: 1) ulice s kolnicima u jadnom stanju s puno smeća koje natjeravaju vjetar i psi, a gori od kolnika su samo pločnici po kojima je ponekad teško uopće hodati; 2) uz stare tzv. kolonijalne kuće dižu su sivi betonski kvadrovi, bez imalo druge boje osim sive, i svi odreda u plačuće jadnom stanju; 3) suhe fontane koje vodu nisu pile već desetljećima, a čije su keramičke pločice dobrano napuknute na svim stranama. Paragvajem je od 1954. do 1989. godine vladao luđak pod imenom Hugo Stroessner čije su čistke tek malo manje strašne od onih Staljinovih. Asuncion ima sve tri gore navedene karakteristike. Rekao bih da je to zanimljiv grad nezanimljivo zbrčkane arhitekture.
Sljedeće jutro u pola devet na televizoru u hostelskoj dnevnoj sobi nekakav jutarnji program, nalik na "Dobro jutro Hrvatska", a u gornjem lijevom uglu uz točno vrijeme stoji 28 stupnjeva. U pola devet ujutro!!! Bit će to još jedan pakleni dan. Divim se beskućnicima na Plaza Uruguaya, campos pridošlicama, ili pridošlicama iz provincije, koji su nahrupili u glavni grad u potrazi za kruhom, a na kraju završili u improviziranim šatorima od cerada ili crnih vreća za smeće na asuncionskoj Plaza Uruguaya po ovoj vrućini. Neobičan je i žalostan to prizor gdje usred glavnog grada postoji šator-naselje beskućnika. Klupe u parku na trgu koriste ti beskućnici kao što mi koristimo fotelje i kaučeve u svojim dnevnim sobama. Debla visokih stabala koriste se da bi se između njih raširio konopac, a na njega izvjesila odjeća. Vidim da odnekud usred parka dolazi i voda.
Čuo sam da Argentinci, Čileanci i Urugvajci imaju pogrdne nazive za ove "gore". Paragvajci i Bolivijci su za njih "kruha gladni", "siromasi nad siromasima", "jadnici i bijednici"... Ali bio sam u puno zemalja i vidio puno "kruha gladnih", "siromaha nad siromasima" i "jadnika i bijednika" da mi ovi Paragvajci baš i nisu takvi. S izuzetkom prizora na Plaza Uruguaya te favela uz rijeku Paragvaj, mnogi su u Asuncionu pristojno odjeveni, voze se u prosjeku dobri auti. Ali to je glavni grad. To je Asuncion. Tko zna što me čeka u provinciji.
Koliko je god grad jučer bio pust, toliko je danas kaotičan. Ni sustav jednosmjernih ulica ne olakšava taj sveukupni prometni kaos. Gradski bus se punih 40 minuta vuče par kilometara do autobusnog kolodvora. Kroz prozor promatram uredne vile s okućnicama koje bi se vrlo lako mogle uklopiti negdje u Europu. I razmišljam kako bih mogao izaći iz busa, okinuti par fotki, kupiti bocu hladne vode i ponovno uhvatiti taj isti autobus deset metara od onoga mjesta gdje sam ga prvotno napustio. Toliko o njegovoj "brzini". Zbog gužve jedva stižem na bus u dva popodne za Caazapu. La Yutena je buskompanija krntija. Svi busevi ove kompanije odreda su krntije, s toliko ožiljaka da su ti busevi već odavna trebali završiti u invalidskoj mirovini. No ne i u Paragvaju. Oni ovdje voze i dalje barem 200-300 kilometara na dan. Ali treba gledati pozitivno, a pozitivu pronalazim u velikim prozorima koji se širom mogu otvoriti pa uz ovu prirodnu klimatizaciju, ona neprirodna uopće nije ni potrebna.
Bus za Caazapu je bolno spor. Rijeka Paragvaj točno prolazi sredinom zemlje i dijeli je na dva dijela, zapadnu i istočnu polovicu. U samom srcu istočne polovice je smještena Caazapa. 228 kilometara od Asunciona. Ili točno pet sati vožnje. Da, dobro ste pročitali. Busu prvo treba sat i petnaest minuta da se kroz prometni kaos asuncionskog radnog dana probije iz grada. A onda slijede učestala stajanja, ponekad i svakih desetak metara jer je ljudima očito teško da se svi skupe na jednom ili dva mjesta u svakom selu i gradu, umjesto da bus staje svakih desetak metara i gubi vrijeme. Ovakav bus ovdje zovu removido ili nazovimo ga na hrvatskom "onaj koji se ponovno kreće". Nisu ga mogli bolje nazvati.
Nakon Asunciona, do Caazape, vani je zelenilo. Najprije guste zelene tropske šume, tu i tamo ispresjecane kojom livadom, a onda sve više i više livada, pretvorenih u pašnjake, a šume polako iščezavaju. Poprilično je sve ravno. Dokle pogled seže. I ono neravno ne bih čak ni nazvao brežuljcima, jer je sve toliko nisko, već su to obične neravnine i izbočine. Kako se udaljavamo od Asunciona, krava je sve više, a kako se približavamo Caazapi toliko ih je svuda uokolo (neke i ležerno šeću cestom) da se počinjem pitati jesam li i gdje vidio toliko krava u tako malom vremenskom razmaku. Ovo je arhetipska zemlja gauchosa, kauboja. Iako se pod ovim imenom prvenstveno smatraju kauboji sjeverne Argentine, ti isti kauboji tjeraju stoku i po ravnicama Paragvaja i sjevernog Urugvaja. Zelenilo pašnjaka, plavetnilo neba s pokojim malim bijelim oblačcima kao da je netko puhnuo komadiće vate u zrak, i krave koje pejzažu daju poseban kolorit.
Naselja je ovom dijelu Paragvaja jako malo. Zapravo je čitav Paragvaj slabo naseljen jer na 406,752 četvorna kilometra živi svega 6,5 milijuna stanovnika. Paragvaj je jedno golemo, slabo naseljeno prostranstvo. Ono malo kuća koje se nalaze uz cestu su uglavnom zidanice, s uređenim okućnicama, neke čak s malim bazenima. Veoma su rijetke drvene ili slamnate straćare kakve čovjek očekuje s obzirom na priče. I cesta je gotovo savršeno asfaltirana.
Caazapa je glavni grad istoimenog departmana. Ali nikako nema onaj feeling jednog važnog grada. S obzirom da je u Asuncionu službeno malo više od milijun stanovnika, neslužbeno do dva milijuna duša, ostatak od četiri i kusur milijuna stanovnika živi u ostatku ove prostrane zemlje. Naspram Asuncionu svi drugi su gradići i sela. I taj feeling jednog provincijskog gradića ili malo većeg sela ima Caazapa. A što više reći o mjestu u kojem motocikli prevladavaju nad automobilima, gdje se ono malo automobila na ulici ostavlja širom spuštenih prozora i s ključem u bravi, i gdje se svi okreću za tobom kao za vanzemaljcem? To da je stranac ovdje vrlo rijetka pojava postalo mi je odmah jasno. Jer nisam baš toliko zgodan da se svi okreću za mnom. Pa i muškarci. Ja vanzemaljac.
Caazapa je jedan dražestan gradić koji ima onu aureolu mjesta kojeg je Bog stvorio negdje iza nogu i onda na njega potpuno zaboravio. Tempo života je ovdje puno mirniji od onoga u Asuncionu, iako je uopće životni tempo u Paragvaju daleko mirniji od onoga u zapadnjačkom, razvijenom svijetu. U predvečer stanovnici ovog gradića širom otvaraju ulazna vrata svojih kuća, pa i oni koji gledaju na glavnu ulicu Avenida Mariscal Estigarribia omeđenu od početka do kraja palmama, pred vrata iznose stolice i promatraju svijet. Ima tu i starih i mladih. Nekoliko se bakica, čini se samo se za prigodu trač partije pred kućom svojih prijateljica, elegantnije i odjenuo. S nedaleko glavnog trga dopire zvuk limene glazbe, melodije jako slične onoj meksičkih mariachija, ali bez pjevanja. Nekolicina muških mještana zajedno tako krati sate. Ovi susreti pred ulaznim vratima u predvečerje, kada temperatura postaje koliko toliko ugodnija i podnošljivija, vjerovatno su vrhunac zabave i društvenog života u ovako maloj sredini poput Caazape gdje ljudi baš i nemaju puno drugoga za zabaviti se.
Nakon noći u sobi u kojoj mravi, i to veliki, kolo vode, nastavljam dalje. No, prije nego ostavim Caazapu za sobom, u osam ujutro i na već tridesetak stupnjeva vrijedi posjetiti dvije stvari koje su franjevci ostavili za sobom. Naime, mnogi današnji gradovi i sela po Paragvaju svoju osnutke tijekom 17. i 18. stoljeća mogu zahvaliti svećenicima misionarima, posebice isusovcima i franjevcima. Caazapa nije izuzetak i grad je osnovao fra Luis Bolanos 1607. godine. Caazapa je počela kao redukcija ili misija u kojoj su franjevci vodili brigu o pokrštavanju domorodačkog indijanskog stanovništva, u Paragvaju je riječ najviše o Guarani Indijancima, te o časnom i bogobojaznom daljnjem životu tih istih. Malo je toga ostalo do danas u Caazapi od stare franjevačke redukcije. Zapravo sve se danas svodi na dva rereda ili retabla, što su pozadine glavnog oltara od kojih je jedan iza glavnog oltara u župnoj crkvi svetog Pavla na glavnom gradskom trgu, sređenom, čistom i prekrasno zelenom, dok se drugi, neobnovljen i mističniji, nalazi u malenoj kapelici svetog Roka na mjesnom groblju. Oba rereda su iz 18. stoljeća i drveni, prekrasno izrezbareni i oslikani: izrezbareno lišće i cvijeće, kipovi svetaca ili njihove slike s kojih boja polako nestaje što samo pojačavu maštu.
Gradsko je groblje pomalo dosadnjikavo, pogotovo ako očekuješ nešto a la Meksiko ili Gvatemala čija su groblja prave eksplozije boja. U Paragvaju, pa tako i u Caazapi, groblja imaju nešto boje, ali ni približno onoliko koliko su "obojena" groblja u Meksiku i Gvatemali. Također, kod ovih paragvajskih odmah upada u oči koliko su manje posjećena i samim time sređena. Većina grobnica je poprilično zapuštena, obrasla u korov, a i smeća je dosta uokolo. No, istovremeno ne možeš, a ne primijetiti da velika većina grobnica uopće nema nikakvih imena ni prezimena na njima, već samo jednostavnu malu limenu pločicu s brojem, koji predstavlja, uvjeren sam, broj grobne parcele. Ima tu jednostavnih malih grobnih mjesta pa do velikih betonskih kocaka, neukusno obljepljenih keramičkim kuhinjskim pločicama sa svih strana, koji više djeluju kao ostave radnog oruđa, a manje kao nekakvi mauzoleji. Obavezno gotovo svi s limenom pločicom s brojem.
Većina stranaca posve zanemari Caazapu. Turisti koji dođu u Paragvaj uglavnom se asfaltiranom i daleko udobnijom Rutom 1 prebace iz Asunciona do Enarnaciona. Putnici imaju i drugu opciju koja je puno slikovitija, ali i neopisivo zamornija i neudobnija. Ime joj je Ruta 8. Još mi je u Asuncionu na karti koju sam dobio u lokalnom turističkom uredu upala u oko ta cestica koja reže samo srce istočne polovice Paragvaja. Pokušao sam doći do više informacija jer s obzirom da se radi o neasfaltiranoj, zemljanoj cesti, zna biti potpuno neprohodna za velikih kiša. Nisu mi ništa znali reći. Ja sam odlučio riskirati i otisnuti se do Caazape i ondje pronaći odgovor, pogotovo jer nebo iznad moje glave baš i ne pokazuje znakove nedavnih velikih kiša, a time i poplava. U Caazapi saznajem da busevi na Ruti 8 do Coronel Bogada i dalje za Encarnacion voze bez ikakvih problema i u deset ujutro uspijevam uhvatiti još jednu Yutenu prema jugu. Bus je dupkom pun. Ima tu ponovno ljudi svakakvih crta lica, ali nekako je u ovom kraju puno više onih s indijanskim crtama. Otprilike na pola puta do Coronel Bogada u bus ulazi, čini se, razred osnovne škole, a djeca imaju potpuno indijanske crte lice - lagano kose oči, tupi nos, tamniji ten i zagasito crna kosa poput ugljena. Očito je da je ovdje bilo manje mješanja krvi sa španjolskim konkvistadorima jer mnogi ovi ljudi nisu mestizosi, mješanci. A onda opet, sljedeći tren, tamo negdje Bogu iza nogu, usred divljine, u bus uđu dvije starije gospođe, obje u uredno čistim i speglanim oblekama i torbicama pod rukom, toliko bijele i crta lica da kao da su ovog trena došle negdje iz srednje ili istočne Europe.
Zemljana cesta žarko narančaste boje (usudio bih se reći i kričavo narančaste boje) reže zelene pašnjake dokle pogled seže. Ovo je zemlja estancija ili farmi. Ovo je zemlja krava kojih ovdje ima više od ljudi. Svako malo na glavnoj cesti drvena (rjeđe metalna) lesa, a iza lese prašnjava zemljana prilazna cestica, omeđena s jedne i druge strane drvoredima koji su morali biti zasađeni i prije mnogo desetaka, pa možda i sto godina, uzbrdo se penje prema malenom brežuljku na kojem se u zelenilu nalaze kuće. Sve su estancije građene po istom principu. Imena su im romantična: Estancia San Juan, Estancia Tacuary, Estancia Capacarai...
A onda tu idilu nakratko prekinu drveni mostovi, opasno nagriženi vremenom, koji premoščuju mnogobrojne blatnjave riječice i potoke, a pogled na te mostove i zvuk kojeg stvaraju kotači autobusa dok prelazi preko drvenih dasaka pomalo ulijeva strah u kosti. Capiibary, Tebicuary... - imena riječica očito su Guarani porijekla. To samo potvrđuje koliko su Guarani Indijanci još uvijek važni za Paragvaj. Jer u Čileu, Argentini i Urugvaju utjecaj indijanskog stanovništva posve je nestao, dok u Boliviji i Peruu on i dalje postoji, ali ne u tolikoj mjeri koliko je u Paragvaju utjecaj Guarani Indijanaca. Taj utjecaj nije vidljiv samo na crtama lica ljudi, ili u imenima gradova i sela i rijeka, ili u novčanoj jedinici koja se maštovito zove guarani, već najviše u jeziku. Tečno govorim španjolski, ali po prvi put na svojim putovanjima po hispanskom svijetu trebam dobro načuliti uši i skoncentrirati se, a nerjetko i dvaput (ili čak triput) pitati da se ponovi rečeno jer španjolski u Paragvaju je dosad meni osobno najnerazumljiviji od svih varijanti španjolskog jezika. Ne samo da ima puno hispanoameričkih riječi, koje su manje više zajedničke svim varijantama španjolskog jezika u Srednjoj i Južnoj Americi, a kojih nema u španjolskom Španjolske, već je Paragvaj razvio potpuno drugačiju svoju varijantu španjolskoj u kojoj ima izrazito mnogo Guarani vokabulara. Ta intermodalnost španjolskog jezika i jezika Guarani je tolika da ima slučajeva kada ne znaš da li se govori španjolski ili Guarani. Jer i izvan Paragvaja mnogi za riječ bazen, umjesto piscina, koriste termin pileta. Ili za šator, umjesto tienda, koristi se carpa. Ali samo u Paragvaju stojiš primjerice ispred lokalnog fast food lanca Na Eustaquia i pitaš se što to znači. Tek kada ti netko kaže da taj 'Na' na jeziku Guarani znači gospođa, onda 'Gospođa Eustaquia' ima već smisla. A 'karumbe', riječ također uzeta iz Guaranija, je kornjača, a u Encarnacionu naziv za kočiju koja turiste vozi po gradu. Osjećam se kao da nakon toliko godina opet moram naučiti španjolski...
Dok bus hita prema Coronel Bogadu, prašine je posvuda. Pa i bez obzira što ne može ići prebrzo, što zbog svoje starosti, što zbog stanja ceste, prašina se diže. U zraku je prašine. Na koži mi je narančasta prašina pomiješana sa znojem u jednu patinu koju jedva čekam da što prije skinem pod tušem. Bus prolazi kroz gradiće i sela, svi odreda romantičnih imena poput Yuty, San Pedro del Parana, General Artigas, ali potpuno zapuštena i prašnjava izgleda. Uvijek najčešće nekoliko prašnjavih jednostavnih prizemnica uz glavnu cestu, bosonoga prašnjava djeca koja se igraju u dvorištima. Ta glavna cesta je čak i najčešće popločena nepravilnim komadima kamena. To je vrlo često po zabačenim mjestima Paragvaja gdje nema asfalta. Ali svejedno su i te ceste prašnjave. I po sredini glavnih cesta u tim selima i gradićima moderna ulična gradska rasvjeta koju nemaju ni mnogo veća i bolje povezana naselja. Ta ulična rasvjeta u ovom kontekstu izgleda potpuno nestvarno.
Putovanje Rutom 8 je ultrasporo. Od Caazape do Yutyja je svega 87 kilometara, a ukupno čak tri sata vožnje. Asfaltirane ceste nema do General Artigasa, a i onda samo u tragovima. Nije ni čudo da se curica od kojih godinu, godinu i pol, odmah negdje nakon General Artigasa, od muke usrala u pelene. Uuu kako je zasmrdilo na sjedalu iza mene kada je njena majka odlučila u vožnji promijeniti joj pelene.
Tek se u Coronel Bogadu, mjestu gdje se Ruta 8 konačno spaja s Rutom 1, asfalt pojavljuje u potpunosti. Četrdesetak minuta kasnije, na putu gdje su pašnjake sada zamijenile ponovno guste tropske šume, već je Encarnacion, sa 105,000 stanovnika najvažnije središte južnog Paragvaja i, ono što se danas manje obznanjuje na sva zvona, rodno mjesto diktatora Alfreda Huga Stroessnera.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 433

Trinidad, Jesus i Bella Vista - Paragvaj (Dani 4-5, 30.11.-01.12.2011)

I Lonely Planet i Bradt slažu se u jednome - Encarnacion nazivaju biserom Juga. Možda malo pretjeruju, ali ne puno. Encarnacion je zaista jedan vrlo ugodan grad, nakon pet i pol sati tandrkanja u busu kojem je davno odzvonilo. Bez obzira i na prokletu vrućinu i vlagu koja je ovdje zbog blizine rijeke Parane još nesnošljivija. Znoj se u tisućama kapi slijeva niz svaki dio mog tijela, od proćelave glave do žuljevima izranjavanih stopala. Neprestano sam mokar, a na taj znoj vežu se čestice prašine koju podižu automobili, motori pa i sami pješaci sa svakim svojim korakom.
"Nije padalo već neko vrijeme. Očekujemo kišu da malo spusti tu prašinu. Jesi vidio koliko je ima?", kaže mi ekstraljubazna vlasnica malog obiteljskog hotela Germano.
"Da. Teško ju je ne primijetiti...", teško se ne složiti s njom. Ona, čini se japanskog porijekla, može biti potomak onih Japanaca koji su se doseljavali u ovaj dio Paragvaja tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Da, vjerovali ili ne. Japanci su emigrirali u vrući, vlažni i prašnjavi Paragvaj. Netko me je nedavno pitao znam li gdje ima najviše Japanaca izvan Japana. Rekao sam da ne znam. U Brazilu, uslijedio je odgovor. Ta me informacija ostavila zabezeknutog jer bih uvijek prije pikirao na Peru. A evo Japanaca i u Paragvaju.
Encarnacion je tipičan američki grad rastera, ulice prate brežuljkastu konfiguraciju terena, a omeđene su niskogradnjom, gdje nema nikakve tipizacije, a opet sve izgleda nekako divlje pintoreskno. Glavnu ulicu s jedne i druge strane prate natkriveni pločnici što djelomično umanjuje osjećaj vrućine i vlage. Jer čim se makneš s direktnog sunca, puno je ugodnije. S izuzetkom prašine, ulice su čiste. I čini se da su stanovnici Encarnaciona nešto dobrostojećiji jer se u prosjeku voze noviji automobili, mnogi od njih terenci.
Na glavnom trgu Plaza de Armas termometar pokazuje 35 Celzijaca u šest popodne. Na to treba dodati vlagu. Kombinacija je zaista katastrofalna.
Spuštam se prema rijeci Parani ne bih li ondje uhvatio kakav povjetarac. Sa svojih četiri tisuće kilometara dužine Parana je jedna od najdužih rijeka Južne Amerike i na potezu kod Encarnaciona široka je čak kilometar i pol. Na drugoj je obali Argentina. Uzdižu se visoki neboderi Posadasa koji, u usporedbi s niskogradnjom Encarnaciona, daju Posadasu dojam modernizma, superiornosti, istovremeno pružajući sliku urbane džungle. Prizor je sličan onome kada iz New Jerseya promatraš nebodere Manhattana. Samo što su neboderi Posadasa još dalje. No, vjetra svejedno nema. Za razliku od Asunciona gdje je uvijek puhalo s rijeke Paragvaj, u Encarnacionu zrak miruje kao što miruje površina blatnjave Parane. Uz rijeku mnogi džogiraju i ja im skidam kapu. Kao i radnicima koji po ovoj nesnosnoj vrućini uređuju novu šetnicu uz obalu rijeke, a na jednom mjestu nasipavaju pijesak i stvaraju plažu. Samo se nadam da će blizu biti nekakav bazen ili barem tuš jer kupanje u Parani je daleko od preporučljivog.
Dan kasnije vrućina još uvijek stanuje u Encarnacionu i čitavom južnom Paragvaju. No dan je osvanuo s nešto oblaka pa se sunce na trenutak sakrije iza njih na oduševljenje svih živih duša. Dovoljno je da sunca nema samo minutu dvije i već se bolje diše.
Nisam ni sjeo u stariji minibus za Trinidad, a on nije ni krenuo, već su unutra prodavači hrane i
i pića.
"Agua. Gaseosa. Chipa.", ori se u minibusu i okolo njega. Voda, gazirana pića, chipa.
Uzimam jednu chipu. To je tradicionalni snack Paragvaja u obliku malih peciva gdje se u tijesto direktno umijesi sir i onda se ispeče kao što se peče kruh. Rezultat je lagano slano pecivo, odlično za doručak, marendu, večeru i najbolje kada si na putu, a želudac traži da nešto ubaciš u njega. Chipa je vrlo jeftina - jedan komad dođe samo 1000 guaranija ili oko kunu i trideset lipa i čini se da je cijena kod svih prodavača ujednačena. A ovdje na jugu kažu da spravljaju najbolje chipe. Uvjeren sam da to isto za sebe govore i oni sa sjevera.
Još jedan specijalitet Paragvaja je tzv. sopa paraguaya. Eh, kako sam se tu zajebao u Asuncionu kada sam u Lido-baru naručio jednu supu i jedan komad kruha ne bih li ga umakao u nju. Preda mnom se za pet minuta našlo pecivo i komad nekakve suhe pite.
"Što je to? Que es?", priupitao sam konobaricu.
"Sopa paraguaya.", odgovori mi ona.
Sopa na španjolskom znači juha. U Južnoj Americi juha se još češće provodi kao caldo. Ali nikako mi nije jasno kako sopa paraguaya može biti suha pita?!
Ubrzo sam dobio odgovor:
"Sopa paraguaya nastala je kao pogreška kuharice predsjednika Carlosa Antonia Lopeza koji se zaželio malo kukuruzne juhe. Međutim, kuharica se malo zaigrala s kukuruzom i juha je postala pregusta. Da ju ne bi bacila, smjesu je stavila u kalup i u pećnicu i tako je nastala nejušna sopa paraguaya."
Osim kukuruza ima u toj smjesi i luka i jaja i svinjske masti, a rezultat je jedno presuho i okusnim pupoljcima pomalo indiferentno jelo za kojim neću plakati ako ga ponovno ne probam.
Do Trinidada je 28 kilometara. Sunce se još uvijek igra mačke i miša s oblacima i dok je iza oblaka, ugodno je, a čim proviri postaje opet užasno vruće. A među ruševinama Trinidada hlad je minimalan.
Tijekom 17. i 18. stoljeća isusovci su, poput franjevaca, gradili svoje redukcije ili misije u tromeđi današnjih Paragvaja, Argentine i Brazila. One argentinske i brazilske daleko su posjećenije, dok kod ovih paragvajskih zaista imaš osjećaj da su te ruševine tu samo za tebe. Puno je lakše maštati, osluškujući pjev ptica među ruševinama, nego laktariti se s tisućama drugih posjetitelja. Jer u Paragvaju stranci su čini se rijetka pojava, a u Trinidadu sam veći dio vremena sam samcat.
Sve isusovačke redukcije imaju manje više isti plan: oko velikog četvrtastog glavnog trga s tri strane nalaze se tzv. casas de los indios ili kuće Indijanaca, jednostavne prostorije pet sa pet otvorene kolonadama prema trgu, a s četvrte strane nalazi se glavna crkva, najčešće najmonumentalnija građevina svake redukcije. Uz crkvu nalazi se zvonik, odvojen od nje. S jedne strane crkve je groblje, iza su polja i voćnjaci, a s druge strane crkvu zatvaraju građevine tzv. colegija, koje nisu nužno bile samo škola, već i rezidencija svećenika, gostinjske prostorije i razne radionice.
Nažalost, malo se sačuvalo danas od tih redukcija koje su u svoje vrijeme bili prekrasni primjerci arhitekture i skulpture. Danas se u Trinidadu ta nekadašnja veličanstvenost može primijetiti na ponekim očuvanim reljefima i rjeđe kipovima koji još uvijek krase ruševine. Isusovci su protjerani 1768. godine. Slična sudbina ih je posvuda snašla. Trinidad je prešao u ruke franjevaca, ali zbog poroznosti kamena, što je iznimno otegotna okolnost u tropskom podneblju, krenulo je njegovo urušavanje.
Hodam desetak minuta do glavne ceste gdje bih trebao pronaći prijevoz do dvanaest kilometara udaljenog Jesusa, još jedne isusovačke redukcije, koji je zajedno s Trinidadom 1993. godine stavljen pod zaštitu UNESCO-a. Na benzinskoj stanici odmah mi u oči upada vjerovatno najstariji bus kojeg sam u životu vidio i ne sam to, kojim ću se vjerovatno i provozati.
"1969.! Tada su ga napravili!", govori mi čiča od kojih sedamdesetak godina, ponosni vlasnik tog oldtimera. Gledam oznaku na prednjoj strani busa. Mercedes.
"Svi me pitaju što je to? Koliko je star?", nastavlja čiča i nastavlja: "A onda ga krenu fotografirati. I mene žele fotografirati za volanom.". Pa i ja fotografiram tog čiču za volanom dok vozi kao dokaz da to čudo uopće može još voziti. Čak mu se i vrata još uvijek otvaraju pritiskom na gumb pokraj volana!
Kaže da ga namjerava prodati i kupiti novi. Šteta. Jer ovo se rijetko viđa.
Put do Jesusa je novoasfaltiran, ali ovom čudu je to posve beznačajna stvar jer i uz asfalt, ne može potegnuti više od 20-30 na sat. Uz grmljavinu motora, sličnu onoj traktora. Pejzaž u ovom dijelu Paragvaja je prekrasan. Rekao bih najljepši koji sam dosad vidio u ovoj zemlji. Zelenilo dokle pogled seže. Mora da ovdje u ostatku godine dosta kiši pa se trava i drveće napiju dovoljno vode. A iznenađujuće je da unatoč suncu, nigdje nema spaljene zemlje. Sve izgleda svježe i idilično. Zeleni brežuljci gdje se pašnjaci sa stokom izmjenjuju sa šumama. Osim stočarstva ovdje se ljudi bave i poljoprivredom jer je i mnogo pedantno obrađenih polja. Ima tu kukuruza, suncokreta, nešto nižih kultura, za koje ovako iz daljine ne mogu sa sigurnošću reći što bi bile, moguće krumpir ili rajčice. Kada ne bi bilo ove vrućine, mogao bih vrlo lako zaboraviti da sam u Paragvaju i pomisliti na Irsku. Ima tu malo i vizure naše Like. Bilo kako bilo, ovakav pejzaž ovdje na jugu Paragvaja nisam očekivao.
Za razliku od Trinidada, Jesus nikada nije bio do kraja izgrađen. S obzirom da su isusovci ovdje došli svega deset godina prije nego li su bili protjerani iz Paragvaja, samo se naziru konture jedne isusovačke redukcije. Glavni je trg jedna velika travnata površina koja je tek s jedne strane zatvorena tzv. indijanskim kućama, a crkva primjerice nikada nije ni dobila krov. Njeni zidovi su se, međutim, zbog korištenja trajnijeg materijala odlično sačuvali do danas, ali nedostaje tu one plastike koju ima Trinidad. Ipak, Jesus je ne samo puno manji od Trinidada, već i puno intimniji. I opet ga imam samo za sebe. Dobio sam službenu informaciju da tjedno Trinidad posjećuje oko tisuću posjetitelja, a Jesus njih samo sto. No, po svemu sudeći čini se da su i te brojke prenapuhane. Ono što je kod Jesusa posebno je i sam položaj ruševina na vrhu brežuljka, na najvišoj točki sela kojeg čini nekoliko prizemnica uz par ulica, posve uspavano u ovu srijedu da bi čovjek pomislio da je nedjelja. Tek nekoliko bosonogih i prašnjavih klinaca trčkara uokolo. S brežuljka na kojem su ruševine pruža se pak još jedan od onih prekrasnih pogleda na zelene pašnjake, polja i šume.
Sredinom dana naglo se digao jak vjetar koji je počeo dizati svu onu prašinu. Ravno u moje oči. Razmišljam da sam za Paragvaj mogao uzeti one svoje plivačke naočale koje imam negdje doma zagubljene u nekoj od ladica. Nebo je iznad ruševina naglo postalo sivo, a nebo u daljini, iznad onih zelenih polja, paraju već munje. Na licu osjećam prve kapi kiše.
"Mogla bi padati kiša.", kaže mi čiča, vozač oldtimer busa na povratku iz Jesusa: "Već neko vrijeme nije padala, a obično prije kiše postaje sparno kao što je bilo proteklih dana.".
No, od kiše ipak ništa. Negdje u daljini je moralo padati, ali danas je kiša ipak zaobišla Jesus, Trinidad i Enarnacion. No, ipak se temperatura naglo spustila za desetak, a možda i više, stupnjeva pa je večernja šetnja Encarnacionom sada zaista ugodna. Ovo je već temperatura po mom guštu.
Jedna stvar koju ne volim u Paragvaju je hrana. Da se razumijemo - volim paragvajsku hranu toliko da ju istodobno i ne volim. Jeftina je, porcije su velike, a poput svojih susjeda Argentinaca, Urugvajaca, Brazilaca i Čileanaca, i Paragvajci su pravi mesojedi. Natpisi 'parrillada' i 'churasqueria' na svakom su koraku. A ja volim meso. Zapravo, previše volim meso. I dok se po tko zna koji put šopam mesom s roštilja u Arturu, jednom od boljih, a opet super jeftinih restorana u Encarnacionu, glava mi je puna misli da bih možda trebao što prije doma jer ako nastavim ovako, postat ću vrlo lako stokilaš. Jer ovom se mesu teško oduprijeti. I još kada se sjetim da slijede Argentina, Brazil, Urugvaj i Čile i još skoro dva mjeseca putovanja po tom mesožderskom raju. Loše mi se piše. Pogotovo jer sam već došao u Južnu Ameriku s kojom kilom viška i koliko god dnevno izgubim kalorija na hodanju i znojenju, toliko ih dvostruko još unesem u organizam.
Prvi prosinac. Kako vrijeme brzo prolazi. Kao da sam jučer slavio Novu godinu 2011. u Bangkoku. Jutro prvog prosinca u Encarnacionu donijelo je znatno nižu temperaturu. Za deset do petnaest stupnjeva. Sunce je još uvijek tu, ali nema one sparine. A i vjetar puše. Dovoljno da lokalni žitelji izvuku svoje majice dugih rukava iz svojih ormara i paradiraju u njima po gradu. Neki čak imaju i flis na sebi. Ako ovako reagiraju na 20-25 stupnjeva, kako bi onda samo reagirali na 0, -1, -2...?! Kažu mi da je najniža temperatura ovdje zimi oko 5 Celzijaca, a snijega nisu vidjeli već tridesetak godina. Hvala Bogu jer ovi bi se smrzli dok si rekao keks.
Danas napuštam Paragvaj. Volio bih da mogu ostati duže, ali put me vodi dalje i ima još puno toga za posjetiti na ovom putovanju, a vrijeme neprestano teče. No, prije nego se pozdravim s Paragvajem, odlazim još jedanput Rutom 6 prema Trinidadu i Jesusu, ali danas i puno dalje. Cijelim putem slike brežuljaka s pašnjacima, poljima i šumama izmjenjuju se pred mojim očima. Bus ulazi i izlazi iz naselja poput Hohenau, Obligado i naposljetku Bella Vista. Ova su naselja poznata pod skupnim imenom Colonias Unidas, a riječ je o naseljima koja su osnovali njemački došljaci. Već sam u Encarnacionu naišao na počasni konzulat Njemačke. Pa onda Centro Cultural Paraguayo Aleman. Ovdje u kolonijama njemačkih imena je sve više, kao što i lica sve više poprimaju onaj švapski izgled. Za razliku od Argentine gdje se dosta Nijemaca nacista naselilo nakon Drugog svjetskog rata, Nijemci su u Paragvaj došli mnogo ranije, tijekom 19. stoljeća ili početkom 20., a najkasnije nakon Prvog svjetskog rata. Danas su to uglavnom dobrostojeće zajednice koje održavaju vezu sa svojim korijenima. Osim Nijemaca, ovdje u južnom Paragvaju je dosta i japanskih kolonija poput Fujija, Frama ili La Paza pa se uz Rutu 6 može vidjeti i mnogo kosookih lica. Doduše crnije i prašnjavije puti od one prosječnog Japanca, ali svejedno su kosooki. Pomalo neobično. A i ono što sam pretpostavio ranije, pokazalo se točnim. Danas kada sam odlazio iz hotela Germano, moja ljubazna domaćica zahvalila mi jednostavno: "Arigato!".
Bella Vista je tipičan grad Colonias Unidas gdje Ruta 6 prolazi kroz cijelu dužinu grada, a osim nje tu su još dvije sporedne ulice. Jedna od njih vodi prema Pajaritu, tvornici yerba mate, nacionalnoj opsesiji Paragvajaca, ali i Argentinaca, Brazilaca i Urugvajaca. Otkad sam došao u Paragvaj, od prvog dana u Asuncionu, ni na trenutak nisam mogao pobjeći od yerba mate. Termosice s vodom i bombillu, posebnu vrstu čaše sa žlicom koja je ujedno i slamka, viđaju se na posve neobičnim mjestima, primjerice dok džogiraju jednom rukom umjesto boce vode pridržavaju termosicu s yerba mate. S termosicom ili bombillom u jednoj ruci, a volanom u drugoj voze se ovdje automobili. A tek manevriranje s istom pri vožnji motora ili bicikla poseban je prizor. Yerba mate je dio ovdašnje psihe i stoga sam ad-hoc odlučio posjetiti tvornicu. Ona nije bila u mom izvornom planu. Uostalom ni Caazapa nije bila pa mogu onda dodati i Bella Vistu i Pajarito. Ljubazna starija gospođa vodi me u obilazak tvornice:
"Guarani Indijanci davno prije Španjolaca pili su yerba mate. Smatrali su da ona ima ljekovita svojstva. A onda su došli Španjolci i proširili ju po većem dijelu Južne Amerike. Yerba mate ima kofeina, ali manje od kave. A osim toga dobar je antioksidans, dobra je protiv kolesterola, a ima i dosta olova, magnezija, kalcija i drugih minerala. Ljudi ju u Paragvaju najčešće piju kao čaj, a u ljetnim mjesecima yerba mate se pije i ohlađena i tada je poznata po imenu terere. Neki je piju s mlijekom, drugi s gaziranim pićima poput fante, ali prava je samo ona s vodom, iako se i tada dopušta da se nešto doda pa ja tako uvijek dodajem malo gina, a u Argentini na primjer piju yerba mate s malo cimeta."
Stabla yerba mate su nalik na niža stabla, s listovima malo većim od onih čaja. Nakon što se drvo zasadi, potrebno je pričekati sedam godina da bi se počela prva berba. A i onda sa svakog se stabla godišnje može pobrati samo 30% listova. A za razliku od grmova čaja, kod yerba mate stabla lišće se pobire tako da se otkidaju cijele grane, a onda se s tih grana uzimaju listovi. I tako svako stablo se brsti sljedećih trideset godina i to isključivo u zimskim mjesecima. Nakon što se skupe listovi, oni se odvoze na sušenje u posebnim pećima i tako osušeni u posebnim silosima moraju odstajati sljedećih 18 do 20 mjeseci. Tada se melju i pakiraju ili u pakovanja od pola kilograma, kilogram ili u male paketiće poput onih normalnog čaja. I onda se plasiraju na tržište. I to ne samo po Paragvaju i okolnim zemljama, već i u SAD, Kanadu, Japan, Koreju, Španjolsku, Italiju pa i Norvešku i Poljsku. Pajarito u svojoj tvornici površine 10,000 km2 dnevno proizvede oko 1500 kilograma yerba mate i tako od 1950. godine. Uz čašu toplog yerba mate čaja gdje se savršeno komplementira slatko od šećera i originalno blago gorko od yerba mate i s nekoliko poklon paketića ovog vjerovatno najautentičnijeg paragvajskog suvenira, zahvaljujem na edukativnom obilasku.
Palim prema luci jer je vrijeme za napustiti Paragvaj. I kroz stražnja vrata ući u Argentinu.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 569

Iz Bella Viste - Paragvaj za San Ignacio i Puerto Iguazu - Argentina (Dan 5-6, 01.-02.12.2011)

Glavna ulazna točka u Argentinu iz ovog dijela Paragvaja je most Svetog Roka koji preko rijeke Parane povezuje paragvajski Encarnacion i argentinski Posadas. No, s obzirom da sam jutro proveo u Bella Visti, a koja je jako blizu San Ignacija u Argentini, bilo bi ilogično da se vratim u Encarnacion, prijeđem u Posadas i onda opet sjeverno do San Ignacija. Bilo bi to pravljenje dvostrukog puta.
Malo ljudi zna da postoje iz Bella Viste stražnja vrata u Argentinu. I ovdje put vodi preko Parane, ali za razliku od Encarnaciona, ovdje nema mosta, već jednostavan trajekt povezuje paragvajsku Bella Vistu i argentinski Corpus. Ovaj je granični prijelaz toliko beznačajan i nepoznat da sam morao preko njega napustiti Paragvaj i ući u Argentinu, prepoznavši u njemu potencijal za jednu dobru priču.
I u Bradtu i u Bibliji o Bella Vista-Corpus prijelazu ima svega nekoliko rečenica koje se, bez pažljivog čitanja, vrlo lako mogu predvidjeti. Informacije su zaista šture. Stoga sam još prvog dana u Encarnacionu priupitao o prijelazu dragu Japanku. No, ona za njega nikada nije čula. Naposljetku sam otišao u turistički ured u Encarnacionu gdje su također imali jako malo informacija, ali su zato ljubazno nazvali ured u Bella Visti koji im je dao informacije. Trajekt zaista postoji i vozi ujutro od devet do deset i trideset i onda ponovno popodne od dva do otprilike pet.
Tako se ja malo prije dva taksijem vozim prema luci koja je od centra Bella Viste udaljena osam kilometara. To je jedina opcija jer buseva ili bilo kakvog drugog oblika javnog prijevoza ovdje nema.
"Trebalo bi biti 20,000 guaranija!", rekli su mi u turističkom uredu u Bella Visti na moj upit o cijeni taksija do luke.
"40,000!", odgovorio mi je taksist prije ulaska u taksi.
"45,000 por favor!", i ispružio je ruku kada smo stigli u luku.
Kao što sam rekao, druge opcije nema.
Sam granični prijelaz je očekivano priča za sebe i odmah ulazi na listu mojih neobičnijih prijelaza. Parana je ovdje puno uža nego između Encarnaciona i Posadasa, rekao bih da ima oko petsto metara. Na jednoj njenoj obali je malena kućica koja predstavlja paragvajsku imigracijsku službu, a na suprotnoj isto tako malena kućica koja predstavlja onu argentinsku. Između njih petstotinjak metara zamućene vode, ali ne i prljave jer ne vidim ništa poput boca, vrećica, limenki da pluta po površini ili je nasukano na obali.
Paragvajska imigracijska kućica ima nekoliko vrata i nekoliko prozora. Svi su odreda zatvoreni. Probavam kvaku na jednim od vratiju i vrata se otvaraju. Unutra gotovo prazan stol, tek nekoliko papira i policijska kapa. Nema žive duše. Zatvaram vrata i okrećem se ne bih li sreću potražio iza nekih drugih vratiju. Iznenada iza mene, iza onih prvih, proviruje tip u četrdesetima u potkošulji i snenih očiju.
"Un momento!", kaže mi i minutu kasnije izlazi sada s lagano prebačenom kockastocrvenom košuljom preko one potkošulje.
Uvodi me u svoj ured koji je prostorija od kojih sedam ili osam kvadrata s omanjim stolom i dvije stolice, a na stolu kompjuter, dva pečata i nešto papira. Još pospan, jednim prstom upisuje podatke u kompjuter, a onda te iste prepisuje u neku svoju bilježnicu. Vidim da pod nacionalnost piše 'hrvatsko' na hrvatskom. Jer tako piše u našoj putovnici. To mi nikada nije jasno. Kretenizmu hrvatske birokracije nema kraja. Dok nam je putovnica posve trojezična, u rubrici 'Državljanstvo/Nationality/Nationalite' stoji samo 'Hrvatsko'. Ja samo šutim. Nakon par izmjenjenih ugodnih riječi o neugodnim ekonomskim situacijama u Hrvatskoj i Paragvaju, pozdravljam se s jednim od neobičnijih i ljubaznijih imigracijskih službenika. Vjerovatno mu je stranac ovdje vrhunac dana ili možda i tjedna. Spuštam se do pristaništa. Ako se uopće tako i može zvati. Jer je to samo prostor utabanije zemlje gdje trajekt, obična metalna splav na koju stane četiri automobila i par desetaka ljudi, može spustiti svoju rampu. A rampa se u ovoj paragvajsko-argentinskoj zabiti spušta i diže ručno. Na trajektu je jedan kamion, jedan automobil i desetak ljudi. Pristojno za prvu današnju popodnevnu plovidbu. Pozdravljam se s Paragvajem koji inače slavi 200 godina svoje nezavisnosti, od čega je teško bilo pobjeći jer su po čitavoj zemlji plakati na kojima stoji '200 Bicentenario'.
Desetak minuta kasnije, na drugoj strani Parane, trajekt ponovno spušta rampu, ovaj put u Argentini. Iako je Argentina puno bogatija od svog susjeda, to se ovdje u Corpusu baš i ne vidi. Opet uspavana granica, ali s ove strane čak s dva službenika: jedan je imigracijski koji nezaintesirano pogleda putovnicu, unese par podataka u svoj kompjuter i lupi žig, a druga je mlada djevojka u ranim dvadesetima koja predstavlja carinu, ali ni ne želi pogledati sastav ičije torbe.
Luka je od centra Corpusa udaljena nekoliko kilometara, a od tamo je još desetak kilometara do glavne prometnice, Rute 12, koja ide prema San Ignaciju. Iako su me u Paragvaju uvjeravali da bi na drugoj strani morao čekati remise (shared taksi), ili u najgorem slučaju običan taksi, to se nije pokazalo točnim. I kada sam već pomislio da ću ovdje morati provesti neko vrijeme, ona dva službenika zaustavljaju onaj jedini automobil s trajekta, argentinskih registarskih tablica, i mole ih ako me mogu prevesti do Rute 12. Pristaju. I tako se ja vozim sa starijim argentinskim parom na stražnjem sjedalu njihovog tamnoplavog sedana prema glavnoj prometnici dok su mi u krilu moja torba i daypack, a okolo njihov špeceraj. U ugodnom čavrljanju saznajem da su potomci doseljenih Nijemaca, da govore njemački, iako u nešto arhaičnijem obliku, i da žive u Puerto Ricu, mjestu dvadesetak kilometara od San Ignacija, ali u suprotnom smjeru. U Paragvaju obavljaju kupnju hrane i pića jer, kako kažu, "hay cosas que nos convienen comprar alla". Ili, ima stvari koje se isplate kupiti tamo.
Pozdravljam se s njima u Gobernador Roci, raskršću za Corpus na Ruti 12. Tu prolaze autobusi koji povezuju Puerto Iguazu s Posadasom preko San Ignacija i trebao bi brzo proći neki. Dok čekam, primjećujem borove oko sebe. Borova u Paragvaju nije bilo. Ima nešto zastrašujuće, a opet istovremeno opuštajuće u tim stablima. A Misiones, ova argentinska pokrajina u kojoj topla i vlažna klima pogoduje tropskim šumama, zadnje je mjesto gdje čovjek očekuje borove.
Bus ubrzo dolazi i desetak kilometara i tridesetak minuta kasnije nalazim se u San Ignaciju. San Ignacio je mjesto s jednom glavnom ulicom, proširenom i s parkom u sredini da djeluje istovremeno i kao glavni trg, te nekoliko sporednih ulica. Nije to neko odviše lijepo ili zanimljivo mjesto. Prašnjavo, toplo, razbijenih pločnika, betonskih jednoličnih fasada, ljudi koji ne ostavljaju nikakav dojam. San Ignacio je prvo mjesto na ovom putovanju za kojeg ne mogu reći, da se poetski izrazim, da sam mu pronašao dušu.
Slično bezdušan, bez okusa i mirisa, je i hostel u kojem sam odlučio provesti noć. Za ovako malo mjesto poput San Ignacija, čak i bez obzira na isusovačke ruševine, ograničen smještaj je posve normalna pojava. Hostel Los Jesuitas ima ljubazno, možda i ljigavo preljubazno osoblje (ne tražim da me odmah pošalju u tri pičke materine, ali ni da mi ližu tlo po kojem hodam). Ono što dugo nisu polizali je stražnji vrt koji izgleda kao da su ga dobro utabale krave, a onda još pokljucale kokoši i to bi trebalo biti mjesto za kampiranje. Jer s obzirom na ograničenost smještaja, kampiranje mi je jedina opcija u San Ignaciju. A uostalom i da ne teglim bezveze po Južnoj Americi onaj Konzum šator za 49,99 kuna i samonapuhavajuću podlogu za spavanje za koju sam izdvojio stoticu. Sa cijenom od 35 pesosa ili 45 kuna ni kampiranje u San Ignaciju nije jeftin sport.
A prednost koju Hostel Los Jesuitas ima pred malobrojnim drugima u ovom mjestu je lokacija, svega par minuta hoda od čuvenih ruševina isusovačke redukcije San Ignacio Mini koje se od 1984. godine nalaze pod UNESCO-m, a koje godišnje posjeti oko 300,000 posjetitelja. Dokaz tim hordama posjetitelja su mnogobrojni barovi i restorani, trgovine i suvenirnice, štandovi, načičkani uz ulaz da niti jedan posjetitelj ruševina ne može ih zanemariti. No, u pet i trideset popodne horde paket aranžmanaca u svojim klimatiziranim autobusima već su opustošile barove i restorane, trgovine i suvenirnice i štandove i napustili San Ignacio. I dok se ti barovi, restorani, trgovine, suvenirnice i štandovi polako zatvaraju, kompleks ruševina otvoren je do sedam i predvečerje, kada sada već blage sunčeve zrake osvjetljavaju ruševine, najbolje je mjesto za razgled. Jedan sam od samo par ljudi među ruševinama. Ljude i glasom i brojem nadvladavaju ptice koje lete među drvećem i ruševinama, a kako je sunce sve niže i polako pada mrak, sve nas zajedno nadvladavaju zrikavci, toliko glasno da je teško čuti svoje vlastite misli.
San Ignacio Mini, koju godinu mlađi od San Ignacio Guasua u današnjem Paragvaju pa otuda i ovaj pridjev 'mini', tipična je isusovačka redukcija 17. stoljeća. Ali za razliku od Trinidada ili Jesusa puno je manje očuvan pa je stoga i potrebno ovdje puno više mašte. Nema ni onu wow lokaciju poput Jesusa, iako je jedan dio ruševina skriven među drvećem čije korijenje razbija stari kamen pa sindrom Indiane Jonesa odmah stupa na scenu. Ono čime San Ignacio Mini prednjači pred svojim konkurentima je odlična audiovizualna prezentacija preko koje se jako puno može saznati o isusovcima, Guarani Indijancima i njihovom suživotu. Jest "malo" turistički i djetinjasto, ali nismo li svi mi djeca u duši?
Noć u šatoru je bila pomalo neobična. Prvo sam se dobrano preznojio, a onda je postalo hladno. Budio sam se svakih par sati, ponajviše zbog svijetla u stražnjem dvorištu namijenjenom za kampiranje koje se noću očito ne gasi. Ali od prvog dana u Južnoj Americi spavam pa se budim pa opet spavam pa se budim. I da stvar bude najzanimljivija, konačno se probudim u sedam ili osam potpuno odmoran i spreman za novi dan. Tako i danas, iako mi je namjera bila da odspavam koliko se da spavati jer nisam u nikakvoj žurbi, budim se u osam. Temperatura se polako diže, ali i dalje je ugodno, daleko od onih temperatura prvih par dana po Paragvaju. Na putu prema autobusnom kolodvoru prolazim pokraj ruševinama pred kojima je sada parkirano desetak autobusa, uglavnom doubledeckera. Paket aranžmanci prelijevaju se po barovima i restoranima, trgovinama i suvenirnicama i štandovima i drago mi je da sam razgled napravio sinoć.
Čovjek u Argentini ne može ne voljeti argentinske buseve. Uglavnom je riječ o doubledeckerima, širokih i udobnih sjedala, koja se u nekim busevima mogu spustiti u krevet, vrlo čisti, a putnike poslužuje stjuard ili stjuardesa. U cijenu moje današnje karte za dvjestotinjak kilometara udaljen Puerto Iguazu, što su oko četiri sata vožnje, uključen je ručak (zapravo dva sendviča, keks i čaša gaseose), a cijena je sitnica - 50 pesosa ili oko 65 kuna. Spuštam sjedalo u polukrevet i, dok na monitorima u jako lošoj rezoluciji trešti neki trećerazredni film, promatram kroz prozor gdje su i dalje uz cestu guste šume i puno borova. Na prvi pogled se primjećuje razlika u odnosu na Argentinu. Ljudi su ovdje općenito puno europskijih crta lica, čišći je okoliš, voze se u prosjeku još bolji auti i ne primjećuje se toliko jaz između bogatih i siromašnih, kao što je to bio slučaj u Paragvaju. Jučer su me uvjeravali u San Ignaciju da i u Argentini ima puno siromašnih, što je sigurno istina, ali nikako više od Paragvaja. Da budemo jasni, ni Paragvaj naizgled ne izgleda kao vrlo siromašna zemlja, ali teško je zaboraviti ono šator naselje na Plaza Uruguaya u Asuncionu ili jednu ženu u tridesetima, očito japanskog porijekla, koja je pred neki dan stajala uz cestu blizu Trinidada, bosa i prljava, s termosicom u ruci koju je otvorenu usmjeravala prema svakom prolazećem automobilu. Da li je ona tražila da joj se u tu termosicu ubaci koji guarani ili jednostavno je htjela samo vodu za piće, ne bih znao. Ono što želim reći jest da je u Paragvaju siromaštvo puno vidljivije pa time i jaz između bogatih i siromašnih više dolazi do izražaja, dok je u Argentini u igri prikriveno siromaštvo, a trenutna situacija je jako slična onoj kod nas doma.
Iako sam namjeravao kampirati i u Iguazuu, kamp El Pindo je čini se napušten. Korov je posvuda, kao i smeće, a u bazenu je zelena močvarna voda. Uz kamp gradi se betonska grdosija koja će, sudeći po izgledu, biti još jedan u nizu skupih hotela. Nema ni žive duše. Odlazim do centra gdje u hostelu pronalazim krevet u spavaonici, a kako još uvijek nije visoka sezona, hostel je prazan i ja za cijenu jednog kreveta dobivam cijelu spavaonicu samo za sebe.
Puerto Iguazu je odmah na prvu veoma turistički grad. Ovdje je sve podređeno turistima: od tabli s kojih vrišti 'menu del dia' pred restoranima, kojih je čitav niz, pa do još više hostela i hotela, turističkih agencija i suvenirnica. I cijene su turističke, više od argentinskog prosjeka. Cijeli grad izgleda da je planski izgrađen za potrebe turizma obližnjih slapova, ali toliko je zapravo urbanistički neplanski da je ovo prvi grad na ovom putovanju kod kojeg ulice nisu u onom savršenom sustavu rastera, a zgrade su sve raznih boja i oblika da sam uvjeren da niti jedan stranac nikada ne bi kročio u ovaj grad da nije samo par kilometara udaljen od svjetski poznatih slapova Iguazu.
Čim je pao mrak, pale se neonska svijetla restorana i barova pa grad dobiva jednu malo drugačiju, ali još uvijek dobrano turističku dimenziju. Prolazim pokraj nekoliko restorana. Konobari jedan za drugim pozivaju me da baš kod njih večeram. Osjećam se veoma ranjivo, kao gazela koju ganjaju lavovi. I naposljetku ulazim u jedan miran restorančić u jednoj od sporednih ulica i naručujem pacu. Nakon puno i previše mesa u ovom mesožderskom raju, napokon nalazim malo ribe. I nije loša. Iako je riječna, tako je dobro izroštiljana da bi me skoro mogla i prevariti kao morska. Uz dvije coca cole i pire od rikole cijena 130 kuna... Daleko iznad argentinskog prosjeka...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 839

Slapovi Iguazu - Argentina/Brazil (Dan 7-8, 03.-04.12.2011)

Dosad nisam viđao puno stranaca na ovom putovanju. Ali jutros se sve izmijenilo. Dok me lokalni bus vozio iz Puerto Iguazua na slapove, prošao je pokraj parkirališta nedaleko ulaza. Na njemu je bilo sigurnih, onako od oka, dvadesetak autobusa, što običnih, što doubledeckera, a sasvim vjerovatno i više od te brojke. Na ulazu, roj turista sjatio se na blagajnu. Sjatio sam se i ja. A da nije samo našim Plitvicama i Dubrovniku slava udarila u glavu, dokaz je i ulaznica za slapove Iguazu. Dok je cijena prije dvije godine bila 60 pesosa, danas je već 100! Ili oko 130 kuna! Nema mi druge, nego platiti i nakon toga nastaviti proklinjati gramzljivost današnjeg svijeta.
Guram se među turistima, mnogi su vidljivo paket-aranžmanci jer, osim svog vodiča s kišobranom, svaki paket-aranžmanac na prsima ima nalijepljenu identifikacijsku pločicu. Da se, ne dao Bogu, ne izgube. A ja ne mogu da u njima, s tim identifikacijskim pločicama, ne vidim ovce, koze, krave... Statistike kažu da godišnje argentinsku stranu slapova Iguazu posjeti 1.1 milijun posjetitelja.
I dok se pokušavam progurati, dignem iznenada pogled i oči mi se susretnu s jednom djevojkom. Znam da biste vi tu sada nekakvu romantičnu priču. Ali ne, priča ide u posve drugom smjeru. Dakle, dignem ja pogled i vidim tu djevojku. I skužim da mi je poznata. Sliči na jednu moju kolegicu s faksa. Ali ne može biti. Ne može, govorim sam sebi. Jest da ona trenutno radi u Buenos Airesu gdje poučava hrvatski naše iseljenike, ali kakva bi to bila slučajnost da se ovako iznenada susretnemo baš na ulazu u slapove Iguazu?! Gledam ja tako koji trenutak nju. Gleda ona mene. Nitko ne želi ništa reći jer bilo bi nemoguće da se ovako susretnemo. A onda se ja približim njoj i sve sam sigurniji da je to zaista moja kolegica Marija! Tko bi rekao?! Eh da mi sad netko kaže da svijet nije malen! Izljubimo se, izgrlimo, imamo toliko za napričati se, ali za to ima vremena. Sada se treba "baciti" na slapove. Nakratko se pozdravljam s Marijom i njenom prijateljicom i kolegicom Danijelom, koja također naše iseljenike u Buenos Airesu podučava hrvatski, i dogovaramo susret za kasnije. One su platile dodatne aktivnosti poput vožnje gumenjakom ispod slapova, dok se meni to učinilo preturistički i precijenjeno pa sam preskočio i odlučio samo se šetati parkom.
Iguazu slapove stvara rijeka Iguazu koja se ubrzo nakon slapova ulijeva u rijeku Paranu. Starost slapova procijenjuje se na 150 milijuna godina i ukupno je 275 slapova povezanih u obliku kopita, a sveukupno preko njih u sekundi prođe 1500 kubičnih metara vode. Visina slapova je 70 do 80 metara, a njihova ukupna dužina oko 2700 metara. Slapovi su podijeljeni između Argentine i Brazila i s obje strane nalaze se nacionalni parkovi. Iako je sa svojih 185,000 hektara površine brazilski nacionalni park puno veći naspram argentinskom od 67,000 hektara, većina slapova se zapravo nalazi u Argentini. Od ukupnih 2700 metara dužine slapova, 1900 metara se nalazi u Argentini, a samo 800 metara u Brazilu. Pitam se kako to da se ovakvi slapovi uvijek nalaze na granicama?! Jesu li naši preci viđali u ovakvim moćnim slapovima odličnu prirodnu barijeru protiv upada susjeda na njihov teritorij? Jer susjedi ne bi bili susjedi da nekad nisu ratovali. Jedanput, dvaput, triput, na desetke puta... Ili su jednostavno bratski odlučili podijeliti tu veličanstvenost između sebe? Nekako mi se čini da je prije vjerovatnije ono prvo...
Argentinski Parque Nacional de Iguazu od 1984. godine je pod zaštitom UNESCO-a, a njegov brazilski blizanac, Parque Nacional do Iguaçu, od 1986. godine.
I prije samih slapova, dok idem stazama, već imam bliske kontakte sa životinjama. Jer u ovim nacionalnim parkovima slapovi su glavni glumci, a sporedni su oko 2000 vrsta biljaka, 400 vrsta ptica te nebrojeno mnogo insekata, reptila i sisavaca. Moj prvi susret je s tukanom, prekrasnom pticom crnog perja, bijele glave i dugačkog, blago zaobljenog, crvenog kljuna, koji se odlučio šepuriti u krošnji jedne palme. Potom su tu coatiji, životinje iz porodice rakuna, koje je zabranjeno hraniti jer onda naglo mijenjaju raspoloženje i postaju agresivni. I naposljetku, iguane, s tridesetak centimetara tijela i još petnaestak repa. I nebrojeno mnogo insekata i leptira. Većina tih životinja naučena je na ljude. Nije ni čudo s obzirom na onih 1.1 milijun. Nažalost, iako je jaguar u grbu brazilskog nacionalnog parka, danas je jaguara ovdje jako malo i ne viđaju se jer su noćne životinje i u pravilu izbjegavaju ljude.
A onda dolazim do slapova. Glasno žuborenje vode još je iz daljine otkrivalo da će prizor biti veličanstven. I takav zaista jest. Rijeka Iguazu prelijeva se u obliku kopita, dokle pogled seže, a onda još jednom, malo niže stvarajući tako na većem dijelu stepeničaste slapove. Mogu reći da je Niagara bila moj prvi susret s velikim slapovima i bio je to poseban doživljaj. A onda sam vidio Viktoriju između Zambije i Zimbabvea i shvatio da je Niagara zapravo kao da je netko samo malo pustio vodu iz slavine. Viktorijini slapovi ostavili su me širom otvorenih ustiju. I sada je na red došao Iguazu i ostavio me širom otvorenih ustiju, razgoračenih očiju i glavu u kojoj mi se zavrtilo od prizora, a koljena počela klecati od siline koju ima Iguazu. Zaista je ovo čudo prirode i s razlogom su nedavno slapovi Iguazu uvršteni u sedam svjetskih čuda prirode! Nekoliko su mi puta Argentinci dolazi u Hrvatsku i onda mi pričali o Iguazuu. Mislio sam da su to bajke. I argentinski patriotizam. Ali nisu. Iguazu bi svatko trebao posjetiti barem jednom u životu. Meni ne bi bilo dosadno da se vratim još jednom. A Niagara? Ma treba posjetiti i nju. I Viktorijine slapove također. Ali odnos Niagare i Iguazua najbolje dočaravaju riječi Eleanor Roosevelt nakon što je posjetila slapove Iguazu: "Poor Niagara!".
Nakon zajedničkog ručka s Marijom i Danijelom u restoranu u parku, i ubijanja od all-you-can-eat parrillade (roštilja), najbolji dio parka ostavljamo za kraj. Garganta del Diablo ili Đavolje grlo izgleda zastrašujuće, kao što i zvuči zastrašujuće. Na samom kraju argentinskog dijela slapova, do kojeg vode dugačke željezne rampe preko rijeke Iguazu, nalazi se slapovi poredani u obliku malenog kopita gdje se voda uz iznimno jaku buku i mnogo vodene prašine strmoglavljuje u 84 metara dubok ponor. Od vodene prašine koja se uzdiže iz ponora, i od koje smo skroz mokri do kože, ne vidi se dno. Povremeno samo duga iznad Grla.
Sljedeći dan lokalnim busom prelazimo argentinsko-brazilsku granicu. S obzirom na turistički protok na ovoj granici, birokracija je svedena na minimum i nakon svega dvije minute imigracijske procedure, nalazimo se već u Brazilu. Čuo sam priče o visokoj stopi kriminala u Brazilu i moram priznati da mi nije svejedno. Mnogo sam razmišljao da li da uopće uključim Brazil u svoj ovogodišnji plan puta, a onda sam na kraju sve poslao kvragu i odlučio Brazilu dati šansu. Prva situacija u Brazilu baš i ne obećava puno. Nakon granice pitamo vozača lokalnog busa da li bi nam stao na raskršću za 'Cataratas', da baš ne idemo skroz do Foça, najvećeg grada na brazilskoj strani slapova. A on će na to:
"Bolje ne. Na raskršće je bilo puno 'asaltos' (napada). Ostavit ću vas malo niže kod hotela.".
Pet minuta kasnije staje pred jednim od mnogih hotela i pokazuje nam zelenu kućicu preko puta ceste:
" Tamo je stajalište. Pričekajte zeleni bus na kojem piše 'Aeroporto/Cataratas'.".
I nastavi svoj put prema centru. Mi prelazimo pustu cestu i pomalo prestrašeni molimo da taj zeleni bus dođe što prije. Prije nego nas asaltiraju.
Bus dolazi, a vozač manijakalno, kao što je stao, tako i ponovno kreće i vozi prema brazilskim slapovima.
Na brazilskoj strani opet treba iskeširati 130 kuna! Ovdje u Iguazuu se osjećam kao krava muzara. A s obzirom da je brazilski park manje atraktivan od argentinskog, osjećaj da previše plaćaš još je i veći. Pogotovo što i u Argentini i u Brazilu postoji dvostruko mjerilo: jedne cijene su za strance, a druge (ovdje skoro triput manje) za domaće.
Dok na argentinskoj strani po parku vozi turistički vlakić, na brazilskoj je strani tu funkciju preuzeo turistički doubledecker bus koji vozi do staza. Iako i na brazilskoj strani posjetiteljima društvo prave coatiji, iguane i druge živine (posebice razni šareni leptiri kojih je ovdje u Brazilu više, nego u Argentini), nekako ih je manje. No, i ovdje su glavna atrakcija slapovi, međutim tek se nekolicini njih možeš približiti (i lijepo smočiti). Na argentinskoj je strani bolji kontakt sa slapovima i tom vodom, dok je sa brazilske strane puno bolji panoramski pogled na slapove. Na one na suprotnoj argentinskoj strani. Bezvezno je razbijati glavu koja je strana u totalu bolja. Obje su prekrasne, a slapove treba gledati kao jednu cjelinu i uživati u njima. A doma se, dok ja uživam u Iguazuu, glasuje na parlamentarnim izborima. I baš mi je drago što sam pobjegao od tog izbornog kokošinjca i HDZ-a, SDP-a, HSS-a i drugih svih istih. Viva Brasil!
U kasno poslijepodne pozdravljam se s Marijom i Danijelom koje se vraćaju u Argentinu (a kroz par dana i u Hrvatsku). Ja u Foçu, gradu koji i u nedjelju se doima kaotično, uzimam noćni bus za Curitibu. Vrijeme je maknuti se od granice i "ući" u Brazil. A kako je Brazil moja 75. zemlja koju sam posjetio, i to bi trebala biti nekakva platinasta obljetnica, odlučio sam sam sebe počastiti: umjesto običnog executivo busa, uzimam onibus leito (ili bus krevet) do deset sati udaljene Curitibe. I za tu privilegiju keširam gotovo 700 kuna...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 913

Curitiba, Morretes i Antonina - Brazil (Dan 9-11, 05.-07.12.2011)

"Travel is at its best a solitary enterprise: to see, to examine, to assess, you have to be alone and unencumbered. Other people can mislead you; they crowd your meandering impressions with their own; if they are companionable they obstruct your view, and if they are boring they corrupt the silence with non-sequiturs, shattering your concentration with Oh, look, it's raining and You see a lot of trees here. Travelling on your own can be terribly lonely..." (Paul Theroux, "The Old Patagonian Express")
I ponovno sam sam. Marija i Danijela ostaju na Iguazuu, a ja leitom ili bus krevetom nastavljam za Curitibu. Ako su argentinski busevi odlični, onda se brazilski najjednostavnije mogu okarakterizirati kao fantazija. Fantastična im je naravno i cijena, ali da su bolji i od argentinskih i od čileanskih pa i od japanskih, jesu. O bijedi hrvatskih autobusa svi sve znamo, a ovo nije ni mjesto ni vrijeme za pisanje o tome. U brazilskim leito autobusima sjedalo se spušta skoro potpuno horizontalno u krevet, svaki putnik dobije jastuk i deku, snack kutijicu sa sokom, vrećicom kikirikija, keksom, energetskom pločicom i bonbonom od kave, te bon u vrijednosti od 12 reala za obrok na odmorištu, koje bi se trebalo pojaviti negdje usred noći.
Kada i gdje se to odmorište pojavilo, ne znam jer sam se odmah tako dobro ušuškao da sam prespavao i odmorište i skoro pa cijeli put od šesto-i-kusur kilometara (jedino buđenje bilo je samo sat vremena nakon kretanja iz Foça kada se autobus zaustavio na policijskom punktu gdje je Policia Federal provjeravala torbe određenih putnika, nekoliko Brazilaca sumnjiva looka, u potrazi za drogom i drugim nevaljanim stvarima). Probudio sam se u Curitibi malo prije sedam ujutro posve odmoran.
Korak iz autobusa i uhvatila me lagana drhtavica. Curitiba je u sedam ujutro neobično hladna. Mora da je oko 18 stupnjeva. Nebo iznad grada opasno je sivo i polako sipa nekakvu kišicu koja kao da nikako da se odluči da li želi da smoči ili ne ovaj svijet ispod. I vjetar. I sve to zajedno napravilo je da sam u backpack posegnuo za majicom dugih rukava. Prvi put na ovom putovanju. Nije baš ono što sam očekivao od Brazila. Ali ne žalim se. Nakon mnogo toplih dana, ovo vrijeme, pa makar i kišno, više je nego ugodno.
Malo kasnije čitam da se Curitiba nalazi na visoravni i da grad od obližnjeg Atlantika dijeli planinski masiv Serra do Mar koji se proteže u dužini od tisuću kilometara, pet do deset je kilometara širok, a najviši vrh je Pico Parana s 1969 metara nadmorske visine. Serra do Mar se proteže od brazilske države Espirito Santo na sjeveru preko Parane (u kojoj je Curitiba) do Santa Catarine na jugu. Curitiba je inače na 935 metara nadmorske visine pa onda možda i ovakva klima ne bi trebala biti posve iznenađujuća.
Stvari ostavljam u garderobi hotela. Curitiba ima pozamašan broj smještajnih jedinica (što je i jedan od razloga da je grad izabran za domaćinstvo svjetskog nogometnog prvenstva koje će se 2014. održati u Brazilu), a Accor Formula 1 je jedan od najekonomičnijih i sigurno jedan od najbolje pozicioniranih, svega pet minuta hoda od autobusno-željezničkog kolodvora (kojeg ovdje zovu Rodoferroviaria, dok Brazilci samo autobusni kolodvor zovu Rodoviaria) i desetak minuta od povijesnog centra grada. Za tu uslugu čuvanja prtljage do podna kada je check-in uzimaju mi 15 kuna. Nije pošteno, ali i to je bolje od cjelojutarnjeg tegljenja prtljage po Curitibi.
Ulice su još puste. I automobili i pješaci su neznatni. Trgovine i kafići su zatvoreni. Tek su se otvorile neke pekare/slastičarnice gdje se nudi jutarnji doručak. Ovako pust i još oblačan i kišan, grad ne izgleda primamljivo. Curitiba je sa svojih 1.8 milijuna stanovnika (šire gradsko područje ima preko tri milijuna stanovnika) osmi najveći grad Brazila, ali ujedno i četvrti najbogatiji u zemlji. Proglašen je i najboljim gradom za život u zemlji. No, rano ujutro niti jedna od ovih tvrdnji ne doima se točnom. Visoki neboderi su tu. Paraju nebo. Jedni su primjeri tipične arhitekture stakla i betona 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, a drugi primjeri moderne arhitekture stakla kraja 20. i početka 21. stoljeća. Tu su široke i čiste ulice i avenije kojima se najčešće cirkulira jednosmjerno. Tu je i dugačka pješačka shopping zona, nalik na riječki Korzo. Curitiba je grad s puno zelenila i puno pješačkih zona. A među svemu tome sakrio se relativno mali povijesni centar popločenih pješačkih ulica i niskih kolonijalnih kuća s fasadama raznih, uglavnom žarkih, boja koje su postale zaštitni znak zemalja Latinske Amerike. U tom slikovitom i, u usporedbi s modernim dijelom grada, puno intimnijem dijelu Curitibe nalaze se uglavnom galerije i kafići. Naravno, i povijesni centar je prazan. Ljudi je jako malo.
A onda oko deset ulice se polako počinju puniti, i pješacima i automobilima, ali ni tada, a ni kasnije usred dana, nikako ne ostavljaju dojam grada od gotovo dva milijuna stanovnika. Volio bih Curitibu nazvati urbanom džunglom. Ona možda urbanistički i jest džungla. Ali urbanu džunglu stvaraju i ljudi, njihova kretanja, kaos koji pri svakom svom pokretu stvaraju u jednom velikom gradu. Međutim, kaosa u Curitibi nema. Tako da ni neću nazivati ovaj grad urbanom džunglom.
Kako je ponedjeljak, svi muzeji i atrakcije u gradu su zatvorene. Ipak, odlazim do vjerovatno najveće atrakcije grada - Muzeja Oscara Niemeyera. Ovaj je brazilski arhitekt (danas 103-godišnjak) 1960-tih planski stvorio Brasiliju, novi glavni grad Brazila, a tijekom svoje duge karijere ostavio je i čitav niz drugih građevina po Brazilu. Jedna od takvih je muzej u Curitibi, poznat i kao "Olho" (Oko) jer je glavni dio zgrade muzeja sagrađen u obliku oka. Muzej Oscara Niemeyera bio je izgrađen za potrebe jednog obrazovnog instituta, a od 2002. godine prenamjenjen je u muzej fokusiran na vizualne umjetnosti, arhitekturu i dizajn.
Svaki malo veći grad na svijetu ima barem jedan McDonalds ili Burger King. U Mueller shopping centru u samom centru Curitibe nalaze se čak oba, jedan nasuprot drugome. Iako nije zdravo hraniti se u tim prčvarnicama, ponekad mi odgovara ta nezdrava hrana. Pogotovo nakon toliko ubijanja od roštilja, dođe ti da pojedeš jedan dobar stari hamburger. I onda za veliki menu u Burger Kingu dobiješ račun na pedeset kuna! Streslo me malo jer Brazilci općenito nemaju tako visoki standard da bi si mogli priuštiti ovakve cijene. Ovo je za petnaestak kuna skuplje od menija kod nas! Nisam siguran da li sam u Burger Kingu ovoliko plaćao i u Danskoj i Švedskoj. Općenito su cijene u Brazilu dosta visoke i mogu reći, nakon 75 zemalja koje sam pohodio, da je ovo jedna od najskupljih zemalja. Što samo potvrđuje jednu činjenicu: u Brazilu ima jako puno ekstremno bogatih, kao i jako puno onih koji jedva sklapaju početak s krajem. Jaz između prvih i drugih je ovdje ogroman. A Burger King i McDonalds, koji su u većini drugih država simbol ne samo brze prehrane, već i jeftine prehrane, ovdje u Brazilu očito pucaju na višu klasu. I naposljetku, uz sve ove cijene smještaja, transporta i hrane, nije mi jasno otkud fascinacija backpackera Brazilom?! Kako to da se te mase stranaca backpackera iz godine u godinu slijevaju u Brazil?! Backpackiranje je način života. Alk jeftin način života. A Brazil je sve, samo ne jeftin!
Kao što su ujutro ulice Curitibe bile gotovo posve prazne, isto se dogodilo čim je pao mrak. Poput straha od neke epidemije ljudi i automobili nestali su s ulica. Ili možda ipak od straha od kriminala. Curitiba se ubraja među sigurnije brazilske gradove, ali svejedno ima kriminala. Svaki veliki grad privlači kriminalce. Pogotovo ako je riječ o bogatom gradu. A u Curitibi područje oko željezničko-autobusnog kolodvora i strogi centar grada nakon mraka postaju no-go zone. Tako se i ja povlačim u hotel, gdje preko interneta dolazim do informacije da je doma Cock-a-doodle koalicija pobijedila na izborima. Da li će se išta promijeniti na bolje, tko bi znao. Jaco bye, bye!
Sljedeći dan budilica zvoni u sedam ujutro. Nisam se previše naspavao jer sam do kasna pisao. A morao sam se probuditi rano ne bih li u 08:15 uhvatio vlak za Morretes. Vlakovi su rijetka pojava u Brazilu i ima ih tek nekoliko. Ovdje se svi voze autobusima, što mi je posve jasno s obzirom na komfor brazilskih autobusa i kvalitetu brazilskih cesta. Ali uvijek kažem da ima nešto posebno u vlakovima u odnosu na druga prijevozna sredstva. Vožnja vlakom djeluje nekako ležernije, ljudskije i kao da priziva neka prošla vremena. I kako mi se pružila prilika da do sedamdesetak kilometara udaljenog Morretesa umjesto busa putujem vlakom, odmah sam ugrabio šansu, malo prije osam pojavio se na željezničkom dijelu kuritibske Rodoferroviarije i kupio kartu u jednom smjeru u ekonomskoj klasi. Morao sam se, da bih došao do karte, provući pokraj stotine drečućih osnovnoškolaca i njihovih nastavnika kojima je ovo očito jedna od školskih ekskurzija. I baš kada sam pomislio da od mog uživanja u prekrasnim pejzažima Serre do Mar neće biti ništa i da će se te stotine drekavaca ukrcati baš u moju ekonomsku klasu, oni se ukrcavaju u klasu turistico, a svi se turisti paradoksalno ukrcavaju u klasu economico. Tvrde plastične stolice, bez usluge hrane i pića - to je ekonomska klasa, ali sasvim dovoljno.
Iako sam očekivao da će ovaj vlak koristiti i lokalci iz sela između Curitibe i Morretesa, u vlaku su osim drekavaca, samo još domaći turisti i mnogo stranaca. Talijana, Francuza, Engleza... A onda, kada je Brazilka u kasnim 30-tima, plavuša, bijele puti i malo jače građe uzela mikrofon u ruke i predstavila se kao vodička, postalo jasno da je ovo čistokrvni turistički vlak.
U 08:15, točno u minutu, Serra Verde Express napušta željeznički kolodvor u Curitibi. A vlak je sve, samo ne ekspresan. Sporije od puža ili kornjače vuče se Curitibom. Polako izlazi iz centra, prolazi kroz stambene četvrti kojima dominiraju vrlo visoki stambeni neboderi, mnogi se još grade, a onda, kako se udaljavamo od centra, zgrade su sve manje, siromašnije, dok naposljetku potpuno ne nestaju i vlak grabi deseticom na sat kroz zelenilo livada i šuma.
Poprilično nepristupačan teren između Curitibe i najbliže luke u 75 kilometara udaljenoj Antonini bio je preveliki teret za lokalnu ekonomiju. Putovanje je trajalo čak dva dana. A onda su se lokalni oci dosjetili da bilo puno isplativije sagraditi željeznicu. I tako je 1885. godine Curitiba prugom povezana s morem. Ukupno je izgrađeno 67 mostova i vijadukata i 13 tunela, a na dijelovima pruga ide tik uz strme ponore. Nedvojbeno je to bio veliki injžinjerski pothvat u Brazilu 19. stoljeća.
"S vaše lijeve strane nalazi se željeznički kolodvor izgrađen...", krenula je vodička na portugalskom. Iako sam portugalski učio svega tri mjeseca, većinu ga razumijem, slabije ga govorim, a sada u Brazilu mi se ponovno vraća jer ga pokušavam što više koristiti i izbjegavati engleski.
Pogledam lijevo, a tamo ruševina od željezničkog kolodvora. U svoje vrijeme kolodvor je vjerovatno bio atrakcija, ali očito je da se vlak ovdje nije zaustavio nekoliko desetaka godina.
"Kolodvor s vaše desne strane kupio je jedan Nijemac koji će se u ovom kraju baviti proizvodnjom šampanjca i čokolade.", nastavila je.
Pogled sad nadesno otkriva još jedan stari kolodvor kojemu se vraća duša budući da je u postupku obnove. Što će Nijemcu koji će ovdje proizvoditi šampanjac i čokoladu (zgodna kombinacija) jedan stari kolodvor? Možda će ga prenamijeniti u trgovinu i tako prodavati svoje proizvode putnicima na vlaku Serra Verde Express? Tko bi znao. Vjerovatno čovjek ima nekakvu viziju.
Kolodvor s lijeve, kolodvor s desne strane - vodička nastavlja kao da su ti stari kolodvori i dan danas u funkciji, a zapravo u stvarnosti ovaj vlak između Curitibe i Morretesa ima samo jednu jedinu međustanicu - Marumbi.
Zelena boja prevladava pejzažem. Borovi su glavni igrači. A onda nakon prvog tunela ostavljamo borove iza sebe i kao da je netko na pozornici zamijenio pozadinu, sada imamo malo drugačiju zelenu boju. Tamno zelenu boju. Vlak je ušao u atlantsku prašumu. Sada pothvat izgradnje ove željeznice krajem 19. stoljeća još više dobiva na veličini: prašumska vegetacija opasno zatvara prugu i vlak na mnogim mjestima doslovno okrzava grane i kapljice kiše s njih kroz otvorene prozore šalje u unutrašnjost vlaka; rudimentarni mostovi svako malo premoščuju rijeke i potoke, a vlak sa svakim prelaskom istih stvara još veću buku; vijadukti preko kanjona dok se vrhovi planina jedva naziru kroz gustu maglu, ali ona istodobno daje ovoj negostoljubivoj, ali prekrasnoj prirodi jednu veliku dozu mističnosti i ujedno hrani maštu. Pred očima mi je slika starog vagona prepunog ljudi. Svaki od njih pokraj svojih nogu drži pletenu košaru ili platneni zavežljaj iz kojih izviru banane, mango, naranče, rajčice, krumpiri, a i pokoji ananas, puno manji od onih na koje smo obično naučeni. Nekoliko žena prepričava svoje dogodovštine koju su im se dogodile od posljednjeg puta kada su se susrele na ovom istom vlaku. Lice im je izborano, ruke također, i daju dojam pedesetgodišnjakinja, iako su tek u kasnim tridesetima. Život u polju je težak. Ove žene su dokaz toga. Druga žena, nešto mlađa, tiho promatra prašumu kroz prozor dok djevojčica, vjerovatno kći, spava s glavom u njenom krilu. Vlak se trese, buka je velika, ali ona spava. Uglavnom su u ovom vagonu sve žene. Muškarci moraju biti u nekom drugom.
"O meu Deus!", prekinula je moje maštanje i vratila me u 21. stoljeće Brazilka koja sa svojim mužem i dvije kćeri putuje u Morretes, čini se na izlet zbog male količine prtljage. Ugledala je široku rijeku. I odjurila na desnu stranu vlaka ne bi li ju uslikala. Dok je došla do prozora, rijeka je već bila iza nas.
"O meu Deus!", opet će nakon nekoliko trenutaka ugledavši ispod nas kanjon. Njega je nekako uspjela uhvatiti. S desne strane vlaka, naginjući se kroz prozor. Mislio sam da će je tresnuti neka grana. A ako to ne učini grana, polako se približavam točki gdje bi je ja sam mogao tresnuti.
O meu Deus! O Deus! O meu Deus!... - nastavilo se kroz putovanje, a meni je Božjeg imena pun lonac.
I onda, otprilike na polovici puta, moli me da njenim fotoaparatom malo slikam okolo jer ona ne zna s njim, a vidi da sam ja majstor jer imam veliki fotoaparat. Isprva mislim da se šali. Ali onda mi u ruke trpa svoj antikvitetni digitalac, jedan od prvih kada su izašli (moj stari Canon od prije osam godina je imao više funkcija od ovog).
"Gospodin ima veliki fotoaparat. Zato su mu bolje fotografije. A ne ovaj tvoj...", ljubazno joj je pokušao ukazati muž.
Ali ne - ona je odlučila da joj ja okinem par fotografija. I tako sam napravio. Što sam i kako točno fotografirao, ne bih znao. Ekran je bio toliko blijed da se na njemu nije ništa moglo razaznati. Ali da ju smirim... Ubrzo sam se vratio svom novom Canonu 60D koji ni sam nije mogao "probiti" maglu svuda oko nas.
"O meu Deus!"...
U Marumbiju nitko ne izlazi iz vlaka, već dobivamo četvero novih putnika. Kroz prozor vidim da se ukrcavaju u drugi vagon.
U zraku se osjeća miris prašume. Vlaga. Osjeća se kao da te obavija sa svih strana. Ali te ne guši jer je temperatura ispod 20 Celzijaca. Čak sedam posto cjelokupne atlantske prašume na svijetu nalazi se točno u ovom dijelu Brazila.
"O Deus!", pomislio sam sad ja kada se na ulazu u Morretes ukazao veliki željezni repetitor mobilne mreže. A potom i visoki tvornički dimnjak od opeke. Odmah sam pomislio da me Lonely Planet opet zajebao i da od "dražesnog kolonijalnog Morretesa" neće biti ništa, već ću dobiti nekakvu poluindustrijsku pripizdinu s par šarenih kućica.
Vlak se zaustavlja u Morretesu. Svi izlaze van. Oni školski drekavci u kolonama odmah su krenuli prema, pretpostavljam, centru. Neki stranci za njima, druge je u parku ispred željezničkog kolodvora zaskočila grupica lokalnih turističkih vodiča.
"O meu Deus!", još mi u glavi odzvanja glas Brazilke. Ali nje nema više na vidiku. I ona se, hvala Bogu, izgubila.
Ja uzimam drugu ulicu prema centru. Osjeća se da je blizu Atlantik jer je zrak postao težak. Salinitet zraka i vlaga sada pomalo guše. Odlazim u potragu za hotelom. Nema puno izbora u Morretesu jer ovaj grad od oko 18,000 stanovnika živi samo onih par sati na dan, od dolaska vlaka oko 11:30 do njegova odlaska u 15:00 sati. Svi ovdje dolaze samo na jednodnevni izlet. Nitko se tu ne zadržava duže od tih par sati. Zato sam ja odlučio ovdje provesti noć. Od tri hotela u Morretesu, odabirem Hotel Nhundiaquara. Hotel je smješten u najstarijoj kući u gradu, čiji počeci sežu u 17. stoljeće, a godine 1944. kuću je kupila obitelj Alpendre i pretvorila ju u hotel. Začuđujuće, riječ je o najjeftinijem hotelu od tri. Dvokrevetnu sobu s kupaonicom dobivam za 150 kuna. S prozora sobe pogled kakav se rijetko dobiva za ove pare i teško zaboravlja - rijeka Nhundiaquara radi lagani zavoj, na jednoj obali uređena šetnica, na drugoj se zelena trava i drveće spuštaju prema vodi. Cvrkut ptica. Idila.
U hotelskom restoranu ručam lokalni specijalitet barreado. Nekada je to bila hrana siromašnih, a danas nema restorana u Morretesu koji nema barreado na svom jelovniku. U Hotelu Nhundiaquara navodno se jede najbolji i najtradicionalniji barreado pa ga valja probati. Ovo jelo se radi tako da se govedina, rajčice, luk i ponekad drugo povrće i začini stavljajj u lonac i lagano kuhaju 15 sati. Nakon što je gotovo, servira se tako da se na dno tanjura stavlja brašno od tapioke, preko brašna meso sa sosom i potom se umiješa kuhana riža te narezane banane i naranče. Da, sve to ide zajedno. A onda za Kineze kažu da rade neobične kombinacije! Ovo je pravi put prema sraćkoritisu.
Nakon popodnevne sieste, jer svi ovdje nakon ručka sijestiraju i bila bi grehota ne pratiti lokalnu tradiciju, malo prije tri popodne, kada su oni izletnici već negdje tamo na željezničkom kolodvoru i čekaju da vlak krene natrag prema Curitibi, ja izlazim van. Unatoč prvoj impresiji, Lonely Planet nije pogriješio i Morretes je zaista "dražestan kolonijalan grad". Stare popločene ulice omeđene su starim kolonijalnim kućicama, a boja je toliko da ti se zavrti u glavi. Nema u centru niti jedne moderne zgrade, niti jedne zgrade koja svojim izgledom odskače, sve su prizemnice ili najviše jednokatnice u šarenim bojama. Rijeka Nhundiaquara lijeno prolazi kroz grad, a uz nju šetnica i parkovi sa sjenicima, prekrasno ukrašeni božićnim ukrasima, koji će s mrakom Morretesu dati jedan drugi vid raskoši. Tada s krošnji drveća vise osvjetljeni lampinjoni, daju bajkoviti osjećaj dok šećeš poprilično pustim ulicama.
Ujutro, nakon odjave iz hotela, u kojem sam odlično spavao, pogotovo jer je noćas padala kiša, a uz zvuk kiše najbolje se spava, preskačem lokvice vode koje su se nakupile između kocki kojima su popločene ulice. Trgovine, kafići i restorani se u devet ujutro lagano počinju otvarati i pripremati za doček novih turista u 11:30. Zato ja, htijući preduhitriti invaziju, gibam na autobus za Antoninu.
Antonina je u usporedbi s Morretesom još manji grad, službeno za tisuću stanovnika manji grad. I ima nešto što Morretes nema - more i luku. Antonina je smještena na Atlantiku, u zaljevu Paranagua. No, iako je u vrijeme izgradnje željeznice ovaj grad bio važna luka, danas ne samo da nema luke (primat je preuzela 50-tak kilometara udaljena Paranagua), nego ni vlak više ne staje u Antonini. Na ulazu u grad bus je prešao preko tračnica obraslih u korov. Zanimljivo, još uvijek uz tračnice stoji natpis 'Pare, olhe, escute' ('Zaustavite se, pogledajte, poslušajte') kao da bi vlak svakog trena mogao proći. Željeznički kolodvor, jedan od ljepših koje sam vidio na ovoj pruzi, pretvoren je u Centar za prodaju obrtničkih proizvoda. Zahvaljujući svemu tome grad je zaboravljen i tako uspio sačuvati svoj kolonijalni centar koji je, poput onog u Morretesu, igra boja. Na malo povišenom mjestu u gradu nalazi se župna crkva Nossa Senhora do Pilar koja za razliku od Nosse Senhore do Porto u Morretesu ne izgleda posve kao bunker, kako obično izgledaju sve crkve novijeg datuma. Ali ne mogu reći ni da je pretjerano lijepa. Crkva je tu. I to je za ove ljude najvažnije. Za razliku od Morretesa gdje sam na vrlo maloj udaljenosti pronašao uz katoličku crkvu i metodističku crkvu te crkvu Krista kralja (koja god da to bila), u Antonini pronalazim samo Nossu Senhoru do Pilar ili Našu Gospu od Stupa. Podno crkvenog brežuljka malo je svijeta na ulicama jer Antonina, za razliku od Morretesa, nema ni onaj vlak jednom dnevno koji bi na par sati oživio grad. Pa se tako usporeno šeće, netko sjedi u kafiću na čašici, drugi bez majice pokazuju svoje dlakavo poprsje i pivski trbuh izvaljeni na klupici na drvenom doku, psi nezainteresirano leže po ulici, ljudi okolo pedaliraju na biciklima kojih je i u Morretesu i u Antonini više od automobila pa ne iznenađuje da u ovim gradovima ima više trgovina biciklima od bilo kojih drugih. Trgovina bicikala je ovdje kao pekara kod nas. Život ima u Antonini posve drugačiji ritam.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 1723

Iz Sao Francisco do Sula za Blumenau - Brazil (Dan 11-13, 07.-09.12.2011)

Sjeo sam na krevet u svom kliničkom hotelu Kontiki u Sao Francisco do Sulu i krevet je istog trena puknuo. Podigao sam madrac, a tamo gnjile daske koje bi bez puno muke pukle i pod težinom jedne anoreksičarke. Spustio sam madrac, poravnao plahtu i ostavio da se netko drugi zabavlja s ovim problemom. To je najmanje moj problem. I prebacio se na drugi krevet. Hvala Bogu da imam dva u sobi. Ovaj nije puknuo.
Pucanje kreveta baš i nije nešto što sam očekivao nakon pet i pol sati vožnje od Antonine preko Curitibe i Joinvillea za Sao Francisco do Sul. Hotel Kontiki jest najjeftiniji hotel u gradu, ali uz cijenu od 82 reala ili 250 kuna, ovakve stvari se ne bi trebale događati. Ali, kao i sve ostalo u Brazilu, i hotel Kontiki je precijenjen. Ono što se ovdje sigurno plaća je smještaj u strogom centru Sao Francisca (a osim Kontikija u gradu je još samo jedan hotel i to više nego duplo skuplji) i ne plaća se održavana soba.
Sao Francisco do Sul je otok u Atlantiku, smješten oko sat i pol od Joinvillea na kopnu, a s kopnom je povezan nasipom, s čije se lijeve i desne strane danas popodne toliko povuklo more da je ostalo samo blato, bez i lokvice vode. Imam osjećaj da bih propao do pojasa, a moža i vrata, kada bih skočio u to blato. Sam otok ima površinu od 493 km2 što je malo više od naših najvećih otoka Krka i Cresa, koji svaki ima 405 km2. Na Sao Franciscu živi oko 42,500 stanovnika, a većina su potomci doseljenika s Azorskih otoka. Najveće središte je istoimeni grad Sao Francisco do Sul, a osim njega tu je još nekoliko naselja poput Itaguacua, Ubatube, Enseade...
Nakon smještaja u svoj klinički hotel izlazim na svježi zrak. Vani već pomalo pada mrak i lagano sipi kišica. No, te me ne sprečava da uživam u šetnji. Bolje i to, nego one paragvajske temperature. Ova temperatura od kojih dvadesetak stupnjeva taman je po mojoj mjeri. Na drvenoj šetnici na rii sve je već pripremljeno za Božić - tu je kućica Djeda Mraza kojemu klinci mogu sjesti u krilo (a zašto ne i odrasli?), djedove saonice sa sobovima, anđeli, božićna jelka usred mora... I polako s mrakom pale se lampice i božićna riva Sao Francisco do Sula zasjaji u svoj svojoj raskoši. Ukusnoj raskoši, ne kiču. I tek sam danas, sa svim tim svijetlima Sao Francisca, shvatio da je prosinac i da će Božić za malo više od dva tjedna.
U lokalnom restoranu Portela, na obali mora, odlučujem se raspištoljiti s ribom. Ovo je jedan od najskupljih restorana na otoku, a riba se u Porteli posebno cijeni. Nakon puno i previše mesa na ovom putovanju, zaželio sam se i malo ribe. Morske ribe. Jer nema do morske ribe. Iako su cijene hrane u restoranima visoke, porcije su itekako velike pa ni u Porteli ne uspijevam pojesti svu ribu (file oslića), rižu, pomfrit, salatu, ali bez obzira na cijenu, iskustvo za moje okusne pupoljke je neprocjenjivo. A za račun tu je American Express. Haha...
S konobarom, po prvi put otkad sam došao u Brazil, pričam na engleskom jer kaže da bi htio malo vježbati engleski. Nemam ništa protiv jer ja ionako već danima konstantno vježbam svoj portugalski pa mi time-out nije na odmet. Daje mi smjernice za sutra i tako ja navrat nanos odlučujem da umjesto jedne, ostanem dvije noći u Sao Franciscu u kliničkom hotelu Kontiki.
Kada je sljedeći dan sunce obasjalo grad, Sao Francisco je na danjem svijetlu izgledao još ljepše. Poput Morretesa i Antonine, i Sao Francisco je tipičan kolonijalni grad šarenih kućica, baš ono što sam očekivao od Brazila. Ovo je nakon Bahije i Sao Vicentea treći najstariji grad Brazila, kojeg su u 16. stoljeću zapravo osnovali Francuzi, a tek kasnije došli Portugalci i dali mu na značaju. Djelomično me podsjeća svojim bojama na Guanajuato u Meksiku, ali naravno Guanajuato je puno puno veći od Sao Francisca. I Morretes i Antonina i sad posebice Sao Francisco savršeno su pintoreskni kao da ih je na platnu naslikao najbolji slikar na svijetu. Još kada se sjetim da skoro nisam došao u Sao Francisco! On je bio u prvotnom planu. Onda je, zbog nedostatka vremena, izbačen iz drugog itinerera. Da bi na kraju, u zadnji čas, odlučio da ipak otiđem na ovaj otok i provedem ovdje ne jednu, nego dvije noći. I kako to obično biva kod mene, mjesta koja sam skoro preskočio, na kraju me najviše oduševe. Puno puno puta se tako dogodilo. Uzmimo Guanajuato u Meksiku. Već sam ga spominjao. Njega svojevremeno uopće nisam namjeravao posjetiti. Ali na kraju jesam. I Guanajuato je bio vrhunac mog putovanja po Srednjoj Americi prije dvije godine. Da li će to ovaj put biti Sao Francisco, još je rano reći jer imam još puno dana pred sobom. Vidjet ćemo.
Na malo uzvišenom mjestu u gradu župna crkva Nossa Senhora da Graça (Naša Gospa od Milosti) izdaleka dominira vizurom grada. Ova kolonijalna crkva ima u sebi i nešto venecijanskog stila, a njene tri boje međusobno savršeno kontrastiraju: bijelo-žuta fasada i nebesko plave kupole njena dva zvonika.
Ispred crkve uzimam bus do četrdesetak minuta udaljene Enseade koja se nalazi na suprotnoj strani otoka. Naime, dok Sao Francisco u zaljevu Babitonga gleda prema kopno, odnosno nalazi se na zapadnoj strani otoka, dotle je Enseada smještena na istočnoj obali i gleda prema nenaseljenim otocima Graças i iza njih je otvoreni Atlantik. Na potezu od Itaguaçua preko Ubatube do Enseade neprekinuta je dugačka pješčana plaža. Kilometri i kilometri finog pijeska. I upravo zbog toga je ovaj dio otoka i najizgrađeniji: hotel do restorana do kafića do trgovina... No, niska je sezona i mnogi su hoteli, restorani, kafići i trgovine još uvijek zatvoreni i Enseada, ovako uspavana, ne daje još pravi dojam kaosa koji sam siguran da ovdje mora biti u ljetnim mjesecima. Enseada je tipično turističko mjesto neplanski izgrađeno, bez okusa i mirisa.
Na otoku ima ukupno 17 plaža. Barem je to službeni stav turističke zajednice Sao Francisco do Sula. Pritom broje onu neprekinutu plažu od Itaguaçua preko Ubatube za Enseadu kao tri. Iako je i ona gotovo prazna, ja nikada nisam previše volio dugačke plaže. One manje, skrivenije moj su odabir. I tako sam na karti otoka upiknuo Praia de Molhe, otišao po upute u turistički info centar i vrlo brzo našao se na pikiranoj plaži. Ja i desetak surfera i otprilike petstotinjak metara čistog pijeska. I na visokom stijegu na lijevom kraju plaže velika zeleno-žuta brazilska zastava s plavim diskom koji predstavlja zvijezdano nebo (27 bijelih zvijezdica simbolizira 27 saveznih država Brazila) i nacionalnim motom 'ordem e progresso' (red i napredak). Ima valova. Zato su i surferi ovdje. Ali valovi su mali i surfa se uglavnom u ležećem položaju na dasci. Tek u kasno poslijepodne, kada su oblaci sve češće počeli prikrivati sunce, a vjetar se malo podigao, valovi su postali veći i surferi sada mogu i na nogama krotiti oceanske valove. Ja ih promatram i pokušavam plivati, iako zbog valova, prije to liči na brčkanje u plićaku poput malog dijeteta. Voda je čista, ne previše topla, ali ni hladna, kao kod nas na vrhuncu ljeta.
Oko pet postaje već očito da sunce danas više neće uspijeti razgurati oblake. Dok se u autobusu vozim natrag prema Sao Franciscu, kreće pljusak. I taj će se pljusak nastaviti dugo u noć...
Sljedeće jutro kiša je prestala, ali je nebo i dalje opasno sivo prijetilo kišom. Jučer sam u jednom trenutku pomislio da bih na otoku mogao ostati još jednu noć, ali današnje tmurno jutro samo je ubrzalo donošenje mog konačnog zaključka da je vrijeme da krenem dalje.
U gradu je jutros puno ljudi. Nije mi dugo trebalo da otkrijem razlog tome - u luku je uplovio kruzer CVC Imperatriz, prvi ove sezone. Trgovine, kafići i restorani širom su otvorili vrata; s glavne tržnice Mercado Central dolazi glazba uživo; riva je osvanula s redom improviziranih štandova "autentičnih" suvenira: ukrasne školjke, igračke, naušnice i ogrlice - ne bombardira samo Hrvatska svoje turiste groznim suvenirima. Za dva dana u Sao Francisco uplovljava još jedan kruzer, MSC Armonia, a prema planu uplovljavanja koji sam dobio u turističkom uredu, slijedit će kruzer za kruzerom. Budući da je mir Sao Francisco do Sula opasno narušen, nije mi žao napustiti ga danas.
Ovaj dio države Santa Catarina u velikoj mjeri naseljavaju Nijemci. Joinville je jedno od njemačkih naselja, Blumenau drugo, potom Pomerode, Timbo... Iako su ti Nijemci ovdje došli u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, njemački osjećaj duboko je ostao ukorijenjen u ovdašnjim ljudima. Viaduto Joao Hansen Jr, Pousada Stern, Rua Ottokar Doerffel, Floricultura Drofahl, Restaurante Schimidt - neki su od naziva u Joinvilleu.
Do Blumenaua još uvijek nema autoceste pa Catarinense bus ide običnom cestom. Pejzaž je posve zelen. Izmjenjuju se polja i pašnjaci; stoka na ispaši; kod Masaradubbe polja koja se iz autobusa čine kao rižina; šumoviti brijegovi. I sve više lijeva. A čim se cesta malo smoči, i u Brazilu, kao i kod nas, ljudi zaboravljaju voziti. Na uskoj dvotračnoj provncijskoj cesti svi se naguravaju i stvaraju se kolone. Kiša je uzela i prvu žrtvu. Kroz prozor autobusa vidim djevojku u ranim dvadesetima koja leži na cesti. Njen skuter je malo dalje. Bit će da se okliznula i pala i čini se da se polomila. Upravo joj pružaju prvu pomoć.
I u Blumenauu je takav pljusak da se potoci slijevaju niz ulice. Nebo se nije moglo više otvoriti od ovoga. Do hotela uzimam taxi i to zadovoljstvo od deset minuta za prijeđenih šest kilometara izlazi me 55 kuna! Novi cijenovni šok uslijedio je nedugo zatim: soba s doručkom u hotelu Glorija, najjeftinijem u gradu, stoji 400 kuna! Mislim da je krajnje vrijeme za sastavljanje izlazne strategije iz Brazila jer ovakvim tempom ne da ću ostati bez para u Patagoniji, već i puno prije, u Buenos Airesu.
Blumenau s oko 300,000 stanovnika posve je netipičan brazilski grad. Čak je i netipičan za pojam jednog njemačkog grada u Brazilu. Nije to samo u imenu grada, koje je čisto njemačko, ili u imenu jednog od najskupljih hotela u gradu, koji se zove Himmelblau Palace Hotel, ili u imenu najvećeg shopping centra, Neumarkta. Grad nije netipičan ni po litrama i litrama piva koje se ovdje toče 'a chope' (brazilski, točeno ili iz pipe) ili po svom godišnjem Oktoberfestu u listopadu. Ono što je netipično je njegova ahitektura. Glavna gradska ulica Rua XV de Novembro kao da je ciglu po ciglu, kamen po kamen, dasku po dasku preseljena iz bilo kojeg bavarskog grada. Tu je shopping centar Havan koji je autentična kopija gradske vijećnice u njemačkom Michelstadtu. Imam osjećaj kao da je netko pucketnuo prstima i odmah me prebacio u Njemačku. Čak i prohladno vrijeme s kišom pojačava taj osjećaj.
A onda su tu ljudi. Dosad me izgled Brazilki i Brazilaca dosta razočarao. Ali ovdje u Blumenauu sve je prepuno lijepih ljudi. Većina se naravno plavokosi i plavooki, a u najgorem slučaju svijelosmeđokosi. Čistih europskih (njemačkih) crta lica. Sveukupno u Brazilu nisam vidio toliko lijepih ljudi koliko danas u par sati u Blumenauu. Pravi pašnjak za oči.
Od kiše bježim u Neumarkt shopping centar koji je, poput gradskih ulica, prekrasno ukrašen u božićnom ruhu. Jedan od razloga zašto sam iznenada odlučio posjetiti Blumenauu koji nije bio u originalnom planu puta je upravo da osjetim pravi duh Božića. A kod Nijemaca ne može čovjek nikako pogriješiti.
I u tom duhu odlučio sam u kinu pogledati film. Dugo nisam bio u kinu. I pronašao film s titlovima, umjesto simultanog prevođenja. I cijena ulaznice je 120 kuna! I ja se okrenuo i otišao na spavanje!

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 2096

Florianopolis, Ribeirao da Ilha i Pantano do Sul - Brazil (Dan 14-15, 10.-11.12.2011)

Ujutro kao da sinoć uopće nije ni bilo općeg potopa i kao da sam ja samo sanjao. Dok hvatam zrake sunca, u glavnoj ulici Blumenaua ispred shopping centra Havan grupica od troje srednjovječnih muškaraca u lederhosen hlačicama pjevaju njemačke narodne pjesme. Na njemačkom. Spavam li još uvijek?!
Samo tri sata na jug, ali još uvijek u državi Santa Catarina, nalazi se otok Ilha de Santa Catarina. Površine je za mrvicu veće od naših Krka ili Cresa, ali zato cijeli otok ima oko 420,000 stanovnika. Iako ga od Blumenaua i Joinvillea, strogo njemačkih "uporišta" u Brazilu, dijeli 150 kilometara, plus minus kojih desetak, Ilha de Santa Catarina je "djelo" doseljenika s Azorskih otoka. Doduše, azorski utjecaj je potpuno nevidljiv dok autobus preko mosta hita prema otoku. S lijeve i desne strane jak vjetar uzburkao je more, a i ovako iz autobusa teško je ne primijetiti da je more oku neugodno smeđe boje. I koju minutu kasnije most je iza nas, autobus ulazi u autobusni kolodvor Florianopolisa, svoju konačnu stanicu.
Florianopolis je glavni grad države Santa Catarina. Broji nekih 400,000 stanovnika; šire gradsko područje ima ih i do milijun. No, ne žive svi na otoku. Dva mosta povezuju dva dijela Florianopolisa: jedan je na kopnu, drugi na otoku. Onaj kopneni dio grada je uglavnom industrijska zona, nimalo privlačna, dok se na otoku nalazi centar, malo privlačniji, ali ne pretjerano privlačan. Florianopolis je grad nebodera, što rezidencijalnih, što poslovnih, mnogi su hoteli, mix onih izgrađenih u 60-tim, 70-tim i 80-tim godinama prošlog stoljeća i onih modernijih s puno stakla. I onda se između njih ugurala minijaturna povijesna jezgra s jednom pješačkom ulicom na čijem se jednom kraju nalazi glavni trg Praça XV de Novembro, zapravo ugodan park gdje u subotnje poslijepodne nekoliko skupina srednjovječnih i starijih Florianopolišana karta za betonskim stolovima kojih je nekoliko u parku. Nema povišenih tonova, pretjeranih emocija, ovo je obična igra s prijateljima u subotnje poslijepodne. Florianopolis nije mjesto koje izabiru ljubitelji povijesti i umjetnosti jer se sva njegova kultura može u sat vremena svesti na tu jednu pješačku ulicu i glavni trg. Florianopolis je grad koji privlači mlade ljude i potrazi za ludom zabavom, seksom, drogom i...dajte mašti na volju. Četvrt Beira Mar Norte je "in" mjesto u gradu: tu su fancy restorani i barovi, diskoteke, shopping centri... No, u subotu popodne Florianopolis je grad duhova. Tipično južnoamerički običaj je da su gradovi od subote u podne pa do ponedjeljka ujutro grobno tihi. Osim onih kartaša na Praça XV de Novembro, ljudi je malo. Tek poneka živa duša prođe, uglavnom u automobilu, i najvjerovatnije na putu prema parrilladi kod svoje obitelji ili prijatelja, ili na putu prema plaži, što je na Ilha de Santa Catarini puno izvjesnija opcija. Pješaka je još manje.
Florianopolis jako podsjeća na one španjolske gradove koje je Generalisimo Franco dozvolio izgraditi za vala najmasovnijeg turizma kojeg je Španjolska ikada vidjela. Bilo je to tijekom 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća i rezultat tog vala su primjerice Benidorm, nedaleko Valencije, i Torremolinos i Fuengirola, nedaleko Malage. Florianopolis bi se bez puno muke savršeno uklopio negdje na španjolsku Costa Blancu ili Costa del Sol.
Sljedeći dan ujutro ostavljam stvari u hotelu, uzimam lokalni bus i odlazim u kratko istraživanje otoka. Nedjelja je i ne samo da je Florianopolis pust, već su puste i otočne ceste. Počinjem se pisati kada su brže bolje lokalci uspijeli pobjeći iz grada.
Kada se govori o otoku Ilha de Santa Catarina, obično se govori o njegove dvije polovice: sjevernoj, koja je još jedan savršeni primjer masivnog turizma, gdje su naselja građena neplanski i, u velikoj mjeri, izvan zakona, i to je polovica jeftinih hotela i hostela, bučnih diskoklubova i jeftinih restorana s hranom upitne kvalitete; te južna polovica, koja unatoč pritiscima pokušava održati svoje tradicije i svim se snagama bori, zasad uglavnom uspješno, protiv masifikacije. Nisam trebao puno razmišljati da bih svoj jedini dan na otoku odlučio provesti na njegovoj južnoj polovici. Ovdje je i azorski utjecaj vidljiviji u malim selima ili gradićima s kućama prizemnicama raznobojnih fasada i obaveznom župnom crkvom na najvidljivijem, najčešće povišenijem, mjestu u naselju. Igreja Nossa Senhora da Lapa do Ribeirao u pintoresknom gradiću Ribeirao da Ilha na jugozapadnoj strani otoka nažalost u potpunosti je prekrivena skelama pa od jedne od navodno najljepših crkvi na otoku dobivam samo obrise. Ribeirao je gradić s jednom glavnom i jednom sporednom ulicom, paralelnom s ovom glavnom. Glavna je asfaltirana i zapravo je dio jedne od dvije najvažnije prometnice na južnoj polovici otoka. Sporedna je neasfaltirana i prašnjava. Dok je nekoliko raznobojnih prizemnica u azorskom stilu načičkano uzduž glavne, uz sporednu ulicu nanizane su betonske nemaštovite kutije. Iako ima i svoju plažu, u Ribeirao ljudi ne dolaze na kupanje jer plaža gleda prema kopnu, cirkulacija je ovdje puno manja pa samim time i voda nije toliko čista kao uz atlantske plaže na istočnoj obali. Ipak, nekoliko hrabrih se kupa. Mnogi drugi sjede u restoranima uz plažu i ručaju i promatraju između ostalog i uzgajališta oštriga u daljini na moru. Ribeirao se promovira kao prijestolnica oštriga na Svetoj Katarini i iako sam se prije nekoliko godina zakleo da izvan Hrvatske više neću probavati školjkaše, bilo je to nakon što sam se otrovao dagnjama u Madridu, u Ribeiraou gazim svoju odluku i naručujem šest komada oštriga. I nadam se da neću požaliti za par sati dok mi je u glavi još uvijek cjelonoćno grljenje wc školjke u madridskom hotelu.
Pantano do Sul na krajnjem južnom rubu otoka ribarsko je naselje, ne malo kako se može zaključiti po onome što kaže Biblija. Izlazim iz autobusa i odmah se primjećuje da Pantano ima puno više od jedne glavne i jedne sporedne ulice. Šarenih azorskih kućica, koje se spominju u vodiču, nema nigdje na vidiku. Ali zato ima puno betona i drugih simbola masivnog turizma i na južnoj polovici otoka. Spuštam se do plaže. Šok. Hrpa ljudi. Automobili parkirani na plaži, otvorenih bunkera, iz bunkera vire veliki zvučnici, pojačanih basova, glazba trešti. Različite melodije dolaze iz bunkera automobila parkiranih jedan pokraj drugih, međusobno se miješaju. Kaos je pozamašan. Uz plažu niz sklepanih zalogajnica. Uz njih table s kojih vrišti 'menu turistico', iako turista nema. Sve su ovo lokalci.
Plaža je pješčana i kilometrima duga. Kako je samo njena prva trećina u blizini naselja kaotična, bježim glavom bez obzira prema drugom kraju. Ovdje u miru promatram valove i okolne brijegove čije zelene padine spuštaju, poprilično strmo, do mora. Bacam se u vodu. Ocean je ovdje hladniji od onog u Sao Francisco do Sulu. Voda je zamućenija. No, bio sam i u puno gorim situacijama. Prije nekoliko godina kupao sam se u Sjevernom moru u nizozemskom Scheveningenu. Bio je kraj kolovoza i more je bilo ledeno hladno. Dok su se Nizozemci lijepo brčkali u plićaku, ja sam mislio da će mi bubrezi eksplodirati od hladnoće. Već sam bio za svaki slučaj izmislio i oglas za jedne naše dnevne novine: "Tražim bubreg. Pristojno plaćam. Pola odmah, pola kasnije, nakon što se uvjerim da radi.". Ili kada sam se kupao u Makau, a Južnokinesko more je imalo nezdravu metalnosivu boju. Preživio sam.
U suton automobili brzinom svijetlosti nestaju s plaže, a zamjenjuju ih džogeri i ljudi u šetnji, većina uparena. U more do pojasa ulaze lokalci s tipičnim ovdašnjim mrežama koje bacaju i onda povlače po dnu. Ne vidim da itko ikad uhvati nešto. Drugi sa sakom pokušavaju uhvatiti malene račiće mekanih oklopa koje nazivaju siri, a ovdašnja su delicija. Ovi imaju malo više uspjeha.
"Voce e um estrangeiro?!", pita iznenađeno Brazilac dok pri ukrcaju u noćni bus za Porto Alegre autobusnom stjuardu pokazujem svoju putovnicu.
U Brazilu se obavezno na bus karte upisuje ime i prezime te adresa prebivališta i broj osobne ili putovnice. I onda se na ukrcaju provjerava da li podaci na karti odgovaraju onima iz osobne ili putovnice. Puno birokracije. Previše birokracije. Ali to je Brazil. Previše zajebancije nizašto.
Najveći kompliment koji jedan stranac može dobiti u stranoj zemlji je da ga smatraju za domaćeg. Lokalci te zaustavljaju na ulici i pitaju te za smjer. Ili te pitaju koliko je sati. Ili, poput Gilberta, iznenađeno te pitaju: "Vi ste stranac?!". To je dokaz da si se dovoljno dobro kamuflirao i uklopio u lokalnu sredinu svojim izgledom, ponašanjem, govorom... Doduše, u Brazilu to nije pretjerano teško jer je tolika mješavina rasa da ne postoje tipično brazilske crte lica. Nedavno sam pročitao da se upravo zbog toga u Brazilu naveliko kradu brazilske putovnice jer kako nema tipično brazilskog izgleda, gotovo svatko može proći kao Brazilac i brazilske putovnice su stoga savršene za krivotvorenje.
Gilberto ima 37 godina i profesor je geografije u Belo Horizonteu, glavnom gradu države Minas Gerais, sjevernije od Rio de Janeira. "A geography teacher has a harmless excuse for being practically anywhere." (Paul Theroux, "The Old Patagonian Express"). Ja za razliku od Gilberta moram objašnjavati. Da sam krenuo iz Asunciona i da idem prema Patagoniji i Ognjenoj zemlji, prema Punta Arenasu.
"Avionom?"
"Ne. Vlakom, busom, brodom..."
"Daleki je to put."
Slažem se s njim. Daleko su Patagonija i Ognjena zemlja od Florianopolisa.
I ubrzo osjećam se dovoljno hrabro da mu postavim ono jedno pitanje koje je uvijek nekako nezgodno postaviti neznancu, a koje žarko želim postaviti nekom Brazilcu od trenutka otkad sam stupio na brazilsko tlo:
"Koliko ljudi vi zarađujete ovdje u Brazilu? I kako preživljavate uz ove cijene?".
Odgovor me zabezeknuo i više nego li sam očekivao:
"Prosječna plaća je oko 1000 reala."
3140 kuna! Pa kako jebote onda uspijevaju preživjeti u ovoj zemlji visokih cijena?!
"Jednostavno - krediti. A i oni siromašniji imaju subvenciju od strane države za mnoge stvari poput prijevoza, čak i međugradski, vodu, plin, struju... Prosječni Brazilci kupuju hranu u supermarketima gdje je jeftina i onda kuhaju kod kuće. Vani jede samo viša klasa."
Na moje pitanje o cijeni menija u Burger Kingu ili McDonaldsu od pedeset kuna, odgovara: "I McDonalds i Burger King su restorani za višu klasu. Prosječan Brazilac ne ide tamo."
I tako je noćni bus za Porto Alegre prva dionica moje izlazne strategije iz zemlje u kojoj prosječan radnik zarađuje tek malo više od tri tisuće kuna, živi od kredita, kuha doma i ne jede u McDonaldsu jer je to restoran za višu klasu...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 2310

Punta del Diablo i Montevideo - Urugvaj (Dan 16-18, 12.-14.12.2011)

Imao sam sreće s autobusima. Kako je sljedeći direktni bus za Urugvaj bio tek za dva dana i ta dva dana koja bih "izgubio" u Florianopolisu mogao bih puno korisnije iskoristiti u Patagoniji i Ognjenoj zemlji, odlučio sam do Urugvaja stići kombinacijom nekoliko buseva, što će se na kraju ispasti ukupno šesnaest i pol sati vožnje. Ali ka što sam već napisao - imao sam sreće s autobusima. Tako su se lijepo posložili jedan za drugim, sva četiri, da i da sam ih sam slagao, ne bih ih uspio posložiti tako dobro.
Prvom Eucaturovom busu iz Florianopolisa za Porto Alegre trebalo je ukupno šest sati. Autobus je bio executivo, što znači da su sjedala malo šira i udobnija, s više mjesta za noge od običnog busa. Puno kroz prozor nisam vidio jer je vani bio mrkli mrak, a i pokušao sam što više ubiti oko, što čak i u brazilskom executivo busu nije preteško.
U Porto Alegreu otrčao sam brzo do blagajne i uhvatio pretposljednju kartu za Pelotas, 259 kilometara na jugu, duboko u najjužnijoj brazilskoj državi Rio Grande do Sul, mjesto koje je jedino zanimljivo kao važno transportno čvorište. Embaixadorov bus je sada već bio običan convencional, no još uvijek puno bolje kvalitete i udobniji od standardnih buseva u Hrvatskoj. Vrijeme će pokazati da, kako sam išao prema izlazu iz Brazila, autobusi će postajati sve običniji i razdrkaniji.
U Pelotasu sam ponovno "upoznao" samo autobusni kolodvor. Upoznao pod navodnicima jer sam samo pretrčao kolodvor ne bih li uhvatio kartu za bus za Chui, najjužniji grad u Brazilu, na samoj granici s Urugvajem, koji je kretao svega petnaest minuta kasnije. Naravno da me ovdje zapalo mjesto uz autobusni wc i nije trebalo proći puno vremena da se pišolinski i sranjski mirisi počnu širiti po autobusu. Ja sam bio prvi na udaru. U Brazilu, ali i u Urugvaju, Argentini i Čileu gotovo svi autobusi imaju svoje wc-e i oni se najnormalnije koriste. Nije to kao kod nas gdje autobusi imaju wc-e, ali su oni konstantno pod ključem. Upravo iz razloga postojanja wc-a u ovdašnjim autobusima, stajanja su vrlo kratka. Tek na dužim putovanjima od primjerice četiri ili pet sati autobus će stati jednom na nekakvom odmorištu koje je obično tek nekakav slabo opskrbljen restoran s marketom uz autocestu. Na svim relacijama ispod četiri ili pet sati osuđen si na neprestano sjedenje u busu jer stajanja su vrlo kratka, tek na određenim stanicama da se iskrcaju stari i ukrcaju novi putnici što obično traje ne više od pet minuta. Ovo je univerzalna politika svih brazilskih, urugvajskih, argentinskih i čileanskih buseva. Jer wc-i su u autobusu i malo smrada nikome ne bi trebalo smetati. A najmanje onome koji je imao tu "sreću" da ga posjednu tik uz taj izvor smrada.
Uz to, bus Pelotas-Chui je naspram onome prvome Florianopolis-Porto Alegre sada već barebone, ili vrlo jednostavan.
Najjužnija od 27 brazilskih saveznih država, Rio Grande do Sul, ima jednu vrlo važnu poveznicu s Urugvajem, sjevernom Argentinom i većim dijelom Paragvaja - ovo je zemlja čuvenog gauchosa ili južnoameričkih kauboja, čuvara tradicija. Dok je bus kilometrima i kilometrima, njih ukupno oko 250, gazio prema urugvajskoj granici, naselja je iznimno malo i teško se oteti dojmu da je ovaj kraj slabo naseljen. Naseljenost se uglavnom svodi na izolirane farme. Ostatak su zeleni brežuljci, pašnjaci i ponovno toliko stoke, uglavnom krava, nešto malo i ovaca, koliko nisam vidio još otkako sam izašao iz Paragvaja. Ovo je isključivo stočarski kraj.
Autobus je povremeno stajao uz te farme ne bi li netko od putnika izašao van. Nitko nikada nije ušao unutra. U jednom trenutku, na otprilike pola puta između Pelotasa i Chuia, iz autobusa je izašla žena u tridesetim godinama s kćerkicom od kojih sedam. Uz cestu, ispred kuće, čekali su starac i starica, vjerovatno roditelji žene iz autobusa. On zamazan i vidi se da se tek vratio s polja; ona s pregačom oko pasa očito je kuhala ručak. Po načinu kako su nestrpljivo pogledavali prema autobusu u iščekivanju svoje kćerke i unuke, dobio sam dojam da žive sami i da im kći s unukom tek povremeno dolazi u posjet. Prva je iz busa izletjela djevojčica i odmah pohitala djedu u naručje, a potom i baki. Neću zaboraviti njihova vesela lica. Zatim je sišla majka djevojčice i snažno zagrlila i izljubila oca te majku. Stari je mahnuo vozaču autobusa, vozač potrubio i nastavio prema Chuiju.
I gotovo tisuću kilometara od Florianopolisa, sada se naposljetku nalazim u Chuiju. U busu nas je ostalo svega petero dok se približava gradu. Ova brazilsko-urugvajska granica još je jedna u nizu onih "vjerovali ili ne granica". Granica prolazi centrom grada i dijeli grad na dva dijela, brazilski Chui (čita se Šui) i urugvajski Chuy (čita se Čui). Četverotračna avenija pruža se centrom u smjeru istok-zapad: njene dvije sjeverne trake nalaze se u Šuiju, njene dvije južne trake pripadaju Čuiju, a između njih je možda pola metra trave koja je službena granica između Brazila i Urugvaja. No, ovdje nije kraj bizarnostima. Svaka polovica jedno te iste avenije ima svoje ime: brazilska polovica avenije nosi naziv Avenida Uruguai, dok je ime urugvajskoj polovici Avenida Brasil. I tako primjerice voziš Avenidom Uruguai u Šuiju, polukružno se okreneš i sada si u Čuiju i Avenidi Brasil. Šuijem i Čuijem kretanje je slobodno. Nisu potrebne nikakve putovnice, osobne ili dozvole. Ali ako namjeravaš iz Brazila dalje u Urugvaj ili obratno, onda se trebaju proći sve granične formalnosti, koje su zapravo minimalne, iako opet neobične: brazilska imigracija nalazi se koji kilometar sjeverno od grada, a urugvajska koji kilometar južno od grada. I ovdje izlaze samo oni koji nastavljaju dalje od Šuija/Čuija, dok ostali putnici ostaju u autobusu.
Na šuijanskoj Avenidi Uruguai odlučujem ručati i tako se pozdraviti s Brazilom. Pronalazim churasquariju ili roštiljarnicu u kojoj nude all you can eat meso s roštilja. Meso dolazi i dolazi, sad goveđi steakovi, sada rebrica, pa salchichas (kobasice), jetrica i srca, piletina, svinjetina... Trpam u sebe, ali nakon pola sata ipak kapituliram. Prelazim travu na sredini avenije i ulazim u Urugvaj. Umjesto brazilske zeleno-žuto-plave zastave, na južnoj polovici Avenide Brasil/Uruguai vijori se plavo-bijela urugvajska zastava, nalik na grčku, ali umjesto križa ima žuto sunce.
Bus za dalje nije teško pronaći i vrlo brzo nalazim se u najrazdrkanijem busu još od Paragvaja. U stojećem položaju. Što južnije, to tužnije - reklo bi se. Ali s obzirom na cijenu karte, ja bih samo rekao: što južnije, to jeftinije. Visoke cijene Brazila su konačno iza mene i bienvenidos a Uruguay, zemlju niskih cijena. Sada mogu konačno odahnuti.
Dugo sam razmišljao gdje bih se mogao prvo zaustaviti u Urugvaju. U igri je u početku najbolje kotirala otmjena i razvikana Punta del Este, urugvajska inačica meksičkog Acapulca. Ali onda se privremena amnezija naglo podigla i ja sam se sjetio da sam što prije htio pobjeći iz Acapulca. Zašto bih onda išao u Punta del Este, njegovu urugvajsku kopiju?! Samo da bih provirio i onda poželio što prije kidnuti? Takve me destinacije nimalo ne privlače. I naposljetku sam uskočio u bus za Punta del Diablo, svega sat vremena južnije od Čuija.
"Nakon izlaska iz busa uputi se ravno prema plaži. Zatim skreni lijevo i neka ti plaža cijelo vrijeme bude s desna. Nakon nekog vremena vidjet ćeš stepenice koje idu dolje prema plaži. Spusti se njima..." - tako su izgledale upute koje sam dobio od hostela El Diablo Tranquilo. No, Mirni Vrag je bio Bogu iza leđa i ono 'nakon nekog vremena' ispalo je od oka oko dva kilometara i dvadesetak minuta vuče torbe po pješčanom putu. Naposljetku sam izvukao naramenice i stavio torbu na leđa.
Punta del Diablo, ili Vražji Rub, unatoč svom imenu, teško da pripada vragu. Ovo mjesto od kojih tisuću duša, uz sam Atlantski ocean, nema ni milimetra asfaltirane ceste (najbliži asfalt je pet kilometara daleko na glavnoj Ruti 9 koja me od Chuya dovela do Punte), pijeska i prašine je u izobilju na onih par ulica. Ako se to uopće i može nazvati ulicama.
"Samo ravno dva bloka i onda skreni lijevo i tamo je supermarket.", kaže mi popodne jedan od starosjedioca kada sam ga upitao za smjer.
"Blok? Gdje tu on vidi blok?", zapitao sam se.
Prašnjave ceste vijugaju naseljem bez imalo naznake da bi se igdje mogle podrediti nekakvoj blokovskoj organizaciji prostora koja je toliko uobičajena u američkim gradovima. Ali nisam rekao ništa. Krenuo sam uzbrdo cestom koja mi je pokazana i skrenuo u drugu ulicu lijevo.
Punta del Diablo je zapravo jedna aglomeracija vikend kućica. Ovdje Urugvajci u ljetnim mjesecima dolaze na odmor. Oni koji posjeduju, dolaze u svoje kuće. Oni koji ne posjeduju, unajmljuju ih od ovih prvih. Na svakoj drugoj stoji natpis 'alquila se' ('iznajmljuje se'). Mnogo je onih koje se iznajmljuju 'para la temporada', ili za cijelu sezonu. Kućice su prizemnice. Malo koja ima uopće drugi kat. Ima tu prekrasnih drvenih, u kojima se ja osobno ne bih žalio ni da živim cijelu godinu, a ne samo par mjeseci u sezoni. Potom betonskih. Čak i par kontejnera koji su postavljeni jedan na drugog i jedan do drugog, s malom terasom ispred njih i - 'alquila se' natpisom. Neke s crijepovima na krovu, druge s limom, a mnogo je onih kojima je krov tradicionalno prekriven slamom. Za razliku od kuća u drugim gradovima po Brazilu, Argentini, Čileu i Urugvaju, kućice u Punta del Diablo rijetko imaju uređene okućnice. Jer zašto se uopće mučiti oko uređivanja istih ako se kuće koriste samo mjesec-dva godišnje. Ali zato u tih mjesec-dva godišnje, kažu mi, broj duša u Punta del Diablo s tisuću popne se na trideset tisuća.
Meni je drago što sam ovdje izvan sezone. Već za par dana, oko Božića i Nove godine, u Puntu del Diablo nahrupit će masa Urugvajaca, Argentinaca, ali i Brazilaca i Paragvajaca i mjesto će naglo poprimiti puno drugačije lice od ovog uspavanog gdje duge pješčane plaže imaš samo za sebe. Nije za kupanje. Voda je poprilično hladna, iako ima nekoliko surfera koji u hladnoj oceanskoj vodi testiraju svoju muškost. Valovi. Jak vjetar. Sunce je povremeno vani, povremeno negdje sakriveno iza oblaka. Ja pronalazim svoju plažu, na vidiku nema žive duše, samo kilometri pijeska u daljinu i valovi koji se strahovito razbijaju o nj. U ruke uzimam Paula Therouxa i njegov "The Old Patagonian Express", kao i sve druge Paulove knjige jedno zanimljivo štivo, ali toliko sam u upijanju mirisa, okusa i prizora Južne Amerike da sam samo par puta uzeo knjigu u ruke. Na svom putu od Bostona do Patagonije, Paul nikako da se pomakne iz Srednje Amerike. A to nije ni polovica knjige.
Nakon šesnaest i pol sati vožnje od Florianopolisa do Punte del Diablo samo trebam puno dobrog sna. Naposljetku, nisam ga dobio ni puno, a ni dobrog. Glavni i jedini krivci su komarci koji negdje u Punti del Diablo ili neposrednoj okolici moraju imati svoj rasadnik. Čim je pala noć, krenuli su u pohod i nisu se zaustavili do ranog jutra. Čak su se obrušili i na moju proćelavu glavu. Pohod im je bio nemilosrdan. Naziv Vražji Rub sada je puno razumljiviji.
Montevideo, glavni grad Urugvaja, ima milijun i tristo tisuća stanovnika. Više od trećine stanovnika ove zemlje živi u Montevideu. Na 176,220 četvornih kilometara površine u Urugvaju živi svega 3,5 milijuna stanovnika. Većina ih je uz obalu. Unutrašnjost je posve prazna.
I Montevideo mi se svidio na prvu. Nije to sigurno zbog arhitekture koja je jedna od neobičnijih mješavina koje sam vidio na svojim putovanjima: vizurom grada dominiraju stambeni i poslovni neboderi iz 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća koji kao da su se precrtali iz Novog Zagreba (ili, kako to Biblija još slikovitije kaže, kao da su iz Ceausescuve Rumunjske); zatim malobrojni moderni neboderi; i naposljetku minijaturan centar s kojom građevinom s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Mix je zaista nevjerovatan jer se ove tri vrste arhitekture guraju jedna pokraj druge. A na Rambli, nekoliko kilometara dugom šetalištu uz ocean, nalazim i betonsku stambenu kutiju, socijalističko remek djelo kakvo nisam vidio ni u zemljama koje su desetljećima bile pod najtvrdokornijim komunizmom. A kako komunizma u Urugvaju nikada nije bilo, postojanje ovakvih građevina je još više iznenađujuće.
"Dva dana?! Dovoljna su ti dva do tri sata!", rekli su mi kada sam obznanio koliko dugo mislim razgledavati Montevideo. Rekla mi je to najprije djevojka na recepciji hostela u Punti del Diablo, koja je i sama iz Montevidea. Pa zatim i u samom Montevideu u hostelu. Moram priznati da im nisam vjerovao. To je tipično razmišljanje mladih backpackera koji ostaju jednu noć u nekom mjestu, vide malo i onda sljedeći dan odmah jure dalje. Toliko brzo da se čak i ovo moje poprilično brzo proputovanje po Južnoj Americi čini kao lagana i ugodna šetnja. No, imali su pravo. Centar je zaista malen: nekoliko trgova i parkova, nešto par starijih palača, nekoliko uglavnom nezanimljivih muzeja, i Mercado del Puerto, stara tržnica, danas mjesto roštilj-restorana, za ručak. Nakon tri sata lagane šetnje centar je apsolviran.
Ono što mi je odmah dalo pozitivan dojam Montevidea jest jedan usporeni način života koji se inače susreće u manjim gradovima tako da ovaj grad od milijun i tristo tisuća stanovnika ima upravo tu atmosferu malog grada. Za grad ovakve veličine neobično je malo prometa. Nema prometnog kaosa, ili barem onakvog kakvom mi u Zagrebu znamo svjedočiti u sedam ili osam ujutro i u tri ili četiri popodne. A Zagreb je još i manji grad od Montevidea. U ovom gradu u koracima ljudi ne vidi se žurba. Pa čak im i lica djeluju opuštena.
No istovremeno, u strogom centru grada, nekoliko bosonogih klinaca s prljavim plišanim igračkama pod rukom i prema meni i prema poslovnjacima u skupim odijelima produžuju ruku s dlanom prema gore:
"Un pesito, senor! Un pesito!".
Kada razmislim, prvi su to prosjaci još od Paragvaja i one Japanke s otvorenom termosicom uz cestu kod Trinidada i Jesusa za koju ni dan danas ne znam da li je tražila da joj se u termosicu ulije voda ili ubaci koja kovanica.
Do hostela se vraćam onom prije spomenutom Ramblom, obalnom šetnicom, dokazom da je Montevideo okrenut prema moru, odnosno oceanu. Šetnica je vrlo lijepa, a pogotovo kada kao danas jak vjetar s mora razbija vrućinu. Dok se s jedne strane Ramble izmjenjuju stijene i plaže o koje se razbijaju valovi (da mi plate ne bih se ovdje kupao koliko je more prljavo), s druge je onaj arhitektonski mix. Dobra je to šetnja od sigurnih sedam, osam kilometara, ali unatoč jutrošnjem pokušaju kiše, popodne je vrlo ugodno pa time je i sama šetnja gušt.
Predvečer obavljam jedan telefonski poziv. Zovem osobu koja u Montevideu živi od 1949. godine, porijeklom je iz Hrvatske, i znam da mi može puno priča ispričati.
"Bilo bi dobro da se sutra vidimo. Mogli bi ručati zajedno. Što kažeš oko 13 sati u Club de Golf de Uruguay? Svi znaju gdje je. Samo reci tako taksistu.", čulo se s druge strane žice.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 3635

Montevideo - Urugvaj (Dan 19, 15.12.2011)

Već dvije noći nisam spavao. Ekipa u hostelu je dozlaboga bučna. Opijanje, pjesma, ples - i tako do šest ujutro. U hostelu je jedan Irac, a svi znamo kako je to kada je u blizini Irac. Ja, el Croata, kako me zovu jer nitko mi ne može zapamtiti ime i bilo bi lakše da su me kada sam se rodio nazvali Nabukodonozor, partijao sam preksinoć do dva ujutro. Ali sinoć sam htio spavati i odmoriti se. No, uzaludno. Nakon što su opijanje, pjesma i ples završili, krenulo je lupanje vratima, a onda su se ubrzo počeli buditi oni koji su ne znam kako uspjeli sinoć spavati. Pa su oni krenuli sa škripom kreveta (koji su toliko škripavi i klimavi da već dva dana očekujem da poljubim pod) i naposljetku zvonjava na ulaznim vratima. Poslao sam sve u kurac i dignuo se i ja.
Obrijao sam se, namirisao, odjenuo crne elegantne traperice i jednu od one dvije košulje za operu (koje će napokon za nešto poslužiti) i krenuo prema Club de Golf de Uruguay. Nikada nisam bio u ovakvim klubovima. Jedini moj dodir s golf, tenis ili nautičkim klubovima je bilo preko serija i filmova na televiziji. Znam da su to nekakva fensi okupljališta za bogataše. No, kako se obući? To je bila moja glavna preokupacija od sinoć kada sam preko telefona pozvan na današnji ručak. Trebam li biti elegantniji ili više casual? Doduše, nije da imam puno elegantnije odjeće u torbi s obzirom da na ovom putovanju više vremena provodim na nekakvim prašnjavim pustopoljinama, a manje u operama, kazalištima i sličnim mjestima. Naposljetku sam se odlučio za ovu prvu opciju, još uvijek s velikom dozom sumnje da čovjek u ovakvim klubovima bi trebao biti još elegantniji i da ću se ovakav izdvajati kao jedna crna ovca među desecima bijelih.
Rampa se diže i moj polupani taxi vozi prema glavnoj zgradi. Mimoilazimo se s drugim, skupocjenim autima. Spuštam se u sjedalu da nitko ne vidi tko dolazi u ovakvoj krntiji od taxija. Plaćam brzo taksistu i ulijećem u zgradu. Jel' me tko vidio? Mora da jest. Na recepciji me šalju u podrumski bar. Svira lagana glazba, osoblje u radnim odijelima, a gosti neki u odijelima, drugi u trapericama ili bermudama. Sada ono moje razbijanje glave s odjećom ne samo da izgleda smješno, nego i potpuno bedasto. I onda sam krajičkom oka uhvatio starijeg čovjeka s whiskyjem u ruci za stolom na kraju bara. To je on.
Fedor Jaugust je prije deset dana proslavio svoj 91. rođendan. Upoznao sam ga prije tri godine kada je kao predsjednik hrvatskog društva u Montevideu, Hogar Croata, s grupicom od kojih dvadeset, trideset što hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, što čistokrvnih Urugvajaca, posjetio Hrvatsku. Tada sam deset dana bio njihov vodič na turi po Hrvatskoj. Bilo je to zanimljivo iskustvo. A zatim sam Fedora Jaugusta vidio kod Gorana Milića u njegovoj putopisnoj emisiji "Idemo na put: Južna Amerika". Bome taj bi Milić Hrvata pronašao i u Srednjoafričkoj Republici, a ja se jebote pretvaram u Milića naganjajući Hrvate po Južnoj Americi!
Fedor izgleda puno krhkije od prošlog puta kada sam ga vidio prije tri godine. Slabije hoda, pogrbljeno, na desnoj ruci mu je rana, koju je zaradio jučer, preko koje je okrvavljena gaza. No, za svoju 91. godinu, još je uvijek bistra uma i, kao i obično, poprilično pričljiv.
"Malo sam umoran. Bio sam sinoć na zabavi i to je potrajalo do dva ujutro.", kaže mi na tečnom hrvatskom jer je Fedor rođen u Hrvatskoj i tek je otišao za vrijeme rata. Onog Drugog svjetskog, naravno. Kao vojni pilot, kada su ustaše došle na vlast i kada je stvorena Nezavisna Država Hrvatska, pobjegao je u svom avionu jer nije htio surađivati s ustaškim režimom.
"Nisam htio imati veze ni s komunizmom pa se na kraju nisam vratio doma. Nastavio sam po svijetu.", kaže i nastavlja:
"Vrbovali su me Englezi i danas sam između ostalog i predsjednik Royal British Legiona! Pa su me tražili da budem predsjednik Hrvatskog društva u Montevideu! Pa su me htjeli postaviti za konzula Hrvatske u Urugvaju! Čak sam bio na razgovoru u Zagrebu s tadašnjim ministrom vanjskih poslova. Odbio sam ga. Spavao sam u Esplanadi jer sam tamo kao bivši zaposlenik KLM-a imao popust. Na kraju sam postao počasni konzul Tajlanda u Urugvaju. Ja s Tajlandom nisam imao nikakve veze prije toga. Kao konzul nisam imao punonposla. Samo sam trebao stavljati pečat i potpis na vize i ništa više. Ostalo je radila tajnica."
Fedor je uvijek imao zanimljive priče. A kako i ne bi kada je ovaj čovjek proživio u svojih 91. godinu onoliko koliko mnogi drugi ne bi preživjeli u pet života.
"I kako je u Europi s eurom? A u Hrvatskoj?", često zna prekidati nit, ali poput mnogih naših iseljenika zanima ga iz prve ruke kako je doma: "Znaš, meni Nizozemci danas daju penziju. Pa onda dobijem nešto i u Urugvaju. Kratko sam radio i u Argentini pa i od tamo dođe nešto. Sveukupno sada imam penziju koja je nezamisliva u Urugvaju i koju je teško potrošiti. Dali su mi je, iako mislim da nisam bio ni toliko dobar ni toliko važan da ju zaslužujem. Ali kada su oni tako odlučili... Jedino što euro ovdje slabi pa mjesečno na konverziji gubim oko četiristo eura! Mjesečno! Ali i s tim imam dovoljno za pristojan život.".
Gledam na trenutak oko sebe. Ljudi su svi europskih crta lica. Vidi se izdaleka da su ubogi bogatuni. Za razliku od Brazila gdje je potpuni mix rasa, u Urugvaju se vole pozivati na svoje europsko podrijetlo. Pa čak im je i govor puno mekši i ima onu talijansku melodičnost od primjerice španjolskog iz Španjolske. U španjolskom u Urugvaju i Argentini ima i puno riječi talijanskog porijekla: primjerice, Španjolci za glagol stići kažu llegar, dok je u Urugvaju i Argentini to arribar, od talijanskog arrivare; ili ulaz je u Španjolskoj 'entrada', a ovdje 'ingreso', od talijanskog ingresso. Pijem whiskey kojeg inače nikada ne pijem, ali Fedor inzistira i dodaje: "Ja samo pijem whisky. I tako svaki dan. Ovdje me poznaju. Dolazim skoro svaki dan.". A onda dolazi biftek, vjerovatno najveći kojeg sam u životu vidio, veličine moje cipele broj 45. I urugvajsko crno vino tannat, a ja crno isto tako ne pijem često. Preferiram bijelo. Uz whiskey, bife vacio i tannat, nastavljamo razgovor:
"I uhvatio me jedan tip iz KLM-a. Čuo je za mene i odmah mi ponudio posao. Prvo me htio poslati u Skandinaviju, ali što ću ja brate tamo na hladnom sjeveru. Zatim mi je nudio Pariz, ali i iz toga sam se uspio nekako izvući. I na kraju Montevideo. Došao sam 1949. godine u prvoj klasi! Za nas iz KLM-a je tada to bilo potpuno besplatno. Mislim da i sada moramo platiti samo nekih možda 25 posto.".
"Montevideo je jako ugodan grad.", komentiram: "Puno zelenila, nema previše prometnog kaosa, smireni način života.".
"Ima ima kaosa, ali samo u onih dva, tri sata popodne kada se ljudi vraćaju s posla. Nekada je ovdje bilo puno ljepše i ugodnije."
"Kriza?", pitam ga prisjećajući se velike argentinske krize 2000. godine koja se automatski prelila na Urugvaj jer Urugvajci su, više nego žele priznati, ovisni o argentinskom kapitalu. ("Argentinci vole misliti da je Urugvaj njihova provincija!", nekoliko sam puta čuo ovu rečenicu za svog boravka u Urugvaju, pa i od samog Fedora.)
"Malo. Sada je bolje. Ali problem je što mladi ovdje ne vole učiti i raditi. Žele samo brz novac."
Poznato. I u jednoj zemlji desecima tisuća kilometara daleko situacija je posve identična.
"A kako je Bosna? Meni su Bosna i Hercegovina uvijek bile drage...", prekida opet Fedor.
Kažem mu da Bosna od svih republika bivše Juge najgore stoji. Ne mogu se tamo nikako dogovoriti. To je džungla. I onda pati narod. Ako su u Hrvatskoj svi političari niš' koristi, onda su oni bosanski šlag na torti.
Pitam ga je li nedavno bio u Hrvatskoj.
"Nisam već dvije godine. Imao sam sestru gore. Doživjela je duboku starost. Sada mi je teško jer je put dug. Ali volio sam ići u Hrvatsku svake godine. I moja vještica voli Hrvatsku. Znaš, ona je Urugvajka.".
Upoznao sam Dinu Jaugust prije tri godine kada je pratila Fedora po Hrvatskoj. Za razliku od Fedora, sjećam je se kao urugvajski hladniju osobu.
"Ona je moja druga žena. Prvu sam upoznao u Kairu. Bila je Hrvatica koja je dobro pričala nekoliko jezika i odlično svirala klavir pa dok nisam dobio dobar posao, ona nas je tu u Urugvaju uzdržavala svojim instrukcijama klavira. Onda je meni krenulo i sreća me nije napustila do danas."
Što se dogodilo s Fedorovom prvom ženom, nisam naposljetku saznao. A pitati ga izravno ipak nisam htio. Postoji granica privatnosti.
Vani je upravo prestala kiša koja je oprala terene za golf. Nebo je i dalje prekriveno oblacima.
"Mogli bi krenuti. Moram nazvati svoju vješticu da dođe po mene."
I nakon dva sata ugodna čavrljanja s Fedorom Jaugustom, rastajemo se. Želim mu dobro zdravlje i da poživi još koju te da nastavi zabavljati ljude svojim pričama.
Ja hvatam bus za Nuevu Helveciju.

Iz Montevidea za Nuevu Helveciju i Coloniju del Sacramento - Urugvaj (Dan 19-21, 15.-17.12.2011)

U Urugvaju postoje međugradski busevi koji putnicima za vrijeme vožnje omogućuju pristup internetu. Općenito su urugvajski busevi nakon onih paragvajskih najneudobniji, najstariji i najrazdrkaniji od svih na ovom putovanju. Ali to ne sprečava da ti neudobni, stari i razdrkani busevi imaju besplatan wi-fi internet. Takav je i moj Turilov bus iz Montevidea za Nuevu Helveciju. Vani se izmjenjuju polja i pašnjaci dok ja iskorištavam vrijeme da preko skypea obavim nekoliko telefonskih poziva i javim doma da još nisam bio ručak za paragvajske jaguare, da me u Brazilu nisu opljačkali i porobili, a u Urugvaju napale lude krave. Još sam živ i zdrav. Ali ne želim se previše hvaliti i onog gore povući prejako za nos...
Namjeravao sam ići na sjever Urugvaju, u Paysandu i Tacuarembo, u zemlju gauča i estancija. I nakon dva dana nastaviti preko granice u Argentinu i Rosario i Cordobu. No, onima gore se ne piše dobro sljedećih dana. Prognoze kažu da će se ubrzo temperature kretati oko 37-38 stupnjeva s mnogo vlage, a ja nisam spreman ponovno prolaziti ono što sam prije dvadesetak dana prolazio u Paragvaju. I tako sam odlučio izbaciti ne samo Rosario i Cordobu, već i Paysandu i Tacuarembo. Trebalo je pronaći zamjenu. A ta zamjena je Nueva Helvecija, tek dva sata od Montevidea i na ruti za Coloniju del Sacramento.
Nuevu Helveciju, često nazivanu i Colonia Suiza (Švicarska kolonija), osnovali su švicarski imigranti. Godine 1862. Švicarce je ovdje privukla ugodna klima, dobra zemlja, sloboda vjeroispovijesti i pravo na urugvajsko državljanstvo bez da odustano od svog švicarskog. Pejzaž je tipično urugvajski: lagano brežuljkasto područje s nepreglednim pašnjacima i poljima. Na pašnjacima krave. No, za razliku od ostatka zemlje gdje se te krave gledaju gotovo isključivo kao izvor mesa, ovdje u Helveciji krave se uzgajaju zbog mlijeka i sira. Farme oko Nueve Helvecije proizvode više od polovice urugvajskog sira. Tu je i Parmalat, tvornica mliječnih proizvoda. A polja zasađena kukuruzom opet su tu isključivo kao izvor hrane za stoku, a oni su tu zbog mlijeka i sira.
"Voće i povrće se ovdje ne uzgajaju. To je više oko Montevidea.", govori mi Miguel, moj domaćin, koji sa svojom ženom Monicom, izdaleka tipično švicarskih crta, drži estanciju (ranč) El Galope.
Estancia je udaljena svega par kilometara od Rute 1 koja povezuje Montevideo i Coloniju del Sacramento te šest od Nueva Helvecije. Položaj je idiličan: s trijema oči u nedogled prate pašnjake s kravama, a i par konja zna projuriti. Miguel i Monica ih imaju troje i svojim gostima nude jahanje. No, vrijeme sve pomalo kvari. Svako malo sivi oblaci puste kišu, tako naglo i obilno da se doima kao da je netko tog trena otvorio slavinu. I nakon što se oblaci ispušu, nakon desetak minuta uslijedi sunce i kao da samo malo ranije nije bio pljusak. To traje sljedećih deset do petnaest minuta. I onda opet ispočetka. Urugvajsko vrijeme je posve poludilo. Dva dana u Nuevoj Helveciji ne znam da li da obučem duge rukave i otvorim kišobran ili stavim na nos sunčane naočale i prebacim se u kratke rukave. U mom ruksaku ima svega pomalo. Urugvajsko vrijeme postaje vrlo brzo zamorno.
Drugi dan u El Galopeu, između dva kišna termina, uzimam bicikl i odlazim do šest kilometara udaljene Nueva Helvecije. Šest kilometara u svakom smjeru. Znači, dvanaest ukupno. Dobro, u povratku je već više bilo guranje bicikla po ovim švicarskim brežuljcima. Mislim da je suvišno reći da me dvaput pošteno oprala kiša, a stari bicikl s rasklimanim prednjim kotačem cijelim mi je putem utjerivao strah u kosti da će taj kotač u nekom trenu otpasti, a ja završiti u jarku uz cestu uz kravlja govna. U jednom se trenutku nešto zaista i otkotrljalo s kotača. Strašno je koliko se taj kotač klimao svaki put kada bih došao do vrha svakog brežuljka i onda pustio biciklu da se svom brzinom spusti s druge strane. A da ne govorim da mi je guzica odrvenila i postala tvrđa od onog izlizanog asfalta između El Galopea i Nueve Helvecije. Da me netko sada sadomazira po guzici, vrag me odnio ako bih išta osjetio.
No, uspio sam doći do Nueve Helvecije. Dok pokušavam pronaći put do glavnog trga preko ulica poput Frau Vogel i Germano Imhof, promatram oko sebe. Stajem i u svoju bilježnicu zapisujem: pištolj na sljepočnicu - blato - zatvoreno - pusto - subota popodne. Pogledam napisano. Jebote, ovo izgleda kao da opisujem neko od djela Edgara Alana Poea. No, istina je takva. Grad je potpuno pust, sve posve zatvoreno (osim sladoledarnice u kojoj probavam, vjerovali ili ne, sladoled od piva, tradicionalno u ovom kraju u proljetnim mjesecima), glavni trg Švicarskih pionira potpuno je razrovan i od kiše pretvoren u kaljužu... Beton posvuda. Nema nikakve boje. Igdje. Grad je živa dosada i neka mi netko da pištolj da ga prislonim na sljepočnicu. I onda mi, da stvar bude još nejasnija, dođe do glave da danas uopće nije subota popodne (što bi koliko toliko objasnilo pustoš jer već znamo da Južnoamerikanci ne funkcioniraju od subote u podne do ponedjeljka ujutro), već petak. Pa zar cijeli cijelcati grad kolektivno u rano poslijepodne u radni dan napusti sve i otiđe na siestu?! Sablasno.
Nailazim na kino. Sutra navečer, u subotu, prikazuju "Mačka u čizmama 3D". Za koga?!
"Lijep je grad, jel' da? Vrlo autentičan!", pita me Miguel po povratku iz grada.
"Zanimljiv. Mogao bih ostati ovdje.", dodajem ironično.
"Mogao bi. Trebaju nam ljudi u Urugvaju. Zemlja je slabo naseljena. Znaš da imamo ovdje nezaposlenost od samo četiri posto. Nedostaju nam radnici...", nije shvatio moju ironiju.
Bez obzira na grad, dva dana na estanciji bila su odmor za tijelo i dušu. Spavanje uz zvuk kiše ili vjetar koji se čuje kroz krošnje drveća; čim kiša prestane, istog trena počinju se glasati zrikavci te povremeno ptice svojim kreštanjem. U zraku se miješa miris poljskih trava i kravlje balege. Nema jurnjave na bus ili vlak. Nema paničnog gledanja na sat da li ću stići pogledati sve zacrtano. Piano.
Čak ću Monici i Miguelu oprostiti i neka neobična pravila na koja, moram priznati, do sada u hostelima nisam naišao:
- kuhinju gosti mogu koristiti samo od 12:00 do 15:00 sati
- sva alkoholna i bezalkoholna pića moraju se isključivo kupiti u El Galopeu
- kod ulaza u kuhinju trebaju se obavezno izuti cipele
- nema interneta ni televizije (najbliža televizija je u baru 6km daleko)
- kućni ljubimci nisu dopušteni
- nije dopušten boravak osobama mlađim od 18 godina...
Konja na kraju nisam uspio zahajati jer je i jutro mog odlaska iz El Galopea bilo vlažno. Kiša se takvom silinom sručila na zemlju kao da nije padala mjesecima ili čak godinama. Sunca ovaj put nije više bilo. Kiša je pobijedila.
U sat vremena udaljenoj Coloniji del Sacramento potpuno drugačija priča. Ovdje je nebo plavo, bez skoro ijednog oblaka, a s obzirom da se Colonija nalazi na obali rijeke Rio de la Plata, blatnjave i prljave tekućice, unatoč temperaturi od 26 stupnjeva u zraku se osjeća vlaga. Nije nepodnošljivo. Još uvijek. U fast food restoranu na kotačima uzimam jedan chivito, ovdašnju verziju hamburgera u kojoj između dvije šnite kruha umetnu komad mesa, malo pečene slanine, šunke i sira, salate, majoneze i kečapa te dodataka poput gljiva, feferona, ukiseljenog povrća, kukuruza, graška...) i odlazim na plažu. Da mi netko plati ne bih stavio ovdje ni noge u vodu, a kamoli više od toga. No, ljudi se kupaju. Ja im skidam kapu.
Colonia nije velik grad. Ima svega oko 22,000 stanovnika. Noviji dio grada je uobičajena mješavina stilova, ali centar, koji je od 1995. godine pod zaštitom UNESCO-a, veoma je slikovit. Nad kamenom popločenim ulicama nadvijaju se visoke platane koje svojim granama stvaraju lukove (i puno ugodnog hlada).
"Nemoj nikome reći u ovom gradu da ti se sviđaju te platane!", rekla mi je djevojka u turističkom uredu na moj komentar o ljepoti tih drvoreda: "Kod ljudi izaziva alergiju i najradije bi ih sve posjekli!".
Odlučio sam ne spominjati nikome više koliko mi se sviđaju te veličanstvene platane. Colonia bez njih ne bi bila Colonia i definitivno bi izgubila na svojoj čaroliji.
Drugi dio čarolije su stare malene kućice, ponovno u raznim bojama, ali nažalost u većini njih danas se nalaze suvenirnice, barovi i restorani, sve namijenjeno onim turistima koji masivno pohode Coloniju. Buenos Aires je svega pedeset kilometara preko Rio de la Plata i dnevno postoji desetak što bržih što sporijih brodova koji povezuju Coloniju del Sacramento s argentinskom prijestolnicom. I ja ću su sutra brodom za Buenos Aires. I ti turisti uokolo se voze u golf autićima koji se na svakom koraku u gradu mogu unajmiti jer očito je nekome i Colonia preveliki grad. Lijenčine. Umjesto da uposle noge i sat, dva istražuju bez brujanja motora u pozadini. Druge voze kamenim ulicama grada u oldtajmerima poput onih koji se mogu vidjeti na ulicama Havane. Ti još i pridodaju staroj atmosferi Colonije del Sacramento.
Povijesni centar danju vrvi turistima. Nemoguće je imati onaj osjećaj da grad imaš samo za sebe. Sve otprilike do šest kada ti jednodnevni turisti, paket aranžmanci, daju petama vjetra i sada je i centar, poput ostatka grada, pust. Uostalom, danas zaista jest subota!

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 3806

Buenos Aires - Argentina (Dani 22-26, 18.-22.12.2011)

Moj prvi pogled na Buenos Aires bio je jučer kada sam se uspio popentrati na vrh svjetionika u Coloniji del Sacramento. Pogled s vrha na samu Coloniju pokvario je dojam koji sam nedugo prije stekao o gradu: krovovi onih šarolikih kolonijalnih kućica uglavnom su prekriveni običnim limenim pločama. Nije baš neki lijep prizor. Ali iza limenih krovova Colonije slijedio je otvoreni pogled na blatnjavu vodu Rio de la Plate i onda u daljini - Buenos Aires. Doduše, s obzirom na položaj kasnopopodnevnog sunca trebalo je poprilično napregnuti oči ne bi li se u sumaglici razaznali neboderi Buenos Airesa.
Svega je pedesetak kilometara do argentinskog glavnog grada i danas, želuca još solidno puna od sinoćnjeg roštilja u hostelu kada su na vatru bacili cijelu kravu, barem se tako čini s obzirom koliko je bilo mesa, napuštam Coloniju i Urugvaj i put Argentine. Desetak što sporih, što brzih brodova i katamarana dnevno povezuje Coloniju del Sacramento s Buenos Airesom. Moj je, ne pretjerujem ako kažem, davno trebao završiti na nekakvom rezalištu metala, a ako ne cijeli brod, onda sigurno barem njegova sjedala koja su očito pokupovali za jeftine novce od neke srednjoafričke bankrotirane aviokompanije. No, već sat i petnaest minuta kasnije, nakon vrlo ugodne vožnje po mirnoj površini Rio de la Plate (za svaki slučaj natrpao sam se krekerima, a i vrećice za povraćanje bile su pri ruci) katamaran Colonia Express pristaje u Buenos Airesu. Za razliku od kolonijskog terminala koji je moderan, prostran i čist, ovaj u Buenos Airesu nalikuje na skladište navrat nanos brzinski prenamijenjen u lučki terminal, gori od onih hangara na koje obično u Europi slijeće Ryanair.
Argentinski glavni grad ima tri milijuna stanovnika, a uzme li se šire gradsko područje i nekoliko milijuna više. Na putu prema hostelu, kroz prozor taksija promatram grad, njegovu veličinu, mnoštvo ljudi, prometni kaos... Nesumnjivo ovo je najveći grad na ovom putovanju i u usporedbi s njim, svi se ostali gradovi kroz koje sam prošao čine kao sela i, u najboljem slučaju, gradići.
Buenos Aires je zaista veliki grad, labirint ulica i trgova, mnogo zgrada, ali istovremeno je ostavljen osjećaj širine, osjećaj da možes disati. Buenos Aires ne guši poput mnogih drugih velikih gradova. Čak i s temperaturom od oko 35 stupnjeva i popriličnom vlagom u zraku. To je dojam koji sam dobio sljedeći dan kada sam se upustio u šetnju gradu. I taj dojam neće me napustiti sljedeća četiri dana.
Ako je netko pomislio da gringosi pate na veličinu, monumentalnost, pompoznost, onda taj mora doći u Buenos Aires. Jer Ameri nisu ni do koljena Argentincima. Široke avenije uz koje se smjestilo mnogo neoklasike, od monumentalne zgrade Kongresa s početka prošlog stoljeća, građene po uzoru na Capitol u Washingtonu, do katedrale, koja nalikuje više na grčki hram, a najmanje na katoličku crkvu, s kolonadama koje otvaraju njenu glavnu fasadu, i mnogobrojne vladine zgrade i fakulteti. Sve se doima kolosalno, a ljudi koji hodaju ulicama poput mrava. No, ima zraka i nema dojma da te kolosalne zgrade posve zatvaraju prostor.
A ono što nije neoklasika, onda je Art Deco. Posvuda po gradu nalaze se elegantne palače u ovome stilu, mnoge u jednoj od najljepših gradskih avenija Avenida de Mayo. U ovom gradu postoji taj savršen suživot ta dva arhitektonska stila - neoklasike i Art Decoa. Toliko je savršen da bi čovjek pred tim savršenstvom mogao zaplakati. Bez pretjerivanja. I nije mi potrebno dugo da kažem da je Buenos Aires spada među najljepše gradove koje sam posjetio u posljednjih deset godina galopiranja po svijetu.
Teško je ne gledati gore. Zapravo toliko gledaš gore tu arhitekturu da bi netko mogao vrlo lako pomisliti da si neki umišljeni serator koji nosom para oblake. Ali tako je to u Buenos Airesu. Mnogi se gradovi na svijetu uspoređuju s Parizom. Malo je onih koji zaista zaslužuju sve one titule kojim ih krase: Pariz sjevera, Pariz istoka, Pariz ovoga, Pariz onoga... Uostalom, mislim da nije pošteno jedan grad do te mjere uspoređivati s drugim jer svaki je grad poseban i svaki grad ima ono svoje 'ja'. Buenos Aires nazivaju Parizom Južne Amerike i tu je najmanje pretjerivanja. Arhitektonski jako podsjeća na Pariz, posebice mansarde na vrhu mnogih kuća s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Potom je "pariška" i kultura kafića i restorana sa stolovima koji se "prelijevaju" po pločnicima i trgovima i ta kultura ispijanja kave te ručanje i večeranje na terasama. A terasa je jako puno u Buenos Airesu. Mislim da ne bih pretjerao kada bih rekao da svaka ulica u ovome gradu ima barem jedan kafić ili restoran sa svojom terasom, najčešće ih je nekoliko, nerjetko postavljenih jedan do drugog, u kojima u svako doba dana ima nekoga, bilo da taj neki samo ležerno ispija cafe con leche, ili ruča ili večera jedan dobar argentinski bife. Atmosfera nije puno različita od one naše u toplijim mjesecima.
Buenos Aires izgleda kao da želi reći: "Što ima Pariz, imam i ja!". Grad vrišti elegancijom.
Prije nekog vremena pročitao sam u jednom časopisu o putovanjima članak o starom kazalištu kojeg su prije koju godinu pretvorili u knjižaru. To kazalište bi trebalo biti u Buenos Airesu. I nije mi trebalo puno vremena da se raspitam, uskočim u colectivo (gradski bus) i desetak minuta kasnije nađem se na Avenidi Santa Fe. Ova je avenija jedna od najpoznatijih shopping ulica u Buenos Airesu i među robnim kućama, trgovinama, kafićima i restoranima, stješnjen nalazi se El Ateneo. Izvan nikad ne bih pogodio da je to bilo kazalište jer mu je fasada poput starije stambene kuće. No, nekoliko koraka unutra i pred očima se sve više otvara kazalište: nekadašnja pozornica (zastor je još uvijek tu) je ugodni kafić gdje se uz cafe može u miru pročitati dobra knjiga bez obveze kupnje; parter je ispunjen policama s knjigama, a isto tako i nekoliko katova nekadašnjih lođa i galerija; zidovi i stropovi još uvijek ukrašeni starim, ali obnovljenim štukaturama; središnji dio nadsvođuje kupola s velikim lusterom i zidnim slikama. S obzirom da je Paul Theroux napokon "progutan", ubrzo bi se isto moglo desiti i s "In Patagonia" Brucea Chatwina, a još je dug put preda mnom, u ruke dobivam jednu od putopisnih knjiga čileanskog autora Luisa Sepulvede, "Patagonia Express". Zadovoljno trljam ruke jer je knjiga na originalnom, španjolskom jeziku, a smatram da je najbolja knjiga ona koja se čita u originalu. Ako je to naravno moguće. I sada, s jednom pročitanom "Patagonijom" i dvije dodatne u ruci, spreman sam za pohod!
Ima još jedna slika koja mi se urezala u pamćenje. Ona je puno starija od ove slike kazališta-knjižare iz časopisa. To je slika obeliska koja je davno bila u mom osnovnoškolskom udžbeniku za zemljopis. Ne sjećam se točno da li je to bio peti ili šesti razred osnovne škole, ali te godine učilo se o kontinentima. Svaki je kontinent bio jedno poglavlje, a svako je poglavlje imalo svoja podpoglavlja u vidu regija i država. Tko bi rekao da ću danas, 17-18 godina kasnije, proći gotovo polovicu svijeta i vidjeti uživo mnoge od tih stvari u tom osnovnoškolskom udžbeniku? Nevjerovatno je gdje te život odvede. I jedno podpoglavlje iz tog udžbenika govorilo je o Argentini i Buenos Airesu. I tu je bila slika obeliska. Taj obelisk nalazi se na sredini Avenide 9 de Julio, u samom srcu Buenos Airesa. Visok 67 metara, ovaj je obelisk izgrađen 1936. godine u samo mjesec dana i mjesto gdje portenosi (stanovnici Buenos Airesa) slave svoje najveće, uglavnom nogometne, uspjehe. Vole reći u Buenos Airesu da je Avenida 9 de julio najšira avenija na svijetu. Možda je to samohvala, a možda i istina jer prelazeći s jedne da drugu stranu avenije uspijevam izbrojiti čak dvadeset traka!
Plaza de Mayo centar je argentinskog glavnog grada. Tu je onaj grčki hram, oops mislio sam reći katedrala, stara i nova gradska vijećnica, ali i čuvena Casa Rosada ili Ružičasta kuća, koju je proslavila Madonna u mjuziklu "Evita", a koju su Argentinci željeli zadaviti jer ta "raspuštenica ne može pristojno okarakterizirati njihovu svetu Evitu!". Danas je Ružičasta kuća ured La Presidente ili kako joj Argentinci tepaju - "naše Cristine". Cristina ovo, Cristina ono... - nema mjesta odakle ne iskače Cristina Fernandez de Kirchner, predsjednica Argentine od 2007. godine koja je ove godine osvojila svoj drugi mandat. Predsjednički mandat u Argentini je veoma nalik na onaj američki i zlobnici bi rekli da je to čisti copy-paste dužnosti i ovlasti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Kao nekad Evita Peron, Cristina danas uživa veliku potporu argentinskog naroda, kao što je i prije nje uživao njen suprug, sada već pokojni, bivši predsjednik Nestor Kirchner. Oni su zajedno izvukli Argentinu iz ekonomskog kaosa 2001. godine i Argentina danas raste.
Casa Rosada je puno manja, nego li sam očekivao, i iako se ne primjećuje odmah na prvu, potpuno asimetrična. S početkom mraka, točno u 19:00 sati, skupina vojnika u ceremonijalnoj uniformi pompozno skida argentinsku zastavu s visokog stijega ispred Rosade. A na samoj Rosadi istovremeno se počinju paliti ružičasta svijetla. Ružičasta je boja vrlo neobična za jednu palaču, čak i za Južnu Ameriku. Jedni kažu da ju je predsjednik Sarmiento (1868.-1874.) ofarbao u ružičasto kao pokušaj mirenja dvije političke frakcije u zemlji - crvenih federalista i bijelih unitarista. Drugi kažu da ružičasta boja dolazi od farbanja fasade kravljom krvi što je bila uobičajena praksa krajem 19. stoljeća.
Sljedeće jutro pokušavam pronaći izlaz iz Buenos Airesa za dva dana. Iako su argentinski busevi odlični, htio bih ići vlakom. Pronašao sam da svakodnevno postoji vlak, u poluraspadnutom stanju, između Buenos Airesa i Bahia Blance, grada oko 650 kilometara južnije od Bairesa. Zatim bih uzeo bus do Viedme i onda konačno ponovno vlak od Viedme do Barilochea. Ovaj posljednji je El Tren Patagonico, poznat kao i Patagonian Express, čuveni vlak kojeg je između ostalog ovjekovječio u svojoj knjizi i Paul Theroux. Tako sam uostalom i saznao za njega. Kada je Theroux prošao Argentinom u kasnim 70-tim godinama 20. stoljeća, bilo je to puno bolje vrijeme za argentinske željeznice i tada je postojao vlak između Bahia Blance i Carmen de Patagones, točno preko puta Viedme i Rio Negra. Nažalost, zbog čestih pješčanih oluja koje su zatrpale tračnice, ovaj vlak više ne vozi i ova se dionica mora napraviti busom.
No, neočekivano ću čini se morati i prvu dionicu od Bairesa do Bahia Blance napraviti busom. Na željezničkom kolodvoru Constitucion, jednom od ogromnih, monumentalnih zdanja u ovom gradu i jednom od nekoliko željezničkih kolodvora u Buenos Airesu, službenica za šalterom kaže mi:
"Žao mi je, ali sve su karte rasprodane. I tako do kraja tjedna."
"Nada?", pitam ju.
"Nada. Lo siento senor."
Nije me zapravo to ni previše iznenadilo. Ipak je to tri dana prije Božića kada ljudi putuju, a i vlak je minijaturan, sa svega tri, četiri vagona. Nije stoga ni čudo da su ga rasprodali.
"Možete vidjeti na dan putovanja. Možda se oslobodi koje mjesto.", kaže mi.
Ta ideja mi baš nije privlačna. Jer ako ne uspijem dobiti tada kartu za vlak, teško da ću dobiti ni onu za bus. Iako mi je najdraže putovati vlakom, ne želim riskirati. Odlazim do Retira. Metroom. Paul Theroux voli u svojim knjigama reći da su vlakovi ogledalo zemlje: neorganizirane zemlje imaju loše, neorganizirane vlakove; organizirane zemlje poput Japana imaju moderne i učinkovite vlakove. Ja bih samo dodao da bi onda podzemne željeznice trebale biti ogledalo grada. No, metro u Buenos Airesu je nešto posve suprotno: prljav, star, neučikovit sa svega četiri gotovo nepovezane linije, pregužvast i kaotičan. Iako su ulice Buenos Airesa dosta zatrpane smećem i iako je u određene sate promet nad zemljom prilično kaotičan, teško se grad Buenos Aires može uspoređivati sa svojim metroom. Ja sam ostao zabezeknut jazom između Bairesa nad zemljom i Bairesa pod zemljom. Kontrast je jako velik.
Na Retiru se smjestio još jedan kolosan željeznički kolodvor, ali i glavni autobusni kolodvor koji svojom veličinom ne zaostaje za željezničkim: prizemlje, dva kata i preko šezdeset perona poredanih u nizu jedan do drugog. Pokušavam pronaći neki noćni autobus za Bahia Blancu. Pronalazim ih nekoliko. No svi su odreda puni. Ljudi putuju doma za Božić - nije teško zaključiti. Na jedve jedvite jade i nakon niza kombinacija, uspijevam ipak nakon sat vremena šetanja po šalterima pronaći posljednje mjesto u semi-cama (polukrevet) busu iz Buenos Airesa za Bahia Blancu u četvrtak 22.12. u 21:05. Sjedalo je naravno tik uz WC.
Da ne bih kasnije ostao suh, odmah uzimam i kartu za bus od Bahia Blance do Viedme te kartu za El Tren Patagonico iz Viedme za Bariloche. Sada samo treba sve ići po planu i ne bi smio nitko kasniti, a znam da ja nisam takve sreće. Kako to obično biva sa mnom, negdje će morati nešto puknuti.
"Dolazi li obično vlak na vrijeme?", pitam službenika na šalteru El Patagonica.
"Dolazi. Kada nema pješčane oluje. Suerte!".
Prostor odmah iza Retira je buenosairevski slam, buenosairevske favele. I to siromaštvo prelijeva se i na ulice ispred željezničkih i autobusnih kolodvora. Tu je improvizirana tržnica second hand robe, od igračaka preko odjeće i obuće do alata, a ljudi koji drže te štandove, vidi se na njihovim licima, nisu odavdje. Po izrazito indijanskim crtama lica moraju biti ili iz Paragvaja, Bolivije ili Perua. Prosjaka je puno, a svakoga tko izgleda imalo boljestojećije odmah potežu za rukav. Ima tu malene djece koja prose, kao i starijih osoba. Ima prosjaka i pred katedralom. Tamo očito igraju na kartu samilosti i savjesti nakon što osoba izađe iz katedrale. I nije to ništa tipično argentinski ili buenosairevski. Pred zagrebačkom katedralom iz godine u godinu skuplja se sve više prosjaka Roma koji trče za svakim tko se uputi prema ili iz katedrale.
Navečer, dok večeram još jedan sočan argentinski bife u pomalo boemskoj četvrti San Telmo, netko mi je pred stolom ispružio ruku. Bez da sam podignuo pogled s onog sočnog bifea, odmahnuo sam glavom i otjerao osobu. Nakon minutu, dvije ipak sam dignuo glavu. U daljini, okrenutu leđima, u usporenom hodu, vidio sam bakicu u staroj maslinastozelenoj jakni koja je očito prevelika za nju. Bila je to njena ruka. Bez da sam podignuo pogled, krivo sam zaključio da je to bila ruka nekog od onih likova s Retira. Sada mi je žao što joj nisam dao koji peso jer i u Argentini starije osobe nažalost teško žive.
Jedna od elitnijih gradskih četvrti je Recoleta. Mjesto je to gdje je poznato groblje, na kojem se između ostalog nalazi pokopana i Evita Peron. Njen grob je postao turistička atrakcija i još uvijek, gotovo šezdeset godina nakon njene smrti, cvijeće je na ulaznim vratima mauzoleja obitelji Duarte. Nevjerovatno je da lik Eve Duarte de Peron još uvijek živi među argentinskim narodom. Cementerio La Recoleta nije veliko groblje, puno je veće i impresivnije ono u Parizu, Lvivu ili čak Mirogoj u našem Zagrebu, ali zbog u prvom redu Evite Peron, La Recoleta je nadaleko poznata. Od groblja prema Avenidi 9 de julio pruža se nekoliko kilometara luksuzne Avenide Alvear, avenije skupocjenih stambenih kuća i trgovina poput Cartiera ili Escade. Ovdje prosjaka nema.
Kao potpuni kontrast Recoleti, četvrt je La Boca. Veći dio ove četvrti je slam i strancima se ne preporuča kretanje izvan uobičajene turističke rute kretanja. A ta ruta vodi od nogometnog stadiona Boca Juniorsa, jednog od najpoznatijih argentinskih nogometnih klubova, izgrađenog 1940. godine sa 60,000 mjesta, do El Caminita, šarenog kutka La Boce. Priča ide da su stanovnici La Boce bili toliko siromašni da čak nisu imali novca ni za boju da oboje svoje kuće. Boja se kupovala samo za farbanje brodova koji su bili ekonomska žila kucavica ovdašnjih žitelja. I naposljetku, ono boje što je ostalo od brodova, iskoristili su za farbanje fasada svojih kuća. Tako ovdje postoje limene i drvene kolibe, svaka u različitoj boji, jedna pokraj druge. Naravno, dominiraju žuta i plava boja jer su to boje Boca Juniorsa. Još jedna priča kaže da kad su ovdašnji stanovnici osnovali nogometni klub, nisu se mogli dogovoriti oko klupskih boja. Na kraju je odlučeno da će boje kluba biti one koje se nađu na zastavi prvog sljedećeg broda koji uplovi u luku. Prvi brod plovio je pod švedskom zastavom i tako su žuta i plava postale boje Boca Juniorsa i cijele četvrti.
La Boca je danas preturističko mjesto za moj ukus. Turistički autobusi bez predaha dovoze paket-aranžmance, uglavnom kruzeraše, kao stoku na klanje i prepuštaju ih na milost i nemilost različitim akrobatima, lažnim plesačima tanga, suvenirničarima, konobarima koji za svakom osobom jure s jelovnikom u ruci i turaju im ga pod nos.
Jednu večer odlazim na tango u Cafe Tortoni na Avenida de Mayo. Tortoni je institucija Buenos Airesa; njegova unutrašnjost u drvu, konobari u fraku i rukavicama - kao da se ništa nije promijenilo od početka 20. stoljeća. Od bezbroj mjesta u ovome gradu gdje se može pogledati tango, izabrao sam ovaj jer Biblija kaže da je Tortoni "postao turistički, ali s još uvijek relativno dobrim i cjenovno pristupačnim tangom". Isprva mi se etiketa od 160 kuna za jedan tango učinila previsokom. A onda kada je krenulo, zažalio sam tih 160 kuna istog trena. Cafe Tortoni se ipak nije uspio oduprijeti turistifikaciji svog tanga. U sat i deset minuta na pozornici je bilo više pjevanja (uz pomoć mikrofonije kao zaštitnog znaka), akrobacija, čudnih plesova od strane tipova u bijelim odijelima i zalizane kose, a najmanje plesa zbog kojeg sam uostalom došao. No, čini se da priprostu publiku oko mene previše ne zanima "autentičnost" tanga, već samo predstava koju su i dobili. Da bih zaboravio tango debakl, vraćam se u San Telmo na još jedan bife, ovaj put kravlje bebe. I Bože, imam osjećaj kao da je od dolaska u Južnu Ameriku kroz moj probavni sustav prošla već cijela jedna krava! Uz beba kravu, boca od 375ml odličnog suhog bijelog vina iz Mendoze i ja sam lagano pijan. U jednom trenutku gubim se i ne mogu pronaći put prema hostelu. Calm down, breathe, think.., kažem sam sebi. Obično se ne uspijem dovesti u ovakvo stanje nakon samo 375ml vina, ali očito umor je tu imao itekako svoje prste. Naposljetku, nakon malo lutanja, ulazna vrata hostela ipak pronalazim.
Najbolji tango se u Buenos Airesu nađe na ulici. Iako i on često podilazi turistima, u pravilu je puno autentičniji od onog koji se izdaje za tango po raznim salama po gradu, poput onog iz Cafe Tortonija. Dok šećem popločenim ulicama San Telma, ovaj put za dana, iznenada na Plaza Dorrego, glavnom trgu u ovoj ugodnoj četvrti, nailazim na par koji je upravo u zanosu tanga. Tek je par turista stalo da pogleda ples. Nema tu one lažne teatralnosti kao sinoć. Nema mijenjanja kostima, nema kiča. I dok se polako napokon uživljujem u ovaj ples, osjetim da mi netko nešto meće pod ruku. Pogledam, a kad tamo jelovnik.
"Ručak senor?", kaže konobar.
Posljednju večer u Bairesu odlazim u Teatro Colon. Ovo najvažnije kazalište u gradu počelo se graditi 1880. godine, završilo 1908. i do izgradnje Opere u Sydneyu 1973. godine bilo je najveće kazalište na južnoj zemljinoj hemisferi. I odlazim na balet. El Corsario (Gusar). Gusara je skladao Adolphe Adam, libretto po uzoru na poemu The Corsair lorda Byrona, a prvi je put prikazan u Academie Royal de Musique u Parizu 1856. godine. Priča ide da se skupina sredozemnih gusara nakon oluje spasila u Grčkoj, tada dijelu Otomanskog Carstva, gdje su se susreli s prelijepim Grkinjama. Gusari su se zaljubili u Grkinje. No, ubrzo dolazi trgovac robljem koji Grkinje odvodi u ropstvo. Na turskom bazaru Conrad, jedan od gusara, uspijeva nadmudriti turskog pašu i kupuje prekrasnu Medoru. Ostale djevojke kupuje paša i odvodi ih u svoj harem. U sljedećem činu u gusarskoj špilji prijevarom Conrada omamljuju i otimaju ponovno Medoru i predaju ju turskom paši, koja se ovdje susreće s ostalim Grkinjama. U posljednjem, trećem činu ponovno upadaju gusari i konačno zauvijek spašavaju Grkinje.
No, ja i balet?! Ne, to ne ide zajedno. Ali nekako sam se prisilio da kupim najjeftiniju moguću sjedeću kartu (stajaća ne dolazi u obzir jer će mi sjedalo itekako trebati kada mi se nakon deset minuta baleta počnu sklapati oči). I dobio sam kartu u paraisu ili raju. Doslovno tako i izgleda. Na samom vrhu kazališta, gotovo mogu dotaknuti kazališni luster i zidne slikarije u kupoli, djelo argentinskog slikara Raula Soldija, koje prikazuju vječne plesače, glazbenike i pjevače opere. Jedan od razloga zašto sam kupio uopće kartu za balet jest i da vidim unutrašnjost ovog prekrasnog kazališta te uživam u njegovoj akustici. Postoji turistički obilazak Colona za šezdeset pesosa. Ova najjeftinija karta, i puno bolja opcija od obilaska, dođe četrdeset. Prvi sam čin skoro cijeli odgledao, drugi cijeli prespavao, da bi se na trećem ponovno probudio. Odličan orkestar, zgodno čak i skakutanje balerina i baletana (jedna je čak u zanosu skakutanja u jednom trenutku izgubila i svoju cipelicu), ali ja i balet?! No, no... Ne idemo mi baš zajedno. Volio bih upoznati nekoga tko često ide na balete i neka mi kaže kako bez spavanja preživi od početka do kraja. Meni je to prava misterija!
"Vruće je, zar ne?", slušam danima ovu konstataciju od svake osobe s kojom progovorim više od par riječi.
"Kako ti se sviđa grad?", pitali bi me.
"Prekrasan. Nisam ga očekivao ovakvog.", rekao bih.
"Ali je jako vruće, zar ne?", uslijedilo bi.
Ili:
"Želite li sjesti i nešto pojesti? Vruće je."
Ili:
"Odakle si?"
"Iz Hrvatske."
"Sigurno tamo nije ovako vruće kao kod nas."
Ne znam da li sam se ja uspio nekako silom prilika naviknuti na visoke temperature, ali 35 stupnjeva u Buenos Airesu, čak i uz visoku vlagu u zraku, ne izgledaju tako loše. Ne podnose li možda portenosi još manje od mene visoke temperature? Neću reći da nije toplo. Toplo je. Neću reći da nije vlažno jer jest. Neću reći da se ne znojim. Znojim se. Ali moja kuhinjska krpa ovaj tjedan u Buenos Airesu ostaje spremljena negdje na dnu torbe. Danas popodne je zrak bio izrazito težak. Osjećalo se da se nešto sprema. A to nešto došlo je točno kada je završio baletni Gusar: otvorilo se nebo, kiša je svom silinom udarila na Buenos Aires, dignuo se vjetar, postalo čak hladno, a ja u kratkim rukavima i bez kišobrana. Trčećim korakom idem prema hostelu, ali ipak sam mokar do kože. Kiša ne prestaje ni nakon sat vremena. Pokušavam zaustaviti neki taksiji, ali nitko ne staje. Ili su puni ili tko zna zašto ne staju. Vjerovatno ovako pokisao do kože ne izgledam pošteno da bi me pustili na stražnje sjedalo svojeg automobila. Naposljetku jedan staje. Sada kada na meni ne ostaju suhe ni bokserice. Gore od mene provode se jedino beskućnici, mnogo njih, koji zamotani u stare deke pokušavaju spavati na kućnim pragovima. Mnoge ni nadstrešnice pred pragovima ne štite od kiše. Deke su im natopljene kišom. Ovi prizori u meni izazivaju šok.
Posljednji dan u Buenos Airesu odlazim u Puerto Madero, relativno novu četvrt. Ovaj grad službeno ima 48 gradskih četvrti. Močvarno područje Puerto Madera je krajem 19. stoljeća pretvoreno u novu gradsku luku no prostor se ubrzo pokazao nepogodnim i premalim za sverastući teret pa je najnovija luka otvorena naposljetku u Retiru, u sjevernom dijelu grada. Buenos Aires je do danas ostao jedna od najvažnijih teretnih i putničkih luka Južne Amerike. A Puerto Madero? Pao je u zaborav, sve dok se nedavno stara skladišta nisu prenamijenila u stambene i poslovne blokove, restorane, kafiće, uredila se šetnica s klupama uz rijeku, a počeli su se ovdje graditi i novi moderni stakleni neboderi. Puerto Madero stvara sliku Buenos Airesa koji želi uhvatiti korak i s modernim dobom i u tome uspijeva. Mogao bih reći da je ova četvrt simbol nove, snažne Argentine.
Nakon pet dana u Buenos Airesu i bolno žuljevitih nogu, toliko da sam da si olakšam muke čak škaricama za nokte morao skinuti sloj kože s dijelova stopala, vrijeme je pozdraviti se s ovim velegradom. Krećem na jug, put Patagonije, koja je zapravo glavni razlog mog ovogodišnjeg dolaska u Južnu Ameriku. Patagonija...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 3856

Iz Buenos Airesa preko Bahia Blance za Viedmu - Argentina (Dani 26-27, 22.-23.12.2011)

Na mojoj autobusnoj karti piše:
Polazište: Retiro; Odredište: Bahia Blanca; Prijevoznik: Don Otto; Vrijeme: 21:05; Sjedalo: 43; Peron: 15 do 25.
Upravo informacija da će bus biti na jednom od perona između 15 i 25, večeras mi slabo pomaže. Na autobusnom kolodvoru Retiro u petnaest do devet je posvemašnji kaos. Svatko gura svakoga; mnogi se s ovećim torbama, kutijama i zavežljajima pokušavaju provući bilo gdje da im se ukaže prilika i malo slobodnog mjesta, poput ušice igle, pritom naravno nenamjerno odalamivši nekoga; busevi poredani jedan do drugoga na peronima, ukrcavaju ljude, dok drugi još uvijek stoje u iščekivanju svog spasa; vrućina i vlaga. Pokušavam se prošetati od 15. do 25. perona, ali to je nemoguća misija. A da negdje u kutu ostavim svoju torbu dok tražim bus, jednostavno u ovoj situaciji nije opcija. Monitori, koji bi trebali pomoći, odavna vegetiraju, a glasovi preko razglasa toliko se ispremješavaju s glasovima na peronima da se ništa ne može razaznati. I onda krajičkom oka, kada sam već bio posve siguran da će bus krenuti bez mene i ja pasti na prvoj stepenici, hvatam Don Otta. Sav zadihan dolazim do vozača i pokazujem mu kartu.
"Pričekaj. Ovo je bus u 21:10. Ti čekaš 21:05.", kažem mi, a ja ga blijedo pogledam.
"Ne brini. Malo su čudni ovdje s polascima. Prvo kreće ovaj u 21:10, a tek onda onaj u 21:05. To je normalno.", kaže mi crna kovrčava Argentinka mojih godina koja čeka isti bus.
"Bus će doći na jedan od perona između 15 i 25!", dodaje vozač kao da mi je otkrio toplu vodu. Puno hvala!
S dvadeset minuta zakašnjenja, Don Otto 21:05 napokon stiže na peron petnaest na oduševljenje svih prisutnih.
Budim se oko šest ujutro. Noćna je vožnja bila udobna, bez stajanja, a bus je išao autocestom. Nisam puno vidio kroz prozor jer je vani bio mrkli mrak, a uostalom brzo sam i zaspao. No, kada sam se probudio i pogledao kroz prozor, vani je već svijetlo. I dokle pogled seže sve ravno, bez ijednog brežuljka, prekriveno već dobrano suncem opaljenom žutom travom, visine do koljena. I tako bez iznimke cijelim putem do Bahia Blance. Ravno poput površine mirnog mora. Ovo je čuvena argentinska pampa. Riječ pampa dolazi iz jezika Aymara Indijanaca, a znači 'prostor'. Promatrajući ovo ravno prostranstvo, jasno mi je kako su Indijanci došli do ovog naziva. Pampa simbolizira Argentinu. Ovo je "tvornica" svih onih bifea, asada, salchicha i drugih mesnih delicija koje sam pojeo otkad sam došao u Argentinu. Kažu da je dovoljno ovdje ostaviti stoku na ispaši i pokupiti je kada se dobro ugoji. Više od toga nije potrebno. Trave je ovdje u izobilju.
Postoji priča o argentinskom govedu. Kada su prvi Španjolci došli na prostor današnje Argentine da ga koloniziraju, sa sobom su doveli i goveda. Međutim, starosjedioci su se pokazali veoma teškima da bi se njima moglo dominirati pa su Španjolci napustili pampu i otišli drugdje, ali su goveda ostavili za sobom. Pampa je za goveda bila pravi raj i goveda su se ovdje u divljini brzo razmnožila. No, kada su se Španjolci i drugi vratili u novom pokušaju da se kolonizira pampa, bio je to kraj za goveđi raj. Danas, s oko sedamdeset kilograma pojedene govedine po glavi stanovnika, što je među najviše na svijetu, Argentina je prava mesožderska zemlja. Godišnje oko 14 milijuna goveda završi pod nožem. No, iako se Argentinci vole hvaliti da im je govedina posve prirodna, bez dodataka, u posljednje vrijeme sve se više oslanjaju na šopanje nekravljom hranom poput kukuruza i drugih žitarica u posebnim halama. Danas, goveda rastu u pampi, ali većina je posljednjih par mjeseca života osuđena na šopanje u tim halama. Dva su razloga ove promjene koja je počela negdje od 2001. godine: 1) u svijetu je porasla cijena soje pa mnogi vlasnici pašnjaka svoje pašnjake radije pretvaraju u sojina polja; 2) nakon nekoliko suša smanjio se kravlji natalitet pa je u halama uzgoj puno brži. Bilo kako bilo, argentinska govedina je još uvijek vrlo ukusna.
Ali dok u ovo rano jutro gledam kroz prozor svog autobusa, krava nema. Pampa je prazna.
Bahia Blanca je, sa svojih oko 325,000 stanovnika, posljednji veći grad prije Patagonije. Primjećuje se odmah da sam sve bliže Patagoniji i da sam se poprilično udaljio od vrućeg Buenos Airesa. Na izlasku iz autobusa moram posegnuti u svoj ruksak i izvući majicu dugih rukava.
Nakon Buenos Airesa i njegovih tri milijuna stanovnika, plus još nekoliko milijuna u metropolitanskoj zoni, Bahia Blanca sa svojih 325,000 odmah izgleda kao gradić. I ne mogu se oteti tom dojmu dok šećem njegovim ulicama. Nema ovdje visokih nebodera. Gotovo nepostojeća je i neoklasika ili Art Deco. Tek je nekoliko zgrada s kraja 19. i početka 20. stoljeća raštrkano po gradskom centru. Ostalo su poprilično nezanimljive jednokatnice ili dvokatnice od betona, raspoređene uz ulice i trgove u pravilan sustav rastera. Centar grada je Plaza Rivadavia, u čijem je središtu spomenik Bernardinu Rivadaviji, prvom predsjedniku samostalne i nezavisne Argentine (1826.-1835.). Iza spomenika nezanimljiva katedrala. Promatram i vidim ljude, mahom starije osobe, koje obavezno naprave znak križa prilikom prolaska pokraj katedrale. To se u Buenos Airesu više ne viđa. U provinciji očito još uvijek da, i katolička crkva po viđenom uživa značajan utjecaj.
Bez obzira što Bahia Blanca nema nikakvih značajnih spomenika, pa čak osim prostranstva pampe ni u okolici nema nečeg značajnijeg, nakon kaotičnog i vrućeg Buenos Airesa dobro mi je došlo prošetati se njenim ulicama. Grad je zapravo veoma ugodan.
Postoji razlog zašto sam došao uopće u Bahia Blancu. Jer mogao sam iz Buenos Airesa noćnim busom direktno za Viedmu. Imao sam jednu pratetu (mislim da se to tako kaže, tatina teta) koja je bila misionarka. Puno je ona proputovala, a prije nekih desetak godina, uzmi ili dodaj koju, bila je stacionirana u Bahia Blanci. Nisam siguran da li je bila točno u gradu ili negdje u provinciji, ali znam da sam na omotnicama pisma koja sam joj pisao, na kraju adrese stavljao 'Bahia Blanca, Argentina'. Od tada je ta Bahia Blanca kod mene izazivala nekakvu želju da ju posjetim. Prateta je nakon Bahia Blance otišla u Italiju, gdje je i umrla prije nekoliko godina. Također, u ovom gradu mi navodno žive i neki daljnji rođaci, koje uopće ne poznajem, pa im nisam htio samo tako banuti na vrata. A uostalom imao sam samo pet sati na raspolaganju u Bahia Blanci.
Put prema Viedmi opet ide kroz pampu. Ruta 3 ide ne samo do Viedme, već i skroz do Ushuaije u argentinskoj Ognjenoj zemlji. No, kako sve više bus gazi prema jugu, trave je sve manje, a prašine sve više. Prašina postaje sve dominantniji faktor pejzaža što si dalje od Buenos Airesa. Carmen de Patagones je, nakon tri i pol sati vožnje, službeno posljednje mjesto prije Patagonije. Ironično je da u svom imenu ima pridjev 'patagones' (patagonijski), a uopće nije u Patagoniji. Neugledno je to mjesto prašnjavih ulica i prizemnica gdje njegovi stanovnici voze starije automobile, a autobusni kolodvor više je nalik na nekakvu brvnaru, a najmanje na kolodvor. Carmen je na obali Rio Negra, a Rio Negro predstavlja sjevernu granicu Patagonije. Preko puta Carmen de Patagonesa, preko rijeke, je Viedma. Bus naposljetku prelazi most preko Rio Negra i ulazi u Patagoniju.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 4771

Iz Viedme za Bariloche - Argentina (Dani 27-28, 23.-24.12.2011)

Viedma je civiliziranije mjesto od Carmen de Patagonesa. Da se razumijemo - Viedma je daleko od civilizacije, ali u usporedbi s Carmenom ima manje prašine, više asfaltiranih ulica i autobusni kolodvor koji izgleda kao autobusni kolodvor. Više od toga ne vidim jer čim sam izašao iz autobusa, uskačem u taxi da me odveze na drugi kraj grada (što je ukupno pet minuta) gdje se nalazi željeznički kolodvor.
Argentina je, kada je riječ o vlakovima, pravi siromah. Danas tek njih nekoliko vozi argentinskim prostranstvima. No, nije bilo to uvijek tako. Početak argentinskih željeznica datira u 1855. godinu kada je argentinskim novcem počela izgradnja mreže. Vrhunac razvoja željeznice bio je između 1870. i 1914. godine kada je iz ekonomskih razloga, ponajviše radi transporta stoke, uglavnom britanskim, a u manjoj mjeri i francuskim, njemačkim te argentinskim, novcem izgrađena mreža od oko 47,000 kilometara, koja je 1914. bila deseta najduža željeznička mreža na svijetu. Život argentinskih željeznica naglo se počinje gasiti odmah nakon Drugog svjetskog rata kada dolazi do nacionalizacije, a država ne ulaže novac u održavanje, dok istovremeno počinje gradnja mreže autocesta. Tek 1993. godine dolazi do ponovne privatizacije tadašnjih Ferrocarriles Argentinos i tvrtka se razbija na nekoliko manjih. Neke od pruga su u međuvremenu zatvorene, poput one između Bahia Blance i Carmen de Patagonesa, dok su druge opstale, ali novca za razvoj ili samo obnovu postojećih pruga i vlakova koji njima putuju nema pa su, u usporedbi s argentinskim busevima, argentinski vlakovi danas stari, spori i, za većinu Argentinaca, veoma nepraktični.
Na svijetu danas vozi nekoliko ikonskih vlakova. U Južnoj Americi, koja je vlakovima vjerovatno najsiromašniji kontinent, poznat je peruanski vlak koji povezuje Cuzco s Aguas Calientes podno Machu Picchua. Sjevernu Argentinu "presjeca" čuveni 'El tren a las nubes' (Vlak prema oblacima). No, Argentina ima još jedan vlak koji se ubraja među one koji se smatraju nacionalnim naslijeđem i jedan je od najvažnijih ne samo u Južnoj Americi, već i šire - 'El Tren Patagonico' (Patagonijski vlak).
Početak patagonijske željeznice seže u sam početak 20. stoljeća. Predsjednik Alcorta je 1906. godine započeo s politikom otvaranja nacionalnih teritorija. Argentina je ogromna zemlja, ali veliki dijelovi su bili i ostali slabo naseljeni. U prvom planu tu je Patagonija, ogromno prostranstvo od 1,043,076 km2 površine koju dijele Argentina i Čile, a gdje je svega 1.9 stanovnika po četvornom kilometru. Razvoj ovih prostora vidio se preko željeznice, toliko važne u Argentini prve polovice 20. stoljeća. Godine 1908. počelo se s gradnjom patagonijske željeznice. No, gradnja je u početku tekla vrlo sporo. Godine 1922. pruga je došla do Carmen de Patagonesa na istočnoj granici Patagonije, a 1934. do San Carlos de Barilochea na njenoj zapadnoj strani. 'El Tren Patagonico' danas prelazi 826 kilometara između Viedme i San Carlos de Barilochea u otprilike 19 sati. Bus istu udaljenost pređe za 14 sati. No, između busa i vlaka, uvijek biram vlak. Pa čak kada i za ovaj vlak moram ići okolo naokolo. Bilo bi puno jednostavnije, brže i komotnije busom iz Buenos Airesa direktno za Bariloche. Čak i kada sam odlučio nakratko posjetiti Bahia Blancu, još uvijek je bilo razumnije ići busom za Bariloche. Ali 'El Tren Patagonico' je poseban doživljaj i vrijedi ići okolo naokolo. Put od Buenos Airesa preko Bahia Blance i Viedme za Bariloche je kao da ideš od Zagreba za Dubrovnik preko Beograda ili od Zagreba za Veneciju preko Beča. Ali kod putovanja ovakve stvari su razumne.
Željeznički kolodvor u Viedmi je s jedne strane posve nemaštovit, betonski blok, dok je s druge, one koje gleda prema tračnicama, otvoren drvenim nadstrešnicama koje daju jedan starinski izgled čitavom zdanju. Vlak već stoji na peronu. Jedini je to vlak danas. Jedini putnički ovaj tjedan jer patagonijskom željeznicom između Viedme i Barilochea vozi putnike samo 'El Tren Patagonico' jedanput tjedno u svakom smjeru. Iz Viedme ide petkom u šest popodne. Vlak ima desetak vagona, podijeljenih na spavaća kola ili 'camarote', tzv. pulman ili sjedala nalik na ona autobusna, i konačno 'primera' koja iako naziv kaže 'prva klasa', zapravo je najniža klasa u ovome vlaku koju čine tvrda sjedala bez mogućnosti ikakvog pomicanja naslona. Potom je tu vagon restoran, poštanski vagon te vagon za automobile, za one koji ne žele cijeli dan voziti preko patagonijskih prostranstava do Barilochea. 'El Tren Patagonico' nije samo dakle putnički, već i poštanski vlak, ali i vlak za prijevoz automobila. Na peronu ima malo ljudi. Sat vremena prije polaska vlaka većina je već zauzela svoja mjesta. U 'primeri' su uglavnom, ovako naizgled, siromašni lokalci, indijanskih crta lica. Vjerovatno putuju na kraćoj relaciji budući da vlak putem staje u točno jedanaest mjesta, Bogu iza nogu u Patagoniji, prije nego li stigne u Bariloche. Neka od imena tih mjesta dokazuju kakav je Argentina 'hotpot' različitih nacija: V.O.Connor, Ing. Jacobacci, Clemente Onelli... Druga imena su toliko zvučna da bi čovjek pomislio kakav je to lijep grad, a zapravo je prašnjava pripizdina koje nema ucrtane na niti jednoj karti: Ramos Mexia, Sierra Colorada, Los Menucos, Maquinchao, Comallo, Pilcaniyeu...
U 'pulman' klasi dobrostojećiji lokalci (ovdje već naglo ima manje indijanskih crta lica) guraju se s backpackerima, koji sigurno putuju cijelom trasom bez stajanja do Barilochea, ali su škrti da bi dali koji peso više za 'camarote' i radije bi se truckali u 'pulman' klasi. Backpackeri su ovdje ipak u manjini. I naposljetku 'camarote' gdje se miješaju uglavnom stranci s dobrostojećijim Argentincima, gotovo posve europskih crta lica.
Argentinskih je vlakova malo, ali su iznimno jeftini. Stjuardu pokazujem kartu i on me odvodi do kupea. Daje mi ključ u ruke.
"Buen viaje! Ako nešto zatrebate, samo pitajte.", kaže mi.
U kupeu napravljen krevet, ormar, umivaonik s ogledalom, koji kad se okrene postaje noćni ormarić, i veliki prozor, izglancanih stakala da putnik dobro vidi krajolik. Vlastiti kupe za tristo kuna za vožnju od 19 sati.
Točno u šest sati popodne 'El Tren Patagonico' uz nekoliko signala sirenom napušta željeznički kolodvor u Viedmi. Par trenutaka kasnije netko mi kuca na vrata. Otvaram.
"Dobra večer! Želite li rezervirati stol za večeru?", pita me šef restorana.
Ako je vlak ogledalo zemlje, onda su restoran kola ogledalo vlaka. Pristajem. Šef restorana daje mi ceduljicu s naškrabanim brojem stola i vremenom večere. Večera je u devet sati. Ostaju mi još skoro tri sata da u miru progutam koju stranicu "In Patagonia" Brucea Chatwina. Kroz prozor krajolik postaje svakim kilometrom sve pustiji, vegetacije je sve manje, teško koja biljka prelazi visinu koljena. Uglavnom su to bodljikavi grmići, 'jarilla', koji u daljini daju dojam zelenila i dojam nekakve plodne zemlje, ali izbliza odmah se vidi da je sve to iluzija i da je Patagonija zapravo iznimno neplodna, surova zemlja sivog kamenja i prašine.
Neka dva sata nakon polaska iz Viedme vlak naglo staje. Netko mi ponovno kuca na vrata.
"Oprostite. Jedna informacija. Kao što vidite, stali smo. Pokvarila nam se lokomotiva i sada moramo pričekati drugu da dođe iz Viedme.", ispričava se stjuard. Imam vremena pa mi ovaj kvar ne pada preteško. Iskorištavam ga da izađem van i protegnem noge u patagonijskoj pustinji. Na horizontu, iza tko zna koliko milijuna onih bodljikavih grmića, zalazi sunce. Nije to nikakav posebno lijep zalazak sunca, dosta je blijed, ali biti u patagonijskoj pustinji i promatrati pa i takav zalazak, nešto je posebno. Skoro cijeli je vlak vani među bodljikavim grmićima. A kako polako zalazi sunce, to je sve hladnije dok naposljetku ne odlučujem vratiti se u kupe, staviti na sebe duge rukave i otići u restoran. U Kini restorani u vlakovima imaju plastične stolnjake, vazu s plastičnim cvijetom, plastične stolice, plastične štapiće za jelo, zavjese od industrijske čipke... U Indiji hrana "putuje" vlakom. U Argentini restoran u vlaku 'El Tren Patagonico' ima drvene stolove i stolice s urezbarenom djetelinom, s pravim pamučnim stolnjacima, puni pribor za jelo pravilno postavljen, prave zavjese, a konobari u odijelima serviraju hranu s kolica. Za glavno jelo, između bečkog odreska, tjestenine i bifea, biram ovaj posljednji. Ubrzo mi na stol dolazi komad krave. Izvana poput onog u pravom restoranu, no ipak mu fali okus pravog odreska. Zapravo okus mu je čudan, ali jestivo je i punog želuca odlazim u krevet. Vlak, dok polako padam u san, još uvijek stoji.
Sanjao sam noćas da sam se u zadnji tren ukrcao na kruzer i onda sam ubrzo shvatio da sam na potpuno krivom brodu koji ide u potpuno suprotnom smjeru. Ne sjećam se više kako je završilo. A nisam ni siguran kada je vlak krenuo. Ali kada sam se ujutro probudio i pogledao van, vegetacija je još oskudnija, manje grmića, a više sivog kamenja i pijeska i tako dokle pogled seže. Totalna pustoš. Vlak naveliko diže prašinu. Onaj izglancan prozor sada više nije toliko izglancan. U hodnicima vlaka toliko je čestica prašine da neki ljudi okolo idu s kirurškim maskama preko lica. U restoranu jedva se vidi s jednog na drugi kraj. Pod je prekriven debljim slojem prašine. U zraku je onaj miris prašine. U ustima među zubima osjećam prašinu. Hvata me kašalj.
U devet i trideset vlak staje u Ingeniero Jacobacci. Gledam satnicu. Bit će da smo sinoć u onoj pustoši stajali dva sata jer smo u Jacobacci stigli s dva sata kašnjenja. Izlazim protegnuti noge. Kolodvor je uredan, ali posve običan. Na peronu slika Djevice Marije od Lujana. Ova se Djevica prepoznaje po trokutastom obliku svoje odjeće, a zaštitnica je putnika. Izvan kolodvora grad je uredan, asfaltiranih ulica, ali čim je vlak ponovno krenuo i počeo se udaljavati od kolodvora, Jacobacci je dobio onaj izgled provincijskog i prašnjavog gradića neasfaltiranih ulica i betonskih i limenih kućica s limenim krovovima. Istog trena čim je vlak krenuo, diže se posvuda prašina. I onda nastavak patagonijske pustinje.
"There is nothing in Patagonia. It's not the Sahara, but it's as close as you can get to it in Argentina. No, there is nothing in Patagonia.", rekao je Jorge Luis Borges Paulu Therouxu.
"One of the virtues of train travel is that you know where you are by looking out of the window. No sign-boards are necessary. A hill, a river, a meadow - the landmarks tell you how far you have come. But this place had no landmarks, or rather, it was all landmarks, one indistinguishable from another - thousands of hills and dry riverbeds, and a billion bushes, all the same." (Paul Theroux, "The Old Patagonian Express")
Teško se s ovim ne složiti. Krajolik je pust. Ne samo da nema ljudi, nego nema ni životinja. A i vegetacija se svodi samo na one grmiće. Krajolik je stotinama i stotinama kilometara jednoličan. Ali prekrasan u toj svojoj pustoši i jednoličnosti. Sljedećih par naselja u kojima staje vlak zapravo su konglomeracije nekoliko loše sagrađenih kućica među 'jarillama', bez stvarnih ulica i trgova. Kolodvori su ovdje nalik na brvnare, s pločama na kojima je kredom napisano vrijeme dolaska i polaska dva tjedna vlaka, jedan prema Viedmi, drugi prema San Carlos de Barilocheu. I obavezno Djevica od Lujana. Nema signala mobitela. Čovjek bi pomislio da je vlak velika atrakcija u ovoj pustoši i da će peroni biti puni prodavača hrane, suvenira... Ali ne - u svakom naselju tek rijetka osoba koja se ukrcava ili iskrcava. I prašina.
Sat vremena prije Bariloche, sivu boju postupno zamjenjuje zelena. Sve je više drveća, pašnjaka također, alk i dalje, skroz do Barilochea, žive duše su rijetke. Moglo bi ovdje biti puno stoke, ali ne. Još uvijek je pusto. Jedini dokaz civilizacije su električni stupovi i žice koji neumorno prate željezničku prugu.
U San Carlos de Bariloche vlak ulazi s dva sata i petnaest minuta kašnjenja. Nakon toliko kilometara pustoši, mnogo ljudi na željezničkom i autobusnom kolodvoru u Barilocheu su pravi atak na unutarnji mir koji je stvoren 21-satnom vožnjom patagonijskom ravnicom. Puno je lokalaca, još više backpackera. Nije iznenađujuće jer je ovaj dio Argentine jedan od najposjećenijih. No, zrak je naprotiv iznenađujuće topao. Očekivao sam da će biti malo hladnije u Patagoniji.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 5597

San Martin de los Andes, Lago Falkner i Villa La Angostura - Argentina (Dani 28-31, 24.-27.12.2011)

U turističkom mjestu kakvo je Bariloche nije teško pronaći izlaz. Vrlo brzo u rukama imam kartu za San Martin de los Andes dvjesto kilometara na sjever. Nisam htio Božić provesti u Barilocheu. Htio sam nešto mirnije. I odlučio se za "Bariloche kakav je nekad bio" - ili San Martin de los Andes.
Do Villa La Angosture, sat vremena od Barilochea, zavojita asfaltirana cesta vodi kroz guste šume gdje dominiraju borovi. Tu je i mnogo žutog cvijeća slično onog brnistre. Ali kod Angosture pejzaž se naglo mijenja. Sivilo zamjenjuje zelenilo. Nakon Angosture, na čuvenoj Ruti 234 ili Ruti de los Siete Lagos (Ruti sedam jezera) to sivilo dolazi sve više do izražaja. Cesta je neasfaltirana. Prašine je posvuda. Sve, od drveća do kamenja i krovova kuća, prekriveno je s nekoliko centimetara prašine. Uz cestu su velike nakupine prašine poput onih kada ralica za snijeg očisti cestu i gurne snijeg u stranu. Vidljivost je zbog prašine malena i većina jezera jedva da se vide. Ali usprkos prašini, voda je kristalno čista. Kako se bus približava San Martinu, prašine je manje i ponovno počinje prevlast zelenila.
"Nije to prašina. To je vulkanski pepeo.", kaže mi po dolasku u San Martin vlasnica hotela: "Ima dana kada je potpuno čisto, a ima i onih kada vjetar donese oblak prašine, kao danas, i prekrije cijelo područje.".
Vulkan Puyehue eruptirao je 04. srpnja, no i šest mjeseci kasnije još uvijek izbacuje pepeo. Ono što je najvažnije je da vulkan uopće nije u Argentini, već u Čileu odmah preko granice, ali vjetrovi su ovdje takvi da je pepela u Čileu minimalno, a Villa La Angostura i okolno područje koje je bilo znano kao vrt Argentine, posve je prekriveno pepelom. Na gotovo svim vrhovima planina bijeli se. Ali iako izgleda kao snijeg, nije snijeg, već pepeo koji se ondje nataložio u velikim količinama. Zbog vulkanskog pepela aerodrom u Barilocheu zatvoren je od srpnja, a onaj u Nuequenu malo je otvoren, malo zatvoren. Navodno se samo iz Villa La Angosture u proteklih šest mjeseci odselilo pet tisuća ljudi. Život se ovdje posve promijenio.
San Martin de los Andes je unatoč pepelu jako slikovit gradić čija je arhitektura slična onoj u Barilocheu: ulice se sijeku pod pravim kutevima, sve su odreda asfaltirane, a uz njih drvene prizemnice ili najviše jednokatnice u stilu brvnara. Betona je jako malo. U tim drvenim kućicama nalaze se hoteli, kafići, restorani i razne trgovine, u prvom redu sportske opreme. Iako nije sezona, na nekoliko mjesta stoje natpisi 'ski rent', 'snowboard rent'... Skijalište Chapelco desetak kilometara udaljeno je od San Martina. Te skijaške trgovine zjape prazne i zatvorene i daju ovom mjestu jedinu tužnu aureolu. Oni poduzetniji nisu ih zatvorili, već u ljetnim mjesecima prenamijenili u trgovine camping, treking i ribarske opreme. San Martin de los Andes jako podsjeća na sjevernoameričke skijaške gradove poput Aspena ili Lake Placida. U badnje veče grad je pust. Ljudi su u restoranima na badnjim večerama jer, kako saznajem, na Badnjak nitko ovdje ne kuha, već se tradicionalno cijele obitelji premještaju u restorane. Posta Criolla je moj izbor gdje za 230 pesosa dobivam badnju all-you-can-eat i all-you-can-drink večeru. Restoran je pun. S jedne strane je do mene za stolom šesteročlana trigeneracijska obitelj; s druge dvije prijateljice u kasnim šezdesetima. Uz kozletinu i nekoliko časa vina ubrzo je došao i Božić... Feliz Navidad!
Božićni dan provodim u laganom ritmu. San Martin na 640 metara nadmorske visine smješten je uz jezero Lacar. To je jedno od onih sedam jezera. Površina mu je pedeset četvornih kilometara, dubina do 277 metara, a ukupna dužina obale 58 kilometara. Šećem se uz obalu Lacara, u hladnoj vodi ovog ledenjačkog jezera močim noge, čitam Chatwina, promatram ljude koji na plaži hvataju tople zrake sunca, dok se neki čak i kupaju u toj prehladnoj vodi. Potkraj dana vulkanski se oblak ipak nadvio nad gradom i zatvorio pogled na jezero. U suton uspinjem se na vidikovac visoko iznad Lacara. Pola sata strmog uspona. Već nakon deset minuta počinjem proklinjati sebe i pitati se što mi je to trebalo. Iako polako sa zalaskom sunca temperatura postaje sve niža, ja sam sve mokriji od znoja. Ali naposljetku se isplatilo. Na vrhu brda, nakon uspona kroz šumu, otvaraju se zelene livade, a tu je i nekoliko kuća Mapuche Indijanaca. I onda stijena, koju bije jak i hladan vjetar, i fenomenalan pogled na jezero i okolne planinske vrhove koji se dižu iznad njega. Zavojita cesta urezana je u padinu planine i na trenutak kao da se nalazim negdje na našoj obali i promatram našu jadransku magistralu. Zalazeće sunce je u kombinaciji s onim oblakom vulkanskog pepela koji je obavio planine stvorilo jednu narančastu mističnu sumaglicu.
Štefanje je osvanulo u još gorem izdanju. Vulkanski se oblak spustio do samog grada. Krajevi ulica izgubljeni su u sumaglici, kao i druga obala jezera. Napuštam San Martin prema jezeru Falkner. Vidio sam ga jučer kroz prozor autobusa i tada je pogled bio kristalno čist. I primijetio sam kamp uz samo jezero. I pomislio kako bi bilo lijepo tamo kampirati.
No, danas je i na Falkneru loš dan. Situacija je ovdje gora nego u San Martinu. Oblak vulkanske prašine posve je progutao jezero. Vidi se samo u tragovima. Ipak, odlučujem ostati nadajući se da će se oblak kasnije podići. Dok hodam po travi uz jezero tražeći najbolje mjesto za kampiranje, svakim mojim korakom diže se prašina. Osjećaj je kao da hodaš tepihom kojeg godinama nisu otprašili. Stanje je gotovo pa apokaliptično. Podižem šator desetak metara od jezera i nadam se da će otvoreni pogled na jezero u jednom trenu otvoriti. Tek je nekoliko ljudi u kampu. Podigli su šatore i odmaraju se pred njima na stolicama i ležaljkama koje su donijeli sa sobom. Sunčanja nema jer je oblak toliko gust da ga sunce teško probija. Neki su do koljena u jezeru i ribare iako je i površina jezera prekrivena česticama pepela. A onda pred kraj dana skoro svi, jedan za drugim, sklapaju šatore i odlaze. Ostaje nas samo troje. U suton oblak se polako počinje dizati, a kada je pao mrak, nebo je postalo posuto s toliko zvijezda da virim kroz šator i ne mogu se prisiliti da otiđem spavati. Ovdje nema svjetlosnog zagađenja. Gledam jugoistočno nebo i sada mi je žao što nikada nisam naučio položaj zvijezda.
Noć je bila ledena. Čak i s punom odjećom na sebi i debelim čarapama, bilo je hladno u vreći za spavanje. Ali sljedeće jutro, kada sam otvorio vrata od šatora, pogled na jezero je bio dovoljan da zaboravim svu noćašnju hladnoću. Tragovi oblaka još uvijek postoje, ali jezero je sada puno vidljivije, kao i planine koje ga okružuju, a u daljini su i dva otočića ili stijene. Iskorištavam vrijeme do dolaska busa da prošećem do obližnjeg jezera Villarino koje se također "otvorilo". Uz jezero parkirano je nekoliko automobila, a malo dalje njihovi vozači ribare. Spokojno je. Podsjeća me na prostor oko Lake Placida u SAD-u gdje su jezera i planine također glavni glumci. Poput prostora oko Lake Placida i ovaj je zaštićen kao nacionalni park - Parque Nacional Lanin. Mogu samo zamisliti kako je ovdje bilo prije vulkana.
U Villa La Angosturi situacija je ponovno loša. Očajna. La Angostura je od svih najteže bila i još uvijek jest pogođena vulkanskim oblakom. U srpnju ovdje je palo četrdeset centimetra pepela. Danas je ovdje toliko prašine da mi je svega dosta. Prašina mi je u kosi, na koži, na odjeći. Što god da pojedem ili popijem, u ustima ju osjećam. Sjednem li bilo gdje unutra ili vani u La Angosturi odmah sam zamazan pepelom. Na krovovima kuća, poput snijega zimi, sada se nalazi nekoliko centimetara pepela. U supermarketu sve su namirnice prašnjave. Ulice se polijevaju vodom kako auti ne bi podizali još više pepela. Odlazim do pola sata udaljenog jezera Nahuel Huapi i plaža koje izgledaju idilično poput nekih plaža na moru. Ali čim im se više približiš i kročiš na pijesak, shvatiš odmah da to nije pijesak, već debeli sloj pepela. Moja namjera da raširim ručnik i provedem neko vrijeme u čitanju na plaži neostvariva je. Jedina dobra stvar po kojoj ću se sjećati Villa La Angosture je najbolji i najjeftniji asado na ovom putovanju. Ogromna porcija u restoranu Gran Nevada za četrdeset kuna.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 5952

Bariloche - Argentina (Dan 32, 28.12.2011)

Pun mi je kurac vulkanskog pepela. Jutros kada sam se probudio, šator koji je inače plave boje izgledao je kao da ga je netko posuo brašnom. Cipele i čarape koje sam ostavio pred šatorom da se provjetre, također su bile dobrano zapepeljene. Pokupio sam svoje prnje i uskočio u prvi bus za Bariloche.
S obzirom da sutra imam rani start, pronašao sam pristojan i jeftin hotel u samom centru grada. Hosteria Nogare nije ništa posebno: cijeli hotel smrdi na sredstvo za dezinfekciju od kojeg mi se lagano okreće želudac, a prozor moje sobe gleda na jednu od glavnih (i bučnih) ulica. Na podu, na stolu, na noćnom ormariću uredan je sloj vulkanskog pepela. Situacija je u Barilocheu puno bolja nego u Villa La Angosturi, ali i ovdje se danas nad grad nadvio oblak vulkanske prašine. Sunce je tamo negdje iza tog oblaka, ali svejedno grije. Danas je temperatura oko 32 Celzijaca - neobično visoka za Bariloche za ovaj dio godine. Prvo što činim po dolasku u hotel je tuširanje odreda mojih tenisica, treking cipela i japanki, a tek onda sebe. Sa svega se mora skinuti ta sivkasta patina koja me prati već danima. Gadim se sam sebi.
San Carlos de Bariloche je još jedan u nizu novijih gradova u Argentini. Osnovan je tek 1902. godine, ali pravi život u gradu počinje tek dolaskom željeznice, tzv. Ferrocarril Roca, 1934. godine. Arhitekt Bustillo tada u gradu primjenjuje principe srednjoeuropskog urbanizma, grade se drvene kuće po uzoru na one u Alpama, dok istovremeno malo grad podsjeća ponovno na skijaške sjevernoameričke gradove. Uostalom, na planinama oko Barilochea postoji nekoliko skijaških centara, uključujući i Cerro Catedral, jedan od najpoznatijih u Južnoj Americi. Te planine koje iznad Barilochea prelaze dvije tisuće metara danas se od vulkanskog oblaka ne vide. Sam Bariloche se nalazi na 770 metara nadmorske visine i smješten je na obalama jezera Nahuel Huapi i dio je istoimenog nacionalnog parka. Jezero je tirkizno plave boje, površine 530 četvornih kilometara (što je primjerice za stotku više od površine našeg Krka), ukupna dužina obale je 357 kilometara, a najveća dubina mu je 157 metara. Grad Bariloche danas ima malo više od sto tisuća stanovnika, ali i zimi i ljeti je ovdje puno više ljudi jer je Bariloche jedna od najpoznatijih destinacija Argentine, zimi za skijanje, a ljeti za planinarenje. Grad ima naznake slikovitog mjesta, ali nažalost po glavi mi se mota samo vulkanski pepeo. Ipak, bez obzira na pepeo, grad je pun. Imam osjećaj da broj turista ovdje premašuje broj lokalaca. Ima ih posvuda: po ulicama i trgovima, u restoranima i barovima, u trgovinama (među kojima prevladavaju one skijaškom, planinarskom i kamping opremom), u slastičarnicama (Bariloche je prijestolnica argentinske čokolade i čokolada se nudi na svakom koraku), u autobusima... Nedavno sam pročitao u novinama da je jedan povjesničar postavio tezu da se Hitler nije uopće ubio u svibnju 1945. godine, već da je to bio njegov dvojnik, a on i Eva Braun pobjegli su u Argentinu gdje su do smrti živjeli na imanju kod Barilochea i imali dvije kćeri. Ne bih se iznenadio. Jer čini se kao da se svi slijevaju u Bariloche!
Prema sredini dana postaje sve vrućije, sunce umara i kroz oblak. Stavljam na sebe kupaći, uzimam ručnik, hvatam gradski bus i bježim na plažu. Od Barilochea cesta poput zmije zavojito gmiže prema zapadu prateći obalu Nahuel Huapija. Treba svega desetak minuta da se bus provuče kroz gradsku gužvu, a onda je kuća sve manje, najčešće usamljene drvene kućice s pogledom na jezero, i redaju se plaže. Odmah sam prekrižio one najbliže gradu i odlučio se za Playa Serenu, malo više od dvanaest kilometara od Barilochea. Plaža je svega petstotinjak metara dugačka nakupina pijeska i vulkanskog pepela. Bez obzira na pepeo, ljudi su poput sardina poslagani na njoj. Na rubnom dijelu pronalazim dio s čistim pijeskom i širim ručnik. Voda je kristalno čista, ali ledena. Ipak je ovo ledenjačko jezero.
"Nije za kupanje. Uđi u vodu i nakon nekoliko minuta postat ćeš plav.", rekla mi je recepcionerka u hotelu kada sam kretao prema plaži.
Malo je pretjerala. Voda jest ledena, ali ni približno onoj na Sjevernom moru. Naposljetku odlučujem riskirati i ulazim u vodu. Najprije do gležnjeva. Pa do koljena. Pa do pojasa. Kako polako ulazim, tijelo mi se aklimatizira na temperaturu jezera koja mora biti negdje između šesnaest i osamnaest stupnjeva. Osjećam kako mi se dijelovi tijela ugodno paraliziraju. Ali bubrezi još uvijek drže. Nisam jedini. Unatoč niskoj temperaturi vode, a zbog temperature zraka, mnogi su odlučili danas zanemariti sve i baciti se u Nahuel Huapi. Tehnika je očito svima ista: prvo polako, dio po dio tijela ide pod vodu, a onda se na kraju svi naglo bacaju. Isto činim i ja. I iako nisam ljubitelj hladne vode i čak mi je naše Jadransko more ponekad hladno, danas mi ledenjačka voda Nahuel Huapija izuzetno prija. Iznenađen sam. Anestezija je sada skroz do vrata. Ali provjeravam dijelove svog tijela i ništa ni nakon petnaestak minuta nije poplavilo. Toliko mi prija da se nakon prvog ulaska u jezero, bacam još dvaput. Zanemarujem čak i pse koje su njihovi vlasnici doveli da se kupaju zajedno s ljudima. Ili klinca od kojih godinu i pol s pelenama punim govana koji se brčka u plićaku dok njegovi roditelji sve to gledaju i još ga fotografiraju. Gledam okolo. Nitko ne pokazuje ni najmanju reakciju. Zar se samo meni to čini neprimjerenim?! Naspram ovome, moje pišanje u jezeru čini se kao 'piece of over Mura moving cake'.
A kad sam odlučio malo sklopiti oči, krenulo je:
"Helaaadooo! Helaaadooo!".
Sladoledar, s prijenosnim frižiderom u ruci i zviždaljkom u ustima, odlučio je ukrasti svima mir. Nitko mu ništa ne kupuje, ali on uporno zviždi i dere se i prolazi plažom. Kada dođe do njenog kraja, krene nazad ispočetka. I tako satima bez prestanka. Mukama nema kraja. Taman kada sam se priviknuo na zviždaljku i njegov glas negdje u daljini i polako počeo tonuti u san, pojavio se iznenada nadamnom i zazviždao mi i zadrečio mi se na uho. Dođe mi da tog sladoledara raskomadam sjekirom i komadima njegovog tijela nahranim one pse kupače, a onda te iste pse otpravim u Južnu Koreju. Ah...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 6060

Iz Barilochea preko Perito Morena za El Chalten - Argentina (Dan 33-34, 29.-30.12.2011)

U pola sedam ujutro ulice Barilochea su puste. Grad spava. Jedino se čuju kotači torbi o uličnom asfaltu. Torbi onih koji su ovako rano ujutro jedine žive duše na ulicama ovog grada. A na ulicama su zbog jednog busa. Svaki neparni dan u ljetnim mjesecima u 06:45 ujutro razdrkani bus bez klime kreće na put od trinaest do četrnaest sati na dan. I tako dva dana do El Chaltena. Put vodi preko čuvene Rute 40. Ono što je za Sjevernu Ameriku Ruta 66, to je za Južnu Ameriku argentinska Ruta 40. U autobusu je mješovito društvo: mladi backpackeri, stariji ozbiljniji putnici, lokalci koji koriste ovaj bus za običan transport između sjevera i juga, Argentinci i stranci... Svi odreda crvenkastih očiju i vidno pospani. Čim je bus krenuo, svi su odmah pali ponovno u san do nekih normalnih sati. Uključujući i ja.
Ruta 40 ne počinje u Barilocheu. Ona zapravo počinje puno sjevernije, na granici s Bolivijom. Početak ove rute na sjeveru je službeno La Quiaca u provinciji Jujuy, a kraj je na jugu u Cabo Virgenes, blizu Magellanovog tjesnaca, u provinciji Santa Cruz. Ova ruta od preko pet tisuća kilometara paralelno prati Ande i jedna je od najdužih ruta na svijetu. Početak gradnje ove rute seže u 1935. godinu kao pokušaj otvaranja slabo naseljenih argentinskih prostranstava. Odtad je Ruta 40 imala nekoliko promjena, a vozač mog razdrkanog autobusa kaže da se južni dio rute priprema za asfaltiranje i da će u bližoj budućnosti nova ruta malo odskakati od one tradicionalne četrdesetice. Ja ću u sljedeća dva dana proći njen patagonijski dio od Barilochea preko Perito Morena do El Chaltena u ukupnoj dužini od 1486 kilometara.
Budim se dva sata od polaska. Autobus staje na odmorištu kod El Bolsona. Guste zelene šume, najčešće borovi, "grle" zavojitu cestu. Vulkanske prašine više nema. U daljini vide se Ande i vrhovi koji se bijele od snijega. Rosario, koordinatorica (kako sebe naziva) u busu, kaže da je u planinama padao snijeg prije samo tjedan dana. Krajolik izgleda veoma spokojno i, za promjenu, čisto. Volio bih se ovdje zaustaviti i provesti nekoliko dana, ali nažalost nemam vremena. Sljedeći put. Treba nešto ostaviti i za treći pohod u Argentinu. Na odmorištu doručkujem par hladnih komada pizze koje sam ponio sa sobom iz Barilochea. Pokraj mene se zaustavlja gladna džukela i molećljivim očima traži koji komad za sebe. Iznenada me hvata sindrom Kaje, moje suputnice iz Meksika, i dajem džukeli skoro svu pizzu.
Nakon El Bolsona vrlo brzo krajolik se naglo mijenja. Kao da je netko povukao crtu, zelene šume zamijenjuje sada siva patagonijska stepa. Ista ona koju sam prije nekoliko dana gledao kroz prozor 'El Patagonica'. I tako stotinama i stotinama kilometara. Bez ikakvih ne samo naselja, već i osamljenih nastambi. Nema životinja. Nema žive duše. Samo 'jarilla', oni bodljikavi grmići, zaštitni znak Patagonije. Pitam se što se radi u situacijama da ti se ovdje, stotinama kilometara od najbližeg naselja i telefona (jer mobilnog signala uglavnom nema), pokvari automobil, autobus ili kamion. Ili, ne daj Bože, imaš nesreću. Jer se druga vozila na ovoj ruti mogu gotovo pa izbrojati na prste jedne ruke.
"Svaki vozač busa ili kamiona po Ruti 40 obavezno mora znati mehaničarske osnove. Bez njih ne možeš dobiti dozvolu.", kaže mi jedan od dvojice vozača mog razdrkanog busa. Dvojica vozača znači dvojica mehaničara. Ali nekako mi to ne ulijeva nadu. Već sam viđao situacije kada su se vozači igrali mehaničara. Rijetko kada je to završilo s uspjehom.
Ovo otvoreno prostranstvo Patagonije, iako je posve jednolično, toliko je fascinantno, koliko zastrašujuće. Zaista me fascinira ta prostornost jer, iako je i naša Lika slabo naseljena, malo je prostora na kugli zemaljskoj koji se mogu mjeriti s pustoši Patagonije.
"It was not dreary. It was hardly anything. There was not enough substance in it for it to have a mood.", napisao je Paul Theroux u "The Old Patagonian Expressu".
"In Patagonia, the isolation makes it easy to exaggerate the person you are: the drinker drinks; the devout prays; the lonely grows lonelier, sometimes fatally." (Nicholas Shakespeare u predgovoru "In Patagonia" Brucea Chatwina)
Stavljam na uši slušalice i na ipodu pronalazim instrumentale Secret Gardena, savršena glazba za patagonijsku pustoš. I dalje promatram kroz prozor u nadi da ću vidjeti koju životinju ili čovjeka.
Ime Patagonija dolazi od riječi 'patagon' koju je prvu koristio Magellan 1520. godine kako bi opisao starosjedioce ovog prostora za koje je mislio da su bili divovi. Sada se vjeruje da su Patagoni najvjerovatnije zapravo bili Tehuelche Indijanci koji su prosječno bili visoki 180 centimetara naspram 155 centimetara visine tadašnjih Španjolaca i Portugalaca. Nije čudo da su ovi drugi doživljavali starosjedioce kao divove. No, danas kroz prozor busa ne vidim ni divove ni patuljke. Samo 'jarillu' i skoro pa konstantno sve ravno.
Posljednjih pedesetak kilometara do Perito Morena neasfaltirana je cesta. Bus sada diže prašinu što samo još više pojačava boguizanogovski osjećaj. I onda bus staje. Ravna neasfaltirana cesta pred nama. Ravna neasfaltirana cesta iza nas. Posve ravno i grmići dokle pogled seže lijevo. Posve ravno i grmići dokle pogled seže desno. Jedini kontrast tom jednoličnom pejzažu je izgrebani limeni znak 'Bienvenidos a la Provincia de Santa Cruz'. Vozač uz taj znak postavlja netom iz bunkera izvađeni znak 'Ruta 40 - Chalten Travel'. I svi turisti odmah su počeli škljocati fotoaparatima. Jadno. Ja u to vrijeme prelazim cestu i dajem se među grmiće. Čim je vozač maknuo svoj znak i uredno ga ponovno spremio u bunker, fotografiram onaj prvi izlizani.
"Dobrodošli u provinciju La Presidente!", ponosno je uzviknula Rosario na mikrofon čim je autobus opet krenuo.
No, La Presidenti nije dobro. Po dolasku u Perito Moreno, Cristina Fernandez de Kirchner je na svim kanalima argentinske televizije. Dijagnosticirali su joj rak i, iako nije opasan, mora se podvrgnuti operaciji za tjedan dana. Vijest je to dana u Argentini. Argentinci su u šoku. Odmah se javio Hugo Chavez, dobar prijatelj La Presidente, i krenuo s pričama da su Sjedinjene Američke Države stvorile nekakvo tajno oružje za izazivanje raka kod južnoameričkih predsjednika. Venecuelanac je, slikovito rečeno, cuckoo cuckoo! Ili, lud. Ali mora se priznati da je tip zabavan.
Perito Moreno nije onaj čuveni ledenjak. Perito Moreno, u kojem smo se mi zaustavili da prespavamo noć, je mali provincijski gradić od tri i pol tisuće stanovnika, smješten usred ničega, a čije se stanovništvo bavi stočarstvom. S obzirom da cijeli dan nisam vidio niti jednu kravu, vjerovatno su u igri nekakve fantomske krave. Hotel Belgrano, u kojem su nas smjestili, definitivno je vidio bolje dane. Ali vjerovatno ni u svojim počecima nije izgledao pretjerano lijepo. Dovoljno je reći da se ovakve divote ne viđaju ni u bivšim strogo komunističkim zemljama. Na recepciji odeblji recepcioner raskopčane košulje ponosno pokazuje svoje dlakavo poprsje dok dijeli ključeve soba kao krumpir na tržnici. Guma na podu, kojom je prekriven pod cijelog hotela, stvara kod koračanja takav zvuk da se naježiš. Kreveti u sobama prekriveni su pokrivačima s izlizanim cvjetnim uzorkom (koji čini se već neko vrijeme nisu vidjeli vešmašinu). Restoran je u dimu cigarete iako je po zakonu u Argentini zabranjeno pušiti u zatvorenim prostorima. No, očito u ovoj pustoši ti zakoni ne vrijede. Komad žilave krave konobarica u casual odjeći stavlja mi na stol.
Sutradan, poučen iskustvom, odlučujem radije izbjeći doručak u hotelu i odlazim do preporučenog bara Salon Iturrioz. Ovaj bar služi istovremeno i kao lokalni muzej dok se ne uredi pravi u zgradi prekoputa. To premještanje očekuje se već godinama. Ovako, u društvu starih fotografija i još nekoliko eksponenata, doručkujem bijelu kavu i tost. Za šankom dvije stare kase, jedna limena, druga drvena, vjerovatno s početka prošlog stoljeća. Iza šanka stare boce whiskyja, brandyja i raznih likera. Ovaj provincijski bar izgleda kao iz vesterna.
"Račun molim.", kažem konobarici.
A ona poseže za onom starom limenom kasom, otkuca nešto i potegne ručicu. Kasa još uvijek funkcionira. Gdje drugdje možeš vidjeti ovakve stvari osim u boguizanogovskoj Patagoniji?!
Ulice Perita Morena su puste. Nema ljudi. Nema automobila. Ali semafori uredno rade. Bit će za neke fantomske automobile.
Pred hotelom dočekuje nas novi bus. Ili, da budem precizniji, novi bus, ali puno stariji od jučerašnjeg. Gledam ga i pitam se da li će izdržati do El Chaltena jer je danas gotovo sve neasfaltirana cesta. Nema ni Rosario. Samo dva nova vozača, jedan od njih nam poželio 'dobar dan', zatim odmah sjeo, nagnuo sjedao, stavio sunčane naočale na nos i krenuo spavati s nogama u zraku.
Odmah po izlasku iz Perita Morena nastavlja se uobičajeni patagonijski krajolik. Pustoš. Naselja je sada između Perita Morena i El Chaltena još manje, a baš sam jučer pomislio da ih ne može biti manje. Par sati nakon Perita Morena stajemo u Bajo Caracolesu, konglomeraciji nekoliko straćara od šperploče limenih krovova, koji se nalazi na važnom raskršću Rute 40 s nekoliko sporednih provincijskih cestica. Jak patagonski vjetar kao da će pomesti te jadne straćare. Tu je i zidani hotel. Iznad ulaznih vratiju stoji godina izgradnje - 1943. Nekako čisto sumnjam da u ovoj pustoši imaju puno gostiju. Stajemo ovdje za ručak. Ali hrane je premalo za sve nas pa oni sporiji ostaju ili gladni ili se prebacuju na čips. Pred hotelom nekoliko bajkera i automobila tankaju svoja vozila na staroj benzinskoj pumpi. Sljedećih četiristo kilometara na jug nema nikakve pumpe ili naselja. Pa ti sad ostani bez goriva...
No, na tih četiristo kilometara pojavljuju se prvi znakovi života. Usamljene ovce i guanacosi, životinje iz porodice ljama, vikunja i alpaka, koje su stari Indijanci koristili za meso, ali i kožu. Dok ovce jedva da se pomaknu pri bučnom prolasku našeg busa, guanacosi su jako plahe životinje i odmah svom brzinom bježe u sigurnost patagonijske stepe, daleko od ceste. Pred kraj dana je drugih vozila na Ruti 40 toliko malo da se počinjem pitati kada sam zadnji put uopće vidio neko drugo vozilo. Možda su prošla i dva do tri sata.
Par sati pred El Chaltenom teren postaje brežuljkast, a pojavljuju se u daljini i neka jezera. Na vrhu jednog od brežuljaka znak: 'Aqui senal tel. celular' (Ovdje mobilni signal).
I onda pred samim El Chaltenom u daljini bijelilo ledenjaka i planinski vrhovi sa snijegom, toliko različiti i oku jako ugodni od onog, sada već pomalo zamornog, žutila i sivila stepe.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 7546

El Chalten i Parque Nacional los Glaciares- Argentina (Dan 34-37, 30.12.2011.-02.01.2012.)

El Chalten ima položaj na kojem mu mnoga druga mjesta mogu zavidjeti: u dolini, uz rijeku koja osim svog glavnog toka ima još nekoliko rukavaca koji presjecaju dolinu i stvaraju pravi mali riječni labirint, okružen planinama koje zatvaraju dolinu poput strogih čuvara, a čiji su vrhovi prekriveni snijegom, i kao čuvar nad čuvarima - 3375 metara visok vrh Fitz Roy. A za mjesto koje je osnovano tek 1985. godine, i samo zato da bi se pretekao Čile u teritorijalnim pretenzijama, El Chalten je oku veoma ugodno mjesto. Glavna ulica je asfaltirana. Druge dvije i pol su ostavljene u svom prirodnom ruhu. A kućice su uglavnom sve odreda prizemnice i tek ih nekoliko ima i prvi kat. Napravljene su najčešće od drva imitirajući planinske kućice Alpa i sjeverne Amerike, a druge od šperploče i malo lima, ali sve se doimaju toliko jednostavno da samo produbljuju onaj osjećaj da se zaista sve više približavaš kraju svijeta. Iznimno hladan planinski vjetar šiba njihove zidove, ali i ogrnute turiste u potrazi za mjestom gdje će se skrasiti večeras. Ruke zebu. Lagano počinje sipiti i kišica.
Ja sam svoj smještaj unaprijed pronašao preko interneta. Hotel Poincenot, izgledom također podsjeća na planinsku kućicu, nalazi se u onoj glavnoj asfaltiranoj ulici. Ulazim u sobu. Jedan od dva kreveta je nenapravljen. Čini se da je netko u njemu već spavao. U kupaonici koš pun smeća. Kada puna dlaka. I jedan jedini ručnik - onaj mali za lice. Korišten. Žalim se na recepciji jer ovo ipak plaćam sedamdsetipet eura i djevojka od kojih dvadeset i nešto sitno godina dolazi u sobu, poravna onaj jedan krevet, donese mi novi ručnik, a ostalo je ne zanima. Kasnije, kada odlazim na spavanje, skidam navlaku s onog napravljenog kreveta i ispod pronalazim deku s busenima dlaka. Ubrzo dobivam novu. Ali koš i dalje ostaju pun, a kada puna dlaka.
Silvestrovo je osvanulo nekako tmurno i oblačno, s povremenih par kapi kiše. Vidim da sunce uporno pokušava razbiti oblake, ali sunčeve zrake vrlo rijetko uspijevaju prodrijeti do nas. Hvala Bogu vjetar je stao pa je osjećaj hladnoće puno manji od sinoć kada sam došao. Posljednji dan 2011. godine odlučujem provesti na ledenjaku. Ima ih čak trinaest u okolici El Chaltena. Samo trebaš odabrati jedan. Dobro, nije to baš tako. Ekskurzije nude samo dva ili tri, a za ostale trebaš imati posebne dozvole, puno novca, još više pustolovnog duha, i najviše slobodnog vremena. El Chalten i okolni ledenjaci nalaze se unutar Nacionalnog parka Los Glaciares. Ovaj nacionalni park, proglašen 1937. godine, ima ukupnu površinu od 7,240 četvornih kilometara i najveći je u Argentini. Od godine 1981. nalazi se na listi UNESCO-a. Iako ovaj nacionalni park ne čine samo ledenjaci, ipak su ledenjaci ti koji kradu najviše uzdaha. I ti ledenjaci ne poznaju granice. Takozvano 'ledenjačko polje južne Patagonije' ima ukupnu površinu od oko 13,000 četvornih kilometara i treća je to najveća neprekinuta ledenjačka površina na svijetu nakon Antartike i Grenlanda. Ali samo 25% od tih 13,000 km2 nalazi se u Argentini. Ostatak je u susjednom Čileu. Argentinski ledenjaci su najpristupačniji i stoga najposjećeniji.
Glaciar Piedras Blancas, Glaciar Rio Blanco, Glaciar del Torre, Glaciar Grande, Glaciar Agassiz, Glaciar Onelli, Glaciar Heim, Glaciar Spegazzini, Glaciar Mayo, Glaciar Upsala - neki su od argentinskih ledenjaka. Moj je Glaciar Viedma. Dobro, ne baš doslovno 'moj'. Nisam ga kupio. Toliko novaca nemam. A mislim da i nije na prodaju. 'Moj' je jer sam se danas odlučio na njega popesti. Svakodnevno iz El Chaltena jednom ujutro i jednom popodne kreće poludnevna trekking tura po ovom ledenjaku. Ja sam odabrao onu jutarnju jer obično ima manje ljudi. Tura započinje autobusnim transferom do 18 kilometara udaljenog jezera Viedma, odakle počinje jednosatna vožnja po jezeru do ledenjaka. Isprva sam pomislio da sam se dobrano zajebao kada sam vidio cijeli autobus pun ljudi, a onda u luci još jedan dodatni koji je dovezao nekih dvadesetak Nizozemaca. Nisam baš veliki ljubitelj ovih organiziranih eksukrzija, a još manje onih s velikim grupama, poput ove gdje se skupilo pedesetak ljudi. No, ubrzo se pokazalo da je znanje španjolskog ponovno prednost. Ta velika grupa od pedesetak nadobudnih planinara po ledenjaku podijeljena je na dvije manje: jednu sačinjavaju oni koji govore španjolski, a drugu "Englezi". Prva na kraju ima deset ljudi, druga četrdeset. Pa i da ne znam španjolski, vidjevši ovu grupetinu od četrdeset koja se uhvatila pentranja po ledenjaku, mislim da bih se istog trena prebacio u onu španjolsku.
Jezero Viedma mliječno je bijele boje. Boju mu daje talog koji se stoljećima taložio unutar ledenjaka, a koji se s otapanjem vraća u vodu. Taj talog zove se 'ledenjačko mlijeko', upravo zbog svoje boje. Kako danas nema jakog vjetra, ugodno je putovanje brodom provesti na otvorenoj palubi broda i "upijati" krajolik. Jezero, planine, ledenjaci... A onda nakon četrdesetak minuta vožnje ukazuje se jezičak ledenjaka Viedma kako se spušta do samog jezera. Treba nam još dvadesetak minuta da se približimo samom ledenjaku. Prizor je impresivan. Mislim da se za svaki ledenjak može reći da je impresivan. Ta količina leda. Ta igra bijele i plave boje, od potpuno bijele do tamno plave, što ovisi koliko su čestice u ledu guste i prema tome koliko svijetlosti propuštaju. Neobične formacije. Jer planina ima lijepih, kao i onih običnih. I rijeka i jezera ima takvih. I vodopada. Ali ledenjaci su jedna posebna kategorija.
Dok brod kruži desetak minuta ispod ledenjaka, prizor je istovremeno i impresivan i zastrašujući za onoga tko se nalazi tik ispod njega, na mjestu gdje ledenjak dodiruje vodu. Ovdje visina Viedme doseže pedeset metara. Nakon par trenutaka brod "pristaje" uz stijene koje su nekada također bile dio ledenjaka. No, s globalnim zatopljenjem ledenjak Viedma se povlači, a kako je to povlačenje poprilično naglo, te stijene, koje su bogate željezom, naglo oksidiraju i poprimaju narančasto-crveno-žutu boju sa šarama i doimaju se poput nečega s drugoga svijeta. Pentranje po tim stijenama za nas s Jadrana je lak posao. Mi smo naučeni na one oštre stijene, grote s naše obale, da su ove stijene, koje je stotinama i tisućama godina laštio ledenjak, prava dječja igra. Za ostale iz grupe, ima tu Čileanaca, Brazilaca i drugih, posao je malo teži. A onda se polako počinje ukazvati i Viedma odozgo. Ne vidi se gdje počinje jer poput rijeke zavojito se pruža između planina. Na mjestima je ovaj ledenjak širok čak dva i pol kilometara, a površina mu je oko 575 četvornih kilometara, što je gotovo naš otok Krk i pol. I nije najveći. Obližnji ledenjak Upsala ima čak 765 četvornih kilometara površine. Čuveni Perito Moreno malo južnije ima 250.
Na cipele stavljamo dereze. Dereze su metalni nazubljeni dodaci koji sprečavaju klizanje na ledu. Vodiči nam pokazuju pravilno hodanje s derezama i ubrzo se nalazimo na ledu. Obavezno se poput gusjenice moramo kretati iza vodiča jer hodanje po ledenjaku je opasno. Postoje pukotine u ledu i moguće je propasti uz malo nepažnje. Na mnogo mjesta na ledenjaku potoci su urezali svoje korito u ledu, potom nestaju pod ledenom površinom gdje su stvorili svoje kanale da bi naposljetku ponovno negdje izronili i konačno završili u jezeru. Viedma za razliku od primjerice Perito Morena nije čist ledenjak. Mnogo pijeska i prašine putuje s okolnih planina. No, ipak je prizor prekrasan. S najvišeg dijela otvara se pogled na tisuće "špiceva" koji vire iz ledenjaka na sve strane. Ovdašnji ledenjaci daleko su od onih europskih, poput Molltalera ili Hintertuxa, koji su savršeno "ulašteni" i na kojima su otvorena skijališta. Ovi južnoamerički ledenjaci su divlji. I usporedba između ovih i onih europskih je gotovo nemoguća.
Natrag u El Chaltenu stigla je vijest da je Torres del Paine, najposjećeniji nacionalni park Južne Amerike, smješten u južnom Čileu, zatvoren. Neki je Izraelac nepažnjom prouzročio veliki požar. Vjetar je tamo još jači i požar se proširio. Prvo je bilo riječi o pet tisuća hektara opožarene površine. Zatim se brojka povećala na jedanaest tisuća. Najnovije vijesti govore o petnaest tisuća hektara. A Izraelac je pobjegao. Na kraju su ga pronašli u Puerto Natalesu, par sati od nacionalnog parka, gdje je priznao sve. Što će na kraju biti s njim, samo Bog zna. Slike na televiziji su strašne. Torres del Paine gori. Nakon El Chaltena i El Calafatea to je trebala biti moja sljedeća destinacija i tamo sam trebao planinariti i kampirati četiri dana, ali s obzirom da je park do daljnjega zatvoren i ne znaju kada će ugasiti požar i ponovno otvoriti park, odlučujem promijeniti planove i produžiti moj boravak u El Chaltenu.
Požar u Torres del Paineu nastavio se i u Novoj godini. Park je i dalje zatvoren. A ja, prvi dan 2012. godine (prema Majama, godine apokalipse) odlučujem popesti se do Fitz Roya, jednog od simbola Nacionalnog parka Los Glaciares, čuvara El Chaltena. Sa mnom idu Engleskinja Nancy i Brazilka Camila koje sam neki dan upoznao u busu na Ruti 40. Umjesto da idemo istim putem gore i dolje, odlučujemo se za transfer kombijem do kraja doline gdje počinje jedna od staza prema Fitz Royu, zatim uspon do laguna podno ovog čuvenog vrha i konačno spust prema El Chaltenu. Trebao bi ovo biti cjelodnevni, i dosta naporan, treking.
Dan je kao stvoren za planinarenje. Na nebu skoro da i nema oblaka. Sunce širi svoje zrake, ali nije pretoplo. Lagani vjetar, ali nije prehladno. Vidljivost je odlična i već se iz doline savršeno vidi Fitz Roy, impozantni kameni blok koji strši iz snijega i leda. Okolo njega još nekoliko sličnih, ali nižih vrhova, također svi odreda okruženi snijegom i ledom. Jedan od ledenjaka spušta se veoma nisko prema dolini. Put vodi uzvodno uz rijeku Rio de las Vueltas, utabanim šumskim i potom poljskim putem, do kampa Poincenot. Tu se, direktno iz potoka koji dolazi s planinskih vrhova, opskrbljujemo izvorskom vodom. Voda je ledena, kristalno čista i odlična okusa. Boce su pune prije najnapornijeg dijela uspona. Gotovo vertikalni put od napravljen od nabacanog nadrobljenog kamenja vodi prema lagunama ispod Fitz Roya. Na dijelovima je zemlja koja je veoma skliska. Uspon je zaista naporan i ubrzo osjećam sve mišiće nogu. Ima trenutaka gdje je put toliko strm da sam pomislio da odustanem. I onda pri vrhu, kada sam bio uvjeren da sam konačno stigao do cilja, ukazuje mi se pred očima jedan spust i nakon njega ponovno strmi uspon. Kao da nema kraja. Agonija traje preko sat vremena. Ali jednom na vrhu, s pogledom prema jezerima i dolini s jedne strane, dok drugom dominiraju tri lagune i iznad njih 3375 metara visok Fitz Roy, ipak mi je drago. Ovakav pogled vrijedio je napora. Fitz Roy je u poslijepodne već u oblacima. Zapravo, često je u oblacima pa su ga Tehuelche Indijanci zvali Chalten ili 'Zadimljena planina', upravo zbog tih oblaka koji često obavijaju vrhove planine. Planina igra važnu ulogu u indijanskoj kozmologiji. Istraživač Francisco Pascasio Moreno je 1877. godine krstio Chalten imenom Fitz Roy, prema Robertu Fitz Royu, kapetanu broda HMS Beagle.
Iako se Fitz Roy doima kao nadohvat ruke, to je samo privid. Sjedim na kamenu ispred ledene Lagune de los Tres na malo iznad tisuću metara nadmorske visine. Do vrha Fitz Roya dijele me još preko dvije tisuće metara. Oči često znaju varati. No, dalje se ne može. Laguna de los Tres je najviša točka trekinga po Nacionalnom parku Los Glaciares. A i da se može dalje, priznajem, ne bih nastavio. Tisuću metara strmog uspona je za mene dovoljno.
Vjetar je na ovoj visini puno snažniji i hladniji. Na sebe stavljam skijašku jaknu za koju sam toliko puta pomislio da ću je uzaludno tegliti po Južnoj Americi.Oko Lagune de los Tres ima još snijega pa se, kao svinjče u blatu, bacam u njega. Brazilka je još gora od mene. Ovo joj je prvi put u životu na snijegu. Snijega je u tragovima, ali dovoljno da se Brazilka razveseli poput malog djeteta.
U obližnju Lagunu Suciju odlomilo se nekoliko komadića ledenjaka koji plutaju njezinom površinom.
Put dolje je puno lakši, iako je na pojedinim mjestima opasno sklisko. Stariji Amer se poskliznuo i nosom lupio ravno u kamen. Potekla je krv. Meni je osobno uvijek bilo puno lakše ići dolje nego gore. Prema kraju dana želudac počinje sve više kruliti. Dva sendviča koja sam jutros ponio sa sobom, odavno su u želucu. No, želudac traži još. Zamišljam jedan sočni bife veličine moje cipele broj četrdesetipet. Dva sata zamišljam taj prokleti bife. Glad me tjera da ubrzam svoj korak. Više nemam volje ni za fotografiranje. Iako sam sve više umoran, nemam vremena ni za stajanje i odmor. U glavi mi je jedan pristojan komad krave.
Mirisi različitih trava mješaju se zrakom. Par djetlića kljunom lupa o deblo nekog drva. Meni je krava i dalje na pameti.
Oko deset navečer, dok je još dobrano dan, ulazimo u El Chalten. Nakon deset sati hoda i prijeđenih oko 25 kilometara uzbrdo i nizbrdo, boli sve odozdo do gore. Krećem se pogrbljeno poput zvonara crkve Notre Dame. I onda konačno ovaj zvonar sjeda u prvi restoran:
"Un bife de chorizo por favor!".

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 7607

El Calafate i Perito Moreno - Argentina (Dan 38, 03.01.2012.)

Argentinci su pičkice. Čim malo zahladi, odmah na sebe stavljaju skafandere. Ako malo zapuše, onda se oboružaju i kapama i rukavicama. I gledajući ih tako zamotane, ne mogu da se dobro ne nasmijem i ujedno zapitam što bi bilo s tim macho pičkicama na ozbiljnijim temperaturama.
Napuštam El Chalten prvim jutarnjim busom u pola osam. Pravac El Calafate. Mislim da je suvišno previše pisati o tome kako su ulice puste i kako su jedine žive duše luđaci u ranojutarnjem busu za El Calafate. Volio bih opisati i krajolik između ova dva gradića, međusobno udaljena 220 kilometara. Ali jebiga, zaspao sam istog trena čim sam sjeo u sjedalo. Nije me bilo briga ni što je ponovno riječ o razdrkancu. Pretpostavljam da je okolo naokolo opet bila ona uobičajena patagonijska stepa.
Oči su se ponovno otvorile u El Calafateu. Za razliku od El Chaltena koji je negdje na granici većeg sela i manjeg grada, El Calafate ipak u ovom slučaju spada u višu kategoriju, onu manjeg grada. Ipak, El Chalten mi je puno slikovitiji. El Calafate je puno turističkiji, nekakva kombinacija shopping centra, restorana i turističke agencije, a znak pesosa, dolara i eura visi u zraku. A u zraku kao da je i autobusni kolodvor kojeg je neki udareni arhitekt odlučio izgraditi na vrhu brijega iznad grada. Ići dolje nije problem, ali nekako mislim da će sutra ujutro u obrnutom smjeru itekako biti problematično.
Glavni razlog postojanja El Calafatea je da turistima izbije iz džepa što više onih pesosa, dolara i eura. U tome mu pomaže činjenica da je grad smješten svega osamdeset kilometara od Perita Morena. I sada napokon to nije ono dosadno mjesto usred argentinske patagonijske atrakcije od neki dan, već ledenjak, jedan od najčuvenijih na svijetu, i koji usprkos globalnom zatopljenju dobro stoji. Perito Moreno izgubi koji metar po ljeti, dobije koji po zimi, što znači da, dok se drugi ledenjaci po svijetu tope, ovaj stagnira. Perito Moreno dio je Nacionalnog parka Los Glaciares pod zaštitom UNESCO-a.
Naziv El Calafate dolazi od biljke calafate, u obliku bodljikavog grma koji u ljetnim mjesecima dajd bobičaste plodove nalik na borovnice. Ove biljke ima po čitavoj Patagoniji, a koristi se za pravljenje džema, sladoleda, likera... Kažu ovdje da onaj tko proba calafate vratit će se u El Calafate, a onaj tko proba liker, nikada neće otići iz njega.
Grad je, poput El Chaltena, novijeg datuma, ali ipak stariji od El Chaltena. El Calafate osnovan je 1934. godine kao odmorište kod transporta vune s estancija do atlantske luke u Rio Gallegosu. Oko El Calafatea i dan danas postoji mnogo estancija, no 80-tih godina prošlog stoljeća cijena vune je naglo pala i te estancije su nastavile postojati, ali su se okrenule prema turizmu i danas funkcioniraju kao agroturizam ili seljačko gospodarstvo. I opet sve zbog Perita Morena.
Uzimam brod preko jezera Lago Argentino, mliječno bijele boje. Ovo je jezero jedno od najvećih u Argentini. Nalazi se na 200 metara nadmorske visine, dugo je oko sto kilometara, a široko oko dvadeset. Čini također dio Nacionalnog parka Los Glaciares. Ovaj nacionalni park ima ukupnu površinu od oko sedamsto tisuća hektara, od čega oko 260 tisuća otpada na ledenjake, 95 tisuća na jezera, dok su ostalo šume i stepa.
I onda se u daljini počinje pojavljivati Perito Moreno, ledenjak nad ledenjacima. Brod se polako približava, ledenjak je sve veći. I onda se gase motori i u tišini se promatra ledena grdosija. Perito Moreno ima površinu od oko dvjestopedeset četvornih kilometara, dugačak je trideset kilometara, širok pet kilometara, a visok šesdeset metara. Dok stojim na otvorenoj palubi broda i promatram ga, osjećam se jako maleno. I onda iznenada užasna tutnjava prekida tišinu. S ledenjaka otkida se komad leda. Perito Moreno se svaki dan spušta prema jezeru po dva metra što dovodi do učestalog pucanja leda. Pucanje se nastavlja i kasnije dok sa šetnica promatram rijeku ledenjaka. Što veći, što manji komadi leda otkidaju se od velike mase i završavaju u ledenoj jezerskoj vodi i nastavljaju svoj put kao sante leda. Temperatura jezerske vode konstantna je i ljeti i zimi, između tri i osam Celzijaca.
Natrag u El Calafateu šaljem razglednice nekolicini prijatelja i rodbini. Najskuplje su to razglednice koje sam ikada poslao. Svaka razglednica došla me preko pet kuna, a poštanska markica za svaku gotovo trinaest! Dragi prijatelji i rodbino, žao mi je, ali bit će to jedini poklon koji ćete od mene dobiti s ovog putovanja!

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 7982

Iz El Calafatea, Argentina za Punta Arenas i Isla Magdalena, Čile (Dan 39-40, 04.-05.01.2012.)

Kao što sam i pretpostavio ranije, uspon ujutro do autobusnog kolodvora težak je posao. Ruksak na leđima, torba na kotačima, koji mi baš u ovom slučaju i nisu od neke koristi s obzirom da ima stotinu stepenica do autobusa, i u deset minuta uspijevam se usvinjiti. I to upravo danas kada je preda mnom deset sati puta do Punta Arenasa. A da stvar bude još gora, putem po stepenicama put mi je prepriječila neka jadna džukela i ničim izazvana uhvatila me za potkoljenicu. Ostavila je lagan trag zuba. Ma odličan način za oprostiti se od Argentine.
Autobusne kompanije u južnoj Argentini pravi su monopolisti. Svaka drži par ruta i ne miješaju se jedna drugoj u posao. Takav monopol doveo je do toga da su autobusi u južnoj Argentini stari, smrdljivi i vrući. I vlasnike kompanija to ne zabrinjava uopće jer znaju da putnici druge opcije nemaju. Kvaliteta autobusa u južnoj Argentini na razini je onih u zemljama Trećeg svijeta. Između argentinskih autobusa na sjeveru, gdje monopol skoro da i ne postoji, i ovih na jugu jaz je ogroman. Nebo i zemlja. I tako postoji samo Cootra na ruti između El Calafatea i Puerto Natalesa u Čileu. Bus je star i prljav, klima ne radi, a još na autobusnom kolodvoru u El Calafateu neizdrživ smrad širi se iz zahoda u stražnjem dijelu autobusa. Taj neizdrživ smrad za svih gotovo pedeset putnika sljedećih pet sati mora biti izdrživ. Druge opcije nema.
Na jug, do četiri sata udaljene granice, bus gazi kroz patagonijsku stepu. Cesta je dvotračna, zavojita, ali općenito u dobrom stanju. Prometa je malo, a isto tako i naselja. Ma da i ima naselja, ili barem odmorišta uz cestu, i da se putnici počnu ozbiljno gušiti u smradu, ovaj bus ne bi stao. Staje tek na granici i svjež je zrak toliko ugodan i dobrodošao da putnici što više odugovlače s graničnim formalnostima ne bi li se još koji trenutak više zadržali vani. Kod granice patagonijsku stepu zamjenjuju brežuljci koji poput valova dominiraju krajolikom. Na jednom od tih brežuljaka, odmah nakon neuglednog gradića Rio Turbio, nalazi se jednostavna, jednokatna zidanica (uz nju sedežnica skijališta koje naravno nije u funkciji jer nema snijega u ovo doba godine) i ta jednostavna zidanica predstavlja argentinsku granicu. Prometa je previše za tako malu granicu, jedan je samo šalter za izlazak i ulazak u zemlju, ljudi se guraju. Tek nakon dvadesetak minuta, vozač autobusa povlači par veza i samo za nas iz smradobusa otvaraju dodatni šalter. Ajde, potrudio se.
Nakon vrha brežuljka i onda malo nizbrdo smjestila se čileanska granica. Malo je veća od argentinske, ali svejedno minijaturna, daleko od one argentinsko-čileanske kod Portilla u Andama koju sam prije šest godina dvaput prošao na putu između Santiaga i Mendoze. Ono se zove efikasna granica. Ovo se zove kokošinjac granica. A s obzirom da se u Čile ulazi, kontrola je toliko detaljna da provodimo skoro pa sat vremena samo na čileanskoj strani. Jednom napokon u Čileu, nizbrdo je dvadeset minuta do Puerto Natalesa i spasenja.
Ono što sam vidio od Puerto Natalesa ne ulijeva mi nikakvu želju da se uopće vratim u njega u budućnosti. Nekakav ćušpajz od jednokatnica, puste ulice, vjetar - ne izgleda nimalo primamljivo. Ljudi uostalom samo prođu kroz Natales kao odskočnu dasku za obližnji Nacionalni park Torres del Paine, ali s obzirom da je Paine još uvijek zatvoren, Natales rado preskačem. Zadržavam se čak punih deset minuta koliko mi je potrebno da prebacim stvari iz jednog u drugi bus. Nastavljam za Punta Arenas.
I dalje se nastavlja patagonijska stepa. Ali na putu za Arenas ona se sve više doima zauzdanom. Ograde parcela i ovce počinju sada sve više dominirati krajolikom. Dok je Argentina više okrenuta prema kravama, Čile, a posebice njegov jug, živi od ovaca. I kako bus, ovaj je puno komforniji jer je natjecanje na ovoj ruti dosta jako, ide sve više prema jugu i Arenasu, sve opasniji se oblaci nadvijaju nad čileanskom Patagonijom i naposljetku počinje kiša. Sve orkanskije puše i svako malo dobro protrese autobus. Čileanski jug, a posebice Punta Arenas, poznat je po jakim vjetrovima. Prozori autobusa sada su zamagljeni i moram ih brisati svojim rukavom ne bih li nešto vidio vani. Stvarno sam došao do kraja Zemlje.
Lijepo sam spavao u udobnom i toplom krevetu Hostela Keoken, jednom od najboljih na ovom putovanju, kada sam se odjednom probudio i pred sobom ugledao lice. Kako sam otvorio oči i ispustio jedan krik, lice se odmah raspršilo. Ok, može biti da sam sanjao. A može biti i da sam ugledao duha. Barem mi se tako to činilo u tom trenutku. Ujutro kada sam se napokon probudio, manje sam bio uvjeren u duha, a više u nekakav lud san. Ali ne zaboravljaju li se snovi jednom kada se probudiš?! I zašto sam ja uvjeren da sam nakon tog krika i lica koje se raspršilo pogledao na sat koji je pokazivao dva i pedeset?!
Ujutro sam odlučio vlasnicima hostela ništa ne spominjati svoje noćne (ne)fantazije. Izlazim van. Zrak je hladan. I dalje puše hladan vjetar da na sebe opet stavljam jaknu. Sisterka me preko telefona pita da li se kupam. Jesi ti luda, pitam ju. Ovdje je ledeno, kažem joj. Pa u Južnoj Americi je ljeto, kaže ona meni.
Stari meteorološki sat na puntaarenaškoj obali pokazuje devetnaest stupnjeva. Dodajmo tome faktor hladnog vjetra s Anda i zapravo je upola toliko. Bez obzira što je sunce visoko na nebu, ono uopće ne grije Punta Arenas. Ljudi su u debelim jaknama, a mnogi i s rukavicama i kapama. Nije ni čudo da je hladno i ljeti u ovome gradu od kojih 130,000 stanovnika. Punta Arenas je najjužniji grad na američkom kopnu. Svi ostali južniji gradovi poput Porvenira, Ushuaije ili Puerto Williamsa nalaze se na otocima. Uzmemo li u obzir sve gradove na svijetu s više od tisuću stanovnika, Punta Arenas je šesti najjužniji grad na svijetu. Od Antartike dijeli ga samo 1418.4 kilometara. To je otprilike kao od Zagreba do Pariza.
Punta Arenas je miran gradić i nikako ne otkriva da zapravo ima 130,000 stanovnika. Prvo, jer ljudi i automobila je malo na ulicama. Drugo, jer visoke zgrade su skoro pa nepostojeće u ovom gradu i većina su jednokatnice, a u stambenom dijelu grada i prizemnice, gdje su čitava naselja građena po istoj šabloni po uzoru na ona po Sjedinjenim Državama i Kanadi. U centru je nekoliko zanimljivih palača s kraja 19. i početka 20. stoljeća koje su građene po nalogu bogatih obitelji, u prvom redu Menendeza i Brauna. U njima se vidi svo bogatstvo i luksuz Punta Arenasa na promjeni stoljeća.
U centru grada je i ulica Croacia, a malo dalje spomenik hrvatskom imigrantu. Tu je također i hrvatski klub Hogar Croata s velikom šahovnicom iznad ulaza. Naime, prema posljednjem popisu stanovništva svaki četvrti Puntaarenašanin ima hrvatske korijene. No, to ne znači da u Punta Arenasu ima hrvatskog restorana. Moja potraga je završila neuspješno (ipak ja nisam Goran Milić) i na kraju ručam u čileanskom restoranu La Luna. Dvije su stvari koje ovi južnjaci vole: jedna je janjetina, druga je riba i morski plodovi. S obzirom da ću u Ognjenoj zemlji živjeti na janjetina (joj, baš mi je loše), odlučujem se za ribu. Naručujem vrlo traženo jelo - chupe od morskih plodova. Riječ je o kombinaciji morskih plodova poput dagnji, liganja i centolle (rakova okusa sličnog jastogu) dobro prekrivenih parmezanom i zapečenih u pećnici u zemljanoj posudi. Za polizati prste. A onda da se ubiju malo te kalorije, dižem se do vidikovca s pogledom na grad. Niske kućice, malo dalje glavni trg kojeg je lako pozicionirati zbog bijelo-žuto-plavog tornja katedrale, još dalje luka, zatim zapijenjeno more i nekoliko kargo brodova u Magellanovom tjesnacu i konačno, daleko na horizontu, kopno otoka Ognjena zemlja.
Magellanov tjesnac dijeli južnoameričko kopno od Ognjene zemlje i najkraća je južna ruta između Atlantika i Pacifika. No, ovaj se tjesnac oduvijek smatrao opasnim, zbog jakih vjetrova, morskih struja i male širine. Prvi je kroz tjesnac prošao Ferdinand Magellan 1520. godine u svojoj potrazi za zapadnim putem do Otoka začina. Kako je u tjesnac uplovio na dan Svih svetih, nazvao ga je Tjesnacem Svih Svetih. Tek je kasnije španjolski kralj u sjećanje na Ferdinanda Magellana nazvao tjesnac njegovim imenom. Čile je ovaj tjesnac uzeo u svoj posjed tek 1843. godine. Dotad sve južnije i zapadnije od njega bila je ničija zemlja. Magallanov tjesnac predstavljao je južnu granicu civilizacije. Danas južni Čile s Punta Arenasom, Ognjenom zemljom i otokom Navarinom te čitavim nizom drugih nenaseljenih otoka, otočića i hridi prema Antarktici čini najjužniju čileansku pokrajinu - Magallanes y Antarctica chilena. Lijepo zvuči.
U pet popodne u luci se ukrcavam na stari trajekt Melinku. Ovaj je trajekt nekada vozio između Punta Arenasa i Porvenira, a kad je odradio svoje, odlučili su da odradi još malo. Prenamijenili su ga u turističke svrhe i poslali ga prema otoku Magdalena. Dovoljno je reći da je Melinka sagrađena na Floridi 1965. godine. S valovima trajekt se njiše, ali manje od očekivanog s obzirom na svoju dob i krhki izgled. Iako sam ponovno pripremljen za najgore, vrećica za povraćanje nasreću ostaje neiskorištena. Samim time znači da nije tako loše.
Voda u tjesnacu, osim što je valovita, jednolično je tamnozeleno-siva. Metalna. Ne vidi se dno. Ne vide se ribe. Nema ptice na njegovoj površini. Mrtvilo.
Isla Magdalena smještena je 32 kilometara sjeveroistočno od Punta Arenasa u Magellanovom tjesnacu. Vožnja do nje traje čak dva sata i petnaest minuta. Ne može Melinka brže. Otok je prekriven niskom travom, opaljeno žute boje, i nema niti jednog grma ili stabla. Ali zato ima stari svjetionik i na tisuće magellanskih pingvina. Zapravo ih je ukupno preko 69,000 parova. Jer pingvini su monogamni, žive u parovima do svoje smrti. Ovi na Magdaleni se u studenom spuštaju iz Brazila. Prvo dolaze mužjaci, a petnaestak dana kasnije i ženke. Ubrzo nesu jedno do dva jaja (pingvini su ptičurine, ako niste znali) i o mladima se brinu oba roditelja. Dok jedan traži hranu, drugi je uvijek kod gnijezda. Na otoku su tri generacije pingvina: stare krame, mladi u naponu snage i bebe. Ovi posljednji nisu crno-bijeli, već sivi i izgledaju poput plišanih igračaka. U ožujku se vraćaju prema Brazilu. Neki otiđu prema Pacifiku.
Bruce Chatwin u svojoj knjizi spominje da su pingvini i albatrosi posljednje ptice na svijetu koje bi ubio. Slažem se s njim. Donosi i priču o engleskom brodu Desire, grdosiji od 120 tona, koja se polako vraćala kući s južnih mora. Upravo je bila počela južna zima 1592. i mornari su se smrzavali od hladnoće. Nestalo je hrane. Situacija je bila alarmantna. Kapetan Davis je je naredio pravac Puerto Deseado, na današnjoj atlantskoj obali argentinske Patagonije. Malo južnije od Luke žudnje (Puerto Deseado) naišli su na Otok pingvina (kasnije će se pokazati da je to bio čitav arhipelag i Davis je slučajno otkrio Falklandske otoke). Mornari su tada pobili oko dvadeset tisuća ovih crno-bijelih stvorenja. Nisu imali prirodnih neprijatelja i stoga su bili posve bez straha pred ljudima. Davis je naredio da se pingvini osuše i usole. Nekoliko mjeseci kasnije, na putu za Englesku, negdje na Atlantiku iznad ekvatora, pobunili su se ti osušeni i usoljeni pingvini. Svaki od njih je u sebi skrivao crva koji se probudio i počeo jesti sve, osim željeza: drvo, odjeću, kožu, čak i ljudsko meso... Koliko god crva da su ubili, oni bi se dvostruko umnožili. Naposljetku je od prvotnih sedamdeset i šest ljudi na brodu preživjelo samo njih petnaest, uključujući i Davisa. Osveta je bila učinkovita. Pa se ti sad zamjeri pingvinima!

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 8287

Porvenir i Ognjena zemlja, Čile (Dan 41-46, 06.-11.01.2012.)

Duha ovu noć nisam vidio. Jebiga valjda se umorio. Ili otišao nekome drugome u posjetu. A baš sam se bio pripremio. Umjesto duha dobio sam cjelonoćnu diskoglazbu iz obližnjeg diskokluba.
Novi dan na čileanskom jugu osvanuo je s plavim nebom, bez ijednog oblaka, suncem na nebu i ni tračka vjetra. Zbog same činjenice da vjetra nema, vrlo je ugodno vani. I more je posve mirno pa se dvosatna plovidba na Crux Australisu iz Punta Arenasa za Porvenir doima poput lebdenja na morskoj površini.
Porvenir je najveći grad na čileanskoj strani Ognjene zemlje, ako se uopće može i nazvati gradom. Peti je najjužniji grad na Zemlji. Službeno broji 5,465 stanovnika, ali jedino na trajektnom pristaništu primjećujem veću skupinu ljudi. Kasnije u Porveniru ulice su puste i tek poneki samotnjak prošeta njegovim ulicama.
"Ne brini. Već su te primijetili i proširili vijest od kuće do kuće. Promatraju kroz prozor i često možeš vidjeti samo lagano pomicanje zavjese. To je porvenirski način.", reći će mi kasnije Marcela, mama moje drage prijateljice i kolegice Claudije koja se prije nekoliko godina s obitelji preselila u Hrvatsku.
Ognjena zemlja (Tierra del Fuego) je otok. Malo ljudi to zna. Priznajem ni ja sam nisam to znao dok nisam počeo istraživati za ovo putovanje. Magellanovim tjesnacem odvojen je od južnoameričkog kopna. Ukupna mu je površina oko 48,000 četvorna kilometra, što znači da je otok malo manji od Hrvatske. Ognjena zemlja najveći je otok Južne Amerike. No, slabo je naseljen pa čileanskih oko 60% otoka (preostalih oko 40% pripada Argentini) broji svega sedam tisuća stanovnika. S obzirom da od tih sedam tisuća stanovnika njih 5,465 živi u Porveniru, lako se dolazi do zaključka. Ognjena zemlja jedno je od najpustijih prostranstava na Zemlji.
Prvi stanovnici ovih prostora bili su Selknam (Ona), Hush i Yaghan Indijanci, lovci i sakupljači plodova. Njihova se odjeća sastojala od krzna guanaca i bila je vrlo oskudna pa da bi preživjeli duge i hladne zime, domoroci su se grijali uz velike vatre. Vatri je zimi bilo toliko da kada je Ferdinand Magellan 1520. godine prolazio tjesnacem, koji je kasnije prozvan njegovim imenom, učinilo mu se kao da zemlja gori. I prozvao ju je Ognjenom zemljom. Sve do 19. stoljeća, a posebice kraja tog stoljeća i početka 20., europskih doseljenika ovdje uopće nije bilo. No, tada je u Ognjenoj zemlji pronađeno zlato. Doduše, u malim količinama. Ali dovoljno da i jug Južne Amerike potrese zlatna groznica. Na stotine prvenstveno Hrvata doseljava se na otok u potrazi za boljim životom od onog kojeg su napustili u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Većina je došla s otoka Brača, a onih malo koji nisu bili s Brača, došli su s nekog drugog obližnjeg dalmatinskog otoka. Niti jedan se od njih nije obogatio od zlata. No, ubrzo će ti doseljenici uvidjeti prednosti prostranih pašnjaka s obilnom količinom trave i počet će se baviti stočarstvom, u prvom redu ovčarstvom. I to je bilo ono što je uzdiglo Hrvate u Ognjenoj zemlji i pružilo im bolji život. U potrazi za ribom, ali i poslom na ovčarskim estancijama (rančevima), na otok se doseljavaju i ljudi s Chiloea, otoka u sjevernoj čileanskoj Patagoniji. Današnje stanovništvo Porvenira i Ognjene zemlje ima hrvatske i čilotske korijene. Ali da budemo jasni, mješanja između ove dvije skupine skoro da kroz povijest i nije bilo. Sredinom 20. stoljeća u sjevernom dijelu Ognjene zemlje, oko Pozo Manantiales, pronađena je i nafta, što je dalo također poticaj doseljavanju. No, danas nema više ni zlata ni nafte, ali ovce su još uvijek tu. I u velikom broju. Na svakog stanovnika Ognjene zemlje dolazi nekoliko tisuća ovaca.
A domoroci? Svi su pomrli, uglavnom od bolesti koje su donijeli došljaci, a na koje Indijanci nisu bili imuni.
U Porveniru kuće su šarenih boja. Kada bi se sve te boje stavile jedna do druge, vjerovatno bi se dobio čitav dugin spektar. Najčešće su prizemnice, a one bogatije i jednokatnice. Ove druge uglavnom su pripadale Hrvatima i neke izgledaju poput pravih vila na starinski način. Sve, i male i velike, obložene su limenim pločama, kao zaštita od vjetra, kiše i snijega, kojih u Ognjenoj zemlji ima u izobilju. Taj je šareni lim zaštitni znak Porvenira, ali za razliku od mnogih drugih gradova koje sam posjetio na svojim putovanjima gdje lim izgleda nakaradno, porvenirski lim daje gradu pintoresknost.
Jedna od glavnih ulica Porvenira je Calle Croacia i tu se nalazi većina starih hrvatskih kuća. Malo niže, uz obalu, nalijećem na restoran Club Croata. Ulazim u potrazi za hrvatskom kuhinjom nakon četrdeset dana puta. Konobarica u kasnim tridesetima daje mi jelovnik. Na jelovniku je riba i plodovi mora na razne načine, meso, tjestenine... Ali ne vidim ništa tipično hrvatsko.
"Imate li nešto pravo hrvatsko?", pitam konobaricu.
"Lo siento senor. No hay.". Nema ništa.
Pogled mi se vraća natrag na jelovnik jer sam pomislio da sam ja nešto zabrijao. Ali ne. Na vrhu svake stranice jelovnika hrvatski je grb i natpis 'Club Croata'. Ali jebeš ti hrvatski restoran na kraju svijeta bez hrvatske kuhinje. To mogu samo Hrvati. Otvoriti restoran s hrvatskim imenom, a nuditi samo međunarodnu kuhinju. Naručujem komad krave na žaru. U hrvatskom restoranu. Iako je danas Hrvata u samom Porveniru malo, skoro da ih i nema, i većina stanovnika hrvatskih korijena žive razasuti po mnogobrojnim estancijama, ovo im ne opraštam.
Noć provodim u jednom od tri hotela u Porveniru. Hotel Rosas nekada je bila kuća Miličevića, a posljednjih nekoliko desetaka godina je hotel sa super ljubaznim osobljem i najkraćim plahtama koje sam ikada vidio. Jedva da idu od ruba do ruba kreveta. Nisam ni legao, a u krevetu mi je već pravi kupus.
Sljedeće jutro po mene dolazi Marcela. Rođena Porvenirka, nema ni kapi hrvatske krvi, ali kaže da se osjeća hrvatskije od mnogih pravih Hrvata u Ognjenoj zemlji. Udata je za Hrvata, Renea Miličevića, čiji se otac s Brača u Ognjenu zemlju doselio početkom 20. stoljeća. Oboje skoro svako ljeto posljednjih par godina provode u Hrvatskoj gdje im živi jedna od kćeri, Claudia, moja dobra prijateljica i kolegica, s mužem i djecom. Prije sedam, osam godina došli su u Hrvatsku obići pradomovinu, naučiti malo hrvatskog jezika, a na kraju su ostali živjeti u Splitu. Svi ostali Miličevići ostali su u Čileu.
Miličevići su me pozvali na svoju estanciju ili ranč. Nalazi se 120 kilometara od Porvenira, usred ničega. Po Ognjenoj zemlji jako je malo javnog prijevoza i imati auto ovdje je neophodno potrebno. I po mogućnosti da je terenac jer su ceste neasfaltirane. Ma svi se ovdje voze u terencima.
Umjesto da idemo direktno prema estanciji, Marcela mi želi pokazati otok pa idemo okolo naokolo. Ja se ne žalim. Sjeverni dio otoka je prava stepa. Pustoš. Ravnica. Malo vegetacije. Još manje žive duše. Središnji dio su nepregledni pašnjaci i kada čovjek to vidi, odmah razumije zašto se većina stanovnika Ognjene zemlje okrenula prema stočarstvu. Tu se mimoilazimo s ovcama i guanacosima, onim životinjama nalik na ljame, ali toliko brzima, skakutavima i okretnima poput atleta. Mimoilazimo se i s južnjačkim gauchosima na konjima, ali za razliku od svoji sjevernih kolega, ovi s juga malo rade s kravama, a više s ovcama. I onda idilu prekine povremeno prašina koju je podignuo neki argentinski kamion na putu iz ili prema Ushuaiji, najvećem mjestu u argentinskom dijelu Ognjene zemlje. Argentinska Ognjena zemlja odvojena je čileanskim teritorijem od argentinskog kontinenta i sav se promet odvija preko Čilea. Da bi se primjerice došlo kopnom od Buenos Airesa do Ushuaije potrebno je u jednom trenutku izaći iz Argentine i ući u Čile da bi se izašlo iz njega i ponovno ušlo u Argentinu. Nešto nalik na naš neumski koridor, samo što za Argentince put kroz Čile traje puno puno dulje. Granica između Čilea i Argentine u Ognjenoj zemlji ustanovljena je 1881. godine. No, krajem 1978. godine dvije su se zemlje skoro zaratile zbog par nenasaljenih, ali zbog blizine Antarktike strateški važnih, otočića uz Ognjenu zemlju. U strahu od argentinske invazije Čileanci su uz granicu postavili mine. Svi na svijetu znaju za mine u Kambodži, Bosni i Hercegovini i nažalost Hrvatskoj. Malo ih zna da na samom jugu Južne Amerike, na granici Čilea i Argentine, postoji minsko polje. Preko trideset godina kasnije teren se još uvijek čisti. Čile i Argentina na kraju se nisu nikada zaratile, stvar je riješio papa Ivan Pavao II u korist Čilea, ali ti svjedoci mogućeg rata još uvijek tu.
Južni dio Ognjene zemlje su šume. Guste zelene šume. Drveće svojim granama stvara lukove iznad neasfaltirane, prašnjave i zavojite ceste. Da mi ovo nisu pokazali, nikada ne bih vjerovao da i ovo postoji u Ognjenoj zemlji. Veliki je to pejzažni kontrast između sjevera i juga otoka. Gledam na gps. Pokazuje 53 stupnjeva, 46 minuta i 10 sekundi južne zemljopisne širine. Ovo je najjužnija točka na Zemlji do koje sam došao u svom životu.
Miličevići su vlasnici estancije La Florida, smještene na brežuljku u zaljevu Bahia Inutil, s pogledom na more. Na južnom obzoru vidi se veliki otok Dawson, nekada otok kaznionica poput Alcatraza, a danas, uz iznimku nekoliko stacioniranih čileanskih vojnika, nenaseljeni otok. Nakon vojnog udara 1973. godine Pinochetov je režim na Dawson poslao članove svrgnute vlade i druge političke neistomišljenike. Zbog hladne klime i izoliranosti bilo je nemoguće pobjeći s otoka i na njemu je bilo zatvoreno oko četiristo ljudi koji su bili izloženi torturi, teškim uvjetima života i brutalnom prisilnom radu. Mnogi su na kraju skončali strijeljanjem, a preživjeli su 1974. godine prebačeni u druge zatvore po Čileu. Kasnije će ti politički zatvorenici odigrati važnu ulogu pri povratku demokracije u Čile.
Na vrhovima u daljini još uvijek se bijeli snijeg. Tamo počinje carstvo snijega i leda koje se proteže do Antarktike. Između Ognjene zemlje i Antarktike na tisuće je otoka, otočića i hridi, svi odreda nenaseljeni.
Sljedećih nekoliko dana vrijeme u Ognjenoj zemlji vrlo je hirovito. Čas je toplo i sunčano, čas oblačno i kišno, čas puše hladan vjetar koji ti prodire do kostiju, čas je posve mirno. Čak u jednom danu mogu se ovdje promijeniti četiri godišnja doba. Ja uživam u miru estancijskog života. Čitam Luisa Sepulvedu, njegov "Patagonia Express", pišem, promatram... Ponekad s don Reneom odlazim na polje gdje je u siječnju vrijeme velikog striganja ovaca. Rene ih ima četrnaest do petnaest tisuća raspoređenih na nekoliko parcela po otoku. Živi od ovaca. Šezdeset posto dobiti donosi mu meso janjaca (koje je za razliku od argentinskog puno ukusnije, ali ni približno onako ukusno poput naših otočnih janjaca), a četrdeset posto vuna. Iako je cijena vune pala u posljednjih dvadesetak godina, još uvijek se isplati. Nakon što strigači nevjerovatnom brzinom ostrižu ovcu (i za to dobiju vrlo pristojne pare - u jednom danu kroz ruke svakog prođe oko dvjesto ovaca i pritom zaradi oko stotinu dolara), vuna se vakumira i potom šalje u Punta Arenas gdje se još dodatno vakumira i pakira u kontejnere. Ti se kontejneri zatim morskim putem šalju najčešće u Kinu. I onda se natrag u Čile uvozi gotov proizvod s etiketom 'Made in China'... Da, dobro nas Kinezi sve prcaju...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 8809

Punta Arenas i Nacionalni park Pali Aike, Čile (Dan 47-48, 12.-13.01.2012.)

Magallanicos, kako se nazivaju stanovnici najjužnije čileanske pokrajine Magallanes y Antartica Chilena, imaju jedan veliki porok. S obzirom da je veći dio godine ovdje vjetrovito, snježno i hladno, najviše vremena provode u zatvorenim prostorima. A najposjećeniji zatvoreni prostor u Punta Arenasu je kasino. Neki dan nakon večere na estanciji za stolom našli su se Rene, Marcela, njihova dva prijatelja (također hrvatskog porijekla) i ja. I krenula je priča. Priča o kockanju. I priča se nastavila sljedećih sat vremena. Na kojim aparatima kockati, koje izbjegavati, kako kartati... - informacije su se izmjenjivale kao na traci. Ja sam ih iznenađeno gledao i slušao i pomislio da se radi o puntaarenaškoj kockarskoj mafiji. Šalu na stranu. Nije da u Punta Arenasu, pogotovo zimi, imaš puno opcija.
I tako sam se ja po povratku u Punta Arenas nakon pohoda gradskog groblja, koje sam prozvao Ić-grobljem zbog mnogobrojnih hrvatskih prezimena (Livačić, Kusanović, Vrandečić, Plastić, Škarić, Vlajović...), našao upravo u kasinu. Za razliku od drugih kasina u kojima sam bio, u ovaj u Punta Arenasu plaća se upad. Nije to neka cifra. Nekih tridesetak kuna. Unutra red za redom automata, a iza tko zna koliko takvih redova niz stolova za rulet i kartanje. S obzirom da je upravo prošao ručak i vrijeme je tradicionalne sieste, kasino je prazan. Manje od deset ljudi igra na aparatima. Odlučujem se okušati i ja. Jer kad si u Rimu... Ma znate već... Ubacujem deseticu u prvi aparat i igram na minimalac. Malo dobivam, više gubim. Ubrzo se prebacujem na drugi aparat. Taj me uopće neće i nisam ni trepnuo, a već sam izgubio trideset luca (luca je čileanski sleng za tisućicu). Na trećem aparatu odlučujem više riskirari. Sve ili ništa. Tu su neke lubenice, jabuke, banane... ma tko bi znao. Ubacujem par desetica i igram odmah na maksimum. Izgubio sam. Nastavljam dalje, opet na maksimum. I dobivam. Pristojnu svotu. Znate kako se kaže - treća sreća. U svom trećem pokušaju poslagalo se nekoliko banana na ekranu. Aparat ne prestaje zbrajati novac. Ja sebi kažem da je dosta. Ne valja biti pohlepan. Odlučujem unovčiti dobiveno. Nakon petnaestak minuta kockanja izlazim van s osvojenih šesdeset luca ili oko sedamsto kuna u džepu.
Magaljanci također vole i konje. A još više se vole kladiti na njih. U lokalnim dnevnim novinama čitave su rubrike o trkaćim konjima. Na televiziji postoji isključivo "konjski" program. A ne sjećam se da je prošao ni jedan dan mog boravka s Miličevićima i njihovim prijateljima da se nije povukla tema klađenja na konje. Ne, ja se nisam kladio. Samo spominjem.
Moj posljednji dan na jugu Čilea provodim u Nacionalnom parku Pali Aike. S obzirom da je Torres del Paine tek djelomično otvoren i ne isplati se potezati do njega iz Punta Arenasa, trebao sam pronaći alternativu. Dobro, Pali Aike i Torres del Paine ne mogu se baš uspoređivati, ali nije baš da imam puno opcija. Jedan od mojih upita za kratkim jednodnevnim krstarenjem do Rta Froward, najjužnije točke američkog kontinenta, završio je cifrom od tisuću i dvjesto dolara. Nema šanse da toliko dam za jedan dan. I tako sam se odlučio za Pali Aike. No, ni ovdje nije išlo sve glatko. Danima nikako da se skupi grupa. A onda sam napokon dobio informaciju da se u petak kreće. Da je grupa formirana.
Nacionalni park Pali Aike nalazi se dvjestotinjak kilometara sjeveroistočno od Punta Arenasa, na samoj granici s Argentinom. Ovaj park od pedeset četvornih kilometara površine čini vulkanska stepa ispresjecana kraterima ugaslih vulkana, pećinama i neobičnim kamenim formacijama. Prostor se formirao u tri navrata: prvo prije 3.8 milijuna godina, potom prije 17,000 godina, a posljednja formacija dogodila se prije oko 15,000 godina. Potom su se vulkani ugasli, lava stvrdnula i ostavila čudne formacije. I ime je prikladno - Pali Aike na jeziku Tehuelche Indijanaca znači 'đavolja zemlja'.
S vidikovca se pruža pogled na nepregledne crne površine vulkanskog kamenja. Na mjestima je plodna vulkanska zemlja prekrivena zelenom travom, koja se koristi za ispašu ovaca. To zelenilo pašnjaka snažno kontrastira crnilu vulkanskih stijena i kratera. Osim ovaca imam priliku vidjeti (i u objektiv uhvatiti) puno guanacosa, lisica, nandua (minijaturna varijanta nojeva) i ptica strvinara. Cvijeće žute boje koje čini se jedino uspijeva među crnim vulkanskim kamenjem daje intenzivan, ali ugodan miris. Uspon do prvog kratera je vrlo težak. Na ovom putovanju već sam se popeo do Fitz Roya u Argentini, ali ovo mi se čini još napornijim. Ili sam možda već preumoran. Teško je hodati po vulkanskom kamenju i stijenama. Ono je oštro i u jednom trenutku čak mi para moje treking cipele. Na mjestima nema ni staze već se penjemo po divljim stijenama, čiji su dijelovi veoma nestabilni, ili kroz vulkanski pijesak u koji ti propada noga. Na vrhu, s ruba kratera, pruža se strmi pogled prema dolje. Lijepo je. Priznajem. Hladan i snažan vjetar jedva mi dopušta da se održim na nogama. Majica na meni je posve mokra i vjetar vrlo brzo više nije toliko ugodan koliko se isprva činio.
Grupica od nas deset, jedan iza drugog, silazi vanjskom stranom kratera. Nastavljamo prema drugome. Ovaj je malo veći. Kada nas vodič Tito usmjerava i prema trećem krateru, većina nas odlučuje kapitulirati. Krater ko krater. Lijepo jest, ali sve je manje više isto. Nakon nekog vremena postaje jednolično.
A onda kao šlag na kraju, Tito nas vodi sat i pol preko jednoličnih pašnjaka, preko govana ovaca i guanacosa, prema kombiju. Ovdje se nema što vidjeti. Tempo je ubitačan. Tih sat i pol čine mi se kao vječnost. Nema kraja. U jednom trenutku razmišljam da sve pošaljem u tri pičke materine i iz protesta sjednem i odbijem ići dalje. Čitav je treking jako loše zamišljen.
Napokom se ukazuje kombi. Tamo u daljini. Isprva mislim da me to varaju oči i da je nekakva fatamorgana. Ali sa svakim korakom kombi je sve veći i točkica postaje malo veća točka pa pravokutnik i naposljetku se naziru konture tamnosmeđeg kombija. Iako sam jako umoran, ubrzavam korak kao da će mi kombi pobjeći pred očima. I kada napokon dolazim do njega, pipam ga uzduž i poprijeko ne bih li se uvjerio da je to zaista moj kombi.
Na putu nazad za Punta Arenas san je poput epidemije zahvatio sve u kombiju. Pali su Švicarci, pali su Šveđani, pala je Engleskinja, a Bome pao je i Hrvat. Čak se ni Tito nije uspio oduprijeti snu. A bolje i da spava. Nije baš da dijeli puno informacija:
"Vidite tamo ono kopno? To je Ognjena zemlja. Neki su već bili tamo pa vam ne trebam posebno objašnjavati...".
ili:
"Ova životinja zove se guanacos. Možete o njoj sve saznati preko interneta ili u knjigama...".
Takvo je bilo Titovo "vođenje" jutros. Ma bolje da spava...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9209

Iz Punta Arenasa preko Puerto Montta za Puerto Varas, Čile (Dan 49-50, 14.-15.01.2012.)

Airbus A320 čileanskog Sky Airlinea leti iznad čileanske Patagonije. Stari je to avion koji je Sky, sudeći po naljepnicama na kolicima, kupio od američkog Midway Airlinesa nakon što je ovaj 2003. godine prestao s radom. Kroz prozor promatram fjordove i otočiće Patagonije. Vrhovi planina još su uvijek pod snijegom. Od jakog južnjačkog sunca presijava se snijeg na planinama, ali i površina mora. Za koji dan morat ću se pozdraviti s ovom regijom u kojoj sam proveo najveći dio ovog putovanja.
Međutim, danas sam se morao pozdraviti s Miličevićima i krenuti dalje. Bilo mi je vrlo ugodno u njihovom društvu i trudili su se svim snagama da mi što više pokažu od svoje zemlje. Ali morao sam krenuti dalje. Iako sam zapravo htio ostati dolje. Priroda mi odgovara. Temperatura također: ljeti nije pretoplo, zimi je hladno i sa snijegom. Iznad Punta Arenasa nalazi se malo skijalište. Još je nekoliko drugih u okolici. Baš kao skrojeno za mene. Samo da je grad Punta Arenas malo veći, odmah bih se, bez puno razmišljanja, preselio u čileanski Magallanes y Antartica Chilena.
Drugi dio mog puta odvest će me u Puerto Varas, potom na otok Chiloe, i konačno u Valparaiso i Santiago. Ostaje mi do kraja putovanja samo malo više od tjedan dana. Tko bi rekao...
U Puerto Monttu temperatura je nešto viša nego na jugu. U sedam navečer koji stupanj iznad dvadesetice. Lagani povjetarac dolazi s Pacifika. Ne zadržavam se puno u gradu. Nemam vremena. Iako grad kroz prozor autobusa ne izgleda loše. Drvene ili limene kućice svaka druge boje stišću se uz nemaštovite betonske blokove. Može biti i puno gore. Zadržavam se tek toliko da na autobusnom kolodvoru promijenim bus - da iz onog aerodromskog uskočim u onaj za Puerto Varas.
Puerto Varas je svega dvadesetitri kilometra, ili oko pola sata vožnje, udaljen od Puerto Montta. Maleni je to gradić od malo više od trideset tisuća stanovnika, smješten na obali jezera Llanquihue i podno dva vulkana. Osorno i Calbuco, prvi 2652, a drugi 2003 metara visok, stražare nad Puerto Varasom. Večer je vedra i ova dva ljepotana se u suton mogu prekrasno vidjeti iznad jezera. Klasično stožasta oblika i vrhova uvijek prekrivenih snijegom.
Puerto Varas je lijep gradić. Planinska arhitektura drvenih kućica jako podsjeća na onu Barilochea, Ville La Angosture i San Martin de los Andesa u Argentini. Nije ni čudo jer nisu međusobno jako udaljeni. Puerto Varas nalazi se na širini Barilochea. Dijele ih "samo" Ande i čitav niz ledenjačkih jezera. Bariloche je na istočnim padinama, a Puerto Varas na zapadnim padinama Anda. Blizu je i onaj famozni vulkan Puyehue. Na čileanskoj je strani granice. Ali kao što sam već pisao, sav pepeo odlazi i dalje u Argentinu. U Puerto Varasu zrak je čist da vjerovatno čišći ne može biti.
U jednoj od drvenih kućica crvene boje i zelenih prozora smjestio se Hostel Ruca. Toliko je minijaturan, posebice unutrašnjost, da je istovremeno dražestan i intiman. No, i vrlo bučan. S obzirom da je cijela kuća od drva, pod škripi pod svakim korakom, a zidovi su toliko tanki da se iz susjedne sobe čuje šapat kao da zidova uopće nema. A onda, kada se hostel napokon umirio, usred noći kreću psi lajati po gradu. San gotovo da i nije pao na moje oči.
Toliko sam umoran da se iz kreveta sljedeći dan ne dižem do dvanaest, a i onda kada sam napokon na nogama, osjećam se potpuno prebijeno. Spuštam se do doka na jezeru Llanquihue. Nedjelja je i trgovine su uglavom zatvorene. No, restorani rade i vidim da se u Čileu i dalje cijeni obiteljski nedjeljni ručak. Restorani su puni. Pune su i ulice šetača. Kao i obala jezera. Uz jezero jedni šeću, drugi sjede na drvenim klupama i uživaju u nedjeljnom suncu, treći unajmljuju kanue i odlučuju se otisnuti dalje od obale. Oni najhrabriji bacaju se u vodu. Iako voda nije topla, jezero Llanquihue mora biti slično Nahuel Huapiju kod Barilochea. Ja ovaj put preskačem kupanje i na doku hvatam ad-hoc poludnevnu ekskurziju po okolici Puerto Varasa. Nisam imao ništa u planu. Ali kada sam već tu, zašto ne i maknuti se malo u okolnu prirodu?
U kombiju neidentificirane turističke agencije ukupno nas je osam - sedam Čileanaca i ja. Neidentificirane jer nisam vidio nikakvu tablu, dobio nikakav račun s imenom agencijem, već me jednostavno na doku zaskočio tip s planom okolice i ponudio izlet. Plaća se na kraju pa je vjerovatnost nekakve prevare minimalna, ako ne i nepostojeća.
Kombi okružuje jezero Llanquihue. Prolazi uz plaže koje su u ovu sunčanu nedjelju pune kupača. Llanquihue je sa svojih 860 četvornih kilometara površine drugo najveće jezero u Čileu. Veće je samo obližnje jezero General Carrera koje Čile dijeli s Argentinom, a koje je s one strane granice poznato kao jezero Buenos Aires. A onda se polako udaljavamo od jezera i ulazimo u unutrašnjost prema brežuljcima ispresijecani šumama. S obzirom da su ovaj dio Čilea krajem 19. i početkom 20. stoljeća naselili Nijemci, njemačke tradicije su još uvijek vidljive. U arhitekturi drvenih koliba koje su smještene uz cestu i u kojima su uglavnom restorani i prenočišta. U hrani jer na tablama uz cestu oglašavaju se 'kuchen', 'strudel' i 'wurst', između ostalog. U odjeći jer kroz prozor kombija na terasama mnogih restorana vidim konobare i konobarice u tipično njemačkoj odjeći.
"Ovo su potomci Nijemaca, ali nitko od njih ne govori više njemački.", zaključuje priču Juan, koji je istovremeno i vodič i vozač. I za razliku od onog iz Pali Aikea, informativan je i zabavan. Čak nije loš.
Ekonomska snaga ovih prostora leži danas na tri grane. Prva je stočarstvo - ovce, krave, ljame i nojevi uzgajaju se na ovim zelenim pašnjacima. Druga je poljoprivreda - uz puno kišnih dana u godini, na plodnoj vulkanskoj zemlji uspijeva krumpir, repa, kukuruz, pšenica, a uzgaja se i hmelj za pivo jer ipak ovdje žive Nijemci. Treća grana je turizam koji se počeo razvijati u posljednjih desetak godina i mnogi se upuštaju u izgradnju koliba za turiste. Uz cestu nebrojeno puta vidim natpise 'cabanas' (kolibe).
Cesta se potom zavojito, na dijelovima i serpentinasto, penje na vulkan. Isprva su guste i zelene šume koje svojim granama nad cestom stvaraju lukove i ugodan hlad. Zatim šume ekspresno nestaju i tlo je prekriveno grmovima, da bi naposljetku krajolikom sve više počeo dominirati crni vulkanski pijesak i crno vulkansko kamenje. Naposljetku je crnilo svuda oko nas i vegetacije skoro da i nema. Tek pokoje žuto cvijeće uspijeva na ovom grubom terenu i kontrastira crnilu. Kombi se zaustavlja na 1230 metara nadmorske visine. Do vrha vulkana ima još toliko. Na ovoj visini na kojoj se nalazimo nema još ni snijega. Nakon završetka zime on se povlači prema vrhu. Zimi je pak, od svibnja do listopada, ovdje skijaški centar Osorno s dvije trosedežnice i jednim baby liftom. Ukupno ima deset staza i mora biti ludo skijati po vulkanu. Ovako ljeti ima nešto tužno, nostalgično u zatvorenim skijalištma.
Vrijeme je na vulkanu nepredvidljivo. Čas je sunčano i već na visini od 1230 metara toliko žari da imam osjećaj kao da mi netko vrućom peglom prelazi po koži. Koju sekundu kasnije, sunce prekriju oblaci koji se spuštaju toliko nisko da osjećaš vlagu koja ugodno hladi opečenu kožu. A onda opet sunce pa oblaci i tako bez prestanka.
Spuštamo se u dolinu prema jezeru Svih svetih (Todos los Santos). Ovdje se vulkan vidi s druge strane i također poput stražara stražari nad jezerom. Voda je zelenkaste boje zbog minerala. Nekoliko brodica privezano je uz obalu i nasukano na plaži. Na obali je i skupocjeni hotel i nekoliko koliba. Promatram sve to i ne mogu ne pomisliti kako vrlo brzo sve to može nestati. Jer vulkan Osorno je još uvijek aktivni vulkan. Zapravo je najaktivniji vulkan u južnim čileanskim Andama. I iako je posljednji put eruptirao davne 1869. godine, to ne znači da se ne može probuditi svakog trena. Sjetimo se samo Puyehuea...
Sva voda iz jezera Todos los Santos završava u rijeci Petrohue koja je urezala svoj tok u stvrdnutu lavu i nekoliko kilometara nizvodno stvara istoimene slapove. Voda se tu silovito prelijeva preko crnih vulkanskih stijena, ljudi svršavaju pred prizorom, a ja zaključujem da niti jedna osoba iz ove mase pred slapovima Petrohue nije vidjela puno svijeta. Jer da su vidjeli Iguazu, Niagaru, Victoriju ili samo naše Plitvice, rekli bi ono što ću reći sada ja: zgodno je, ali prenapuhano. Idemo dalje.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9230 (Asuncion-Punta Arenas) + 188

Iz Puerto Varasa za Tenaun i Dalcahue, otok Chiloe, Čile (Dan 51-52, 16.-17.01.2012.)

Nisam još ni stupio na tlo Chiloea, a već sam došao do čitavog niza zaključka o chilotesima, stanovnicima ovog otoka. Nalazim se na trajektu i promatram ljude oko sebe: mali, debeli (namjerno ne želim napisati pretili jer bi to prelijepo i politički korektno zvučalo, a ja ne želim lijepo i politički korektno zvučati kada je riječ o fizičkom izgledu chilotesa), crne puti, indijanskih crta lica - da zaokružim priču, ružniji da ružniji ne mogu biti. Takve su i žene i muškarci, a i njihova mladunčad. Teško je uhvatiti u vidokrug osoba od koje ne bole oči.
Stanovnici Chiloea čudni su i kada je riječ o ponašanju. Teško je to objasniti, ali kao da sam stigao u neki drugi Čile. Ruku na srce, nije ni da su ostale Čileanke i Čileanci pobrali svu fizičku i psihičku ljepotu svijeta, ali ovdje na Chiloeu razlika je evidentna. Chilotesi su zatvoreni, slabo komunikativni i nekako kao da su tužni. Onaj čuveni latino temperament ovdje nikako ne dolazi do izražaja. Chiloe je svijet za sebe. I to počinjem otkrivati već na trajektu čija vožnja između kontinenta i otoka traje svega dvadesetak minuta, a još više do izražaja dolazi čim se iskrcavam na otoku.
Čileanski pisac Luis Sepulveda, čiju sam knjigu "Patagonia Express" upravo završio čitati, kaže o stanovnicima Chiloea:
"Son vigorosos lo islenos. De baja estatura, de piernas cortas pero firmes, trotan cargando pesados sacos de papas y leguminosas, rollos de tela, utiles de cocina, cajas de sal, sacos de yerba mate, te y azucar...".
("Snažni su otočani. Niska rasta, kratkih, ali čvrstih nogu, kaskaju natovareni teškim torbama punim krumpira i mahunarki, rolama tkanine, kuhinjskim potrepštinama, kutijama soli, torba yerba mate, čaja i šećera...")
Sliku psihe stanovnika Chiloea donosi Sepulveda u dvije priče u istoj knjizi:
"Han soltado las amarras de El Colono, pero todavia no terminan de alzar el puente de embarque. Dos tripulantes discuten con un viejo palido como una sabana y que insiste en arrastrar un ataud. Los tripulantes alegan que trae mala suerte. El viejo responde que tiene derecho a setenta kilos de carga. Los marineros amenazan con tirar el cajon por la borda. El viejo grita que tiene cancer, que esta en su derecho de aspirar a un entierro decente, porque el es un caballero. Finalmente interviene el capitan y llegan a un acuerdo: lo llevan con cajon y todo, pero el se compromete a no morir durante el viaje. Un apreton de manos cierra el trato. Luego, el viejo se sienta encima del ataud.".
("Otpustili su vezove El Colona, ali još uvijek nisu podigli ukrcajni most. Dva člana posade raspravljaju sa starcem, blijedim poput plahte, koji inzistira na prevoženju lijesa. Članovi posade izjavljuju da to donosi nesreću. Starac odgovara da ima pravo na sedamdeset kilograma prtljage. Pomorci prijete bacanjem kutije preko ruba. Stari viče da ima rak, da je njegovo pravo imati pristojan pogreb, jer on je gospodin. Napokon intervenira kapetan i dolaze do dogovora: prevest će ga s kutijom i svim, ali on se obvezuje da neće umrijeti za vrijeme putovanja. Stisak ruke zaključuje dogovor. Potom, stari se sjeda na svoj lijes.")
Ili:
"...Bruce paso un dia por Cucao, en la parte oriental de la isla. Llevaba hambre de varias jornadas y por esa razon deseaba comer, pero sin cargar demasiado el estomago.
-Por favor, quiero comer algo ligero - le indico al mozo del restaurante.
Le sirvieron media pierna de cordero asada y, cuando reclamo insistiendo en que queria comer algo ligero, recibio una de esas respuestas que no admiten replica:
-Era un cordero muy flaco. El senor no encontrara un bicho mas ligero en toda la isla.".
("...Bruce je jednog dana prošao kroz Cucao, na istočnoj strani otoka. Bio. Nekoliko je dana bio gladan i stoga je htio jesti, ali bez da pretjerano optereti želudac.
-Molim vas, želim pojesti nešto lagano - rekao je konobaru.
Poslužili su mu polovicu pečene janjeće noge i, kada je reklamirao inzistirajući da je htio jesti nešto lagano, dobio je jedan od onih odgovora kod kojih nema mjesta za odgovor:
-Bio je to jako mršav janjac. Gospodin neće pronaći laganije stvorenje na cijelom otoku.")
Veliku zaslugu za ovu posebnost chilotesa ima relativna izoliranost otoka od ostatka Čilea. I tu izoliranost uspješno su održavali do 22. svibnja 1960. godine kada je središnji Čile, a pritom i Chiloe, zadesio potres od 9.5 stupnjeva po Richteru, što je najjači zabilježen potres u povijesti Zemlje. Chilotesi su tada bili prisiljeni progutati ponos i potražiti pomoć izvana. Taj je potres bila prekretnica za Chiloe.
Chiloe zapravo nije jedan otok, već arhipelag. Glavni, tzv. Veliki otok je sa svojih oko 8,400 četvornih kilometara površine drugi najveći otok Čilea. Uz njega tu je na stotine nenaseljenih ili slabo naseljenih otoka, otočića i hridi poput Quinchaoa, Desertoresa, Lemuy Tranquija... Takozvano Chilotsko more dijeli arhipelag od kontinenta gdje stražari čitav niz visokih vulkana poput Corcovada, Michinmahuide, Chaitena, Hornopirena...
Veliki otok me podsjeća na naš Kordun. Puno puta svake godine sa svojim turistima prolazim dio od Karlovca do Plitvičkih jezera. Pejzaž je ovdje vrlo sličan. Dvotračna provincijska cesta vijuga preko brežuljaka Chiloea. Brežuljci su prekriveni dosta visokom, suncem opaljenom travom. Svako malo tu travu prekidaju šume. No, iako bi to mnoštvo trave trebalo biti stočarski raj, niti jedne krave, ovce, koze ili bilo kojeg drugog stvorenja nema na vidiku. Nema ni obrađenih površina. Nema polja. Sve se, poput našeg Korduna, doima pusto i divlje.
Moja prva postaja na otoku je malo selo Tenaun, skriveno na istočnoj obali otoka. Posljednja dionica puta je neasfaltirana cesta ili, da budem precizniji, radije kozji put pa stari minibus od kojih dvadeset mjesta poskače poput nedresiranog konja. Taj put završava točno na glavnom trgu, gdje se u selu, vertikalno na njega, pruža još jedan put koji prati morsku obalu i pruža se cijelom dužinom Tenauna. Taj put je glavna i jedina ulica ovoga sela za kojeg piše da ima 574 stanovnika, ali s obzirom da opet skoro ne vidim žive duše, dolazim do zaključka da mora da su prilikom popisa stanovništva popisali i one mrtve sa seoskog groblja.
Oko glavnog trga kućice su raznih boja. Sve odreda su drvene, a fasade im prekrivaju tejuelas, ili drvene daščice tipične za Chiloe. Drvena je i župna crkva Nuestra Senora del Patrocinio iz 1837. godine i ona je glavni razlog zašto sam potegnuo do ovog zabitog sela na Chiloeu. Lokalno drvo je glavni materijal - ima tu najviše ariša i čempresa. Chiloe je poznat po svojim posebnim drvenim crkvama iz 18. i pretežno 19. stoljeća i ima ih oko sto i pedeset. Njih šesnaest je posebnije među posebnima i nalaze se pod zaštitom UNESCO-a. Crkva u Tenaunu nalazi se među tih šesnaest veličanstvenih. Lagano podignuta na kamenima, crkva je u potpunosti drvena i iako joj je unutrašnjost veoma jednostavna i malo dosadna, sve nadoknađuje svojim vanjskim izgledom zbog kojeg ju nazivaju jednom od najljepših crkava Chiloea. Tenaun na jeziku lokalnih domorodaca znači 'tri brijega' ili 'tri brežuljka' i to se ne odnosi na nikakve stvarne brijegove ili brežuljke, već na tri plavo-bijelo-narančasta zvonika tenaunske crkve. Boje ove crkve toliko se međusobno komplementiraju da mi je dovoljan jedan pogled da mi bude jasno zašto Nuestru Senoru del Patrocinio nazivaju jednom od najljepših crkava Chiloea.
U suton šećem po tenaunskoj plaži. U zraku je onaj uvijek prisutan miris ribarskog sela. Lokalne brodice upravo izlaze na pučinu. Plaža je prekrivena morskim algama koje je more izbacilo na šljunak. Mnogo manjih i većih drvenih brodica i čamaca, veoma šarenih, nalazi se na plaži na suhom. Kako pada mrak, pada i temperatura. Nevjerovatna je temperaturna razlika između dana i noći ovdje na Chiloeu.
Samo sat vremena od Tenauna smjestio se Dalcahue. S osam tisuća stanovnika, veći je i važniji od Tenauna. Smješten je na važnoj raskrsnici između Castra, najvećeg mjesta na otoku, Tenauna i Achaa na otoku Quinchao, prema kojem vozi mali trajekt iz Dalcahuea. Dalcahue naravno ima svoju drvenu crkvu. Nuestra Senora de Dolores iz 1849. godine još je jedna od onih šesnaest. Za razliku od tenaunske, crkva u Dalcahueu izvana nije nešto posebno. Čak je i iznutra jednostavna. Ali lijevo od glavnog ulaza, na zidu, nalazi se zidna slika Isusa Krista okruženog chilotskim mitskim bićima. Mitologija igra važnu ulogu na otoku, posebice je to tako bilo u prošlosti, i da bi katolički svećenici privukli što više Indijanaca, bili su prisiljeni prihvatiti chilotsku mitologiju i inkorporirati je u katoličku vjeru. Tako su temelj ovdašnje mitologije tzv. brujos ili vještaci koji žive po otočnim pećinama i ozlijeđuju lokalno stanovništvo. Tu je invunche ili stražar na ulazu u pećine brujosa. On se rodio kao normalno i zdravo dijete, ali brujosi su ga unakazili kako je odrastao tako da su mu glavu okrenuli za 180 stupnjeva, jednu njegovu nogu privezali mu za kralježnicu, a jednu ruku zašili mu pod kožu. Hrani se ljudskim mesom i mačjim mlijekom i vrlo je opasan. La Voladora je glasonoša vještaca koja navečer povraća svoje iznutrice kako bi lakše letjela i prenijela poruku za vještace. Sljedeće jutro ponovno pojede svoje vlastite iznutrice i poprimi svoj ženski oblik. I tako dalje i tako dalje. Chilotska je mitologija vrlo sumorna, ali ti sumorni likovi svejedno se nalaze uz Isusa Krista na zidnoj slici u crkvi Nuestra Senora de Dolores u Dalcahueu.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9230 (Asuncion-Punta Arenas) + 455

Achao, Curaco de Velez i Castro, Chiloe, Čile (Dan 52-53, 17.-18.01.2012.)

U dnevnom boravku moje bake, iznad kamina, nalazio se sat s kukavicom. Na svaki puni sat neka neidentificirana ptičurina izletila bi iz kućice i počela kukati. Isprva mi je kao dijetetu ta kukavica ulijevala strah u kosti. Pomišljao sam kako će jednog dana raširiti svoja krila i navaliti na mene. Kao prestrašenom dijetetu mi je nemoguće bilo objasniti da je ta ptičurina od drva i da nikako nikada neće poletjeli. S vremenom sam se naviknuo. A onda je jednog dana ptica kukavica nestala. Nikada nisam saznao gdje je završila.
Serem li ga serem. Niti jedna od mojih baka nikada nije imala sat s kukavicom, a kamoli kamin. Ali čim sam u Hostalu Plaza u Achau primijetio sat s kukavicom u dnevnom boravku, proradila je mašta i nekako mi se učinilo zgodnim ovako započeti post. Taj sat s kukavicom pojačava obiteljsku atmosferu ove kuće, smještene na samom trgu u Achau, glavnom središtu otoka Quinchao. Ovaj otok od 135 četvornih kilometara površine i nekih 12,000 stanovnika nalazi se uz istočnu obalu Velikog otoka Chiloe. Od Chiloea odvaja ga kanal Dalcahue, širine oko sto metara, preko kojeg svakih pet do deset minuta prolazi mali trajekt. Taj je trajekt toliko mali da ima samo jedan ulaz i izlaz i vozila u njega ulaze u rikverc, kako bi se na drugoj obali lakše iskrcali.
Achao je tipično čilotski gradić. To znači da ima i on svoju drvenu crkvu. I ta crkva je pod zaštitom UNESCO-a. Santa Maria de Loreto iz 1740. godine najstarija je od šesnaest crkava na Chiloeu. I po mom mišljenju najljepša. Fasada je prekrivena tipičnim drvenim pločicama tejuelas, koje ostavljaju, s obzirom da nisu obojane, već su u prirodnoj boji, jedan osjećaj starine i autentičnosti. Crkva ima i svoj toranj, visok 25 metara. No, ono što me se najviše dojmilo je njena unutrašnjost gdje je drveni strop prekrasno oslikan do najmanjih detalja, potom oltari i propovjedaonica, također izrezbareni u drvu i potom oslikani. Ovakvu unutrašnjost nisam vidio u niti jednoj crkvi na Chiloeu.
Ostatak gradića poprilično je nezanimljiv - male kućice od drva ili betona, ali bez slikovitosti. Iza obalne šetnice nalazi se plaža prekrivena travama koju su ostale na šljunku nakon što se more povuklo zbog oseke. Oseka je na Pacifiku dosta velika. More je prljavo. U njemu ne plutaju samo alge koje se nisu uspjele "nasukati" na plažu, već i raznoliko smeće, a i smrad dolazi s plaže do šetnice. To ipak ne zaustavlja nekolicinu lokalaca da se okupaju u moru.
Kako je Quinchao mali otok, sve je nadomak ruke. Uzimam jedan od minibuseva do drugog najvažnijeg središta na otoku - Curaco de Veleza. Udaljen svega osam kilometara od Achaa, Curaco je drugi svijet. Daleko je manji od Achaa, smireniji, pitomiji, pintoreskniji. Osjenčani glavni trg s klupama, okružen drvenim kućicama, toliko je slikovit da bih ga najradije ponio sa sobom.
Sljedeći dan trajektom vraćam se na Veliki otok i dalje minibusom za Castro. Sa svojih malo manje od 35,000 stanovnika, Castro je glavni grad čilotskog arhipelaga. Nažalost, i jedan od onih nezanimljivih. Krivac je veliki potres 1960. godine koji je Castro gotovo sravnio sa zemljom. Nakon njega nije se pretjerano marilo za tradiciju pa se gradilo svakako i posvuda i time je Castro izgubio svoju slikovitost. I on ima svoju crkvu, San Francisco de Castro, koja je jedna od najmlađih u Chiloeu s obzirom da je izgrađena tek 1912. godine. No, kako je Castro najznačajnije središte ovog arhipelaga, mora imati i najveću crkvu. Ova gotička drvena crkva, čija je fasada prekrivena limenim pločama radi zaštite, veća je od mnogih katedrala koje sam vidio na svojim putovanjima. Nedaleko centra, potres i graditeljski boom, koji je uslijedio neposredno nakon njega, preživjelo je nekoliko palafitosa. Uz tejuelas, palafitosi su zaštitni znak ovog arhipelaga, i dio čilotske tradicije koji se usprkos svemu uspio očuvati do danas. Palafitosi su kućice od šindre izgrađene na stupovima iznad vode. Kod mosta Gamboa, nedaleko glavnog trga u Castru, nalaze se najljepši i najočuvaniji palafitosi. Oseka je pa su uz kućice brodice nasukane o mulj i čekaju plimu. U lokvicama koje su se uspjele zadržati oslikavaju se stupovi i šarene fasade ovih kućica.
Nakon tri dana lutanja po čilotskom arhipelagu, uzimam bus natrag za Puerto Montt i dalje prema sjeveru - za Valparaiso.

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9230 (Asuncion-Punta Arenas) + 529

Valparaiso, Čile (Dan 54, 19.01.2012.)

Pojam 'bus-cama', ili 'bus-krevet', različit je u Čileu od onoga u Brazilu. S obzirom da je put od Puerto Montta do Valparaisa jedan od najdužih na ovom putovanju u ukupnoj dužini od 1200 kilometara, odlučio sam za tih šesnaest i kusur sati uzeti 'bus-krevet'. Za razliku od Brazila gdje sam, skoro na početku svoje južnoameričke pustolovine, između Foc de Iguacua i Curitibe zaista dobio krevet u busu, između Puerto Montta i Valparaisa, iako ga Bus Norte promovira kao 'bus-cama', vozi autobus čiji se nasloni sjedala mogu spustiti tek nešto malo više od uobičajenog. Nije pretjerano udobno za tako dugu vožnju, ali izdržljivo. Bilo je na ovom putovanju i težih situacija. A kada je po dolasku u Valparaiso stjuard uredno posložio netom korištene deke i jastuke, bez da je promijenio jastučnice, za nove putnike u obrnutom smjeru, zakleo sam se više nikada ne koristiti iste u busevima.
Malo prije jedanaest ujutro autobus napokon dolazi u Valparaiso. Putem je stao tek nekoliko puta, uključujući i jedno malo duže stajanje u Santiagu i Vini del Mar, dovoljno da se izađe van i nabrzaka protegnu noge. Moram priznati da je vožnja na kraju bila dosta udobna. Cijelim putem je cesta bila vrlo dobra, mnoge dionice su bile čak autoceste, a i na kraju ovog mog južnoameričkog lutanja toliko sam umoran da jednostavno nije ni teško sklopiti oči i prespavati šesnaest i kusur sati.
Iako sam Vinu del Mar vidio samo kroz prozor autobusa, nije na mene ostavila nekakav dojam. Nekada poseban grad, danas je Vinu posve progutao rastući Valparaiso i ova dva nekada razdvojena grada danas su spojena u jednu veliku konglomeraciju. No, unatoč tome Valparaiso i Vina del Mar su toliko različiti poput neba i zemlje. Vina je mondeno mjesto, sređeno i čisto, a horizontom dominiraju visoki neboderi sa stanovima bogatih Čileanaca, od kojih mnogi imaju stalnu rezidenciju u Santiagu i onda još stan uz more u tek sat i pol udaljenoj Vini. Valparaiso je kaotičniji, prljaviji, povijesniji i, za razliku od Vine koja se doima poput neke klinike na otvorenom, Valparaiso je ljudskiji. No, za mog boravka u Čileu nitko me u niti jednom trenutku nije upitao: "Ideš li u Valparaiso?". Ali zato sam slušao: "A Vina del Mar? Nikako ne smiješ propustiti Vinu! Prekrasno mjesto!". I dok sam kroz prozor autobusa promatrao Vinu još uvijek mi nije bilo jasno što svi ti ljudi vide u Vini. Osim što je mondeno, a Čileanci nisu daleko od Argentinaca, Urugvajaca i Brazilaca kada je riječ o elitizmu. Mnogi dolaze ovdje samo da bi se pohvalili da su bili u Vina del Maru. To je nešto kao kada naši moraju otići na skijanje na Kronplatz samo da bi se doma kasnije šepurili pred svojim prijateljima. Neki vuku paralele između Vine del Mar i naše Opatije, francuskog St Tropeza, meksičkog Acapulca, urugvajskog Punta del Este... Ali za razliku od Vine koja se doima premoderno, naša Opatija ipak ima i nešto povijesnog. Teško ih je uspoređivati.
Valparaiso je drugo najveće središte u Čileu. Prvo je naravno Santiago, čija metropolitanska zona broji oko pet i pol milijuna stanovnika. Konglomeracija Valparaiso-Vina del Mar ima ih "samo" oko osamsto tisuća. A Valparaiso je i najveća luka u ovoj zemlji, što samim time povlači za sobom uobičajene boljke jednog velikog lučkog grada - kaos, prljavštinu, smrad, prostituciju, kriminal itd itd - nastavite sami ovaj niz. U jedanaest, dok taksijem idem prema hostelu na jednom od brežuljaka Valparaisa, grad već živi punim plućima. Za razliku od drugih gradova po Čileu gdje je ritam život sporiji i gradovi se duže bude, Valparaiso kao lučki grad živi od ranih jutarnjih sati. Nitko zapravo ne zna koliko Valpo ima brežuljaka. Neslužbeno njihov se broj penje do 45. Ali "samo" je petnaest starih uspinjača koji povezuju donji grad s brežuljcima. Moj hostel Casa Kultour, u vlasništvu Nijemca koji je došao i zaljubio se u Valpo, nalazi se na brežuljku Cerro Alegre, vjerovatno najpoznatijem u ovome gradu. Ovdje su uske i poprilično strme ulice, čitav jedan labirint njih, zatvorene šarenim kućicama, neke zidanice, druge drvene, ali fasade prekrivene limenim pločama, i sve odreda šarene. Jedna je žuta, do nje plava, zatim zelena pa crvena i tako unedogled. Vjerovatno su sve dugine boje zastupljene na valparaiškom Cerro Alegreu. Kako se ovaj brežuljak sve više pretvara u posh mjesto, tako se i te šarene kućice pretvaraju strahovitom brzinom u hostele i hotele, restorane i pubove, a Cerro Alegre sve više postaje mjesto za izlaske. U jednoj takvoj šarenoj kućici smještena je i Casa Kultour.
Nakon što sam stvari ostavio u hostelu, odlazim u istraživanje grada. Spuštam se sa "svog" brežuljka u donji grad. Kontrast je začuđujuć. Dok je Cerro Alegre toliko čist i uredan, valparaiški donji grad je potpuno suprotno. Promet je kaotičan: stariji automobili guraju se s novima, s gradskim minibusevima i velikim autobusima, sa starim trolejbusima... Od ispušnih plinova zrak je jako onečiščen. Zatim je tu smrad pišake, od kojeg se ni u jednom trenutku ne može pobjeći. Imam osjećaj kao da sam se ja posrao i popišao u gaće i da onda taj smrad ja teglim sa sobom gdje god da se uputim. Mine od pasjih govana (a neke izgledaju i čudno velike da bi bile pasje) "ukrašavaju" pločnik. Oči moraju cijelo vrijeme biti usmjerene na pod jer u protivnom... I onda se taj smrad ispušnih plinova, pišake i govana izmješao s vrućinom i vlagom i stvorio jednu neobičnu smjesu. Takvu da sam vrlo brzo poželio pobjeći iz Valparaisa. Tu su i psi lutalice. Prepune su ih ulice u ovome gradu i, iako se pokušavam što dalje kretati od njih, uvijek ti na kraju neki prepriječi put. A to onda nije ugodna situacija. Na ovom putovanju prošao sam kroz mnoge veće gradove, valja spomenuti samo Buenos Aires, jedan od najvećih na svijetu, ali niti jedan nisam poželio odmah napustiti. Valparaiso je nažalost dno dna ove južnoameričke pustolovine. Neočekivano jer mnogi su mi pričali lijepe stvari o ovome gradu.
Osim smrada, zgrade u valparaiškom donjem gradu su posve oronule, prekrivene sivom patinom ispušnih plinova, da je teško pronaći njihovu čar, bez obzira što bi mnoge, nakon što se obnove, mogle oduzimati dah. Ovako sive i napuštene doimaju se poput bolesnika koje polako, ali sigurno idu prema svom kraju.
"Pazi na taj fotoaparat!", govori mi starija žena dok se pred nezanimljivom crkvom La Matriz pokušavam probiti pokraj automobila i preći na drugu stranu ulice. I pokazuje mi rukama da bih trebao čvršće držati taj fotoaparat ili sakriti ga u torbu. Ovakvi dobronamjerni savjeti potpunih stranaca barem malo ti uljepšaju dan u gradu koji nikako da ti sjedne. Svoj fotoaparat spremam u ruksak. Nije rijetko da se u valparaiškom donjem gradu događaju otimačine torbica, fotoaparata, nakita i sličnih stvari. Čak i za dana. A kada počinje padati mrak, donji se grad počinje prazniti i noću je sablasno pust. Samo bi budala šetala ovdje noću.
Jedina svjetla točka Valpa su njegovi brežuljci i točnije njegove stare uspinjače koje sve odreda datiraju u kraj 19. stoljeća. I izgledaju doista staro i krhko, ali opet šareno obojane, i stvaraju posebnu atmosferu. Mogao bih se satima, možda i danima, voziti gore dolje po brežuljcima. U gradu ima ukupno petnaest uspinjača, ali nažalost neke su posve van funkcije, druge ne rade par sati sredinom dana kada je čuvena siesta. Pa ako imaš dogovor za ručak s nekim u nekom restoranu na nekom od brežuljaka - tough luck! Preostaju ti stepenice. Na stotine njih.
Ja ostatak dana provodim vozikajući se gore pa dolje pa opet gore i naposljetku ponovno dolje uspinjačama po brežuljcima. Osjećam se kao malo dijete koje je pronašlo novu omiljenu igračku i ne želi je ispustiti iz ruku. A svaka vožnja dođe između kunu i dvadeset lipa i četiri kune. Bagatela.
No, i unatoč tim igračkama od uspinjača teško mogu reći za Valparaiso da je grad u koji bih se volio vratiti. I nikako da shvatim zašto je njegova stara gradska jezgra od 2003. godine pod zaštitom UNESCO-a. Jednostavno ne ide mi u glavu. Uspinjače jesu zgodne i trebale bi biti pod zaštitom, ali ne i čitav grad. Valparaiso je samo još jedan dokaz da je novac u igri i u UNESCO-u i da s malo novca danas svako govno može biti upisano na listu svjetske baštine. Ne želim reći da je Valpo govno, ali...
Večer provodim natrag na "svom" brežuljku. Ovdje je posve sigurno šetati se u večernjim satima, a s jednog od vidikovca pruža se pogled na osvjetljeni grad. Nevjerovatno je koliko Valparaiso izgleda ljepše noću.
Večeram u jednom od onih restorana koji se poput gljiva nakon kiše otvaraju na Cerro Alegreu. Restaurante Abtao je moderno dekoriran, a na njegovom jelovniku hrana je tradicionalna čileanska kuhinja, malo uvrnuta. Na tanjuru dobivam nojev steak u umaku od manjara, slatkog namaza od kondenziranog mlijeka, koji je sveprisutan u Čileu i Argentini. Svaki drugi kolač ovdje je od manjara, palačinke s manjarom, ali kod nojevine očekivao sam samo lagano slatki umak. Dobio sam steak preliven gotovo nerazrijeđenim manjarom. It is all too much! Što je previše, previše je...

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9230 (Asuncion-Punta Arenas) + 1731

Santiago de Chile, Čile (Dan 55-57, 20-22.01.2012.)

Ni ujutro, nakon dobro prospavane noći, Valparaiso nije porastao u mojim očima. I dalje je to kaotičan i prljav grad. I nije mi puno trebalo nakon što sam otvorio oči da pobacam svoje stvari u svoju torbu i dam petama vjetra. Spuštam se uspinjačom sa "svog" brda i u podnožju uzimam stari trolejbus broj 801 do autobusnog kolodvora. Ovaj je trolejbus ugledao svijetlo dana još 1947. godine i danas nosi titulu najstarijeg trolejbusa na svijetu još uvijek u funkciji. Čileanci su ga čak proglasili i nacionalnim spomenikom. Ako zamislite Zagreb i one stare tramvaje iz 1960-tih i dođete potom u Valparaiso, mogli biste se lijepo iznenaditi jer ovi trolejbusi u Valpu, iako stariji, u puno su boljoj kondiciji.
Autobusni kartu za Santiago nije teško kupiti. Svakih petnaestak minuta iz Valpa izlazi barem jedan autobus prema Santiagu. Ova linija od nekih stošesdeset kilometara jedna je od najprometnijih u cijelom Čileu. Možda čak i najprometnija. A zbog konkurencije cijene su niže, ispod čileanskog prosjeka, i iz istog razloga trebala bi i kvaliteta usluge biti bolja. No, s mojim autobusom kompanije Tur Bus to nije slučaj. Bus je dupkom pun, a do mene žena u nekim ranim četrdesetima s djevojčicom od desetak godina i jednom kupljenom kartom. Razumijem da ljudi žele uštediti koji peso, ali brate ne može jedna odrasla osoba s dijetetom, koje je daleko od bebe i koje se više ne može držati u krilu, zauzeti jedno sjedalo. No, čini se da vozač ovdje ne vidi nikakav problem. Prolazi pokraj nas, uzima nam karte i nastavlja dalje. Ponekad mi se čini da njurgam poput nonića, ali ovakve stvari me izbace iz takta. Nije potrebno puno pisati da mala nije bila u majčinom krilu, već se cijelo vrijeme migoljila između svoje mame i mene, bez pardona gazeći mi noge i svojim cipelama prljajući moje hlače. A dok se mala migolji (u jednom trenutku i skače), mama sebi s ogledalcem u ruci ležerno čupa obrve.
Hvala Bogu da do Santiaga ima samo sat i pol vremena. Krajolik je brežuljkast, a padine brežuljaka prekrivene su savršeno poredanim i sređenim vinogradima. Ipak je Čile jedan od najpoznatijih proizvođača vina na svijetu. Doduše ne toliko koliko susjedna Argentina, ali proizvodnja je više nego pristojna. Još uvijek se sjećam dobrog crnog vina Casillero del Diablo koje sam probao za mog prošlog boravka u Čileu prije šest godina.
Nakon oko sat i pol počinje se pojavljivati sve više i više zgrada. Polako se ulazi u Santiago. A prije nego li konačno bus stane na autobusnom kolodvoru, napravi stajanje na samom ulazu u Santiago na autobusnoj stanici Pajaritos. Iako sam namjeravo ići skroz do kraja, čupačica obra i njena kći skakačica u vis prisilile su me da na Pajaritosu izletim van. Tu je i stanica metroa pa stvar i nije toliko loša. A čak je to i moja linija metroa.
Miličevići iz Punta Arenasa imaju stan i u Santiagu. Ne koriste ga puno. Tek nekoliko dana, u najboljem slučaju tjedana, godišnje, ali kada se zasite Punta Arenas i čileanskog juga, imaju mjesto gdje mogu pobjeći. Pogotovo zimi koja je hladna tamo dolje na jugu. I dali su mi ključeve svog santiaškog stana. Stan je u četvrti Las Condes, jednog od bogataških četvrti Santiaga, u stambenoj zgradi koja ima svog portira i ne može bilo tko ući. Mene su najavili pa me portir očekivao. A čim sam otvorio vrata stana, imam što vidjeti: dnevni boravak ima nekih četrdesetak kvadrata, uz glavni tu je i sporedni dnevni boravak, potom kuhinja, tri spavaće sobe, dvije kupaonice - ukupno, onako od oka, sto i dvadeset kvadrata. Hrvatima očito nije loše ovdje u Čileu.
Za mog posljednjeg boravka u Santiagu prije šest godina vidio sam onaj najturističkiji dio grada - centar u kojem je Plaza de Armas, glavni gradski trg, a na njoj katedrala iz 18. stoljeća, prekrasan primjer baroka, i slobodno mogu reći - najljepša katedrala ovog putovanja. Do Plaze de Armas vodi šetnica Paseo Ahumada, uzduž koje su se smjestile mnoge trgovine, restorani i kafići, kao i kolica iz kojih je moguće naručiti 'mote con huesillo'. Mote je nešto nalik na hladni kompot od sušene breskve u kojem se osim tekućine dobije i komad slasne breskve te kuhana zrna pšenice. Ovo je tradicionalno čileansko ljetno piće i vrlo brzo mi je jasno zašto - vrlo je osvježavajuće. Žao mi je što ga ranije nisam otkrio jer bih sigurno dvadeset čileanskih dana provodio uz 'mote con huesillos'. Ili možda ne bih. Možda bi mi dopizdio nakon nekoliko dana.
Palacio de la Moneda, predsjednička palača iz 18. stoljeća, također je u centru grada. A odlazim i do crkve San Francisco čiji su temelji postavljeni daleke 1586. godine, što ju čini najstarijom crkvom u Santiagu. Godine se vide na crkvi i, za razliku od mnogih crkava u ovom gradu koje su nezanimljive kutije, ova je još jedno djelo oku ugodno. No, čim sam kročio unutra, počinje misa i ja počinjem spašavati se daleko koliko me noge nose.
Sljedeće jutro odlazim u Bellavistu, ležernu četvrt poznatu po restoranima i kafićima s terasama, vrlo blisko našem mediteranskom štihu. Bellavistu sam prošli put preskočio pa sam ovaj odlučio ne propustiti ju. Stara uspinjača duga 284 metara vozi od Plaza Caupolican, glavnog trga u ovoj četvrti, do Cerro San Cristobal, brežuljka koji se tristotinjak metara uzdiže iznad grada. Na njegovom vrhu je veliki bijeli izglancani kip Majke Božje, četrnaest metara visok, santiaška verzija Krista Iskupitelja Rio de Janeira. Pod njenim nogama nalaze se klupe i pozornica gdje je papa Ivan Pavao II 1984. godine održao misu za svog posjeta Čileu. No, najljepši je pogled na grad gdje se vidi kako je Santiago zapravo sagrađen u udolini, okružen planinama. Čak i unatoč smogu, od kojeg se ne vidi daleko i daljnji neboderi su potpuni izgubljeni u njemu, pogled je dovoljan da te zadrži neko vrijeme. Odavdje se vidi da Santiago nije visoki grad i, uz iznimku nekoliko visokih nebodera, većina grada čine zgrade do četiri ili pet katova visine. Kako je temperatura vrlo ugodna, otprilike suhih trideset stupnjeva, odlučujem se ispružiti na jednoj od onih klupa Ivana Pavla II i čilati.
Spuštam se tek za ručak, a u Bellavisti zaista nije teško pronaći mjesto budući da je restorana na svakom koraku. Ja se odlučujem za Galindo, kojeg spominje Biblija i koji je očito dobar jer je dupkom pun, ali imam sreće pa baš ulijetavam na posljednji prazni stol. Naručujem jedan dobar bife, jer mislim da je to najbolji način da se polako ova moja južnoamerička pustolovina približi kraju. Uz bife uzimam i lokalno pivo Edelstoff Barley s nevjerovatnih deset posto alkohola! Budući da većina piva u svijetu ima između 4,5 i 6 posto, možete samo zamisliti koliko je jako. Dovoljno da nakon ručka odteturam do mjesta susreta s Dairom, kolegicom s faksa, a koja već neko vrijeme živi u Santiagu. Upošljavamo noge i šećemo se centrom prije nego li odlučujemo predahnuti u još jednoj četvrti za izlaske - Lastarriji. I pao je još jedan kafić s terasom. Primijetio sam da terase nisu toliko česte u Čileu kao kod nas, iako veći dio zemlje ima vrlo ugodno temperaturu kroz cijelu godinu. Santiago je naravno iznimka i terasa je ovdje mnogo, što je jedna od stvari koje mi se u ovome gradu jako sviđaju.
Nedjelja je za čilanje. Odmor. Potom pakiranje za sutrašnji odlazak doma. Pa odmor. Pa opet pakiranje. Pa izlazak van u posljednju šetnju gradom bez nekakvog posebnog plana, već jednostavno šetnja po centru. Iako je nedjelja, ulice u centru su pune ljudi, mnoge trgovine su širom otvorene pa čak ni nemam osjećaj da bi trebao biti neradni dan. I dok gledam svijet kako ide svojim poslom, uz čašu 'motea con huesillo', počinjem se prisjećati onog dana prije dva mjeseca kada sam došao u paragvajski Asuncion. Od tada sam prošao tisuće i tisuće kilometara, najveći dio overland, kroz pet zemalja Južne Amerike: od Paragvaja preko Brazila i Urugvaja do Argentine i naposljetku Čilea. Bilo je puno dobrih i lijepih stvari, bio je tu Valparaiso, kao i cijene Brazila, ali prisjećajući se sada proteklih šesdeset dana, imam onaj nevjerovatni osjećaj da sam se jučer ukrcao u svojoj zagrebačkoj četvrti na tramvaj broj sedam i krenuo prema Novom Zagrebu i aerodromu. Vrijeme zaista brzo prolazi. Puno brže nego li bismo mi htjeli. Zato ljudi poslušajte jednu pametnu - uživajte. Uživajte u svakom danu života kao da vam je posljednji. Život je tu da se živi. Pa - živjeli!

---------------------------------------- FIN ----------------------------------------

UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9230 (Asuncion-Punta Arenas) + 1899 (Puerto Montt-Santiago de Chile)

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica