NE! VIJETNAM, KAMBODZA I LAOS NISU RATOVI! (Uvod)

Kada sam napuštao Aziju prije mjesec i pol dana prošavši samo petinu zamišljenog puta, osjećao sam se poraženo. Japan, Hong Kong, Makao i Kina nisu me ostavili ravnodušnim, ali oni su trebali biti samo uvod u Indokinu i zemlje Malajskog poluotoka, dio svijeta o kojem sam maštao već godinama. A odustajanje prije ostvarenja svog velikog sna činilo je sve još težim. Već tada sam slutio da ću se vratiti natrag i nastaviti otprilike ondje gdje sam stao krajem studenog. Stoga nekako i ne razmišljam o ovom putovanju kao svom drugom putovanju u Aziju, nego više kao nastavak ranije započete avanture.
Tibet će nažalost morati pričekati drugu priliku: vremenske prilike su ondje trenutno još nepovoljnije nego li su bile prije mjesec-dva, a i vremena je malo da bi se uklopio Tibet u nastavak putovanja. Neki drugi put... Ne sumnjam da će jednog dana taj drugi (odnosno treći) put konačno doći.
Indokina i Malajski poluotok imaju nekakav magični prizvuk. Vijetnam, Kambodža i Laos, Tajland, Malezija i Singapur još od davnih vremena su svojim prirodnim i kulturnim ljepotama privlačile putnike. Ali zatim je uslijedilo razdoblje ratova koji su desetljećima držali te iste putnike daleko od većine ovih zemalja. Na prvi spomen Vijetnama, Kambodže ili Laosa odmah se pomišlja na ratove koji su poharali ove zemlje u drugoj polovici 20. stoljeća. Priznajem, i ja sam prvo pomislio na njih. A vjerovatno i svi uokolo mene kad su čuli da se spremam na put u Indokinu. Ali gospodo, Vijetnam, Kamdodža i Laos nisu ratovi! Ovo su prekrasne zemlje koje se velikim koracima nanovo otvaraju i na velika vrata se vraćaju na svjetsku turističku pozornicu. Turista je svakim danom sve više, a ja upravo želim uživati u svemu što pruža jugoistočna Azija prije nego što postane prekasno. Prije nego što je potpuno pregaze turisti. Punim plućima naprijed! U novu avanturu!

DUG JE PUT OD ZAGREBA DO HANOIJA (Dani 1 & 2 – 8. i 9. siječanj 2007.)

Put koji uključuje pet aviona, gotovo dva dana putovanja i prijeđenih tisuće i tisuće kilometara. Let Croatia Airlinesa iz Zagreba za Frankfurt začudo polazi na vrijeme. Bit će ovo vjerovatno prvi njihov let koji nije kasnio ni minute. A i avion je jedan od najnovijih akvizicija naše nacionalne avio kompanije pa sam sve u svemu ugodno iznenađen prvom ovogodišnjom uslugom Croatije Airlines. Jedino malo škrtare na hrani (jedan sendvič i piće), ali nećemo sad biti izbirljivi. Samo se nadam da će s ovakvom uslugom i nastaviti. Ali s Croatijom se nikad ne zna, zar ne?
Malo šetuckanja gore dolje po frankfurtskom aerodromu i dva i pol sata čekanja do sljedećeg leta relativno brzo prolaze. Na redu je da se iskaže Lufthansa. A iskazala se baš i nije. Avio je star, s kožnatim uskim sjedalima na kojima su prije nas sjedile ne tisuće, već vjerovatno milijuni putnika. Avionska hrana je nekako u skladu s avionom: jedva probavljiva. A većina osoblja potpuno živčana pa se na trenutke istresa na putnike. Znam da je noćni let, ali moglo bi se proraditi na ljubaznosti.
Malo prije 2 ujutro slijećemo na istanbulski Ataturk aerodrom, najveći u Turskoj i jedan od dva u Istanbulu. Aerodrom je prenatrpan letovima i već se vidi da ga nagriza zub vremena. Stoga su Turci na azijskoj strani grada nedavno izgradili novi i moderni Sabiha Gokcen aerodrom kojeg trenutno koriste niskotarifne avio kompanije te Turkish Airlines za neke od svojih letova. U roku od par minuta prolazim kontrolu putovnica (s još jednim pečatom u njoj :-) i ulazim u aerodromski kaos. Iako su 2 ujutro aerodrom je pun ljudi, svi se naguravaju, viču i puno je policije koji su napravili ljudski zid ne bi li spriječili mnoštvo da navali prema izlaznim vratima. Kaos i šok. Izlazim iz dolaznog terminala i tražim lift na koji me jedan policajac ranije usmjerio, a koji vodi na odlazni terminal na četvrtoj razini. Guram se kroz gomilu, putem odbijam nekoliko ponuda taksija, i konačno uskačem u lift. Na odlaznom terminalu potpuno drugačija slika: pustoš, tu i tamo netko pospano šeće uokolo ili već spava na klupama. A za klupe postoji jednostavna riječ – užas! Tvrde, željezne, s naslonima za ruke... Ovdje moram provesti sljedećih 12 sati i već sad znam da će provod biti nezaboravan. Pokušavam malo odspavati, ali ne ide pa ne ide. Prvo se budim svakih desetak minuta, a onda u 4 ujutro čistači počinju glasno čistiti aerodrom i potom premještati klupe. U 8 sati se konačno predajem. Ostavljam kofer na aerodromu, uzimam metro do centra (1.50 turskih lira) i 40 minuta kasnije već se šećem Istanbulom. Malo se promijenio od mog zadnjeg susreta s njim prije gotovo četiri i pol godine. Tada sam proveo dva tjedna putujući Turskom od Istanbula do Troje, Izmira, Efeza, Prijene, Mileta, Didime, Pamukalea i natrag do Istanbula. Trenutno je grad malo pust, ali to je zato jer je zima. Tu i tamo koja grupa Japanaca s fotoaparatima. Prošli put krajem rujna i početkom listopada bio je pun turista. Prisjetio sam se Plave đamije, Aja Sofije, velikog Bazaara... Na povratku prema aerodromu počastio sam se pravim turskim kebabom za samo 1 tursku liru. Nikako da se naviknem na novu tursku valutu. Zadnji put je imala nula i nula i svatko je bio milijunaš (tada je omjer bio 1.500.000 lira za 1 dolar). Danas 1 lira vrijeda malo ispod 4 kune. Kako na starim tako i na novim lirama, s novčanica i kovanica se smiješi Mustafa Kemal Ataturk, otac moderne Turske.
Još malo gubim vremena u šetnji po aerodromu i, vjerovali ili ne, nailazim na poznanike na istanbulskom aerodromu! Moja kolegica Vanja s nizozemskog i njen dečko Jerko. A da stvar bude još neobičnija, svi putujemo istim avionom za Dohu i potom Kuala Lumpur. Tko bi rekao?! Vanja me nazvala negdje prije Božića i rekla da bi išla negdje oko Nove godine u Tajland pa ako joj mogu naći neku jeftinu kartu. Rekao sam joj za Qatar Airways iz Istanbula preko Dohe za Kuala Lumpur za cca EUR 525 što je dvostruko jeftinije od drugih avio kompanija. Nisam ni slutio da ćemo se susresti na istim letovima. Ona je s dečkom odlučila ići za Maleziju, a kasnije za Tajland i vjerovatno još malo po jugoistočnoj Aziji. Ona i Jerko imaju dva i pol mjeseca za svoju avanturu, a za petnaestak dana u Bangkoku će im se pridružiti i Jerkov brat. Gotovo je sasvim sigurno da ćemo se negdje usput opet vidjeti.
A što reći o Qatar Airwaysu? Tko čeka, dočeka. Riječ je o jednoj od četiri-pet avio kompanija s pet zvijezdica i nosi ih s pravom. Kretanje na vrijeme, veoma ugodan let i ljubazno osoblje, a avion najnovije čudo tehnike. Svako sjedalo u ekonomskoj klasi ima ispred sebe svoj vlastiti monitor s daljinskim preko kojeg u letu odabireš što želiš gledati između 30-tak dokumentaraca, još toliko različitih serija ili još toliko filmova, kako klasičnih tako i onih najnovije proizvodnje. Ako te ne zanima televizija, tu je 15-tak radio kanala, te 30-40 CD-a koje slobodno možeš preslušavati. Ako te i to baca u dosadu, tu je 30-tak različitih igrica koje igraš preko daljinskog: Tetris, Šah, Tko želi biti milijunaš itd itd. Okreneš daljinski na drugu stranu i tu je telefon koji možeš koristiti nakon što provučeš kreditnu karticu za plaćanje. Avionska hrana po izboru. Ja uzimam neko nacionalno katarsko jelo od riže sa šafranom i limunom, a pomiješana s janjetinom, pinjolima, grožđicama i raznim povrćem. U WC-u sapuni, gelovi i razne druge perverzije. A Qatar Airways je cijeli jedna velika perverzija. Ne bih se žalio letiti s njim i cijeli dan ako treba.
Aerodrom u Dohi je malo veća kutija za cipele. Nedavno su ga proširili pa sad ima više klupa, ali još uvijek samo jednu veliku trgovinu u prizemlju te samo jedan kafić na prvom katu. Dovoljno da ga cijelog obiđeš uzduž i poprijeko za 15-tak minuta. A mi imamo četiri sata i trideset minuta do leta za Kuala Lumpur! Razmišljali smo da otiđemo do centra Dohe (aerodrom je udaljen samo 8 km od centra grada), ali trebala bi nam viza. Navodno bi nam dali tranzitnu da možemo napustiti na par sati aerodrom, ali nam je ipak savjetovano da ne idemo jer bismo mogli upasti u gužvu i promašiti let. Ostajemo tako na aerodromu i umiremo polako od dosade. Jedinu zabavu pruža nam spiker preko razglasa koji neprestano proziva ljude koji kasne na letove, a takvih baš i nije malo. I uvijek napomene «Ovo je posljednji poziv», ali onda uslijedi još jedan i još jedan i još jedan za istu osobu.
23:35, točno u minutu, vrijeme je kad konačno polijećemo prema Kuala Lumpuru. Let traje šest i pol sati, ali nažalost ovaj avion je nešto stariji pa nema igračaka kao onaj prethodni. Ostajem malo razočaran, ali i da ima one perverzije, vjerovatno se njima ne bih koristio jer sam mrtav umoran i jedva sam dočekao da sjednem u sjedalo i zaspim. Iskreno, ne sjećam se baš ni kad smo poletili, ali znam da je let imao dosta turbulencija. Šest i pol sati prošlo je prije nego li si rekao keks.
Gotovo 30°C u Kuala Lumpuru, sparno, zrak težak. Svugdje puno zelenila; iz aviona je izgledalo sve kao jedna velika prašuma. Polako ću se morati privikavati na ove temperature jer u većem dijelu jugoistočne Azije one se u ovo doba godine kreću između 25 i 35°C. Zamijenio sam zimu ljetom. Not bad. Not bad at all.
Rastajem se s Vanjom i Jerkom. Oni ostaju par dana u Kuala Lumpuru, a ja nastavljam prema Vijetnamu. Peti i posljednji let. Aerodrom u Kuala Lumpuru je više nego ogroman: njegove dvije terminalne zgrade (od ukupno tri) povezuje vlak, cijeli aerodrom je u zelenilu, prostran, čist kao suza, efikasan. Sada razumijem zašto je Kuala Lumpur proglašen najboljim aerodromom na svijetu 2006. godine. A da na to ne zaboravimo, tu su veliki posteri na kojima se hvale prvim mjestom. Vlakom odlazim do glavne terminalne zgrade, a zatim hvatam aerodromski bus za MR 1,50 (valuta u Maleziji je ringit; MR 1=HRK 1,60) koji me vozi do treće terminalne zgrade, one koja nije povezana vlakom s glavnom zgradom. Ovaj terminal je poznat kao LCCT (Low-cost carrier terminal), udaljen je od glavne aerodromske zgrade cca 20 km (20 minuta vožnje autobusom) i, kao što njegovo ime kaže, riječ je o terminalu za niskotarifne avio prijevoznike, uglavnom Air Asia, prvog i najvećeg azijskog niskotarifnog prijevoznika. Let Air Asia za Hanoi kupio sam preko interneta prije 10-tak dana i platio ga HRK 520. Uredno se čekiram na let, još jednom prolazim razne kontrole, i onda čekam i čekam. Prvi let koji kasni. Šećer na kraju. U polasku kasni gotovo sat vremena, ali putem malo dobiva na vremenu pa u Hanoi slijećemo sa samo pola sata zakašnjenja. Let prilično udobnim avionom trajao je tri i pol sata. Putem smo prolazili preko planinskih vrhova, rijeka i jezera najprije Tajlanda, a zatim Laosa i konačno Vijetnama. Nisam mogao, a ne razmišljati da ću tamo dolje biti i ja za par tjedana. Tik prije slijetanja poplavljena rižina polja...
Prvi dodir s Socijalističkom Republikom Vijetnam (da, i Vijetnam je službeno komunistička zemlja, ali neslužbeno je više u kapitalizmu nego komunizmu) je kontrola putovnica. Viza koju sam dobio u Pekingu još u studenom vrijedi samo do 20.01. pa ću je morati produžiti u Hanoiju za nekih 20-tak dolara jer mi treba 5 do 7 dana ekstra. I dok o tome razmišljam, policajac mi vraća putovnicu s velikim osmjehom preko lica. Otvaram putovnicu i pronalazim uz vizu pečat na kojem piše: «Dozvoljeno ostati u Vijetnamu do 24.01.» Ne mogu vjerovati koje li imam sreće. Upravo sam bez da sam i pitao dobio par ekstra dana koliko mi je bilo potrebno i tako uštedio pare. Još jednom pažljivo gledam ulazni pečat i zaista piše 24.01.! Već volim Vijetnam!
Smještaj za prve tri noći rezervirao sam preko interneta. Darling Guesthouse je imao odličan opis na stranici i nalazi se u samo centru povijesne četvrti Hanoija. Sve je nadohvat ruke. Osim aerodroma. Noi Bai aerodrom se mora nalaziti popriličan broj kilometara daleko od vijetnamskog glavnog grada jer taksi (koji mi je za USD 10 poslao hotel) vozi do hotela gotovo sat vremena. Konačno stižem u Darling Guesthouse, visoku kolonijalnu zgradu (poput većine u povijesnoj četvrti), srdačno me dočekuju, nude mi čaj ili kavu, i nisam ni trepnuo, a već mi recepcioner nosi kofer u sobu na drugom katu. Soba je prostrana s novim parketom i kolonijalnim namještajem te televizorom s kabelskom. Čak ima i vlastiti balkon, ali iz nekog meni neznanog razloga balkonska vrata su zaključana. Kupaonica je vidjela bolje dane, ali ne žalim se. Za USD 10 po noćenju (s doručkom) dobio sam više od očekivanog.
Još samo trebam nešto pojesti i onda se bacam u krevet. Put je bio duuuugačak. Cijela je četvrt puna restorana tako da pronaći nešto za jelo nije teško. U jednom od restorana nailazim na grupicu Amerikanaca i Šveđana koji me zovu za svoj stol i tako se uz pivo i hranu upoznajem s njima. Već neko vrijeme putuju po Aziji, jedni čak na biciklima i misle preko Kine i transsibirske željeznice otići do Europe. Daju mi nekoliko korisnih savjeta o Vijetnamu i posebice hrani jer ovdje se sve vrti oko hrane. Navodno je vijetnamska hrana jedna od najboljih na svijetu i u to se već večeras uvjeravam. Odlična miješana riža (riža s raznim povrćem, jajima, nečim što liči na morske plodove i začinima) i hrskava pečena govedina za samo 35,000 donga te izvrsno i ne pretjerano jako vijetnamsko pivo za 3000 donga! (1000 donga=HRK 0,37). Pivo koje košta 1 kunu! Toga ima samo u Vijetnamu. Već mi je sad jasno da ću se ovdje brzo udebljati, bilo od pive bilo od hrane. Postat ću špek, kako kaže moja Orhideja.
Kako tonem polako u san, ne mogu, a da ne razmišljam koliko već volim Vijetnam.

HANOI (Dan 3 – 10. siječanj 2007.)

Na nogama sam već u 06:30. Iako sam sinoć bio mrtav umoran i noćas spavao kao top, Hanoi se počeo buditi još prije 06:00 sati, a u 06:30 izvana već dopire tolika buka da spavanje postaje nemoguća misija. Čujem ljude kako se deru iz sveg glasa, ali najglasniji su motori i automobili čiji vozači bez milosti neprestano posežu za trubama. Nema sekunde, a da netko ne potrubi. Toliko je trubljenja da nitko više ne zna tko kome trubi. Još prije dolaska u Vijetnam pročitao sam da je automobila ovdje jako malo, a motocikla jako puno, ali ipak nisam bio posve spreman za prometni kaos na koji sam naišao. Mislim da ne bih pogriješio ako kažem da na svakih tisuću motocikala dolazi tek jedan automobil. Motocikli se guraju posvuda: u jednosmjerne ulice, u uske uličice povijesne četvrti, na pločnike među ljude... Na motociklima rjetko sjedi samo jedna osoba. Obično ih je dvoje, a ponekad i troje, a ponekad još i stanu i kutije, vreće, koferi i slično. Postoje tu i tamo pješački prijelazi i poneki semafor, ali kao da ih nema. Služe samo kao gradski ukras. A prijeći cestu je puka igra kola sreće. Može sve proći dobro, a može i ne tako dobro. U vodiču piše da se u Vijetnamu kada se prelazi cesta mora uspostaviti kontakt očima s vozačem. Problem je samo što kad na tebe juri stotinjak motocikala ne znaš kamo da usmjeriš svoj pogled. Rješenje sam ipak našao. Kad ih je puno, nasred ulice se zaustavi par sekundi, zatvori oči i pomoli se da će te zaobići bez ozljeda. Zasad funkcionira.
Taksija u Hanoiju ima, ali puno je više xe om-a ili mototaxija. Svakih par metara na ulici čuješ «Halo, moto!». Motociklisti nude da te za par desetaka tisuća donga prevezu do nekog od muzeja, hramova, palača... Odlučujem uzeti jedan xe om i započeti razgled Hanoija s čovjekom s kojim je u Vijetnam došlo moderno doba – otac domovine, Ho Chi Minh. Putem do Ho Chi Minhova mauzoleja moj se vozač gura među tisuće drugih motocikala, na trenutke vožnja postaje i malo opasna, ali priznajem: uživam u svakom trenutku! Mogao bih se lako navući na ovo. Promatram svakodnevni život vijetnamskog glavnog grada: kao da se svih 3.5 milijuna stanovnika Hanoija slilo u centar; svi negdje žure bilo na kotačima bilo na nogama, posvuda trgovine koje prodaju sve i svašta (često se uz odjeću i obuću u istoj trgovini nađu CD-i, DVD-i i hrana), a najdraže su mi Vijetnamke, mlade i stare, sa svojim tradicionalnim vijetnamskim šeširima ispletenima od ananasova lišća, a koje preko ramena nose dugačak štap i na oba njegova kraja obješena po jedna okrugla pletena posuda gdje se najčešće nalazi voće i povrće za prodaju. I svi se neprestano smiješe. Zemlja osmijeha – tako bih nazvao Vijetnam. Putem mi vozač pokazuje pogrebni kombi koji ide prema groblju. Riječ je o običnom kombiju od 12-tak mjesta ukrašenom izvana pogrebnim vijencima od cvijeća, a na prednjem staklu obješena je velika slika pokojnika. Unutra je čini se sva njegova bliža i dalja rodbina. Vjerovatno je ovako ekonomičnije putovati na sprovod.
15-tak minuta kasnije i olakšan za 40.000 donga nalazim se pred posljednjim počivalištem Ho Chi Minha. Ogromna komunistička kockasta građevina okružena vrtovima izgrađena je nakon smrti Ho Chi Minha 1969. godine kako bi udomila njegovo balzamirano tijelo. Ujak Ho, kako ga ovdje nazivaju, zaslužan je za oslobađanje Vijetnama od Japanaca i Francuza, a kasnije i Amerikanaca. Godine 1925. osniva narodnu vojsku protiv francuskih kolonijalista, potom japanskih okupatora u drugom svjetskom ratu. Kasnije se ona preimenovala u Viet Minh, a u vrijeme tzv. Američkog rata (kako ovdje nazivaju Vijetnamski rat) u Viet Cong koji je godinama nanosio teške gubitke Amerikancima. Za života Ho Chi Minh je bio doživotni predsjednik Sjevernog Vijetnama s Hanoijem kao glavnim gradom, a umro je ne doživjevši ujedinjenje zemlje do kojeg je došlo 1975. godine kada je Saigon (današnji Ho Chi Minh City), dotada glavni grad Južnog Vijetnama, konačno pao u komunističke ruke, a Amerikanci se povukli nakon deset godina borbi. Ho Chi Minhovo balzamirano tijelo leži u staklenom lijesu okruženom vojnicima i čini mi se da je u puno boljem stanju od Mao Tse Tunga kojeg sam pohodio u studenom. Vjerovatno zato što ujak Ho svake godine putuje na tri mjeseca (od rujna od prosinca) u Moskvu na godišnji face-lifting.
Uokolo mauzoleja uređeni su prekrasni vrtovi s palmama i umjetnim jezercima, a u jednom od takvih vrtova nalazi se i predsjednička palača, vjerovatno najljepša kolonijalna građevina u čitavom Vijetnamu izgrađena početkom 20. stoljeća za francuskog guvernera Indokine koji je odavdje iz Hanoija upravljao Vijetnamom, Kambodžom i Laosom. Danas je ona rezidencija predsjednika Socijalističke Republike Vijetnam i nažalost zatvorena je za javnost, ali na cca 25°C ugodno je prošetati se okolnim vrtovima i razgledati dvije jednostavne kuće u kojima je živio Ho Chi Minh. Naime, stari nikada nije živio u predsjedničkoj palači već se odlučio za skromnost. Tu su njegove jednostavne spavaonice, uredi, ali i garaža s dva oldtimera od kojih je jedan Peugeot 404. Još malo se zadržavam u četvrti i posjećujem Ho Chi Minhov muzej koji priča priču desetljeća i desetljeća borbe Vijetnamaca za nezavisnost i slobodu. Ulaznica u svakih od ovih lokaliteta ne dolazi više od 10.000 donga.
Lagana šetnja ulicom kolonijalnih palača, danas uglavnom veleposlanstava, dovodi me do Van Mieu, hrama književnosti. Ogroman kompleks osnovan je još 1070. godine kao hram, škola i knjižnica. Stoljećima je Van Mieu bio mjesto gdje su se školovali istaknuti ljudi i mnogi ga danas nazivaju prvim vijetnamskim sveučilištem.
Natrag na xe om-u koji me vozi prema jezeru Hoan Kiem, središnjem jezeru Hanoija. Grad ih ima nekoliko, ali ovo je najljepše i najuređenije, nalazi se u samom centru grada, a okolo njega uređen je park sa šetalištem i uz njega luksuzni restorani i kafići te trgovine. Hram Ngoc Son nalazi se na jednom od njegova dva otoka i crvenim drvenim mostom povezan je s kopnom. Vodič kaže da je ovo zelena oaza Hanoija, idealna za opuštanje, ali nekako mi je teško opustiti se kad uokolo miševi kolo vode. Ili bolje reći štakori. Za bijelog dana slobodno šeću otokom. Kako li se samo već nisu našli na nekom od restoranskih stolova? Dajem petama vjetra. Na drugi otok s «Kornjačinom kulom» se na sreću ne može. Kornjača je vijetnamska mitološka životinja. Priča kaže da je sredinom 15. stoljeća kralj Ly Thai To čarobnim mačem otjerao Kineze iz Vijetnama. Jednog dana je s mačem plovio na čamcu po Hoan Kiemu, iznenada se pojavila golema kornjača, uzela mu mač i nestala u vodi. Od tada je jezero poznato pod imenom Hoan Kiem ili, u prijevodu, Jezero vraćenog mača jer je kornjača vratila mač njegovim božanskim vlasnicima.
Ručam u jednom od restorana s pogledom na jezero, ali od mirnog ručka naravno ništa jer trube rade punom parom. Prestaje li ikada ova buka? Pomislio sam da uzmem čepiće za uši i s njima hodam gradom. Hrana je naravno opet izvrsna: thit lon nau chanh an voi com (kuhana svinjetina u umaku od limuna s lukom i rižom) i vijetnamsko 333 (ba ba ba) pivo. Račun 74.000 donga jer je ipak riječ o boljem restoranu u kojem se plaća pogled.
Na putu prema hotelu šećem se polagano povijesnom četvrti Hanoija i uživam u kolonijalnoj arhitekturi. Većina kuća je u prilično lošem stanju, ali ima ih i dosta renoviranih. Tradicionalno imaju dva ili tri kata s balkonima i prozorima s drvenim škurama, visoke su, ali jako uske, a boja koja prevladava je žuta s malo bijele, smeđe ili zelene.
Par sati spavanja bilo je dovoljno da se povratim za večerašnje tzv. vodeno lutkarsko kazalište. Vijetnamski rio nuoc. Riječ je o tradicionalnoj vijetnamskoj zabavi koja je nastala u sjevernom Vijetnamu prije oko 1000 godina kada su seljaci, uglavnom radnici na rižinim poljima, zabavljali prisutne predstavama na vodi. Nekad na polju, danas u kazalištu, malo se promijenilo: pozornica je na vodi i lutke se kreću u vodi, koriste se pirotehnička sredstva, a cijela je predstava popraćena tradicionalnom vijetnamskom glazbom. Radnja se vrti oko svakodnevnog života poput rada na rižinim poljima, ribolova, dječje igre u vodi, ali protkano vijetnamskom mitologijom o kornjačama, zmajevima... Teško da je netko u kazalištu ostao razočaran jednosatnom predstavom. A još kad se uzme u obzir da košta samo 40.000 donga...

HOA LU & TAM COC (Dan 4 – 11. siječanj 2007.)

Nikad više neću toliko spavati poslijepodne. Jučer sam se prije lutkarske predstave tako lijepo naspavao da noćas nisam mogao sklopiti oči do iza 02:00 ujutro. A «velika predstava» na ulicama Hanoija počinje već prije 06:00 sati tako da se baš i naspavao nisam.
Danas mi je potrebno malo tišine. Iako je Hanoi očaravajući, moram se malo maknuti iz te buke! Idem u prirodu. Uplatio sam preko turističke agencije Sinhkhan Travel jednodnevni izlet u Hoa Lu i Tam Coc, cca 100 km južno od Hanoija (USD 21, uključen prijevoz busom, vožnja čamcima, ulaznice, ručak i vodič na engleskom). Polazak je u 08:00 sati. U grupi nas je ukupno 14, polovica od tog broja Francuzi, zatim nekoliko Koreanki, jedan stariji nizozemski par i ja. Po nečemu što bi trebalo ličiti na autocestu vozač vozi 200 km/h i redom pogađa sve rupe i leti preko neravnina. A ja u zadnjem redu. Lunapark. Toliko o planu da malo odspavam do prvog stajanja. Putem se izmjenjuju sela i rižina polja na kojima seljaci još uvijek rade ručno, samo tu i tamo se vidi koja mašina. Nešto malo stoke pase na ono malo zemlje koja nije poplavljena i pretvorena u rižina polja. Proizvodnja riže je glavna gospodarska grana Vijetnama još od najdavnijih vremena i riža je stoga glavni sastojak vijetnamske kuhinje. U zadnjih par godina vijetnamska je vlada shvatila da se ne može cijela ekonomija države vrtiti oko poljoprivrede i riže pa sve više i više ulaže u razvoj industrije. Nažalost, imam osjećaj da će za 10-15 godina Vijetnam postati zagađen poput Kine. Posebice zrak koji je trenutno, zbog nedostatka industrije, u Vijetnamu jako čist, čak i u Hanoiju. Na «autocesti» putem viđamo pokvarene autobuse pune ljudi i drago mi je da se to nama danas ne događa. A čim sam pomislio na to, dogodi se isto i nama. Ode guma. Stajemo na pola sata u jednoj trgovini suvenirima, onima namjenjenima isključivo strancima u kojima su cijene po deset puta više nego u normalnim trgovinama i gdje «padaju» samo idioti. Vozač i vodič mjenjaju gumu u ubrzo nastavljamo prema Hoa Luu. U vrijeme dinastija Dinh i Le u drugoj polovici 10. stoljeća Hou Lu je bio glavnim gradom Vijetnama. S vodičem (ime je rekao, ali zapamtio ga nisam) razgledavamo dva sačuvana hrama podignuta u spomen na kraljeve spomenutih dinastija, ali iskreno, Hoa Lu me previše ne zanima. Na desetke sličnih hramova sam već vidio po Japanu i Kini. Ono što me više zanima su okolne planine, rižina polja i seoski život koji je prekrasna pozornica Hoa Luu.
Nakon poprilično oskudnog, ali ukusnog ručka (hvala Bogu da sam sjedio za stolom s Koreankama koje jedu kao ptičice jer inače bi ostao posve gladan – Francuzi i Nizozemci su navalili svim snagama na hranu na svojim stolovima) ukrcavamo se po dvoje na čamce i uz veslanje dvije Vijetnamke, jedne od nekih 70-tak godina i druge nešto mlađe, započinjemo plovidbu po rijeci Ngo Dong u Tam Cocu. Pejzaž oduzima dah. Teško ga je opisati rječima. Ovo je nešto što sam čekao još od Japana i Kine. Ono što mi je falilo u studenom da bi putovanje bilo koliko toliko potpuno. Jer bogatstvo Azije leži u prirodi. Relaksirajuća vožnja traje oko dva sata. Seljaci na rižinim poljima, ribari s mrežama u rijeci, sakupljači riječnog bilja... Dosta turista u drugim čamcima, ali zanemarivo. Posvuda visoke stijene izranjaju iz rijeke i rižinih polja, a prolazimo čamcima i kroz nekoliko špilja. Mir koji para jedino zvuk vode. Odmor za dušu, oči i naravno – uši.
U Hanoiju večeram u istom restoranu u kojem sam večerao u utorak navečer. Uzimam com rang thap cam (mješanu rižu) s de xao can toi (kuhana kozetina s celerom i mladim lukom) uz kriglu vijetnamskog piva. Zasitno, ukusno i jeftino – 55.000 donga.

ZALJEV HALONG (Dani 5 & 6 – 12. i 13. siječanj 2007.)

1969 otoka razbacanih u smaragdnim vodama zaljeva Halong. Tako bi se najlakše mogao opisati ovaj prirodni fenomen koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Udaljen otprilike tri sata vožnje istočno od Hanoija, zaljev Halong je kutak za opuštanje nakon buke i gužve vijetnamskog glavnog grada.
Uplatio sam dvodnevno krstarenje po Halongu s noćenjem na brodu za USD 40 (uključen prijevoz do Halonga i natrag u Hanoi, brod, ulaznica, vodič na engleskom, dva ručka, večera i doručak). Kombi me kupi u 08:00 sati ispred hotela i autocestom, malo boljom od jučerašnje, vozi prema Halongu. Putem naravno obavezno zaustavljanje u jednom od onih turističkih trgovina u kojima svi razgledavaju, ali nitko nikad ne kupuje ništa. Nasmijala me tabla na kojoj piše da su svi proizvodi djela hendikepiranih osoba te da sav novac od kupovine ide njima. Baš! Kao da svatko pametan ne zna da sve ide vladi koju, koliko sam primjetio, baš i ne zanima običan narod. Vlada će pokušati na sve načine oderati turiste samo da se domogne dolara kako bi i dalje nastavila nesmetano uživati u ljepotama života. A ako se pogledaju državne zgrade po Hanoiju, primjećuje se da su daleko više uređenije i luksuznije od običnih kuća. No, vratimo se na trgovinu. Nalazi se u nekakvom gradiću na pola puta do Halonga, a od ostalih kuća odvojena je zidom. Na vratima piše velikim slovima: «Ne preporuča se izlaženje iz dvorišta zgrade. Tko izađe, izašao je na vlastitu odgovornost!» Kao da je opasno. Vani par običnih ljudi u svojim trgovinama i štandovima žele prodati koji suvenir (jeftinije nego u turističkoj trgovini) i zaraditi koji dolar. Ono da je opasno je još jedan od vladinih pokušaja da te zadrži unutar turističke trgovine i pokuša te oderati. Odlučujem izaći i malo prkositi. Nitko me ne zaustavlja niti me išta pita. Hrpa ostalih turista je također vani i kupuje kod lokalnog stanovništva.
Oko 11:30 iskrcavamo se iz kombija u luci Halong Cityja. A tu me dočekao šok i razočaranje. Usidrene u luci čekaju stotine brodica, a okolo tisuće turista. Toliko o miru i tišini. Vodič Tai ukrcava nas u jednu od brodica. Riječ je o drvenoj brodici na tri kata: prvi kat su kabine za spavanje, drugi kat je blagavaonica sa stolovima i klupama, a treći kat je terasa s klupama. Brod je veoma kvalitetno napravljen, ima čak i jarbol, ali čini se da ga danas i sutra neće koristiti. Većina grupe je skandinavska: dvije Dankinje, švedski par i jedan Norvežanin. Skandinavsku dominaciju razbija troje Australaca, jedna Japanka, ja i jedan tip koji baš i ne govori previše pa ne znam odakle je točno, ali uspio sam uhvatiti par riječi na tečnom engleskom pa mora biti iz Australije, SAD-a, Novog Zelanda, Engleske ili slično.
Osrednji ručak na brodu i potom poslijepodnevno krstarenje po zaljevu. Ono što sam prvo pomislio da neće biti tišine, prevario sam se. Otoka je toliko da svatko ima neki maleni zaljev za sebe, a i nakon što se «smjeste» sve brodice, sigurno još ima slobodnog mjesta. Pejzaž je nešto što dosad nisam nikada vidio. U moru prekrasne smaragdne boje razbacane su na stotine i stotine otoka. Gdje god da pogledaš, tu su otoci. Neki su veći, neki manji i više sliče stijenama nego otocima. Ali budući da i mi doma imamo puno otoka, a svaku hrid nazivamo otokom, onda ću Vijetnamcima priznati da ovdje imaju 1969 otoka. Zajedničko svim otocima je da su jako strmih padina, kod većine izgleda kao da ih je netko oštro razrezao nožem, stijenoviti su i obično pri vrhu imaju bujnu vegetaciju. Neki su otoci «probušeni» špiljama pa kad je vrijeme lijepo, a razina vode niska moguće je proći u čamcu s jedne na drugu stranu otoka. Nažalost, danas je vrijeme ugodno, ali ipak nedovoljno toplo za kupanje. Otprilike 20°C. Legenda kaže da je zaljev Halong mjesto gdje se veliki zmaj, koji je dotad živio u planinama, spustio na more. Dok je ovdje letio, njegov dugački rep je izrovao zemlju koja se napunila morem, a najviši dijelovi kopna koje more nije prekrilo su današnji otoci Halonga. Dok gledam sve te otoke, ne mogu se prestati pitati kako se kapetani ovih turističkih brodica ovdje snalaze. Sve izgleda isto. Stoga se i ne čudim kad nas Tai upozorava da se ne udaljavamo previše od brodice kada je došlo vrijeme za vožnju kajaka (uključeno u cijenu). Još ljepši način da se pobliže povežeš s prirodom zaljeva Halong. Norvežanin, koji je inače moj cimer u brodskoj kabini, odlučio je provozati se kajakom s pivom u ruci. Naime, pivo se može kupiti u baru na našem brodu, ali za 15000 do 20000 donga. Druga opcija je kupiti pivo kod jednog od lokalnog prodavača na čamcima kojima okruže tvoj brod čim se usidriš. Tada košta 5000 donga, ali onda plaćaš još 5000 donga takse za ispijanje piva na brodu. Norvežanin iz principa to ne želi učiniti pa kupuje pivo iz kajaka i pije ga u kajaku kako bi zaobišao pravilo. Vidim da je Tai ljut iako to pokušava sakriti. Iskreno, baš mi je drago što je Norvežanin učinio to što je učinio jer me Tai živcira sve više i više. Cijelo vrijeme nas goni nešto po brodu, kad stajemo razgledati jednu od špilja, sve ide jako brzo i ne daje nam ni sekunde vremena za fotografiranje. Šveđani se ipak malo zaustavljaju da naprave par fotki što on uopće ne primjećuje. Vraćamo se na brod i krećemo. Tek nakon desetak minuta vožnje primjećuje da netko fali. Vraćamo se i na doku pronalazimo Šveđane. Sve u svemu Tai je još veći diktator u ovom poslu od mene. A ja sam mislio da većeg diktatora od mene nema...
Na brodu ipak nakratko razgovaram s Taijom o trenutnoj situaciji u Vijetnamu koja me jako zanima. Nije baš zadovoljan. Kaže da narod jako loše živi i da vlada uopće ne pokušava išta promijeniti. Velika je nezaposlenost, a i oni koji rade, nemaju baš Bog zna koju plaću. Kaže da se zarađuje cca 800 dolara godišnje. Sram me uopće pomisliti, a kamoli reći, koliko ja zarađujem.

Noć na brodu je malo prohladna, ali čim su ugasili agregat, odmah se tone u san. Zaspao s agregatom, budim se s agregatom. Uključuju ga u 06:30 i nakon toga nemoguće je nastaviti sa spavanjem. Doručkujemo i zatim još malo krstarimo po zaljevu. Još otoka i otoka, a tu i tamo i ribarskih sela koja su u potpunosti izgrađena na vodi. Jednostavne drvene kućice na pontonima s ribnjacima ispred, uglavnom nekoliko takvih kućica povezanih u selo, a ponekad i osamljene. Svaka s barem jednim čamcem ispred, a nerjetko i dva i tri koje ribari koriste svaki dan za bacanje i podizanje mreža. Takvih viđamo nekoliko. Ono što mi upada u oči su psi u tim plutajućim kućama koji su osuđeni na tih 10-20 četvornih metara prostora.
U podne smo natrag u Halong Cityju, ručamo u jednom od restorana, a potom natrag prema Hanoiju uz obavezno zaustavljanje u istoj turističkoj trgovni. Ne odustaju. Putem promatram ljude na cesti, uglavnom na motociklima, i čudim se što sve stane na te male mašine. Ne prevoze se samo ljudi, nego i cijele kutije limenki coca cole, staklene vaze i čaše, hrana, a najdojmljiviji su magarac i svinja sa svezanim nogama i na leđima polegnuti na motocikl iza vozača. I tako po autocesti. Što se pejzaža tiče, rižina polja i rižina polja. Nekoliko sela i gradića s tradicionalnim uskim i visokim kućama čija je samo prednja fasada ofarbana i uređena, a iza i sa strane ostavljeni su sivi betonski zidovi. Izgleda malo smješno, ali vjerovatno je to ušteda na novcu i boji ako im se u budućnosti prikvači neki susjed. Ili možda se samo prave važnima s frontalnom fasadom.
Uzimam kofer u hostelu i naručujem taksi do željezničkog kolodvora. Prethodno pitam u hostelu koliko će me otprilike taksi izaći i recepcioner mi kaže oko 25000 donga. Ulazim u taksi i vozač kaže: «60000 dong. No meter sir.» E nećeš. Odgovaram mu da znam da je oko 25000 i nek uključi taksimetar. Pokušava izvući 40000. Ne pristajem. Konačno kaže 30000. Dogovoreno. Krećemo napokon prema željezničkom kolodvoru. Malo mi se žuri. Imam još pola sata do vlaka kad primjećujem da se gubi po gradu, čak jednom izlazi da sazna smjer. Dolazim desetak minuta prije polaska vlaka u 19:00 sati. Na kraju taksist ponovno pokušava s osmjehom iskamčiti 40000 donga, ali u ruke mu stavljam 30000 i odlazim. Pred vlakom kofer i kartu mi uzima čovjek u odori za kojeg sam isprva pomislio da ja službenik u vlaku, no ubrzo, ali prekasno, shvaćam da je nosač koji će pokušati izvući pare iz mene. U kupeu kao iz topa kaže: «10 dolars sir.» Moš' mislit. Znaš gdje si možeš zabit deset dolara. U ruke mu stavljam 13000 donga (cca 90 centi), on pokušava izvući 5 dolara, ali mu dajem do znanja da se više ne zajebava sa mnom. Zašto ovi ljudi misle da su svi turisti idioti koji će im doslovno baciti novac u ruke koliko god tražili?
Reunification Express ili Ekpresni vlak ujedinjenja (zapravo je riječ o dnevno nekoliko vlakova istog imena) putuje 1726 km između Hanoija i Ho Chi Minh Cityja (Saigona) brzinom od prosječno 48 km/h (toliko o ekpresnom vlaku) i potrebno mu je oko 40 sati da dođe od jednog do drugog grada. Putem se zaustavlja na povećem broju stanica, a moja stanica je Danang u nekadašnjem južnom Vijetnamu, 16 i pol sati vožnje od Hanoija. Tvrdi krevet u vlaku došao me 462000 donga. U usporedbi s kineskim vlakovima, ovaj vijetnamski je poprilično osvježenje. Čišći je, kreveti su za razliku od onih kineskih ovdje zatvoreni po šest u kupeu, a odmah po kretanju ti daju besplatno bocu vode. Jedino što su kreveti postavljeni dosta nisko pa se putnici «europskih dimenzija» ne mogu uspravno posjesti. Iako ne govore engleski, uspio sam se skompati s Vijetnamkama u kupeu, a tu je i Nijemac sa svojom vijetnamskom djevojkom.

IZ HANOIJA PREKO DANANGA ZA HOI AN ( Dan 7 – 14. siječanj 2007.)

Vrijeme u Reunification Expressu brzo prolazi. Prespavao sam koliko toliko cijelu noć i veći dio jutra. Oko 09:00 bude me stjuardese koje nam donose besplatni slatki kruh za doručak. Gledam kroz prozor. Još uvijek rižina polja, ali što idemo južnije ona su začudo zelenija. Pred Danangom vlak izlazi na samu morsku obalu. Južnokinesko more. Sjećam ga se iz Makaa. Još uvijek je smeđe boje. Ispod nas valovi udaraju u stjenovitu obalu. Pada kiša.
Pred sam dolazak u Danang stjuardese nas ponovno časte – ovaj put ručkom pred kojim se zrakoplovne tvrtke mogu posramljeno sakriti. Vijetnamske željeznice su jedno veliko iznenađenje. Doista nisam očekivao ovakvu uslugu.
11:30 sati. Vlak ulazi u Danang. Kiša je prestala padati pred Danangom i u gradu sije sunce svom žestinom. Sparina. Sigurnih je 30°C. Trebat ću se nabrzaka naviknuti na novu klimu. Majica mi se već lijepi za tijelo. Još u vlaku razgovarao sam s Nijemcem iz kupea i njegovom vijetnamskom djevojkom. Saznao sam da iz Dananga idu odmah za Hoi An, mali kolonijalni gradić 30 km južno od Dananga, pa sam odlučio ići s njima i podijeliti trošak taksija. Danang ionako nema puno za ponuditi turistima. Riječ je o četvrtom po veličini gradu Vijetnama (nakon Saigona, Hanoija i Haiphonga) s nekoliko zanimljivih kafića i restorana, ali od kulturnih ili prirodnih spomenika nema ništa. Prije nego li pronađemo taksi, u obližnjem kafiću prilagođavamo se novoj klimi uz šalicu kave koja je u Vijetnamu odvratno slatka. Čuo sam o njoj od drugih backpackera na koje sam nailazio i evo sad je probavam i nikad više. Kao da je pola šalice natrpano šećerom, a ostatak kavom.
Pronalazimo taksi koji nas za USD 8 pristaje odvesti do Hoi Ana. Putem prolazimo pokraj dugih pješčanih plaža Dananga dok sunce još uvijek prži. Vozač nam pokazuje tzv. Mramornu planinu kojom se ovdašnje stanovništvo hvali, a o njoj sam čitao i u LP vodiču. Planina i nekoliko pagoda na njoj. Samo što je ta planina više nalik na brežuljak nego planinu. A možda je čak i pretenciozno nazvati je i brežuljkom. Više je nalik na malo veću stijenu s dvije pagode (toliko ih uočavam u onih 5 sekundi dok taksi prolazi pokraj «planine»).
Putem nam taksist pokušava prodati raznorazne ekskurzije, kao i odvesti nas u neki njegov hotel (kako bi naravno pobrao proviziju). Po dolasku u Hoi An prvo obilazimo hotel koji sam ja rezervirao preko telefona, ali zaključujem da je USD 15 ipak previše za sobu koja zapravo nema prozore već dva malena otvora blizu stropa. Nastavljamo prema hotelu koji je rezervirao Nijemac i dok je njegova soba za USD 25 pristojna, ona koju meni nude za USD 20 ne zadovoljava – otvoriš prozor i odmah par centimetara od njega diže se visoki cigleni zid. Na kraju dopuštam taksistu da me odveze u «svoj» hotel. Čini se pristojnim, 5 minuta hoda od centra i za sobu s velikim bračnim krevetom i kupaonicom traže USD 10. Uzimam. Recepcioner je doista naporan. Želi razgovarati i razgovarati. Teško ga se otarasiti. Cijela jedna procedura za dobivanje običnih ključeva sobe.
Hoi An je gradić od 75800 stanovnika, ali ljudi je ovdje uvijek puno više zbog mnogobrojnih turista koji dolaze u Hoi An jeftino kupiti svilu i jeftino si skrojiti odjeću ili napraviti odjeću po mjeri. Hoi An je krojački centar Vijetnama još od davnih vremena i butika-krojačnica je ovdje na stotine. Nažalost to je i malo zamarajuće jer te posvuda guraju i zovu da posjetiš baš njihov butik. Smješten na Thu Bon rijeci i nekoliko kilometara od obale Južnokineskog mora, Hoi An ili nekad Faifo bio je međunarodna trgovačka luka još od 17. stoljeća. Na prekrasnoj arhitekturi vide se kineski, japanski i europski utjecaji. Uske uličice omeđuju stare kolonijalne kuće žute boje s balkonima i trijemovima. Posjećujem unutrašnjost par takvih kuća, svaka s malenim dvorištem i prekrasnim drvenim rezbarijama. Osim kuća nekadašnjih trgovaca, tu je i nekoliko hramova te lijep natkriveni japanski most, simbol Hoi Ana. Postoji jedinstvena ulaznica za sve lokalitete i cijena joj je 75000 donga. Ručam u jednoj od uličica Hoi Ana: specijalitet Hoi Ana cao lau that (rižini rezanci kuhani s povrćem i začinima te pomiješani s komadićima pržene svinjetine) i lokalno pivo Larue (koje je nalik na malo alkoholiziranu vodu – ima samo 3.6% alkohola u sebi). Cijena 35000 donga.
Poslijepodne se još malo šećem gradom. Promatram ljude na obali Thu Bon rijeke koja zna biti opasna za Hoi An zbog poplava (1999. godine razina vode je narasla dva metra i rijeka je poplavila sva prizemlja kuća). Unatoč velikom broju turista Hoi An je zadržao šarm: žene u tradicionaloj vijetnamskoj odjeći ao dai koja se sastoji od dva dijela –dugačke sa strane do pojasa razrezane tunike iznad dugih lepršavih hlača; žene i muškarci na biciklima i naravno motociklima, ljudi na čamcima... Prije večere odlazim na turneju po gradskim buticima. Tu ima vijetnamske, tajlandske, kineske, japanske svile, satena, pamuka u svim varijacijama. Metar svile košta od 3 do 7 dolara, ovisno o vrsti svile. U jednom od butika naručujem po mjeri dvije piđame od satena te cijeli komplet posteljine za veliki 200x200 cm krevet (plahta, vreća za poplun, dvije jastučnice), također od satena. Ukupna cijena USD 55 i gotovo je sutra popodne. U drugoj trgovini naručujem kožne sandale po mjeri za USD 6. Zadovoljan odlazim na večeru u jedan od mnogobrojnih restorani na obali rijeke. Uz svjetlost svijeće večeram izvrsni file ribe pomiješan s malo povrća, a kuhan zamotan u bananine listove (60000 donga). Vijetnamska kuhinja me ne prestaje iznenađivati.

HOI AN (Dan 8 – 15. siječanj 2007.)

Nakon dana i dana ranog buđenja napokon uspjevam malo dulje odspavati. A to duže spavanje znači 09:30 iako sam u polusnu još od 06:00 sati. Naime, ovdje u Vijetnamu čim motocikli i auti počnu brujati, svaki san prestaje. Bez obzira koliko se daleko nalaziš od glavne ulice. Jer u Vijetnamu nema mirne ulice. Ulica može biti samo bučna i još bučnija.
Nigdje mi se ne žuri. Polako se dižem i spremam za novi dan. Jučer sam razgledao veći dio Hoi Ana tako da je danas dan rezerviran za polaganu šetnju gradom bez ikakvog presinga i fotografiranje. Dosta se brzo jučer smračilo pa me mrak onemogućio da napravim par dobrih fotki. Dan započinjem razgledom Chuc Tanh pagode, najstarije u Hoi Anu. Pagoda se nalazi 10 minuta vožnje udaljena od centra grada pa je potrebno unajmiti motocikl. Motocikli i njihovi vozači čekaju na svakom koraku i nude ti prijevoz. Naravno, pritom im je namjera što više oderati turiste. A svi oni doista misle da su turisti takvi naivci kod kojih će sve proći. Procedura je sljedeća: čim te ugledaju, nasmješe se od uha do uha (i naravno pritom ti pokažu svu ljepotu svog nepotpunog zubala). Zatim ti počinju mahati i dovikivati: «Halo sir! Moto sir!» Ili slično tome. Ako ignorirajući prođeš pokraj njih, u mnogim slučajevima upalit će motocikl, malo se vozikati pokraj tebe i nastaviti nuditi ti prijevoz, a zatim se odvesti do sljedećeg ugla gdje će se zaustaviti i, kad budeš prolazio, opet ti pokušajući prodati iste spike. Tada najčešće i odustanu. Kao mala djeca su. Ne možeš, a da se u sebi ne nasmiješ, bez obzira koliko su zamorni. Bilo kako bilo, uzimam jedan od tih motocikala. Vozač najprije traži 50,000 donga, ali na kraju pristaje na 30,000. Vozi me nekakvim prašnjavim putem do pagode koja ne nalazim toliko zanimljivom koliko vijetnamsko groblje uokolo nje. Već sam vidio nekoliko ovdašnjih groblja, ali iz autobusa ili vlaka. Sad imam priliku izbliza pogledati jedno. Razlika između našeg i vijetnamskog groblja je velika. Ovdje je većina grobova poput malenih mauzoleja, svaki obojan u žive boje i drugačijeg stila. Svaki grob je poseban. Na prednjoj strani nalaze se imena pokojnika s godinama rođenja i smrti, ali, za razliku od nas, na vijetnamskim grobovima nema cvijeća.
Vraćam se pješke u centar (iako je vozač motocikla pokušao da mi proda i prijevoz natrag, neko vrijeme je čekao nadajući se, a zatim otišao kad je vidio da od dodatne zarade nema ništa). 20-tak minuta hoda po labirintu Hoi Ana. Toliko je ulica i uličica, a svaka izgleda isto, da se na trenutak lako izgubiti, ali na kraju ipak uvijek nekako izađeš na rijeku ili negdje oko nje. Posljednji spomenik u gradu koji jučer nisam uspio razgledati je jedna od tradicionalnih kuća Hoi Ana – Tan Ky. Riječ je o sačuvanoj kući vijetnamskog trgovca iz 19. stoljeća s prekrasnim drvenim rezbarijama, dražesnim vrtom s malom fontanom te antiktnim namještajem. Odmah se primjećuju kineski i japanski utjecaji. I dan danas riječ je o privatnoj kući u kojoj živi sedmi naraštaj iste obitelji. Upoznajem vlasnicu. Uz lokalno vodstvo razgledavam kuću i saznajem nešto o njenoj povijesti. Najdojmljiviji je jedan od zidova na kojima ukućani bilježe razinu vode prilikom poplava koji se događaju svake godine. Ona najveća, iz 1999. godine, bila je visoka dva metra što je iznad moje glave, a poplavila je gotovo čitavo prizemlje. Za vrijeme poplava ukućani kroz otvore dižu namještaj na prvi kat.
Ručam na obali Thu Bon rijeke u jednom od mnogobrojnih restorana. Restoran izgleda malo nepregledno, ali hrana je ponovno bezprijekorna. Ovaj put probavam salatu od kuhanih liganja i povrća s limunom te mješanu rižu s jajem.
Ostatak dana još malo šećem po gradu, posebice po tržnici gdje se može naći sve i svašta – od voća i povrća, preko mesa i ribe, do raznih kućnih potrepština, odjeće i obuće. I svi ti žele nešto prodati. Da mi je znati što bi jedan backpacker s loncima ili deterđentima?

IZ HOI ANA ZA SAIGON (Dan 9 – 16. siječanj 2007.)

Podižem brzo hlače koje sam jučer dao po mjeri izraditi za USD 10 i napuštam Hoi An. Zanimljiv gradić, ali možda malo previše turista za moj ukus. A s turistima dolaze i više cijene pa je Hoi An jedno od skupljih mjesta na koje sam naišao u Vijetnamu i cijenkanje ide ovdje puno teže.
Taksi me za USD 8 vozi natrag u Danang, točnije njegov aerodrom. Postoje tri opcije za putovanje do Saigona: jedna je bus, druga vlak, a treća avion. Odlučio sam se za ovu posljednju jer i autobusu i vlaku trebaju cca 24 sata, a često i više od toga, da se dogegaju u Saigon, a avion preleti tih oko 1000 km između dva grada za nešto malo više od sat vremena. A cijena leta je tek neznatno veća od vlaka ili autobusa. Kartu sam kupio još u Hanoiju za USD 63 (sve takse uključene), samo sam jučer trebao potvrditi svoje mjesto na letu. Aerodrom u Danangu je tipičan aerodrom komunističkih zemalja s puno betona, a malo pažnje pridavane na estetiku. Pista je prekrivena malo većim betonskim pločama pa me sve pomalo podsjeća na «ljepotu» našeg riječkog aerodroma. Ali zato nikakve primjedbe na avion Vietnam Airlinesa. Grdosija s udobnim sjedalima i dosta mjesta za noge, televizori koji osim trenutnih informacija o visini, prijeđenim kilometrima i vremenu do slijetanja, nudi također sliku piste i okolice prilikom uzlijetanja i slijetanja onako kako vide piloti u pilotskoj kabini. A hrana? Dovoljno je reći da se Croatia Airlines može sramiti. Dok «naši» na domaćim letovima nude samu čašu obične vode i bombon, Vietnam Airlines ima za tebe pripremljenu kutijicu u kojoj se nalazi sendvič, čokoladica i voda.
Točno u 14:40 avion slijeće na sajgonski Tan Son Nhat aerodrom. Hanoijski aerodrom je bio velik i moderan, ali ovaj je ogroman. Nikako ne mogu shvatiti kako jedna siromašna zemlja poput Vijetnama može imati takve aerodrome. Odakle im novac? Ili, drugim riječima, što je krivo s nama da Hrvatska ne može imati barem jedan moderan svjetski aerodrom?
Nakon popriličnog čekanja na prtljagu konačno izlazim iz aerodromske zgrade. Zapljuskuje me vruć zrak. Još je vruće nego u Hoi Anu. Mora biti oko 35°C. Gledam nebo, a na njemu ijednog oblaka. Ulazim u taksi i na moje zaprepaštenje, taksist pali taksimetar. Ovo je definitivno novitet u Vijetnamu. Aerodrom se nalazi svega 7 km od centra, ali vožnja traje poprilično zbog velikih gužva. Nije da je rush hour, već je Saigon prenatrpan motociklima, biciklima i automobilima da je kroz cijeli dan gužva i kaos. Daleko je puno više prometa ovdje nego u Hanoiju. Ipak je Saigon sa svojim 5.38 milijuna stanovnika najveći grad Vijetnama. Ah da, skoro zaboravih. Službeno ime grada nije Saigon. Čim je grad pao u ruke Vietconga 30. travnja 1975. godine, komunisti su ga preimenovali u Ho Chi Minh City, u spomen na oca domovine. Ali svi ga ovdje i dan danas nazivaju Saigon, a Ho Chi Minh City se koristi samo u službene svrhe. Moja pretpostavka je da će se kroz par godina gradu vratiti njegovo pravo ime – Saigon. No, vratimo se na promet. I dalje kaos. Guraju se motocikli (tu ima puno novih Honda, ali i starih maslinasto zelenih krntija, vjerovatno još iz vijetnamskog rata), guraju se biciklisti, guraju se automobili (kojih u Saigonu ima nebrojivo više nego u Hanoiju, ali još uvijek daleko dominiraju motociklisti), gura se moj taksist. U Vijetnamu u prometu vlada pravilo guranja – što se više guraš, to ćeš prije stići na odredište. A ne zaboravimo ni pravilo osjetila – da bi izbjegao nesreće, moraš svom snagom uposliti svih svojih pet osjetila. Čini se da se Vijetnamci drže svojih pravila jer je nesreća malo.
A moje odredište je Chau Long Minihotel, jedan od stotine hotela i hostela koji se nalaze u Pham Ngu Lao četvrti Saigona. Ovo je čuvena četvrt backpackera. Uz hotele i hostele ovdje na svakom koraku ima restorana i kafića, suvenirnica, turističkih agencija... Veliki dio dnevnog i posebice noćnog života Saigona se dešava upravo ovdje. Pham Ngu Lao je THE PLACE, kako bi rekli Englezi. Prostrana soba na drugom od tri kata (na svakom katu su tri sobe, ukupno znači devet – otuda ime minihotel, većina su takvi hoteli u ovoj četvrti) s kupaonicom i velikim balkonom za USD 14. Ne zaboravimo ni satelitsku televiziju s AXN-om, HBO-om itd. Uzimam.
Predvečer odlučujem da je vrijeme za masažu. LP vodič preporuča jedno mjesto nedaleko hotela gdje masažu nude slijepi maseri. Isprva se mjesto doima malo sablasnim, svi s očnim deformacijama, ali navikneš se nakon par minuta. Iskreno, masaža nije Bog zna kakva, malo te popipkaju i to je to (na ljestvici od 1 do 5 dajem im 2.5), ali košta samo 40,000 donga za sat vremena i novac ide u dobrotvorne svrhe. A ima li boljeg završetka dana od obilne večere nakon masaže? U obližnjem restoranu danas uzimam cha gio ili proljetne rolice te izvrsni stir-fry od liganja, paprika i kikirikija. Postoje razne proljetne rolice: u rižin papir zamotana je ili govedina, ili svinjetina, ili riba, škampi, jastog, povrće... Pečena rolica se potom još jednom mota, ali ovaj put u list salate s malo nekakvog zelenog lišća, zatim umače u riblji umak i konačno jede. Ukusno i jeftino.

SAIGON (Dan 10 – 17. siječanj 2007.)

Još jedan vruć dan. U sobi se vrućina zbog klime ne osjeća, ali čim sam izašao iz hotela, zapljusnuo me je onaj sparan zrak. Nije ni 10:00 sati, a već je nepodnošljivo vruće. Kako li će tek biti kasnije. Sunce pali i žari, toliko da me već nakon 10 minuta počinje boljeti glava. Jedva čekam Phu Quoc za dva dana: tropski otok, izležavanje na plaži, bez razgledavanja. I tako tri puna dana.
Centar Saigona je malen ako se uzme u obzir da se radi o gradu s preko 5 milijuna stanovnika. Većina ih živi oko centra, u raznim četvrtima i predgrađima. Sve tamo do aerodroma i još dalje. Ono što se prvo primjećuje u Saigonu je puno zelenih površina: prekrasno uređeni, njegovani parkovi na svakom koraku (za koje je sigurno potrebno jako jako puno vode ne bi li ih održali na životu), a skoro svaka ulica omeđena je drvoredima. Neko drveće je visoko i do 30-40 metara, specifična je izgleda: deblo je visoko, bez grana, i na samom vrhu tek se nalazi krošnja. Svo to drveće stvara poprilično hladovine pa je uvijek moguće u hladovini šetati od jednog lokaliteta do drugog, a i sjesti na trenutke u jedan od parkova i promatrati okolinu. Oduvijek su mi se sviđali gradovi s puno zelenila. Vjerovatno je to i jedan od razloga zbog kojeg mi se više sviđa Zagreb od Rijeke. A u usporedbi s drugim gradovima u svijetu koje sam posjetio, Saigon me podsjeća na Mendozu u Argentini koja je također prepuna parkova i ulica s drvoredima.
Druga stvar koja se u Saigonu odmah primjećuje jest da grad izgleda puno zapadnjačkije od Hanoija. Tu se visoki stakleni neboderi izmjenjuju s uskim kućicama običnih ljudi (čije fasade ipak nažalost imaju manje šarma od onih u Hanoiju), luksuznije trgovine, moderniji restorani raznih kuhinja (vijetnamska, kineska, japanska, tajlandska, talijanska, francuska, meksička, čak sam vidio i ruske restorane), a već sam ugledao i reklame za coca-colu te nekoliko Kentucky Fried Chickena. Ne sumnjam da se i McDonalds i Burger King također negdje skrivaju u ovom velegradu.
Razgled započinjem na glavnoj gradskoj tržnici Ben Thanh, a zatim nastavljam s Palačom ujedinjenja, izgrađenom 1966. godine kao predsjednička palača južnog Vijetnama. Ovo je bilo mjesto prema kojem je Vietcong prvo požurio nakon ulaska u grad 30. travnja 1975. godine i uzeo vlast od tadašnjeg predsjednika južnog Vijetnama. Obilazim zidine palače ne bih li našao ulaz. Uz sjeverni zid slučajno nalijećem na male slatke psiće, kuniće, vjeverice i neke druge neidentificirane živine koje njihovi vlasnici prodaju – vjerovatno za degustaciju. Konačno nalazim ulaz i ulazim. Zanimljivo je prošetati prostorijama palače, koje su dosta jednostavno uređene ako se uzme u obzir da je riječ o predsjedničkoj palači, ali ono što je dojmljivije je sustav tunela i prostorija u podrumu palače koje su bile rezervirane za komunikaciju i smišljanje vojnih operacija, s telefonima, telegrafima, zemljopisnim kartama i slično. Malo je klaustrofobično. Usko i sve u sivoj boji. Razgled nastavljam još jednom ulicom s drvoredima prema katoličkoj katedrali Notre Dame, neoromaničkoj ciglenoj građevini iz druge polovice 19. stoljeća (izgradili su je Francuzi, tadašnji gospodari Indokine), koja se visoko uzdiže nad obližnjom zgradom glavne pošte (također izgrađenom od strane Francuza), bisera kolonijalne arhitekture u Vijetnamu i jedna od najljepših pošta koju sam ikada vidio. Nedavno obnovljena, teško je ne zaustaviti se pred njom. Na putu prema rijeci Saigon na kojoj leži grad zaustavljam se u jednom od restorana gdje naručujem pho, tradicionalnu juhu od rižinih rezanaca s nekim od dodataka poput morskih plodova, gljiva, piletine, govedine.... Ovo je jedno od tradicionalnih jela Vijetnamaca koje oni jedu i danju i noću, a i vrlo je jeftino – jedna porcija koja se sasvim dovoljna za jedan obrok za jednu osobu stoji između 15.000 i 30.000 donga. Ja uzimam pho s piletinom. Punog želuca nalazim kafić uz rijeku ne bih li se malo odmorio. Rijeka je blatnjava, pliva po njoj granje, ali i vrećice, sandale, odbačena hrana. Jedan otprilike 30-godišnjak se kupa u plićaku. Samo naprijed...
Gotovo cijelo poslijepodne za 220.000 donga vozim se u bicikl-rikši po Saigonu. Prolazim putem kraj nekoliko kineskih pagoda, a zaustavljam se u Muzeju ratnog naslijeđa. Ovdje se uglavnom preko fotografija, ali i nekoliko izložaka oružja, aviona i tenkova, može saznati nešto više o čuvenom vijetnamskom ratu. Rat je započeo još 1960. godine, ali krvavim postajem tek ulaskom Amerikanaca u rat 1964. godine (navodno su 1963. godine tadašnjeg diktatora južnog Vijetnama Diema dali ubiti Amerikanci, na što je navodno Diemova porodica odgovorila ubojstvom Kennedyja, a tada Amerikanci ulaze u rat. Ali sve ovo je navodno.) Rat je trajao do 1975. godine, a odnio je na tisuće i tisuće vijetnamskih života, samo Amerikanaca je ubijeno preko 58000. U vrijeme rata Amerikanci su Vijetnam uz bombe i prskali različitim bojnim otrovima poput agenta orange od kojih je odmah umrlo tisuće ljudi, drugi su ostali unakaženi, a tlo i voda desetljećima onečišćeni (i dan danas ima u Vijetnamu zemlje zagađene bojnim otrovima). I nakon rata mnogi su se rađali s deformacijama upravo zbog američkih bojnih otrova. Teško je ostati priseban gledajući užasne fotografije deformiranih ljudi, zatim mučenja od strane Amerikanaca, a u muzeju se nalaze i u formalinu zatvoreni deformirani fetusi. Stravično. Žalosno je što Amerikanci još uvijek nisu naučili na svojim pogreškama...
Dan završavam uz još jednu masažu, ali ovaj put puno profesionalniju i – skuplju (200.000 donga za sat vremena). Ipak, zaključujem da se u Vijetnamu masaža baš i ne isplati jer Vijetnamke imaju premale i preslabe ruke pa je mali pritisak. Kažu da je tajlandska masaža puno bolja i bolnija. Jedva čekam.

CU CHI & SAIGON (Dan 11 – 18. siječanj 2007.)

Svega nekih 60-70 km od Saigona, Vietcong je za vrijeme rata protiv Francuza, a zatim najvećim dijelom protiv Amerikanaca, izgradio mrežu podzemnih tunela ukupne dužine 250 km. Ovi tuneli trebali su omogućiti komunikaciju između enklava Vietconga unutar područja kojeg su kontrolirale snage južnog Vijetnama u suradnji s Amerikancima. Uz pratnju starijeg vodiča, inače veterana vijetnamskog rata koji se na strani južnog Vijetnama borio od 1965. do 1975. godine, u 08:00 sati krećem na poludnevni izlet u pretežno ruralni kraj Cu Chi, poznat po tunelima Vietconga. Putem naravno radimo sad već obaveznu pauzu u jednoj od lokalnih tvornica. Ovaj put to je tvornica predmeta od lakiranog drva. Najprije lokalni vodič objašnjava proces proizvodnje (na drvu se od ljuski pačjih jaja rade razni ornamenti, zatim se cijela površina premažem lakom, ostavi da se osuši i na kraju dobro opere), a zatim daje slobodno vrijeme ne bi li netko nešto kupio u tvorničkoj trgovini. Tu ima zanimljivih stvari: zidnih slika, drvenih vaza, drvenih tanjura, štapića za jedenje...; svaki komad lijepo ukrašen, ali naravno od cijena zaboli glava.
Po dolasku u Cu Chi vodič nas najprije usmjerava u jednu prostoriju gdje slijedi audiovizualno predavanje o povijesti tunela, a zatim odlazimo u šetnju prašumom u potrazi za tunelima. Na prvi pogled oni se ne primjećuju, ali tada nam vodič pokazuje maleni ulaz (jedan od mnogih) sakriven pod lišćem. Mora imati 20 x 30 centimetara i neki od članova grupe odlučuju ući i prošetati jednim dijelom tunela koji baš i nije uređen za turiste. Nećkam se, ali kad čujem da u tunelu ima šišmiša, odluka i te kako brzo pada. Nastavljamo dalje pokraj zapovjednog bunkera, bolnice, kuhinje (ova je i najzanimljiviji dio kompleksa jer je Vietcong kako bi zavarao protivnike napravio iznimnu mrežu dimnjaka tako da dim iz kuhinje izlazi na površinu kilometrima i kilometrima daleko od pravog mjesta kuhanja). Najzanimljiviji i ujedno najteži dio je dijelić tunela koji je uređen za turiste (i stoga malo proširen) i kojim se može «prošetati». A «šeće» se četveronoške, no i tada je vrlo usko. A još gora je vrućina koja je vani na površini već zabrinjavajuća, a ovdje u zemlji je kao u pećnici. Jedva dočekujem izlazak na «svježi zrak». Teško mi je povjerovati da je ovo napravila ljudska ruka, i to bez upotrebe strojeva, a još teže da je netko mogao dolje živjeti.
Oni željni malo akcije u Cu Chiju mogu pucati iz pravog pištolja ili puške (metak stoji USD 1.30), ali iako zvuči pomalo primamljivo, odlučujem preskočiti ponudu.
Poslijepodne u Saigonu je po običaju vruće, bučno i kaotično. Prije poslijepodnevnog odmora odlazim još jednom do Ben Thanh tržnice. Htio bih kupiti dvije zidne slike od trstike s tradicionalnim vijetnamskim motivima koje sam već vidio nekoliko puta po Vijetnamu. Ben Thanh je pravo mjesto za kupnju suvenira. Cijena ovih slika se obično kreće između 40.000 i 50.000 donga po komadu. Na par mjesta na tržnici pokušavaju mene kao stranca prevariti i traže čak i do 150.000 donga po slici, ali ne nasjedam. Iz principa se s takvima ne želim niti cijenkati. Na kraju pronalazim dvije slike po 50.000 donga: jedna s motivom Vijetnamke u tradicionalnoj ao dai odjeći na bicikli, a druga s motivim sela uz rijeku i ribarskim čamcima na njoj.
Dan ponovno završavam u istom restoranu od prije dva dana, ponovno uz proljetne rolice i lignje, ali ovaj put s gljivama. Dalje ne trebam ništa napisati. Zna se.

PHU QUOC (Dan 12 – 19. siječanj 2007.)

Plaže i margarite. Ok, tako se kaže. Margarite baš i ne volim. Ali nešto drugo će se sigurno naći pri ruci. Koje pivce, kokosov orah ili slično.
Ovo putovanje očito obilježavaju rana dizanja, ali ovo je probilo sve rekorde. Tek sam legao, a već sam morao ustati. Zvoni budilica. 03:20 ujutro. Najradije bih se okrenuo i nastavio spavati, ali znam da od toga neće biti ništa. Moram se nabrzaka spremiti jer u 04:00 me čeka taksi koji će me odvesti na aerodrom. Izlazim na balkon ne bih li posljednji put vidio Saigon i Pham Ngu Lao s visine. Iznenađuje me koliko u gradu ima života pa čak i u pola četiri ujutro. Ulica ispod mene je mirna, ali ulica do, koja je ujedno i glavna ulica ove četvrti, još uvijek viđa taksiste, motoriste, kojeg šetača ili prodavača na improviziranim štandovima. Saigon definitivno živi 24 sata na dan.
Dok zora sviće u Saigonu, ATR-72 Vietnam Airlinesa na vrijeme u 05:55 polijeće s njegova aerodroma za Phu Quoc, tropski otok u Tajlandskom zaljevu, točno sat vremena avionom udaljen od Saigona. Još nikad nisam letio propelercem pa sam se, moram priznati, u početku nelagodno osjećao dok sam ulazio u avion. Ali čim je sigurno uzletio, nelagoda je brzo nestala i nakon sat vremena ugodne vožnje i dobro iskorištenih USD 37, koliko me je došla karta, već se nalazim na zemlji – na otoku Phu Quoc. LP vodič za ovaj otok kaže: «Tražite li pusti otok iz filma Žal Leonarda di Caprija, nećete ga naći u Tajlandu. Ali on bi se vrlo lako mogao nalaziti upravo ovdje u Vijetnamu. Phu Quoc ili P&Q – peace & quiet (mir & tišina).» Istina je da prvi dojam baš i nije predobar: još iz aviona primjetio sam trošne kućice, neasfaltirane zemljane ceste, a ni aerodrom nije Bog zna što – jedan malo veći hangar. A kad me tamo nije dočekao ni automobil koji sam naručio da me odveze u resort, moja isfrustriranost otokom bila je na vrhuncu. Tri poziva u resort, tri puta veliko ništa jer na drugoj strani ne govore engleski. Odlučujem sam uzeti jedan od taksija na izlazu iz aerodroma i on me za 100.000 donga vozi do cca 10 km udaljenog Tang Loi Resorta na sjeverozapadnoj strani otoka. Cesta je zapravo prašnjavi makadam, rupa za rupom, i nakon par minuta već se pitam zna li uopće vozač gdje je Tang Loi Resort. Odjednom skreće na još nepregledniji makadam, koji sad više liči na kozju stazu, i kad sam ga pomislio priupitati zna li uopće put, iznenada uočavam natpis «Phu Quoc Tang Loi Resort». Odahnuo sam. Tu sam. U pustoši. Kad je Bog stvarao svijet, napravio je ovaj raj na zemlji, ali potom sigurno zaboravio da postoji. Bogu iza nogu. Pronalazim vlasnicu resorta koja je Nijemica. Došla je živjeti u Vijetnam, otvorila ovdje resort na Phu Quocu i nije joj loše. Izvinjava se na automobilu koji se nije pojavio i daje mi prostrani bungalov tik do restorana, posljednji slobodan u sljedećih nekoliko dana (trenutno je najviša sezona na otoku), za USD 15 po noćenju. Bungalov je drven s velikim krevetom od trstike i kupaonicom te verandom s koje se pruža prekrasan pogled na more. Konačno zadovoljan. Za ovaj resort sam saznao od Nijemca iz vlaka Hanoi-Danang koji mi je dao web adresu (www.phu-quoc.de) i nisam požalio što sam došao. Ostali resorti na otoku su puno luksuzniji, skuplji i natrpaniji ljudima. Ovaj ima svega 13 bungalova i moguće je uživati u miru i tišini.
Poslijepodne na pet minuta hoda od bungalova nailazim na dugu pješčanu pustu plažu. Mora imati nekoliko kilometara. Na samom početku ima nekoliko ljudi (još jedan mali resort te maleno ribarsko selo), ali nakon pet minuta pustoš. Imaš cijelu plažu samo za sebe. Netaknuta priroda. Bijela boja pijeska sudara se s plavom bojom neba i bistrog mora. Svakakve igrice mi sad padaju na pamet. Satima se izležavam na suncu, a da ne viđam ni žive duše. Nažalost, ne uzimam u obzir da je sunce ovdje puno jače nego doma.

PHU QUOC (Dani 13 & 14 – 20. i 21. siječanj 2007.)

Subota i nedjelja. Vikend na plaži. Mir. Po prvi put otkad sam došao u Vijetnam budim se uz zvukove valova i pjev ptica, a ne uz trube motocikala i automobila te dreku Vijetnamki i Vijetnamaca. I spavanje je prava čarolija. Mreža za komarce sprečava različite nametnike da ti se približe, a vani čuješ samo cvrčke i udaranje valova. Dani prolaze na plaži. Malo mi je to čudno izležavati se na 35°C jer se još nikad nisam kupao u siječnju. Svake godine je siječanj doma bio sinonim za hladnu zimu. Ali i ondje se ove godine sve okrenulo naopako.
Restoran u resortu ima odličnog kuhara tako da cijeli vikend kušam različite vijetnamske, uglavnom morske, specijalitete: lignje kuhane s malo luka u kokosovom mlijeku, paprene kuhane lignje punjene škampima, stir-fry rižini rezanci s morskim plodovima i raznim povrćem, a probavam i odličan svinjski steak s topljenim sirom, lukom i rajčicom. Svi sastojci su svježi, pogotovo lignje, jer se Son, simpatična žena od kojih 50 godina koja upravlja restoranom, svakog dana diže u 05:00 sati i odlazi u Duong Dong, obližnji gradić ne bi li se opskrbila namirnicama.
A u Duong Dong odlazim i ja u nedjelju ujutro ne bih li kupio kartu za katamaran koji dva puta na dan svaki dan vozi između Phu Quoca i gradića Rach Gia na kopnu. Za 50.000 donga unajmljujem motor na pola dana i po prvi put u životu sam vozim motor, i sam malo iznenađen kako dobro mi ide. Priznajem, u početku sam malo prestravljen voziti po onim kozjim stazama izbjegavajući rupe, ali brzo se privikavam i na povratku već vozim kao pravi profesionalac. Karta za katamaran u rukama (160.000 donga). Sutra brod kreće u 08:30 što znači da ću se morati probuditi poprilično rano, prije 06:00 sati.
Navečer dok gledam prekrasan zalazak sunca, kupam se još jednom u toplom moru Phu Quoca i tek tada, pod svjetlom zalazećeg sunca, primjećujem koliko su mi ramena zapravo crvena.

IZ PHU QUOCA PREKO RACH GIE ZA CHAU DOC (Dan 15 – 22. siječanj 2007.)

Povratak u dobro staro buđenje u sitne sate. Doduše ovaj put se ne dižem u 03:20, već u 05:20, ali svejedno je prerano. Vani je još uvijek mrkli mrak i jedva pronalazim malu bateriju, koju se već dva tjedna besposleno nalazi u mojoj torbi, ne bih li si osvjetlio put po bungalovu. Većina stvari je još jučer navečer spakirana, ali par ih je ostalo za zadnji čas. Samo se nadam da nešto nisam zaboravio.
Na vratima čujem kucanje. Son se došla pozdraviti prije nego li otiđe u grad po namirnice. A mene čeka auto s vozačem koji će me odvesti do Duong Donga gdje me čeka kombi za An Thoi odakle kreće katamaran za kopno. Posljednji pogled na plažu i kokosove palme. Polako sviće.
Katamaran je jedan jadan primjerak. U boljestojećim zemljama vjerovatno bi već bio umirovljen i svoje staračke dana provodio kao izložak u nekom od tehničkih muzeja, ali ne i u Vijetnamu. Ovdje još uvijek radi punom parom. Njiše se još privezan u luci, a u vožnji ne treba ni spominjati. Uz to, starost mu ne dopušta veliku brzinu pa umjesto u brzom katamaranu, sjedim u samo malo ubrzanom brodu. Odmah po polasku stjuardi nam daju besplatnu vodu, a nezaboravljaju svakome dati ni par običnih crnih vrećica za hitne slučajeve. Lagani podsmjeh s moje strane. Ali taj lagani podsmjeh je došao prerano. Čim smo izašli iz luke, počinju nevolje. Brod se ljulja poput onih ljuljački na kojima sam znao visiti kao klinac. Velikih valova sa svih strana. Dok na televizijskim ekranima i preko zvučnika trešti tradicionalna vijetnamska glazba, u katamaranu postaje zabavno. Započinje rigoleto, ali ne onaj Verdijev, nego gotovo svih prisutnih putnika. Sa svih strana čuje se šuškanje crnih vrećica i zatim zvukovi koji se ispuštaju prilikom nekontroliranog pražnjenja želuca. Mene obuzima veliki hladan znoj koji nikako da stane, a ubrzo se i sastojci mojeg doručka, koji se sastojao od jednog peciva punjenog nekakvim povrćem i morskim plodovima, zatim slatkog peciva od sezama i malog tetrapaka mlijeka, nalaze u dvije one crne vrećice. Nekoliko metara desno od mene primjećujem da je jednoj ženi pozlilo i stjuardi je nose vjerovatno na svježi zrak. Moram priznati, unatoč svoj muci u tri sata koliko traje vožnja, ima u tome nešto komično.
Nije ni čudno da su, čim je brod pristao u Rach Giju, svi odmah nahrupili prema izlazu. Neki još uvijek vidno slabi. Plan je nastaviti za Cantho u dolini rijeke Mekong, ali na izlazu iz broda u kaosu kojeg su stvorili vozači motocikala, rikši i taksija, nalijećem na jedine strance koje sam ranije primjetio na brodu. Zovu se Steve i Claire, s Novog Zelanda su i zovu me da s njima idem do autobusnog kolodvora koji je nekih 7 km udaljen od luke i tako podijelimo troškove. Najprije stajemo u jednom od lokalnih restorana/hotela gdje su Steve i Claire proveli noć prije odlaska na Phu Quoc i tu nas otvorenih ruku dočekuje cijela vijetnamska obitelj i poziva nas da ručamo zajedno s njima. Pristajemo. Na stolu je naravno riža, zatim pečena riba, pomiješano kuhano povrće s klicama i mesom koje ima okus na jetrica, ali najintrigantnije je jelo koje se sastoji od ribom punjenog povrća nalik na krastavce, okusom kisele krastavce, ali Claire zaključuje da bi vrlo lako mogao to biti i plod kaktusa. Na kraju obitelj ne prihvaća novac i ostajemo zapanjeni njihovom gostoljubivošću.
U razgovoru sa Steveom i Claire saznajem da Cantho i nije baš neko posebno mjesto pa nakon kratkog razmišljanja odlučujem s njima krenuti prema Chau Docu na vijetnamsko-kambodžanskoj granici i sutra prijeći u Kambodžu. Uostalom, putem do Chau Doca vidjet ću velik dio delte Mekonga. Uzimamo taksi s taksimetrom do autobusnog kolodvora (68.000 donga; u luci su nas htjeli oderati za 100.000) i vrlo brzo pronalazimo share taxi do Chau Doca. Naravno, i tu pokušavaju izmusti iz nas što više para pa najprije traže 80.000 donga po osobi, zatim 75.000, potom 50.000 donga + 50.000 donga sveukupno za prtljagu, ali nedamo se. Znamo da se cijena kreće oko 42.000 i na kraju pristajemo tek na 50.000 donga, bez ekstra pristojbe za prtljagu. U Vijetnamu moraš uvijek pokazati zube inače si gotov.
Dolina rijeke Mekonga je najplodniji dio Vijetnama i stoga najgušće naseljeni dio zemlje. Nakon ujedinjenja mnogi su sjevernjaci pohrlili upravo u dolinu Mekonga ne bi li ovdje pronašli bolji život. Vijetnam je u cijelini prenapučen, na 330.000 km2 površine živi gotovo 83 milijuna stanovnika, ali dolina Mekonga vidi se prednjači jer putem nema prazne površine. Posvuda se nalaze kuće, u 99% slučajeva jako loše gradnje, i mi doslovno ulazimo iz grada u grad, sela u selo, a da zapravo ne znamo gdje jedan grad ili selo počinje, a gdje završava. Osim kuća, i vode je ovdje posvuda pa u pet sati, koliko traje vožnja od Rach Gije do Chau Doca, prelazimo stotinjak mostova preko različitih manjih rijeka, potoka i kanala.
Nakon pet sati poprilično grube vožnje (i opasne jer se u Vijetnamu neprestano pretiječe bez obzira na stanje ceste ili na cesti pa će se jedino ovdje vidjeti kako autobusi i minibusevi pretiječu bicikle, motocikle i automobile, a kamioni 100 i više km na sat sve zajedno) ulazimo u Chau Doc i još uvijek, nakon dva tjedna putovanja po Vijetnamu, nepripremljeni za kaos koji se ondje podigao čim su starosjedioci primjetili da u kombiju ima stranaca. Okružuju nas sa svih strana ponudama za vožnje rikšama, motociklima, taksijima, kao i onima za hotele (u kojima bi naravno izvukli proviziju). Posebno je napastan jedan koji nas pod svaku cijenu želi odvući u svoj hotel iako već imamo isplanirano gdje odsjesti. Svatko unajmljuje rikšu do hotela, ali tip nas prati na svom motoru i daje nekakve upute našim vozačima. I 10-tak minuta kasnije umjesto ispred našeg hotela, nalazimo se ispred njegovog. Od vozača rikši zahtjevamo da nas odvedu u naš hotel što oni nevoljko čine dok nas tip još uvijek prati na motoru. Bilo kako bilo, naš planirani hotel je pun pa na kraju pristajemo na ponudu da nam tip s motora pokaže svoj hotel svego 200-tak metara daleko od prvotnog. Guesthouse number 6, ne baš inventivno ime, i soba s kupaonicom USD 3.50. Uzimamo. Ipak je riječ o samo jednoj noći. Nije baš čisto, ali one satenske plahte će poslužiti svrsi i prije planiranog. A iako smo se ponadali da će onaj tip konačno nestati, naše molitve nisu uslišane. Sad nam nudi brod za sutra i kad odlučujemo malo vidjeti ponudu ostalih agencija u susjedstvu, on ili njegovi ljudi prate nas u stopu i razgovaraju s ljudima u agencijama prije nego li mi uopće išta uspijevo izustiti. I svih je strah njega. Očito je tip neka vrsta lokalnog mafijaša. Na kraju se uspijevamo otarasiti pratnje i kupujemo karte za brod, sutra u 08:30, USD 8.
Navečer Steve, Claire i ja ugodno razgovaramo na terasi jednog od restorana dok ispijamo pivo. Vjerovatno posljednje u Vijetnamu.

DOVIĐENJA VIJETNAM, DOBAR DAN KAMBODŽA! MEKONGOM DO PHNOM PENHA (Dan 16 – 23. siječanj 2007.)

Nakon piva mislio sam da ću dobro spavati. I još u satenskim plahtama iz Hoi Ana. Zaspao sam iza ponoći, ali već negdje oko 3 ujutro osjetio sam nešto na sebi. Upalio sam svijetlo i ugledao nepozvanog gosta u svom krevetu – cca 3-4 cm dugačkog žohara. Sasvim dovoljno da ostatak noći ne sklopim oči.
U 08:00 sati nas konačno kupe ispred hotela (kojeg ću se jako dobro sjećati, ali u negativnom smislu) i rikšama nas odvode do pristaništa ili bolje riječi dijela blatnjave obale iza jedne od gradskih stračara gdje nas čeka brod ili bolje reći malo veći drveni čamac (da bi bio potpun nedostaju mu samo vesla). Sinoć nam je u agenciji rečeno da se kreće u 08:30, a u Phnom Penh dolazi oko 15:30 i na naše pitanje koliko je siguran dolazak u te sate, djevojka je u agenciji odgovorila da je samo jedan jedini put brod došao kasnije i ako nam je netko rekao drugačije, da je to laž. Međutim skoro je 09:00, a brod je još uvijek na «pristaništu». Motor još uvijek miruje. Primjećujemo putne torbe drugih putnika, ali od njih ni glasa. U 09:00 konačno krećemo. Na brodu smo još uvijek samo Steve, Claire i ja te dvije hostese i kapetan. Malo nam je čudno (već smo pomislili da sve one torbe imaju nekakve veze s krijumčarenjem) kad nakon 15-tak minuta ponovno stajemo uz neku stračaru na vodi. I čekamo i čekamo. Još pola sata. Tada se odnekud na čamcima pojavljuju drugi ljudi, svi odreda stranci. Ukrcavaju se na naš brod i sada, nas 20-tak, konačno krećemo put Phnom Penha.
Mekong je jedna od najvećih rijeka na svijetu. Dužine je preko 4000 km i izvire u dalekom Tibetu zatim putuje preko Laosa i Kambodže u južni Vijetnam gdje stvara deltu i konačno se ulijeva u Južnokinesko more. Ima nebrojeno puno pritoka i ogroman vodeni potencijal pa se sve više govori o izgradnji različitih brana na Mekongu što bi nažalost moglo drastično promijeniti krajolik ovih zemalja. Dok putujemo uzvodno Mekongom, promatramo obične ljude u svakodnevnim aktivnostima: ribarenju s obala i iz čamaca, pranju u rijeci, radu na rižinim poljima uz rijeku... Djeca i odrasli nam mašu, pozdravljaju nas, osmjesi od uha do uha. Naravno tu su i veći transportni brodovi koji prevoze različit teret između gradova i sela uz Mekong. Kako su ceste u poprilično lošem stanju u jugoistočnoj Aziji, posebici u Kambodži i Laosu, još uvijek je rijeka najbrži način putovanja i transporta.
Ali očito ne i za nas. Jer busom smo u 13:00 sati već možda mogli biti pred Phnom Penhom, a ovako tek čekamo na granici, najprije vijetnamskoj, potom kambodžanskoj, ne bi li nas pustili iz Vijetnama i u Kambodžu. Naša isfrustriranost agencijom koja nam je prodala karte sve je veća posebice nakon što s koferima moramo izaći s broda u blato i zatim se sa svim svojim stvarima popesti uz zemljanu liticu koja se sa svakim prolaskom sve više obrušava. Nikakvih problema s kambodžanskom vizom. Dobio sam je prije par dana u Saigona preko jedne turističke agencije za USD 27. Povratak na brod postaje još komičnijim. Ponovno s koferima u blato i potom na brod, ali novi jer se brodovi na granici mijenjaju. Ovaj je još manji od prvotnog i bez ikakvog komfora: drvene tvrde klupe, niski strop, jednom sjedneš i nema micanja. Nas 20-tak jedva se uspjelo ugurati. One patere kojima Marokanci neprestano pokušavaju ilegalno prijeći u Španjolsku u usporedbi s ovim našim čamcem, izgledaju kao luksuzni brodovi.
«U koliko se predviđa dolazak u Phnom Penh?», pitam jednu od hostesa.
«Oko 18:00 sati.», gotovo istovremeno odgovara i odmah dodaje: «Sretan put! Ja vas ovdje napuštam.» I nestane.
A 18:00 sati se pretvorilo u 19:00. Nekih 50-60 km pred Phnom Penhom moramo izaći iz našeg čamca i zamijeniti ga autobusom. Cesta je većim dijelom zemljana, prašnjava i neudobna. Kao da se trude da putnicima bude što neudobnije. Dok polako zalazi sunce, promatram prve slike Kambodže. Kuće po selima su puno trošnije, siromašnije, izgrađene uglavnom od trstike ili drva, korištenje lima se smatra bogatstvom. Sve su kuće izgrađene na metar-dva visokim stupovima, neke i s malim trijemovima, vjerovatno kao zaštita od poplava jer u kišoj sezoni od lipnja do listopada okolne rijeke i potoci znaju nabujati i poplaviti područje. Primjećujem da je ljudi puno manje (Kambodža za razliku od Vijetnama nije još uvijek prenapučena i brojka se kreće oko 14 milijuna) i na trenutke nema kuća, nema ljudi, samo nepregledna rižina polja, ravnica, najviše su šećerne palme, inače autohtone u Kambodži.
Mrak je kad stižemo u Phnom Penh. Još nam je agencija u Vijetnamu (Delta Tours), a zatim i njena agencija suradnik u Kambodži (King Tours), predložila hotel u Phnom Penhu. Iako smo razljućeni ponašanjem agencije, nitko nema snage tražiti drugi hotel. Za USD 6 (najprije su tražili 10) uzimam sobu na drugom katu s ventilatorom, satelitskom televizijom i kupaonicom. I ovaj put, nadam se, bez žohara.

PHNOM PENH (Dan 17 – 24. siječanj 2007.)

Phnom Penh, glavni grad Kambodže, grad s oko milijun stanovnika. Na prvi pogled grad poput drugih gradova jugoistočne Azije: ulice prepune motocikala, bicikala i rikši, ali i automobila kojih je u Phnom Penhu u puno većem broju nego na ulicama vijetnamskih gradova. Duge i široke avenije omeđene drvoredima, puno zelenih površina. Zgrade s uređenijim fasadama nego u Hanoiju ili Saigonu, nekoliko modernih supermarketa i trgovina. U jednom od supermarketa ogroman asortiman zapadanjačkih proizvoda, vjerovatno veći od našeg najvećeg Konzuma, a cijene proizvoda kao doma. Naravno, za prosječnog Kambodžanca previsoke pa usluge supermarketa koriste samo stranci, bilo turisti ili diplomati, te lokalni političari. Toliko sam se zaželio sladoleda pa prvo što činim u Phnom Penhu je odlazak do supermarketa i kupnja velikog pakovanja Nestle sladoleda od borovnica, kupina i jagoda.
Neobična slika glavnog grada jedne države u kojoj je BDP po glavi stanovnika ispod 1000 američkih dolara. Nažalost, Phnom Penh je i mjesto velikih disproporcija. Bogataši, uglavnom korumpirani političari i njihove obitelji, voze zapadnjačke automobile najnovije proizvodnje, svaki drugi s velikim naljepnicama VIP na prednjem staklu ili s policijskim svjetlima, a nasuprot njima nalazi se sirotinja na biciklima i motociklima ili, ono što je još gore, prosjaci. Prosjaka je u Phnom Penhu na svakom koraku i moram priznati da još nikad u životu nisam naišao na tako velik broj prosjaka kao ovdje, pa čak ni u Boliviji i Maliju. Posvuda te prate i traže koji riel. Riel je novčana jedinica u Kambodži (1000 riela=HRK 1.42), ali američki dolar je omiljenije platno sredstvo i sve cijene su izražene u američkim dolarima, a ne rielima. Uglavnom se plaća u dolarima, ostatak se također vraća u dolarima, osim sume ispod 1 dolara koji se vraća u rielima. Npr. cijena nekog proizvoda je 3.50 dolara. Platiš novčanicom od 10 dolara. Vratit će ti 6 dolara i 2000 riela (2000 riela=50 centi). Čini se malo kompliciranim, ali ovdje su svi već na to naviknuti. Pokušavam prosjacima ne dati novac jer ih se tako samo potiče na prosjačenje u još većem broju. Ali ima prosjaka koji su odlučili nešto promijeniti u životu pa na ulicama prodaju uglavnom knjige po niskim cijenama. Radije se preporuča kupnja knjiga kod njih jer im se tako pomaže da ponovno stanu na noge. «Full circle» Michaela Palina je jučer konačno pročitan (započeo sam ga čitati još u Japanu, a završio u Kambodži), pa na ulici za USD 6 kupujem novu knjigu: «Cambodia. Year zero.» Francoisa Ponchauda, Francuza koji je dugo vremena živio u Kambodži, sve do dolaska Crvenih Kmera na vlast 1975. godine i u knjizi veoma detaljno i zanimljivo prepričava događaje neposredno nakon njihova dolaska na vlast.
Razgled grada započinjem s monumentalnim spomenikom nezavisnosti podignutom 1958. godine kako bi se komemorirala kambodžanska nezavisnost od Francuza pet godina ranije, a nalazi se na križanju dva najveća gradska bulevarda: Norodom Bulevard i Sihanouk Bulevard. Lagana šetnja dovodi me do najvažnijeg spomenika Phnom Penha – kompleksa kraljevske palače koji se sastoji od nekoliko dvorana ukrašenih u izvana i iznutra u zlatnim tonovima. Krov je prekriven obojenim zlatnim keramičkim pločicama, a posvuda se uzdižu tornjevi koji su prema gore sve uži i uži i konačno završavaju iglom. Ovakvi tornjevi kao i česti ornamenti zmija s više glava (tzv. nage) česti su u kambodžanskoj arhitekturi i simbol su plodnosti i prosperiteta. Ulazim u dvoranu s prijestoljem koja je iznutra ukrašena i prekrasnim stropnim slikama. U sklopu palače je i srebrna pagoda, jedan od simbola Phnom Penha, čije ime dolazi od srebrnih podnih pločica koje prekrivaju pod hrama, ukupno njih oko 5000, a svaka ima identičnu težinu, malo veću od 1 kile. Šetajući kompleksom, po prvi put od dolaska u jugoistočnu Aziju, kad bolje razmislim – prvi put uopće u Aziji, redovito se susrećem s budističkim redovnicima obrijane glave, a odjeveni u tipičnu narančastu redovničku odjeću i sandale. Neki među njima su malo moderniji pa imaju i mobitele. Veći dio palače zatvoren je za javnost jer je palača službena rezidencija kambodžanskog kralja Sihamonija, koji je do dolaska na vlast 2004. godine bio baletan. Zanimljivo.
Ručam na obali Tonle Sap rijeke u jednom od tradicionalnih kmerskih restorana. Nažalost na meniju nema pasa ni mačaka, šišmiša ni skakavaca, pa se moram zadovoljiti hrskavom rižom s mljevenim svinjskim mesom u umaku od kokosova mlijeka i rajčice (nagaint). Naravno, uz najpoznatije kambodžansko pivo Angkor koje je malo jače od onih u Vijetnamu. Ima 5% alkohola. Sve zajedno dolazi me USD 3.50. Naučen na odličnu vijetnamsku kuhinju, malo sam razočaran kmerskom. Ali neću je otpisati odmah na početku. Dati ću joj drugu priliku u danima koji dolaze.
Dan završavam u crnim tonovima. Posjećujem Tuol Sleng muzej ili nekadašnji zatvor S-21. Do dolaska Pola Pota i njegovih Crvenih Kmera na vlast 1975. godine ovo je bila srednja škola. Pol Pot ju je pretvorio u najzlogasniji zatvor u Kambodži (tada se zemlja zvala Demokratska Kampučija) u kojoj su mučene i ubijane na tisuće Kmera, od običnih ljudi do političara, od djece do žene i staraca. Crveni Kmeri su na vlasti u Kambodži bili od 1975. do 1979. godine i željeli su stvoriti agrarnu komunističku republiku, gdje bi svo stanovništvo živjelo i radilo na poljima, a bili bi «očišćeni» od zlih zapadnjačkih utjecaja poput televizije i radija, novca, knjiga... Za Kambodžu je to trebao biti povratak u kameno doba. Crveni Kmeri su naredili stanovništvu da napuste gradove i krenu na selo što je rezultiralo time da su gradovi bili posve pusti. Oni koji nisu poslušali, kao i svi oni koji su surađivali s prethodnom vladom, svi intelektualci (bilo je dovoljno da si nosio naočale i smatrali su te intelektualcem) pa čak i neki stranci bili su odmah likvidirani. Kako bi spasili sebe, brat je prijavljivao sestru, sin majku, rođak rođaka... U Demokratskoj Kampučiji događao se genocid sličan onome koji su počinili nacisti. Ne zna se točno koliko je ljudi ubijeno za vladavine Crvenih Kmera. Računa se između 2 i 3 milijuna. A ni gotovo 30 godina kasnije nitko nije odgovarao za počinjena zlodjela. Imam dojam da se oni na vlasti boje obračunati s prošlošću. A u zatvoru S-21 ono što sam najbolje zapamtio jesu riječi nekih od pripadnika Crvenih Kmera koji su radili u zatvoru, izgovoreni par godina kasnije. «Nisam znao!», svi govore isto. Tipično. Iste riječi nakon svakog rata. A iako je rat završio prije gotovo 30 godina, i dan danas njegovi ostaci su svakodnevno prisutni u Kambodži. Riječ je o minama posijanima po čitavoj zemlji i Kambodža je danas nažalost najminiranija zemlja na svijetu. A na ulicama se viđa puno ljudi koji su stradali od mina. Ljudi bez ruku, nogu...

CHOEUNG EK & PHNOM PENH (Dan 18 – 25. siječanj 2007.)

Dan započinjem dosta rano. U 08:30 s jednim Novozelanđaninom nastavljam ondje gdje sam jučer stao. Motoriziranom rikšom odlazim 15-tak kilometara jugozapadno od Phnom Penha u selo Choeung Ek. Nakon što su zatvorenici «ispitivani» u zatvoru S-21, skoro svi bi završavali na poljima u Choeung Eku. Ovdje je između 1975. i 1979. godine ubijeno oko 17000 ljudi, uključujući i malu djecu, te su pokopani u 142 masovne grobnice. Ni dan danas sve grobnice nisu istražene. Zasad je pronađeno oko 8000 lubanja koji ispunjavaju memorijalnu pagodu koja je na mjestu strijeljanja izgrađena prije nekoliko godina.
Pri povratku u Phnom Penh zaustavljam se nakratko na tzv. ruskoj tržnici, jednoj od nekoliko tržnica koje se nalaze u gradu, ne bih li konačno našao šišmiše, skakavce, tarantule i slične živine za degustaciju o čemu sam čuo mnogo na televiziji i čitao u knjigama. Ali opet bezuspješno. Navodno se u zadnjih par godina policija opasno obračunala s prodavačima tih živina pa je prodaja njihova mesa završila u podzemlju. Ali još uvijek se nadam. Ako ne u Kambodži, onda u Laosu.
Ručam u hotelu. Naručujem goveđi steak s pomfritom, a dobijam par komadića mesa s pomfritom. Očito je u Kambodži drugačije poimanje riječi steak. A meso je toliko tvrdo da se jedva može žvakati. Krava se vjerovatno naradila na polju, a kad je odradila svoje, završila je na tanjuru.
Veći dio poslijepodneva provodim u krevetu. Odmaram se i skupljam snagu za nastavak putovanja. Sutra rano ujutro krećem prema sjeveru u grad Battambang. Na pitanje: «Koliko traje vožnja od Phnom Penha do Battambanga?», odgovaraju mi: «Četiri do šest sati.». Ni sami ne znaju. Već se pripremam na najgore.
Čim je sunce malo oslabilo, izlazim prošetati se posljednji put Phnom Penhom. Norodom Bulevardom sa zgradama ministarstava i veleposlanstava dolazim do Wat Phnoma, jedne od pagoda Phnom Penha, jedine povišene točke grada (Phnom Penh je ravniji čak i od Zagreba), a šetnju potom nastavljam uz obalu rijeke Tonle Sap gdje mnogobrojno stanovništvo kambodžanskog glavnog grada uživa u zalasku sunca. Uz obalu je uređeno šetalište koje je čitavom dužinom ukrašeno stijegovima na kojima se vijori 50-tak svjetskih zastava. Iznenada ugledam i hrvatsku.

IZ PHNOM PENHA ZA BATTAMBANG (Dan 19 – 26. siječanj 2007.)

07:00 sati ujutro. Autobus je trebao iz Phnom Penha krenuti za Battambang. Tek se pojavljuje u 07:20 i započinje užurbano krcanje prtljage u bunker autobusa, a ljudi umjesto da također uđu u autobus, odlaze se još malo prošetati do obližnje trgovine, obližnjeg WC-a. Primjećujem da se u Kambodži sve ne radi u 5 do 12, nego u 12 i 5. Konačno krećemo u 07:35.
Danas idem cca 290 km prema sjeveru Kambodže. Battambang je drugi po veličini grad Kambodže sa samo oko 150.000 stanovnika, a LP kaže da krije jedne od najljepših primjera kolonijalne arhitekture u čitavoj zemlji. Također u okolici grada nalaze se ruševine nekoliko zanimljivih hramova te razna sela.
Putem je lijepo vidjeti Kambodžu iz jedne druge perspektive. Prije par dana kad sam brodom išao do Phnom Penha viđao sam sela uz rijeku i ljude koji se kupaju u rijeci ili rade na obližnjim rižinim poljima. Sada je pejzaž puno suši. Nepregledne ravnice prekrivene suncem popaljenom travom, vode je u ovom sušnom dijelu godine ovdje jako malo. Na poljima pasu goveda, čiji neki primjerci su mršaviji od bilo kojih koje sam dosad vidio, a tamo gdje ima malo vode viđam vodene bivole. U sjeni šećernih palmi tu i tamo su uz cestu podignute kuće i to u 99% slučajeva izgrađene na tradicionalni kambodžanski način – na stupovima. Ako se usporedi s Vijetnamom, u ovdje je kuća uz prometnice jako malo. Odmah se primjećuje da je gustoća naseljenosti u Kambodži puno manja nego kod njenog susjeda.
Nešto malo više od šest sati kasnije izbačen sam nasred ceste koja vodi u centar Battambanga. Grad nema autobusnog kolodvora, a budući da sam ja jedini koji ovdje izlazi, vozaču se ne da samo zbog mene ulaziti u grad. Ali naravno, pri ruci se odmah našao motorist koji mene i moj ogromni kofer vozi u grad za 1000 riela. Smještaj nalazim brzo jer u Battambangu, koji bez obzira što je drugi najveći grad Kambodže izgleda kao jedno malo veće selo s neasfaltiranim prašnjavim ulicama, baš i prevelikog izbora nema. Chaya Hotel u samom centru «grada» je moje večerašnje prenočište za USD 5.
Battambang, kao što sam već napisao, ne liči na grad. Ulice su neasfaltirane, ljudi je na ulicama jako jako malo, čak i prometa, u što vjerovatno oni koji nisu ovdje bili neće povjerovati. Trgovine su više nalik na skladišta s robom porazbacanom posvuda, a uz rijeku Stung Sangker, koja protječe kroz Battambang i u ovom sušnom razdoblju njen vodostaj je toliko nizak da je više nalik na potok i ljudi mogu pješice prelaziti s jedne obale na drugu, kolonijalna arhitektura baš i nije toliko posebna. Sve u svemu, ostajem razočaran ovim gradom. Jedina dobra stvar je da je grad puno mirniji od drugih gradova u kojim sam bio na ovome putovanju i možeš slobodno šetati njegovim ulicama, a da te nitko ne zaustavlja svakih par metara i nudi ti prijevoz motociklom ili rikšom.
Isti motociklist koji me ranije dovezao u hotel, nakon kratkog odmora vozi me i do jednog od hramova u okolici Battambanga. Riječ je o Wat Ek Phnomu, malenom hramu iz 11. stoljeća koji se nažalost nalazi u ruševinama, ali imam dojam da je odličan uvod u hramove koji me čekaju u Angkoru. Malo se pentram po ruševinama, razgledavam prekrasne reljefe iznad vratiju, a potom bacam oko i na obližnji, nedavno izgrađen budistički hram, sa šarenim zidnim slikama (možda ipak prešarenim jer nema boje koju njegovi majstori nisu koristili pri ukrašavanju), i 28 metara visok kip Bude, još uvijek nedovršen. Ono što me puno više dojmilo jesu mala sela smještena uz obalu nekog potoka, a prašnjava cesta do Battambanga krivuda također uz potok i prolazi kroz mnoga od tih sela. Kuće su jednostavne, opet izgrađene na stupovima, s kokošima, govedima i ostalim domaćim životinjama koje slobodno šeću po selima, a tu i tamo se preko potoka nalazi koji most napravljen od bambusa, koji se na prvi pogled doima veoma nestabilno, ali zapravo je dosta čvrst.
Po povratku u Battambang još malo šećem po gradu, a onda odlazim na večeru u preporučeni restoran. Pileća krilca u crnom vinu i s malo čilija toliko su tvrda da se baš i ne daju jesti. Ako se jučerašnje govedo naradilo na polju, ova se kokoš definitivno natrčkarala po dvorištima onih sela kroz koja sam prošao danas popodne. A uz to serviraju mi i toplo pivo pa vrlo brzo odustajem od «gozbe».

IZ BATTAMBANGA ZA SIEM REAP (Dan 20 – 27. siječanj 2007.)

Kada sam jučer kupio za USD 15 kartu za brod do Siem Reapa i kad su mi rekli da se ponovno kreće u 07:00 sati, zapitao sam se kako li ću se probuditi tako rano. Jutros sam dobio odgovor. Već oko 04:00 sata ispod prozora moje hotelske sobe počeli su na sav glas puštati nešto što je ličilo na kambodžanski folk. Cijeli je grad odzvanjao, a ja sam bezuspješno pokušavao odspavati još koji sat. Što li sam Bogu skrivio? Prvo žohari u krevetu, sad folk... Što li me još čeka.
Mislim da je nepotrebno spomenuti da na vrijeme u 07:00 sati ne krećemo. Starosjedioci su opet čekali do posljednjeg časa ne bi li se ukrcali na brod, ali ipak se popravljaju. Danas krećemo sa samo 15 minuta zakašnjenja. Vodostaj je toliko nizak da odmah na početku počinju problemi. Zaglavljujemo u blatu i brod, koji je opet jedan samo malo veći čamac, mora se nekoliko puta čupati iz blata uz pomoć dugačkih štapova. I tako nekoliko puta. Uglavnom prvih sat-dva vožnje. Kasnije se potok postupno pretvara u rijeku i vožnja postaje puno lakša. Rečeno mi je da vožnja do Siem Reapa traje oko 7 sati. Samo sam se nasmijao. Da li je ikad nešto u Kambodži došlo na vrijeme? Brod je prenatrpan. Tu su i turisti i starosjedioci, jedni sjede unutra, drugi vani na krovu. Ja isprva sjedim u kabini, ali zaključujem da dosta gubim pa se ubrzo premještam na krov ne bih li uživao u pejzažu. Navodno je ovo najljepši vodeni put u čitavoj Kambodži. I s time se moram složiti. Dok je put Mekongom bio dosta jednoličan, ovaj putniku nudi nešto raznovrsniju ponudu. Najprije blatnjav i uski potok sa zastajanjem u blatu i čupanjem iz njega, koji se polako pretvara u pravu rijeku sa selima na vodi. Svako malo prolazimo kroz sela čija je većina kuća izgrađena od drva, uglavnom bambusa, i na pontonima pluta na vodi. Tek tu i tamo se nalazi koja kuća na kopnu. Prema izgledu kuća može se zaključiti koje je selo bogatije: ako na kopnu ima koju zidanu kuću, ili u jednom slučaju čak i zidani budistički hram, ili ima zgradu policije, lokalne uprave ili slično, znači da je selo važnije i bogatije. Ona siromašnija se sastoje uglavnom od samo nekoliko straćara na vodi. Ribolov je glavna gospodarska grana ovih sela i posvuda se nailazi na drvene čamce za ribarenje, ali i puno veće brodice koje dosad nisam viđao. Riječ je zapravo o 20-tak metara dugačkoj splavi od bambusa na čijem jednom kraju se nalazi mala kućica, u kojoj se vjerovatno u hladu nalazi ribar, a na drugom kraju se nalaze 30-40 metara visoke hvataljke koje drže veliku mrežu koju ribar svako malo spušta i podiže pomoću drvenih utega nadajući se da je koja ribica završila baš u njegovoj mreži. Posvuda nas prati miris ribe.
A kako prolazimo kroz sela, tako u gotovo svakome netko izlazi. A s njim i hrpetina raznih namirnica. Tu ima mesa, jaja, kruha, salate, ananasa, kokosovih oraha... Pretpostavljam da svakih 2-3 tjedna netko iz svakog kućanstva odlazi u opskrbu u Battambang. A naš brod služi i kao poštanski brod jer vozač u pojedinim selima proziva ljude i oni u svojim čamcima dolaze do našeg broda po poštu.
Osim sela tu je i nezaboravna priroda s mnoštvom ptica jer se putem prolazi i kroz ptičji rezervat Preak Tol. Pred Siem Reapom izlazimo konačno iz rijeke i sad žurimo preko jezera Tonle Sap, najvećeg u Kambodži i kažu najvećeg u Aziji, koje u kišnom razdoblju od srpnja do listopada ima toliko vode da poplavi ogromne površine oko sebe i tada iz zraka Kambodža izgleda kao jedna velika močvara. Sada, u sušnom razdoblju, jezero ima «svega» oko 13.000 km2 površine ili drugim riječima površine je gotovo četvrtine Hrvatske.
Iskrcavamo se 13 km južno od Siem Reapa i odmah nas zaskaču motociklisti i vozači rikši. Do grada je još pola sata vožnje prašnjavam cestom punom rupa i ne zvuči primamljivo nakon 9 sati vožnje brodom (trebalo je biti 7!), ali ovo je jedini način. U Siem Reapu je smještaj malo teže pronaći jer je trenutno najviša sezona i većina hotela je puna. A i onih par gdje ima slobodnih soba baš i ne izgledaju udobno. Nakon sat vremena vožnje rikšom okolo naokolo po Siem Reapu konačno nalazim zadovoljavajući smještaj u australskom minihotelu «Enjoy Villa». Soba je jedna od najboljih dosad, pravi luksuz u usporedbi s Chau Docom ili Battambangom, i naravno nešto skuplja, USD 15 po noćenju.
Navečer odlučujem konačno pronaći amok ribu, nacionalno jelo Kambodže. Pokušao sam par puta u Phnom Penhu, ali uvijek bezuspješno. Ovdje je konačno pronalazim. I to iz prvog pokušaja. Riječ je komadićima ribe koji se zajedno s raznim povrćem kuhaju u kokosovom mlijeku i često se sve servira u kokosovom orahu. Zaključak – bolje da se nisam trudio. Ni ovo nije moj «cup of tea», kako bi rekli Englezi. Izmješani su razni okusi i bojim se da bih kasnije mogao imati probavnih problema. Mislim da je najbolje odustati od kambodžanske hrane i nadati se da će u jednoj od sljedećih destinacija hrana biti bar približno dobra kao u Vijetnamu.
Skoro zaboravih – dok se navečer šećem gradom, slučajno nailazim ponovno na Stevea i Claire. Također su stigli danas, ali direktno iz Phnom Penha i ostaju do preksutra.

SIEM REAP – ANGKOR (Dan 21 – 28. siječanj 2007.)

Ne znam zašto ne mogu više spavati nakon 07:30-08:00 sati. Doma mi to svaki dan jako dobro polazi za rukom, ali ovdje čim se počinje daniti, ja se već polako budim iz sna i do 08:00 sati već sam na nogama. Bez obzira koliko se umorio prethodni dan.
Danas je na repertoaru ono što sam čekao tjednima – veličanstveni kompleks hramova Angkor, njih na stotine, koje su dali izgraditi kambodžanski devaraje (kraljevi-bogovi) između 9. i 13. stoljeća. Angkor je tada bio glavni grad prostranog Kmerskog carstva koje se prostiralo od današnje Burme do Vijetnama, a grad je imao cca milijun stanovnika. Usporedbe radi, London ih je tada imao svega 50,000. Ljudi obično čuju samo za Angkor Wat, najpoznatiji i najveći među hramovima (ujedno i najveća vjerska građevina na svijetu) i misle da je to to. U Tam Cocu u Vijetnamu upoznao sam stariji nizozemski par koji mi je ispričao svoju dogodovštinu vezanu uz Angkor Wat: «Došli smo u Siem Reap i otišli razgledati Angkor Wat. Nakon razgleda vratili smo se sretni u Siem Reap jer smo hram uspjeli pogledati u jednom danu. Tada su nam rekli da ima još hramova osim ovoga.» Angkor je srce i duša Kambodže, nacionalni ponos ove zemlje, i ime Angkor se nalazi posvuda: svaki drugi hotel ima u svom imenu riječ Angkor, na novčanicama riela je Angkor, a čak se i najpoznatije kambodžansko pivo zove Angkor. (Kako je ime već uzeto, drugo najpoznatije pivo u Kambodži zove se Anchor.) Prije par godina Tajlanđani su uvrijedili Kambodžance rekavši da su hramove Angkor izgradili tajlandski graditelji, na što su ljuti Kambodžanci upali u zgradu tajlandskog veleposlanstva u Phnom Penhu i u potpunosti je demolirali (kasnije je kambodžanska vlada platila odštetu Tajlandu). Bilo kako bilo riječ je o najpoznatijem spomeniku Kambodže i vjerovatno čitave jugoistočne Azije koji svakodnevno privlači horde posjetitelja, a posebice nakon što je lokalitet stavljen pod zaštitu UNESCO-a.
Ja imam dva puna dana za razgled Angkora i prvi dan odlučujem razgledati dva najvažnija spomenika u kompleksu – Angkor Wat i Angkor Thom. U hotelu unajmljujem za dva dolara bicikl na cijeli dan i pedalirajući krećem prema Angkoru koji je udaljen od Siem Reapa nekih sat vremena vožnje biciklom. Na pola puta stajem na checkpointu ne bih li kupio ulaznicu koja je malo preskupa (USD 20 za 1 dan, USD 40 za 3 dana i USD 60 za tjedan dana), ali Angkor je Angkor. Vrijedi svaki dolar.
Prva postaja je veličanstveni Angkor Wat koji kako mu se približavaš preko dugačke rampe izgrađene preko vode koja ga okružuje izgleda sve veličanstvenijim. Još iz daljine «strše» tri njegova tornja i onaj tko ne zna rekao bi da je riječ o nekom dvorcu, a ne hramu. Pred samim hramom napravljeno je prekrasno jezerce s lotusima i odrazima Angkor Wata u vodi. Sam hram je izgrađen na tri razine, a oko svake razine nalaze se galerije s najljepšim reljefima (mitološke, povijesne i vjerske tematike) koje sam ikada vidio. Trenutno se puno ulaže u njihovo očuvanje pa bi reljefi kroz koju godinu mogli zasjati u još boljem svjetlu. Ostatak hrama je nalik na puno kamenja nabacanih jedan na drugog i moj dojam je da je Angkor Wat puno ljepši izvana nego iznutra.
Angkor Thom je čista suprotnost Angkor Watu. Riječ je o utvrđenom gradu sa zidinama dužine 12km, visine 6m i debljine 8m unutar kojih je smješteno nekoliko hramova, palača i terasa. Najvažniji hram je Bayon koji iz daljine izgleda kao hrpa nabacanog kamenja. Ali kako se što više približavaš hramu, pred tobom se polako otvara drugačija slika ovog hrama. Ponovno prekrasni reljefi, ali sada neki i sa scenama iz svakodnevnog života poput borbe pijetlova ili tajlandskog kick boxinga, ali ono što je upečatljivije jesu 216 lica, na svakom tornju po četiri zbog četiri strane svijeta i svako lice gleda prema svojoj strani svijeta, s hladnim osmjehom koji čini da te svako malo prođu trnci. U Bayonu nema mjesta gdje te ne vidi barem jedno lice. Lica su doslovno posvuda. Nakon Bayona nastavljam do ostataka kraljevske palače, još nekoliko hramova te terasa koje gledaju na središnji trg Angkor Thoma, a među njima najljepša je terasa slonova koja je ukrašena velikim reljefima slonova, u ono vrijeme glavne transportne životinje i simbol snage i mudrosti. Iako je u početku puno turista, posebice japanskih grupa, u rano poslijepodne gužva se već raščistila i vrlo brzo imaš hramove skoro samo za sebe. Uokolo pasu konji i pokoje govedo, a tu su i majmuni koji se pentraju po okolnim stablima i čak spuštaju na livade. Pomalo idilična atmosfera.
Hramovi Angkora su zaista čudesni i ovo definitivno spada među jedne od najvećih remek-djela čovječanstva. U rang s Machu Pichuem u Peruu, velikim Kineskim zidom, egipatskim piramidama ili piramidama Maya u središnjoj Americi. Ove posljednje nisam još uživo vidio (nadam se da će se uskoro ostvariti i ta moja želja), ali vidio sam njihove fotografije i dokumentarce o njima na televiziji i nekako sam dobio dojam da postoji nekakva veza između njih i hramova Angkora koji su također izgrađeni piramidalno. A razlika između njih su tisuće i tisuće kilometara.

SIEM REAP - ANGKOR (Dan 22 – 29. siječanj 2007.)

Još jedan dan u Angkoru, ali danas u motoriziranoj rikši (na motocikl je pričvršćena prikolica koja je poput mini kočije). Vozač će me za 12 dolara voziti cijeli dan gdje god je poželim, a danas sam poželio otići do nekih manje poznatih hramova skrivenih od očiju običnih posjetitelja.
Preah Khan je prvi u nizu. Riječ je o građevini koja je vjerovatno bila nekom vrstom budističkog sveučilišta koja je na svom vrhunca imala čak 1000 učitelja. Građevina je jedan veliki labirint s četiri ulaza i svaki prolaz u Preah Khanu izgleda isto. Jako se lako izgubiti što se događa i meni. Malo razgledavam, a kad se odlučujem vratiti u rikšu, izlaz je teško pronaći. Napokon ga pronalazim, ali onaj - krivi. Vraćam se u labirint i tražim dalje. I tako jedno stanovito vrijeme. Dovoljno je reći da od četiri moguća izlaza onaj pravi pronalazim iz četvrtog pokušaja. Posljednji.
Nakon još jednog hrama, malenog Ta Soma, ulazim u dražestan Preah Neak Pean, hram koji se sastoji od polukružnog tornja postavljenom na još većem polukružnom postolju u sredini četvrtasta bazena, a na svakoj njegovoj strani nalazi se po još jedan manji bazen. Nažalost svi bazeni su u ovom sušnom razdoblju prazni pa je Preah Neak Pean malo izgubio na svom šarmu. Ali ne potpuno. Još uvijek je jedna malena oaza u Angkoru.
Današnji razgled završavam s Ta Prohmom, jednom od najvećih građevina u Angkoru za koju je tada, prema natpisima, bilo potrebno oko 80.000 ljudi da je održava. Ta Prohm je poput lokaliteta koji je iskočio iz filmova o Indiani Jones jer je hram ostavljen onakvim kakvim je bio kad su prvi francuski arheolozi i povjesničari došli u Angkor sredinom 19. stoljeća. Veći dio je u ruševinama s velikim kamenim blokovima porazbacanim uokolo, neosvjetljeni hodnici (tek se u jednom nalazi maleno improvizirano budističko svetište), visoko drveće s velikim korijenjem koje obuhvaća ruševine. Ovdje je između ostalog djelomično sniman Tomb Raider, a meni je jedan od najdražih hramova u čitavom kompleksu Angkora. Tajanstven, jedinstven, romantičan – samo su neki od epiteta kojima bih opisao Ta Prohm.
Angkor je ogroman kompleks i trebali bi tjedni da se sve detaljno istraži. Znam da su dva dana premalo, ali uspio sam barem malo zagrebati površinu. Treba nešto ostati i za sljedeći put.
Veći dio poslijepodneva provodim u krevetu, odmarajući se i skupljajući snagu za sutrašnju avanturu do Bangkoka. A to će sigurno biti jedna velika avantura...

IZ SIEM REAPA ZA BANGKOK (Dan 23 – 30. siječanj 2007.)

Čekam ispred hotela autobus ili kombi koji će me odvesti do autobusa za Bangkok. Danas napuštam Kambodžu i ulazim u Tajland. Prvotni plan je bio iz Kambodže otići u Laos, ali letovi ispadaju dosta skupi pa sam odlučio nastaviti za Tajland i možda kasnije iz Tajlanda otići do Laosa. Vidjet ću.
Uglavnom trenutno je preda mnom mukotrpan put do Bangkoka neasfaltiranom cestom, put koji traje čitav dan. U 07:00 sati dolaze me pokupiti ispred hotela, ali ne dolazi nikakav autobus ili kombi, već običan motocikl. Malo manevriranja s koferom na motociklu i 5 minuta kasnije nalazim se ispred agencije Hang Tep koja organizira prijevoz do Bangkoka za USD 10. Još nekoliko stranaca čeka isti. Malo iza 07:30 pojavljuje se napokon bus koji kao da je upravo došao iz filma «Povratak u budućnost», tamo negdje iz 1970-tih. Komfora nikakvog, uska i tvrda sjedala, nema klime, bunker ne postoji pa sva prtljaga ide na zadnji red sjedala (a prtljage je doista puno). Vozač i njegov pomoćnik se ne mogu dogovoriti kako posložiti prtljagu radi više mjesta pa naša prtljaga putuje nekoliko puta unutra van autobusa. Konačno krećemo, ali naše veselje je kratka vijeka jer saznajemo da će autobus još stajati po ostalim hotelima u Siem Reapu. Vozimo se gradom puževim koracima, stajemo svakih 10-tak metara i iz Siem Reapa izlazimo tek oko 09:00 sati. Organizacija jedna velika nula. Ali to nije nikakva novost u ovoj zemlji.
Cesta između Siem Reapa i kambodžansko-tajlandske granice u Poipetu je živi horor: neasfaltirana, zemljana, ali ne i poravnana cesta , već su posvuda velike rupe te veliko kamenje koje strši po cesti, jako puno skakutanja po cesti (što onemogućava bilo kakvu aktivnost unutar busa, npr. čitanje, ali ipak je bilo nadobudnih koji su brzo odustali) i jako jako puno prašine pogotovo prilikom mimoilaženja s nekim drugim vozilom. Ono što još primjećujemo je da naš vozač vozi jako sporo. Prestižu nas ostali autobusi, kamioni, automobili, motocikli, pa čak i poneki bicikli. Nakon cca 2 sata vožnje saznajemo i zašto – autobus je iz Siem Reapa izašao s puknutom gumom koju su samo napuhali i nadali se da će takva izdržati što dulje. Izbačeni smo usred nekakvog prašnjavog sela i rečeno nam je da će se autobus vratiti za pola sata. Vraća se za sat i pol. Nastavljamo putovanje, a vozač ponovno ide sporo. I ponovno nakon neka 2-3 sata vozač nas izbacuje u restoranu usred ničega i odlazi napumpati istu gumu. Mislim da je nepotrebno spomenuti da ga opet nema jedno stanovito vrijeme. Počinjemo živčaniti. Već nam se u glavi vrte različiti scenariji, a najgori je taj da to namjerno rade ne bismo li zakasnili na granicu (koja se zatvara u 20:00 sati) pa bi nas najvjerovatnije odveli u neki svoj hotel gdje bi pobrali proviziju. Na kraju se vozač ipak pojavljuje i u 17:30 konačno prelazimo iz Kambodže u Tajland. Koliko je cesta loša dovoljno je reći da između Siem Reapa i Poipeta ima samo 140 km, ali mi smo se vozili od 07:30 ujutro do 17:30 popodne. Osobno ovo spada u top3 najgorih putovanja u mom životu, zajedno s etapom Tirana-Skadar u Albaniji i Ayacucho-Cuzco u Peruu. I više ni pod razno ne mislim prolaziti ovu kalvariju od Siem Reapa do Poipeta. Barem dok ne poprave cestu. A to bi moglo potrajati jer navodno jedna neimenovana avio kompanija (moja pretpostavka Bangkok Airways) plaća velike svote novca vladi Kambodže da ostavi cestu ovakvom kakva je ne bi li ljudi radije letjeli (BTW cijena jednosmjerne karte Siem Reap-Bangkok stoji USD 163 + USD 25 odlazna taksa iz Kambodže).
Na granici se pozdravljamo s kambodžanskim autobusom i njegovom puknutom gumom, pješice prelazimo granicu do Aranyje Prathet na tajlandskoj strani gdje bi nas trebao čekati drugi bus do Tajlanda. Ali ključna riječ je TREBAO. Autobus u 18:00 sati je već pun pa moramo čekati do 19:00 sati. Kao da nismo dovoljno čekali cijeli dan po Kambodži. A kad autobus konačno dolazi, nas nekolicinu smještaju ponovno gotovo u zadnji red dok su prednji redovi rezervirani za lokalno stanovništvo i trenutačno zjape prazni. Koji povišeni ton upućen novim domaćinima i ubrzo smo premješteni u prvi red autobusa. Dobra stvar je ta što je autobus super udoban i moderan, a stjuardesa nas časti i vodom. Kambodžanski i tajlandski bus su kao nebo i zemlja. A i posvuda se osjeti veliki kontrast između ove dvije zemlje. U Tajlandu odmah primjećujem moderne trgovine, najnovije automobile po cestama, a ceste su uglavnom moderne autoceste. I, za razliku od Vijetnama i Kambodže, u Tajlandu voze lijevom stranom. Prvi dojam je da je Tajland jako sličan Japanu. Kroz sljedećih par dana ću vidjeti do koje mjere ide ta sličnost.
U 22:30 autobus ulazi u Bangkok, ali umjesto u centru što je bilo dogovoreno, iskrcava nas negdje na periferiji grada i vozač nas ljubazno upućuje na taksiste. Nema mi druge. Uzimam taksi do Khao San ulice, najturističkije ulice Bangkoka s najviše hotela i hostela, i pola sata kasnije nalazim se u centru grada. Ono na što nailazim tamo potpuno me šokiralo: sve sami stranci, Tajlanđana gotovo i nema (omjer stranaca i Tajlanđana je sigurno 9:1), a svaki od tih stranaca s pivom u jednoj ruci, većina već potpuno pijana i mnogi leže na ulici i povraćaju. Zar je ovo Bangkok? Tražim hotel, ali svi su zauzeti. Ipak je ovo najturističkija ulica Bangkoka, a uz to trenutno je i najviša sezona. Hodam uokolo preko pola sata i na kraju ipak nalazim jednokrevetni sobičak za 350 bahta po noćenju (novčana jedinica u Tajlandu je baht; 1 baht=HRK 0.16) – jedan od najskupljih, a ujedno i najlošijih smještaja na cijelom putovanju. Bacam se na krevet, ali toliko sam umoran da ne mogu ni spavati.

IZ BANGKOKA ZA LOPBURI (Dan 24 – 31. siječanj 2007.)

Iako sam mislio da ću danas spavati duže, već sam na nogama u 08:00 sati. Nevjerovatno. Jučer sam gotovo padao s nogu, a danas se budim tako rano. Tuširam se, za što sinoć nisam imao snage, polako se spremam i napuštam sobičak. Vanja i Jerko se nalaze u Lopburiju, tri sata vožnje običnim vlakom na sjever od Bangkoka, pa se odlučujem naći s njima. Bangkok ću razgledati u povratku. Vlak za Lopburi polazi sa željezničkog kolodvora Hualamphong (Bangkok ima dva željeznička kolodvora što je malo ako se uzme u obzir da se radi o gradu s oko 6 milijuna stanovnika). Dobra stvar u Bangkoku je što postoje taksiji s taksimetrom. Loša stvar u Bangkoku je što također ima nepoštenih taksista koji ne žele uključiti taksimetar. Prvi taksist ispred hotela traži 150 bahta za vožnju do kolodvora, bez uključenog taksimetra. Odbijam. Drugi taksist pristaje na taksimetar, ali uz uvjet da kupim kartu za vlak preko njegove agencije (čitaj, provizija). I to odbijam. Konačno pronalazim polupoštenog taksista koji uključuje taksimetar, ali putem me pokušava obrlatiti da me on u taksiju direktno odveze do Lopburija, najprije za 2000, a potom za 1000 bahta. Naravno da odbijam. Napokon na željezničkom kolodvoru. Taksi me došao 70 bahta, a cijena karte do Lopburija za 3. razred 28 bahta. Puno jeftinije od 1000 bahta.
Krajolik kojim vlak prolazi do Lopburija je sličan onome u Vijetnamu: puno vode, nepregledna rižina polja, ali razlika je ta da su rižina polja u Tajlandu puno zelenija od onih u Vijetnamu, a da ne govorim o onima u Kambodži. Tajlanđani imaju odlično razvijen sustav natapanja pa vode na rižinim poljima ima i u ovom sušnom razdoblju (što definitivno nije bio slučaj u Kambodži). Naši poljoprivrednici bi imali što naučiti od Tajlanđana.
Tri sata kasnije nalazim se u Lopburiju. Vanja i Jerko me dočekuju na željezničkom kolodvoru i odvode u svoj hotel, 10-tak minuta šetnje od kolodvora i u samom centru grada. Sasvim pristojna soba u Nett Hotelu stoji 160 bahta što je jedna od najjeftinijih soba koje sam dosad imao. Poslijepodne odlučujem se malo prošetati po Lopburiju, gradiću od kojih 60.000 stanovnika, a za koji govore da je jedan od najstarijih u Tajlandu (neki čak kažu da je osnovan u 6. stoljeću). Po čitavom gradiću razbacane su razne kmerske i druge ruševine koje me previše i ne zanimaju (vidio sam ih dosta u Kambodži), ali ono što je puno zanimljivije jesu majmunčići koji imaju svoju četvrt u Lopburiju i slobodno se šeću po njoj, pentraju se po stablima, električnim kablovima, automobilima, a najživlji postaju kad ugledaju da netko nosi hranu pa ti je žele svom snagom oteti.
A hrana u Lopburiju je druga najbolja stvar. Grad jednostavno živne oko 17:00 sati kad se otvara noćna tržnica prepuna štandova s hranom, ali i onima s odjećom, obućom, igračkama i slično. Ovaj narod voli jesti. I očito je, kad se vidi ovoliki broj štandova s hranom, da nitko živ ovdje ne kuha. Svi jedu vani. A to je i razumljivo jer sve košta između 5 i najviše 25 bahta. A stranci, kojih izuzev nas ovdje baš i nema, dobijaju hranu po istoj cijeni kao i lokalci. Nitko te uopće ne želi oderati kao što je to bio čest slučaj u Vijetnamu i posebice Kambodži. Ljudi su u Tajlandu (izuzev bangkoških taksista) izrazito ljubazni, neprestano se smješe i uvijek spremni pomoći pa čak ako i ne govore engleski. Po ljubaznosti su jako blizu Japancima. A i ulice s kuće su puno uređenije od onih u susjednim zemljama, svi voze novije automobile, uglavnom džipove pa na trenutak imaš osjećaj kao da se nalaziš negdje na američkom Divljem zapadu (pogotovo ako naiđeš na nekoga tko se fura na kaubojske šešire, što nije rijetko), mladi su odjeveni modernije, slično japanskom stilu odijevanja, uredni (neki čak i preuredni), a ono što nam posebno upada u oči su dečki koji su gotovo svi metroseksualci i konstantno u jednoj ruci imaju češalj. Hmmm... A što reći na transeksualce koji slobodno šeću ulicama i u Bangkoku i ovdje u Lopburiju? Bolje ništa. Nekad su toliko uređeni da ni ne shvaćaš da je riječ o transeksualcu, sve dok ne zaori duboki bariton.
Vratimo se na hranu. Moj prvi dodir s tajlandskom hranom su nekakvi škampi i školjke s graškom, za koje me prodavačica uvjerava da nisu ljuti. Očito me krivo razumjela jer mi usta žestoko gore već nakon prvog škampa. Hvala Bogu, voda je uvijek pri ruci. Nastavljam s nekakvim polpetama, jedne su od škampa, a druge od nekakve zelenjave, u objema obilje duriana (lokalnog slatkog voća) pojačano šećerom (kojeg baš i nije malo). Ono što sam odmah naučio o tajlandskoj hrani jest da nema sredine – hrana je ili preljuta ili preslatka, dok sol i papar ne postoji. Dobro da Vanja i Jerko imaju čitavu teglicu soli koju furaju još iz Hrvatske pa ćemo uz ovu hranu nekako i preživjeti. Nakon polpeta nastavljam s ražnjićima. Tu nabodu sve i svašta: jetrica, bubrege, srca, obično meso i – naravno zaliju nekakvim slatkim sirupom. (Hvala Bogu med još ne poznaju, ali kad ga upoznaju.... Ne želim ni pomisliti.) A primjećujem i da je sva hrana već doma napola kuhana ili pečena i onda je ovdje pred tobom iskuhaju ili ispeku do kraja (čitaj, zagriju). Ali sve u svemu tajlandska hrana je jako dobra. Ne toliko koliko vijetnamska, ali sigurno bolja od kambodžanske. Dan završavam uz odlične palačinke koje se rade od tijesta nalik na ono za kruh (tijesto za palačinke ovdje nije tekuće), a pune se kondenziranim mlijekom i po želji cimetom. Teško za opisati. Mislim da ću se brzo navući na ove palačinke. Ili već jesam. Večeras sam ih smazao 11. Moram se sjetiti da zadnji dan u Tajlandu kupim nekoliko teglica kondenziranog mlijeka za pravljenje palačinki doma.

IZ LOPBURIJA ZA PAK CHONG (Dan 25 – 1. veljače 2007.)

Jutarnja šetnja u potrazi za hranom u Lopburiju. Koliko god je sinoć bilo hrane u ovom gradu, toliko je danas ujutro nema. Imam dojam da Tajlanđani jedu samo navečer, a ostatak dana se izgladnjuju. Na kraju nam ne preostaje ništa drugo, nego otići u 7-Eleven i kupiti nešto za doručak. Hvala Bogu da u Tajlandu 7-Elevena ima na svakom koraku, inače bi i mi morali gladovati do 5 popodne.
Napuštamo Lopburi i vlakom krećemo prema sjeveroistoku Tajlanda – vlakom najprije do Ayuthaye, a zatim drugim vlakom do Pak Chonga, polazne točke za istraživanje obližnjeg nacionalnog parka Khao Yai. Po dolasku u Pak Chongu odmah smo zaskočeni od strane turističkih agenata koji nam nude izlete u nacionalni park. 1300 bahta za 1 dan nam se čini malo previše. Odlučujemo nešto sami kasnije iskombinirati, ali najprije trebamo pronaći hotel za večeras. Nalazimo jedan u samom centru grada za 190 bahta s krevetima koji se jednostavno mogu opisati – božanstveni. Ni premekani ni pretvrdi s odličnim jastucima. Mislim da ćemo se noćas konačno naspavati jer sinoć se baš i nismo. U hotelu u Lopburiju su kreveti, a posebice jastuci bili pretvrdi pa smo se svo troje budili svako malo s bolovima u lubanji.
Taman smo se smjestili kad je sat pokazao 17:00 sati što znači vrijeme je za još jednu noćnu tržnicu. I Pak Chong ima jednu koja je još bolja od one u Lopburiju. Ogromne količine raznovrsne hrane. Naravno, moram priznati da za većinu nemam pojma što je. Osjetila vida i njuha baš i ne pomažu. Probavam neke ražnjiće, zatim se odlučujem za prženu žabu s rižom, a večeru završavam s ne tako malim brojem palačinki od kondenziranog mlijeka.

PAK CHONG. NACIONALNI PARK KHAO YAI, DA ILI NE? (Dan 26 – 2. veljače 2007.)

Napokon odmoreni nakon odlično prospavane noći. I spremni najprije za potragu za doručkom, a zatim i planinarenje po nacionalnom parku. Doručak se ponovno svodi na dobri stari «7-Eleven» jer druge hrane za doručak nema (osim ako ražnjići, pečena riba ili žohari, skakavci i slično ne zvuče kao nešto što bi se jelo za doručak).
Pokušavamo pronaći prijevoz do ulaza u nacionalni park koji se nalazi otprilike sat vremena vožnje od Pak Chonga. Taksi za 700 bahta nam je malo preskup, pa se odlučujemo za lokalni autobus (čitaj, malo veći tuk-tuk) za 30 bahta. Uz cestu koja vodi do nacionalnog parka poredani su resorti, jedan do drugog, par restorana i to je sve. Suviše jednolično. Još više kad se uzme u obzir da je većina tih restorana zatvorena, a resorti poluprazni jer je trenutno u ovom dijelu Tajlanda niska sezona. Krajolik je dosta suh i malo smo iznenađeni jer kako idemo prema sjeveru, krajolik je sve suši i suši. A trebalo bi biti obrnuto. Uz to, u LP vodiču piše da je nacionalni park Khao Yai jedna od najvećih i najočuvanijih monsunskih šuma u kontinentalnoj Aziji. Trebalo bi sve biti zeleno, a ne smeđe i žuto.
Sat vremena vožnje i nalazimo se pred ulazom u Khao Yai, najstariji i najveći nacionalni park u Tajlandu, osnovan 1962. godine. Park ima oko 50 km pješačkih staza, nekoliko vodopada, bogat biljni i životinjski svijet, a od životinja spominju se i slonovi te malajski tigrovi. Barem tako kaže LP vodič. Jer mi u nacionalni park odlučujemo ne ući. Iz principa. Ulaznica je do pred malo bila 200 bahta, sad su je već povisili na 400 bahta i to je cijena za strance! Tajlanđani plaćaju samo 40 bahta, tj. deset puta manje od stranaca! Ako nešto ne podnosim u ovim zemljama, to je kad ti nabiju cijenu i odluče te oderati samo zato jer si stranac. A stranac ovdje znači čovjek pun para. Bez obzira da li taj stranac odsjeda u hotelima s 5 zvijezdica ili je običan backpacker koji gleda na svaku kunu (odnosno baht). Demonstrativno se okrećemo i počinjemo pješačiti prema Pak Chongu. I to je neka vrsta planinarenja. Zaustavljamo se na pola puta gdje se nudi jahanje na slonovima. 300 bahta za pola sata. Vanja i Jerko me odlučuju pričekati dok ja jašem 14-godišnju slonicu Cherry kroz prašumu, a na trenutak prelazimo i preko nekakve rijeke gdje je Cherry do iznad koljena u vodi. Ja naravno posjednut na Cherrynom vratu. Nakon pola sata međunožje ne osjećam, leđa su mi u k.... Pola sata jahanja zvuči kratko, ali je sasvim dovoljno. I previše. Kad se sjetim da mi je prvotni plan bio u Laosu jahati slona sat i pol! Jahanje slona je još gore od jahanja deva po Sahari jer su slonovi puno širi od deva. Pozdravljam se sa Cherry uz želje za dug i lijep život (a pred sobom ima još ne tako mali broj godina jer od vodiča saznajem da slonovi žive između 80 i 90 godina). Vraćamo se autobusom u Pak Chong.
Poslijepodne je po običaju rezervirano za odmor prije noćne tržnice u 17:00 sati. Ja odlučujem malo odspavati, a potom odlazim na jednoipolsatnu masažu stopala za 300 bahta. Masaža se sastoji najprije od pranja nogu u nekakvim tekućinama s limunom narezanim na ploške, zatim masaža nogu eteričnim uljima od koljena na dolje i na kraju istezanje nožnih mišića. Nakon sat i pol osjećam se kao da hodam po oblacima. Definitivno se isplatilo.
Večera – ražnjići, omlet s lignjama, palačinke (naravno) te malo nekonvencionalne hrane – pohane ličinke i pohani skakavci. Skakavci i nisu toliko loši. Ovdje ih nazivaju snackom.

IZ PAK CHONGA ZA NAKHON RATCHASIMU (Dan 27 – 3. veljače 2007.)

Odjavljujemo se iz hotela i odlazimo na željeznički kolodvor ne bismo li uhvatili vlak za Nakhon Ratchasimu ili skraćeno Khorat (ne pitajte me odakle ta «skraćenica»), s 2 milijuna stanovnika drugi po velični grad u Tajlandu. Prvi vlak je nekakav ekspresni koji se zapravo po brzini ne razlikuje od običnog, jedino staje na manjem broju stanica, i brži je nekih pola sata. Cijenovno nam se ne isplati jer je «ekspresni» vlak 10 puta skuplji od običnog (cca 180-250 bahta za nekih sat vremena vožnje). Radije čekamo tri sata na kolodvoru sljedeći obični vlak i nakon sat i pol i samo 18 bahta stižemo u Nakhon Ratchasimu. Ovdje nas čeka Jerkov brat Marin koji će s nama nastaviti put prema sjeveroistoku. Večerašnji Sakol Hotel Khorat ima čiste sobe s velikim krevetima i kupaonicom za 150 bahta. A čim smo se smjestili, već je došlo vrijeme za još jednu tržnicu. Počeli smo se šaliti da ćemo sve ove gradove razlikovati samo po tome koliko je dobra bila određena noćna tržnica. Ova nas ostavlja duboko razočaranima i polugladnima. Ipak, «7-Eleven» je ponovno iza ugla.
Nakon tržnice šećemo se do centra gdje je uređeno nekoliko fontana i trgova, ali sve u svemu Ratchasima baš i nema puno za ponuditi turistima. Odlučujemo odmah sutra nastaviti prema sjeveroistoku.

IZ NAKHON RATCHASIME ZA UDON THANI (Dan 28 – 4. veljače 2007.)

Slobodno jutro za odmor i skupljanje snage za poslijepodnevno truckanje u vlaku za Udon Thani, grad na sjeveroistoku Tajlanda. Šest sati u vlaku koji kao da je ovog trena došao iz 1960-tih. Star, prljav, neudoban, pola vratiju se ne da zatvoriti u vožnji, a pola prozora se ne da otvoriti. Svi smo složni da je ovo daleko najlošiji vlak na našem putovanju po Tajlandu (i mnogo šire). Pejzaž sve suši i suši. I dalje nam nije jasno.
Već je mrak kad stižemo u Udon Thani. Naša prava destinacija je zapravo trebao biti Nong Khai, gradić na samoj tajlandsko-laoskoj granici, uz Mekong, nekih 50-tak km sjeverno od Udon Thanija, ali vlakova i autobusa prema sjeveru navečer nema. Kratko se zaustavljamo na tržnici s hranom (da, još jedna) ispred željezničkog kolodvora, a potom nastavljamo prema hotelu. Vodiči nam baš i ne nude preveliki izbor hotela. LP kaže da je većina jeftinijih hotela loše kvalitete, a izdvajaju se jedino Chai Porn hotel sa spartanskim sobama i King's Hotel sa sobama iz doba vijetnamskog rata (tako su opisani u vodiču). Odlučujemo se za ovaj drugi. Ime mu dobro zvuči. Ali to je jedino pozitivno u King's Hotelu. Ostatak je skoro pa stravičan. Hotel izgleda poput zatvora (dali smo mu već nadimak – Alcatraz), oko središnjeg zatvorenog pravokutnog dvorišta na nekoliko katova raspoređene su sobe sa starim krevetima, prašnjavima ormarićima, televizijama koje ne rade, hladnim tuševima u prljavim kupaonicama. 190 bahta. Hvala Bogu da ostajemo samo jednu noć. Sutra što ranije dajemo petama vjetra.

IZ UDON THANIJA ZA NONG KHAI (Dan 29 – 5. veljače 2007.)

Podne i pol. Prvi i jedini vlak koji vozi prema sjeveru. Nong Khai – posljednja stanica na sjeveroistočnoj pruzi Bangkok-Nong Khai. Dalje nema. Dalje je moguće samo busom ili pješke preko mosta u Laos. Vientiane, glavni grad Laosa, je nekih pola sata vožnje od granice. Nalazim se ponovno na rijeci Mekong, koja je ovdje dosta uža i nekako pitomija nego na jugu, i gledam drugu obalu rijeke. Preko puta je Laos. Ovako iz daljine ne izgleda puno različitije od Tajlanda. Ali vjerovatno ako se ide dalje u unutrašnjost, razlika je očitija. A pogled preko rijeke je jedino što ću vidjeti od Laosa. Barem na ovom putovanju. Odlučujemo preskočiti Laos i za koji dan radije krenuti natrag prema Bangkoku i zatim na jug, na more, na tajlandske otoke.
Smještaj u Nong Khaiju rangira kao jedan od najboljih na putovanju. Mut Mee Guesthouse smješten je na samoj obali Mekonga. Oko spokojnog dvorišta s pogledom na rijeku smještene su kućice i bungalovi. Marin i ja odlučujemo zajedno unajmiti sobu u kojoj je sve napravljeno od bambusa - od kreveta i ostalog namještaja do zidova. Soba je tiha. Čuje se samo pjev ptica i znam da ću noćas jako dobro spavati. Cijena nam je pomalo smješna: 150 bahta za sobu ili 75 bahta po osobi (u prijevodu, 11.80 kuna).
Navečer konačno pronalazimo palačinke s kondenziranim mlijekom. Nakon što ih nismo našli u Nakhon Ratchasimi i Udon Thaniju zapali smo u laganu krizu. Uz palačinke uzimamo prave domaće piliće koji se posvuda vrte na tržnici (vidi se da smo skoro pa na selu), par limenki piva (ja uzimam Singha pivo koje ima visokih 6% alkohola – u Tajlandu svako pivo ima 6 i više % alkohola) i odlazimo jesti na obalu Mekonga.

NONG KHAI I OKOLICA (Dan 30 – 6. veljače 2007.)

Nong Khai je tipičan pogranični gradić. Nekoliko putničkih agencija koje nude izlete u Laos i vize za Laos (iako se za USD 35 one lako mogu dobiti i na granici), restorani i to je sve. Lako ga se prođe u par minuta, još brže ako unajmiš motor što mi i činimo za 200 bahta za 24 sata. Vraća se sutra do podneva. Dobra stvar u Tajlandu je da za vožnju motora nije potrebna nikakva vozačka dozvola pa se svi odlučuju za najam motora i vožnju po okolnim selima uz Mekong. Motor je Honda, 100 kubika.
Vozimo se najprije do tzv. Mosta prijateljstva koji preko Mekonga povezuje Tajland i Laos, a potom napuštamo Nong Khai i krećemo, malo uz Mekong, malo po unutrašnjosti, prema selima u okolici grada. Ceste su gotovo savršene, što se više udaljavamo od Nong Khaija to je prometa manje pa možemo voziti i 100 km/h. Moja najveća brzina je bila 90 km/h. Sela su smještena uz prometnice. Kuće su im uglavnom drvene, većina je slično kao u Kambodži podignuta na stupove. Izmjenjuju se rižina polja i polja zasađena nekim drugim kulturama (mislim da prepoznajem duhan), a tu su i uvijek nezaobilazne kokosove palme. Primjećujem da su ona polja bliža Mekonga puno zelenija. Putem se nekoliko puta zaustavljamo ne bismo li jeli u selima. Gdje god da stajemo svuda smo lijepo pozdravljeni, a hrana odlična. Tradicionalna juha s rezancima, povrćem i piletinom; svježi ananasi; nekakav čips punjen mesom i porilukom koji se poput meksičkih tacosa umače u umak (daju nam neki slatki i blago ljuti). Vozimo se do malo iza sela koje se zove Si Chiang Mai, a zatim se odlučujemo vratiti u Nong Khai kako nas ne bi uhvatio mrak na cesti. Danas smo ukupno napravili oko 180 km, 90 u odlasku i 90 u povratku.
Navečer se odlučujemo malo folirati pa odlazimo na motorima po palačinke. Jučer smo govorili da bismo danas probali i famoznu ribu iz Mekonga, ali nakon što smo danas popodne vidjeli gdje se uzgaja, odmah smo odustali od nakane. Naime, riba se u kavezima uzgaja u plićaku Mekonga, iznad kaveza se nalaze kokoši koje seru u kaveze s ribom i ribe to slasno pojedu i tako se goje. Mislim da riba u kontinentalnom dijelu Tajlanda ne dolazi u obzir.

NATRAG ZA BANGKOK (Dan 31 – 7. veljače 2007.)

Još malo uživancije na motorima po Nong Khaiju. Moramo ih vratiti u podne pa iskorištavamo posljednje sate i minute. Jerko je danas u Laosu. Ok, njegov boravak u Laosu se svodi na samo nekoliko minuta, dovoljno da izađe iz Tajlanda, uđe nakratko u Laos i natrag u Tajland, a sve kako bi produžio svoj boravak u Tajlandu. Isteklo mu je 30 dozvoljenih dana. Uz plaćanje laoske vise od USD 35 još uvijek mu se više isplati ova opcija, nego produživati u imigracijskom uredu ovdje u Tajlandu za 1900 bahta. Po njegovom povratku se rastajemo, ali samo nakratko jer Vanja, Jerko i Marin idu natrag prema Bangkoku običnim vlakom s ponovnim zaustavljanjem u Nakhon Ratchasimi, ukupno oko 13 sati vožnje, dok se ja odlučujem za nešto bezbolniju opciju. Za 1500 bahta kupujem kartu tajlandske niskotarifne avio kompanije Nok Air iz Udon Thanija za Bangkok.
Do tri popodne, kad me kupi kombi koji će me odvesti do aerodroma u Udon Thaniju, otprilike sat vremena vožnje od Nong Khaija, uživam u idiličnoj atmosferi hotelskog vrta s pogledom na Mekong i pjev ptica. Jako ugodno sam se osjećao u ovom hotelu, dobro odspavao dvije noći i što je najvažnije – jeftino je. Čak neću ni zamijeriti osoblju kada su nam prekjučer objašnjavali princip funkcioniranja hotela i između ostalog nam objasnili da svaka soba ima svoju knjižicu u koju se upisuju svi troškovi, a svaka knjižica ima svoje mjesto u ormaru. Tako nam je npr. lijepo objašnjeno da naša knjižica broj 25 ide između knjižica broj 24 i 26. Znam da mi matematika nije jača strana, ali... A što reći na pokušaj da nas nagovore na volontiranje? Ili kad je plavuša na recepciji bila na sto muka prilikom plaćanja hotelskog računa koji je došao 405 bahta. Ja joj dajem 1005 bahta i trebalo joj je neko vrijeme da shvati što je onih 5 bahta, a zatim još više da izračuna koliko mi treba vratiti. Preko kalkulatora. Ali u totalu, sve ok.
Kombi do aerodroma (cijena 200 bahta, karta kupljena u jednoj od turističkih agencija u gradu) je moderan i klimatiziran (iako ovdje na sjeveru klimatizacija baš i nije potrebna). Do aerodroma je skoro cijelim putem neka vrsta autoceste pa je i vožnja jako udobna. I dosta jednolična. Nekakva polja uokolo, a svako malo slika kralja ili kraljice. Tajlandski kralj Bhumidol Adulyadej je najdugovječniji monarh na svijetu, na prijestolju je već 61 godinu, i u Tajlandu ga užasno vole. Ili je to samo privid? Uglavnom, nema ulice po tajlandskim gradovima, nema kilometra bilo kakve ceste, nema prostorije (od običnih restorana do turističkih agencija, hotela, a da ne govorimo o službenim zgradama poput kolodvora, policije ili vojske) gdje nije postavljena barem jedna velika slika kralja i njegove kraljice. A na mnogim mjestima napravljeni su čak i pravi mali hramovi s kraljevim slikama. Kralj je čini se jako svestran jer posvuda ga hvale kao znanstvenika, skladatelja, slikara, filozofa, pisca, vojnika, obiteljskog čovjeka... Lista je poduža. Nema što ovaj kralj nije napravio. Njegov portret je na svakoj novčanici i kovanici bahta (i strogo je zabranjeno gaziti po novcu ili ga kidati jer je to smrtna uvreda za kralja), a vrhunac su male gumene narukvice koje nose svi, i stari i mladi, a na kojima velikim slovima piše «Long live the king!» Naravno, dodajmo ovome i tajlandske zastave koje se vijore na svakom koraku ili žute polo majice s tajlandskim grbom na prsima koje nosi svaki drugi Tajlanđanin. Malo – too much? U životu nisam vidio toliko zastava i slika jedne osobe, pa ni Tita u bivšoj Jugi, ni Maa u Kini.
Kad sam prije par dana bio u Udon Thaniju, grad mi se uopće nije svidio. Ali Udon Thani ima aerodrom. I to ne bilo kakav. Moderan, prostran, aerodrom kakvim bi se mogao pohvaliti bilo koji svjetski velegrad (naravno, osim u Hrvatskoj – mi se hvalimo drugačijim tipom aerodroma). I klimatiziran. Tajlanđani su poznati po tome da svugdje deru po klimi, ali ovaj aerodrom je led ledeni. Čim sam ušao, otvaram kofer i izvlačim čarape i tenisice (umjesto sandala) i jaknu koju stavljam preko majice kratkih rukava.
Let Nok Aira za Bangkok je veoma udoban, bez većih turbulencija, i za manje od sat vremena vožnje već sam natrag u Bangkoku. Na novom Suvarnabhumi aerodromu kojeg su otvorili prije 2-3 mjeseca. Ali supermoderan aerodrom, toliko izpubliciran prethodnih par godina i pogotovo mjeseci, odmah je naletio na teškoće. Prije par dana sam gledao na CNN-u i čitao u Bangkok Postu, jedinim novinama u Tajlandu na engleskom jeziku, da je aerodrom pun tehničkih pogrešaka pa se već na nekim dijelovima počeo urušavati! Direktor je dao ostavku, a vlada je odlučila ponovno otvoriti stari Don Muang aerodrom pa će od kraja ožujka Bangkok imati dva međunarodna aerodroma. Dok sam ja na Suvarnabhumiju, ipak se ništa ne urušava. Hodam pola sata s jednog na drugi kraj aerodroma ne bih li pokupio kofer, a kad on konačno stiže, ponovno male muke kako u 9 navečer pronaći prijevoz do centra grada (Suvarnabhumi je udaljen 30-tak kilometara od centra Bangkoka). Željezničku prugu još nisu izgradili (navodno do kraja ove godine), zadnji aerodromski bus do Hualamphonga, glavnog željezničkog kolodvora u čijem kvartu se nalazi i moj hotel, već je otišao, taksi za 500 bahta je malo preskup. Na kraju konačno pronalazim shuttle bus koji me besplatno prevozi nekih 10-tak minuta do aerodromskog autobusnog terminala gdje za 34 bahta uzimam lokalni (i naravno klimatizirani) bus broj 551 do spomenika pobjede. Vožnja traje i traje i već imam prvi panoramski razgled Bangkoka. U normalnim okolnostima ne bih imao ništa protiv, ali već je kasno i jedva čekam da dođem do hotela. Nakon sat i pol konačno sam kod spomenika gdje bih se trebao prebaciti na drugi gradski bus 29 ili 34, ali busa nema pa nema. Pokraj mene na autobusnom stajalištu neki stari stranac od cca 60-65 godina drpa neku mladu Tajlanđanku koja ne može imati više od 25. Nažalost, ovo nije rjedak slučaj u Tajlandu. A iznenada mi se taj isti tip obraća (s naglaskom koji zvuči na njemački) i savjetuje mi da radije uzmem taksi jer je rush hour i busevi kasne. Prihvaćam savjet, ulazim u prvi taksi i idem prema Hualamphongu. Odnosno, da se ispravim, mislim da idem prema Hualamphongu jer taksist se baš i ne snalazi po Bangkoku, okreće moju kartu na sve strane što baš i nije pozitivan znak. Na kraju mu ja, ponavljam - JA, dajem upute kako doći do hotela.
FF Guesthouse drže Kinezi i mala sobica u drvenoj kući sa zajedničkom kupaonicom stoji 160 bahta. Oko 23:30 još samo izlazim nakratko ne bih li pronašao neku trgovinu s vodom. Pronalazim jednu skoro pa vrata do, ulazim, a ono me s pulta s velikim osmjehom na licu pozdravljaju transvestiti. Ovakve rugobe još nisam vidio. Odmah jurim van i malo dalje ipak nalazim dobri stari «7-Eleven».

BANGKOK (Dan 32 – 8. veljače 2007.)

Vrućina i komarci – kratka priča jedne dugačke neprospavane noći. Čitavu noć sam se okretao u krevetu, mokar ja, mokar krevet, a komarci zuje uokolo i bodu posvuda. Zaspao sam tek negdje prije 5 ujutro kada je vrućina malo splahnula, a komarci odlepršali iz moje sobe. Ali samo do 06:30 kada se počelo daniti.
Uzimam metro dvije stanice do četvrti Silom, jedne od onih modernijih u Bangkoku. Uokolo se posvuda dižu visoki poslovni neboderi u kojima svoje urede imaju poznate svjetske osiguravateljske, automobilske kuće, avio kompanije, telekomunikacijske tvrtke, a prizemlja takvih zgrada rezervirana su za Burger King, KFC, McDonalds, Starbucks... Moderni shopping centri koji nude veći izbor nego isti u Grazu ili Trstu, osim što su brojevi odjeće i obuće prilagođeni malenim Tajlanđanima. Po ulicama štandovi uglavnom s hranom, ali i onih s odjećom i obućom, bižuterijom, suvenirima... I vrućina. Nepodnošljiva vrućina. Mora biti 35°C, a tu je i smog. Sam grad, izuzev četvrti upravo oko Hualamphonga, je prilično čist, ali zrak je zbog velikog broja motornih vozila jako zagađen pa onih 35°C se doimaju poput 40°C i više. Osjećaj je kao da si pod jednim velikim staklenim zvonom. A pod tim istim staklenim zvonom još je zajedno s tobom i preko 6 milijuna drugih ljudi. Jedina prilika za malo zraka jesu «7-Eleven», McDonalds ili shopping centri gdje klima radi punom parom tako da se moja šetnja po Silomu pretvorila u intervale od pet minuta šetnje na ulici i sljedećih pola sata u nekoj od klimatiziranih trgovina.
Metroom, toliko čistim da možeš lizati s poda i uvijek toliko praznim da te hvata mala histerija gdje su svi ljudi (karta košta između 14 i 40 bahta ovisno o dužini vožnje pa je prosječnim Tajlanđanima vjerovatno preskup), vraćam se u hotel na popodnevni odmor. Došli su i Vanja i Jerko dok je Marin još ostao u Nakhon Ratchasimi.
Navečer pješke odlazimo u obližnju kinesku četvrt na noćnu tržnicu gdje pronalazim odlične proljetne rolice sa škampima te stir-fry rižine rezance s morskim plodovima. Šetnja po ovoj četvrti budi neka sjećanja iz Kine. Na trenutke imam dojam kao da sam katapultiran natrag u Kinu: neonska svijetla blješte sa svih strana, trgovine s kič robom, hramovi u kojima se vrši služba na kineskom jeziku, puno Kineza, još više kineskih znakova i – prljavština. Mala Kina je autentična kopija one velike.

BANGKOK (Dan 33 – 9. veljače 2007.)

I dalje je nepodnošljivo vruće. Pećnica radi punom parom. Sunce se u Bangkoku nikada ne vidi, ali ono je ondje. Tamo iza svog ovog smoga i grije svom žestinom.
I po vrućini grad se mora razgledati. Jer ako budem čekao hladniji dan, taj dana neću dočekati. U to sam 100% siguran. Odlučujem se šetati po gradu, pronaći što više hlada, umjesto uzimanja motocikala, rikši, gradskih autobusa ili taksija. Bangkok je od davnine poznat i pod nazivom «Venecija istoka», zbog svojih mnogobrojnih kanala tzv. khlongova. Ja svoju šetnju započinjem upravo uz jedan takav khlong, Phadung Krung Kasem, koji prolazi neposredno uz glavni željeznički kolodvor i razdvaja komad zemlje od ostatka grada na mjestu gdje gradska rijeka Mae Nam Chao Phraya radi veliki zavoj. Nakratko se zaustavljam u «Zlatnoj planini», koja iako u svom nazivu ima riječ planina nije zapravo planina. Riječ je o hramu koji je više nalik na piramidu, a na vrhu je postavljen ogroman zlatni spiralni toranj (tzv. chedi) koji navodno čuva relikvije samog Bude. S vrha se pruža prekrasan pogled na Bangkok. Ali do vrha se treba penjati, a pod ovom vrućinom i suncem, koje se baš sad odlučilo odnekuda pojaviti, penjanje predstavlja ne tako maleni tjelesni napor, pa čak i za jednog 25-godišnjaka. Napokon na vrhu. Ispod mene khlongovi, dekorirani krovovi hramova, obične zgrade od straćara do, u daljini, visokih modernih nebodera.
Spuštam se s Planine, a sunce je baš sada odlučilo malo smanjiti svoju žestinu. Šetnja u Bangkoku je igra čovjeka i sunca ili, još bolje, igra živaca. Prelazim preko još nekoliko khlongova, uz nekoliko hramova. Moje glavno odredište je Ko Ratanakosin, središnji gradski otok, centar tajlandskog budizma i centar Bangkoka uopće. Ako sam se pitao jučer gdje su nestali svi turisti, jer ih po Bangkoku jučer baš i nisam viđao, danas sam dobio odgovor. Polovica ih je u Khao Sanu, a druga polovica ovdje u Ko Ratanakosinu. Centar tajlandskog univerzuma je, skriven iza visokih bijelih zidina, ogroman kompleks kraljevske palače (iako kralj Bhumidol rijetko ovdje obitava i koristi je samo u ceremonijalne svrhe) i središnjeg tajlandskog hrama Wat Phra Kaew. Ovdje nailazim i na prvi pokušaj prijevare u Tajlandu, nakon uobičajenih pokušaja taksista. Na putu do ulaza, koji je na sjevernoj strani kompleksa, dvojica me zaustavljanju i uvjeravaju da je palača zatvorena do 13:00 sati (trenutno je nekih 11:30) i da ima dovoljno vremena da mi oni u rikši pokažu neke druge gradske znamenitosti. Naravno ne besplatno. Nakon minutu-dvije pronalazim ulaz i surprise, surprise – kompleks je otvoren. Ali hrpa turista, ulaznica od 250 bahta i nemogućnost ikakvog slikanja, čak i izvana, vodi me ka odluci da preskočim ovaj lokalitet i zadovoljim se samo udaljenim pogledom na krovove kraljevske palače i Wat Phra Kaewa preko njihovih bijelih vanjskih zidina.
Već me pomalo hvata glad. A u Tajlandu nije potrebno ići daleko da bi se našla nekakva hrana. Par minuta hoda od palače nailazim na pravu malu tržnicu hranom i nalazim nekakve punjene lignje koje izgledaju slasno. Podižem glavu prema prodavačici i pitam je kolika je cijena. Ona se okreće i dubokim baritonskim glasom kaže 30 bahta. Prodavačica je zapravo prodavač. Ali s debelo namazanim očima i obrvama. U ljubičastoj boji. Volja za ručkom me čudnovato brzo prošla.
Južno od palače smješten je drugi po važnosti hram u Bangkoku, Wat Pho. Izvana se hram vjerovatno ne bi puno razlikovao od ostalih u Tajlandu, ali ono zbog čega je toliko važan nalazi se unutra, skriveno pod krovom dugačke i visoke građevine. 46 metara dugačak i 15 metara visok, kip Bude u ležećem položaju (u posljednjem stadiju nirvane) je najveći kip ležećeg Bude u čitavom Tajlandu. Čitava njegova površina pozlaćena, a noge prekrivene od bisera napravljenih 108 laksana, slika koje karakteriziraju Budu. Čudesno djelo ljudskih ruku.
Napuštam Wat Pho i stotinjak metara dalje uzimam jedan od brodova koji za 3 bahta cijeli dan svakih 10 minuta povezuju dvije obale Mae Nam Chao Phraya rijeke. Rijeka je očekivano blatna i prljava, ali život uz rijeku je svejedno fascinantan: tu su se nagurali maleni restorani s terasama prema rijeci, tržnice, malene stambene prizemnice, rijekom plove gradski brodovi, maleni privatni čamci, ali i dugački transportni brodovi jer je na ovaj način transport robe brži i jeftiniji.
A sve iz daljine nadgleda visoki Wat Arun, Hram Zore, glavni razlog mog prelaska Mae Nam Chao Phraye. Iz daljine liči na visoku gomilu granita, ali kako se približavaš hramu, shvaćaš odmah svoju zabludu. 79 metara visoka pagoda u kmerskom stilu ukrašena je tisućama komadića kineskog porculana koji bliješte na suncu (kad se ono pojavi na rijetke petke). Razbijeni porculan ostavili su ovdje kineski trgovci jer im nije bio od koristi, a Tajlanđani su ga kasnije na ovaj način odlučili iskoristiti. Još malo šećem ovom obalom rijeke. Pred Wat Arunom nailazim na štand s hranom i ne odolijevam odličnim škampima prženima u nekakvom tijestu s repovima koji im jedini vire van tog tijesta. 5 komada za 20 bahta. Toliko su slasni da se poželim vratitit nazad po još, ali već sam dosta odmakao od hrama. Ubrzo nailazim i na prepunu tržnicu gdje, poput ostalih tajlandskih tržnica, nema što se ne prodaje. Prije ponovnog prelaska rijeke, zaustavljam se u jednom od restorana uz Mae Nam Chao Phrayu i dok jedem stir-fry rižu s piletinom (ptičja gripa navodno ponovno hara jugoistočnom Azijom), još malo promatram život na rijeci.
Natrag na Ko Ratanakosinu i odmah prizor koji se teško zaboravlja: stari Tajlanđanin od sigurnih preko 60 godina, smežurane kože, u rozoj ljetnoj lepršavoj haljinici s naramenicama. I na očima naravno previše šminke.
U 18:00 sati natrag na Hualamphongu. Točno na vrijeme da još jednom poslušam tajlandsku himnu. Naime, u Tajlandu je obvezno da se svaki dan točno u 18:00 sati u službenim zgradama na razglase pusti državna himna. Imao sam priliku prisustvovati trenutku kad sve stane na kolodvoru u Nakhon Ratchasimi ili aerodromu u Udon Thaniju, ali Hualamphong ipak pred svima prednjači. Scena kad se svi, i domaći, ali i turisti, u dupkom punoj čekaonici naglo ustanu, okrenu prema velikim portretima kralja i kraljice i u miru čekaju završetak himne minutu kasnije, zauvijek je urezana u pamćenje.

NAKHON PATHOM & KANCHANABURI (MOST NA RIJECI KWAI) (Dan 34 – 10. veljače 2007.)

Navodno u 06:30 postoji turistički vlak koji iz Hualamphonga kreće put Kanchanaburija, tri sata vožnje na zapad, malo poznatog gradića s puno poznatijim mostom na rijeci Kwai. Ono «navodno» gore stoji jer informaciju koju sam sinoć dobio, jutros nisam bio u stanju provjeriti. Nakon neprospavanog većeg dijela noći i konačnog pada u san oko 04:00, kad je postalo napokon malo hladnije, a komarci nestali, alarm u 05:30 činio se kao loša šala. I to moja vlastita.
Iz sna se konačno budim u 08:00 sati s prvim valom vrućine koji počinje ulaziti kroz plastične rešetke moga prozora. Razmišljam o Kanchanaburiju i mostu. Naumio sam danas tamo otići, ali postoji li koja druga opcija osim po vrućini prijeći pola grada ne bih li došao na južni autobusni kolodvor s kojeg idu autobusi za Kanchanaburi? Proučavam raspored vlakova s Hualamphonga, zatim Lonely Planet, i u oko mi iznenada upada Nakhon Pathom, gradić 50-tak kilometara zapadno od Bangkoka, za kojeg u životu nisam čuo, ali čini se da ima najveću budističku građevinu na svijetu. A i vodič kaže da ima česte autobusne veze s Kanchanaburijem.
Kupujem kartu za dizelaša u 09:20, žurim na peron i stižem upravo na vrijeme da se laktarenjem izborim za jednu od najboljih startnih pozicija pred vratima jednog od nekolicine vagona. Vrata se otvaraju i svjetina svog snagom navaljuje unutra. Dobro prilagođen situaciji, uspjevam se izboriti za jedno od sjedala na neosunčanoj strani vlaka. Kako vlak polako pišteći izlazi iz Hualamphonga, ali zatim ponovno staje svakih 4-5 km na prigradskim stanicama, osjećam olakšanje što se barem na trenutak mičem iz Bangkoka. Promatram siromašna predgrađa uz željezničku prugu s kućama od lima, drva i kartona, ali svuda uredno povješanom odjećom na žici za sušenje.
Nakhon Pathom ima nešto europskog u sebi. Odmah po izlasku iz malenog kolodvora u daljini se primjećuje visoki Phra Pathom Chedi, a do njega vode kockama popločene uredne ulice i neoklasicistički mostić preko kanala. Izgrađen u 6. stoljeću, a zatim dograđen i povišen u 11. stoljeću od strane kralja Suvyavarmana I od Angkora, Phra Pathom Chedi je sa svojih 127 metara visine najviša budistička građevina na svijetu. Iz daljine je moja prva pomisao da se nalazim pred kulom babilonskom, ali izbliza, hodajući oko pagode, njena ogromna pozlaćena spiralna kupola je još veličanstvenija. U dvorištu me zaustavlja par školarki koji imaju zadatak da za sat engleskog jezika intervjuiraju nekoliko stranaca o njihovom boravku u Tajlandu. Rado im dajem intervju. Tek sam se pozdravio s njima kad me zaskoče 5-6 dečkiju s istim zadatkom, ali i molbom da se slikaju sa mnom (primjetio sam da su me čekali da završim s prethodnim intervjuom; stranci su ovdje vjerovatno rijetka pojava i svaki stranac je dragocjen). «Kroejša», odgovor na njihovo pitanje odakle sam, dočekan je s češanjem po glavi, ali kad dodajem «Jurop», svi odmah na Europu klimaju glavom.
Jedva jedvice pronalazim autobusnu stanicu iza pagode. Ljudi čekaju. Čekam i ja. Dolazi prvi bus. Vičem stjuardu «Kanchanaburi?!», on odmahuje glavom. Ubrzo dolazi drugi, puno veći bus. Ovaj ide u mom smjeru. Bus je lijepo klimatiziran, ali i prelijepo prenatrpan: na nekim sjedalima sjede i po troje, a i čitav prolaz je pun ljudi. Među njih se još guraju i ulični prodavači s vodom i hranom koji tu i tamo ulaze i izlaze iz autobusa. A ljudi je sve više i više sa svakom stanicom pa se čini da će autobus početi pucati po šavovima. Nakon više od pola sata stajanja, djevojka do mene se diže, a ja brzinom i elastičnošću, koja je i mene samog zadivila, uskačem na njeno mjesto.
Kanchanaburi je uspavani gradić s jednom širokom glavnom avenijom i nekoliko manjih sporednih ulica, zgrada neimpresivnih pročelja, udaljen svega 100-tak kilometara od burmanske granice. Ali tih 100-tak kilometara do Burme (ili Mjanme, kako se sad službeno naziva) je jedno od najtežih graničnih područja na svijetu: gusta prašuma, močvare, visoke planine onemogućavaju izgradnju bilo kakve ceste ili pruge do Burme. Pokušali su Japanci za vrijeme okupacije u vrijeme 2. svjetskog rata izgraditi prugu između Bangkoka i Yangona, glavnog grada Burme, radi sigurnije opskrbe vojske, i uspjeli je izgraditi, ali na račun 100.000 života ratnih zarobljenika, uglavnom Britanaca, Nizozemaca, Australaca i Novozelanđana, ali i lokalnog stanovništva. Čuvena Tajland-Burma željeznica je funkcionirala neko vrijeme, ali čim su Japanci otišli, prašuma ju je progutala. Danas je u funkciji tek tajlandski dio do mjesta Nam Tok, dva sata vožnje zapadno od Kanchanaburija, i moguće je proći dijelom željeznice u jednom od tri dnevna vlaka na pruzi koja se još i naziva «Prugom smrti», upravo zbog velikog broja života danih za njenu izgradnju. Ja nemam vremena čekati na vlak koji prolazi za nešto više od dva sata, već se upućujem na groblje savezničkih ratnih zarobljenika umrlih od gladi, bolesti, teška rada prilikom izgradnje pruge, a nalazim vremena i za posjet obližnjem odličnom muzeju o «Pruzi smrti».
Najpoznatiji dio pruge je zasigurno legendarni most na rijeci Kwai, kojeg je poznatim učinio jedan od najvećih klasika svjetske kinematografije. Udaljen 4 km od centra Kanchanaburija, most je željezna konstrukcija na masivnim kamenim stupovima, na kojima se još vide ožiljci savezničkog bombardiranja mosta 1945. godine. Da nema posebnu priču, ovaj most bi bio jedan sasvim običan most preko jedne sasvim obične rijeke. Ali priča i zanimljiv pejzaž s druge strane rijeke Kwai, s visokim planinskim vrhovima na tajlandsko-burmanskoj granici u daljini, daju ovom mostu jedan pomalo romantični prizvuk. S terase jednog od restorana promatram jedan od ona tri vlaka dok puževim korakom prelazi preko mosta, a vozač trubom i svojim glasom pokušava rastjerati mnogobrojne domaće i strane turiste. Ja sa Singhom u ruci, a visokih 50 bahta koliko me došlo pivo, je cijena pogleda na most na rijeci Kwai.
To isto pivo mora da mi je loše sjelo jer se ubrzo osjećam jako loše. Počinje mi se vrtjeti, boli me stomak, povraća mi se. Pronalazim javni WC i povraćam. Na trenutak se osjećam malčice bolje, dovoljno da se posjednem na motocikl iza vozača koji me ubrzo brzinom od 100 km/h vozi natrag prema autobusnom kolodvoru. Kupujem kartu za Bangkok (99 bahta), sjedam se u bus, ali oni mirišljavi borići u autima nikada nisu bili moja stvar. Autobus kreće, a ja se zbog kombinacije brze i skakutave vožnje (mislim da je autobusima u Tajlandu dozvoljeno da idu 120 km/h) i mirišljavih borića s primjesom duriana, lokalnog voća užasna mirisa i još užasnija okusa koje mora da je bilo u nečijoj vrećici, ponovno loše osjećam. Tražim vrećicu za povraćanje od stjuardese, ali takva vrećica u ovom autobusu ne postoji. Jedna od putnica nudi mi svoju. I na vrijeme da se pošteno još jednom izpovraćam u nju. Ali kad sam pomislio da je tu kraj mojim mukama, primjećujem da postoji malena rupa kroz koju sadržaj vrećice curi van. Pokazujem putnicima oko sebe ne bi li netko imao pri ruci još koju vrećicu. Svi se uskomešali, ali kad mi pružaju vrećice, već je prekrasno. Rupa je postala prevelikom i sadržaj vrećice od preko 5 litara sada već slobodno teče sredinom autobusa. Malo i komično, ali ipak jako sramotno za jedinog stranca u autobusu.
Bangkok. Južni autobusni kolodvor. Tek sam izašao iz autobusa i ponovno povraćanje u obilnim količinama. Ovome nema kraja. Nalazim taksi i na moje pitanje: «Hualamphong? Taxi meter?», dobijam odgovor «250 baht. No meter.». Ponavljam: «Taxi meter!», a taksist će na to «Taxi meter 250 baht. Same same.» Dođe mi da ga odalamim.
Konačno pronalazim jednog koji je voljan upaliti taksimetar i pola sata kasnije nalazim se natrag u svojoj četvrti. Za 71 baht.
Penjem se u svoj sobičak na posljednjem katu FF Guesthousea, još jednom, sada već ritualno, povraćam i posve izmoren pokušavam zaspati.

BANGKOK (Dan 35 – 11. veljače 2007.)

Ne samo temperatura, već i vrućina i komarci kao nikad prije držali su me budnim cijelu noć. Osjećam se jako umorno. Kao da nisam spavao noćima (što je zapravo i skoro pa točno). Vanja i Jerko mi kažu da me nisu još vidjeli u tako lošem stanju. Prvo što činim u prvim pristojnim jutarnjim satima je ono što sam trebao učiniti već nakon prve noći u ovoj rupi – promijeniti hotel. U ulici do nalaze se dva puno bolja i nešto skuplja hotela. Izabirem Your Place Guesthouse za 450 bahta po noćenju s uključenim doručkom i ubrzo sam u čistoj i klimatiziranoj sobi s velikim krevetom koji je doduše toliko tvrd da se, naspram ovome, spavanje na japanskom tatamiju čini kao spavanje na oblacima, ali uz precizno raspoređivanje jastuka po krevetu i ovaj problem je ubrzo rješen. Hotel ima i jedan veliki plus – bežični internet, na kojeg još na ovom putovanju nisam naišao, pa cijelo poslijepodne provodim u kombinaciji spavanja i surfanja na internetu. Ipak je nedjelja i dan za zaslužen odmor.
21:00 je sat i vrijeme je za malo akcije. Sad se već osjećam puno bolje pa Vanja, Jerko i ja odlučujemo ispuniti jednu od želja koja je posljednjih dva tjedana bila visoko na našoj listi želja – odlazimo u čuvenu bangkošku crvenu četvrt na jedan od «spektakala» o kojima smo toliko čuli: ping pong show, banana show, baloon show... Crvena četvrt nije daleko od Hualamphonga. Dvije stanice metroom i ubrzo se nalazimo natrag u Silomu, četvrti poslovnih nebodera i luksuznih restorana, i malo smo iznenađeni da su dvije tri sporedne ulice upravo ove četvrti preuređene u crvenu četvrt. Očekivao sam nešto nalik na Amsterdam pa me crvena četvrt u Bangkoku ostavlja izrazito razočaranog. Patpong 1 i Patpong 2, dvije glavne ulice crvene četvrti, ispunjene su štandovima na kojima se prodaju svakakve gluposti, a najmanje onih vezanih za seks (kad bolje razmislim, takve uopće nisam ni vidio za naše jednosatne šetnje), izmjenjuju se bolji koktel barovi s običnim diskotekama i barovima u kojima se nude «spektakli». Imam dojam kao da smo ponovno na jednoj noćnoj tržnici. Sa svih strana za rukave nas vuku napasni mali Tajlanđani koji nas pod svaku cijenu žele odvući baš u svoj bar. Upad se ne plaća, ali svatko mora popiti barem jedno piće čija cijena se kreće od 100 bahta naviše. Rijetko to ostane samo na jednom piću pa se «besplatni spektakl» pretvara ubrzo u ne baš tako besplatni. Provirujemo u nekoliko barova, ali ondje se ništa ne dešava. Djevojke u toplesu stoje na pozornici i samo anemično čekaju i čekaju. Čekaju da se skupi dovoljno ljudi tj. dovoljno para, što može potrajati satima. To se zove «klasična usluga» – piše u vodiču. «Ovo je kao onaj most u Mostaru. Dečki od turista skupljaju pare da skoče i kad se skupi određena svota netko skoči. Ali većina tih istih turista koja je dala novac, ne dočeka skok i odustane prije vremena jer se čekanje pretvori u vječnost.», Vanja povlači paralelu. Konačno pronalazimo jedan bar u kojem kao da se nešto dešava, ali djevojke su toliko ružne da nemamo baš volje to gledati. Razočarni što nismo vidjeli ni ping pong, ni banana, ni baloon show, vraćamo se natrag u hotel. Crvena četvrt u Bangkoku je jedna velika prijevara.
Pozdravljam se s Vanjom i Jerkom koji će polako vlakom prema jugu. Imaju više vremena od mene na raspolaganju. Vraćaju se tek sredinom ožujka.

IZ BANGKOKA ZA KRABI (Dan 36 – 12. veljače 2007.)

Do posljednjeg trenutka koristim svoju klimatiziranu sobu. Nevjerovatno je koliko klimatizacija pomaže da se čovjek odmori. Još uvijek nisam na 100% svoje snage, ali u usporedbi s jučer, danas se osjećam puno odmorenije. I poletnije.
U podne se odjavljujem iz hotela i krećem po posljednji put prema Hualamphongu. Konačna destinacija – aerodrom Suvarnabhumi. Opcija s autobusima od prije koji dan danas po najvećoj vrućini ne dolazi u obzir. Malo raspitivanja i doznajem za nešto bezbolniju opciju – lokalnim vlakom do sat vremena udaljenog Hua Takhea, a potom na aerodromski bus koji s Hua Takhe kolodvora vozi 20-tak minuta do Suvarnabhumija. Ali po dolasku u Hua Takhe saznajem da sljedeći bus ide tek u 16:00 sati, što je za više od dva sata. Toliko o redovitosti aerodromskih buseva. Jedino rješenje je izdvojiti 70-tak bahta za taksi što na kraju i činim i 20-tak minuta i nekoliko složenih petlja na autocesti kasnije nalazim se na aerodromu. Pred neki dan sam bio iznenađen veličinom bangkoškog aerodroma, ali ono što sam tada vidio tek je djelić onoga što vidim danas. Glavna aerodromska zgrada je ogromna građevina na četiri kata s uredima, trgovinama, restoranima... Ipak, brzo pronalazim šaltere avio kompanija koje lete za Krabi i nakon nekoliko upita, ispada da je dobri stari Nok Air ponovno najjeftinija, a ujedno i najranija moguća opcija. Za 1800 bahta. Avion je ponovno Boeing 737, a stjuardese na ulazu pozdravljaju putnike na tradicionalni način – uspravno sklopljenih dlanova s vršcima prstiju u razini nosa (ovaj način pozdravljanja zove se wai i on zamjenjuje rukovanje).
Iako sam prespavao veći dio od sat i dvadeset koliko traje let od Bangkoka do Krabija na jugu zemlje, budim se upravo na vrijeme da prisustvujem prekrasnoj igri prirode, neba i zemlje. Tik pred dolazak pred Krabi napokon se «odljepljujemo» od pješčane i suncem okupane obale Tajlandskog zaljeva, koju je avion pratio skoro cijelim putem od Bangkoka, i naglo skrećemo za 90 stupnjeva u unutrašnjost južnog Tajlanda kako bi presjekli jedan od najužih dijelova zemlje. Tu se krajolik drastično mijenja. Pješčane plaže su zamijenile visoke planine obrasle gustim zelenim šumama s oblacima koji se agresivno i strmoglavo spuštaju niz njihove padine. Pejzaž koji je toliko himalajski da u jednom trenutku ne mogu, a da se ne zapitam da li se nalazim u pravom avionu. Onom za Krabi. Pet minuta kasnije, kako se približavamo zapadnoj obali Tajlanda, onoj Indijskog oceana, nalazim se u Irskoj. Zelenilo gdje god oko seže. Mnoštvo jezera i rijeka koji prave meandre. Polja i šume. A onda konačno vidim obalu Andamanskog mora, odnosno Indijskog oceana, i čitav niz otoka i visokih strmih stijena koji iz njega vire. Uz zalazak sunca.
Aerodrom u Krabiju je naravno manji od onoga u Bangkoku, ali i od onog u Udon Thaniju. I ponovno moderniji od svih naših aerodroma zajedno. Svakog dana Krabi je preko nekoliko redovitih linija povezan s Bangkokom, a linija Tiger Airwaysa za Singapur je dovoljna da aerodrom u Krabiju u svom nazivu ima i pridjev 'international' (međunarodni). Malo sam rasrđen kad saznajem da aerodromski bus ovdje ne postoji i da je jedina poveznica aerodroma s gradom taksi koji dođe 350 bahta. To se zove monopol. A taksist tog istog taksija kojeg sam masno platio umjesto da me odveze u željeni hotel, pokušava me izbaciti pred nekom turističkom agencijom kako bih preko njih uzeo sobu u hotelu ili brodsku kartu za neki od otoka. Nakon par oštrih riječi, taksist ipak vraća moj kofer u prtljažnik i vozi me do željenog hotela.
KR Mansion je pet minuta hoda od centra grada što je odlična stvar jer je buke ovdje manje nego u centru pa ću se konačno moći mirno naspavati. Za 300 bahta dobijam sobu na trećem katu (bez lifta) s hladnim tušem u kupaoni i stropnim ventilatorom, a namještaj je kao u našim hotelima iz vremena Tita, koje ja osobno zovem Titohotelima, ali kad se na kraju sve zbroji i oduzme riječ je možda o hotelu s dosad najviše šarma u Tajlandu.
Prije nego li otiđem spavati, spuštam se do centra i Pizzerije Bolero koju sam primjetio još iz taksija na porciju toliko željenih špageta.

KO JUM (Dan 37 – 13. veljače 2007.)

Nekad zaboravljam gdje sam i da u ovom dijelu svijeta vrijeme baš i nema nekakvu vrijednost. Vremena je za ove ljude napretek. Sinoć mi je rečeno da na recepciji budem koju minutu prije 09:30 za autobus koji će me prevesti od hotela do doka, na vrijeme za brod prema otočiću Ko Jum koji kreće u 10:30. Međutim, autobusa u 09:30 nema. Barem ne moga. Onaj koji prevozi turiste na brod za Phi Phi otoke već je prošao. Na recepciji me uvjeravaju da moj stiže oko 10:00 sati. Kad ga nema ni tada, hvata me mala panika. Pa neću valjda promašiti brod?! Autobus se konačno pojavljuje u 10:30 i 10 minuta kasnije nalazim se na doku. Vremena je ipak još ima jer brod za Ko Jum konačno kreće tek oko 11:20.
Brod je katamaran koji je vidio svoje bolje dane, ali s onim s otoka Phu Quoc u Vijetnamu, ipak se ne može uspoređivati. Ovaj još uvijek ima dovoljno snage da potegne. I donja i gornja paluba je prepuna turista, mnogi sjede i po podu jer su sjedala na brodu u manjini, dok brod žuri prema Ko Jumu i kasnije Ko Lanti, dva mala otočića među stotinama koji se nalaze razbacani u Andamanskom moru ispred Krabija. Nakon što sam slučajno vidio par slika i pročitao par odlomaka o Ko Jumu na internetu prije par dana, odlučio sam se za ovaj otok. Navodno ima manje turista i stoga je mirniji od Ko Lante ili Ko Phi Phija.
Ko Jum nema doka već katamaran ima zamišljene stanice usred pučine gdje po turiste dolaze vlasnici resorta, koji su poredani uzduž pješčane plaže koja se proteže neprekinuto kilometrima i kilometrima cijelom zapadnom dužinom otoka, u svojim tradicionalnim drvenim dugačkim čamcima s dugačkom uzdignutom provom. Ovdje ove čamce nazivaju 'longtail boat'. Sat i pol vremena kasnije ja se nalazim usred akrobatske točke dok pokušavam sa svojim velikim koferom u ruci i prenatrpanim ruksakom na leđima preći s katamarana preko jednog takvog čamca na onaj svog resorta. I uspijevam. Bez da sam završio u vodi.
Dok me moj 'longtail boat' vozi prema Golden Pearl Resortu imam koju minutu da promotrim otok iz daljine i okinem koju fotografiju. Na sjevernoj strani nalazi se planina Ko Pu, s vrhom tako vješto «odrezanim» da bi čovjek pomislio da je riječ o vulkanu, a ne o običnoj planini. Njene padine obrasle gustim šumama, a na dnu na plaži kokosove palme. Od planine prema jugu teren je sve ravniji i ravniji dok na kraju ne završava u pješčanom rtu.
Svježe iscjeđen ananasov sok za dobrodošlicu i nakon toga smještaj u moj 300 bahta vrijedan bungalov u Golden Pearl Resortu. Napravljen od bambusa, s malenim trijemom, unutra velikim udobnim krevetom i kupaonom, bungalov je zadnji u nizu, dakle malo udaljeniji od plaže, što znači mir, ali još uvijek s prekrasnim pogledom na palme i more. Ostavljam stvari, brzo se presvlačim u kupaće i već sam na plaži. Bacam se u vodu koja je puno toplija nego u Vijetnamu. Možda ipak malo pretopla. Dovoljno je da te razhladi u prvi trenutak, ali onda ti i u vodi postaje pretoplo jer prema mojoj slobodnoj procjeni vani je oko 35°C, a u vodi oko 30°C. Pokušavam naći hlad, ali na plaži koja gleda na zapad, pronaći hlad u 2 popodne je nemoguće. Kupujem njihaljku koju mi vlasnici vežu u hlad između dvije palme. Par koraka dalje vidim čovjeka s 20-30 metara visokim štapom u rukama, koji nije nikakav preskakivač na motki, nego štapom ruši zrele kokosove orahe s palmi. Orasi gromoglasno padaju na tlo. Gledam iznad svoje dvije palme i primjećujem ne tako maleni broj kokosovih oraha. Već vidim naslov u crnoj kronici Jutarnjeg lista: «Hrvata na plaži u Tajlandu ubio kokosov orah» ili «Umro od kokosova oraha». Šalu na stranu. Valjda se neće ništa dogoditi. Za hlad i prekrasan pogled spreman sam riskirati.
U kasno poslijepodne, kad je sunce već malo oslabilo, uzimam masku i odlazim malo roniti oko obližnjih koraljnih grebena. Nažalost, većina ih je ovdje uništena nakon razornog tsunamija 26. prosinca 2004. godine koji je sa sobom odnio oko 220,000 života uz obale Indijskog oceana, samo u Tajlandu oko 5,400. Ipak pronalazim nekoliko zanimljivih koralja, ali ono što mi je puno zanimljivije jesu tropske ribice u svim bojama kojih ima u izobilju: potpuno crne s bijelom linijom koja odvaja glavu od tijela i bordo repom, zebraste kričavo žuto-bijele, točkaste žuto-crne poput leoparda, malene indigo plave, a meni najdraže ribice su one izdužena tijela srebrne boje s jednom kričavo žutom vodoravnom linijom od glave do repa koje me, njih na stotine, u jednom trenutku potpuno okružuju i plivaju oko mene bez ikakvog straha.
Navečer, nakon impresivnog zalaska sunca iza otoka Phi Phi, dok se šećem pod palmama, ne mogu se sjetiti gdje sam zadnji put vidio tako lijepo, tisućama zvijezda posuto nebo. I odmah mi je drago što sam se maknuo iz Bangkoka.

KO JUM (Dani 38 i 39 – 14. i 15. veljače 2007.)

Izležavanje na dugoj pješčanoj plaži s knjigom u ruci. «Sahara» Michaela Palina. Nabavio sam je prije par dana u Bangkoku. Danas ujutro je more nevjerovatno mirno pa iskorištavam priliku za još malo ronjenja. Ovaj put odvažujem se na plivanje do stotinjak metara udaljenih koraljnih grebena koji bi prema procjeni morali biti puno sačuvaniji i lijepši od onih bližih obali koje sam vidio jučer. I nisam se prevario. Nailazim na prekrasne koralje u neobičnim bojama: kričavo zelena, kričavo žuta, bijela, bordo crvena samo su neke od boja na koje nailazim na koraljnim grebenima. A među koraljima ponovno zanimljive tropske ribice koje kao da su već naučene na prisutnost znatiželjnih turista u moru. Posljedice tsunamija se na kopnu ne primjećuju, osim na nekoliko fotografija u recepcijskom albumu, ali nažalost u moru one su još uvijek, više od dvije godine kasnije, sveprisutne. Posvuda po morskom dnu razbacani ostaci koralja. Groblje koralja. Po količini mogu samo zaključiti da su ovi koraljni grebeni prije tsunamija morali biti fenomenalni. Oko 13:00 sati more se već uzburkalo. Valovi su pokrenuli pijesak pa se vidljivost znatno smanjila. Prekidam ronjenje i ostatak dana provodim na plaži i u svojoj njihaljci pod kokosovim palmama. Još nisam postao žrtva kokosovih oraha.

Posljednji dan na plaži na Ko Jumu. Danas odlučujem preskočiti ronjenje i opustiti se na plaži i u moru. Voda je danas nešto hladnija, posebice u jutarnjim satima, i osvježavajuća. Navečer dogovaram ribarenje za sutra ujutro i stoga ranije odlazim na spavanje. Sutra se moram probuditi u 05:30...

PONOVNO U KRABIJU (Dan 40 – 16. veljače 2007.)

Budim se u 05:30 ne bih li se pripremio na vrijeme za ribolov. Vani se tek počelo daniti. Negdje u daljini, vjerovatno iz nekog od tri otočna sela, čuje se poziv imama na jutarnju molitvu. Jug Tajlanda je većinski muslimanski.
U 06:00 sam na recepciji, ali još uvijek nema nikoga. Iznenada proviruje jedna od domaćica resorta i pita da li mi treba doručak. Odlučujem je ne zamarati ovako rano ujutro. Restoran se otvara u 07:30 pa ću doručkovati kad se vratim.
06:20. Još uvijek bez ikakvog pozitivnog signala da ću ja ribolov konačno i ugledati. Žena na recepciji ne zna ništa. Odlučujem se prošetati plažom i, dok čekam, napraviti par dobrih fotografija u zoru. S obzirom da u normalnim okolnostima baš i nisam ranoranilac, današnju zoru moram na sve načine iskoristiti.
U 06:50 sam natrag na recepciji. Još uvijek nema nikoga. Sada već bijesan jer sam se morao rano probuditi, odustajem od ribolova i odlazim natrag u bungalov. Taman sam ponovno legao kad u 07:10 dolazi domaćica resorta i obavještava me da su stigli po mene za ribolov. Ja joj hladno odgovaram da me volja za ribolovom prošla i da spavam.
Budim se dva sata kasnije i za vrijeme doručka svi mi se redom ispričavaju na neuspjelom pokušaju ribolova jutros. Obrazloženje je da je čovjek koji je trebao ići u ribolov sa mnom, rano ujutro otišao u selo kupiti ješku, ali trgovina je navodno bila zatvorena i otvorila se puno kasnije nego inače. Moje mišljenje – zaboravili su na mene.
Odlučujem danas napustiti Ko Jum. Razmišljao sam možda ostati još jedan dan, ali ono jutros je zacementiralo moju odluku da otiđem danas. Prije popodnevnog broda u 13:30 još se nekoliko puta bacam u mirno i u jutarnjim satima jako ugodno more. Žao mi je što od ribolova nije bilo ništa, ali čovjek ne može probati sve na jednom putovanju.
U 13:30 moj veliki kofer (koji kako se bliži povratak kući postaje nevjerovatno težak) i ja pozdravljamo se s Ko Jumom i ukrcavamo u čamac za pučinu. Brod po običaju kasni pa sat vremena jedan Nijemac i ja provodimo pod jakim ranoposlijepodnevnim suncem. Još malo boje nije na odmet. Kad se brod konačno pojavljuje, već je skoro dupkom pun jer je Golden Pearl Resort njegova pretposljednja stanica na putu iz Ko Lante za Krabi.
Na pristaništu u Krabiju uobičajena zbrka. Svi nešto žele: jedni uvaliti smještaj, drugi prijevoz taksijem, treći prijevoz motociklom, a svi zajedno imaju još nešto zajedničko – žele te oderati. Sad kad sam vidio i sjever i centar i jug Tajlanda mogu s točnošću reći da su ljudi sa sjevera ljubazni i neiskvareni. Od Bangkoka prema jugu, gdje ima turista, tu je i pokvarenost ljudi. Bangkok je nekako na pola puta između sjevera i juga. Na pristaništu pitam gdje se nalazi stanica lokalnog busa za centar grada. Odgovaraju mi da lokalnog busa nema i da je jedina opcija taxi za 100 bahta. Mož' mislit! Znam da sam čitao o postojanju lokalnog busa i neću tako lako nasjesti. Ubrzo me zaustavlja još jedan taksist i nudi prijevoz do centra za 150 bahta. Ne bi li cijene trebale ići dolje, a ne gore?! Ili je ovo neka obrnuta filozofija?! Ubrzo pronalazim lokalni bus i od vozača saznajem da je cijena 20 bahta. Dok ulazim, dolazi još jedan domorodac i pokušava me uvjeriti da je cijena 50 bahta. Po dolasku u centar Krabija vozaču u ruke mečem dvadeseticu.
Nevjerovatno koliko osjetiš smrad kada se vratiš iz prirode i svježeg zraka u grad. Kad sam prije par dana bio u Krabiju, smrad toliko nisam osjećao jer sam vjerovatno bio naučen na smrad Bangkoka, a nakon Bangkoka sve izgleda puno bolje. Danas, nakon par dana na čistom zraku Ko Juma, Krabi mi se doima užasno smrdljivo. Ne kažem da je grad prljav. Ne. Ulice su čiste, ljudi se doimaju čistima, ali u zraku se cijelo vrijeme, dan i noć, osjeća miris kanalizacije. Koliko sam primjetio, kanalizacija je u Tajlandu postavljena dosta površinski pa pod ovim visokim temperaturama počinje se osjećati smrad.
Čekiram se u Krabi City Seaview Hotel. 4 zvijezdice. Ogromna klimatizirana soba s velikim krevetom, kabelska televizija, kupaonica s toplom vodom i balkon s pogledom na rijeku koja protječe Krabijem ne dolazi s malom cijenom. Ali ni s previsokom. 1200 bahta po noćenju s uključenim doručkom. Kratak odmor i u 18:30 činim nešto što želim učiniti od prvog dana u Tajlandu. Zakleo sam se da neću otići iz Tajlanda bez da je probam. Riječ je o čuvenoj tajlandskoj masaži. Iako je ovdje puno više kiropraktike od masaže. Sat i pol bolnog istezanja i natezanja se isplatilo. Na kraju se osjećam kao nakon niti jedne masaže u životu. Preporođeno. Noge kao da hodaju po oblacima. Vrat, koji mi često zna biti ukočen, sad je kao nov. Imam osjećaj kao da ga mogu okrenuti 360°. Ipak neću pokušavati.

KRABI (Dan 41 – 17. veljače 2007.)

Toliko sam zavolio Krabi City Seaview Hotel da sam odlučio ostati još jedan dan u Krabiju. Doduše, u gradu se baš i nema što za raditi, ali zato je cijeli dan rezerviran za odmor u krevetu i pred televizijom.
Popodne. Počinjem osjećati ne tako ugodne aktivnosti u crijevima. Možda od one juhe s rižinim rezancima koju sam pojeo jučer navečer. Tijekom popodneva i večeri moj odmor se pretvorio u kontantno trčanje na WC školjku. Barem 50 puta. Bez pretjerivanja. Stanje je alarmantno. A sutra bih trebao napustiti Tajland...

MALAYSIA TRULY ASIA. IZ KRABIJA ZA GEORGETOWN (PULAU PENANG) (Dan 42 – 18. veljače 2007.)

Cijelu noć se okrećem u krevetu. Skoro ni minute sna. S jedne strane visoka temperatura, s druge i dalje problemi s probavom. U 06:00 zovem recepciju i obavještavam ih da nisam u stanju krenuti put Malezije u 06:45. Umjesto Malezije vraćam se u krevet i pokušavam ipak malo odspavati.
Oko 10:00 sati mi je nešto bolje pa ipak odlučujem danas napustiti Tajland i krenuti prema njegovom južnom susjedu. U 11:00 kombi dolazi po mene u hotel i još sljedećih sat vremena vozikam se uokolo po Krabiju dok vozač skuplja ostale putnike po hotelima. Konačno nas je 12 u malenom kombiju. Krećemo prema Hat Yaiju na samom jugu Tajlanda, nedaleko tajlandsko-malezijske granice, gdje mijenjamo prijevozno sredstvo. Rečeno nam je da je drugi dio puta puno udobniji, u autobusu. Vozač je tipičan Tajlanđanin: luđak na cesti koji vozi 150 km/h, bez obzira na neravnine, uspone i spuštanja, zavoje. Tu i tamo poneki znak upozorava vozače da je maksimalna dozvoljena brzina 60 km/h. Ali izgleda da našeg vozača ti znakovi ne zanimaju previše. Zna da policije baš i nema na cesti pa može voziti kako hoće. Dati Tajlanđanima i ostalima u jugoistočnoj Aziji vozačku u ruke je pravi promašaj. Lošije vozače u životu nisam vidio.
Nekih pet sati kasnije jedva sam doživio dolazak u Hat Yai. Od lude vožnje mi je još gore, a od skučenosti u kombiju, koljena užasno bole. Ali Tajland ne bi bio Tajland da nema još iznenađenja. Onaj obećani udobni autobus pretvorio se u još jedan skučeni kombi. Jedina razlika je što ovaj ima malezijske tablice i malezijskog vozača pa je vožnja nešto civiliziranija. Do granice ima samo 50-tak kilometara i ubrzo se nalazim pred jednim jedinim otvorenim šalterom za izlazak iz zemlje. A red je podugačak jer imigracijski službenik sve detaljno pregledava nekoliko puta kao da ulaziš, a ne izlaziš iz zemlje. To ti je hvala što trošiš novac u Tajlandu! A što reći na 10 bahta «takse» koje svi moramo platiti na izlasku iz zemlje?! 10 bahta nije puno, ali...
Jedan jedini otvoreni šalter i na malezijskoj strani, ali proces je puno brži. Bye bye Tajland i hello Malezija! Na malezijskoj strani dočekuju me prvi pravi znaci civilizacije: najmodernija autocesta s dvije, a ponekad i tri, trake u svakom smjeru, automobili svi odreda novije proizvodnje, uz autocestu dižu se planine obrasle zelenim šumama, a na čijem podnožju stambene kućice koje jako nalikuju onima u Engleskoj. Ipak je Malezija do 1957. godine bila britanska kolonija i britanski utjecaj se i dandanas posvuda osjeća – ne samo u arhitekturi i činjenici da i Maležani voze lijevom stranom ceste, nego i u jeziku koji se ovdje zove bahasa malaysia, a ima jako puno engleskih tuđica. Uz to, skoro svo stanovništvo u Maleziji je dvojezično i uz bahasu odlično govori engleski. Britanci su otišli prije točno 50 godina i Malezija ove godine slavi pedeset godina svoje nezavisnosti. Po cijeloj zemlji su tijekom godine predviđene velike svečanosti, a da privuče turiste malezijska je vlada otvorila projekt «Visit Malaysia 2007 year!» kojim su mnogi povijesni spomenici dobili novo ruho. Uz «stare» reklame na stranim TV postajama «Malaysia. Truly Asia» zasigurno će Malezija ove godine biti svjetski turistički hit.
A Malezija me dočekala s pravim prolomom oblaka. U normalnim okolnostima kiša bi mi smetala. Ali ovo nisu normalne okolnosti. Nakon mjesec i pol dana na putu i nakon mjesec i pol dana sunca i vrućine napokon kiša. Dok se vozimo prema Georgetownu na otoku Penangu u sjeverozapadnom kutku zemlje, gledam kišu kroz prozor kombija kao nešto čudesno i dosad potpuno neviđeno.
Već je mrak, iza 21:00 sat, kad stižemo u Georgetown. Izbačeni smo iz kombija pred mijenjačnicom novca u tko zna kojem dijelu grada. Gledam ne baš preciznu kartu i pokušavam se snaći. Počinjem hodati iako mi koljena sve brže otkazuju poslušnost. Par minuta kasnije nalazim glavnu ulicu Georgetowna i niz hotela. Idem od hotela do hotela, ali većina ih je puna. Kinezi, koji su najbrojnija manjina u inače ovoj većinski muslimanskoj zemlji, slave ovih dana kinesku novu godinu. Konačno pronalazim Hotel Malaysia, 4 zvijezdice i 161 ringit po noćenju s uključenim doručkom (malezijska valuta je ringit; 1 ringit=1.56 kune). Toliko sam umoran i toliko me bole koljena da od umora ne mogu ni spavati.

GEORGETOWN (PULAU PENANG) (Dan 43 – 19. veljače 2007.)

Sretna Nova 4705. godina! Ok, riječ je o onoj kineskoj. Malo ironično je da je ova godina godina svinje, a nalazimo se u većinski muslimanskoj zemlji gdje je jesti svinjetinu apsolutno zabranjeno. Na televiziji sam vidio da u Kini npr. svi masovno jedu svinjetinu za vrijeme novogodišnjeg slavlja koje traje i do tjedan dana. Ovdje mislim da svinjetina ne dolazi u obzir. Da mi je samo znati kako su Kinezi riješili ovaj problem!
Vidio sam nešto od čuvenog kineskog vatrometa, ali zbog zdravstvenih problema nisam u stanju izaći van na duže vrijeme. Za mene je nova godina, pa bila ona i kineska, započela u krevetu. Cijeli dan se odmaram i tek nakratko izlazim iz sobe ne bih li kupio nešto za pojesti u jednom od «7-Elevena» kojih je i u Maleziji gotovo na svakom koraku. I hvala Bogu na tome jer lokalna hrana mi već izlazi na sve tjelesne otvore! Skoro pa i doslovno... Jedva čekam čevape i burek, pizzu i normalnu pečenu ribu, punjene lignje... Još samo par dana.
Na malezijskom dnevniku (koji je inače na engleskom) kažu da su na jugu Tajlanda ponovno eksplodirale bombe. Pripisuju se muslimanskim ekstremistima koji traže nezavisnost juga od ostatka zemlje.

IZ GEORGETOWNA ZA KUALA LUMPUR (Dan 44 - 20. veljače 2007.)

Dva dana na Penangu, a od otoka skoro da ništa nisam ni vidio. Jedino sam se upoznao s glavnom ulicom Georgetowna nakon jučerašnje potrage za hranom.
Danas napuštam Penang i nastavljam prema jugu. Cilj su planine Cameron, jedno od najpoznatijih malezijskih planinskih destinacija i centar malezijske proizvodnje čaja. Ili, barem sam mislio da ću tamo završiti! Uzimam taksi do glavnog autobusnog kolodvora na Penangu i oko podneva pokušavam kupiti kartu za Cameron. Nažalost, prvi autobus ide tek za dva i pol sata. Rečeno je da je autobus moderan i klimatiziran. Odlučujem čekati. I čekam i čekam. I tako preko tri sata. Autobus kasni. A onda na iznenađenje svih prisutnih napokon i dolazi. Autobus je daleko od onog obećanog modernog i klimatiziranog. Ovaj je star sigurno preko 30 godina, "puca po šavovima", uđem i sjednem, a sjedalo mi propadne, klimatizacije gotovo da i nema... Ja i nekolicina drugih stranaca zaključujemo da se u ovome kršu ne možemo voziti 4 sata, a vjerovatno i dulje od toga. A kako mi je zdravstveno stanje još uvijek delikatno, izlazim iz autobusa, uzimam kofer i odlazim na šalter prijevoznika zahtijevajući povrat novca. Na jedva jedvite jade dobivam novac natrag, ali odmah saznajem da nitko drugi danas više nema liniju za Cameron. Planine mi ipak nisu suđene. Mijenjam plan puta i umjesto u Cameron odlazim za Kuala Lumpur. Pet minuta kasnije i olakšan za 27 ringita već sam u super modernom autobusu s foteljama umjesto sjedala i na putu sam za glavni grad Malezije.
A put prema Kuala Lumpuru je potrajao puno više od predviđenih 5 sati. Istina je da je cijelim putem od Georgetowna do Kuala Lumpura moderna autocesta s po tri trake u svakom smjeru, ali danas završavaju praznici oko kineske nove godine i svi se vraćaju kući. Autocesta je zakrčena i svako malo stojimo u koloni i ni naprijed ni nazad. Naposljetku se vozač odlučuje na pametan potez - skinuti se s autoceste i nastaviti običnom cestom prema Kuala Lumpuru. I ova je puna prometa, ali daleko manjeg opsega od onoga na autocesti i nakon 7 sati vožnje, počinjemo ulaziti u Kuala Lumpur. Još iz daljine vide se prekrasno osvjetljeni Petronas Towersi, donedavno najviša građevina na svijetu, simbol malezijskog gospodarskog uspona.
A po dolasku u Kuala Lumpur, susrećem se s još jednim problemom. Kako u ove kasne večernje sate pronaći smještaj?! LP preporučuje Swiss Inn, ali on je, ubrzo saznajem, pun. Ponovno uzimam taksi i na preporuku osoblja Swiss Inna odlazim u Garden City Hotel, smješten nedaleko indijske četvrti s jedne i Petronasa s druge strane. Pronalazim sobu za 113 ringita.

KUALA LUMPUR (Dan 45 - 21. veljače 2007.)

Noćas je bio takav prolom oblaka da me kiša probudila usred noći, a kad sam izašao na balkon, od tolike kiše nisam mogao vidjeti nebodere koji se nalaze na stotinjak metara od mog hotela.
Danas se osjećam puno bolje. Nisam još na 100% snage, ali barem mi više nije slabo koliko zadnjih nekoliko dana. Kuala Lumpur here I come! Još sam sinoć, dok sam se vozio prema hotelu, primjetio da je Kuala Lumpur puno moderniji i čišći od ostalih gradova jugoistočne Azije. Puno europskiji. A u usporedbi s Bangkokom ovo je raj na zemlji. Kuala Lumpur je u usporedbi s ostalim glavnim gradovima Azije i jedan od najmanjih. Ima svega oko 1.4 milijuna stanovnika. Razgled započinjem šetnjom kroz glavni bazaar indijske četvrti Little India gdje se izmjenjuju trgovine svakojakim stvarima (najviše tkaninom) s indijskim restoranima, a na putu prema glavnom gradskom trgu Merdeka, ili u prijevodu Trgu nezavisnosti, budući da su upravo ovdje Maležani proglasili nezavisnost od Britanaca 1957. godine. Na visokom stupu usred trga vijori se ogromna malezijska zastava, a uokolo trga nekoliko zanimljivih građevina koji svjedoče o nekadašnjoj britanskoj prisutnosti na ovim prostorima: Royal Selangor Club, i dan danas zatvoren za sve osim za bogate muškarce, zgrade Nacionalnog povijesnog muzeja i Sultana Abdul Samada u kolonijalnom stilu. Nedaleko trga je i prekrasna Masjid Jamek đamija, izgrađena početkom 20. stoljeća u hladovini kokosovih palmi. Šetnju nastavljam kroz kinesku četvrt, četvrt kaosa, gdje te svi vuku za rukav i pokušavaju ti uvaliti svoje proizvode. Little India i Chinatown su nebo i zemlja. Dok sam se u prvoj četvrti slobodno, bez maltretiranja, mogao prošetati, u Chinatownu to nije moguće. Ubrzo se vraćam u hotel ne bih li se malo odmorio.
Navečer odlučujem prošetati se do Petronas Towersa, ekonomskog centra Kuala Lumpura, gdje se osim sjedišta ove malezijske naftne kompanije, nalaze uglavnom i sjedišta drugih malezijskih i stranih tvrtki, bezbroj skupocjenih barova i hotela, a na svakom koraku ti "prijateljice noći" nude svoje usluge. Noć je idealan dio dana za razgled ove četvrti, koja se naziva Zlatni trokut (Golden Triangle), jer su neboderi prekrasno osvjetljeni, posebice Petronasi, koji su se proslavili u filmu "Klopka" s Catherine Zeta-Jones i Seanom Conneryjem. Petronas Towers je izgrađen 1998. godine i sa svojih 452 metara visine i 88 katova je donedavno bio najviša građevina na svijetu. Godine 2004. taj je primat preuzeo neboder Taipei 101 na Tajvanu s 508 metara visine i 101 katom. Par fotki tornjeva i povratak u hotel na spavanac.

IZ KUALA LUMPURA ZA MELAKU (Dan 46 - 22. veljače 2007.)

Ponovno spremanje kofera i teglenje istog do autobusnog kolodvora Puduraya. Između hotela i kolodvora nema puno, ali vani je od ranog jutra vruće, a i s koferom koji postaje iz dana u dan sve teži i teži postaje teško manevrirati kroz štandove indijske četvrti. Nikako da se naučim da ne kupujem toliko suvenira!
Puduraya je poput jedne velike košnice u kojoj je 40°C. Bez zajebancije. U prizemlju se nalaze šalteri prijevozničkih kompanija, u podrumu su peroni, a iznad cijelog kolodvora uzdiže se neboder u kojem je hotel Puduraya s 3 zvijezdice. Svi negdje jure, svi se guraju... Nalazim šalter prijevoznika Transnasional, najvećeg u Maleziji i sa zavidnom mrežom destinacija, te odmah uskačem u autobus za Melaku. Otprilike svakih sat vremena ide jedan. Cijena sitnica - 9 ringita, a vožnja traje oko dva i pol sata. Autobus je pristojan (iako sam ovaj put bio pripremljen i za neku krntiju) i nastavljam svoju pustolovinu prema jugu Malezije.
Melaka, smještena u Melačkom tjesnacu, nasuprot indonezijske Sumatre, uvijek je bila važna točka trgovine između Istoka i Zapada, Azije i Europe, posebice trgovine začina. Kroz stoljeća mnoge su sile htjele imati Melaku u svojim rukama: Kinezi, Arapi, Portugalci, Nizozemci, Englezi... Mnogo se ratova vodilo zbog Melake i začina. Stoga je danas Melaka mješavina najrazličitijih kultura što se može vidjeti u arhitekturi, hrani, stanovništvu... Danas je Melaka grad s cca 650,000 stanovnika i ponos Malezije.
Autobusni kolodvor u Melaki posve je druga slika od onog u Kuala Lumpuru. Moderan, prostran, čist i - klimatiziran. Jedina je zamjerka što je smješten u predgrađu predgrađa ovog grada. Ali brzo nalazim gradski autobus i za 1 ringit i dvadesetak minuta kasnije već sam pred hostelom. Kancil Guesthouse je moj odabir u Melaki. Još sam ranije malo istražio ponudu smještaja u Melaki i ovaj je hostel imao dobre preporuke. A i to da se nalazi 15 minuta pješice od povijesnog centra grada nije za zanemariti. I naravno cijena - 18 ringita. Zanemarit ću činjenicu da je soba nevjerovatno mala (ovakvu malu još nisam nigdje vidio), pravi sobičak, zidovi su kartonski, ali barem je tu ventilator pa ne bi trebalo biti prevruće. Hostel ima i dražestan mali vrt s jezercem, a uokolo su postavljene stolice i stolovi pa se možeš i malo odmoriti na zraku. Jedini problem navečer su komarci pa se ubrzo povlačim u svoj sobičak.

MELAKA (Dani 47 & 48 - 23. i 24. veljače 2007.)

Teško je duže spavati s ovim tropskim vrućinama. Od ranih jutarnjih sati je pretoplo, tu je i veliki postotak vlage u zraku, a ventilator u mom sobičku baš i ne pomaže. Što se više približavam ekvatoru, to je nepodnošljivije. Izlazim iz hostela i odmah sam mokar, majica slijepljena za tijelo, a to je nešto što nikako ne podnosim.
Ali što je tu je. Već mjesecima razmišljam o Melaki, i dok sam još planirao postaje ovog putovanja, Melaka mi je nekako zvučila egzotično. I sada kad sam tu, ništa mi neće pokvariti doživljaj Melake. Pa ni vrućina...
Alfa i omega Melake je glavni gradski trg crvene boje, uokolo kojeg su Nizozemci tijekom 18. stoljeća podigli neke od najboljih primjera kolonijalne arhitekture cijele Malezije. Provirujem u gradsku vijećnicu ili Stadthuys, danas Povijesno-etnografski muzej, a zatim i u obližnju Christ Church (Kristovu crkvu). Tipičan europski toranj sa satom također krasi glavni trg, a par koraka od njega stoji i replika nizozemske vjetrenjače. U Melaki je vrlo lako zaboraviti da si u Aziji. Od trga penjem se na brdo sv. Pavla koje se uzdiže iznad centra grada s ruševinama katoličke crkve posvećenom istom svecu. S druge strane brda prekrasno očuvana Porta de Santiago, jedina očuvana gradska vrata u zidinama koje su nekada okruživale grad. Dijelić Portugala usred Malezije. Vrućina i vlaga me i dalje progone.
Melaka se, osim mnoštvom fenomenalne arhitekture, može pohvaliti i čitavim nizom raznih muzeja. Uvijek neizostavan je pomorski muzej, otvoren u staroj portugalskoj karaveli, a koji na veoma zanimljiv način pripovijeda povijest Melake koja je oduvijek bila okrenuta prema moru. Obližnji Muzium Rakyat ili Muzej ljepote jedan je od najneobičnijih muzeja koje sam ikada posjetio. Na dva kata muzej posjetitelju približava različita viđenja ljepote, u Aziji, Africi, južnoj Americi, Europi... Na kraju se priča više svodi na sakaćenje ljudskog tijela nego na njegovo ukrašavanje. Jedan kutak muzeja posvećen je i hobiju koji je sve nas kad tad zanimao - zmajevima. Kako ih napraviti i kako ih puštati. Ima ih i jako maštovitih - u obliku ptica, gmazova...,a neki od njih izgledaju i veoma stvarno.
Šetnja kineskom četvrti malo me razočarala. Očekivao sam nešto nalik na Bangkok ili Kuala Lumpur, ali osim nekoliko kineskih znakova na fasadama zgrada, malo je kineskih simbola u Melaki. Skoro da se i ne nalazim u kineskoj četvrti.
Probava mi je i dalje poprilično kritična. Od same mi se pomisli na lokalnu hranu nažalost diže želudac pa sam čest gost Pizza Huta, Burger Kinga, KFC-a i McDonaldsa, kojih po Melaki ima na svakom koraku. Inače prezirem ove lance brze prehrane, ali drastične situacije poput ove zahtjevaju drastične mjere.

MELAKA (Dani 49 & 50 - 25. i 26. veljače 2007.)

Singapur otpada. Žao mi je što moram odustati od putovanja u Singapur, ali moram nešto ostaviti i za sljedeći put. Novci su pri kraju, a i uz ovakvu vrućinu i još uvijek moje poprilično delikatno zdravstveno stanje, odlučujem ostati još koji dan u Melaki. Doduše, nemam više Bog zna što za pogledati u Melaki jer iako se Melaka diči fascinantnom kolonijalnom arhitekturom, povijesna jezgra je toliko mala da se sve može pogledati u dan-dva.
U turističkom uredu se raspitujem o mogućem odlasku na neku plažu, ali tamo mi govore da okolica Melake baš i nije poznata po dobrim plažama. Melačkim tjesnacem svakodnevno prolaze na deseci brodova na putu iz Indije, Arabije i čak Europe prema Singapuru i dalje za Hong Kong i Kinu. More i plaže stoga baš i nisu čisti. Na kraju ipak pronalazim rješenje. Odlučujem zadnja dva noćenja u Maleziji provesti u luksuzu. Nedaleko autobusnog kolodvora nalazi se jedan od najboljih hotela u gradu - Golden Legacy Hotel. Četiri zvijezdice, prostrana soba i kupaonica s elegantnim starinskim namještajem, kabelska televizija, klima i s 10. kata prekrasan pogled na Melaku. Golden Legacy me podsjeća na one naše "habsburške" hotele u Opatiji. Da ne zaboravim spomenuti da je tu i bazen na krovu te uključen buffet doručak u europskom stilu. Sve za, believe it or not, 160 ringita ili oko 245 kuna.
Ostavljam stvari u sobi, oblačim kupaće i odmah put bazena... A tamo sam jedini... Osvježenje...

...POVRATAK KUĆI (Dani 51 & 52 - 27. i 28. veljače 2007.)

Došao je i taj dan. Vrijeme je za povratak kući. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam izdržao gotovo dva mjeseca u Aziji i uspio "odraditi" skoro sve isplanirano. Ovo putovanje je svojevrstan rekord jer nikada dosad nisam proveo toliko vremena izvan domovine. 52 dana! Kad to ovako napišem, izgleda skoro nevjerovatno. Kao da sam još jučer "bauljao" po ulicama Hanoija i Saigona, izležavao se na pijesku Phu Quoca, plovio Mekongom prema Phnom Penhu, divio se hramovima Angkor i "ispuštao dušu" u Bangkoku... Puno prijeđenih kilometara... Neki će reći i previše. Možda. Ali, iako je bilo uz dobre i puno loših trenutaka, ne bih ovo putovanje mijenjao nizašto na svijetu. Jedno novo iskustvo. A svakome su čovjeku potrebna nova iskustva. I ostvarena želja posjetiti Indokinu i jugoistočnu Aziju.
U blagodatima hotela ostajem do podneva. Više mi ne dopuštaju. Ispred hotela uzimam gradski bus do autobusnog kolodvora iako bih mogao i propješačiti, ali uz kofer, koji kao da teži tonu, baš mi se ne gnjavi na temperaturi od oko 35 stupnjeva. Umjesto da idem modernim međugradskim autobusom najprije do Puduraye u Kuala Lumpuru, a potom drugim do aerodroma, odlučujem se za lokalni bus za Seremban (9,30 ringita) i zatim iz Serembana za KLIA-u (4 ringita) kroz naravno sva moguća sela na potezu Melaka-KLIA. I putovanje kao da traje čitavu vječnost. Ali daleko je jeftinije i slikovitije od prve opcije. Cijelo popodne ulazimo i silazimo s autoceste, stajemo na bezbroj seoskih kolodvora koji su više nalik na obična stajališta uz prometnice nego na kolodvore. Ipak, u večernjim satima sam konačno na kualalumpurskom aerodromu. Na mjestu odakle sam i počeo svoju azijsku avanturu 9. siječnja. Krug je zatvoren.
Ili skoro zatvoren... Još se treba čekirati na let za Dohu i Istanbul te zatim za Munchen i Zagreb. Posvuda po aerodromu vise reklame o super brzom besplatnom wireless internetu za sve koji imaju laptope. Odlučujem isprobati. Ionako nemam pametnijeg posla do 03:30 ujutro kad mi kreće let za Dohu. Ali odmah sam suočen s velikim razočarenjem. Internet veza postoji, ali ne po cijelom aerodromu, nego sam na određenim punktovima. A službenica na info šalteru mi ne zna reći gdje se točno nalaze ti punktovi. "Ti punktovi su malo tu, malo tamo. Sele se.", dobijam od nje posve neobičan odgovor. Pokušavam i pokušavam. Ali veza je toliko slaba i neprestano puca nakon samo par sekundi da na kraju odlučujem sačuvati svoje živce. Gasim laptop i odlučujem još malo šetati. Možda se negdje i susretnem s gospodinom Internetom koji se također tu negdje "šeće" pa ga pozdravim.
Napokon je otvoren check-in za let Qatar Airwaysa za Dohu. Sav sretan odlazim do stanovitog šaltera, a kad tamo samo jedan jedini šalter radi za tristotinjak ljudi. Kolika je dužina kolone pred šalterom, bolje da ni ne pričam. Ima tu turista s običnim koferima, trgovaca s ogromnim kutijama i vrećama, ali i onih koji su se načekali u redu da bi na kraju shvatili da su cijelo vrijeme bili u krivoj koloni... Kad dolazim na red nakon sat i više vremena čekanja, konačno mogu odahnuti. Čuo sam priče o Qatar Airwaysu i njihovom overbookingu, ali mjesta, hvala Bogu, još ima. Uzimam jedno uz prozor u stražnjem dijelu aviona. Nekako sam se naučio da uvijek sjedim negdje pri kraju aviona uz prozor. Tradicija.
Konačno ulazim u avion, trpam stvari u pretinac za prtljagu iznad glave i sjedam. Čekam ne bismo li krenuli. Među zadnjima u avion ulazi grupica Maležana kineskog podrijetla i s njima započinje ranojutarnji show u avionu Qatar Airwaysa broj 623. Jedan iz grupice trpa stvari u pretinac iznad glave i iznenada pada šteka cigareta na glavu Arapa koji je sa svojom obitelji sjedio red ispred. Da budemo jasni, imao sam sreću biti u redu do grupice Maležana tako da sam imao odlično vidno polje. Uglavnom, Arap grubo uzima šteku cigareta iz ruke stjuardese koja se baš tog trenutka tu našla, okreće se prema Maležaninu i svom ga snagom udara štekom u glavu. Stjuardesa i svi uokolo razgoračenih očiju i razjapljenih ustiju ne mogu vjerovati. Dolazi do guranja između Arapa i Maležana, a u pomoć im priskaču i prijatelji. Sve je spremno za borbu. Jedan Maležanin stavlja sat oko šake ne bi li tako jače udario po Arapu. Stjuardesa zove osiguranje i kapetana koji ubrzo dolaze. Naredba kapetana je da svi iz obje grupice izađu iz aviona i ostanu u Kuala Lumpuru. "Predstavljali bi prijetnju ostalim putnicima ako ostanu u avionu.", kaže kapetan. Maležani ubrzo izlaze uz dobacivanje Arapima: "Vidimo se vani!". Ali Arapi ne žele van. Stari Arap, glava obitelji, želi da se istog trena zove njegovo veleposlanstvo te da bez veleposlanika neće izaći iz aviona. U 4 ujutro??!! Osiguranje ga pokušava na silu izbaciti iz aviona, ali stari se ne da. Na osiguranje tada skače i njegova supruga... Predstavi nema kraja. Ipak, nakon sat vremena, arapska obitelj izlazi i mi konačno s kašnjenjem napuštamo Kuala Lumpur i Maleziju. A sve zbog jedne šteke cigareta...
Let prema Dohi i potom Istanbulu, Munchenu i Zagrebu prolazi za promjenu bez ikakvih problema. Malo sam razočaran... Doduše, zbog velikog umora, u Munchenu sam skoro prespavao boarding na let za Zagreb, ali osim toga ništa se zanimljivog više nije dogodilo.
Ne mogu vjerovati da sam ponovno kod kuće...

---------------------------------------------KRAJ----------------------------------------------------

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica

mixed martial arts