KOD STRICA BUSHA (Uvod)

Nikad ne reci nikad! Mnogi su me pitali kako to da još nisam bio u Americi? Uvijek neke egzotične destinacije, a Amerika, koja se nalazi odmah tu preko bare, nikako da dođe na listu «poželjnih destinacija». Kao prvo i najglavnije, nisam Bushu htio dati novac za pokretanje još jednog u nizu beznačajnih ratova (zar ih nije već dosta pokrenuo?), a s druge strane, Amerika nije jeftina zemlja, a skupe destinacije me brzo ohlade. Ipak, popustio sam. I ja sam čovjek od krvi i mesa. Istina, Bush je još uvijek na prijestolju, ali onaj drugi razlog je djelomice nestao. Vrijednost dolara od pet kuna Europljanima je otvorio nove horizonte. Amerika je iznenada postala jeftina. Dobro, možda ne baš jeftina jeftina, ali zasigurno puno jeftinija nego je prije bila. Baš sam danas, dok sam čekao u redu za dolare u banci, čuo jednu bakicu kako se žali na pad dolara službenici na šalteru. Kupila je dolare kad su još bili po osam kuna, a zaboravila ih promijeniti u nešto bolje kad su počeli padati. «Trebate se nadati boljim danima», slaba je utjeha bankovne službenice bakici koju je, uz vjerovatno nisku mirovinu, zadesila i nepogoda zvana američki dolar.
Ali ova nepogoda se mora iskoristiti. Tako sam ja odlučio kupiti avionsku kartu i odletjeti preko bare u posjet stricu Bushu. Kakav je George domaćin, čitajte na ovom blogu.

Image Hosted by ImageShack.us

19.12.2007. u 07:00 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 1, 19. prosinca 2007. - DRAGO NAM JE ŠTO STE OVDJE (Chicago, Illinois)

Odmah po dolasku na aerodrom O'Hare u Chicagu vidim ovaj natpis na velikim plakatima: «We're glad you're here!, Richard M. Daley, the Mayor». Iako je ova rečenica vjerovatno plod tima koji radi oko gradonačelnika, a sam gradonačelnik možda ni ne zna da ju je «izrekao», «Drago nam je što ste ovdje!» ulijeva nekakav topao osjećaj dobrodošlice u grad koji se popularno naziva vjetrovitim. Istina, vani je sve bijelo (doduše ovog trena ne sniježi), a temperatura je oko 0°C (farenhajtovi mi baš nisu sjeli pa ću pisati u dobrim starim celzijusima), a pretpostavljam i koji stupanj ispod nje.
Imigracijskih šaltera u Chicago je 20-tak, podijeljeni na one za Amerikance i one za posjetitelje(turiste), a red je na ovim drugima naravno poduži jer se svakog posebno intervjuira, slika, uzimaju se otisci prstiju... Baš kad sam razmišljao da iz torbe izvučem neki časopis i malo skratim čekanje, imigracijski službenik predamnom otvara novi red i pušta nas nekolicinu na šaltere namijenjene Amerikancima. I za 20-tak posve bezbolnih minuta već sam vani. Odnosno, unutra. US of A. Iliti po naški, SAD. Stoljećima za mnoge obećana zemlja.
Atmosfera je božićna, posvuda sve ukrašeno božićnim ukrasima, a na samom aerodromu na nekoliko mjesta grupe uživo izvode razne pjesme. Kod naših se političara često može čuti da je aerodrom ogledalo grada i zemlje. E pa dragi Milane Bandiću, umjesto da samo govoriš, nešto i radi. Jer razlika između aerodroma u Chicagu i onog u Zagrebu nije ni kao nebo i zemlja, već nebo i podzemlje. Ne govorim samo o modernizaciji aerodroma našeg glavnog grada, već i o dodacima koji se naoko čine sitnim, ali zapravo pružaju veliko zadovoljstvo: božićni ukrasi («Zar u Hrvatskoj ne slave Božić i Novu godinu?», vjerovatno se pita stranac koji ovih dana uđe u Hrvatsku preko našeg prekrasnog zagrebačkog aerodroma), glazba koja olakšava tranziciju u drugu kulturu i drugi svijet ili natpisi dobrodošlice (koji s vremenom na vrijeme valjda mogu malo izmjeniti svoj sadržaj, a ne isti statično stajati već desetljećima)... Zagrebački aerodrom izgleda u najmanju ruku žalosno...
Putovanje Swissom preko Zuricha do Amerike je trajalo skoro cijeli dan, ali osjećam se veoma odmorno. Neobično s obzirom da je let od Zuricha do Chicaga trajao punih 9 sati, a vremenska je razlika -7. A uz sve to, imao sam i sjedalo u sredini (jer su svi ostali danima unaprijed bili rezervirani, a u Hrvatskoj sistem nije dopuštao rezervaciju), između tihe vegetarijanke s lijeve strane i preparfumiranog tipa s desne, na čiji parfem mi se povremeno dizao želudac, ali odlična hrana koja je uključivala i sladoled i pravu pizzu, fenomenalan «entertainment on board» sistem zabave, svaki putnik s vlastitim ekranom, prepravili su nedostatke. A koliko je bilo dobro svjedoči i činjenica da za cijelog trajanja puta nisam ni oka sklopio, već sam se zabavljao (što je za mene posve neobično jer obično spavam kao klada i na kraju propustim i hranu i filmove i pogled kroz prozor). Swiss je dobro shvatio da duga putovanja moraju biti zabavna. Sve u svemu, osvježavajuće otkriće i definitivno kompanija za 5 zvjezdica.
Jedino što me sad još dijeli od centra Chicaga i hotela je vlak. Naravno, postoje i taksiji i mogućnost najma limuzine, ali cijena je... Ma sigurno već znate – maštovita... Vlak prema gradu kreće s terminala 3. Stanica je smještena odmah ispod hotela Hilton. Karta se kupuje na automatima na ulazu, a cijena joj je 2 dolara. Riječ je zapravo o plavoj liniji čikaškog metroa koji povezuje O'Hare s centrom, a dijelom ide nadzemno, dijelom podzemno. Iako ima svoje tračnice, vlak ide poprilično sporo pa vožnja do centra (stanica Clark) traje sat vremena. A kad kroz prozor pogledam kolone automobila na cesti koja vodi prema centru, zaključujem da je vlak na kraju ipak puno bolja opcija od taksija ili limuzine.
Napokon sam u centru. Jedva jedvice izlazim na ulicu (skoro sam se s koferom zaglavio u onim rotirajućim vratima), iznad mene nadzemna željeznica (čuveni čikaški El), uokolo «porazbacani» visoki stakleni neboderi, a ja se pokušavam orijentirati na karti. Na zgradama tražim table s imenima ulica, ali one su misteriozno nestale. Tek nakon nekoliko minuta shvatim da u Chicagu (a vjerovatno i u čitavoj Americi), table s imenima ulica stoje uz semafore na raskršćima, a ne na zgradama. Zaustavlja se jedan tip i pita da li mi može pomoći. Usmjerava me prema hotelu. Kaže da je 1 milju daleko (to bi valjda trebalo biti 1.6 km – s miljama se bolje snalazim nego s farenhajtovima). Odlučujem hodati. Hladno baš i nije (u Zagrebu je bilo puno hladnije), ali pločnik je na trenutke neočišćen pa povlačenje kofera 1 milju baš i nije jednostavna stvar.
Hotel napokon pronalazim. Four Points Sheraton se nalazi uz Aveniju Michigan, arteriju Chicaga i poznatu shopping ulicu. Sjeverni dio ove avenije, čuveni Magnificent Mile, se nalazi par koraka od hotela pa nakon što sam se smjestio, odlučujem malo prošetati kvartom. Sve je prekrasno okićeno, sa svih strana dopiru zvuci božićnih pjesama... Pronalazim McDonalds i naručujem double cheeseburger menu za 5.62 dolara. Samo na potezu od aerodroma do hotela sam ih vidio 5-6. Već vidim moju malu kako koluta očima na spomen McDonaldsa i prisjećam se njenih rječi: «Da nisi jeo u McDonaldsu! Ostavit ću te ako se udebljaš!» Bolje ne prizivati vraga. Samo večeras mala, samo večeras. Obećajem. Večeras mi treba brza hrana. A uostalom, u Americi sam, a McDonalds je američka nacionalna kuhinja. A kad si u Rimu...
Four Points je odličan hotel. Zatražio sam prostranu sobu s king size krevetom, na višem katu i takvu sam i dobio. Toliko je prostrana da bi je kod nas vjerovatno pregradili i od nje napravili dvije ili čak tri sobe. Pogled s osmog kata na visoke nebodere i okićene ulice... Sobu sam dobio online još prije više od mjesec dana za cca 113 dolara (uključuje flaširanu vodu u sobama, besplatni broadband internet u svakoj sobi, te za goste hotela besplatnu fitness dvoranu te bazen). Zadovoljan.

19.12.2007. u 06:59 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 2, 20. prosinca 2007. – U NE BAŠ TAKO MALENOM GRADU (Chicago, Illinois)

Još uvijek ne mogu vjerovati da me jet lag ovaj put uopće nije pogodio. Jučer sam sasvim odmorno dočekao kraj dana, otišao spavati u normalne sati (iako je odlazak na spavanac u 22:00-23:00 sata za nekoga tko to običava činiti tek u 02:00-03:00 ujutro potpuno abnormalna stvar) i danas se probudio u 09:00 baš na vrijeme da napišem koji redak na ovom blogu o jučerašnjem danu. Usput bacam oko na televiziju – CBS do subote prognozira suho, ali hladno vrijeme s cca 37-40° farenhajta.
Chicago danju izgleda drugačije. Bez milijuna onih božićnih lampica i svjetala koji dopiru iz visokih staklenih nebodera, grad možda na prvi pogled izgleda i pomalo obično. Ali samo na prvi pogled. Jer čim kreneš u šetnju Avenijom Michigan, a s tvoje lijeve i desne strane se izmjenjuju trgovine Bossa, Guccija, Armanija i sličnih, a iznad tvoje glave se uzdiže nebrojeno mnogo nebodera, još jednom shvatiš da si u nekom drugom svijetu, miljama drugačijem od onog na kojeg smo mi u Europi naviknuti gledati. A sve novo odmah postaje zanimljivim. Ulazim u jedan od mnogobrojnih shopping centara na Michiganu. Kada bih ga trebao opisati samo s tri riječi, onda bi one bile: elegantno, prostrano i osvježavajuće. Osvježavajuće naspram našim shopping centrima koji, uz jako malo izuzetaka, svi nalikuju jedan na drugog. Tu su ponovno Armani, Gucci i slični, ali i marke na koje smo mi navikli poput Benettona. Sve u staklu, mramor na podu, hrpa božićnih ukrasa (naravno)... Izvana provirujem i u ostale shopping centre (da, samo izvana – znam da mi neki neće vjerovati) i svugdje nailazim na istu eleganciju. Kod nas bi se ovim američkim shopping centrima stilom mogao približiti možda samo Kaptol Centar, ali trebao bi dooosta proraditi... Prolazim pokraj bijele fasade Wrigley nebodera, sjedišta poznate žvakače gume, a preko puta uzdiže se neboder Chicago Tribunea, jednih od najvažnijih američkih dnevnih novina. Ovaj drugi je zanimljiv jer kad je građen početkom 20. stoljeća, arhitekti su htjeli da nalikuje na gotičke katedrale Europe pa se odmah primjećuju gotički prozori, a da se zgradi da privid starosti, u zidove nebodera uzidani su kameni blokovi puno starijih građevina poput velikog kineskog zida, atenskog Partenona, katedrale u Koelnu ili pariške Notre Dame. Što sve neće pasti na pamet Amerikancima!
Chicago River dijeli grad na pola, a na obali rijeke ponovno se uzdižu visoki neboderi. Malo ih promatram i ne mogu pronaći dva ista. Svaki je drugačiji, jedan je maštovitiji od drugog... I imam dojam da se ovi novi koji se grade samo natječu koji će biti što maštovitiji i – viši. U Americi pogled uvijek ide prema gore. Tu na rijeci, izvan zimskih mjeseci, može se kupiti karta za kratko krstarenje na jednom od mnogobrojnih turističkih brodova po Chicago Riveru i jezeru Michigan, ali u turističkom uredu mi ljubazno objašnjavaju da trenutno nemaju niti jedno u ponudi. Postoji mogućnost da se organizira krstarenje u subotu, ako dopusti vrijeme. Architecture River Cruise je «must do» stvar u Chicagu, traje 90 minuta, a cijena se kreće između 22 i 30 dolara. Nadam se lijepoj suboti...
Amerikanci su veoma ljubazni. Moram priznati da sam imao krivi dojam o njima. Na svojim putovanjima sam se često susretao s Amerikancima koji su se ponašali u najmanju ruku bahato. Ovdje, u svom prirodnom ambijentu, ljubazni su da ljubazniji ne mogu biti. Na svakom koraku nailazim na «sorry», «thanks», «may I help you?», «happy holidays!»... Na ulazu u jedan od najboljih čikaških muzeja, Field Museum, pitam na šalteru ulaznicu, a teta me pita da li sam aktivni vojnik (jer oni imaju snižene ili čak besplatne ulaznice). Odgovaram negativno i plaćam 7 dolara, ali svejedno mi godi da je na trenutak netko pomislio da bih mogao biti Amerikanac, a ne običan turist.
Field Museum je kombinacija prirodoslovnog i povijesnog muzeja. S jedne strane nalaze se umjetne životinje i biljke (koje izgledaju veoma prirodno) iz svih krajeva svijeta, a s druge strane iznenada ulaziš u grobnicu egipatskog faraona, afričko selo ili brod kojim su dovoženi crni robovi u Ameriku. I naravno, čak i u muzeju, uvijek nezaobilazna nacionalna kuhinja – McDonalds. Zamislite McDonalds u Mimari...
Nakon dva sata u Field Muzeju, izlazim napokon van. Muzej se nalazi na samoj obali jezera Michigan i odavdje se pruža najbolji pogled prema centru i neboderima. Pronalazim u daljini John Hancock Tower i Sears Tower, moje sljedeće odredište. Odlučujem ići pješice i malo pomalo pronalazim Sears, grdosiju visoku 442 metra, sa 110 katova, trenutno treću najvišu građevinu na svijetu (nakon Taipei 101 nebodera na Tajvanu i Petronasa u Kuala Lumpuru). Iako se može liftom uspesti do vrha (naravno uz naknadu), odlučujem to preskočiti i radije se upućujem prema Hancocku koji je proglašen neboderom s najboljim pogledom u Chicagu. Putem prolazim kroz State Street, shopping ulicu paralelnu s Avenijom Michigan, ali puno jeftiniju, i tu pronalazim Barnes & Noble knjižaru, o kojoj sam čuo dosad samo preko interneta (i kupujem USA Eyewitness vodič koji kod nas stoji 240kn, a ovdje 30 dolara), te uvijek popularni H&M koji se doima manjim nego u nama okolnim zemljama, ali s puno modernijom odjećom koja do Beča, Graza, Maribora ili Ljubljane nikada ni ne dođe. Kad kupujem, još uvijek nisam naviknut da se na svaku cijenu uvijek dodaje 10% poreza. E sad ti računaj koliko je 10%... Naš sistem je puno jednostavniji... All in.
Hancock je sa svojih 344 metra i 100 katova «tek» treća po visini građevina u Chicagu i četvrta u Americi, ali s vrha se pruža nezaboravan pogled na grad i jezero. Dok lift brzinom od preko 32 km/h juri prema 94. katu gdje se nalazi osmatračnica, a ja osjećam neugodan pritisak u ušima, razmišljam što me gore čeka. Nisam trebao puno čekati na odgovor jer se već za 20-tak sekundi otvaraju vrata lifta i ja sam na 94. katu. Od ponora me dijeli samo debelo staklo, a s druge strane njega svijetla gotovo trimilijuntnog grada. Tek na Hancocku noću se doista stječe perspektiva da nisi u baš tako malenom gradu. Prekrasna panorama koja se, od svega što sam dosad u životu vidio, može mjeriti jedino s noćnom panoramom Hong Konga. Preporuka svakome, a i 10,30 dolara, koliko me stajala ulaznica, nisu velike pare.
Dok se pomalo vraćam u hotel, još malo upijam božićnu atmosferu. Božićna svijetla, božićne pjesme, na svakih par koraka muškarci i žene s crvenim kapicama djeda mraza pomoću ho-ho-ho dozivaju prolaznike i u male kantice skupljaju doprinose za siromašne... U jednom velegradu poput Chicaga i samci se za Božić mogu osjećati magično.

FOTOGRAFIJE CHICAGA

19.12.2007. u 06:58 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 3, 21. prosinca 2007. – KAD AMERIKANAC NASRED CESTE STANE PRIČATI O POLITICI (Chicago, Illinois)

Vjerovatno su vam već dosadile moje priče o visokim neboderima. Visoki stakleni neboder ovdje, visoki stakleni neboder tamo, visoki stakleni neboderi posvuda... Kako bih i vas, ali i sebe, uvjerio da Chicago ima i svoje drugo smirenije lice, dao sam se jutros u potragu za jednom tipičnom rezidencijalnom četvrti Chicaga. Listam brošure koje sam jučer dobio u turističkom uredu i u jednoj nailazim na Aveniju Armitage. Kaže: «Dražesne stare ciglene kućice prate aveniju i daju mjestu ugodan i zabavan ugođaj, čineći ih savršenim mjestom za privatne male trgovine i restorane.» Udica je bačena, a ja sam čvrsto zagrizao. Uzimam crvenu liniju metroa i nekoliko stanica kasnije izlazim na ulicu kroz jedne od najužih pokretnih stepenica koje sam u životu vidio. Ubijte me ako imaju više od 30cm širine. Stepenice čak i za nekog prosječne građe poput mene predstavljaju izazov.
Vani potpuno drugačija slika Chicaga. Izmjenjuju se stare ciglene kuće sa starim drvenim kućama, s prekrasnim balkončićima, a neke i s trijemovima. Male trgovine i restorani. Naravno, sve veoma ukusno odjeveno u božićno odijelo. I dok ja stojim nasred ulice ne bi li fotografirao neke od tih kuća, zaustavlja me stariji Amerikanac: «Jesi li turist? Odakle si?». I počinje posve nenadana i neobična priča o politici nasred ceste. «Kapitalizam je loš. Puno je nezaposlenih. Dolar sve više slabi. A sve možemo zahvaliti našem predsjedniku. Rat u Iraku je bio potpuni promašaj. Amerika nije trebala ulaziti u rat, već pustiti Sadama tamo gdje je. U Hrvatskoj je također kapitalizam?», priča stari Amerikanac dok oboje i dalje stojimo nasred ceste. I dodaje: «Neke od ovih kuća koje slikaš stoje i nekoliko milijuna dolara. Bogataši.» Dok šećem prema Lincoln Parku, jednom od glavnih zelenih površina ovog velegrada, još uvijek razmišljam o tome kako se u Americi čini jednostavnim s potpunim strancem na ulici pričati o politici.
Lincoln Park je čikaški Maksimir. Doduše, Chicago ima nekoliko Maksimira, ali ovaj je mnogima jedan od najomiljenijih. Posebice djeci jer se u sklopu parka, uz vrtove i nekoliko muzeja, nalazi i zoološki vrt. Kako je ulaz uvijek besplatan, odlučujem malo proviriti. Snijeg je pa je većina životinja u zatvorenom, daleko od očiju javnosti, ali ipak uspjevam vidjeti gorile na snijegu, lavove, leoparde, pume i jaguare, te vjeverice koje slobodno trčkaraju po parku. Ovo me podsjeća na Hyde Park u Londonu. Ima ih posvuda, a na trenutak su malo i napasne jer počnu trčati za tobom, a da ne znaš što žele. Vjerovatno hranu. Sorry, ali u goste sam došao praznih ruku. Gledam po stablima u strahu ne bi li mi koja skočila na glavu...
Pješke se vraćam u centar. Cijelo vrijeme u daljini vidim Hancock i ostale nebodere, ali nikako da do njih konačno i dođem. Putem prolazim kroz Astor Street, poznatu po rezidencijama bogate gospode, a koje su izgrađene krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Sve odiše novcem: prekrasno sređene fasade, pedantno postavljeni božićni ukrasi (na milijune lampica, možda ipak pretjeruju s njima), a kroz prozore vidim moderno namještene interijere, vjerovatno od strane poznatih dizajnera, s velikim božićnim drvcima. Astor Street je svijet bogatih.
Macy's i Bloomingdale's, robne kuće koje se spominju u svakom drugom američkom filmu (meni trenutno pada na pamet «Serendipity» gdje John Cusack i Kate Beckinsale kupuju rukavice u Bloomingdale'su), moraju se posjetiti u Chicagu. Ne toliko zbog trgovina koliko zbog božićnih ukrasa i, naravno, velikih božićnih drvaca. Ove dvije robne kuće međusobno se natječu koja će za Božić biti što ljepša i originalnija, a turisti (i neturisti) dolaze sve to fotografirati. Barem nisam jedini koji škljoca na božićno drvce u robnoj kući. A Božić ne bi bio Božić bez Djeda Mraza. U Bloomingdale'su nailazim na Djedicu s klincima u naručju, baš kao na filmovima. Dvoumim se da li da i ja pokušam...
Petak, 18:00 sati. Još dok sam jučer hodao po Millennium Parku i Grant Parku na putu prema muzejskoj četvrti, naišao sam na plakat koji poziva sve zainteresirane na pjevanje božićnih pjesama pred Cloud Gateom. Riječ je o modernoj skulpturi koja predstavlja oblak, a napravljena je od poliranih konveksno-konkavnih željeznih ploča pa se u skulpturi vide neobični odrazi ljudi i nebodera uokolo. Tradicija je da se ondje petkom u 18:00 sati u vrijeme pred Božić sastaje Dječji zbor Chicaga i zajedno sa zainteresiranima pjeva božićne pjesme. Ljudi s upaljenim svijećama u jednoj ruci i kuhanim vinom u drugoj, svi zajedno pjevaju poznate božićne pjesme. Božić na američki način. Šteta što kod nas ne postoji tradicija pjevanja božićnih pjesama po ulicama i trgovima.
Na kraju dana šećem se Grant Parkom. Prolazim pokraj fontane Buckingham koja mi i bez vode izgleda nekako poznato, a onda se sjetim fontane na uvodnoj špici serijala «Bračne vode». Pa to je ista ta! U Grantu sam u potrazi za jednom jedinom stvari – skulpturama Indijanaca našeg Ivana Meštrovića. Čuo sam za njih, ali jučer kad sam prolazio kroz park, potpuno sam ih zaboravio. Sada se vraćam i ubrzo na ulazu u Grant Park, na Aveniji Michigan, nalazim dvije skulpture Indijanaca na konjima. Čitam natpis ne bi li negdje vidio Meštrovićevo ime, ali spominje se samo 1928. godina i ime čovjeka koji je sponzorirao postavljanje skulptura. Malo sam razočaran...

FOTOGRAFIJE CHICAGA

19.12.2007. u 06:57 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 4, 22. prosinca 2007. – BURA «A LA CHICAGO» (Chicago, Illinois)

Budim se svjestan da danas napuštam Chicago. Ovaj grad mi se svidio od prvog trenutka i večeras ću ga teška srca morati napustiti. Idem večernjim vlakom za Buffalo i Niagarine slapove. A do tada imam pred sobom cijeli dan za potrošiti u Chicagu što neće biti teško u ovome gradu.
Imam sreće. Osvanula je «dobra» subota. Malo je maglovito i vjetrovito, ali ipak jedan od brodova kreće na krstarenje po Chicago Riveru. Karta me došla 22 dolara (moram priznati da sam očekivao 29 dolara pa je sve ispod toga prekrasan božićni poklon). Sljedećih sat vremena vozim se po rijeci uzvodno i nizvodno (iako priznajem da nikako ne mogu povezati što je na ovoj rijeci uzvodno, a što nizvodno jer su Amerikanci promijenili tok rijeke). Vodičica cijelim putem sipa ko iz rukava priče o čikaškim neboderima: ovaj je visok toliko, onaj ima toliko katova, onaj tamo nije imao zamišljene prozore, u ovome stan stoji milijun dolara, s desne strane je sjedište Boeinga, s lijeve strane sjedište Uniteda... I tako u nedogled. Ali veoma zanimljivo. Razlog zbog kojeg je u Chicagu toliko nebodera je veliki požar koji je pogodio Chicago 1871. godine nakon kojeg je skoro čitav grad ostao u pepelu. Požar je bio toliko jak da se proširio na obje obale Chicago Rivera, a gorila je i sama površina rijeke zbog ogromne količine smeća koje su stanovnici Chicaga nabacali u rijeku. Nakon toga su naravno sve morali nanovo sagraditi. Zanimljivo je s kolikim žarom i ponosom Amerikanci govore o svojim «jako starim» građevinama od 100 godina. Dobro je da danas nije prehladno. Čikaški «povjetarac» malo otežava razgled, ali sve dok si u zavjetrini nebodera, sve je u redu. Istog trena kad se približiš jezeru Michigan i dođeš na otvoreno, vjetar počinje šibati. Ruke zebu, a ti se treseš kao grančica. Čikaška bura...
Kao što je Amerika pojam za Europljane, Europa je tako pojam za Amerikance. Christkindlmarkt u srcu Chicaga. Na Daley Plazi tradicionalno se oko velikog božićnog drvca postavljaju svakojaki štandovi s njemačkim kobasicama, štrudlama, kuhanim vinom te njemačkim suvenirima. A tu su naravno uvijek nezaobilazni njemački pjevači i svirači u onim smješnim uskih hlačicama s tregerima.
Ostatak dana odlučujem provesti u shoppingu. Zapravo, više u razgledavanju onoga što se nudi, a manje u pravom shoppingu. Ovi američki shopping centri izgledaju veoma primamljivo, i izgledom, ali i cijenama koje u ovom dijelu godine svakim danom idu sve više dolje. Armani, Gucci, Boss za samo nekoliko desetaka dolara? Ovo nije zezancija. I ja sam ostao iznenađen cijenama. Gledam etiketu nije li možda krivotvorina, ali ispada da je stvar original. Sad mi je jasno zašto su turističke agencije kod nas počele nuditi božićni i novogodišnji shopping u New Yorku. Čak i kad se uzme u obzir avio karta od nekoliko tisuća američkih dolara, za ljubitelje marki i markica shoppingirati ovdje se definitivno isplati. A kako mene uvijek privuče miris elektronike, pronalazim Apple. Iznenađen sam koliko elektronike može stati na jedno mjesto (većinu ovih stvari mi u Hrvatskoj nikada nećemo ni vidjeti). A tek ljudi... Kao da se elektronika ovdje dijeli besplatno. Ne znam za Amerikance, ali za nas Europljane, zbog slabog dolara, između ostalih stvari i elektronika je postala jako jeftina u Americi. Sasvim solidni novi laptopi za već od 3000 kuna, novi mobiteli za 500 do 1000 kuna, igram se malo čuvenim iphoneom, a na kraju kupujem ipod classic 80GB za cca 270 dolara (ni 1400 kuna), koji kod nas stoji «samo» nekih 800-900 kuna više.
Metro stanicu u Chicagu je teško pronaći. Ovo je vjerovatno grad s najlošije označenim metro stanicama. Vidiš nadzemnu željeznicu nad sobom, podzemnu osjetiš pod nogama, ali where the fuck je ulaz? Pronalazim samo izlaze gdje jasno stoji «do not enter», a na trenutak razmišljam da se napravim blesavim turistom i uđem kroz izlaz. Pitam ljude na ulici, ali nitko ne zna. Kao da se u Chicagu nitko ne vozi metroom. Vrtim se okolo već pomalo isfrustriran kad napokon nalazim ulaz. U jednom od nebodera. Bez oznake. Bez ičega.
Union Station je naziv željezničkog kolodvora u Chicagu. «Jako stara» zgrada izgrađena negdje krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, prostrane unutrašnjosti s visokim i ukrašenim stropovima. I nenormalno pusta. Gdje su svi oni Amerikanci koji putuju doma za Božić? Blagdanske gužve o kojima danima slušam na televiziji? Izgleda da svi komotno lete... Ili barem čekaju na let na aerodromima. Baš kao na aerodromu čekiram prtljagu do Buffala, preuzimam kartu (kupio sam je online prije nekih mjesec dana za 76,50 dolara jer je jeftinije ako ju kupiš ranije), prolazim kontrolu i napokon dolazim do vlaka. Noćna pustolovina počinje.

JOŠ MALO FOTOGRAFIJA CHICAGA

19.12.2007. u 06:56 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 5, 23. prosinca 2007. – SNJEŠKO VEDRIĆ NA NIAGARINIM SLAPOVIMA (Buffalo/Niagara Falls, New York State)

A putovanje čuvenim američkim Amtrakom se svakako pretvorilo u jednu veliku pustolovinu. Gdje su oni prekrasni vlakovi koje viđamo na američkim filmovima? Starudija pod imenom Lakeshore Limited trebala je uz jezera Michigan i Erie doći od Chicaga do Buffala za 11 sati, ali vožnja je malo potrajala pa sam se Buffala vozio samo 12 i pol-13 sati. Na pola puta smo usred noći stali u Clevelandu i tamo izgubili dosta vremena na čekanju nekoga ili nečega. A da ne spominjem da cijelu noć nisam skoro ni oka sklopio! Sjedala jesu šira i s puno više mjesta za noge nego u našim vlakovima, ali nema kupea, a vrata vagona su bila pokvarena pa se nisu dala zatvoriti. Uz sve to, kao naručeno, dobio sam mjesto u prvom redu (uz ona ista pokvarena vrata) pa su se ljudi gotovo cijelu noć šetali unutra van, a biti uz vrata znači i cijelonoćni «povjetarac». Još jedan dodatak, ni prozora nije bilo u mom redu, već je umjesto njih bila limena ploča, tako da ništa ni od uživanja u pogledu. Zaključak, vlakovi u Americi su jedno veliko sranje. Čak i oni naši stariji vlakovi izgledaju puno bolje od ovog kojim sam se noćas vozio. A da ne spominjem naše ICN vlakove... Čuo sam komentare suputnika da se kvaliteta Amtraka jako srozala u zadnjih nekoliko godina.
A dodatno iznenađenje me čeka u Buffalu. Željeznička stanica (mala kućica s četiri zida i krovom nad njima) nalazi se kilometrima izvan grada. Dobro, na to sam bio pripremljen. Ali očekivao sam da će biti gradskih autobusa do grada. No, kako je nedjelja, autobusi voze rjeđe pa sam tako ja izvisio. Sljedeći ide tek za dva sata, a nije baš da imam vremena napretek. Trebao bih danas popodne «skočiti» do Niagarinih slapova i vratiti se prije nego li padne mrak. Jedina opcija je taxi, a kako do centra ima nekih 20-tak minuta, taksist Indijac me na kraju dere za 30 dolara. Uput mi pokušava uvaliti vožnju do Niagare za 60 dolara (fiksna cijena, kako kaže on). No thanks.
Večeras mala promjena. Spavam u hostelu. HI Buffalo hostel nalazi se u samom centru Buffala, na Main Streetu i uz tramvaj koji je u Buffalu besplatan sve dok se voziš na dionici koja je nad zemljom. Ostavljam prtljagu na recepciji, check-in ostavljam za kasnije i jurim na slapove. Manje više svakih sat vremena voze gradski autobusi između Buffala i Niagare Falls, vožnja traje 1 sat, a 1-day pass stoji svega 3,50 dolara. Kako se približavam Niagari, pojavljuje se vani sve više snijega, postaje sve hladnije... Ne mogu vjerovati kako se vrijeme mijenja. A to je tek početak. Jer ubrzo počinje pljusak, zatim susnježica, gust snijeg i na kraju snježna oluja kakvu u životu nisam vidio. Sve to u samo sat i pol-dva. Vjetar šiba sa svih strana toliko da je teško kretati se. Kišobran dakako ne dolazi u obzir, a dok se ja s autobusnog kolodvora u Niagari Falls šećem prema slapovima (koji su dosta udaljeni od njega) kapa, rukavice, kaput i tenisice polako se natapaju vodom. Vidim kapljice vode kako kapaju s ruba kape. Proklinjem Lonely Planet koji preporučuje vožnju do autobusnog kolodvora i onda «laganu šetnju nizbrdo» do slapova. Može se izaći ranije i doslovno prošetati par stotinjak metara do njih. Kad sam konačno pronašao te poznate Niagarine slapove, već sam mokar do kože, a uz jak vjetar postaje sve hladnije i hladnije. Nažalost, većina popratnih aktivnosti i kafića je zatvorena. Ipak ovo nije turistička sezona. Samo jedan ludi Hrvat i nekolicina drugih po ovom vremenu šeću uokolo. Iako je sve pod snijegom i ledom, uspjevam baciti brz pogled na slapove. Goat Island iliti Kozji otok «razbija» slapove na dva dijela: s jedne strane su tzv. Bridal Veil Falls i American Falls, a s druge Horseshoe Falls. S druge strane Niagare je Kanada. Hotel Sheraton, Casino, nekakav toranj, zabavni park se vide na drugoj obali. Rainbow Bridge povezuje SAD s Kanadom, na dohvat mi je ruke, ali ipak ja u Kanadu ne mogu. Jer iako imam multiple entry vizu za SAD, u Kanadu me bez vize Kanađani neće pustiti ni na sat vremena. Moram se zadovoljiti slapovima s ove strane zavjese. Njihova visina je oko 50 metara, a ukupna širina je 1115 metara. Protok vode je od 567812 litara u sekundi na Američkim slapovima do 2271247 litara u sekundi na Potkovi. Godišnje slapove posjeti čak 12 milijuna turista (naravno, u toplijim mjesecima, jer zimi zjape gotovo prazni). Niagarina voda na kraju završava u jezeru Ontario, petom od Velikih jezera, koji se nalazi blizu Niagare Falls, ali u ovakvim vremenskim uvjetima nemam volje za šetnju do jezera. Ime Niagara dolazi od riječi «onguiaahra» Iroquois Indijanaca što znači tjesnac jer se na mjestu gdje Niagara pravi slapove nalazi tjesnac koji povezuje jezero Erie s jezerom Ontario.
Vani postaje sve hladnije. Dok na otvorenom čekam autobus za Buffalo (naravno da mi se do autobusnog kolodvora ne da pješačiti), mećava samo pojačava, a ja se sav mokar polako pretvaram u Snješka Vedrića. Kad je autobus napokon stigao, a ja ušao unutra, čudni pogledi ostalih suputnika ne nedostaju. «Još jedan lud turist...», čitam im misli. Ni u Buffalu nije ništa bolje. Mećava. Vjetar šiba. Ja sve mokriji, na rubu živaca. Napokon se čekiram u hostel (23 dolara za krevet u spavaonici), skidam mokru odjeću sa sebe, bacam je u sušilicu... Lijepo je ponovno biti u suhoj odjeći iako spavaonica nije baš pretopla. Loša toplinska izolacija, a vani orkanski puše, prozori se tresu kao da će se istog trena srušiti... Od osam kreveta u spavaonici, samo je jedan zauzet. Sa mnom u sobi je gluhonijemi Tanzanijac koji putuje za Kanadu.
Odlučujem izaći van da nešto pojedem. Mećava je i uz ovakav vjetar hodanje po ulici je kao borba s vjetrenjačama. Ima jedan luđi od mene. Tip po mećavi pokušava voziti bicikl... Naravno da ga je vjetar srušio. Osim njega, grad od preko 300.000 stanovnika djeluje pusto. Nitko nije lud biti vani. A kako nemam kape, jer se još uvijek suši, kosa mi se doslovno sledila. Od hladnoće osjećam kao da će mi glava eksplodirati. Kakvo olakšanje kad prekriven snijegom konačno nalazim Anchor's Bar koji navodno ima najbolja pikantna pileća krilca (lokalni specijalitet u Buffalu). I kakvo razočaranje! Bar je krcat ljudima i trebalo bi se neko vrijeme čekati na stol. Jesti u Americi je najveći problem na koji sam naišao. Sad razumijem zašto toliko Amerikanaca običava jesti u McDonaldsu i sličnima. Kome se gladan čeka satima na jelo ako ga tu iza ugla možeš naći za pet minuta?! Nikad u životu, u niti jednoj zemlji, nisam vidio toliko pretilih ljudi, ali sad ih razumijem...
Prazna želuca vraćam se prema hostelu. Ipak nailazim na nekakvu pizzeriju-fast food. Tko bi znao kako nazvati to mjesto... Negdje moram jesti, a ovdje barem nema gužve. Naručujem nekakva bezukusna krilca, koja graniče s odurnosti, ali barem ne idem gladan u krevet.

FOTOGRAFIJE NIAGARINIH SLAPOVA

19.12.2007. u 06:55 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 6, 24. prosinca 2007. – RAZBILI SMO VAM KOFER. MERRY CHRISTMAS! (Washington, D.C.)

Avantura Snješka Vedrića se nastavlja! Budim se u 05:15 ne bih li sat vremena kasnije uhvatio prvi bus za aerodrom. Vani je još uvijek mrak. I mećava. Čini se da nije stala čitavu noć jer je sve bijelo. Kao zadnji lopov šuljam se iz hostela. Moram biti tih. Svi još uvijek spavaju. Stajalište autobusa je samo stotinjak metara od hostela, ali u ovakvim vremenskim uvjetima ono 'samo' bih mogao slobodno izbaciti iz rečenice. Bura još uvijek šiba, gust snijeg dolazi sa svih strana, a ja čekam na uglu Main Street i Tupper Street prokleti aerodromski autobus. Da nije došao, vjerovatno bih se pretvorio u snješka, a stanovnici Buffala bi na uglu Maina i Tuppera (gdje se BTW nalazi lokalna policijska postaja) imali novu božićnu atrakciju. Ali autobus (1,75 dolara) je došao, točan kao urica, u 06:26.
Dvadesetak minuta kasnije već sam na aerodromu koji se veličinom ne može nikako uspoređivati s onim u Chicagu. Ovaj ima svega jedan terminal na dva kata: donji je dolazni, a gornji odlazni, i tek nekoliko trgovina i restorana. Letim Southwestom, najvećom američkom low cost avio kompanijom, za Washington, točnije za Baltimore (Maryland) koji se nalazi 40-tak minuta od Washingtona. Kartu sam dobio za 59 dolara, a ovaj let je bio i jedina pametna opcija jer ići vlakom od Buffala do Washingtona bi značilo presjedati nekoliko puta i izgubiti dva dana samo na putovanje, a da ne spominjem da je cijena vlaka puno veća od aviona. Direktnih autobusnih veza također nema između dva grada pa se svodi na isto. Moram priznati da me malo strah da li će avion uopće poletjeti. Vani mećava ne prestaje. A čuo sam da je Chicago O'Hare zatvoren iz istog razloga. Ipak, na monitorima još uvijek stoji da moj let ide prema planu. Nekoliko drugih je u kašnjenju, a neki su i otkazani. Čekiram se preko automata, predajem prtljagu, brzinski prolazim kontrolu i još brže ulazim u avion. Kako noćas nisam baš nešto spavao, let sam skoro cijeli prespavao. Uspijevam se probuditi baš u trenutku kad se dijeli piće i snack, koji su za razliku od europskih low costova ovdje besplatni. Gledam kroz prozor i primjećujem nekakve meandre rijeka s malim otočićima, jezera i naposljetku Baltimore, koji je minijatura u usporedbi s Chicagom.
Prtljagu je dosta trebalo čekati, a čim je došla, odmah primjećujem da nešto nije u redu. Brava je razbijena. Malo se pomičem ustranu i na jedva jedvite jade uspijevam otvoriti kofer. Unutra pronalazim obavijest: Transportation Security Administration je nasumice izabrala moj kofer za pregled, a kako brava nije bila po TSA standardima, morali su je razbiti kako bi otvorili kofer. Moš' mislit kako je to bilo «nasumice». E pa, Merry Christmas! To mi je američki poklon za Božić. Ljutit odlazim do šaltera za prtljagu Southwesta, ali oni mi objašnjavaju da ne mogu preuzeti nikakvu odgovornost, već da telefoniram TSA. Hvala Bogu, broj je besplatan pa zovem, ali ni s te strane nikakve pomoći. Na papiru jasno piše da TSA ne preuzima nikakvu odgovornost ako brava nije bila po njihovim standardima. Znači li to da svi mi Europljani i ostali moramo imati jednu posebnu prtljagu za Ameriku, a drugu kad putujemo u druge zemlje?! Preostaje mi samo da na netu skinem formular za reklamaciju i faksiram im ga što prije. Iako vjerovatno od toga neće biti nikakve koristi. Tako je moj novi Benetton kofer od 1000 kuna (cijena na sniženju, prava cijena mu je 1500 kuna) skoro za baciti. Brava ne funkcionira, a i sam kofer se teško otvara i još teže zatvara.
Iako od aerodroma u Baltimoreu do Washingtona postoji autobus za nekoliko dolara, zbog novonastale situacije nemam volje sad se tramakati po autobusima. Za 17 dolara radije uzimam Amtrak. Dok se 40 minuta vozim do Washingtona, promatram pejzaž. Maryland je puno drugačiji od Chicaga i Buffala. Puno šuma. U proljeće i ljeto je sigurno sve zeleno, a u jesen šaroliko. Snijega napokon nema, već sije sunce kojeg u Americi prvi put vidim. Temperatura nekih 5 do 10°C. Pravo proljetno vrijeme. Samo što je zima, a ne proljeće. Neopisiva razlika između Chicaga, Buffala i sad Marylanda.
Washingtonski glavni kolodvor zove se, surprise surprise, Union Station. Ovo me malo već podsjeća na Peru gdje je gotovo svaki glavni trg po gradovima bio Plaza de Armas. Union Station još je jedna prostrana građevina s visokim i oslikanim stropovima, izgrađena negdje krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Izgleda da su svi Unioni građeni na isti kalup. Metroom, koji izgleda jednostavnije i europskije od onog u Chicagu, vozim se za 1,35 dolara do centra i svog hotela. U Washingtonu ću biti sljedeća tri dana. A hotel je Hilton Garden Inn Washington DC Downtown kojeg sam dobio online za 104 dolara pred nekih mjesec dana. Još jedna prostrana soba s ogromnim king size krevetom (ova doduše ima pogled na zatvoreno dvorište), polumetarskom plazma televizijom, kupaonicom u mramoru...
Iako je prvotni plan bio malo prošetati po Washingtonu, gotovo cijeli dan provodim u hotelskoj sobi još uvijek pod utjecajem jutrošnjih prilika (odnosno, neprilika). Tek navečer, gladan se dajem u potragu za hranom. Desetak minuta hoda od hotela pronalazim 7 Eleven, ali i hrpu beskućnika, prosjaka, prljave ulice i parkove. Okolo se muvaju Latinosi, crnci, Kinezi... Čudne li četvrti. Druga slika Amerike.
A na drugu stranu od hotela, samo 5 minuta hoda je do Bijele kuće, rezidencije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Da je hotel malo viši, a ne samo 14 katova (usput, ja sam na 13.), vjerovatno bi se Bijela kuća vidjela s viših prozora. Prvi dojam je da Bijela kuća na televiziji izgleda puno veće. Ali čim sam zašao iza ugla, kuća počinje «rasti», i sa sjeverne strane se pokazuje u svoj svojoj veličini. Iako je Washington sablasno pust za jedan glavni grad, oko Bijele kuće sa svih strana ima gomila ljudi, naravno s fotoaparatima u rukama. A na južnoj strani nalazi se tradicionalno veliko božićno drvce, tzv. National Christmas Tree, a okolo njega pedesetak malih koji predstavljaju svaku od 50 američkih saveznih država i neke od američkih prekomorskih teritorija poput Portorika ili Guama. Malena božićna drvca su ukrasile grupe ljudi iz svake pojedine savezne države. Jedno od rijetkih mjesta u Washingtonu s božićnim ukrasima. Ostale ulice su neobično siromašne ukrasima. Potpuni kontrast Chicagu.

FOTOGRAFIJE MARYLANDA IZ ZRAKA TE WASHINGTONA D.C.

19.12.2007. u 06:54 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 7, 25. prosinca 2007. – HO HO HO! SRETAN BOŽIĆ! (Washington, D.C.)

Moram priznati da mi je malo čudan Božić ove godine. Po prvi put sam ga dočekao van Hrvatske i moram odmah dodati da čudno ne znači nužno loše. Hrana od jučer u mikrovalnoj (da, u svakom hotelu u Americi sam dosad imao mikrovalnu pećnicu), na televiziji se izmjenjuju božićni koncerti i božićni filmovi i serije, a vani sije sunce. Još neobičnije nakon snijega i božićnog ugođaja u Chicagu i Buffalu – sunce u Washingtonu.
Skoro cijeli dan provodim u sobi. Nekako nemam volje danas izlaziti i radije biram ostati unutra na toplom i uz televiziju i besplatan internet. I prežderavanje iz mikrovalne. Nije da sam bezvoljan zbog jučerašnje epizode s koferom. To sam skoro zaboravio i odlučio da mi Amerikanci neće pokvariti Božić. Stvar ću rješavati nakon Božića. Ionako je sada vjerovatno sve i zatvoreno. Ostajem unutra jer sam prošlih dana se pakleno «naradio», posebice na Niagarinim slapovima.
Tek predvečer odlučujem malo proviriti iz brloga. Washington noću je navodno najbolja stvar koju ovaj grad može ponuditi pa ipak odlučujem i na Božić uposliti svoje noge (što li će Crkva reći na ovo? radni Božić!) i malo se prošetati američkim glavnim gradom. A mala šetnja baš i nije mala. Bez da sam primjetio pretvorila se u veliku. Gotovo pet sati vrludanja po Washingtonu! Vani nije prehladno, a Washington je noću zaista izuzetan tako da vrijeme doslovno proleti. Toliko me se dojmila Bijela kuća u noćnoj varijanti, Lincoln Memorial, Jefferson Memorial, Washington Monument (obelisk), Capitol i drugi da već sada razmišljam da za neki od sljedećih brojeva Travela napišem članak pod naslovom npr. «Washington. Kad grad spava.» ili slično. Moglo bi ispati zanimljivo. Imam malih problema s fotografiranjem jer sam zaboravio kupiti stalak za fotoaparat (stari mi se razbio još u Kambodži) pa slike ispadaju mutne i treba nekoliko pokušaja da se dobije ona prava.
Iznenađen sam koliko ljudi ima danas na ulici iako je Božić. Doduše, automobila je malo i sporedne ulice su skoro pa puste, ali oko glavnih spomenika sve vrvi ljudima, posebice oko Bijele kuće i Lincoln Memoriala. Dok gledam Lincolna visoko gore u svojoj fotelji, sjetim se jedne od epizode Simpsona u kojoj su Simpsoni došli u Washington, a Lisa je otišla do Lincolna potražiti savjet. Kako ga od mnoštva ljudi nije mogla čuti, odlučuje se za alternativu – Jeffersona. A Jefferson joj se žali kako ga nitko ne posjećuje jer su svi kod Lincolna. E pa da nam Jefferson ne bude sam, tako se i ja nakon Lincolna, ali i kratke posjete Franklinu D. Rooseveltu, pojavljujem pred Jeffersonom. I kao u Simpsonima, Jefferson je skoro pa sam. Tek nekoliko turista blica fotoaparatima. Čini se da je Lincoln popularniji. Meni se osobno više sviđa Jefferson. Nekako je dostojanstveniji, a i neoklasicistička rotunda u kojoj je smješten, unatoč tome što su je kritizirali da je preženstvena za jednog tako čvrstog čovjeka, ostavila mi je puno bolji dojam od Lincolnovog «grčkog hrama».
Osim spomenutih, Washington ima još nekoliko manjih spomenika poginulima u raznim ratovima koje su Sjedinjene Američke Države vodile kroz povijest (bome popis nije kratak): 1. svjetski rat, 2. svjetski rat, Korejski rat, Vijetnamski rat... Na spomeniku poginulima u 1. svjetskom ratu nalazim jednu rečenicu koja me se jako dojmila: «Sloboda nije besplatna.» («Freedom is not free.») Istina.
Dok stojim kod Washingtonova obeliska, uviđam briljantnost graditelja ovoga grada. U sredini svih najvažnijih spomenika je Washingtonov obelisk, na zapad od njega nakon dugačkog umjetnog jezera stoji Lincoln Memorial, na istoku na kraju dugačka parka je Capitol, na sjeveru Bijela kuća, a na jugu Jefferson Memorial. Dok stojiš kod obeliska, sve ih noću možeš vidjeti jasno osvjetljene.
Pred Capitolom, sjedištem američkog Kongresa, pronalazim još jedno božićno drvce. Amerikanci stvarno na njima ne štede.

FOTOGRAFIJE WASHINGTONA D.C. NOĆU

19.12.2007. u 06:53 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 8, 26. prosinca 2007. – NEOKLASIKA, NEOKLASIKA, NEOKLASIKA... (Washington, D.C.)

Neoklasika posvuda. Danas se dajem u istraživanje američkog glavnog grada. Doduše, već sam ga vidio u noćnom izdanju, ali vidjeti i nešto iznutra poput nekog od njegovih poznatih muzeja, ne bi bilo na odmet. Kad spomeneš pojam glavnog grada, mnogi odmah pomisle da je riječ o nekom velikom gradu. S Wahingtonom nije tako. Sa svojih samo 158 km2 površine i oko 600,000 stanovnika, Washington je jedan od najmanjih glavnih gradova na svijetu u trećoj po veličini zemlji na svijetu. Mali paradoks. Čak je i naš Zagreb veći od Washingtona! Unatoč svojoj veličini (odnosno manjini), malo je gradova na svijetu koji imaju toliko kulturno-povijesnih spomenika na jednom mjestu.
Još jučer dok sam šetao oko Lincoln Memoriala i uz rijeku Potomac, s druge sam strane rijeke vidio svjetla nebodera, jedina u Washingtonu i oko njega jer sam Washington izgleda veoma europski i zgrade su mu niže gradnje, uglavnom od 10 do 15 katova. Ali ti neboderi, koje sam spomenuo, ni nisu Washington, već Arlington, a Arlington nije District of Columbia, već Virginija. District of Columbia nastao je 1791. godine kada je George Washington, prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, otkinuo komadić zemlje od Virginije i komadić od Marylanda, danas drugog susjeda D.C.-a, i stvorio poseban distrikt koji će se pretvoriti u američki glavni grad. Onaj tko želi, može lagano pješke popreko proći Washington od granice s Marylandom do granice s Virginijom. Šetnja ne bi trebala biti duga. Još jedna zanimljiva stvar je da Washington ima čak tri aerodroma, ali niti jedan se nalazi u D.C.-u. Washington Dulles i Washington Ronald Reagan se nalaze u Virginiji, a Baltimore Washington International, koji sam i ja koristio, u Marylandu. Po cijele dane i noći, iznad Washingtona bruje avioni.
Moja prva dnevna postaja u Washingtonu je 170 metara visok obelisk posvećen Georgeu Washingtonu, prvom predsjedniku, izgrađen od 36,000 komada mramora i granita. Gradnja je započela 1848. godine, ali kako je nestalo novca, prekinuli su je 1858. godine i nisu nastavili sve do 1876. To je razlog zašto i kamen ima dvije različite boje. Navodno se s vrha obeliska pruža prekrasan pogled na grad, a kako ja volim visine i pogotovo pentranje po raznim tornjevima, zvonicima i spomenicima, pokušavam, ali čim sam ugledao red na ulazu, i odustajem od pothvata. Dugački redovi su u ovoj zemlji užas, užas i užas. Nakon 11.09.2001. povećali su sigurnosne provjere na ulazima u sve spomenike, muzeje i slične objekte, pa se čeka i čeka na ulaz jer svatko posebno mora proći kroz detektor metala. A kad pogotovo oko Božića i Nove godine krene navala turista, osjeća se potpuni raspad sistema i duuuugački redovi na ulazima. Zapravo, u Washingtonu su ovo i jedina mjesta gdje viđam živa bića. Jer ulice i trgovi i dalje zjape gotovo prazni, a zanimljivo je i da u povijesnoj četvrti ovog grada nema nisam naišao na niti jedan kafić ili restoran (čak ni fast food!), ali niti na shopping centre. Gdje jedu i gdje kupuju onih 600,000 koji valjda žive u Washingtonu, još uvijek mi je jedna velika nepoznanica.
Dok vani pljušti ko iz kabla (potpuni kontrast jučerašnjem suncu i ugodnom vremenu), ja bez kišobrana šećem ponovno preko parka koji odvaja Washingtonov obelisk od Capitola. Kada sam izlazio iz hotela, mislio sam: «Ma neće padati.». I prevario se. Jer izgleda kao da danas kiša neće prestati. A u hotel mi se ne vraća jer ću tako izgubiti dragocjeno vrijeme. Muzeji ovdje u Americi imaju veoma kratko radno vrijeme – od cca 09:30-10:00 do 15:30-16:00 sati.
Na Capitolu me već čeka drugo iznenađenje. Reda za ulaznice nema. Ali samo zato jer više nema ulaznica. U sve povijesne zgrade i muzeje Washingtona ulaz je besplatan, ali za većinu se unaprijed trebaju pribaviti besplatne ulaznice. Očito doći nekih tri sata prije zatvaranja nije dovoljno. Valjda treba probdjeti noć na poljani ispred Capitola da se dobije ulaznica za sljedeći dan! Bilo kako bilo, preostaje mi samo da se izvana divim Capitolu, koji je zadnjih 200 godina zakonodavno srce Amerike i jedan od najvažnijih simbola američke demokracije. Tu se sastaju američki Kongres i Senat. Neoklasična zgrada (da, ponovno neoklasika) građena je između 1793. i 1800. godine, ali su je Britanci zapalili u ratu 1812. godine i kasnije je obnovljena od 1815. godine. Dva dugačka krila, a u sredini ogromna kupola, s 55 metara radijusa jedna od najvećih na svijetu i simbol Capitola. Capitol je i središte Washingtona jer od njega kreću četiri washingtonska kvadranta.
Na upit «Što mogu vidjeti na Capitol Hillu, već kad ne mogu sam Capitol?», službenica na ulazu mi odgovara: «Imate tu iza Kongresnu knjižnicu i Zgradu vrhovnog suda.» Odlučujem se za prvu i na moje iznenađenje, gužve nema! Tako je to kad se odlučiš za «manje vrijednu građevinu»! Ali požalio nisam. Jer Kongresna je knjižnica (Library of Congress) još jedno neoklasično remek djelo i sa svojih preko 30 milijuna katalogiziranih knjiga na 470 jezika, preko 58 milijuna manuskripata, preko 1 milijuna raznih publikacija američke Vlade, 1 milijunom novina i časopisa, 4.8 milijuna raznih zemljovida, 2.7 milijuna zvučnih zapisa itd itd itd, najveća je knjižnica na svijetu. Odlično lokalno vodstvo knjižničarke (koja s tolikim entuzijazmom priča o ovoj građevini i njenim knjigama da vjerovatno izvan ove knjižnice nema drugog života) ostavilo je na mene predobar dojam. Jedna od knjiga koju nam pokazuje je prava Guttenbergova Biblija, a posebna je i unutrašnjost građevine posebice Velika dvorana, s mnoštvom stupova i pozlaćenih fresaka i mozaika, gdje se na svakom koraku primjećuje bogatstvo Amerike.
Vani još uvijek kiša. Prolazim pokraj (iznenađenje!) neoklasične zgrade Vrhovnog suda, ali ovaj put mi se ne da ulaziti. Kruli mi u želucu već satima. Razmišljam gdje bih mogao otići jesti i na kraju mi pada na pamet Union Station. Sjećam se da sam prije dva dana, kad sam dolazio u Washington, ondje vidio par restorana i fast foodova. Jest da pada kiša, ali nisam daleko od kolodvora pa se odlučujem prošetati. I tamo konačno pronalazim hranu. Odlučujem se za nekakvu kreolsku kuhinju: odlična piletina kuhana u burbonu s pečenim krumpirima, rižom s povrćem i coca colom (teško se u Americi maknuti od pepsi ili coca cole) dolazi me manje od 10 dolara. Sad punog želuca mogu nastaviti. Ali gdje? Već pomalo počinju zatvarati muzeje. Možda imam vremena za jedan... Gledam u vodič koji kaže da se pod Smithsonianom nalazi nekoliko muzeja (a ja uvijek mislio da je Smithsonian jedan i jedini muzej!) i nakon kratkog dvoumljenja između Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca i Nacionalnog zračnog i svemirskog muzeja, odlučujem se za ovaj drugi jer je navodno jedan od najboljih i stoga najposjećenijih u zemlji. Bacam oko na pravi pravcati modul Apolla 11 kojim su se Armstrong, Aldrin i Collins 1969. godine vratili s Mjeseca, prvi avion braće Wright, ulazim u pilotsku kabinu modernog aviona te se šećem svemirskom postajom (naravno ne u beztežinskom stanju). Tu je i odsjek s «malim» predmetima iz američke povijesti poput šešira Abrahama Lincolna kojeg je nosio kad je ubijen u kazalištu, crvenih cipelica koje je Judy Garland nosila u «Čarobnjaku iz Oza», izvorne predmete iz filmova «Ratovi zvijezda», a na kraju tu je i laptop na kojem je Carrie Bradshaw radila u «Seks i gradu». Muzej je i interkativan pa odlučujem provjeriti svoju težinu na zemlji i okolnim planetima. Ispada da dok na zemlji imam xxxkg, na Mjesecu bih imao manje od 16kg, na Marsu ni 36kg, a na Jupiteru čak 223kg. Jupiter definitivno otpada, a moja sljedeća destinacija je – Mjesec!
Dok se vraćam prema hotelu, neki Azijati mi uljepšavaju dan. Misleći da sam Amerikanac pitaju me gdje je National Mall, a ja im odgovaram da smo upravo na Mallu, odnosno da Amerikanci Mall u Washingtonu nazivaju potez od 10-15 muzeja (novi su procesu izgradnje ili planiranja) od obeliska do Capitola. A oni će na to: «Ajme, a mi mislili da je to shopping centar! Znači ovdje nema shoppinga?» Ha ha...
Prije nego li zbrišem iz Washingtona, odlučujem razgled grada završiti ondje gdje sam i počeo – kod Bijele kuće. Kroz ogradu bacam pogled na još jedan od simbola Amerike na 1600 Pennsylvania Avenue. Izgrađena 1800. godine za predsjednika Johna Adamsa (od svih američkih predsjednika jedino George Washington nije u njoj boravio jer je za njegovog predsjednikovanja još uvijek bila u izgradnji), Bijela kuća nosi ovaj naziv tek od 1901. godine i predsjednika Theodora Roosevelta. Mi Hrvati se uvijek volimo pohvaliti da je dio kuće izgrađen od našeg bračkog kamena i da je zato Bijela kuća tako bijela, ali istina je da kamen farbaju u bijelo svakih nekoliko godina. Nažalost, nakon 11.09.2001. u Bijelu kuću se ne može osim ako si dio organizirane grupe, a za razgled je agencija zatražila dozvolu mjesecima unaprijed. Ostalima preostaje The White House Visitor Center koji ima par fotografija i pričica, ali odlučujem ga preskočiti, ponajviše zbog još jednog dugačkog reda na ulazu.
Uzimam kofer i pješačim nekoliko blokova do autobusnog kolodvora. Odnosno do nečega što bi trebao biti autobusni kolodvor. Amtrak vlakovi i Greyhound autobusi su dosta skupi pa sam online našao jeftiniju varijantu – od Washingtona do Philadelphije Today's Busom za samo 15 dolara. Kupio online i tek poslije počeo razmišljati, odnosno strahovati, o kvaliteti autobusa. Pogotov nakon što sad shvaćam da se nalazim unutar washingtonske kineske četvrti. Pa valjda ne može biti lošije od onog busa od Siem Reapa do tajlandske granice... Kolodvor je zapravo sobičak za čekanje u podrumu stare rezidencijalne zgrade s par socijalnih stolica, a ostali snađite se, stolom za kojim neki Kinez prodaje karte (vjerovatno više ilegalno nego legalno), a iza njega WC čije čari ne želim istraživati (miomiris mi dovoljno govori). Konačno dolazi autobus i svi se naguravaju ne bi li ušli prvi (tipično kineski način, iako osim Kineza ima i crnaca, ali i bijelaca, među kojima dosta turista). Autobus nije loš. Moderan je, čak i donekle čist, ali ni ovaj WC vjerovatno nisu dugo čistili pa se miomiris zvan urin cijelim putem do Philadelphije širi autobusom (jadni oni koji nastavljaju za New York). Kinezi bi ga mogli patentirati. «Miomiris urin, idealan za vaš automobil ili autobus! Samo malo pošpricate i odmah djeluje!»

JOŠ MALO FOTOGRAFIJA WASHINGTONA D.C.

19.12.2007. u 06:52 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 9, 27. prosinca 2007. – ČUDNOG LI HOSTELA... I JOŠ ČUDNIJEG METROA (Philadelphia, Pennsylvania)

Sinoć kad sam došao u hostel, nisam se mogao oduprijeti dojmu da je ovaj hostel čudan. Vrlo čudan. Prvo sam platio i pokazao putovnicu, a onda mi je dana plahta. Jedna jedina plahta. «E sad, što će mi jedna jedina plahta?», mislio sam. Popeo se ja starim drvenim stepenicama na treći kat (lifta naravno nema), ušao u sobu u kojoj je moralo biti 24-26 kreveta (ovako veliku spavaonicu nisam još nisam vidio i sasvim sam siguran da to nisam rezervirao preko interneta, ali nakon sinoćnjeg dvosatnog kašnjenja kineskog autobusa i dolaska u hostel u ponoć, nije mi se dalo prepirati i samo sam htio krevet). Pronašao krevet broj 39 i tamo našao već polunapravljen krevet – donja plahta, jastuk s čistom jastučnicom, pokrivač... E pa nije mi bilo jasno. I još uvije nije. Zašto mi dolje moraju dati jednu plahtu, a sve ostalo je već gore?! Zašto jednostavno ne stave sve gore na krevet?! Čudno...
A još čudnije je postalo jutros kada je u 09:30 počela po cijelom hotelu preko zvučnika treštati rock glazba, zatim pop i na kraju jazz (umjesto možda obrnutim redosljedom), ne bi li nas sve probudili jer SVI MORAJU U 10:30 IZAĆI IZ HOSTELA I NE MOŽE NITKO UNUTRA DO 16:30. Zamisli one koji su ovdje više od jedne noći. Moraju svaki dan šest sati gubiti negdje po gradu, a ako nešto zaborave u hostelu, moraju čekati do 16:30. Ovo pravilo još nigdje nisam vidio. Ali, unatoč svemu, HI Bank Hostel je ipak čist i za 23 dolara nije preskup.
Do večeri ostavljam kofer u hostelu i krećem u kratko istraživanje Phildelphije, ili u prijevodu s grčkog «Grada bratske ljubavi». Amerikanci vole nazivati ovaj grad mjesto rođenja nacije jer su ovdje 4. srpnja 1776. predstavnici tada 13 britanskih kolonija potpisali Deklaraciju nezavisnosti i otcijepili se od Velike Britanije. Istu onu Deklaraciju nezavisnosti koju sam jučer vidio u Nacionalnom arhivu u Washingtonu (i na kojoj su izblijedile skoro sve riječi) i čiju kopiju sam jučer kupio. Philadelphija je bila prvi glavni grad nove države, dok se još gradio Washington. Zbog izuzetnog položaja na rijeci Delaware, grad je kroz stoljeća prosperirao kao važna luka i industrijsko središte što je privuklo i velik broj imigranata, ali nažalost ja nemam vremena da danas u nekoliko sati koliko imam na raspolaganju, pogledam i neke od drugih gradskih četvrti osim strogog gradskog centra.
Gradski centar izgleda veoma europski, odnosno veoma britanski, jer je Philadelphija imala sreću da je nisu teško poharale razne nepogode poput ratova, poplava ili požara. Stoga, danas u centru grada imamo preko 2000 sačuvanih građevina iz 18. i 19. stoljeća. Uglavnom su sve dvokatnice ili možda koji kat više i gotovo sve građene od cigle. Već na prvi pogled mi se dopao grad i šteta što nemam više vremena za boravak u njemu. Dan započinjem s pravim doručkom. Već mi je dosta fast foodova i supermarketa pa odlučujem danas normalno jesti. Blizu hostela nalazim restorančić s ugodnim interijerom i sa stolom uz prozor gdje za desetak dolara dobivam kajganu sa šunkom, tost, pecivo s maslacem, čašu toplog mlijeka i čašu soka od naranče. A i usluga je više nego zadovoljavajuća jer te svako malo pitaju jel' sve u redu i da li mi treba još nešto. Na kraju im ostavljam i 20%-tnu napojnicu. U Americi je važan običaj, ako si zadovoljan uslugom, u restoranima ostaviti 15 do 20% napojnice.
Na par koraka od hostela i restorana razgledavam Carpenter's Hall gdje se sastao prvi američki Kontinentalni kongres 1774. godine, zatim Second Bank of the US, danas muzej portreta osoba američke povijesti, ali na ulaz u najvažniju građevinu Philadelphije, Independence Hall, gdje je potpisana Deklaracija nezavisnosti, moram malo pričekati. Naravno, ulaznica je problem, ali puno manji problem od ulaznica u Washingtonu. Opet je besplatna, ovaj put nema reda, ali na ulaz trebam čekati čak tri sata. Do 15:30 odlučujem skratiti vrijeme razgledavanjem najprije Zvona slobode (koje je napravljeno u Engleskoj, a koje je paradoksalno objavilo potpisivanje Deklaracije nezavisnosti i nezavisnost od Velike Britanije, ali od 1846. godine napuknuto pa se danas čuva u posebnom muzeju), a zatim i manje poznate pokrajnje uličice Philadelphije. Posebice mi se svidjela Elfreth's Alley s malenim rezidencijalnim dvokatnicama iz 18. stoljeća sa šarolikim vratima i prozorima i božićnim ukrasima. Kao da si koraknuo u neko drugo vrijeme i u neki drugi svijet. Kao što sam rekao, Philadelphija izgleda veoma europski, ali to ne znači da nema nebodera. Ima ih, doduše ne u strogom gradskom centru, i u daljini ih vidim nekoliko, ali nemam vremena da «skoknem» do njih. Imam još samo toliko vremena da pogledam nabrzaka gradsku vijećnicu Philadelphije, građenu u njemačkom baroknom stilu i jednu od najmonumentalnijih građevina Amerike, obližnji Masonski hram te Reading Terminal Market, tržnicu koja mi se posebno dopala jer se ovdje može naići na Amiše i njihove male restorane s tradicionalnom hranom. Pennsylvanija je poznata po velikoj amiškoj zajednici, ali ne toliko u samoj Philadelphiji, koliko u ostalim krajevima Pennsylvanije, a neki od njih ipak dolaze u Philadelphiju u opskrbu ili drže ovakve male restorane na tržnici. Jeftino ručam pečenu piletinu s pire krumpirom, kuhanim grahom i nekakvom smeđom rižom i nakon toga ostaje mi doslovno nekoliko minuta da puna želuca pretrčim pola gradskog centra i stignem u Independence Hall do 15:30. Uspijevam. Ulijećem u Dvoranu nezavisnosti, a vodič melje li ga melje. Živa dosada, a i u dvorani nema Bog zna što za vidjeti. Par komada namještaja i to je to. Čak i ne možeš prošetati dvoranom jer je ograđena. Hvala Bogu da je ulaznica besplatna inače bih si počupao svu kosu s glave da sam za ovu dosadu dao pare.
U 18:00 sati ponovno sam u Chinatownu. Ponovno Today's Bus. Ponovno malo kasni. Ali ponovno jeftiniji od ostalih. Samo 12 dolara do New Yorka. Philly napuštam preko mosta Benjamina Franklina (koji je BTW bio jedan od najvažnijih stanovnika Philadelphije, ako ne i najvažniji, pa se most mora zvati po njemu) koji povezuje Pennsylvaniju s New Jerseyem, a u New York ulazim preko tunela Holland koji prolazi ispod rijeke Hudson i povezuje New Jersey s Manhattanom. Još iz velike daljine primjećuje se svjetlosna zagađenost New Yorka. Ovo sigurno nije raj za astronome. A i gužva... «Kinez» me pušta usred njujorškog Chinatowna, pronalazim metro, ali onda slijedi jedan veliki upitnik. Kako doći do hotela koji se nalazi u West Endu kraj Central Parka? Gledam na kartu – hrpa linija različitih boja, onda nekoliko linija iste boje koje idu zajedno, ali onda se u jednom trenutku račvaju i odlaze svaka na svoju stranu, neke lokalne linije, neke ekpresne, na istom stajalištu nekad staje i crveni i žuti i lokalni i ekspresni vlak... Sam Bog zna kako sam se dokopao svog hotela YMCA West Side. Nakon čudnog hostela u Philadelphiji, još čudniji i kompliciraniji metro u New Yorku.

FOTOGRAFIJE PHILADELPHIJE

19.12.2007. u 06:50 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 10, 28. prosinca 2007. – TRI SATA U REDU ZA KIP SLOBODE I...(New York, New York State)

...ništa. Kad bilo koga upitate na što prvo pomisli kad se spomene New York, vjerovatno će odmah odgovoriti – kip slobode. Podignut prije više od 120 godina, žena s visoko podignutom bakljom u jednoj ruci i kamenom pločom u drugoj navješćuje slobodu Amerikancima i posjetiteljima Amerike. Milijuni imigranata koji su u prošlim stoljećima dolazili u Ameriku u potrazi za boljim životom prvo što su vidjeli nakon dugačkog putovanja preko Atlantika bio je kip slobode. Stoga bih i ja htio nekako tradicionalno započeti razgled ovog velegrada. Nažalost, sve ostaje samo na želji. Kako sam se jučer morao dići već u 09:00, što je za mene veeeooomaaa rano, a i kasno sam sinoć zaspao, danas sam odlučio 'take it easy' i prvo se malo naspavati, a onda krenuti u razgled. Moja pretpostavka da u 12:30-13:00 sati ne bi trebalo biti teško dobiti karte za kip slobode i otok Ellis, na kojem su u prošlosti bili procesuirani svi imigranti u Ameriku, pokazuje se potpuno pogrešnom. Toliko pogrešnom da po izlasku iz metroa (i nakon što sam se malo pogubio po linijama pa išao gore dolje po Manhattanu) u Battery Park, na samom jugu Manhattana odakle kreću brodovi, vidim ogroman red koji se cik-cak proteže poput jedne dugačke anakonde preko cijelog parka. Prvo pomislim da je to možda red za nešto drugo, ali ubrzo saznajem da je to «moj» red. Odnosno, «moj prvi» red u kojem se samo kupuju karte za brod, a nakon njega slijedi «drugi» red (koji nije ništa manji) za sigurnosnu kontrolu i ukrcaj na brod. Jedan dugački uzdah. Ne preostaje mi ništa drugo, nego čekati i nadati se kartama. Brodovi idu svakih 15-tak minuta od 08:30 do 15:45, ali je broj karata dnevno ograničen. Polako se približavam dvorcu Clinton (Amerikanci nisku građevinu od cigle kružna tlocrta nazivaju dvorcem, ali...), u kojem se nalazi blagajna, a onda primjećujem da to nije kraj, već se zmija nastavlja oko dvorca. Nakon tri sata čekanja konačno se približavam ulazu u dvorac. Na razglas govore da su skoro sve karte rasprodane i da upravo počinju prodavati karte za posljednji brod u 15:45. Ljudi su se uskomešali. Svi se guraju ne bi li došli do tih karata. Ali ništa ne pomaže. Mora se čekati u redu. I evo me napokon pred vratima. I policajac mi ih pred nosom zatvara! Karte su rasprodane! «Žao nam je. Pokušajte sutra. Blagajna se otvara u 08:00 sati.», govori nam on. «Moš' mislit kako ću sutra ponovno izgubiti dan čekajući u redu za jedno veliko ništa», mislim na to ja. Već sam pomalo zabrinut kako se ovakve stvari stalno događaju samo meni...
Ostaje mi otprilike sat vremena da vidim barem neki od njujorških muzeja do njihova zatvaranja. Nedaleko Battery Parka nalaze se samo dva: New York Unearthed Museum, neobičan muzej s eksponentima pronađenima prilikom čišćenja kanalizacije i tunela metroa, te Museum of American Indian, navodno najveći američki muzej posvećen Indijancima, a također pod upravom Smithsoniana. Kako je prvi nažalost zatvoren i otvara se samo po dogovoru, preostaje mi ovaj drugi. Razočaran nisam jer osim što ima puno zanimljivih indijanskih maski, odjeće i predmeta svakodnevne upotrebe, zanimljivi su i tekstovi te video isječci o životu Indijanaca, a i zgrada u kojoj je muzej smješten, nekadašnja carinarnica, prekrasna je iznutra. Naravno, ulaz je besplatan, a reda na ulazu, valjda po prvi put u Americi, nije bilo. Ovdje za 20-tak dolara kupujem prekrasnu ručno izrađenu i oslikanu posudu Navajo Indijanaca koji su živjeli u jugozapadnom dijelu današnjih SAD-a te CD s tradicionalnom indijanskom glazbom (koja će vjerovatno upotpuniti jednu od onih večera koju moji frendovi očekuju nakon povratka u domovinu).
Wall Street, Wall Street... Toliko se puno čuje o financijskom centru ne samo Amerike, već vjerovatno i čitavog svijeta. A kad konačno dođeš do Wall Streeta i vidiš ga uživo, ne možeš vjerovati da je zapravo riječ o jednoj od uskih i malenih pokrajnjih ulica Broadway Avenije. Moram priznati da sam isprva bio malo skeptičan da li sam u pravoj ulici, ali gledam ime ulice na semaforu i piše Wall Street, a malo dolje niz ulicu pronalazim i čuvenu zgradu njujorške Burze s ogromnom američkom zastavom napravljenom od božićnih lampica preko glavne fasade (naravno, neoklasicističke). Na ulazu u Wall Street diže se jedna od najstarijih njujorških crkava, Trinity Church, čiji zvonik je dugo bio najviša točka ovoga grada. A odakle ime Wall Street? Od zida koji je nekada ovdje bio podignut kako bi se Manhattan lakše branio od raznih neprijatelja. Naravno, danas od tog zida ni Z...
Još se malo šećem Broadway Avenijom koja se proteže okomito preko gotovo čitave donje polovice Manhattana (centar Manhattana bi bio Central Park) i tko zna na kojem broju završava. Na njenoj donjoj polovici na pločniku umetnute su metalne ploče s godinama važnih događaja iz američke i svjetske povijesti. Dolazim do 1950-i neke i odustajem. Gornju polovicu, čuveni SoHo, ostavljam za neki drugi dan. Ondje se nalaze ekskluzivnije trgovine odjećom i obućom, trgovine elektronikom i slično. Sada, radije malo skrećem ulijevo i posjećujem tragično mjesto World Trade Centera, gdje su do 11.09.2001. stajali neboderi blizanci, tada najviši na svijetu. Kao što je svima poznato, tog dana su se teroristi Al-Qaide, otetim avionima zabili u nebodere, nakon čega je uslijedilo njihovo potpuno urušavanje. Poginulo je oko 2750 ljudi. Danas je mjesto WTC-a jedno veliko gradilište. I ogromna rupa među visokim neboderima koja se primjećuje iz daljine. Podzemna željeznica pod nekadašnjim WTC-om je ponovno u funkciji, ali osim nje, još uvijek ovdje nema ništa. Izgleda da će se sagraditi novi neboder, koji će ponovno biti najviši na svijetu, te spomenik svima poginulima 11.09.2001. Otvoren je muzej o događajima 11.09., ali i njega mi zatvaraju pred nosom pa ostaje za neki drugi put.
Dan završavam šetnjom preko čuvenog Brooklyin Bridgea. Izgrađen 1883. godine kako bi povezao Manhattan s Brooklynom, tada dva različita grada, bio je najduži noseći most na svijetu i prvi na svijetu sagrađen od željeza. Trebalo je ukupno 16 godina, 600 graditelja i 20 izgubljenih života da bi se premostio East River. Most ima po tri trake u svakom smjeru, a sredinom mosta iznad njih nalazi se šetalište za pješake. Ranije sam pročitao priče kako treba dosta vremena da se propješači most. I ja spreman krenuh pješke u Brooklyn. Noge, na kojima sam izbrojao čak sedam žuljeva, valjda će izdržati. Malo fotkam, malo promatram most i nebodere Manhattana i Brooklyna i prije nego li sam rekao keks, već sam na drugoj strani. Toliko o dugačkoj šetnji preko mosta! Ni 15 minuta! I nakon Brooklyina, most preko Nigera u Bamaku mi se još uvijek čini puno dužim.
Brooklyn je nešto mirniji od Manhattana. Šećem se promenadom s prekrasnim pogledom na osvjetljeni Manhattan. Uz promenadu rezidencijalni blokovi kuća od svega nekoliko katova s vjerovatno najljepšim pogledom u čitavom New Yorku. Mogu samo zamisliti koliko stoji najam i najmanjeg stana u ovom dijelu Brooklyna... Svaka od zgrada ima svoj ulaz i predvorje s portirom... Baš kao na filmovima. Sjećam se jedne od epizode «Seks i grada» u kojoj se Miranda seli u Brooklyn, a ostale na to kolutaju očima jer je Manhattan jedino normalno i prihvatljivo mjesto za živjeti u New Yorku. E pa, ja ni za živu glavu ne bih htio živjeti na Manhattanu, a Brooklyn mi se čini veoma privlačnim.
Nazad u hotel naravno ne pješačim. Kako već imam sedmodnevnu neograničenu kartu za metro u čitavom New Yorku (24 dolara), u Brooklynu uzimam metro i za 15-tak minuta već sam na Columbusu (59. ulica). YMCA West End hotel (zapravo više neka vrsta studentskog doma, nego hotela) me nije došao jeftino. Cca 88 dolara po noćenju u jednokrevetnoj sobi sa zajedničkom kupaonicom u hodniku, ali kad se uzme da je u centru Manhattana, na kojem u ovom dijelu godine cijena noćenja rijetko ide ispod 500 dolara, nije loše. Zapravo, nije uopće loše. Soba je mala, ali je čista, a i imam veliki televizor. Kad se sjetim koliko sam problema imao s pronalaskom smještaja u New Yorku. I u niti jednom drugom gradu osim u New Yorku. Prvi plan je bio biti prva tri noćenja u hostelu u Brooklynu, a zatim sljedeća tri u pravom hotelu u New Jerseyu (jer isprva u Manhattanu nisam mogao ništa jeftinije pronaći). Međutim, mjesec dana prije polaska na put, dobivam mail od Lafayette Hostela u kojem je stajalo da me zbog overbookinga ne mogu smjestiti i da sam pronađem drugi smještaj. I više nakon toga nisu odgovarali na e-mailove. Mogu se pozdraviti s 10% depozita! Koliko sam samo bio ljut! Kako sad, mjesec dana prije Nove godine, pronaći normalan smještaj?! Hvala Bogu, naišao sam sasvim slučajno na neki rezervacijski sustav iz Singapura pod imenom Agoda preko kojeg sam na kraju našao YMCA. U početku sam bio jako skeptičan jer je cijena bila nekoliko puta manja od ostalih cijena u ovom dijelu godine u New Yorku. Mislio sam da je ponovno riječ o prijevari. Na sreću, moji se strahovi nisu ostvarili...

FOTOGRAFIJE NEW YORKA

19.12.2007. u 06:49 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 11, 29. prosinca 2007. – JEDAN MALO VEĆI MAKSIMIR I JEDNA MALO VEĆA MIMARA (New York, New York State)

Central Park mi je doslovno pred vratima. Ni pedeset metara od ulaza u YMCA. Pa je danas, s obzirom da sam ponovno prespavao skoro čitavo jutro, najpametnije «počistiti» pred ulazom. Central Park je ime dobio zbog svog položaja u središtu Manhattana iako kad je građen 1858. godine, nalazio se na samoj periferiji tada naseljenog dijela otoka. Površine od oko 340 hektara danas je jedan od najljepših i najpoznatijih svjetskih parkova. Ima li uopće američkog filma čija se radnja odvija u New Yorku, a da se dio filma ne snima u Central Parku ili barem jedanput ne spomene ovaj park? Meni trenutno na pamet pada «Sam u kući» (ubijte me, ali ne znam više koji nastavak, mislim da je drugi) kada klinac Macaulay Culkin zabunom sam dospije u New York za blagdane i u Central Parku nailazi na beskućnika koji hrani golubove... A koliko li se puta na malim ekranima pojavilo ono klizalište u Central Parku? Mali milijun puta... I to klizalište je upravo jedno od mjesta na koje sasvim slučajno nailazim. Istina, imam vodič u rukama (zapravo dva vodiča), ali odlučio sam danas se malo nasumice prošetati parkom. I prvo na što nailazim – klizalište! Doduše teško ga je promašiti. Ne zato jer je veliko (očekivao sam da će biti puno veće, filmovi rade čuda), nego zato jer se rijeka ljudi slijeva samo prema jednom jedinom mjestu – klizalištu. Neki dolaze klizati, drugi samo promatrati nekoliko minuta, ostali fotografirati... Otkad je Donald Trump preuzeo i preuredio ovo klizalište, postalo je popularnije nego ikad prije.
Zamišljam kako park mora izgleda u proljeće i ljeto kad su grane, trenutno potpuno gole, prekrivene mnoštvom zelenih listova. Zatim cvijeće... Mora biti prekrasno. Nije da se žalim na zimsko izdanje parka. I zimi park izgleda lijepo: u šetnji svako malo nailaziš na neko umjetno jezero s mostićima, zatim uvijek nezaobilazna slika Amerike - ulični prodavači hot doga (koje i ja isprobavam i moram reći da nisu nimalo loši, kako su neki govorili), po uređenim stazama trčkaraju Njujorčanke i Njujorčani željni izgubiti koji kilu (iako svi ovi koji trče izgledaju savršeno, a onih pretilih koji bi trebali trčati, nema), ostali šeću s djecom u kolicima ili psima (naravno bez kolica), savršeno uštimani ulični svirači na gitarama, saksofonima... Čak sam čuo i nekoliko hrvatskih riječi jer u New Yorku ipak živi i hrvatska emigracija. Užitak je šetati se Central Parkom. Šteta što naš Maksimir nije centralnije smješten jer da bi se čovjek iz nekog zagrebačkog zapadnog kvarta dogegao do Maksimira, treba mu čitava vječnost. I više od vječnosti ako potrefi odlazak u park u vrijeme rush houra. A Zrinjevac je lijep, ali minijaturan...
Na izlazu iz Central Parka, na drugoj strani od mog hotela, čeka me čuveni Metropolitan (ne opera, već muzej/galerija) ili kako Njujorčani skraćeno ga nazivaju the Met (Mets je bejzbolska ekipa pa treba pripaziti da se izostaviti S jer bi u protivnom mogao završiti na bejzbolskom stadionu na drugom kraju grada). Ulaz za studente 10 dolara. Metropolitan je jedan od najvećih svjetskih muzeja, u rangu s Britanskim muzejem u Londonu ili Louvreom u Parizu. Osnovan 1870. godine od strane američkih umjetnika i filantropa sa željom da jedna američka institucija umjetnosti bude rival onim europskima, Metropolitan danas broji preko 2 milijuna predmeta iz čitavog svijeta i 5000 godina svjetske kulture. Koliko je to puno predmeta, svjedoči i činjenica da, unatoč veličini same zgrade muzeja (koja se iz godine u godinu nadograđuje), veći dio od tih 2 milijuna predmeta nikad ni ne bude izložen u nekoj od dvorana Meta. Prvi dodir s ovim «must see» muzejem je vjerna rekonstrukcija jedne palače iz Firence, a slijedi umjetnost Španjolske. Fotografije preskačem i već odmah uskačem u skulpture Rodina te slike Rembrandta, Moneta, Maneta, Degasa, Picassa... Posebno me se dojmio dio posvećen bliskoistočnim umjetnostima, od Cipra, Izraela, Jordana i Sirije do Mezopotamije. Sjećam se kad sam u srednjoj školi na satovima umjetnosti (ili možda povijesti, hmm) učio o kipu Gudee te njegova sina Ur-Ningirsa, mezopotamskih vladara iz 2150.-2100. godine prije Krista. Sada ih imam pred očima i, da želim, mogao bih ih dotaknuti (ali onda bi vjerovatno na mene pojurila horda ljutitih stričeka iz osiguranja). Reljefi iz Perzepolisa koje sam toliko puta vidio na slikama u raznim knjigama. Malo je potrajalo dok sam našao egipatsku umjetnost, ali isplatilo se jer je egipatski dio jedan od boljih dijelova Metropolitana (iako loših i dosadnih u ovom muzeju nema, postoji samo dobar i bolji). Posjetiteljima je čak omogućen ulaz u pravi egipatski hram s pravim pravcatim hijeroglifima. A tek odmor u pravom kineskom vrtu u kojem se odmarala i gospoda iz vremena Ming dinastije? Metroplitan je jedno čudo. Zanimljivo što sve novac može napraviti. Vodič predlaže i bizantsku umjetnost s vjerskim freskama, raspelima i drugim (uglavnom vjerskim) predmetima Bizantskog Carstva te rekonstrukcije bogato ukrašenih (čitaj, kičastih) soba pariških palača (u prirodnoj veličini). Na trenutak čovjek može zaboraviti da je u Americi i prebaciti se u Versailles. To je i bit ovog muzeja da svjetska umjetnost bude dostupna i onima koji ne mogu putovati i vidjeti sve uživo. Jedina zamjerka je poprilična nepreglednost i nepostojanje predložene rute kretanja pa si jedan trenutak u Firenci 14. i 15. stoljeća, onda na fotografijama 19. i 20. stoljeća, pa na slikama 17., 18. i 19. stoljeća, onda u Mezopotamiji itd itd. Skačeš iz jednog vremenskog perioda u drugi pa se vraćaš ponovno u prvi. Svaka prostorija ima nekoliko ulaza i izlaza pa se na kraju i izgubiš.
Dan završavam u visinama. Točnije, na vrhu Empire State Buildinga, s 381 metrom visine i 102 kata najviše građevine u New Yorku. Empire State Building, vjerovatno najpoznatiji njujorški neboder, izgrađen je 1931. godine kao najviša građevina u New Yorku i čitavom svijetu. Godine 1970. tu su titulu preuzeli neboderi blizanci World Trade Centera, ali nažalost nakon njihova rušenja prije šest godina, Empire je ponovno postao najvišom građevinom New Yorka. Jedan od najvažnijih simbola New Yorka, Empire je dosad primio preko 120 milijuna posjetitelja. A da bi se došlo do vidikovca na 86. katu, potrebno je puno vremena i još više strpljenja. Ulaznicu od 21 dolara kupio sam online jer ću navodno na taj način izbjeći gužve, ali to se pokazalo potpuno nepotrebnim potezom jer gužve na ulazu u Empire State Building naravno da postoje i nitko ih ne može izbjeći. Ni sam ne znam koliko je redova. Prvi je na ulici i samo za ulaz u predvorje nebodera. Drugi je u predvorju za ulaz na prvi kat gdje se nalaze blagajna i sigurnosna kontrola. Treći red je za kupnju ulaznica i sigurnosnu kontrolu (oni koji imaju ulaznicu već kupljenu unaprijed, preskaču jedan dio tog reda, ali puževim koracima tako da se zapravo ništa ne dobije na vremenu). Četvrti red je za ulaz u lift koji vozi na 80. kat, a peti bi trebao biti za drugi lift od 80. do 86. kata. Ovaj posljednji odlučujem preskočiti i radije se, s još nekolicinom mlađih avanturista, pentram po protupožarnim stubama šest katova jer nakon gotovo dva sata čekanja po raznim redovima, više nemam snage. Što li sve nisam napravio ne bih li stigao na vrh Empire State Buildinga! A s vrha fenomenalan pogled na osvjetljeni velegrad od 8.2 milijuna stanovnika. Najveći grad Sjedinjenih Američkih Država i jedan od najvećih na svijetu. A gore, puše li ga puše! Dok je dolje u gradu veoma ugodno, čak bih se usudio reći proljetna temperatura, ovdje se svi povijamo poput grančica na povjetarcu. Jer za razliku od Hancocka u Chicagu gdje je vidikovac 95% zatvorenog tipa i sve se gleda kroz staklo, 86. kat Empire State Buildinga (naravno s izuzetkom suvenirnice) je potpuno otvorena tipa. Pokušajte vi na ovom vjetru i hladnoći držati mirno fotoaparat kako bi uspjele noćne snimke! Nemoguća misija! Vidljivost je savršena, ali kako nema nikakvih tabela ili putokaza, teško je za orijentirati se. A nakon gotovo dva sata u redovima i 15-tak minuta na 86. katu, istim putem preko protupožarnih stuba i lifta vraćam se polako u hotel. Na toplo...

JOŠ MALO FOTOGRAFIJA NEW YORKA

19.12.2007. u 06:48 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 12, 30. prosinca 2007. – KOD SLOBODANKE (New York, New York State)

Pametan čovjek nikada dvaput ne napravi istu pogrešku. Naoružan strpljenjem i ulaznicom koju sam sinoć za 12 dolara kupio preko interneta, vraćam se u Battery Park. Tek je 08:00 sati i, iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put tako rano bio na nogama. Zbog moje ljubavi prema dugom spavanju, u Americi sam izgubio gotovo svako jutro, ali na kraju se isplati jer sam pun energije za poslijepodnevno i večernje razgledavanje. A danas u 08:00 sati u Battery Parku gotovo da nema nikoga. Blagajna je tek otvorena, a red pred njom je neznatan. Ali kako već imam ulaznicu, idem odmah na posebnu blagajnu na kojoj se u roku od sekunde samo podižu već plaćene karte. Napokon ulaznica u ruci! Kad se samo ponovno sjetim onog trosatnog čekanja u redu prije dva dana... A za ništa.
Dok se ukrcavam na brod, bacam daljinski pogled na Kip slobode. S Manhattana izgleda malen, ali zapravo ima 93 metra visine koji sve više dolaze do izražaja kako se približavaš otoku i kipu. Poklon Francuza Amerikancima povodom 100. obljetnice nezavisnosti 1876. godine, Kip slobode dotegljen je u komadima u New York iz Francuske, a nakon mukotrpnog sastavljanja (u čemu je prste imao i čuveni Gustave Eiffel), podignut je na malom otočiću pred New Yorkom i otvoren za javnost tek 1886. godine. Kip slobode ili službena naziva «Sloboda prosvjetluje svijet» ili skraćeno «Žena s bakljom» zaista je impresivan spomenik. Mogu samo zamisliti kako su se osjećali imigranti koji, nakon tjedana na Atlantiku, prvo što su ugledali na američkom kontinentu je bio ovaj kip. Vjerovatno oduševljenje, nadu, ali i olakšanje što je mukotrpan put konačno gotov. Podignuta na visokom pijedestalu, čiji temelji su zapravo jedna starija vojna utvrda, i odjevena u rimsku togu, Slobodanka u jednoj ruci drži kamenu ploču, a u drugoj visoko podignutu baklju. Sva je puna simbolike: na nogama su joj razbijeni lanci što simbolizira oslobađanje od okova i ropstva te slobodu; na kamenoj ploči koju drži u jednoj ruci upisan je datum 4. srpnja 1776., dan kada je donesena Deklaracija nezavisnosti, a Amerika se proglasila slobodnom od Velike Britanije; baklja s 24-karatnim pozlaćenim plamenom u drugoj ruci simbolizira prosvjetljavanje puta prema slobodi; a sedam zraka koje isijavaju iz krune na Slobodankinoj glavi predstavljaju sedam mora i sedam kontinenata. Nažalost do vidikovca u kruni se nakon 11.09.2001. više ne može, a ulaz na pijedestal koji košta 6 dolara se zapravo ne isplati. Doduše, tu ulaznicu za pijedestal treba kupiti danima unaprijed, pogotovo kad je velika navala na Kip slobode, kao što je to u vrijeme Božića i Nove godine. Ali i šetnja izvana oko kipa, dovoljan je razlog za odlazak brodom na ovaj otočić. Ipak je Slobodanka najveći simbol New Yorka!
A kad osjetiš da ti je Slobodanke pun k----, ukrcaš se ponovno na jedan od brodova koji voze svakih 15-20 minuta i kreneš natrag. Ali postoji međupostaja između Slobodanke i New Yorka – Ellis Island, a zaustavljanje na ovom otoku svakako vrijedi truda. Više od polovice sveukupne američke populacije može svoje korijene pratiti kroz registar na Ellis Islandu jer je otok bio glavna američka imigracijska točka od 1892. do 1954. godine i preko 17 milijuna imigranata trebalo je najprije proći kontrole na Ellis Islandu prije nego li su pušteni u različite krajeve Amerike. Ellis Island je korijen Amerike i dok prolazim kroz dvorane zgrade kroz koju su prolazi imigranti, a danas pretvorene u imigracijski muzej, počinjem polako shvaćati Ameriku. Hrpa stvari koje su imigranti iz svih krajeva svijeta donosili sa sobom, karte, putovnice, priče o razlozima odlaska i emigriranju u Ameriku... Čak pronalazim i nekoliko putovnica i podataka imigriranja iz Države/Kraljevine SHS! Svi su u Ameriku došli u potrazi za boljim životom i, kako je jedna Južnoamerikanka na videu rekla, neboderi Amerike predstavljali su za njih dokaz da se svatko može vinuti u visine. Ili, kako je jedan drugi imigrant u pismu napisao bratu koji je ostao kod kuće i pritom ga poziva u Ameriku, «ovdje u Americi zarađujem bolje nego doma najbogatiji lord!». Amerika je za milijune bila obećana zemlja i mnogi siromašni imigranti su uspjeli u Novom svijetu. I ti imigranti jesu Amerika. Amerika su i Englezi i crnci i latinosi i Kinezi i Nizozemci i Šveđani i Nijemci i Hrvati i mnogi drugi. Melting pot... Zanimljivo je i vidjeti statistiku: dok je u 19. i početkom 20. stoljeća većina imigranata bila iz Europe (pa tako mnogi i iz Hrvatske i okolnih zemalja), u drugoj polovici 20. stoljeća stanje se naglo mijenja – broj imigranata iz Europe naglo opada, a raste iz Kine, Indokine, Indije, Pakistana te latinske Amerike. I nakon dva sata ne uspijevam pogledati cijeli muzej. A već postajem pomalo gladan pa se vraćam u Veliku jabuku.
A osim što sam gladan, nekako sam i pospan. Prošlu noć baš se i nisam pretjerano naspavao. Unatoč svemu, odlučujem se danas malo preforsirati i pogledati još jedan spomenik. Sutra će, kako je stara godina, vjerovatno sve ranije zatvarati, a ako uzmemo u obzir moje spavanje, to znači da će mi ostati samo sat-dva za razgledavanje!!! Ujedinjeni Narodi – UN ovo, UN ono... Otkad znam za sebe, spominju se Ujedinjeni Narodi na televiziji, radiju, novinama... A onda i Hrvatska ušla u Vijeće sigurnosti UN-a za 2008.-2009. godinu... Pa nije li to dobar razlog da malo produžim do East Rivera i sjedišta UN-a? Na televiziji zgrada UN-a izgleda puno pristojnije nego u stvarnosti. Ovako dok stojim pred njom, neboder na Jelačićevom trgu u Zagrebu prije preuređenja je skoro izgledao bolje od UN-ovog. Malo obnove ne bi škodilo. Ni onih zastava zemalja članica koje vječito vijore oko sjedišta UN-a danas nema. A tako sam se poželio slikati ispod naše trobojnice! Saznajem da se zastave skidaju tijekom vikenda, a i radnim danom se postavljaju samo u određene sate i to ako vrijeme dopusti. I ponovno sigurnosna kontrola, ali ovaj put nešto brža. I nekoliko minuta kasnije nisam više u SAD-u, već unutar međunarodnog teritorija Ujedinjenih Naroda. A tu me čeka jedno malo razočaranje. Treba čekati čak sat vremena, a možda i više, na razgled UN-a. A sat vremena kasnije nam obznanjuju da će nam za 8,50 dolara organizirati samo kratku 20-minutnu turu, umjesto dugačke jednosatne (iako nas ima sigurno preko 100 zainteresiranih). Ovima u Narodima se očito ne radi! A kratka tura obuhvaća samo Dvoranu s poklonima država članica UN-u i Dvoranu Opće skupštine. Bez Vijeća sigurnosti. Vodička (mora biti Kineskinja ili Tajlanđanka ili Vijetnamka, ne znam točno, ali kosooka je) brzinom svjetlosti dovodi nas u Dvoranu s poklonima, pokazuje nam jedan jedini poklon i to Tajlanda UN-u (koji je replika nekakvog ceremonijalnog čamca tajlandske kraljevske obitelji) i 15 sekundi kasnije već hita prema Općoj skupštini. Na upit jedne od turistkinja smije li pogledati još jedan poklon, odgovara kratko i jasno: «Nema vremena! Molim idemo naprijed!» U Dvorani Opće skupštine (koja naravno na televiziji izgleda puno veće i ljepše nego uživo) u pet minuta objašnjava povijest Ujedinjenih Naroda i sustav sjedenja zemalja članica u dvorani i već nas gura u lift i tjera van. Žali Bože novaca! A zamisli da je koštalo 15-20 dolara! Sranja se događaju i unutar međunarodnog teritorija!

NARAVNO DA IMA JOŠ FOTKI NEW YORKA

19.12.2007. u 06:47 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 13, 31. prosinca 2007. – DOČEK NA TIMES SQUAREU (ILI BLIZU NJEGA) (New York, New York State)

Kako li sam se danas izležavao u krevetu! «Moraš se više dignuti!», govorio sam sâm sebi negdje oko 10:00, a onda se ponovno okrenuo i nastavio spavati. Isti scenarij oko 11:00. Pa oko 12:00. Van konačno izlazim tek u 15:00 sati. Shvaćam da sam danas prekrdašio i ne samo izgubio cijelo jutro, već i veći dio poslijepodneva. A onda mi je u glavi cijelo vrijeme pitanje: «Što sada? Što vidjeti u ovakve kasne sate na staru godinu?». Sjetih se onog World Trade Center muzeja od prije nekoliko dana i odlučujem uskočiti u crveni metro vlak. Deset minuta kasnije ponovno sam u južnom Manhattanu, gledam natpis metro stanice – World Trade Center. To je jedna od onih stanica koja je bila pod blizancima i zajedno se s njima urušila 11.09.2001. Sada, više od šest godina kasnije, ne primjećuje se ništa neobično.
A muzej mi se zatvara pred nosom! Ovo već postaje zamorno. Razumijem da je stara godina, ali give me a break! Zatvarati skoro tri sata prije uobičajenog kraja radnog vremena pa čak i na staru godinu je malo previše. I tako ja ostajem i bez WTC muzeja... Čisto sumnjam da će sutra, 01.01., biti otvoren ako ga danas zatvaraju tako rano. Neću ni pokušavati.
Što dalje? Sve muzeje mogu otpisati, a i većinu ostalih stvari. Svi polako zatvaraju i spremaju se za doček. Iz dosade se šećem Broadway Avenijom prema sjeveru. Možda putem naiđem na nešto zanimljivo. I vjerovali ili ne, nailazim. Početak Broadwaya je pomalo dosadan – poslovni neboderi, nekoliko banaka i malih trgovina, ali onda iznenada ulazim u nešto drugačiji Broadway, odnosno čuveni SoHo, i tip trgovina se mijenja: Armani, Levi's, GAP i slični. A svi oni plakati s velikim natpisima SALE 50% OFF, 60% OFF, 70% OFF teško da me neće privući. Razdoblje prije Božića je vrijeme velike shopping groznice u Americi (vjerujte mi, kad naši na televiziji i u novinama govore o shopping groznici kod nas, to nije ništa u usporedbi s američkom), a razdoblje nakon Božića i posebice Nove godine je vrijeme nevjerovatnih rasprodaja (koje kod nas neće doći ni za sto godina). Doslovno nema trgovine u kojoj gotovo svi artikli nisu sniženi barem 50%! A Armani i Levi's čak imaju veći dio artikala snižen i do 70%! Da je avionska karta za Ameriku malo jeftinija, rado bih zamijenio shopping u Irskoj onim u Americi. A sad kad razmislim, ove godine nisam ni bio u Irskoj. Prvi put u zadnje četiri godine. Onda valjda mogu shoppingirati u Americi. I tako ulazim u jednu od onih trgovina sa 70%-tnim rasprodajama i izlazim s novim Levi's trapericama i Calvin Klein majicom za pedesetak dolara. Rasprodaju u Armaniju sigurno neću propustiti. U konačnici, još jedne traperice i nekoliko Armani majica za ukupno 170 dolara. Ne samo da ovakva sniženja neće doći nikada do nas, nego čak i da ova roba Armanija, Kleina i Levi'sa i dođe, koštala bi, poznavajući naše vrle trgovce koji na brzinu žele zaraditi, nekoliko puta više nego u Americi. Preostaje nam onda svima shopping u Americi! Ha ha ha...
Po povratku u hotel zaustavljam se nakratko na Madison Squareu, koji s jedne strane ima neboder Flatiron trokutasta tlocrta, izgrađen 1902. godine na mjestu spajanja dvije diagonalne ulice kao jedan od prvih nebodera u New Yorku, te neboder New York Life Insurance Company čiji je vrh izgrađen po uzoru na čuvenu Giraldu u Sevilli. Dok se metroom vraćam u hotel, u zraku se već osjeća kako se približava doček nove godine. I ne samo u zraku. Jer da bi od Madisona došao do hotela, moram presjedati na Times Squareu, a izlaz iz metroa na Times Squareu je već zatvoren, kao i desetak ulica sjevernije i desetak južnije od trga. Tako objavljuju u metrou preko razglasa. Policije kao u priči. Tek je 20:00 sati...
Sav sređen, u crnim hlačama i novoj Armani majici, crnim cipelama i kaputom, pokušavam se probiti do Timesa. Budući da znam da je metro zatvoren, spuštam se pješke 8. avenijom prema 42. ulici. Negdje oko 48. ulice pitam policajce kako se probiti do trga, s obzirom da su oni sami pozatvarli sve sporedne ulice. Kaže: «Odi do 54. Tamo puštaju.». Vraćam se natrag nekoliko ulica, a na 54. me šalju natrag na 59. ulicu odakle sam i krenuo. Totalna dezorganizacija! Toliko od NYPD. A gužve... Svi se guraju, svi trče kao muhe bez glave, nitko ne zna gdje je zapravo ulaz... Na kraju ga pronalazim na križanju 59. ulice i 7. avenije. Puštaju me u 7. aveniju, ali moje veselje je kratkoga vijeka. U daljini vidim svjetla Times Squarea i kuglu (zapravo kuglicu iz ove daljine), ali dalje od križanja 58. i 7. ne ide. Sve je već krcato ljudima. A Times Square je na križanju 42. i 7.. Dakle, od trga me dijeli «samo» 16 ulica. I tako ja sljedeća gotovo tri sata čekam Novu 2008. ne na Times Squareu, već na križanju 58. ulice i 7. avenije! Ali moram priznati da je situacija više smješna, nego tužna. I nezaboravna. Okružen cijelim obiteljima ili parovima crnaca, latinosa, Kineza, nikada nije dosadno. Svako malo netko nešto dobaci i proširi se smijeh. «Stanite svi na mjestu! Upravo sam izgubila leću!», dobaci jedna, a svi mi stisnuti gore nego sardine u konzervi. «Dragi, nadam se da je tvoja ova ruka koju držim.», dobaci druga. «Pretpostavljam da pišanje sada ne dolazi u obzir?!», dobaci treći. Ipak najbolji su plavci sa svojim: «Pomaknite se malo udesno. Ima puuuno mjesta.» A da im malo posudimo oči da pogledaju stanje na terenu?! Na jednom od prozora okolnih zgrada, cura nam se smije pokazujući na kuglu u ruci. Ludo i nezaboravno i mislim da bih ponovno, unatoč svemu, dočekao Novu na Times Squareu. To jest, na križanju 57. ulice i 7. avenije.
U ponoć počinje odbrojavanje. U daljini vidimo odbrojavanje na velikom ekranu na Times Squareu, ali vidimo samo jednu znamenku i, misleći da je riječ o onom tradicionalnom odbrojavanju od 10 do 0, počinjemo i mi na 57. ulici odbrojavati. Ali dolazimo do nule i ništa se ne događa, već na ekranu i dalje idu brojke unazad. I nastavljamo odbrojavati. I tako tri puta. Valjda je sat odbrojavao posljednjih 30 sekundi stare godine, ali kao što sam rekao, prvu znamenku nismo vidjeli. Konačno se kuglica spustila i krenuo vatromet na Times Squareu. Zatim drugi iza nas, iznad Central Parka. Ovaj puno bolje vidimo jer smo gotovo kod parka. I nakon pet minuta svi se počinju razbježavati po okolnim ulicama i novogodišnjim slavljima po raznim klubovima. A ja u krpe. Naglo je zahladilo, a i nekako mi se ne da večeras tulumariti.

FOTKE DOČEKA NOVE U NEW YORKU

19.12.2007. u 06:45 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 14, 1. siječnja 2008. – PHANTOM OF THE OPERA (New York, New York State)

Sretna Nova! Neobično mi je bilo sinoć dočekivati novu godinu u New Yorku. Svake godine vidiš na televiziji dočeke nove godine iz svih krajeva svijeta i New York je uvijek nezaobilazan na malim ekranima. I uvijek pomisliš kako li bi bilo biti tamo. Ove godine sam dobio odgovor. I rado bih sve ponovio. Samo što bih sljedeći put noć prije kampirao na Times Squareu...
Sve zatvoreno u New Yorku na prvi dan nove godine? Moš' mislit'! Htio sam malo protegnuti noge po famoznoj 5. aveniji i možda pogledati izvana katedralu sv. Patrika ili Rockefeller Centar, a kad ono gotovo sve trgovine otvorene. Peta avenija je THE avenija New Yorka. Može se nazvati i šik avenijom ovoga grada. Ovdje ne nedostaje Armanija, Versacea, Guccija, GAP-a, Banana Republica, nekako se u društvo ubacio i H&M, a pogled uvijek leti prema blistavom Cartieru i Tiffany'su. Ja neću poput Audrey Hepburn doručkovati kod Tiffany'sa jer je vrijeme doručka odavno prošlo, ali napravit ću nekoliko fotografija njihovih prekrasno uređenih izloga. Ponovno pada shopping kod Armanija za pedesetak dolara i još uvijek ne mogu vjerovati da postoje ovakve cijene. A ponuda je takva da mogu, kupio bih dvije trećine trgovine. Šteta što je kod nas uvijek nekakav «šugav» izbor odjeće i obuće.
A da ne bi rekli da sam samo shoppingholičar (a znam da će neke dotične osobe to odmah reći), bacam se i na kratko razgledavanje povijesnih spomenika 5. avenije. Njih doduše, uz sve one trgovine, nema puno, ali ipak se nekako uspjela ovdje ubaciti katedrala sv. Patrika, izgrađena u neogotičkom stilu 1878. godine na nekadašnjoj periferiji Manhattana i danas najveća katolička katedrala Sjedinjenih Američkih Država (može primiti preko 2500 vjernika), te Rockefeller Center, kompleks od trenutno 19 zgrada koji se počeo graditi 1930-tih godina u Art Deco stilu i još uvijek se gradi, a na jednom mjestu objedinjuje urede, restorane, trgovine, čak i vrtove. U Rockefeller Centru nalazi se i sjedište NBC-a, jedne od najpoznatijih američkih televizijskih kuća, čija studija je moguće razgledati (uz naknadu naravno), ali ja radije zadovoljavam svoju znatiželju suvenirnicom gdje se mogu naći razni suveniri mali i veliki poznatih američkih TV serija iz produkcije NBC-a poput Prijatelja, Monka ili Hitne Službe. Uzimam originalnu šalicu Prijatelja pitajući se kako li ću i nju dotegliti do Hrvatske. Pred Centrom veliko božićno drvce, koje nosi titulu tradicionalnog božićnog drvca New Yorka, a pred drvcem klizalište na otvorenom. Iako mi je jedna od želja bila klizanje u New York, morat ću od nje odustati jer se klizalište «napilo» vode tijekom obilne jutrošnje kiše.
A Broadway? Bila bi grehota doći u Veliku jabuku, a ne prisustvovati barem jednoj od predstava na Broadwayu. Prošli mjesec su gotovo svi brodvejski glumci štrajkali i mnogo je predstava na kraju otkazano, a turisti ostali razočarani. Nadam se da ovog turista neće zadesiti ista sudbina. Još prije više od mjesec dana kupio sam preko interneta jednu od posljednjih karata mjuzikla «Phantom of the Opera». Za 26,50 dolara dobio sam mjesto u predzadnjem redu i već sam se pomirio s tim da neću vidjeti ni čuti gotovo ništa, a kad ono ugodno iznenađenje. Mjuzikla ima, a sjedala u Majestic Theatreu su tako strmo postavljena da svi, čak i oni u posljednjem redu, imaju savršeni pogled na pozornicu i nikome ne smeta osoba na sjedalu ispred. A i ozvučenje je savršeno. Nije čudo da je Majestic proglašen jednim od najboljih kazališta na Broadwayu (a tko zna njihov ukupan broj, na desetke njih nalazi se u sporednim ulicama Broadway Avenije blizu Times Squarea), a mjuzikl «Phantom of the Opera» najboljom i najdugovječnijom predstavom na Broadwayu. Mjuzikl se bez prestanka izvodi od siječnja 1988. godine, a fenomenalnu glazbu je skladao Andrew Lloyd Webber za koju je iste 1988. dobio i Tonyja. Glazba je toliko poletna i pjevna da svakog trenutka želim i ja poskočiti i zapjevati. Ali naravno neću... «Phantom of the Opera» je priča o nesretnoj ljubavi, ali i ljudskoj zlobi i taštini koja odbacuje jednu osobu samo zato što je nakaza i ne izgleda savršeno poput drugih. Prisjećajući se uvijek onih dosadnih kazališnih predstava kojima sam morao tu i tamo prisustvovati u osnovnoj i srednjoj školi, «Phantom of the Opera» vratio mi je vjeru u kazalište i pokazao da i kazalište može biti zabavno. Svakako preporučujem Fantoma svima koji posjećuju New York.

I ZA KRAJ...FOTKE NEW YORKA

19.12.2007. u 06:44 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 15, 2. siječnja 2008. – VLAK ZVAN NOĆNA MORA (Lake Placid/Nacionalni Park Adirondack, New York State)

08:15 sati. New York Penn Station (ola la, napokon se jedan željeznički kolodvor ne zove Union). Gužva. Dolazi vlak. Svi se naguravaju ne bi li se što prije ukrcali. I potom preko razglasa obavijest: «Zbog kašnjenja drugog vlaka, Amtrak broj 69 Adirondack kasnit će u polasku 30 minuta.» (poznato, zar ne?). Napokon kreće s 45 minuta kašnjenja. I ponovno grijanje ne funkcionira. I ponovno ja uz vrata. I ponovno se šest sati smrzavam. Ovome čak ne funkcioniraju ni utičnice za uključiti laptop u struju. A skoro nema ni rasvjete. Onda u jednom trenutku zbog naglog ulaska u zavoj padaju svi koferi s mjesta za kofere. A ulaz? Zatrpan snijegom. Valjda se «moja» izlazna vrata iz vlaka baš i ne daju skroz zatvoriti, a kako vani uporno šest sati pada snijeg, od snijega u vlaku možemo svi zajedno praviti snješka. Vlak u snijegu. Doslovno. Cijena? Sitnica – 60,35 dolara.
Ipak, pogledajmo i vedriju stranu priče. Kroz prozor (da, ovaj ima minijaturan prozorčić uz moje sjedalo) uživam u krajoliku. Sve do Albanyja, glavnog grada države New York, vlak uzvodno prati tok rijeke Hudson, čiji dijelovi su trenutno zaleđeni, ali ipak tu i tamo prolazi koji brod. A kad se odledi, rijeka postaje vrlo važan plovni put i moguće je ploviti od Kanade do Atlantika. Nije ni čudo da su se Britanci žestoko borili ne bi li zadržali ovu rijeku u svojim rukama! Uz rijeku Hudson podignute su male drvene kućice, a tako slikoviti su i mali željeznički kolodvori po selima i gradovima u kojima se vlak nakratko zaustavlja. Sve veoma pitomo i mirno (za razliku od New Yorka). A bogataši New Yorka sve više odlaze 'upstate' i ovdje kupuju svoje vikendice. I naravno, cijene nekretnina i troškovi života na sjeveru države New York također rastu. «Ovdje se kuće prodaju za nekoliko milijuna dolara! Živjeti ovdje je sve skuplje. Mnogi odlaze pa tako i ja razmišljam prodati i otići južnije, u Tennessee. Tamo je toplije i jeftinije.», govori mi Rick, taksist i vlasnik najveće taksi firme u Lake Placidu, kojeg je željeznica zadužila da me iz Westporta, gradića gdje meni staje vlak (a inače vlak nastavlja još malo na sjever i završava u Montrealu), prebaci u 45 minuta udaljen Lake Placid, srce Nacionalnog Parka Adirondack. U pravilu bi službeni minibus trebao čekati vlak, ali kako danas jedino ja putujem za Lake Placid, valjda im se ne isplati pa su poslali Ricka. A dok se vozimo savršeno očišćenom cestom prema mojem hotelu (zapravo B&B), promatram guste šume i planine prekrivene snijegom. «Mora da je zadnjih dana dosta padalo.», razmišljam. Da zagazim u neočišćeni dio, vjerovatno bi snijega bilo sve do koljena. Ali barem nije hladno. I dok tako razmišljam, iznenada pred nas iz šume iskoči srna, pogleda nas i projuri na drugu stranu ceste i natrag u šumu. Nekoliko minuta kasnije stajemo usred ničega kako bismo propustili cijelo jato divljih purica. I one na kraju bezbrižno odšeću natrag u šumu. Divlja Amerika! Nadao sam se da ću ovo naći i na kraju sam uspio! Prekrasna priroda, snijeg, tu i tamo male drvene kućice u snijegu raštrkane uz glavnu cestu... Pretpostavljam da je naseljenost ovoga područja dosta niska. I ako na trenutak zaboraviš da si «samo» u državi New York, mogao bi se bez problema ufurati da si na Aljasci. Ne treba putovati tako daleko...
Hrpetina je B&B i hotela raštrkanih po nacionalnom parku. Moj je Adirondack Holiday Lodge koji drži jedna draga starija obitelj (ne znam točno koliko ih je, ali izbrojio sam ih pet-šest) i nalazi se u Wilmingtonu, provincijskom gradiću koji je 20 km udaljen od Lake Placida. Ovo je mjesto za one koji traže malo mira. Nekoliko kućica, poštanski ured, dvije crkvice, mala trgovina, slastičarnica (zapravo «čokolatarnica») i jedan restorančić – sve uz glavnu cestu. Sama soba u Holiday Lodgeu nije Bog zna što, ali što možeš očekivati za 65 dolara po noćenju? Namještaj je star, televizija valjda s početaka televizije u boji, klima/radijator još stariji, ali prostor pred recepcijom je jako udoban s foteljama i kaučima te kaminom (koji ipak još nisam vidio da su ga upalili). I vidim da su u procesu obnove B&B-a pa bi kroz godinu dvije mogao biti puno bolji.
Na prijedlog mog taksiste, odlazim večerati u onaj jedini restoran u Wilmingtonu – Mel's Diner. Hrana nije nešto, ali mjesto je poput onih iz američkih filmova i serija. Uređen u stilu 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća, sa zidova Mel's Dinera vise maleni onovremeni automobili igračke te lutke Elvisa Priesleya i gitare. Crvena lakirana sjedala i na podu pločice u obliku šahovske ploče.

FOTOGRAFIJE RIJEKE HUDSON

19.12.2007. u 06:43 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 16, 3. siječnja 2008. – ŽIVOT NA SJEVERU (Lake Placid/Nacionalni Park Adirondack, New York State)

Northern Exposure. Odmah se sjetim starije američke televizijske serije koja je pratila život jednog gradića na Aljasci. Jer kao što sam rekao jučer, Wilmington i okolica me jako podsjećaju na Aljasku s televizijskih ekrana. Nakon ponovno podužeg spavanja, toplo se oblačim i odlučujem se malo prošetati okolicom. Lake Placid je 20 km udaljen od Wilmingtona i razmišljam da li da ga posjetim danas ili da ga ostavim za sutra. Na kraju odlučujem ići cestom pješke prema Lake Placidu, malo fotografirati i kada mi dosadi pozvati taksi u nekom od B&B uz cestu. I tako počinjem ja s noge na nogu koračati prema Lake Placidu. Snijega kao u priči, drvene kućice, guste šume i svako malo neki potočić ili rijeka, potpuno ili djelomično zaleđeni. Krajolik kao iz priče. Odmah proglašavam Adirondack idealnim mjestom za odmor i mjestom u koje bih se volio vratiti. Nakon 6,5 km prolazim i pokraj Whiteface Mountain, perjanice zimskog turizma ovog nacionalnog parka. Bacam pogled na strme skijaške staze i žičare koje idu gotovo do vrha koji se nalazi na 1483 metara nadmorske visine. Usporedbe radi, Wilmington se nalazi tek na 305 metara nadmorske visine, a Lake Placid na 804 metara. Što se tiče stanovništva, Wilmington prema posljednjem popisu ima 1131, a Lake Placid 8661 stanovnika. Možda se i ne čini malo, ali vjerujte mi za američke pojmove ovo su sela, a ne gradovi.
Ne znam što mi je, ali ostavljam planinu za sobom i nastavljam hodati. Ubrzo prolazim pokraj High Falls kanjona na kojeg bacam oko samo iz daleka (i skoro ništa ne vidim) jer je puteljak koji se spušta prema kanjonu potpuno prekriven snijegom. Ranije sam nakratko ušao u šumu i pokušao 20-30 metara hodati kroz neočišćeni snijeg i odjednom upao u snijeg skoro do pojasa. Naravno da sam brzo nakon toga odustao od daljnje šumske pustolovine...
Nastavljam hodati i vrlo brzo osjećam da mi je dosta. «Samo do prvog B&B-a!», nastavljam govoriti sebi. Ali iznenada nema više ni B&B-a, ni restorana ni trgovina. Živa pustoš. Pustoš kojoj se ne nazire kraj. I cijelo se vrijeme pitam jesam li uopće na dobrom cesti jer sam ranije prošao nekoliko raskršća i odlučio samo nastaviti ravno. Idem li uopće prema Lake Placidu?! Koliko god su ceste ovdje fenomenalno očišćene, oznaka uz cestu skoro i nema. Pitam se kako li se samo Amerikanci orijentiraju po ovim cestama bez znakova! Vjerovatno GPS.
I tako ja hodam i hodam. I nema više ničega. Nema drvenih kućica. Počinje polako padati mrak. Razmišljam da stopiram kada se zaustavlja park rendžer u svom autu i pita me da li mi treba možda prijevoz. Kao da ga je sam Bog poslao! Naravno da bez razmišljanja uskačem u njegov auto. «Jel' ti auto u kvaru? Treba li ti možda nazvati vučnu službu?», pita me i ostaje iznenađen nakon što mu objasnim da ne vozim već se šećem. «Gdje si počeo?», pita on na to. «U Wilmingtonu.», odgovorim ja, a vidim da rendžer skoro da ne prasne u smijeh. «Pa ti si propješačio 16 km! I krasan si dan izabrao za pješačenje! Danas je najhladniji dan ove zime. Izmjerili su čak -23° FARENHAJTA!!!» (Prijevod: -30.5°C!!!) Daje mi opciju da me odveze ili natrag do Wilmingtona ili do Lake Placida do kojeg nedostaju samo 3,2 km. Odlučujem se za ovu drugu i brzo se na benzinskoj postaji na ulazu u Lake Placid pozdravljam s dobrim rendžerom. Moram priznati da nisam ni slutio da je temperatura ovako niska. Istina je da mi je guzica utrnula, čeljust također pa jedva govorim, a kabel ipod slušalica toliko se zamrznuo da ga ne mogu skoro ni savinuti, ali puno mi je bilo hladnije u Zagrebu prije dvije zime kad je temperatura u jednom tjednu (mislim da je bila veljača) pala na -15°C. Vjerovatno zato jer ovdje uopće nema ni daška vjetra.
Uglavnom, napokon stižem u dugo očekivani Lake Placid. Trebala su mi samo malo više od tri sata. Riječ je o malom gradiću, iako je rendžer rekao da je 'veeery biiig' kada sam ga ranije upitao, čije su kućice smještene uz glavnu ulicu koja se maštovito zove Main Street. Prolazim pokraj gradske vijećnice, pošte, nekoliko crkvi, drvenih kućica još uvijek ukrašene božićnim ukrasima, od koje su neke rezidencijalne, a u nekim se nalaze mali restorani (pronalazim sushi restoran, mediteranski restoran, steak restoran, nekoliko pizzerija) ili trgovine, uglavnom sportske opreme. Tu je i veliko ovalno klizalište na otvorenom te olimpijski centar budući je Lake Placid dvaput organizirao zimske olimpijske igre – 1932. i 1980. godine. Primjećujem i nekoliko malih hotela te Hilton i Crowne Plazu.
Ulazim u jednu od pizzerija koja se nalazi u shopping zoni Main Streeta, prekoputa GAP trgovine. Naručujem medium pizzu i sam određujem što staviti na pizzu. «Mješam» jednu mješanu i za 15-tak minuta dolazi mi ogromna pizza na stol. Odlična okusa, možda čak i bolja nego doma, trpam je polako u usta i na kraju ju uspijevam cijelu pojesti. Ipak danas nisam ništa jeo. A onda iza sebe kao da čujem naše riječi. Pitam konobaricu koja mi kaže da su pizza majstori iz Crne Gore, BiH i Hrvatske. Tko bi rekao da ću naići na naše ljude čak u Lake Placidu!
U Wilmington se vraćam naravno taksijem.

FOTOGRAFIJE NACIONALNOG PARKA ADIRONDACK I LAKE PLACIDA

19.12.2007. u 06:42 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 17, 4. siječnja 2008. – ODMOR NA SJEVERU (Lake Placid/Nacionalni Park Adirondack, New York State)

«Zašto ne otiđeš skijati?», pita me vlasnik B&B-a nakon što sam ga pitao kako ubiti poslijepodne. «Ali ja ne skijam...», kratko i jasno odgovorim ja. A on će: «Nema veze. Na planini daju sate skijanja. Naučit ćeš.». Malo se premišljam, a onda odlučimo nazvati info centar Whiteface Mountain. Izgleda da postoji škola skijanja u malim grupama u 10:00 i 13:00 sati. Kako je 10:00 sati ponovno iza mene, odlučujem se za termin u 13:00. Preko telefona mi kažu da dva sata škole skijanja + najam cjelokupne opreme te jednodnevni ski pass stoji 99 dolara. Nije baš jeftino, ali odlična prilika da naučim skijati. A skijanje u Americi mi uopće nije bilo ni na kraju pameti...
U 12:20 stojim pred Candy Manom, lokalnom «čokolatarnicom» (nemam pojma kako se to točno zove na hrvatskom), i čekam besplatni autobus koji svakog dana nekoliko puta dnevno povezuje Lake Placid i Wilmington s Whiteface Mountain. I čekam i čekam vani na snijegu. Prolazi 12:30, zatim 12:40, a u 12:50 odustajem od skijanja i vraćam se u sobu. Vlasnik B&B-a se ispričava. Malo se zafrknuo i nije vidio da iz Wilmingtona za Whiteface autobusi prometuju samo vikendom, dok iz Lake Placida idu svaki dan nekoliko puta. Danas je petak. Nemam sreće. Skijanje će još morati pričekati neko vrijeme.
Cijelo poslijepodne provodim u sobi pred televizijom. Gotovo svi kanali su prepuni priča o američkim predsjedničkim izborima i reklamama Hillary Clinton, Barack Obame i drugih da mi televizija baš i nije neka utjeha. Nakon što sam preživio naše nedavne parlamentarne izbore, nije mi sad do američkih.
Pred mrak odlučujem malo protegnuti noge i istražiti Wilmington. Sam sebi obećajem da ovaj put nema duge šetnje. Par metara niz ulicu nalazi se rijeka, koja je naravno potpuno zaleđena i prekrivena snijegom pa izgleda kao livada, i kameni most preko nje. A još malo dalje mali poštanski ured, još nekoliko B&B-a, dvije crkvice (od kojih je jedna jednostavna drvena, ali veoma slikovita), te mala trgovina s nečim što liči na benzinsku postaju. Saznajem da benzin u Americi stoji svega 3,50 dolara po galonu (1 galon=3,785 litara, što ispada 0,92 dolara po litri!!!). Amerikanci pokrenu niz ratova koji podignu cijenu nafte do neviđenih visina, a onda imaju vjerovatno najjeftiniji benzin na svijetu. Ne mogu vjerovati!

FOTOGRAFIJE WILMINGTONA

19.12.2007. u 06:40 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 18, 5. siječnja 2008. – DAN KADA SAM PROSKIJAO (Lake Placid/Nacionalni Park Adirondack, New York State)

Tko bi rekao da ću ja u Americi i proskijati! Ja sigurno ne bih. I da mi je netko prije odlaska u Ameriku rekao da ću se doma vratiti skijaški «opismenjen», rekao bih najprije da je blesav. A zatim da je lud. Ja na skijama?! Kako da ne. Moje najbliže iskustvo sa zimskim sportovima je klizanje na Šalati i na Velesajmu, a i od tog zadnjeg puta je prošlo sigurno više od dvije godine. Sanjkanje kad sam bio klinac ovdje ne ubrajamo. I tako ja na nagovor ljudi iz B&B-a odlučujem pokušati skijati. Trebao sam se danas spustiti do Rhode Islanda, ali na kraju odlučujem produžiti svoj boravak u Adirondacku za još jednu noć i krenuti sutra za Novu Englesku.
Subota je i danas bi trebao voziti onaj besplatni autobus za Whiteface Mountain. A kako do tada ima 15-tak minuta, odlučujem nabrzak skočiti do Mel's Dinera (to je onaj restorančić u stilu 50-tih i 60-tih) i nešto prigristi za doručak. Moram priznati da su konobarica i kuhar zaista brzi, ali nedovoljno da uhvatim autobus u 11:40. Vidim autobus kako staje kod Candy Mana, trpam kajganu i pomfrit u usta, ali na kraju mogu s prozora dinera samo mahati vozaču autobusa. Odlučujem se za šetnju do planine. Da, dobro ste pročitali. Ponovno se «šećem». Sljedeći autobus dolazi tek za sat vremena, a to bi mi moglo biti prekasno za dolazak na početak škole skijanja u 13:00 sati. Malo kalkuliram i ispada da bih 6,5 km koji me dijele do planine mogao proći u 45 minuta do sat vremena.
Malo je dosadno po drugi put prolaziti istom cestom kojom sam prošao prije dva dana. Više nemam što za slikati. Ali danas je puno toplije. Čak smo iznad nule! U 12:45 napokon sam kod glavnog ulaza u skijalište na Whiteface Mountainu. BTW Planina se zove tako jer je njen vrh tijekom cijele godine prekriven snijegom. Sa svojih 1483 metara Whiteface je peta najviša planina u državi New York te najstrmija planina u istočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. Baš sam izabrao pravu planinu za naučiti skijati! Uglavnom, s glavnog ulaza me šalju u Kids Campus koji je nekih kilometar dva udaljen od glavnog ulaza, a između ovo dvoje voze besplatni autobusi. U 13:00 sati sam u Kids Campusu, a tamo mi saopćavaju da škola skijanja zapravo ipak počinje kod glavnog ulaza te da su me ovi dolje krivo poslali gore. A vremena da dođem na početak škole nema. Nudi mi se opcija da uzmem privatne sate skijanja što ne košta malo. Sat vremena dođe čak 80 dolara, jednodnevni ski pass 67 dolara, a najam cjelokupne skijaške opreme 40 dolara. Razmišljam par minuta, a u glavi mi se samo vrti jedna rečenica: «Pa nisam valjda pješačio 6,5 km da bih došao do planine i onda se okrenuo!». Nude mi i drugu opciju – da sâm, bez instruktora, krenem na snijeg i pokušam skijati. Odmah klimam glavom. Ovaj film neće gledati. Uzimam jedan sat s instruktorom, a novce ću negdje drugdje uštedjeti. I tako me ljudi iz skijaškog centra postave na 130 centimetarske Rossignol skije, stave štapove u ruke, kapu na glavu i s Daveom, mojim jednosatnim instruktorom, pošalju na snijeg. Nadam se da nitko ne gleda moje prve skijaške korake jer ću propasti u zemlju od srama. Hvala Bogu ne padam, ali par puta umjesto da idem naprijed, idem unazad, a i hodanje u pancericama i sa skijama na nogama je kao kaskanje na mjestu. Ali nakon 10-tak minuta stvar polako ide na bolje. Čak i Dave kaže da odlično držim ravnotežu i da sam prvi njegov učenik koji se iz prve spustio niz padinu Kids Campusa bez da je pao. A i otkrivam da nevjerovatno uživam u skijanju. I pitam se zašto ranije nisam pokušao skijati?! Zar sam trebao otići čak u Ameriku da bih počeo skijati?!
Dave je odličan instruktor, ali nažalost napušta me nakon sat vremena i sada sam prepušten sam sebi. Kids Campus je najlakša staza od njih nekoliko na Whiteface Mountainu, ali to ne znači da je laka. Riječ je zapravo o tri paralelne staze od kojih je srednja najlakša, lijeva nešto teža i strmija, a desna još strmija s nekoliko umjetnih brežuljaka. U početku često padam jer su ove skije dosta kratke i dobre za zavoje, ali vrlo brzo postižu veliku brzinu što za mene kao početnika još uvijek predstavlja mali problem. Ali ipak pobjeđujem ja! Pred kraj pronalazim položaj koji mi odgovara i velikom brzinom I BEZ PADANJA spuštam se u nekoliko sekundi niz stazu Kids Campusa. Ponosan sam što sam praktički u samo sat vremena pohvatao osnove skijanja! Razmišljam da se možda vratim i sutra i na kraju potpuno odustanem od Rhode Islanda...
Večeras sam promijenio smještaj. Htio sam biti bliže Lake Placidu pa sam se za 138 dolara premjestio u Crowne Plazu u samom centru gradića. Smješten na vrhu brežuljka, iz hotela se pruža prekrasan pogled na jezero Mirror – kada nije zaleđeno. Trenutno izgleda kao velika livada prekrivena snijegom. A soba je jedna od najneobičnijih u kojima sam ikada bio: prostrana s čak dva bračna kreveta (zamislite samo koliko bi krletki od ove sobe napravili naši vrli hotelijeri na Jadranu!), veoma udobna, ali ipak pogled je taj koji zaslužuje zlatnu medalju – prozor moje sobe gleda na unutarnji bazen! Dosad neviđeno...

JOŠ PAR FOTKI LAKE PLACIDA

19.12.2007. u 06:39 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 19, 6. siječnja 2008. – NIZ STAZU OLIMPIJSKOG SPUSTA – KOTRLJAJUĆI SE (Lake Placid/Nacionalni Park Adirondack, New York State)

What the heck! Ostajem u Lake Placidu. Odlučujem skroz preskočiti Rhode Island. Jučer mi je bilo fenomenalno skijajući se. Razmišljao sam sinoć skoro cijelu večer pa danas cijelo jutro i na kraju odlučio ostati i cijeli dan otići na planinu. Odmah se moram pohvaliti: danas imam jedno od najranijih buđenja na američkoj turneji. Čak sam uspio otvoriti oči u 08:30! A malo prije 11:00 sati već sam na Whiteface Mountain. Ovaj put ne uzimam instruktora. Odlučujem pokušati sam ne polomiti se i uzimam «samo» jednodnevni ski pass i najam cjelokupne opreme. Naravno da zahtjevam istu opremu od jučer. Neću valjda mijenjati sada kada mi je krenulo. Na Kids Campusu se svi sjećaju mojih prvih skijaških koraka jučer, hrabre me i osjećam se kao da sam dio jedne velike nove obitelji. Atmosfera na skijalištu je toliko ugodna da, ako i padneš, nitko ti se ne smije ili te omalovažava, već se zaustavljaju pokraj tebe i pitaju da li je sve u redu i ponovno te ohrabruju. Na žičari prilikom uspinjanja na vrh staze uvijek se nađe netko za razgovor. Između ostalih tu je i jedan tata koji je svog petogodišnjeg klinca prvi put doveo na skijanje i sad ga nadgleda. On staje na skije s pet, a ja s 26... Osjećam se kao deda.
Počinjem danas ponovno na Kids Campusu da utvrdim gradivo. I kako ni nakon više od sat vremena spuštanja niz tri staze Kids Campusa ne uspijevam pasti, zadovoljno zaključujem da je gradivo apsorbirano. E sad, što dalje? Jučer mi je Dave spomenuo da kod glavnog ulaza postoji još nekoliko staza, neke lakše, neke teže i preporučio mi je da pokušam jednu od onih lakših kada budem spreman. Ohrabren uspjehom na Kids Campusu, spuštam se do glavnog ulaza i u oči mi upadaju odmah dvije žičare: Gondola, koja vodi na sam vrh planine i koja me u ovom životu neće vidjeti (a vjerovatno ni u sljedećem), te Face Lift. Misleći da je ova druga ona lakša koju je Dave spominjao, hrabro uskačem i žičara me počinje podizati u visinu. Gledam dolje i ispuštam prvi uzdah – strmo je, dosta je strmo... I žičara još nastavlja naprijed, a teren ispod mene sve strmiji i strmiji. Mislim da malo fali da bude kut od 90°. I čini se kao da nema kraja. Žičara nastavlja naprijed. E sad me već hvata panika! Bože, kako li ću se spustiti dolje?! Onda vidim i veliki znak 'Olympic Downhill' i prvu pomoć koja odvlači nekog nesretnog skijaša. Samo što ne počinjem vikati. Ovo mi je tek drugi dan da skijam, a već sam na stazi za olimpijski spust! Panika! I onda žičara konačno staje, ja izlazim i primjećujem prekrasan pogled na okolne planine, ali i strminu ispod mene koja me dijeli do glavnog ulaza. Steglo me u želucu. Gledam gore. Skoro sam na vrhu Whitefacea. Gondola je za mrvicu iznad mene. I tako stojim nekoliko minuta i promatram i, iskreno, ne znam da li da skinem skije i u pancericama se polako spustim niz strminu ili da pokušam skijati ili... Odlučujem pokušati skijati... i prvi današnji pad nakon samo metar dva «skijanja». Podižem se i nakon dva metara ponovno padam. I onda opet. I opet. Rekapitulacija, cijelu prvu polovicu staze olimpijskog spusta Zimskih Olimpijskih Igara 1980. godine prolazim bez pogreške – kotrljajući se! Nakon 15-tak minuta konačno sam se dokopao ravnine i malo odahnuo. Najgore je prošlo. Preda mnom je samo još jedna strmina koja je nešto blaža od onih prijašnjih, ali nipošto lagana. Recimo da ako su one prve strmine imale gotovo 90°, onda bi ova mogla imati otprilike 65-70°. Psihički se spremam i konačno krećem niz posljednju prepreku. I sam sebe iznenađujem – iako sam jedanput-dvaput bio blizu padanja, uspio sam održati ravnotežu i ulijećem u ciljnu ravninu zadovoljan odvoženom (ne otkotrljanom) posljednjom strminom.
I onda ugledam manju žičaru o kojoj je Dave govorio. Odmah je iza Face Lifta, ali iz onoga kuta je nisam vidio i zajeb-- se. Odlučujem istražiti dokle ide ta nova žičara. Ovaj put pitam curu koja tamo radi i ona mi objašnjava da ide samo do polovice staze olimpijskog spusta. Aha, to je onaj dio koji sam uspio odvoziti! Idem pokušati. Bear (tako se zove žičara) me diže ponovno na stazu, spuštam se niz strminu ovaj put bez ijedne pogreške! I tako još nekoliko puta. Izgleda da mi donji dio staze olimpijskog spusta leži. Gledam onaj gornji dio, ali nikako da smognem hrabrosti da pokušam ponovno. Radije se vraćam za promjenu na Kids Campus i vježbam puštanje skije pa se na trenutak skijam vratolomno brzo.
Šteta što nemam još dana za skijanje, ali sutra moram biti u Bostonu. Američka turneja se bliži kraju. Još samo dva dana Bostona i u srijedu put Lijepe naše. Ali mislim da će me u subotu ili nedjelju napokon vidjeti i Sljeme!

19.12.2007. u 06:38 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 20, 7. siječnja 2008. – MASSACHUSETTS WELCOMES YOU (Boston, Massachusetts)

Kratka jutarnja šetnja posljednji put po Lake Placidu. Bez da dvaput razmislim, htio bih se vratiti u ovaj gradić. Sve je puno smirenije, puno pitomije od velikih američkih gradova, ljudi su veoma ljubazni... Hvatam bus za Boston. Prvi od dva. Adirondack Trailways će me odvesti natrag do Albanyja, a potom Greyhound do Bostona. Nakon onog kineskog čuda iz Washingtona za Philadelphiju i iz Philadelphije za New York, ovi busevi su dosta skuplji (karta me došla čak 78,50 dolara!), ali zato su i prazni. U prvom svega desetak putnika, a u drugom koji putnik više, ali još uvijek jako malo. Odmah se sjetim Daveovih riječi: «Vi Europljani ste naučeni na autobuse.». Amerikanci radije koriste avion ili vlak, a tramakanje u autobusu je njihova posljednja opcija.
Krajolik je još uvijek nezaboravan. Šume i zaleđene rijeke i jezera, mali slikoviti gradići s drvenim kućicama (sigurno vam je već pun k---- mojih drvenih kućica) koje izgledaju toliko ranjive da ne znam što bi bilo kada bi zapuhao malo jači vjetar. Zamišljam ove kućice i našu jadransku buru u zimskom izdanju. Ne bi prošlo. A tek usporedba naših betonskih kućerina i ovih slikovitih kućica... Bljuje mi se.
Keene, Lake Schroon, Pottersville – samo su neka od slikovitih mjestašca kroz koja prolazi autobus na putu za Albany. Bilo bi zanimljivo unajmiti auto i polako razgledati sva ova mjesta i spavati u nekim od ovih mnogobrojnih B&B s trijemovima koje vidim putem. Neki drugi put.
U Albanyju nastavljam drugim autobusom za Boston. Ovog puta nema više slikovitih mjestašca jer autobus cijelim putem ide autocestom (koju bi mogli malo obnoviti i priznajem da su naše hrvatske autoceste jedne od najboljih koje sam u životu vidio). Sat i pol nakon polaska iz Albanyja, prolazimo pokraj velike table: «Massachusetts welcomes you». Dobrodošao u Novu Englesku!
Autobus staje na South Stationu koji se nalazi u srcu bostonske kineske četvrti koja je treća po veličini u SAD-u, nakon one u San Franciscu i New Yorku. Imat ću prilike razgledati je sutra ili prekosutra, a sada metroom odlazim u hostel. Nije mala stvar 9 sati tramakati se u autobusu! Možda Amerikanci i nisu tako glupi...
Boston ima najstariji metro u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali definitvno i najprljaviji. Kao da čistoća ovdje štrajka. Posvuda po stanicama i vlakovima razbacani papiri i drugo smeće. Prvi dojam Bostona nije dobar. A riječ je o gradu kojeg jedan španjolski časopis o putovanjima, koji sam nedavno pročitao, naziva elitnim!
HI Boston je moj posljednji smještaj u Americi. Hostel se nalazi na zelenoj liniji metroa, u Back Bay četvrti, nedaleko Newbury ulice sa skupocjenim dućanima i čuvenog Prudential stambeno/poslovno/komercijalnog centra. Plaćam 40 dolara za krevet u 6-krevetnoj spavaonici. Jako sam zadovoljan kad vidim da su mi dali krevet u 4-krevetnoj. Malezijac trenutno na stipendiji u San Franciscu, Francuz iz Pariza na stipendiji u Quebecu, neki mutavac od kojeg nitko nije čuo ni jednu riječ – i ja.

19.12.2007. u 06:37 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 21, 8. siječnja 2008. – U NOVOJ ENGLESKOJ (Boston, Massachusetts)

Sad jedan izlazi, sad ulazi u sobu. Sad drugi lupa vratima. Teško je danas dospavati do pristojnih sati. Kad sam sinoć stavljao budilicu u 09:15, pitao sam se kako li ću se probuditi tako rano? A sada se 09:15 čini nedostižnim. Već oko 07:30-08:00 za to su se potrudili moji hostelski cimeri.
Odmah se vidi da je Boston jedan od najstarijih gradova Amerike. I grad u kojem je engleski utjecaj najočitiji. Među visokim neboderima, koji moram priznati nisu nimalo maštoviti poput onih u Chicagu, sakriven je čitav niz malih ciglenih kućica izgrađenih tijekom 18. i 19. stoljeća. Razgled započinjem u gradskom parku Boston Common koji je na karti grada ucrtan kao velika zelena površina, a u stvarnosti je zapravo malena zelena oaza u centru grada. Naravno, s Central Parkom se nikako ne može mjeriti. Pronalazim podatak da ima svega 20 hektara površine, a i u ovim zimskim mjesecima, za razliku od «ponosa New Yorka», bostonski «ponos» izgleda veoma otužno. Poprilično nesređeno, bez uličnih svirača ili drugih umjetnika na koje sam nailazio na svakom koraku u Central Parku, ali ipak je tu klizalište na otvorenom koje koliko toliko popravlja sveukupnu sliku glavnog bostonskog parka. Pretpostavljam da je ljeti posve druga priča i volio bih vidjeti Boston Common negdje u lipnju, srpnju ili kolovozu.
Na pločniku konačno pronalazim «The Freedom Trail», crveno označenu liniju dugu oko 2,5 milje koja prolazi preko cijelog grada i povezuje sve važne kulturno-povijesne spomenike Bostona. Početak linije je Boston Common i Massachusetts State House koji se nalazi uz park, a kraj se nalazi na Bunker Hillu, brežuljku na kojem se odigrala jedna od odlučujućih bitaka između Amerikanaca i Britanaca u američkom ratu za nezavisnost.
Massachusetts State House, izgrađen 1798. godine, sa svojom velikom zlatnom kupolom jedna je od najprepoznatljivijih građevina Bostona. U njoj se nalazi senat i kongres države Massachusetts i ono što je zanimljivo, po uzoru na ovu građevinu građen je Capitol u Washingtonu D.C. Kako je ulaz besplatan, odlučujem malo proviriti unutra. Prolaz kroz metalni detektor je naravno nezaobilazan, a službenica na detektoru čim je čula da sam iz Hrvatske, želi mi sve najbolje u Bostonu. Vjerovatno sam prvi Hrvat kojeg je u životu vidjela. Ah, tako je to kad nas ima malo... Iako postoji besplatni razgled s vodičem, odlučujem sam malo prošvrljati okolo što me na kraju slučajno dovodi u dio koji je zatvoren na javnost. Valjda negdje nisam vidio znak zabrane i kad izlazim iz lifta koji je namijenjen samo «osoblju s autorizacijom» nalazim se na katu gdje se nalazi i dvorana senata i kongresa, ali i ured guvernera Massachusettsa u koji bih također zalutao da me na samom ulazu ne zaustavlja osiguranje. Mislim da sam dosta vidio. Odlučujem nastaviti po liniji koja me vodi uz nekoliko starih (i naravno ciglenih) crkvi, starih groblja usred grada s nadgrobnim spomenicima na kojima se ne da pročitati ni jedno jedino slovo ili brojka, a tu je i stara gradska vijećnica čiju fasadu još uvijek krasi britanski lav, simbol davne britanske kolonijalne vlasti nad ovim prostorima. Onda još malo starih kuća uz visoke nebodere, gradske tržnice, zatim Mala Italija, talijanska četvrt s valjda više talijanskih restorana i kafića nego samih Talijana u Bostonu, a na kraju prateći crvenu liniju prelazim i rijeku Charles, na čijem ušću se smjestio Boston, i ulazim u Charlestown, mjesto gdje se nalazi čuveni Bunker Hill (do kojeg mi se ipak ne da pješačiti), ali i još čuveniji Charlestown Navy Yard, jedno od važnih mornaričih centara SAD-a. Velik dio istoga je zatvoren za javnost, ali u jednom manjem dijelu je uređen muzej na otvorenom s USS Constitution, najstarijim brodom (zapravo jedrenjakom) u američkoj mornarici, «rođen» čak 1797. godine, a posebno zadovoljstvo mi pruža šetnja pravim razaračem iz vremena 2. svjetskog rata na Pacifiku.
Povratak prema hostelu prolazi u laganoj šetnji uz nekadašnje dokove gdje se stara skladišta svakodnevno pretvaraju u luksuzne stanove, a tu je i New England Aquarium, jedan od najvećih u SAD-u, koji uz cijenu od 18,95 dolara bez imalo dvoumljenja odlučujem preskočiti. Na ovim dokovima se 1773. godine dogodila i čuvena «bostonska čajanka», jedan od važnih događaja koji je prethodio američkom ratu za nezavisnost, kad su stanovnici Bostona ljuti zbog plaćanja visokih poreza Velikoj Britaniji, a istovremeno bez mogućnosti da sudjeluju u njenom političkom životu, odlučili s brodova koji su prevozili čaj u Britaniju pobacati sav teret u more.
Newbury ulicom vraćam se u hostel. Riječ je o najskupocjenijoj ulici Bostona. Armani, Versace, Vuiton samo su neka od imena. Shopping naravno ne dolazi u obzir – kofer mi se jedva zatvara.
Na kraju dana ostajem iznenađen podatkom da Boston ima manje od 600,000 stanovnika što ga, po američkim mjerilima, čini malenim gradom i jednim od najmanjih gradova na ovoj američkoj turneji. Ne znam zašto, ali uvijek sam mislio da je Boston puno puno veći. A dojam Bostona? Lijepo, ali pomalo dosadno. Možda zato što je ovo moja posljednja postaja u Americi pa sam već i pomalo umoran od razgledavanja, a možda i zato što sam od drugih doma čuo same pohvale na račun ovoga grada pa sam letvicu od početka postavio jako visoko. «Moraš vidjeti taj grad! Nemoj ga nikako propustiti jer je prekrasan! Veoma europski! Puno povijesnih građevina! Grad luksuza!» i ne znam što još mi nisu govorili. Možda Boston ima još neko lice koje danas nisam uspio otkriti, ali nažalost moram priznati da mi se ovaj grad najmanje dopao od svih u Americi. Ali ostaje još sutra... Možda me ipak iznenadi...

FOTOGRAFIJE BOSTONA

19.12.2007. u 06:35 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 22, 9. siječnja 2008. – KOLIJEVKA KENNEDYJEVIH I HARVARDA (Boston/Cambridge, Massachusetts)

Eh pa došao je polako i moj posljednji dan u Americi. Iako sam ovdje svega tri tjedna, osjećam se kao da putujem već mjesecima. I žao mi je što napuštam Ameriku jer se ovdje zaista fenomenalno osjećam. Znam da će mi biti poprilično teško nakon američke organiziranosti aklimatizirati se na hrvatsku neorganiziranost, neučinkovitost i balkanizam.
Ne znam da li znate da Kennedyjevi potječu iz Bostona? Ja prije nego li sam počeo informirati se o ovom putovanju i čitati knjige moram priznati da nisam. Iznenadio sam se kad sam pročitao da se u Bostonu može razgledati rodna kuća Johna Fitzgeralda Kennedyja, a još više kad sam saznao da je ona u zimskim mjesecima zatvorena za posjetitelje. Ipak, da posjetitelji Bostona u zimskim mjesecima ne ostanu zakinuti za Kennedyja, otvoren je poseban muzej i knjižnica posvećeni 35. američkom predsjedniku. Doduše, Bogu iza nogu, ali odlučujem malo potegnuti kombinacijom metroa i autobusa do predgrađa predgrađa Bostona gdje je na samom ušću rijeke Charles u Atlantik izgrađen moderan muzej i knjižnica. Muzej na jako zanimljiv način preko puno audiovizualnog materijala, izvornih rekonstrukcija poznatih događaja te nebrojeno mnogo eksponenata prati život JFK-ja od njegovog rođenja i školskih dana, preko ulaska u politiku i njegovog izbora za 35. predsjednika Amerike 1961. godine, do onog nažalost poznatog atentata na njega u Dallasu 1963. godine. JFK je bio najmlađi i prvi katolički predsjednik u povijesti Sjedinjenih Američkih Država (Kennedyjevi su irskog porijekla). U istoj zgradi nalazi se i knjižnica Johna Fitzgeralda Kennedyja koja nije onaj tip knjižnice koji mi poznajemo, s mnogobrojnim knjigama svjetske književnosti, znanosti i slično, već je običaj u Americi da američki predsjednik, kada završi sa svojim mandatom, sve svoje dokumente i ostale spise napisane za vrijeme tog mandata pohrani u nekoj zgradi koja onda postaje predsjedničkom knjižnicom. Tako se npr. predsjednička knjižnica Franklina Delana Roosevelta nalazi u Hyde Parku NY, Dwighta Eisenhowera u Abileneu KS, Ronalda Reagana u Simi Valleyu CA, a Billa Clintona u Little Rocku AR.
Uskačem u vlak na crvenoj liniji metroa koji me vozi preko rijeke Charles direktno u Cambridge, mjesto koje još uvijek ima službeni status posebnog grada, ali zbog sve više rastućeg Bostona polako se pretvario u predgrađe Bostona. Ovdje nailazim na dragulj Bostona i možda čitave Amerike – sveučilište Harvard. Osnovan 1636. godine, Harvard je najstarija institucija visokog obrazovanja u SAD-u. Tada se jednostavno zvao «Novi koledž», ali nakon što je 1638. godine bogataš John Harvard darovao novac sveučilištu, ono nosi njegovo ime. Usporedbe radi, naše Zagrebačko sveučilište osnovano je 1669. godine. Dolazim baš na vrijeme da se ubacim u besplatni razgled Harvarda u 14:00 sati. Djevojka iz Oklahome, inače i sama studentica na posljednjoj godini Harvarda, sat vremena nas vodi po sveučilištu i pokazuje nam one ciglene zgrade obrasle bršljanom čije smo fotografije svi barem jednom u životu vidjeli. Razgled je uglavnom izvana, ali ipak nas uspjeva ugurati nabrzak i u studentsku menzu koju (da ne izbediram naše studente) radije neću uspoređivati s našima. «Oklahomka» nam također govori da po semestru na Harvardu student ima samo četiri predmeta za odslušati, a koji će to biti predmeti, sam odabire. Također, ako nema studija koji ti odgovara, možeš u dogovoru s profesorima sam kreirati svoj vlastiti studij. Kaže da je jedan njezin koleg to i učinio. Nakon razgleda još se malo šećem po Cambridgeu i uživam u njegovoj pozitivnoj atmosferi. Mladih ljudi na svakom koraku, puno kafića, fast foodova i restorana raznih kuhinja i posve prihvatljivih cijena (ipak je ovo jedan studentski grad), kiosci s novinama iz čitavog svijeta...
Prije nego li se vratim u hostel po stvari i krenem prema aerodromu, odlučujem predahnuti u «Kafiću uzdravlje». Cheers je pub koji je inspirirao istoimenu američku seriju iz 80-tih s Woody Harrelsonom, Kirstie Alley, Tedom Dansonom i Kelsey Grammerom u glavnim ulogama. Dok je izvana identičan onome na televiziji, iznutra je Cheers posve drugačiji, ali nema veze. Naručujem nekakvo zimsko pivo sa začinima i plaćam ga čak 6 dolara, ali nisam svaki dan u «Kafiću uzdravlje» pa odlučujem uopće ne razmišljati o novcima. Do mene za šankom neki pedesetgodišnjak s kojim započinjem priču. Takvi su Amerikanci. Uvijek otvoreni za prijateljski razgovor, čak i sa potpunim strancem. Čuo je za Hrvatsku (iako je smjestiti na zemljopisnoj karti baš i ne zna) i opet sam prvi Hrvat kojeg je u životu upoznao. I tako mi pričamo o životu u Hrvatskoj pa mom putovanju po Americi i onda me iznenađuje pitanje: «I što misliš o američkoj politici? Kako u Hrvatskoj ljudi gledaju na Ameriku?». Pokušavam se izvući smjehom i zezancijom, ali ne prolazi. Kaže mi: «Ne brini. Ja sam uvijek otvoren za sva mišljenja.». U neodumici sam. Da li da pokušam promijeniti temu ili da krenem hodati po veoma skliskom terenu. Ne znam da li je ovaj «Buševac» ili nije. Odlučujem malo ispipati teren pa samo lagano mu dajem do znanja da Amerika zbog Busha i njegovih ratova ne kotira dobro u Europi. Kad je na to malo zarežao, shvatio sam u kojem grmu leži zec. Odlučujem malo olabaviti i počinjem pričati kako mi je odlično u Americi i kako bih se želio vratiti i tako polako mijenjam temu. S «Buševcima» je bolje ne zezati se... Možda je i ovaj lud poput svog predsjednika.
Uzimam stvari u hostelu, sjedam na metro i pola sata kasnije sam već na bostonskom aerodromu Logan. Pokušavam se čekirati na Swissov let za Zurich, ali ne ide iz prve jer imam previše prtljage. Pa mogla bi me i pustiti službenica na šalteru, ali neće. Ipak imam skoro 4 kile viška! Vadim iz kofera neke knjige i časopise, stavljam ih u ručnu prtljagu i na kraju ipak prolazim s 24 kile (dozvoljeno 23).
Logan je maleni aerodrom i jedan od najdosadniji na kojem sam u životu bio. Pubovi, restorani i trgovine na terminalu s kojeg kreće moj avion mogu se izbrojiti na prste jedne ruke. Već nakon pola sata hvata me nevjerovatna dosada, ali pri ruci imam svog američkog prijatelja (ime mu je iPod) pa u društvu s njim kratim vrijeme.

FOTOGRAFIJE HARVARDA

19.12.2007. u 06:24 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 23, 10. siječnja 2008. - KOD KUĆE JE NAJLJEPŠE? (Boston-Zurich-Zagreb)

Koliko god je odlazni let za Ameriku bio zanimljiv, toliko je ovaj povratni bio dosadan. Loša ponuda filmova, serija i igara u već pomalo starom Airbusu 330, a kroz prozor crnilo budući da je let bio noćni tako da se nije moglo uživati ni u krajoliku. Tek me u ranojutarnjim satima prekrasan izlazak sunca malo oraspoložio.
Nekih osam je sati koliko moram "ubiti" u Zurichu do leta za Zagreb. Sjećam se kako sam se još prije par godina kleo da neću više nikad pristati na tako velika čekanja na aerodromima. Tada sam također osam sati čekao na drugi let, ali tada je aerodrom bio još manji i nezanimljiviji - Bruxelles Charleroi. Sjećam se da sam ga mogao proći uzduž i poprijeko za 10 minuta. Ok, možda malo pretjerujem. Pet minuta. Ali s godinama čini se postajem senilan pa sam tako ponovno osam sati "zapeo u međuprostoru". Ali brzo pronalazim lijek, ostavljam ručnu prtljagu na aerodromu u ormarićima s lokotom, ukrcavam se na vlak i za 10 minuta već sam u centru Zuricha. Nikad ranije nisam bio u Švicarskoj pa zašto onda ne iskoristiti situaciju, makar i na par sati. I tako je Švicarska postala moja 46. zemlja.
Mom iznenađenju nema kraja kad iz besplatnog vodiča kojeg sam pokupio na aerodromu saznajem da Zurich ima svega oko 370,000 stanovnika! A još k tomu, najveći je grad Švicarske! Uvijek sam nekako zamišljao Zurich kao veliki grad. Ne znam zašto. Vrijeme me poslužilo pa dok šećem okolo ulicama starog grada sunce sija svom snagom. Nije prehladno, ali ni pretoplo. U majici kratkih rukava baš se i ne bi moglo šetati, ali Švicarce očito ovo ne brine pretjerano. Uz Ciriško jezero svi su posjednuti na klupice i upijaju zrake sunca i čini se kao da je pola grada ovdje. Slobodno mjesto je teško pronaći, ali na kraju ipak uspijevam i prepuštam se atmosferi. Na trenutke gledam labudove i galebove na jezeru, jedrilice malo dalje, a skroz u daljini snijegom prekrivene vrhove švicarskih Alpa, a onda pak zatvaram oči i prepuštam se zvucima grada. Još se malo šećem starim gradom, njegovim uskim popločenim uličicama, među starim kućama s prekrasno ofarbanim fasadama. Sve čisto, sve sređeno da najmanjeg detalja - švicarska preciznost. Nekoliko puta se okrećem na zvuk naših riječi. Ipak u Zurichu postoji jedna od najvećih hrvatskih zajednica izvan Hrvatske. Malo me podsjeća na Ameriku gdje također ima mnogo Hrvata, ali uspoređivati Zurich i npr. New York ili Chicago ili bilo koji drugi veći američki grad je poput usporedbe neba i zemlje. Dok je u Americi sve visoko i prostrano, prenapučeno, užurbano i ekstremno bučno, u Švicarskoj život ide polaganijim tokom, a zgrade u Zurichu se doimaju u usporedbi s američkima veoma skučene i niske jer najviša ima tek nekoliko katova. Prvi vizualni šok me pomalo prolazi i polako se ponovno privikavam na Europu kad me hvata novi - nakon američkih velikih popusta od 70-80%, "veliki" švicarski popusti u trgovinama od 30-40% doimaju se šokantno malima...
Vraćam se na aerodrom u nadi da ću brzo poletjeti za Zagreb. Ali iznenađenjima nikad kraja... Iako ne znam da li se redovna kašnjenja Croatije Airlines mogu nazvati iznenađenjem. Pa zar nismo svi već naučeni na (ne)rad naše nacionalne aviokompanije?! Polazak se pomiče za sat vremena bez ikakvog objašnjenja. Nas par putnika koji čekamo Croatijin ATR propelerac za Zagreb neslužbeno saznajemo da je u Zagrebu gusta magla i da je Croatia nemoćna (!). Navodno nema ni uzlijetanja ni slijetanja na Plesu, ali na kraju propelerac konačno dolazi i mi dobivamo uobičajeno Croatijino objašnjenje: "Žao nam je zbog kašnjenja. Avion je kasnio zbog kašnjenja istoga na prethodnom letu." Koliko sam se puta samo naslušao ovog objašnjenja! Pa zar ljudi iz Croatije nemaju malo mašte pa tu i tamo promijene ovu rečenicu koju i vrapci na grani već znaju.
Uglavnom, Zagreb me doista dočekuje maglovit i hladan. Onako tmuran samo povećava moju depresiju zbog povratka kući. Ipak je Amerika sređena i sva pozitivna, a Hrvatska je... pa jednostavno Hrvatska.

19.12.2007. u 05:56 • 0 KomentaraPrint#^

...I PAR MUDRIH RIJEČI NA KRAJU

Onaj prikriveni bojkot koji sam godinama vodio protiv Amerike bio je jedna velika glupost. Priznajem. I ono mišljenje da Amerika sa svojih malo više od dvjesto godina povijesti ne može puno ponuditi turistima još je veća. I ako među mojim čitateljima ima još uvijek takvih koji misle slično, varate se kao što sam se ja varao. Dvjesto godina američke povijesti je na svakom koraku tako dobro i zanimljivo upakirano da će se američka povijest učiniti privlačnom i onome koji u Ameriku ide iz nekog drugog razloga. Svi mi znamo reći da Austrijanci ili Nijemci, pa čak i Slovenci, znaju dobro upakirati i prodati stvari. E pa da samo vidite Amerikance... Zlatna medalja ide u njihove ruke...
Ne mogu reći da sam išao u Ameriku s nekim velikim očekivanjima. Jednostavno je Amerika bila last minute odluka. Cijelu sam se godinu pripremao za Zambiju i Malavi, kupio hrpu vodiča, potrošio sate i sate u istraživanju na internetu, a onda mi se turistička sezona iznenada produžila čak do sredine 11. mjeseca, pa počele kiše na jugu Afrike i zambijsko-malavijska pustolovina je morala pričekati neki drugi trenutak. I tako sam ostao «praznih ruku». Počeo sam razmišljati gdje bi najbolje bilo provesti Božić i Novu godinu i nekako se sama po sebi nametnula Amerika. I dok sam rekao keks već sam imao vizu i avio kartu u rukama. Toliko je to bilo brzo da su se i moji najbliži, koji inače znaju koliko sam nepredvidljiv, jako iznenadili.
I požalio nisam. Destinacija koja se slučajno pojavila kao zamjena za drugu pokazala se punim pogotkom. I znam da će ovo zazvučati kao klišej, ali pretvorila se u moje najdraže putovanje u životu. I Mali i Peru i Bolivija i Japan i Kina i Vijetnam i sve druge destinacije koje sam posjetio posebne su svaka na svoj način, ali u Americi sam pronašao nešto potpuno neočekivano. Veoma topli ljudi čija ljubaznost nema granica, uvijek spremni pomoći, ljudi s kojima se ne osjećaš sam na Božić i Novu godinu. Spomenici koji (ako malo zaboravimo na sva ona fucking stajanja u redovima) ostavljaju čovjeka bez daha pa makar oni imali i samo 100-200 godina. Pogled na Slobodanku ili Empire State Building u New Yorku ili Bijelu kuću i Capitol u Washingtonu nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnog. A tek čuveni njujorški Metropolitan ili uvijek dinamični Broadway... Koliko je američkih filmova i serija snimljeno s istima i koliko puta je svatko od nas pomislio kako bi ih bilo vidjeti uživo? Magično, kažem vam – magično. I svatko bi trebao pronaći koju kunicu za kupnju avio karte za Ameriku i vidjeti ih uživo. Barem dok je još dolar na niskim granama, a Amerika Europljanima jeftina destinacija.
A skijanje? Skijanje, skijanje, skijanje... Novo iskustvo. Nezaboravno iskustvo. Lake Placid mi je otvorio neke nove prozore i iskreno ne znam kada bih i da li bih uopće krenuo skijati kod kuće da se u Americi tada nisam «bacio na glavu». Niz olimpijski spust... Šala mala... Lake Placid je definitivno alfa mog skijanja, ali nipošto omega i sad kad sam otkrio ovaj novi svijet, u njemu ostajem.
Hrana? McDonalds, Burger King, Arby's, Wendy's – najbolji prijatelji svakog Amerikanca. Amerika je zemlja pretilih ljudi i tu me nitko ne može razuvjeriti u ovom mišljenju. Ali s druge strane potpuno ih razumijem. Pa tko normalan želi čekati satima na stol i hranu svaku večer u restoranima? Jednostavnije je otići na hamburger.
Na kraju, najbolje od svega je pozitivna atmosfera koja je uvijek tu negdje u Americi. Oko tebe pa i u tebi. U svakom trenutku pun si elana i osjećaš da možeš sve učiniti (pa i skijati na stazi za olimpijski spust :). Znam da vam se ovo čini kao hrpa govana, ali svatko tko je bio u Americi, zna o čemu govorim. A na onima koji nisu bili preko bare, vrijeme je da odu. Baš kao što sam rekao, Hrvatska je Hrvatska, ali Amerika je... Amerika.

--------------------------------tHe EnD--------------------------------

19.12.2007. u 05:05 • 2 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Image and video hosting by TinyPic

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts