Jebiga! Nije lijepo početi uvod jednog putopisa s jebiga, pogotovo u tako liberalnoj zemlji kakva je naša Hrvatska, ali nisam se mogao suzdržati. Samo jedan pogled na zemljopisnu kartu Cipra i jedan jebiga odmah izlazi iz mojih usta. Dobro, moram vam odmah reći da inače ne prostačim i da se volim ubrajati u onu većinu stanovnika Lijepe naše koji sebe smatraju uljuđenim i civiliziranim svijetom.
Ali jebiga, moram - ciparski je otok još uvijek podijeljen. A zakoračili smo odavna u 21. stoljeće! Tko se više sjeća one famozne 2K Babaroge?! U 2011. smo godini, a stanje na Cipru isto je kao i 1974. kada su se Turci i Grci kao pravi susjedi malo pofajtali, a onda odlučili da je ipak bolje da svatko živi svoj život na svojoj strani. I tako danas, gotovo četrdeset godina kasnije, sjevernom stranom otoka ordiniraju krvoločni Turci, nasljednici onih Osmanlija kojima su nas mame i tate i tete učiteljice plašile dok smo bili mali, dok je jug u rukama demokratičnih, poštenih i radišnih Grka, braće onih tamo Grka s kopna kojima u posljednje vrijeme jako dobro ide. Otprilike sredinom otoka prolazi jedna linija, koju nazivaju demilitariziranom zonom, a jedna je od onih za koje su se naši mame i tate, dide i bake nadali da ih barem u Europi neće više biti u njihove stare dane. Koreja je još uvijek napola – jednu guze komunisti, drugu kapitalisti. Ali obje su Koreje tamo negdje Bogu iza nogu. Cipar je samo tri sata (dodaj ili oduzmi koju minutu) udaljen od nas samih, naših mama i tata, dida i baka i teta učiteljica. I linija podjele je još uvijek tu. I dugo nakon što je pao berlinski zid i završio Ledo rat, a Europa se napokon ujedinila, na ciparskom je otoku stara priča. Ta linija je trn u oku i Turcima koji bi ga najradije ugurali Grcima u… (ajd bit ću dobar i neću reći gdje jer tako su me učili mama i tata), ali i Grcima koji u tom slučaju Turcima ne bi ostali dužni. Za osjetiti grčko-turski antagonizam na djelu, dovoljno je zapaliti put Cipra i malo posnifati obje strane otoka.
Dok se doma spremam, razmišljam i uvjeren sam da će me Grci uvjeravati da je opasno ići Turcima u dvorište jer oni su muslići, a svi znamo tko su muslići. Bin Laden je možda mrtav (a možda i nije), ali njegova ostavština živi forever. A Turci će te kao Bin Ladenova braća opljačkati, silovati i porobiti – onako pošteno. Hmmm…
A kad jednom staneš na sveto tursko ciparsko tlo, Turci će se sigurno sablažnjivati kada se odlučiš vratiti na sveto grčko ciparsko tlo jer tamo su Grci, a Grcima ne valja vjerovati. Ma vjerovatno će me i oni opljačkati, silovati i porobiti. Hmmm…
Jebiga, a da ja na kraju ipak ostanem doma?! Ooops, evo opet mi izletio još jedan jebiga. Dobit ću po prstima.
Cipar je otok stereotipa. Nažalost. A mi Hrvati smo ljudi koji slijepo vjerujemo u stereotipe. Nažalost. I tako sam ja odlučio razbiti te stereotipe o Cipru i svojom šetnjom pokazati da je Afroditin otok zaista još uvijek podijeljen u 21. stoljeću. Legenda kaže da se Afrodita, grčka božica ljubavi i ljepote, rodila iz morske pjene kod Cipra koju je oplodio bog neba Uran, nakon što mu je njegov sin Kron odsjekao genitalije kamenim srpom. (A ja sam kao nastran?!) Zaista! No, nadam se da je barem malo te Afroditine ljubavi ostalo do 21. stoljeća na otoku i da postoje s jedne strane civilizirani Grci, s druge civilizirani Turci i da nitko nikoga ovdje neće naguziti, opljačkati i porobiti i štogod, već da i jedni i drugi pokušavaju u miru živjeti na otoku na najbolji način koji znaju.
Jebiga, barem se nadam da je tako… Ooops, evo ti ga na!

DAN 1, 13.05.2011. - Celulitna Afrodita (Nikozija, grčki Cipar)

Nikada mi neće biti jasno zašto većina aviokompanija prema Cipru i Bliskom istoku leti u ranim noćnim satima i onda u odredišnu točku sleti u vrijeme kada se doslovno ne možeš ni posrat' ni popišat'?! I tako ja na krilima Maleva i nakon gotovo trosatnog leta u društvu dvoje mesnatih Švaba slijećem u Larnaku, glavnu zračnu luku na Cipru. Čovjek bi očekivao da glavni grad ima svoju zračnu luku i da je ona ta glavna, ali Nikozija je vjerovatno jedini glavni grad na svijetu bez svoje vlastite zračne luke. Naime, nakon 1974. godine i podjele otoka na grčki i turski dio, nikozijska zračna luka ostala je "zarobljena" u tzv. ničijoj zemlji pa se danas koristi isključivo za potrebe snaga Ujedinjenih naroda koje su još uvijek stacionirane na Cipru. To su one famozne "plave kacige", kako smo ih znali zvati kada su bili kod nas. Uglavnom, danas na otoku postoje tri međunarodne zračne luke: Larnaka i Paphos na grčkom te Ercan na turskom dijelu otoka. Ovu prvu koristi najviše putnika. No, i ona je 03:20 ujutro posve prazna.
Pronalazim otvoreni kafić i uz besplatni internet odlučujem ovdje izgubiti nekoliko sati. Jer krenuti odmah za Nikoziju i pojaviti se u gradu u četriri-pet ujutro baš i nije nekakva opcija. Oči su mi crvene od neispavanosti, spava mi se i imam osjećaj kao da bih mogao prespavati čitavi dan. No, s obzirom da imam svega četiri cijela dana na raspolaganju na Cipru, a toliko toga ima za vidjeti, ne bi to baš bilo pametno.
Kada sam radio itinerer, odlučio sam provesti samo jedan dan na grčkom, a preostala tri na turskom dijelu otoka. Turski je navodno jeftiniji, a i ja sam nekako uvijek prije padao na orijentalni štih. U pola šest napokon se dižem iz kafića, šaljem jedan 'efharistou' zgodnim konobaricama i palim prema Nikoziji. Kombi praznom autocestom juri prema ciparskom glavnom gradu. Sunce polako počinje provirivati i osvjetljavati pustoš krajolika između Larnake i Nikozije. Ova dva grada dijeli četrdesetak kilometara spaljene i ravne zemlje. Nema brežuljaka. Žuta trava. Svibanj je i ovo me iznenađuje jer ovakva slika spaljene zemlje obično je prizor u ljetnim mjesecima.
Aerodromski kombi izbacuje me na periferiji grada. Ulice su puste u malo iza šest ujutro. Taksist čeka i zadovoljno trlja ruke vidjevši jadnog turista usred ničega. Osjećam se kao da sam izbačen u zagrebačkom Jankomiru, a do hotela i centra grada pun je kurac kilometara.
A Grci, bili oni s otoka ili s kopna, svi su isti! Žale se da im je država u kurcu, a poreze ne znaju plaćati i čvrsto se drže svojih privilegija. Grčka i Cipar su članice Europske Unije - Grčka od 1981., Cipar od 2004. godine. Hrvatska je još uvijek u čekaonici iste, ali gdje bi kod nas netko u kafiću ili restoranu ne izdao račun ili isti rukom napisao, a taksist ne uključio taksimetar (osim u Zadru i Splitu)? I moj ovaj jebeni "poštenjačina" od taksista taksimetar ne pali, engleski se pravi da ne razumije, a ja baš i nemam drugu opciju u ovoj nikozijskoj pripizdini koja bi mi omogućila da se dokopam hotela. I nakon desetak minuta vožnje, što uključuje nekoliko prolaska kroz crveno svijetlo, vožnju u krivom smjeru i ne korištenje žmigavaca pri skretanju, taksist pošteno pruža ruku i na razumljivom engleskom traži:
"Ten euro please!".
Pružam mu deseticu i tražim 'ticket'. Začuđujuće, engleski opet niti govori niti razumije. Toliko o Grcima i europskounijskom poštivanju zakona na Cipru!
Smještaj na Cipru nije jeftin, a to posebice stoji za Nikoziju. Hostela nema, a najjeftiniji hotel, moj Asty, za jednokrevetnu sobu traži čak 45 eura! Izdržljivo za jednu noć, a uostalom i više od toga u Nikoziji čovjek nema što tražiti. Većina ljudi odmah se upućuje prema ljetovalištima poput Larnake, Agia Nape, Limasola ili Paphosa, čitao sam da je ondje raj za engleske i skandinavske cugere (pa su ta mjesta odmah skliznula s mojih lista želja), dok drugi preko granice bježe u turski dio. Asty ima dvije zvijezde, ali osoblje je susretljivo pa vidjevši mene s upaljenim crvenim očima, odmah su mi sredili sobu i pet minuta kasnije ispružio sam se tri sata na krevetu koliko sam dug i širok. Jebote, ovo mi je stvarno trebalo!
U deset izlazim van. Sunce izvire kroz oblake. Temperatura je ugodnih dvadesetak Celzijaca. Vlasnik hotela inzistira da me odvede svojim autom do arheološkog muzeja Cipra, najvažnijeg na otoku. Besplatno. Ulice su sada nešto življe, ali i dalje zapravo puste. Nikada ne bih rekao da ovaj grad ima 313,400 stanovnika. Prolazi nešto automobila, uglavnom najnovija izdanja, pješaci, nešto turista i razmišljam nisam li negdje zalutao u neko selo umjesto u glavni grad jedne države?
Paradoksalno je da netko kao ja tko zapravo voli povijest, ne voli muzeje. Bezličnost ovih institucija me guši, ni pet minuta nakon ulaska u jedan počinjem zijevati, noge mi postaju teške, križa boležljiva (to je tako kada više nemaš dvadeset) i najradije bi negdje legao i odspavao. A u ovaj muzej došao sam iz jednog jedinog razloga - da vidim tu čuvenu Afroditu iz Soloija. Ne možeš se na Cipru nigdje okrenuti, a da ona ne iskoči iz paštete. Svaka druga razglednica ima Afroditu u prvom planu, svaka druga poštanska marka je ona Afroditina, a i nekadašnje ciparske funte krasila ista ljepotica. Jebala vas Afrodita braćo Grci! Znam da vam se ona tu rodila, ali što je previše, previše je. Daj oladite!
I tako ja ušećem onako konkvistadorski u ovaj omanji muzej, poučen ponašanjem svojih španjolskih gostiju koji i dan danas imaju svoj konkvistadorski kompleks (i kada smo već kod "dragih" Španjolaca, valja reći da ih HVALA BOGU I DJEVICI MARIJI na Cipru još uvijek nema), ali Afrodite nema. Tek u drugom krugu po muzeju, pronalazim maleni kip odrezanih ruku i nogu, celulitne guzice i neuglednih malih sisa, kako s pijedestala promatra sve ostale. Pa zar je to čuvena Afrodita iz Soloija?! Čak je i moja bivša bolje izgledala od nje!
Nakon tog velikog afroditskog razočaranja, izlazim van. U međuvremenu nebo se otvorilo i kiša oprala ulice. A moj kišobran ostao je u sobi. Nastavljam prema zidinama starog grada koje su podigli Mlečani, gospodari otoka u 16. stoljeću. Nije baš da su im puno pomogle u naletu Osmanlija, ali ipak su odoljele vremenu i danas kružnog oblika s 11 bastiona simbol su ovog grada. No, Nikozija je podijeljen grad pa tako su podijeljene i ove mletačke zidine. Polovica je na grčkoj, polovica na turskoj strani pa je samim time i nemoguće napraviti pješke krug po zidinama oko starog grada kao što se to primjerice može u našem Dubrovniku.
U stari grad ulazim cestom koju su Grci probili kroz mletačke zidine i ni stotinjak metara dalje nailazim na drugi zid. Puno novijeg datuma i, za razliku od mletačkih zidina, improviziranog izgleda. Nekoliko naslagani limenih bačvi jedna na drugu i bodljikava žica označavaju tzv. zelenu liniju, donedavno strogu granicu između grčke Republike Cipar i Turske Republike Sjeverni Cipar. Prvi granični prijelazi otvoreni su tek 2004. godine, a do tada trideset godina nije postojala komunikacija između sjevernog i južnog dijela otoka. No, zid je i dalje tu. Kako na karti, tako i u stvarnosti, zelena linija, koja je ime dobila nakon što je britanski general Peter Young 1964. godine zelenom olovkom na karti označio liniju razgraničenja između Grka i Turaka, je ciparska stvarnost. Pogled preko bodljikave žice otkriva derutnu ničiju zemlju, oronule kućice, korovom obrale ulice, kojima nitko nije kročio posljednih četiri desetljeća. A točno na granici katolička je katedrala Svetog križa. Njen prednji dio nalazi se u grčkom dijelu, a stražnji u ničijoj zemlji. Umjesto da i ona bude uključena u tu ničiju zemlju i prepuštena zubu vremena, odlučeno je da katedrala ostane otvorena, ali da njena stražnja vrata koja vode u ničiju zemlju zauvijek ostanu zakračunata.
Ubrzo šećem najčuvenijim simbolim ciparske podijeljenosti - ulicom Ledra. Zamislite našu Ilicu, uzduž nje raznorazne trgovine poput Benettona ili Orsaya, tu je i McDonalds, a onda nakon otprilike jednog kilometara nailaziš na rampu i kućice i to je granica. Do 2004. godine ovdje je stajao zid. A onda su Grci i Turci napokon jedan drugom pružili ruku, umjesto kurca, i napravili rupu u tom zidu. Danas je to granični prijelaz, kako bi Grci rekli, između slobodnog i okupiranog teritorija. Ja danas ne prelazim prijeko, već samo bacam pogled i promatram strance koji obično samo s ruksakom na leđima odlaze na jednodnevni izlet iz grčkog u turski dio Nikozije. Malo niže na Ledri, penjem se na osmatračnicu i za svega jedan euro s najviše točke starog grada promatram cijelu Nikoziju. Grčki dio je, da budem iskren, dosadan da dosadniji ne može biti. Nema tu nikakvog urbanističkog plana, već se betonizira na sve strane, gradi se posvuda, visoko i nisko, stakleno i betonsko, a između tog urbanističkog kaosa uspjela se sačuvati poneka pravoslavna crkva ili stara palača. Pogled na turski dio obećava - dižu su minareti džamija, vide se bazaari... Taj dio grada ima dušu i to se uočava već iz daljine s osmatračnice.
Vraćam se u hotel na poslijepodnevni odmor. Iako sam razmišljao da bih otišao negdje van u provod s obzirom da je petak navečer, čini se da od toga moram odustati. Nikozija jednostavno nije grad za zabavu. Mrtav je to grad. Starosjedioci mi preporučuju Larnaku ili Agia Napu, ali ovdje nastaje problem. I ono malo javnog prijevoza koji postoji između gradova na Cipru prestaje oko šest-sedam navečer. Nakon toga prepušten si na milost i nemilost onim "poštenim" taksistima s početka priče (a taksi na Cipru nije baš jeftin i skuplji je čak i od onih naših zagrebačkih seljobera) ili ti preostaje unajmiti auto. Ali onda ne smiješ piti. A uostalom i ne vozim. Grci su toliko radišni da nakon šest navečer nema ni javnog gradskog prijevoza u Nikoziji. Kišica i dalje lagano pada, a ja oko osam pješačim par kilometara do grada. Nije to dugo i teško pješačenje, ali mi je pun kurac da Grci prije deset ujutro i nakon šest navečer uglavnom ne rade. Čak su i gotovo sve suvenirnice u preturističkom dijelu starog grada Laiki Yitonija zatvorene. Mnogi restorani i kafići do deset zatvaraju vrata, a ulice ponovno postaju puste kao da je nekakva pošast poharala grad. Pronalazim grčku tavernu s muzikom uživo. Pleše se i pjeva, a ja osim u grčkoj muzici, uživam i u slasnoj grčkoj salati i tavi, govedini pečenoj u zemljanoj posudi u pećnici s rajčicama, lukom, krumpirom i kimom. Na kraju na računu pronalazim i dodanih pet eura za muziku, a da me nitko nije ni pitao želim li ju ili ne. Ali treba gledati pozitivno - dobio sam prvi račun na Cipru! I čuda se događaju!

DAN 2, 14.05.2011. - Pazi na one tamo Turke... (Nikozija i Girne, turski Cipar)

Doručkujem, plaćam hotelski račun i pokušavam se iskrasti iz hotela. Nije da sam demolirao sobu ili se israo pa govna razvukao po cijeloj sobi (kao što je to jednom napravila jedna grupa naših maturanata u jednom hotelu u Pragu, a koju sam ja imao "čast" voditi) pa da moram bježati, već mi je nelagodno tražiti da me hotelski boss ponovno vozi do centra. Nisam napravio ni pet koraka, a iz mene netko trubi. Okrećem se, a kad tamo opet onaj boss od jučer koji mi pokazuje da uđem jer on ionako mora do centra u turistički info centar po neke karte grada. Ajde pristajem. Nije da ide samo zbog mene...
"Pazi tamo prijeko kada uzimaš taxi da te ne oderu! Oni Turci nemaju taksimetar kao naši ovdje!", bossovo je upozorenje prije nego što smo si pružili ruku i srdačno se pozdravili u ulici Ledra. Da, grčki taxi zaista imaju taksimetar, ali svejedno te oderu jer kod većine on ne radi. Trenutne tehničke poteškoće... Hmmm... Naravno, nisam mu to rekao. Nije pristojno uznemiriti Grka kada ideš kod Turaka trošiti novac. Kao da i ovako nije uznemiren...
Ulica Ledra puni se polako ljudima. Deset je ujutro, ali za Grke to su još rani jutarnji sati. Mnogi još spavaju. Oni napredniji su već na nogama. Vidim ih sa šalicom crne grčke kave u ruci (da ti ne padne na pamet to nazvati turskom kavom!) i nekim novinama koje se vječito bave problematikom Grka i Turaka i njihovim (ne)suživotom na otoku. U deset ujutro Grk vjerovatno dalje od ove točke nije došao. Ono malo ljudi jutros u Ledri su uglavnom turisti koji se spremaju na prelazak granice. Većina njih, koji uglavnom dolaze u velikim organiziranim grupama iz turističkih centara poput Larnake, Limasola ili Agia Nape, ipak ovako rano još uvijek nije stigla do Nikozije.
Prolazim pokraj višejezičnog natpisa "Lefkosia - the last divided capital". Osim na engleskom isti stoji i na njemačkom i francuskom jeziku. Ostavljam iza sebe grčki Cipar. Na izlazu nitko me nije pitao putovnicu. Službeni stav ciparskih Grka jest da je sjever okupirano područje pa stoga ni ne priznaju ovdašnju granicu.
Službeni stav ciparskih Turaka jest da je sjever Turska Republika Sjeverni Cipar. Ili na turskom - Kuzey Kibris Turk Cumhuriyeti. I tako od 1983. godine kada su ciparski Turci sjevernu trećinu otoka, od ukupno 9248 km2 koliko ima cijeli Cipar, proglasili nezavisnom državom. Danas, 28 godina kasnije, KKTC priznaje još uvijek samo Turska. A na turskoj strani granicu shvaćaju ozbiljno. Mora se pokazati putovnica, a svatko mora i ispuniti formular za besplatnu vizu što nije ništa više nego bijeli papirić s osobnim podacima kojeg Turci pečatiraju pri ulasku i izlasku iz zemlje, umjesto da pečatiraju samu putovnicu budući bi se Grci mogli naljutiti. Osjećam se kao da sam se vratio puno godina u prošlost i zaglavio u nekom igralištu za malu djecu! Jebiga, kada se stvarno ponašaju kao razmažena mala djeca!
Slika se sada naglo mijenja. Ulicu Ledra s mnoštvom modernih međunarodnih trgovina nakon samo pravocrtnih dvadesetak metara zamjenjuje na turskoj strani bazar ulice Lokmaci. Promjena je nevjerovatna i ne sjećam se gdje sam i da li sam ikada vidio tako naglu promjenu. Jedna ulica s dva potpuno suprotna lica. I moram priznati da mi se tursko lice puno više sviđa. Mijenjam eure u turske lire (ne postoje turskociparske lire, ako ste to odmah pomislili) - Ataturk se zadovoljno smješka sa svih novčanica. Moguće je i na turskoj strani plaćati u eurima, ali već me turistička djelatnica na granici ljubazno upozorila da je bolje plaćati u lirama jer je tečaj za eure inače nepovoljan ako se inzistira na plaćanju u eurima u trgovinama, kafićima i restoranima. Ufff, ovo je kao da sam u našoj vrloj Dalmaciji... Kako li mi je sve ovo poznato!
Ne treba nikada u muslimanskom svijetu dugo protezati noge ne bi li čovjek pronašao neku džamiju. Uostalom, koliko je teško kod nas pronaći crkvu?! I tako sam se ja ubrzo našao oči u oči s velebnom gotičkom džamijom Selimiye. Ne, nisam krivo napisao. Gotika. Džamija. Dvije riječi koje ni u ludilu čovjek ne bi stavio u istu rečenicu. Međutim, na Cipru je i to moguće. Od 12. do 15. stoljeća otok je bio vrlo važno križarsko uporište, a Cipar uređen kao križarsko kraljevstvo. A ti su križari, kao gorljivi kršćani, po cijelom otoku gradili prekrasne gotičke crkve i katedrale po uzoru na one na europskom kontinentu. Njihova najveća koncentracija je danas upravo na turskom dijelu otoka. I zaista mogu reći da oduzimaju dah. Čovjek ovako nešto ne očekuje na Cipru. Pa ni ja, iako sam se pripremao za ovo putovanje i između ostalog pročitao i djelo britanskog putopisca Colina Thubrona "Journey into Cyprus", inače posljednji putopis prije podjele otoka 1974. godine, priznajem nisam ovo očekivao. Iznenađen sam ne samo gotikom ovih građevina, već i stupnjom očuvanosti. To zapravo nije iznenađujuće s obzirom da je Europska Unija ciparskim Turcima kao kompenzaciju za to što su na referendumu 2004. godine prihvatili ujedinjenje otoka, koji su ciparski Grci odbili, u posljednjih sedam godina dala na milijune eura za razne projekte. Mnogo tog novca "ulilo" se u projekte obnove sjevernociparskih gradova među kojima je najviše prosperirala upravo Lefkosa, ili sjeverna Nikozija. Na svakom koraku stoji neka tabla s dvanaest žutih zvijezdica, a ispod njih obavezno natpis 'Funded by European Union'.
U drugoj polovici 15. stoljeća, nakon smrti posljednjeg križarskog kralja Cipra Jamesa II, otok preuzimaju Mlečani. No, samo nakratko jer svega stotinu godina kasnije Mlečane su otjerali Turci koji će se na Cipru zadržati sve do kraja 19. stoljeća. Turci one gotičke križarske katedrale pretvaraju u džamije. Dodaju im minarete. Međutim, uz iznimku tih minareta, izvana se više ništa nije mijenjalo. I dok sam oči u oči s džamijom Selimiye teško mi se uživiti da sam u muslimanskom svijetu. Da mi je netko stavio povez preko očiju, postavio me pred ovu građevinu i maknuo taj povez, rekao bih da sam vjerovatno negdje u Njemačkoj ili Francuskoj. Cipar mi ne bi bio ni na kraju pameti. Ali u unutrašnjosti slika je drugačija. Sve je po običaju prekriveno tepisima, cipele se obavezno skidaju na ulazu, tu je mirhab okrenut u smjeru Meke, a svi su zidovi prefarbani bijelom bojom. Ipak, ona nije mogla sakriti gotičke lukove na prozorima ili primjerice gotičke svodove pa se vrlo lako u miru jedne džamije može uposliti mašta i zamisliti kako je nekad izgledala ova građevina kao katedrala Aja Sofija. Zamišljam glavni oltar u glavnoj apsidi, sporedne oltare u lijevom i desnom brodu, klupe za vjernike, vitraje... Neprocjenjivo...
Osim ove prekrasne građevine 13. stoljeća, turska je Nikozija krcata i manjim gotičkim crkvama. Odreda sve su danas džamije, ali nažalost, sve su zatvorene. Uživam u zvucima i mirisima turskih bazara, promatram male ciparske Turke koji u rano subotnje poslijepodne ganjaju nogometnu loptu po gradskim ulicama, još uvijek neopterećeni poviješću i politikom koja je dio odrasle svakodnevnice ovog otoka.
"Merhaba!", pozdravljaju me ti mali Turci. Pozdravljam i ja njih. Za razliku od grčke Nikozije koja me se uopće nije dojmila i koja je za moj ukus malo prehladna, turska Nikozija je premašila sva moja očekivanja. Toplina na koju čovjek neprestano nailazi nevjerovatna je.
Mirisi i zvukovi nastavljaju se na Buyuk Hanu, jednom od najboljih primjera otomanske arhitekture u Nikoziji. U ovoj građevini s kraja 16. stoljeća, gotovo posve zatvorenoj prema ulici s kojom je povezana samo preko dvoje povećih vratiju, a čiju unutrašnjost čine prostorije raspoređene na dva kata oko četvrtastog dvorišta, putnici su običavali prespavati za vrijeme nekada dugačkih karavanskih putovanja. Buyuk Han je dakle nekada bio neka vrsta hotela, a danas su njegove prostorije pretvorene u kafiće, suvenirnice i male umjetničke radionice. Sjedam nakratko u jedan od kafića i naručujem limunadu. Onako dobro ohlađenu. Promatram svijet. Volim u gradovima koje posjećujem sjesti na glavnom trgu i naručiti pivu, čaj ili neku drugu pijaču i promatrati ljude. Iako Buyuk Han nije trg, on je srce ovog grada. Izmjenjuju se lokalci s turistima. Za prve je teško reći da li su s otoka ili s došli s turskog kopna. Muškarci onako tamnoputi mačistički galopiraju Hanom. Njihove žene uvijek moderno dotjerane, najčešće s maramom, više kao nekakvim modnim dodatkom, nego vjerskim simbolom. Nema ovdje nikakvog pokazivanja osjećaja u javnosti. Držanje za ruke jednog para gotovo je nezamislivo. Oni drugi, turisti, najčešće glasni (iako sam NAPOKON našao mjesto koje drečavi Španjolci još uvijek nisu otkrili), paradiraju uokolo u odjeći koju bi i u puno liberalnijoj zemlji od Sjevernog Cipra normalna osoba teško stavila na sebe izvan plaže. Pogotovo ženska stvorenja koja otvoreno i kokošasto glupo (moja isprika kokošama koje su zaista puno pametnija stvorenja od mnogih žena) izazivaju muslimansku publiku. Većina tih turista ima svega mali ruksak nabačen preko ramena. Vjerovatno su samo došli iz grčkog dijela na jednodnevni izlet u turski dio otoka.
Prije nego li napustim Nikoziju i uputim se prema Girneu, trećem po veličini gradu Sjeverenog Cipra, odlučujem prošetati uz takozvanu zelenu liniju. Čudna je to linija. Na jednom potezu granica prati mletačke zidine. Gornji dio zidina je u sjevernom Cipru, dok je donji dio u južnom Cipru. I uz granicu su Grci izgradili nogometni teren na koji se može pljunuti s turskog dijela. A iznad svega visoko postavljene osmatračnice Ujedinjenih naroda. Malo dalje bodljikava žica s mnogo istovjetnih crvenih natpisa "Yasak Bolge Girilmez. Forbidden Zone. Zone Interdite. Verbotene Zone." dijeli nekakav park od ne-forbidden zone. Iza vreća pijeska vojnik me srdačno pozdravlja:
"Hello. Welcome. Where from?".
"Hrvatistan!", dovikujem mu.
Ne želim mu se previše približiti jer nisam siguran da li je to uopće dozvoljeno. Ne želim da me proglase za nekakvog tamo špijuna. Vedran Anelić 007.
"Welcome!", ponovno će onaj isti vojnik i pokazuje mi rukom da ipak mogu slobodno proći u park. Jadan je to nekakav park. Drveća kao očerupane kokoši vire uokolo. Trava ili popaljena ili je uopće nema. Dječje igralište na kojem teško da se ikakvo dijete igralo u bliskoj prošlosti. Osim ako je ciparskoturskim mamama svejedno da im se djeca pentraju po nekakvim ruzinavim šipkama. Jedan lokalni par očito vidi u parku nešto što ja ne vidim pa vrijeme provodi iskazivanjem nježnosti tako rijetke među muslimanima. Ja bacam pogled preko žice na grčki dio i odmah prepoznajem otvor u mletačkim zidinama i onu istu katoličku katedralu na koju sam jučer prvo naletio. I okidam par fotki iako oni crveni natpisi izričito zabranjuju fotografiranje. Jebiga, riskiram. Ipak sam ja na tajnom zadatku...
Vrlo lako nalazim dolmus ili kombi za Girne. Malo je tu kilometara između Nikozije i Girnea. Put se prevali za svega dvadesetak minuta. Iz ravnice u kojoj je smještena Nikozija vrlo brzo cesta se počinje penjati preko Kirenskog masiva koji dijeli Girne od ostatka Cipra. U oko upada golema sjevernociparska zastava koja je napravljena od kamenja na obroncima masiva koji gleda prema grčkoj Nikoziji. Ovo ide u rang s onim natpisom "Naš Tito" koji je bio postavljen u blizini Nove Gorice na samoj jugoslavensko-talijanskoj granici kao prst u oku Talijanima. Sjevernociparska zastava prst je u oko ciparskim Grcima. To Turci Grcima onako suptilno kažu 'Jebite se!".
Girne ili Kirenija, kako je grad poznat na grčkom, centar je sjevernociparskog turizma. Masivnog turizma. Tek sam izašao iz dolmusa i odmah shvatio da je ovo nešto drugačije od onih mirisa i zvukova turske Nikozije. Girne je jedan veliki kokošinjac. Poprilično moderni kokošinjac. Novi dio grada sastoji se od nepreglednih betonskih kutija. Mnogo dućana koji preko izloga pokušavaju kopirati moderne dućane na Zapadu. Rent-a-carovi. Moderni kafići i restorani. Hrpetina turista. Uglavnom Englezi. Spuštam se prema obali Sredozemnog mora. Promenada je također krcata. Lako se zaključuje da su ovi turisti, uglavnom je riječ o težim oblicima gerijatrije, došli u Girne u paketu od sedam dana all inclusive. Pobjegli su od kiše i magle britanskog otoka i došli na jedan posve drugačiji, osunčani otok. I ti su se paket aranžmanci odlučili sada kurčiti preda mnom... Obično bih iz ovakvih mjesta pobjegao glavom bez obzira, međutim s obzirom na loše prometne veze na Cipru, Girne je jedino pametno rješenje za stacioniranje. Valjda ću izdržati dva dana s paket aranžmancima! Druge nema.
Srce stare Kirenije (nekako mi ovo zvuči romantičnije i prikladnije od Girnea kada se govori o povijesti) gradska je lučica koja uvelike podsjeća na lučice na našem Jadranu. Posebice na Trogir. Uz malene drvene brodice privezani su malo veći brodovi za ekskurzije, a uz njih skupocjene jahte. S jedne strane lučicu zatvara lukobran, danas pretvoren u omiljeno šetalište ovoga grada, s druge riva uz koju su se u kamenim kućama nanizalo tko zna koliko restorana, kafića i hotela, na čijem se kraju uzdiže veliki dvorac. Kireniju su još oko 1000. godine prije Krista naselili stari Grci i dugo je vremena funkcionirala kao jedno od otočkih kraljevstava starog Cipra. Arapske provale u 7. i 8. stoljeću naše ere uništili su naselje i tek od kraja 12. stoljeća, kada su Bizantinci ovdje izgradili dvorac, počinje ponovni uspon ovoga grada. Najvažnije otiske na gradu i dvorcu ostavili su najprije križari koji su dvorac proširili i koristili ga u vojne svrhe, a potom Mlečani koji su ga dodatno proširili, ali nisu mijenjali njegovu obrambenu funkciju. To ipak nije bilo dovoljno da zaustavi Turke i dvorac, grad, kao uostalom i čitavi otok, 1570. godine pada u otomanske ruke. Iako već samo pogled iz lučice otkriva da se radi o nečem velikom, tek šetnja dvorcem i posebice šetnja po njegovim obrambenim zidinama otkriva svu veličinu ove građevine koja se slobodno može ubrojiti među remek djela ciparske, ali i šire, arhitekture. Sa zidina pogled od 360° je nevjerovatan: pred dvorcem prostire se plavo Sredozemno more dokle oko seže, ispod dvorca vreva gradske lučice, a u pozadini svega vrhovi Kirenskog masiva koji poput diva bdije nad nama patuljcima. Podsjeća me pomalo na način na koji Biokovo bdije nad makarskom rivijerom. Samo što je Kirenski masiv ipak još uvijek puno pošumljeniji od našeg Biokova. Mlečanima je očito bilo dovoljno hrvatskog drva pa se ovdje nisu zamarali sječom šuma, a uostalom nise se dugo ni zadržali s obzirom da su im Turci isprašili rit već nakon sto godina.
Promatram brodice kako izlaze i ulaze u lučicu (više ovo drugo budući da je već kasno poslijepodne), a na većini njih su turisti koji se vraćaju s kupanja. Kako polako pada noć, sve je više vreve ispod mene. Napuštam dvorac i spuštam se ponovno sa njegovih zidina među ljude. Dok hodam prema hostelu, poput lešinara skaču sa svih strana na mene iz svih onih restorana ne bih li baš sjeo u njihov i potrošio ondje svoj novac. Vozim između njih uspješan slalom. Počinju se paliti svijetla i mnogobrojnih kasina. Kada padne mrak i upale se svijetla, tek onda shvatiš da je Kirenija ili Girne, svejedno kako zovemo ovaj grad, zapravo jedan pravi Casinoland. Nije samo da stranci u masama pohode ovaj grad, već i ciparski Grci, danas kada je granica puno poroznija, prelaze na tuski dio otoka u potrazi za jeftinijom zabavom. Automobila s ciparskogrčkim registarskim tablicama gotovo je jednako koliko i onih s ciparskoturskim tablicama ili pak rent-a-carova. U pravilu registarske tablice ciparskih Grka su žute boje, ciparskih Turaka bijele, a kod svih rent-a-carove one se isključivo crvene boje.
Nakon smještaja u jedinom hostelu u Sjevernom Cipru, u samom centru grada, i tuširanja koje mi je nakon cjelodnevnog pješačenja na gotovo 30 Celzijaca više nego dobro došlo, po preporuci vlasnika hostela odlazim u lokalnu zalogajnicu u novijem dijelu grada. Cijene hrane i pića u kafićima i restoranima i na turskoj su strani otoka bezobrazno visoke zbog velikog broja turista. Yilmaz je kao mjesto u koje zalaze lokalci puno pristupačnije za moj džep. Naravno, da me konobar gleda kao da želi reći: "Što radiš ovdje bolane?! Jesi zalutao?! Svi turisti jedu u lučici.". To je istina. Turisti u Girneu jedu zaista u lučici, ali ja sam se danas dovoljno nagledao i naslušao onih paket aranžmanaca da bih radije jeo ovdje među lokalcima. Vegetarijancima se loše piše na Cipru, posebice na turskom dijelu Cipra. Kao i njihova turska braća na kopnu, ciparski su Turci pravi mesojedi. I hvala Bogu nisam vegetarijanac pa se s užitkom bacam na miješano meso s roštilja servirano s ajramom tj. jogurtom. Dobar tek.

DAN 3, 15.05.2011. - Za sve su krivi jebeni augustinci... (Bellapais, Catalkoy i Girne, turski Cipar)

Kako se čovjek iznenadi u četiri ujutro kada ti u muslimanskom svijetu umjesto budilice san naglo prekinu pozivi mujezina na molitvu s nekog od minareta. Moj hostel je nekoliko metara udaljen od gradske džamije. Iako sam istu jučer snimio, istog sam trena nekako na nju i zaboravio. I zamislite moj šok kada je prodoran glas u četiri ujutro počeo čitati retke iz Kurana kao da se mujezin kojem taj glas pripada tog trenutka nalazio u mojoj spavaonici. Pet minuta kasnije sve je bilo gotovo i mir je u Girneu ponovno zavladao, ali teško mi je bilo opet zaspati kao da se ništa nije dogodilo. Večeras će novi čepići za uši očito imati svoju premijeru.
U novijem dijelu grada sjedim na terasi turskog fast fooda. Preda mnom plavetnilo mora, uz mene betonska grdosija od hotela i casino. Nedjelja je ujutro i turske obitelji polako izlaze iz svojih kuća na nedjeljni doručak, a Simit Dunyasi je očito veoma "in" mjesto u Girneu. Veliki stolovi s već postavljenim tanjurima sa svakojakom hranom očekuju turske obitelji. Unatoč svom modernom interijeru i etikete fast fooda, Simit Dunyasi je zaista veoma ugodno mjesto za nedjeljni doručak. Da se razumijemo, nema ovdje hamburgera, cheeseburgera, pomfita i ostalog fastfoodovskog sranja, već isključivo lokalna fast food kuhinja poput raznih vrsta pereca i peciva uz koje idu dobri svježi sirevi, masline, svježe paprike i drugo razno povrće. Neizostavna je baklava i ostale slatke delicije turske kuhinje, sve odreda poprilično kalorično, ali sigurno te neće ostaviti gladnog. I tako su se svježi sir, masline, dva peciva i nekoliko baklava našli i na mojem tanjuru.
Sunce već prije podneva pristojno prži. Nebo je plavo, bez ijednog oblačka koji bi mogao barem nakratko sakriti to prokleto sunce dok se penjem uzbrdo prema Bellapaisu. Bellapais je selo smješteno na obroncima Kirenskog masiva iznad Girnea u kojem su tijekom 13. i 14. stoljeća Augustinci, pobjegli pred Arapima iz Jeruzalema, izgradili svoj gotički samostan. Lonely Planet spominje da od Girnea do Bellapaisa ima četiri kilometara, ali dok sunce peče, a ja se luđak penjem u planine, proklinjem i Lonely Planet i sebe što sam opet odlučio pješačiti iako mi to baš i nije neka omiljena zanimacija, ali uvijek se nekako navučem na to na svojim putovanjima. U glavi mi je još uvijek lanjsko iskustvo kada sam se u lipnju ja kreten išao penjati u južnoj Italiji do Ostunija i skoro otegnuo papke. Uspon do Bellapaisa nije nimalo lagan. Sunce samo otežava stvar. Boca vode je ubrzo prazna. A hlada nema. Tek asfaltirana cesta koja ide negdje uzbrdo, a sam ne znaš ni gdje joj je kraj i koliko uopće još ima do tog prokletog sela. Ona četiri kilometara navedena su samo za naivne strance. Uz cestu moderne vile, svaka druga s bazenom, koje su očito namijenjene bogatim zapadnjacima. Bogati Englezi prvenstveno u turskom dijelu Cipra kupuju jeftine nekretnine. Ili su bar kupovali. Jer kasnije saznajem od lokalaca da su mnoge od tih vila danas prazne budući da su Englezi usred globalne ekonomske krize zatvorili svoj novčanik. I zaista, većina tih velebnih i skupocjenih vila, jer su sigurno skupe s obzirom koliko su velike, imaju zakračunate prozore i vrata, bazene bez vode, a u dvorištima nema automobila.
Sat vremena nakon polaska iz Girnea napokon mi se ukazuje Bellapais i nekadašnji samostan koji dominira vizurom mjesta. Mimoilazim se s nekoliko starijih stranaca koji su vjerovatno taxijem došli do sela (jer druge opcije nema) i sada se pješke spuštaju dolje. Naravno, tako je lakše. Tako može svatko. Nakon tog prvog pogleda, treba mi još petnaestak minuta do sela. Glavna je ulica slikovita (ako izbrišemo horde turista), omeđena niskim kamenim kućicama, najčešće krem boje i prozora s drvenim škurama. Ali to je to. Izvan te glavne ulice, sporedne su potpuno neugledne uličice. I da nije tu gotički samostan Abbaye de la Paix ili, lokalno skraćeno Bellapais, bio bih veoma razočaran. No, upravo taj samostan spašava stvar. Smješten na litici, visoko iznad Girnea i Sredozemnog mora, na obroncima Kirenskog masiva, samostan je impozantna građevina, koja zaista dominira krajolikom, čak i u ruševinama. Odavdje se pruža prekrasan pogled prema moru i Girneu, a do njih prostor ispunjen onim vilama i bazenima koji iz visine još lakše upadaju u oči.
Samostan se počeo graditi 1198. godine, ali je većina izgrađena tijekom 13. i 14. stoljeća. S dolaskom Turaka, Augustinci su istjerani i samostan je dan na korištenje Grčkoj pravoslavnoj crkvi. Za razliku do gotičkih crkvi u Nikoziji koje su i dan danas u upotrebi kao džamije, Bellapais samostan je danas u ruševinama. Međutim, to ne umanjuje njegovu ljepotu i ubraja se među jedne od najboljih primjera gotike na Bliskom istoku. Uživam u miru klaustra, omeđenog s 18 gotičkih lukova, što je pomalo neobično ako se uzmu u obzir horde turista izvan samostana i neprestano izmjenjivanje buseva, kombija i taxija s kojima ti dolaze, a staje točno pred ulazom u samostan. U sklopu samostana je i restoran za naivčine koji će jedno jelo platiti nekoliko desetaka eura. Nakon razgleda sjedam u jedan od kafića i za pet eura pijem vjerovatno najskuplju limunadu na Cipru. Ubrzo se ponovno nalazim na onoj cesti s početka "belapajške" priče, ali ovaj put ide se nizbrdo. Na moje olakšanje.
Dolmus kojeg hvatam na pola puta prema Girneu pušta me na ulazu u Catalkoy, selo koje se nalazi sedam kilometara istočno od Girnea. Ovdje prema Lonely Planetu počinju plaže. U obližnjem supermarketu opskrbljujem se gvatemalskim bananama. Dečko koji ondje radi na korektnom engleskom objašnjava mi kako doći do najbliže plaže:
"Vrati se nazad ovom cestom u smjeru Girnea. Nakon stotinjak metara vidjet ćeš veliku Coca Cola reklamu. Tu skrećeš lijevo i hodaš ravno oko kilometar."
Zahvaljujem mu i krećem u potragu za Coca Cola reklamom. Globalizam je očito uvelike osvojio i Tursku Republiku Sjeverni Cipar! Kilometar nakon Coca Cole dolazim do obale. Zapravo prije same obale treba proći kroz otvor u željeznoj ogradi uz koju je osmatračnica, na kojoj se vijori na laganom povjetarcu sjevernociparska bijelo crvena zastava s crvenim polumjesecom i zvijezdom (po uzoru na onu tursku). Isprva se nećkam da li da prođem kroz ogradu s obzirom na tu osmatračnicu. Neće li me i ovdje možda smatrati tajnim agentom, špijunom velike i važne Republike Hrvatske? No, osmatračnica je čini se napuštena i u groznom je stanju. A i nekoliko lokalaca s druge strane ograde mirno se bavi ribičijom. Odlučujem riskirati. Jedva čekam da iz svog ruksaka izvučem ručnik i ispružim se na ciparskom pijesku, odmorim oči, siguran da sam daleko od mujezinskog šoka. No, uslijedio je hladan tuš. Pjeskovite plaže nema na vidiku. Obala je stjenovita. Sa svih strana vire oštre stijene i nema ni milimetra mjesta gdje mi se mogao staviti ručnik. Razočaran izlazim kroz onaj otvor u ogradi. Ribiči ostaju iza mene. Očito je ovaj dio ciparske obale jedino dobar za ribičiju.
No tada mi se osmjehnula sreća. Krajičkom oka registriram parkirani auto rent-a-carovskih crvenih tablica. Čini se prazan. Njihov vozač ili više njih moraju da su negdje u blizini. Odlazim do tamo i nedaleko auta preda mnom se otvara malena pješčana plaža. Spuštam se. Jedna lokalna obitelj izležava se na suncu. Malo dalje isto radi par stranaca. Kako nije još uvijek službeno počela sezona kupanja, veći dio plaže je u smeću. Očito da od lani smetlari ovdje nisu bili. Tu je i zatvoreni kafić s terasom koji očito čeka sezonu i još veću navalu turista na kirenijsku rivijeru. Ni s druge strane pogled nije lijep. Stijene i nekakva derutna zdanja, u daljini i nešto što liči na nekakvu tvornicu. No, more je prozirno čisto, a ja ipak pronalazim čisti dio plaže, stavljam ručnik i odlučujem uz dobru knjigu provesti koji sat u odmoru.
Navečer natrag u Girneu večeram u luci. Da, sa svim onim turistima. Priznajem, pokleknuo sam. Peder sam. Ali Lonely Planet, iako blati odreda sve restorane u luci zbog loše kvalitete hrane, hvali jedan jedini - Set Fish Restaurant. Sjedim na terasi s uživam u noćnom izdanju lučice u Girneu. Šetalište na lukobranu je osvjetljeno, kao i dvorac. Ljudi. Jedni večeraju, drugi uživaju u večernjoj šetnji. Glazba dopire iz nekih lokala.
Zbog mase Engleza u Girneu, većina restorana, kafića, trgovina, hotela i casina ima engleska imena. Ali unatoč tome, kuhinja u Set Fishu je ciparskoturska. I zaista za polizati prste. File ribe pečen s rajčicama, lukom i sirom u glinenoj posudi u pećnici je prava delicija. Žao mi je što sutra već moram napustiti Girne i što nema vremena za još jednu večeru. Jer ova je hrana čisto savršenstvo. Osim ribe, haloumi mi je također na tanjuru. Riječ je o lokalnom siru, zaštićenom u Europskoj Uniji kao autohtonom ciparskom proizvodu, koji se može jesti i sirov, ali najbolje je pečen i ciparski Grci i ciparski Turci jednostavno ne mogu bez nje. Trpaju ga u sebe za doručak, za ručak, za večeru, ali i između ta tri obroka, uvijek kada im se pruža šansa. Aromatičan ovčji okus i miris haloumija nije po svačijem ukusu, ali meni je odličan. Jebiga, gledam sad prethodni dan i vidim da sam i jučer završio dan esejem o turskoj kuhinji. Obećajem, sutra ću biti bolji i bacam se na post...

DAN 4, 16.05.2011. - Kupanje u gradu duhova (Famagusta, turski Cipar)

U hostelu sam upoznao Rusa. Ili možda bolje reći - Rus je nabasao na mene i čim je čuo da sam iz Hrvatske, počeo je s nekakvim sranjem o bratstvu i jedinstvo hrvatskog i ruskog naroda. Ha??? Izgleda raspušteno, duge masne brade i još masnije kose, bez pokojeg zuba. Kao da je netko oživio Rasputina, onog luđaka s ruskog carskog dvora s početka prošlog stoljeća. A tek kada mi je sinoć pokušao uvaliti nekakve knjige, naravno na ćirilici (što još i ne bi bio problem s obzirom da sam jedan semestar učio ćirilicu u osnovnoj školi i mogu je koliko toliko pročitati), i još nekakvo hindu điđi-miđi religijsko sranje, bio sam sto posto uvjeren da je jadni Rus zaista malo skrenuo s puta. Ujutro, iako sam toliko želio duže spavati i naspavati se s obzirom da imam večeras noćni let za doma, taj isti Rus lijepo me probudio ne bi li se pozdravio sa mnom i dao mi papirić sa svojim podacima u slučaju da jednog dana dođem u Moskvu. Do Moskve ću jednog dana vjerovatno i doći, ali da li ću njega nazvati?... Pa zamislite i sami...
Prerano probuđen i pomalo mrzovoljan, proklinjući Rusa, hvatam kombi za Famagustu, drugi najveći grad na turskom dijelu otoka i mjesto koje bi u normalnim okolnostima vjerovatno bilo preplavljeno turistima da nije ove jebene podjele. Put me vodi najprije uzbrdo, zavojitom, ali dobro asfaltiranom cestom preko Kirenijskog masiva. Zatim nizbrdo. I konačno, s druge strane masiva, ravnicom Mesaorijom, poprilično pustom, ravno prema Famagusti.
Famagusta, poznata i kao Gazimagusa, a još poznatija pod skraćenim imenom Magusa, drugi je najveći grad Turske Republike Sjeverni Cipar. Nakon pada križarskog grada Akre u arapske ruke 1291. godine, križari iz Svete zemlje, a s njima i basnoslovno bogatstvo, sele se na Cipar i posebice u Famagustu. Gotovo preko noći Famagusta se pretvorila u jedan od najbogatijih gradova istočnog Mediterana kao vrlo važna prekrcajna luka. Međutim, krajem 14. stoljeća ratovi između dva velika mediteranska rivala, Venecije i Genove, imali su velike posljedice na Famagustu. Đenovežani krajem 14. stoljeća uzimaju Famagustu u svoje ruke, prilikom čega dolazi do egzodusa velikog broja bogataša. Gotovo 120 godina kasnije grad uzimaju Mlečani koji grade veličanstvene zidine oko grada. No, ni Đenovežani ni Mlečani, ali ni Turci, koji Famagustu uzimaju 1571. godine nakon desetomjesečne opsade, nisu mogli povratiti nekadašnji sjaj stare Famaguste.
Iskačem iz dolmusa tik uz gradske zidine. Uzdižu se pokraj mene poput Golijata pokraj Davida. Svi znamo da su Mlečani bili vrsni graditelji. Venecija, mnogi naši gradovi u Dalmaciji poput Trogira, Šibenika ili Korčule, biseri su mletačke arhitekture, i nekako nas domaće više ni ne impresioniraju toliko. Pogotovo kada si njihovim ulicama prošetao nebrojeno puta. No, kada se udaljiš više od dvije tisuće kilometara od nekadašnje prijestolnice velike Republike Venecije, u jedan od najudaljenijih kutaka mletačkog lava, postaneš jebiga opet naprasno svjestan koliko su Mlečani bili veliki u svakom pogledu. Preko 3 kilometara dugački, 15 metara visoki i do 8 metara debeli, famagustini zidovi su jedan od mletačkih remek djela. A jutros ovo remek djelo zjapi prazno. Tek pokoji pješak, uz njega poneki automobil, prođe mimo mene preko mosta iznad nekadašnjeg jarka i kroz tzv. Kopnena vrata u stari dio grada. Penjem se na Ravelin, jedan od 14 bastiona na gradskim zidinama. Besplatno. Iako bi grad mogao dobro zaraditi na mletačkim zidinama, to se još nitko nije dosjetio učiniti. S Ravelina pruža se panoramski pogled na ograđeni grad. Na nakoliko mjesto uzdižu se masivne gotičke džamije, nekadašnje križarske katedrale, a pozadini, na suprotnoj strani od ove na kojoj se nalazim, gradsku pozornicu zatvara plavo Sredozemno more.
Spuštam se u turistički ured u sklopu bastiona. Par nezainteresiranih djelatnika pred uredom igra backgamon. Unutra drugi se Turčin upravo zabavlja nekakvom turskom sapunicom na prastarom televizoru. Ured više izgleda kao prostorija za registraciju zatvorenika u famagustovskom zatvoru, a najmanje kao turistički ured.
"Dobro jutro!", pokušavam otrgnuti Turčina od sapunjare. Gleda me ispod oka, kao da želi reći 'Što me sad zajebava ovaj stranac baš u trenutku kada je na televizoru Šeherezada'.
Jebala te Šeherezada i dao Bog da u životu od sada nadalje viđaš samo Babaroge.
"Znate li kada ide posljednji dolmus za Lefkosu?", pitam ga. U nadi je spas.
"Ne. Pitaj na kolodvoru.", odgovara mi i nastavlja svoje druženje sa Šeherezadom. U nadi je spas, ali ta nada očito brzo splasne u turističkom uredu u Famagusti u Turskoj Republici Sjeverni Cipar.
Vani se počinje sve više dizati temperatura. Na kolodvor mi se ne vraća. Odlučujem riskirati i pokušati uhvatiti dolmus negdje oko četiri-pet popodne. Iako na Cipru, bilo Grci bilo Turci, rano dižu ruke od posla, tada bi trebalo još biti dolmusa za sjevernu Nikoziju.
Uz nekoliko starih gotičkih crkvica, uglavnom sve odreda danas pretvorene u džamije ili posve napuštene (jedna od kojih je pripadala Armencima i čija je unutrašnjost prekrivena freskama, koje su danas u jadnom stanju, a crkva zapišana od skitnica i zasrana od raznih životinja, posebice golubova), dolazim do džamije Lala Mustafa Paše. Izgrađena između 1298. i 1326. godine, ova je džamija vjerovatno najbolji primjer gotičke lusinjanske arhitekture na čitavom Cipru. Građena je po uzoru na katedralu u francuskom Reimsu i teško je ne primijetiti sličnosti između ove dvije gotičke građevine. Jedina razlika koja danas odmah upada u oči je da je katedrala u Famagusti danas džamija. I tako od otomanske invazije 1571. godine. Fasada bi se mogla preslikati na bilo koju od gotičkih katedrala po kontinentalnoj Europi. Unutrašnjost je čisto bijela, pod pokriven tepisima, a tu je i nezaobilazni mirhab. I nakon četiri dana na Cipru širom razgoračenih očiju i razjapljenih usta ne mogu se prestati diviti križarskoj gotici koja je sveprisutna na ovom otoku.
Šetnja uz "primorski" dio zidina, naglo me vraća u stvarnost. Sudaram se s grobljem turskih mučenika i spomenikom za sve poginule s turske strane u sukobima između Turaka i Grka na otoku. Iako se posljednji pravi sukob dogodio 1974. godine, teško je zaboraviti da je ciparska prošlost zapravo i ciparska sadašnjost. Na turskom, engleskom i njemačkom, veliki natpis podno spomenika kaže:
"Attention! Armed Greek Cypriots and Greek thugs tried to eliminate everything Turkish to achieve enosis; in this cemetery lie Turks who, unarmed and defenceless, were martyred by Greek Cypriots & Greeks."
Druga strana vjerovatno na ovo ima svoju verziju priče. Povijest nikada nije jednostrana, bez obzira koliko se svaka strana trudila da ona takvom bude.
Varosia. Nema vjerovatno na Cipru većeg spomenika uzaludnosti tursko-grčkog sukoba od Varosije. Maras - tako Varosiju nazivaju Turci. Nekada je ovo bio grčki grad, udaljen tek nekih tisuću metara od turske Famaguste. Bio je to grad hotela, mnogi od kojih su bili visoke kategorije, grad skupocjenih trgovina, poput one Toyote ili Alfa Romea. Rivijera Famaguste, jedna od najpoznatijih na Cipru tijekom 60-tih i ranih 70-tih godina prošlog stoljeća. A onda je 1974. sve prekinula turska invazija na Cipar. Grci iz Varosije, s tek ponekom torbom i jedva malo više od odjeće koju su imali na sebi, pobjegli su pred Turcima prema većinski grčkom dijelu otoka. Vjerovali su da će se kroz nekoliko dana, ili u najgorem slučaju tjedana, vratiti u svoje domove. Do dana današnjeg to se nije dogodilo. Turci su ušli u praznu Varosiju i, umjesto da ju opljačkaju i sravne sa zemljom, kako to obično biva u ratovima, odlučili su je sačuvati onakvu kakvu su pronašli. U potpunosti su ogradili grad i proglasili ga 'restricted area' tj. zabranjenom zonom. Varosija je danas grad duhova. Ulice puste, hoteli i stambeni blokovi također, roletne napola spuštene na prozorima visokih blokova, zavjese se na istima vijore na vjetru. Navodno je u stanovima ostavljeno prljavo posuđe, a u trgovinama roba iz 1974. Sve zamrznuto u vremenu.
Ne treba mi puno da mi se nakon izlaska iz utvrđene Famaguste, prateći morsku obalu, preda mnom ispriječi visoki zid, a na njemu crveni znak s crnim vojnikom s puškom i natpisom 'restricted area'. U vidokrugu, bez pretjeranog pomicanja glave, nekoliko osmatračnica s vojnicima. Pokušavam proviriti kroz pukotinu u zidu. Osjećam oči kako me prate. Osjećam se kao da pokušavam proniknuti u neku top secret military secret, a ne uhvatiti samo dio jednog napuštenog grada u kojem nema ničeg u vojnom smislu prevažnog. Zviždaljka. Para tišinu. Nekome od onih vojničina na osmatračnicama je očito postalo presumnjivo što jedan stranac toliko njuši.
Okrećem se i uz Palm Beach Hotel odlazim na plažu. Ovaj je hotel jedini od svih onih hotela Rivijere Famaguste izbjegao da bude zatvoren u gradu duhova. Trenutno ga obnavljaju. Ispred njega polkilometarska pješčana plaža s ležaljkama i suncobranima za iznajmljivanje. Gotovo pusta. Tu i tamo grupica turista dođe prošetati se jednom od najbizarnijih plaža na jednoj od najbizarnijih granica na svijetu. Neki pokušavaju okinuti koju fotku. Zviždaljka para zrak. Ja kroz ručnik za kupanje okidam par fotki. Bond, Vedran Bond 007. Tajni agent SOA.
U pozadini plaže napušteni stambeni i hotelski blokovi Varosije. A onda malo niže niz pješčanu plažu zid naglo skreće prema moru i dijeli plažu na dva dijela - onu dozvoljenu i onu zabranjenu. Kratak pogled preko zida otkriva dva kilometara ničije zemlje i zatvorenu Varosiju napuštenih blokova i plaže. Nakon nje u daljini potpuno kontrast. Pune plaže i hoteli grčkog Protarasa. I grčkociparska zastava koja se na vrhu visokog, vjerovatno, hotela vijori na vjetru. Najradije bih volio okinuti jednu fotku, ali preblizu sam još jedne osmatračnice. Ova je smještena na samoj plaži i tek koji metar od mene. Ozbiljni me pogledi prate. Puštam tek neutralni smješak prema jednoj od najneneutralnijih granica na svijetu. Okrećem se prema hotelu.
Iako se lokalci još uvijek ne kupaju i u vodi je tek nekoliko ludih stranaca, odlučujem i ja biti jedan od tih luđaka. More je kristalno čisto. Ali hladno. I iako sam pobornik toplijih mora i osoba kojoj je čak i Jadransko more najčešće prehladno, ne mogu propustiti priliku da se okupam na ovom mjestu. Tko zna kada će mi se sljedeći put pružiti ovakva prilika. Možda jednog dana na granici Južne i Sjeverne Koreje. Kupanje na granici Libanona i Izraela već sam odradio. No ni tada nisam doslovno bio ovako blizu granice.
U pet popodne, dok je sunce još dosta visoko na nebu i žari, a vlaga u zraku visoka s obzirom da je ovo svibanj, odlazim do autobusnog kolodvora uhvatiti dolmus za Lefkosu ili sjevernu Nikoziju. Voze do sedam navečer, kasnije saznajem. Ali i ovako je dobro. Poslijepodnevno izležavanje na plaži dobar je kraj moje ciparske pustolovine. Dolmus je pun i juri ravnicom prema Nikoziji. Sat vremena kasnije, u Nikoziji, pustoš. Kao da je oglašena nekakva nuklearna opasnost i grad se ispraznio. Nema one dječurlije od prije par dana koja igra nogomet na nikozijskim ulicama. Nema onih jednodnevnih turista koji su u tursku Nikoziju došli iz grčke. Buyuk Han upravo zatvara vrata. I restorani su zatvoreni. Jedva jedvice uspjevam pronaći jedan otvoren, ne bih li još malo uživao u turskoj kuhinji i prolongirao ono neizbježno - prelazak granice u grčki dio otoka i naposljetku avion za doma.

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica