Tamo gdje sam stao... (Uvod)

Razmišljao sam dugo kako bih nazvao ovaj svoj najnoviji putopis. I ideje su dolazile i prolazile. Niti jedan naslov nije bio dovoljno dobar iz jednog jedinog razloga – sedam zemalja kroz koje mislim proći toliko su geografski, povijesno, gastronomski i uopće kulturološki različite da ih je teško povezati pod jednim naslovom. Koreja je tisućama kilometara udaljena od Burme i posve različite klime. Burma je pak nažalost već desetljećima pod čizmom vojne hunte dok Malezija uživa sve čari demokracije. Malezija je među najskupljim destinacijama u ovom dijelu svijeta, a u Laosu putnik može uživati vjerovatno za samo desetinu malezijske cijene. Laos je tradicionalna Azija, Singapur je čudo moderne arhitekture i tehnologije. Tajland je čuven po svojim plažama i razvikan u svijetu, dok s druge strane, određeni dijelovi Kine još uvijek traže svoje mjesto pod turističkim suncem.
A onda mi je sinulo. Bio sam prije tri godine u ovom dijelu svijeta i dok sam tada prošao Maleziju, Tajland i Kinu, ostala su ondje mjesta koja nisam stigao posjetiti. Singapur, Burma i Laos su zbog ograničenog vremena ispali iz itinerera. Koreja (Južna, naravno) tada nije bila u planu, ali kako se prostor Azije sve više otvara niskotarifnim avioprijevoznicima, ukazala mi se sada i prilika da za male novce «skočim» do korejskog poluotoka.
«Tamo gdje sam stao...» prikladan je naziv za putopis koji je neka vrsta nastavka onog iz 2006./2007. godine. Nadam se da ćete ga s užitkom čitati i prihvatiti kao što ste čitali i prihvatili sve one prethodne putopise kojima sam vas bombardirao u posljednjih nekoliko godna. I naravno, vaši komentari su uvijek dobrodošli...

DAN 1, 25.11.2010. - Susjedi se malo porječkali (Seoul, Južna Koreja)

Nisam još ni primirisao Južnu Koreju, čekao sam let na kairskom aerodromu kada su mi počele stizati poruke na mobitel: «Počeo je rat u Koreji! Sjeverna Koreja napala je Južnu!». Odmah sam se priključio na internet i uvjerio se da je Sjever zaista napao Jug, ali da su poruke o nekakvom ratu bile preuveličane. Susjedi su se jednostavno malo porječkali. Dvije Koreje redovito izmjenjuju paljbu preko granice, tek toliko da jedna drugu podsjete da je još uvijek tu te da svjetskim medijima dadu malo sočnog materijala. Istovremeno je u medije lansirana i vijest da, unatoč posljednjoj pogrančnoj paljbi, Sjeverna i Južna Koreja nastavljaju s planom zajedničke kandidature za domaćina svjetskog nogometnog prvenstva 2022. godine.
Istina, ovo je po mnogima najteži incident otkad je 1953. godine završio trogodišnji rat na korejskom poluotoku. Službeno, Sjeverna i Južna Koreja još uvijek su u ratu jer mirovni sporazum nikada nije potpisan, a 1953. korejski je rat završio tek jednostavnim primirjem koje je još uvijek na snazi. Ne vjerujem da će se ova pogranična paljba pretvoriti u nešto ozbiljnije pa stoga nisam ni poslušao savjete određenih ljudi koji su mi savjetovali da u Koreju ipak ne idem. Ostajem pri onoj svojoj – u životu treba riskirati.
Krenuo sam vlakom prije sad već tri dana iz Zagreba u Budimpeštu, prespavao jednu noć u Budimpešti ne htijući sljedeći dan buditi se u extra rane jutarnje sate. U Budimpešti sam Egyptairom odletio do Kaira, a zatim ubrzo nastavio za Kuala Lumpur. Nakon desetsatnog leta, u malezijskoj me prijestolnici dočekala vrućina i takva vlaga u zraku da sam si još jednom, baš uobičajeno za mene, rekao da sam lud i glup što konstantno izabirem vruće i vlažne destinacije, s obzirom da toplinu i vlagu ne podnosim. Čovjek uči na pogreškama, ali očito ne i ja. Odlučio sam prespavati u jednom od aerodromskih hotela i sačekati današnji let Air Asije za Seoul. Posljednjih šest sati leta. Zaista je dug put od Zagreba do Seoula.
Seoul Incheon Airport smješten je na otoku Yeongjong, u blizini grada Incheona, na sjeverozapadu Južne Koreje i glavna su vrata ove zemlje. Udaljen je čak 52km od Seoula. Riječ je o novom aerodromu, otvorenom tek 2001. godine, čudo moderne arhitekture i tehnologije. Stari aerodrom Gimpo, koji je puno bliži Seoulu, danas se koristi samo za domaće letove te dva-tri međunarodna leta prema Japanu i Kini.
Nakon vrućine Kuala Lumpura, u Seoulu me ponovno dočekuje hladnoća. Temperatura je jedva iznad ništice i bez puno razmišljanja vadim zimsku jaknu iz torbe. Već mi je sada jasno da ću teško preživjeti Seoul sa samo jednim trapericama, jednom tanjom majicom dugih rukava i jaknom. Pa makar se radilo i o samo četiri dana. Sva odjeća koju sam ponio iz Zagreba je ljetna.
Kombinacijom aerodromskom vlaka i podzemne dolazim nakon sat vremena do Mapo-gu četvrti u kojoj se nalazi moj hostel. No, hostel treba i pronaći. Seoul ima jako čudan sustav ulica i kućnih brojeva. Kućni brojevi dodjeljuju se redom kako se svaka pojedina zgrada izgradi. Tako na primjer zgrada s kućnim brojem 5 može u istoj ulici biti tik uz zgradu s kućnim brojem 155. Ni lokalci se ne snalaze posve po svom gradu. A s obzirom na kaos s ulicama i brojevima, upute kako do nekuda doći su opisne. Tako je moja uputa do Kim's Friends Backpackers hostela izgledala ovako: «Iz podzemne stanice Hongik Univ izaći kroz izlaz 1. Nastaviti ravno 3 minute. Skrenuti desno kada se ugleda SK benzinska (u gradnji). Hodati 10 sekundi do raskršća na kojem su 7/11, TGI Friday Restaurant i Buy The Way trgovina. Skrenuti u ulicu s Buy The Way trgovinom i nastaviti ravno do Family Mart 8 trgovine. Nakon nje slijedi Mod's hair Paris 9 frizeraj. Hostel je iza njega.»
Bilo kako bilo, Kima uspijevam pronaći. Hostel je čist, ima grijanje, u studentskoj je četvrti i okružen tisućama jeftinih kafića, restorana i trgovina, a u osmerokrevetnoj spavaonici zapravo nas nije osam,već samo dvoje. Ipak je ovo niska sezona.

DAN 2, 26.11.2010. – Kako jedu u Koreji? (Seoul, Južna Koreja)

Izlazim iz hostela relativno rano. Imam u Koreji samo četiri dana i valja ih dobro iskoristiti i preskočiti dugo spavanje. Za to ću imati vremena u Burmi, Maleziji, Tajlandu...
Još sam sinoć, po dolasku u Seoul, primjetio da je grad veoma moderan. Posvuda se uzdižu visoki moderni neboderi, između njih ubačene dosta nepregledne male betonske kućice, a sa svih strana blješte neonska svijetla. Zatim raznoraznih automata na svakom koraku. Teško je ne spomenuti, ali Seoul me jako podsjeća na Tokijo.
Moja četvrt je sveučilišna četvrt. Tu je Hongvik University, a nedaleko ih je još nekoliko. Četvrt je prepuna studenata i stoga je jeftinih restorana, barova, diskoklubova re raznoraznih trgovina ovdje u izobilju. Ne sjećam se da sam igdje drugdje vidio toliko njih načičkanih jedan do drugog, jedan iznad drugog.
Uzimam prepaid karticu za metro. To je poput one naše zagrebačke s jedinom razlikom što ova seoulska izgleda kao usb stick. Metro je razgranat po cijelom gradu i ima nekoliko stotina metro stanica. Seoul trenutno broji oko 11 milijuna stanovnika i jedno je od najgušće naseljenih područja na planeti. No, gužve nikada nema puno jer se ljudi ponašaju civilizirano, a i vlakovi prolaze svakih par minuta. Sve upute se daju na čak četiri jezika: korejskom, engleskom, kineskom i japanskom. A sad jedna zanimljivost: po završetku korejskog rata Južna Koreja bila je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, siromašnija čak od Gane. Onda je krenuo njen ekonomski uzlet i danas je Južna Koreja 17. ekonomija svijeta. U i ovoj 17. ekonomiji svijeta cijena jednosmjerne metro karte stoji 900 wona, odnosno 4,30 kune! Glavno da «naš» Bandić u Zagrebu govori o podizanju cijene karte javnog prijevoza na 25 kuna. Ipak mi imamo «viši» standard od Južnokoreanaca.
Dan provodim u razgledavanju kraljevskih palača. Krajem 14. stoljeća kralj Taejo, osnivač dinastije Joseon (koja je na korejskom prijestolju bila sve do početka japanske okupacije Koreje 1910. godine), utemeljio je grad Seoul kao novu prijestolnicu. Gyeongbokgung, Changdeokgung, Deoksugung, Changgyeonggung i mnogi drugi izgradili su tijekom stoljeća korejski kraljevi ili za sebe ili za svoje sinove prijestolonasljednike ili za svoje bake, majke, strine, koje su nekada bile kraljice, a nadživjele su svoje muževe. Svaka od palača izgrađena je u tradicionalnom korejskom stilu, volim reći «pagoda stilu», u drvu i strogo prateći pravila izgradnje u vrijeme Joseona – smjer palače je sjever-jug, s tri strane okružena je brdima, a četvrtu, južnu zatvara potok. Jako se pazilo, i još dan danas pazi, na feng shui ili ying & yang. Pa ying & yang su uostalom i na današnjoj korejskoj zastavi.
Palače su okružene prekrasnim vrtovima s umjetnim jezercima, u Changgyeonggungu čak društvo posjetiteljima prave šarolike mandarinske patke, i sve se doima idilično. Čak je i sunčano. Ali hladno. Temperatura je konstantno tek koji stupanj iznad nule. Turista je začudo malo. Izuzev pokoje grupe Kineza i Japanaca, stranaca je jako malo. Zapadnjake se može prebrojati na prste jedne ruke.
Kada ovako gledam palače, hramove i tradicionalne korejske kuće, tzv. hanok, napravljene od drva, krovova valovitih linija, ne mogu se oteti dojmu koliko me Seoul podsjeća i na Peking. Korejski glavni grad zanimljiva je fuzija Tokija i Pekinga. Nije ni čudno jer se Koreja upravo nalazi između dva diva – Japana i Kine.
Kada sam u nekoj zemlji, volim probavati lokalnu kuhinju. Nisam poput nekih da dođem u Pariz i jedem u McDonaldsu ili KFC-u. Ima ih i ovdje na svakom koraku, ali radije ću jesti u nekom tipičnom korejskom restoranu. Sinoć sam probao tteokbokki, rižini štapići u ljutom umaku, koji su najčešći korejski snack. Mogu se dobiti po restoranima, po uličnim štandovima, a porcija rjetko košta više od 12-13 kuna. I nisu uopće toliko ljuti koliko se očekuje.
«Spicy?», pitam sinoć prodavača na štandu.
«Very.», odgovara mi.
Na kraju sam ostao ugodno iznenađen da ljuta hrana u Koreji baš i nije jako ljuta. Očito Koreanci ne podnose dobro ljutu hranu pa im je tek lagano ljuta hrana već automatski preljuta. Smijao sam se sinoć kod štanda s Koreancem i njegovom curom koji nisu mogli vjerovati da tako lako gutam te rižine ljute štapiće.
Danas po preporuci Lonely Planeta odlazim na večeru u jedan jeftiniji korejski restoran. Sadongmyeonok je smješten u četvti Insadong, poznatoj po restoranima i shoppingu. Tradicionalno je i on u drvu i očito je jako popularan među stanovnicima Seoula. Grupica sredovječnih Koreanaca u odijelima s kravatama (vjerovatno su nakon posla u nekom od velikih korejskih konglomerata poput Hyundaija, Samsunga, Kije ili sličnih, odlučili nešto pojesti i malo popričati); grupa studenata u casual odjeći; tri bakice koje su očito u Sadongmyeonok došle na redovitu porciju hrane i druženja; jedan mlađi par... I ja, jedini stranac. I osjećam se posve ugodno.
Naručujem mandutguk, juhu s ogromnim mesnim okruglicama (valja reći da ovako velike okruglice u životu nisam vidio), te haemul pajeon, a tako Koreanci zovu velike slasne palačinke (meni više nalik na omlet) s povrćem i velikim komadima hobotnice i morskih plodova. A sve popraćeno kimchijem, tj. ukiseljenim povćem ili rjeđe morskim plodovima. Kimchi je u Koreji ono što je nama uz naša jela salata i kimchija ovdje ima u nebrojeno mnogo varijanti. Teško je pronaći u različitim restoranima isti kimchi. Neki je i ljut, ali opet kažem, nakon meksičke, kineske ili malezijske kuhinje, nedovoljno ljut.
Voda je u Koreji uvijek besplatna i, nisi ni sjeo, a već je na stolu. Nije kao kod nas da moraš u restoranima moliti da ti donesu vodu, a i onda ti ju donesu flaširanu i naplate kao da je obogaćena zlatom i dragim kamenjem.
Također, što se tiče kulture jedenja, za razliku od svojih susjeda Kineza i Japanaca koji jedu drvenim i plastičnim štapićima, Koreanci se isključivo koriste metalnim. To je tradicija Joseona čiji su kraljevi jako strahovali da ih okolina želi otrovati pa su jeli srebrnim štapićima jer su smatrali da srebro potamni u doticaju s otrovom. Obični ljudi počeli su ih imitirati, naravno da srebro nisu koristili, već obične metale. Postoje i žlice, a one se u Koreji koriste isključivo za juhu i rižu.
Od ogromne ukusne porcije u Sadongmyeonoku dosta je ostalo jer jednostavno ne uspijevam sve utrpati u sebe. A cijena sasvim pristupačna – 70kn. Cijene su općenito u Koreji jako slične našima ili čak niže od naših. Hrana i piće su tu negdje, javni prijevoz je jeftiniji, ulaznice također pa tako ulaznica za svaku od palača dođe između 5 i 15kn. Jedina je razlika standard – gdje je njihov životni standard u odnosu na naš!

DAN 3, 27.11.2010. – Muškarci sa ženskim torbicama (Seoul, Južna Koreja)

Sinoć kada sam se vratio u hostel, primjetio sam da su svi kreveti u spavaonici zauzeti. Znači, imam nove cimere. Negdje u rano jutro otkrio sam da se ne radi o cimerima, već pet-šest cimerica koje su se nakon lumpovanja po barovima i diskoklubovima odlučile oko 2-3 ujutro vraćati u hostel u grupicama od po dvije. Naravno, bilo je tu kokodakanja do mile volje, ne obazirući se da netko u 2-3 ujutro možda i spava.
Kada sam se malo prije osam pojavio pred Lotte Hotelom, u centru grada, totalno sam neispavan. A pred ovim petozvjezdašem sam zato jer odavdje kreće tura za demilitariziranu zonu, strogo čuvana granica između dviju Koreja. Granica je svega 55km udaljena od Seoula pa stoga još više je fascinantan polagani tempo života u ovom gradu. Čini se kao da se nitko ne zabrinjava previše tom činjenicom. To je na primjer udaljenost između Zagreba i Karlovca.
No, od izleta ipak ništa. Kako su se Koreje malo porječkale, do daljnjega su otkazani svi turistički obilasci granice. Kažu mi u agenciji da su jučer zvali moj hostel i zamolili da mi proslijede obavijest. Ne znam da li lažu ili su stvarno zvali hostel, a ovi mi nisu rekli, ali do mene obavijest nije došla.
Ne znam što da radim ovako rano ujutro. Kod nas u osam sve već vrvi životom, ali ovdje ljudi na posao uglavnom odlaze tek u deset. Vani je još uvijek polumrak, hladno je za popizditi, ulice su skoro pa prazne, a trgovine i kafići skoro svi zatvoreni. Nalazim nekakav lanac francuskih slastičarnica i sjedam da se malo ugrijem i da nekako izgubim barem sat vremena. Moram lastminute organizirati današnji dan.
Odlučujem dan provesti u laganini šetnji gradom posjećujući gradske tržnice i parkove. No, prvo odlazim do glavnog turističkog ureda u centru grada po karte i informacije u vezi sutrašnjeg skijanja. Seoul je nevjerovatno turistički orijentiran grad. Posvuda su info punktovi za turiste (u svakoj ih je četvrti po nekoliko), sve oznake su uz korejski i na engleskom, a turist može u svako doba dana ili noći nazvati besplatni broj telefona gdje će dobiti željene informacije ili gdje će mu netko pomoći preko telefona u komunikaciji s npr. taksistom ili konobarom u restoranu. Koreanci jako slabo govore strane jezike, ali svaki nabacuje nešto pidgin engleskog, zatim je tu nezaobilazna upotreba nogu i ruku i uvijek prisutan osmjeh. I komunikacija ipak najčešće funkcionira. Koreanci su jako ljubazan, nasmješen i susretljiv narod. Usudio bih se reći da su čak susretljivi i od Japanaca. Imam osjećaj da znaju malo više od Japanaca uživati u životu. A turist je za njih svetinja. Stvarno se čovjek osjeća ugodno u Koreji.
Vani lagano pada susnježica koja se s vremenom pretvara u snijeg. Tek toliko da zabijeli krovove starih korejskih kuća u Namsangol Hanok Villageu, muzeja na otvorenom gdje su premjestili nekoliko starih hanoka koji su nekad bili razbacani po čitavom Seoulu. U jednoj od tih starih korejskih kuća danas se nalazi čajana pa iskorištavam priliku za kratak predah uz čaj od marelice. Sjedim na drvenom podu, ispod mene ondol tj. tradicionalno korejsko podno grijanje. Gledam kroz prozore. Vani počinje izlaziti sunce, ali svejedno je još uvijek jako hladno.
Seoul je i jedna velika tržnica. Tržnica i robnih kuća na svakom je koraku. Ali i njihove tržnice više nalikuju robnim kućama, nego tržnicama u našem poimanju te riječi. Na nekoliko katova u zatvorenom prostoru nalazi se npr. u Dongdaemun Marketu porazbacana svaka vrsta tkanina; u Namdaemun Marketu nema čega nema, od robe do hrane; Noryangjin Market je zapravo jedna ogromna ribarnica, koja se veličinom može mjeriti samo s čuvenim Tsukijijem u Tokiju; Yongsan Market je prepun svakojake elektronike, no čini mi se da cijene baš i nisu kompetitivne u odnosu na tokijsku Akihabaru. Bilo kako bilo, svaka od tih tržnica je toliko velika da se bez puno razmišljanja čovjek lako može pogubiti.
A onda su tu moderne robne kuće. Iza svakog ugla je barem jedna i nerjetko imaju i deset katova. Čini se da se Koreanci furaju na marke pa je svaka prepuna Chanela, Armanija, Versacea, Louis Vuittona i sličnih. Ne mogu se odlučiti da li sam u Americi vidio veći konzumerizam od ovog u Koreji.
A što se tiče odjevanja, u Koreji se i muškarci i žene jako lijepo i zapadnjački odijevaju. Nema eksentricizma kao što se viđaju po Japanu. Elegancija živi u Koreji. Jedino čudno je vidjeti dečke kako uokolo bez beda nose ženske dizajnerske torbice. To je u Koreji trenutno jako in. I očito nikoga to ne zabrinjava previše. Muškarci sa ženskim torbicama... Kako bi to samo izgledalo kod nas...
S Namsana, jednog od brijega koji okružuju Seoul, a do čijeg vrha vozi moderna žičara, bacam pogled na grad koji je danas obavijen maglom. Sunce tu i tamo proviri, ali nikako njegove zrake konačno razbiju tu maglu. Posvuda na tornjevima, kao uostalom i po ulicama, nalaze se reklame onih poznatih korejskih multinacionalnih konglomerata – Hyundai, Samsung, Kia, LG... Većina ljudi radi u tim konglomeratima, a kod nas su oni malo poznati. Na primjer za Hyundai znamo da proizvodi aute, ali tko zna da proizvodi i televizije ili dvd playere. Samsung je poznat po elektronici, ali ja sam u Seoulu naišao i na trgovinu Samsung Fashion. Zamislite jedna prijateljica sretne drugu na ulici i ova je pita: «Što to nosiš na sebi? Super izgleda!». Druga joj odgovori: «Nosim Samsunga. Baš je udoban.»
Navečer metroom odlazim na drugi kraj grada, u Bucheon. Zapravo je to nekada bio poseban grad, ali ga je Seoul progutao i danas pripada širem metropolitanskom području Seoula. Kako je rush hour, malo je gužve u metrou, ali opet sve funkcionira civilizirano. Ljudi se zabavljaju sa svojim mobitelima. Uglavnom gledaju televiziju jer ovdje u Koreji imaju drugačiji sustav mobilne mreže koji im u bio kojem trenutku omogućuje da gledaju televiziju. Izvuku samo kratku antenu i na mobitelima gledaju uživo televiziju.
U Bucheon dolazim iz jednog jedinog razloga – na skijanje. Da, dobro ste me čuli. Skijanje u gradu. Woongjin je ogroman zabavni kompleks koji uključuje Waterdoci (zatvorene bazene s toboganima), Kidsdoci (igraonica za klince), Golfdoci (golf teren gdje ljudi nabijaju golf lopticu i tako vježbaju snagu i daljinu) te Snowdoci (dvorana za skijanje).
Snowdoci je jedna od 12 skijaških dvorana na svijetu i prva u Koreji. Sastoji se od glavne staze dužine 270 metara i širine 40 metara te pomoćne staze dužine 70 i širine 30 metara koja se uglavnom koristi za sanjkanje. Također, na jednom dijelu staze nalazi se i funpark za snowbordere te dio za mogulsko skijanje. Staze imaju nagib plavo-crvene staze, a do vrha vozi pokretni tepih što baš i nije lako jer skijaš ne može odmoriti noge, a i tepih je dozlaboga spor. Snijeg je naravno umjetni, ali kako temperaturu u dvorani održavaju na koji stupanj iznad nule, on je dosta mekan i vodenast, nalik prirodnom proljetnom snijegu. Skijaši su uglavnom početnici i rjetko se tko od njih usudi otići do vrha, na dio koji se deklarira kao crveni. Snowdoci je odličan izbor za učenje skijanja, kao i za one koji žele skijati u ljetnim mjesecima jer je dvorana otvorena kroz čitavu godinu.

DAN 4, 28.11.2010. – Južnokorejsko skijanje (Phoenix Park, Južna Koreja)

04:45 – to je vrijeme kada sam se danas probudio. Iz dana u dan budim se rano, a liježem kasno. Želim što bolje iskoristiti svoja četiri dana u Koreji. I ta totalna neispavanost je sve očitija – podbuhlost, crvene umorne oči. Bojim se pogledati se u ogledalo.
Jučer su mi u KTO-u (Korea Tourist Organization) rekli da je Phoenix Park upravo otvorio skijašku sezonu. Kako je u Seoulu jučer sitno padao snijeg, tako je padao i u planinama. Naravno, puno više. Napadalo ga je na pojedinim mjestima oko 15cm. A iz Seoula je odmah u pogon stavljen skibus direktno do Phoenixa. I što je još najbolje od svega, taj skibus ima stanicu u mojoj četvrti. Rečeno mi je uz stanicu metroa, izlaz 5, preko puta Kentucky Fried Chickena.
Jutros sam ja tamo. Ali ispred KFC-a ne postoji stajalište autobusa, već je jedna stanica 50-tak metara niže, a druga je točno po sredini avenije skoro pa ispred KFC-a. Pitam ljude, ali nitko ne zna. Ipak je ovo tek drugi dan da taj skibus vozi. Čekam ispred KFC-a spreman da ću najvjerovatnije morati u zadnji čas pretrčavati aveniju kada se odjednom bus zaista pojavljuje i to točno ispred KFC-a. Niti na jednoj niti na drugoj stanici, samo sva četiri žmigavca, što je malo čudno s obzirom da se pravila u Koreji strogo poštuju. Vozač čeka još koju minutu ne bi li eventualno još netko išao, no i ovako je bus skoro pa dupkom pun.
Vani je oblačno i hladno. Postaje sve tmurnije što se iz Seoula dižemo u planine i nastavljamo dalje prema sjeveroistoku zemlje. Moderna autocesta cijelim je putem, a do skijališta su oko dva sata vožnje. Na drugoj polovici puta oko nas je već više snijega, ali zato postaje i sunčanije. Putem se primjećuje tek pokoja kućica, uglavnom prizemnice, i primjećuje se da je ostatak Koreje, izvan Seoula i Busana zaista slabo naseljen.
Skijalište Phoenix Park je skijalište novijeg datuma i jedno od onih planski izgrađenih skijališta. Ovdje je hotel do hotela, neki od njih su visoki neboderi, ali opet nije toliko prenakrcano i megalomanski bez urbanističkog plana kao što je to slučaj s Banskom, bugarskog skijališta koje sam posjetio u trećem mjesecu.
Skikarta za cijeli dan dođe 69000,00 wona ili 330kn, što je otprilike cijena skijaške karte u Austriji ili Švicarskoj. Ali ovdje se za tu cijenu dobije puno duži skidan – počinje u 08:30, a završava tek u 17:30. Ni rentanje nije preskupo.
Skijalište je srednje veliko, nalazi se na obroncima planine Taegi i prostire se od 700 do 1050 metara nadmorske visine, ima ukupno 12 staza i 9 liftova. Ponos skijališta je tzv. Panorama Slope, staza duga 2.2km, a do čijeg se početka na vrhu planine dolazi modernom Doppelmayr gondolom ukupne dužine 3.7 kilometara. Staze su u pravilu crvene, nešto malo plavih i crnih, ali tako dobro pripremljene u kombinaciji prirodnog i umjetnog snijega da do kraja dana skoro da i nema hupsera. Tome pridaje činjenica da je snijeg u Koreji nešto suši i kao takav sličniji je američkom, nego našem. Stazama je očito ratrak dosta puta prošao. A i temperatura je cijeli dan -4, -5, -6 Celzijaca. Bez obzira što je sunčano jer do Koreje uvijek dopiru hladni sibirski vjetrovi pa je osjećaj hladnoće još veći. Sibir je tu iza ugla. Sve u svemu, jedno od bolje pripremljenih skijališta na kojem sam imao priliku skijati.
I svi zaposlenici na skijalištu super su ljubazni: pri svakom ulazu na sedežnicu dočekuje vas nasmiješeni «anyong haseyo» ili «dobar dan», a na izlasku na drugom kraju isto tako nasmješeni «anyong hi gaseyo» ili «doviđenja». Kultura skijaša je na zavidnoj razini, a svi skijaju i bordaju zavidno dobro. Teško se na skijalištu viđa istovremeno ovoliko puno dobrih skijaša. Početnici uvijek ostaju na lakšim stazama i ne pokušavaju nikakve herojske pothvate, ali u oči mi upada da onih skijaša iznad 40 godina gotovo i da nema. Sve su mladi. Nažalost, bordera je puno više od onih na skijama. I na kraju je iznenađujuće da Koreja, uz ovakve skijaše i bordere i ovako dobro pripremljena skijališta, nikada nije dala nekog svjetski poznatog skijaša ili skijašicu, bordera ili bordericu.
Skijalište je također veoma šaroliko jer su istočnjaci, a time i Koreanci, poznati po ljubavi za živim bojama. Tako svatko ovdje ima skijašku obleku druge broje, kričave su očito in, a jednostavne bijele, crne, crvene su out. Ja u crnom očito sam out za Koreju.
Što se tiče hrane na skijalištu, postoje velike menze slične studentskim, kao i čitav niz malih štandova nalik na onaj naš na vrhu crvenog spusta na Sljemenu, a cijene su smiješno male – ogromnu porciju istočnjačke juhe s debelim rezancima, škampima i povrćem plaćam svega 5500 wona ili 26,50 kuna.
Odličan skijaški dan završavam u Seoulu gozbom u korejskom ribljem restoranu na gornjem katu Noryangjin ribarnice. Zamislio sam isprva probati juhu od psećeg mesa, čak su mi u turističkom uredu preporučili i restoran, ali kako je nedjelja, on je zatvoren. U Koreji jedu pse, ali suprotno uvriježenom mišljenju, samo u točno određenim restoranima, a oni baš i nisu na svakom koraku. Iako sam imao dobru namjeru, džukelu ipak na kraju nisam probao.
Tako na ribarnici umjesto džukele, za predjelo uzimam drugi korejski specijalitet – sannakji. Sannakji su žive male (baby) hobotnice koje se još migolje na tanjuru. U ustima osjećaš njihove priljepke. Ludo. Morao sam to snimiti jer mi doma ne bi vjerovali. Glavno jelo je puno normalnije – pun tanjur velikih pravih grilanih škampa. Toliko ih je da se prežderavam. Nisu to oni naši «nazovi-škampi», a niti su tako skupi. Pokušavam to zaliti korejskim vinom, ali očekivano vino zapravo je više neka vrsta likera i okusa poput vodice za ispiranje usta. Vidio sam da Koreanci to piju kao vodu, ali ne hvala. Sada barem znam da uz turski yeni raki postoji još nešto slično odvratno. «Pass.», rekli bi Englezi.

DAN 5, 29.11.2010. – Hoće li Pyongchang napokon dobiti olimpijske igre? (Yongpyong, Južna Koreja)

Danima neposredno pred dolazak u Koreju redovito sam provjeravao kakvo je stanje u Yongpyongu. A Yongpyong je najveće skijalište u ovoj zemlji i jedno od onih koje svake godine među prvima otvara svoja vrata. Phoenix Park je jučer uletio neplanirano, ali odlazak u Yongpyong i skijanje u Yongpyongu moja je najveća želja otkad sam kupio aviokartu za Koreju i počeo planirati put.
Na istočnom seoulskom kolodvoru uzimam bus za Henggye, skijalištu najbliže veće mjesto. Busevi idu svakih 45 minuta do sat vremena i da bih imao dovoljno vremena za skijanje, i danas se moram probuditi rano. Dobro, nije baš ni da sam se naspavao. Moj novi cimer Židov cijelu je noć ulazio i izlazio iz sobe, lupao vratima, ne obazirući se da je još netko u sobi tko pokušava spavati. Tipično za Židove.
Put do Yongpyonga opet vodi na istok, većinu vremena istim putem kao jučer za Phoenix Park. I Phoenix Park i Yongpyong nalaze se u istom okrugu – Pyongchang. Onima koji su upućeni u zimske sportove, Pyongchang vjerovatno zvuči poznato. Naime, Pyongchang se kandidirao za zimske olimpijske igre 2010. i potom 2014. godine, no oba je puta tijesno izgubio najprije od Vancouvera, a potom od Sochija. Bila su to najnapetija glasovanja u povijesti Međunarodnog olimpijskog odbora. No, Pyongchang se nije predao te se opet kandidirao – za olimpijske igre 2018. godine. Cijela Koreja, a posebice okrug Pyongchang živi za te igre i posvuda su reklame. U Seoulu sam naišao na veliki videozid. Bile bi to tek treće zimske olimpijske igre na azijskom kontinentu, nakon japanskih Sappora i Nagana. Južna Koreja ima inače iskustva s organizacijom olimpijskih igara jer je Seoul 1988. godine bio domaćin ljetne olimpijade. Velik dio infrastrukture u Pyongchangu već je izgrađen, uključujući i skijalište Yongpyong te obližnji teren za biatlon. Prije nekoliko godina Pyongchang je bila i stanica svjetskog skijaškog kupa. I malo je reći da je Pyongchang favorit za 2018. godinu. Držim palčeve!
Henggye je mali gradić, posve nezanimljiv, s jednom glavnom ulicom uz koju su smješteni barovi, restorani, trgovine te poneki hotel za one koji ne žele plaćati skup smještaj u Yongpyongu. A do Yongpyonga ima samo desetak minuta i postoji besplatni skibus koji vozi svakih sat i pol.
Sam Yongpyong je planski izgrađeno skijalište. Uglavnom se najviše primjećuju veliki hoteli u kojima je nakon skijanja moguće u bazenima odmoriti noge. Zatim su tu supermarketi te, na skijalištima uvijek nezaobilazne, trgovine skijaškom opremom. U njima nailazim na najnovije modele skija, uključujući i Elan, ali cijene su gotovo dvostruke od onih kod nas pa zaključujem da je skijanje ovdje elitni sport. Valja spomenuti još jednu zanimljivost. Još jučer u Phoenix Parku primjetio sam dosta skijaša u skijaškim jaknama raznih reprezentacija poput švedske, švicarske, španjolske, a vjerovali ili ne i Hrvatske. Danas sam u jednoj od trgovina skijaškom opremom dobio i odgovor – neka japanska firma prodaje skijaške jakne s hrvatskim kockicama i grbom.
Skikarta ima sličnu cijenu kao i ona u Phoenix Parku – 65000,00 wona ili oko 312 kuna. Skirent je 26000,00 wona ili oko 125 kuna, a skije su i ovdje uglavnom starijeg izdanja, čak i nekoliko sezona. Dok su prekjučer u dvorani uglavnom forsirali Headice, a jučer Nordica skije, danas u Yongpyongu na red su došle i Rossignolke, s logotipom Yongpyonga. Na skirent pultu cura me pita odakle sam. Kažem joj iz Kroatije. A ona će meni: «Nemate li tamo olimpijsku pobjednicu?».
«Naravno. Naša Janica!», odgovaram joj ponosno i dodajem: «Na olimpijadi u Salt Lake Cityju osvojila je tri zlatne i jednu srebrnu medalju, a u Torinu još jednu zlatnu i jednu srebrnu.»
«Very good skier.», kaže mi ona, a kako čak i ovdje u dalekom Yongpyongu znaju za našu Janicu Kostelić, ovo je skijalište dobilo kod mene dodatne pluseve.
Yongpyong je najveće korejsko skijalište, ali njegov veći dio nije još uvijek otvoren zbog nedostatka snijega. No i ovdje topovi rade punom parom pa je za očekivati da će se uskoro otvoriti i druge staze. Vrijeme je pogodno, na najnižem dijelu skijališta oko 2 Celzijaca, gore malo hladnije, ali bez onih hladnih vjetrova kao u Phoenixu pa je puno ugodnije. Sunčano je.
Žice su sličnog datuma kao u Phoenixu, uglavnom četverosedežnice (čini se da ih jako vole u Koreji) te poneka trosedežnica, a tu je i moderna gondola koja vozi na sam vrh skijališta na planini Balwangsan na oko 1450 metara nadmorske visine.
Staze su i ovdje dosta dobro pripremljene, tek se na kraju dana pojavljuje nešto leda što očito moje jadne Rossignolke baš i ne podnose dobro, a hupsera je opet neznatno. Konfiguracijski Yongpyong je puno zahtjevnije skijalište od Phoenix Parka. Staze su uglavnom crvene i crne, tek s ponekom plavom. Skijaša je daleko daleko manje nego u Phoenixu, možda zato jer je ponedjeljak, a možda i zato što Phoenix u ovom trenutku ima puno više otvorenih staza od Yongpyonga. Skijaši ni ovdje nisu loši, ali neusporedivi s kvalitetom koju sam jučer vidio u Phoenix Parku.
Između skijanja nalazim predah za kkultare, tradicionalni slatkiš korejskog dvora od meda i šećera, a radi se tako da se naprave extra tanke niti od kojih se onda rade mali zamotuljci u čijoj sredini je ili lješnjak ili badem ili nešto slično. Slatko, ali ne preslatko, nešto između slatke vune i baklave. Inače, kkultare je simbol dugog života, zdravlja, dobre sreće i ostvarenja želja.
U Yongpyongu osoblje koje radi na skijalištu još je ljubaznije. Osim već poznatog 'dobar dan' i 'doviđenja' na ulasku odnosno izlasku sa žičare, ovdje i na ulasku i na izlasku dobiješ još i dubok naklon. A naklon mora biti uzvraćen naklonom pa mi se od tolikog klanjanja nakon nekoliko vožnji sedežnicom već i vrti u glavi. I uvijek srdačan osmjeh. Ipak je geslo ovog skijališta – «Smile. Yongpyong.». Zaista bih volio da napokon dobiju te olimpijske igre.
Preko Henggyea vraćam se u Seoul, ovaj put u autobusu s pravim kožnim foteljama. Autobus je uobičajene dužine, ali ima svega 34 sjedala. Zaslon se može spustiti skoro u krevet pa iskorištavam priliku da se malo naspavam.
Budim se na ulasku u Seoul. Rush hour je i gužva je. Ali nezamjetna ako se uzme u obzir da ovaj grad ima 11 milijuna stanovnika. Nigdje se ne stoji u kolonama. Vozi se. Usporeno, ali vozi se. Gledam i odjednom vidim zašto. I ovdje vlada civiliziranost. Nitko se ne ubacuje ispred nikoga, nitko ne vara, svi nastavljaju u svojim trakama i – promet teče. Kad se samo sjetim Zagreba...
Uzimam stvari u hostelu (i još jednu veliku putnu fritulu punjenju otopljenim šećerom i lješnjakom na koje sam se navukao, a koje jedna draga gospođa spravlja na štandu nedaleko hostela) i put Incheona. Vrijeme je da se napusti Južna Koreja iako bih ovdje proveo i sav svoj odmor koliko me se dojmila. Nije skupa, sve je sređeno i civilizirano, hrana je za polizati prste, a najbolje u Koreji su ljudi, toliko ljubazni da će mi vjerovatno sada teško pasti ovaj drugi dio puta po jugoistočnoj Aziji gdje ja neću biti čovjek, već hodajući novčanik.
Nakon predugog čekanja za check-in na Air Asijin let za Kuala Lumpur od gotovo sat vremena i neugodnog iznenađenja da su sve trgovine, barovi i restorani na ovom aerodromu već u 22:30 zatvoreni, s dozom tuge ulazim u avion. Prisjećam se svoja naporna, ali prekrasna četiri dana u Koreji i znam samo jedno – volio bih se vratiti...

DAN 6, 30.11.2010. – Zemlja svemoćnih generala (Yangon, Burma)

Toliko sam neispavan i umoran nakon četverodnevnog jurcanja po Koreji da sam let natrag do Kuala Lumpura u potpunosti prespavao. Nisam ni ušao u avion, a već je kapetan dao znak za slijetanje.
Kuala Lumpur je po običaju vruć i vlažan. Već u ranojutarnje sate temperatura je iznad 30 stupnjeva što je, nakon korejske nule i minusa, za mene potpuni šok.
Kako do leta za Yangon imam preko jedanaest sati čekanja, razmišljao sam da bih iskoristio to vrijeme za odlazak do centra Kuala Lumpura da se malo prošećem. Postoji bus od aerodroma do glavnog željezničkog kolodvora za sitnih 9 ringita, a na aerodromu je i garderoba pa ne bih trebao tegliti svoju torbu u centar. Ali naposljetku sam shvatio da mi jednostavno godi da ostanem tu gdje jesam, surfam internetom s obzirom da je na aerodromu besplatan wifi internet, malo se prežderavam u nekom od fastfood restorana i obnovim svoj blog koji već danima nisam ni taknuo s obzirom da u Koreji vremena za pisanje baš i nisam imao.
Vrijeme iznenađujuće brzo prolazi i nisam ni rekao keks, a već je došlo vrijeme da se chekiram na Air Asijin let za Yangon. Ova aviokompanija zaista pokriva skoro čitavu Aziju, a cijene su joj toliko oku ugodne da mogu i zažmiriti na naguravanje i neudobnost sjedala. I za razliku od europskih niskotarifnih prijevoznika, Airasijino osoblje barem ima osmjeh na licu.
I ovaj let iskorišavam za odmor i opet nisam ni primjetio, a već se avion spušta za Yangon. Nisam ni primjetio kada su prošle stjuardese s burmanskim imigracijskim listićima za ispunjavanje, ali kada sam otvorio oči, jedan se uredno našao u mom krilu.
Vizu za Burmu sredio sam neposredno prije dolaska u Aziju i to u Beogradu. Osim ludih pitanja u formularu tipa 'vaša visina', 'vaša boja kose', 'vaša boja očiju' ili 'vaša boja kože', nikakvih problema s ovom vizom nije bilo. Burma se želi probiti na svjetskoj turističkoj pozornici jer smatra da ako jedni Tajland, Vijetnam ili Malezija mogu dobro zarađivati od turizma, može i Burma. No, otegotna okolnost je što je Burma (zapravo službeno Mijanmar) još od 1962. godine vojna diktatura, odnosno na vlasti je vojna hunta koja željeznom rukom sve drži pod nadzorom, a burmanska vojska, zloglasni Tatmadaw, strah i trepet je za Burmance. U inozemstvu vojna hunta je na zlom glasu jer dopušta silovanja, zatvara političke neistomišljenike, ima prisilne radne kampove, koristi robovsku radnu snagu itd itd itd. Lista je poduža i trenutno su stranci rastrgani između dvije odluke – doći ili bojkotirati Mijanmar. Čak i vođa burmanske opozicije i dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi, koju su napokon nakon godina i godina kućnog pritvora pustili pred koji dan na slobodu, a koja je također nekoć zagovarala bojkot, danas smatra da bi stranci trebali doći i komunicirati s lokalnim stanovništvom i pokazati im kako se živi izvan Burme. Pravi način je doći, ali pokušati što više izbjeći ostavljanje dolara generalima, već poticati privatni sektor, od kojeg generali imaju manje koristi. Bilo kako bilo, s obzirom da je na vlasti još od 1962. godine, vojna hunta u Burmi je na svijetu najdugovječnija vojna hunta.
Od 1989. godine Burma se službeno zove Mijanmar jer je naziv 'Burma' bio engleski naziv za ovu zemlju. Burma je od sredine 19. stoljeća pa sve do 1948. godine bila britanska kolonija i Burmanci se na svaki način žele riješiti podsjetnika na to kolonijalno razdoblje. Yangon, engleski Rangoon, sa 6 milijuna stanovnika najveći je grad u zemlji, a do 2005. godine bio je i glavni grad Burme. Onda su generali odlučili, iz tko zna kojeg ludog razloga, premjestiti glavni grad u središnji dio zemlje i tamo po cijeni od nekoliko stotina milijuna dolara izgraditi posve novi glavni grad – Nay Pyi Thaw.
Dok se avion spušta u Yangon, teško mi je vjerovati da je ispod mene grad sa 6 milijuna stanovnika. Noć je i grad je dosta slabo osvjetljen, a čini se da su oko grada polja gdje mrak para tek svjetlo pokoje kolibe. Zato je aerodrom moderan – kažu djelo robovske radne snage u vidu pripreme za «Visit Myanmar Year» 1996. godine. Te su godine generali odlučili privući u Burmu što više turista, a za to su trebali novu infrastrukturu i generalno čišćenje. Jedini njima shvatljiv način bio je upregnuti robovsku radnu snagu, odnosno poslati stanovništvo na prisilni rad. No, saznali su za to i UN i Amnesty International i turisti su bojkotirali Burmu. Generali su si dali cilj da 1996. godine privuku 500,000 turista. Došlo ih je manje od 200,000.
Brzo i bezbolno prolazim kontrole na aerodromu. Kao što sam spomenuo, generali trebaju turiste jer im treba novac. Do sredine 1990-tih strancima je u Burmi bilo dozvoljeno provesti svega 24 sata. Zatim su tu granicu pomaknuli na 14 dana, a od prije nekoliko godina na 28 dana.
Očekujem da će me taksist oderati do centra. Javnog prijevoza između aerodroma i centra nema. A znam kako funkcioniraju taksisti. No, na moje veliko iznenađenje, taksist uredno traži osam dolara što je zaista regulirana cijena prijevoza.
Putem do grada primjećujem da je promet u gradu dosta rijedak s obzirom na broj stanovnika. A vozni park je da zaboli glava – sve auti stari i nekoliko desetljeća, puno motora i nešto bicikla. I onda sam primijetio i nešto zanimljivo – vozi se desnom stranom, ali većina automobila ima i volan na desnoj strani što je jebeno opasno, pogotovo kada moraš preticati. A onda ima i automobila s volanom na lijevoj strani. Tek kasnije čitam u vodiču da je vojna hunta 1970. godine doslovno preko noći odlučila promjeniti princip vožnje u Burmi – s lijeve na desnu stranu ceste. Što pak znači da je velika većina ovih automobila svjetlo dana ugledala prije više od 40 godina, u što s obzirom na njihov izgled i nije teško povjerovati. Ili je riječ o modernijim jeftinim verzijama japanskih automobila, Japanci voze lijevom stranom ceste.
Hotel sam rezervirao ranije preko interneta. Thamada Hotel je klasičan srednjeprugaš, a jeftin i, što je najvažnije, blizu je glavnog željezničkog kolodvora. Sutra rano ujutro imam vlak za Mandalay, drugi po veličini grad u Burmi, smješten u središnjem dijelu zemlje, a oko 620km od Yangona. Kako vlak polazi u 05:30, pametno je bilo naći pristojan hotel blizu željezničkog kolodvora, a Thamada se pokazala kao odličan izbor.
Kako karte za vlak valja kupiti barem dan, ako ne i više dana unaprijed, kontaktirao sam Sanay Travel agenciju koja mi je uz malu proviziju sredila kartu.

DAN 7, 01.12.2010. – Kad miševi kolo vode, a muškarci hodaju u haljinama (od Yangona do Mandalaya, Burma)

Vani je još uvijek mrkli mrak, ja dolazim na željeznički kolodvor. Vlak pronalazim bez problema. Staru kinesku krntiju koju je vjerovatno krstio još Mao Tse Tung koji odavno leži tamo balzamiran u Pekingu, ali njegov vlak i dalje vozi. Pogled na tzv. običnu klasu i njene tvrde drvene klupe popraćen je mojim znakom olakšanja što se cijeli dan u njima ne moram truckati. A onda malo hladnog tuša jer čim sam ugledao tzv. višu klasu sjedala pao mi je djelomično mrak na oči. Riječ je o foteljama, ali toliko izlizanim foteljama da kad sjediš, osjećaš pod guzicom metalne opruge. Naslon je spušten u gotovo ležeći položaj, ali tako je fiksiran čini se godinama, što pak znači da ću cijelim putem do Mandalaya morati biti u skoro ležećem položaju. Prljavo, hrđavo – onako trećesvjetski.
Kolodvor me podsjeća na kolodvore koje sam viđao po Indiji – prljav, smradljiv, pun svakakvih likova, trgovci na sve strane, ljudi spavaju po podu... Teško je ne primjetiti muškarce u haljinama. To je tradicionalni longyi, komad platna koje se veže u suknju, a koju u Burmi više nose muškarci nego žene. Primjetio sam ih i sinoć na ulici na putu od aerodroma do hotela. Žene pak, a i poneki muškarci, lice imaju prekriveno thanakha pastom krem boje koja se dobiva od nekakvom drveća, a kažu da je dobra za njegu lica, odnosno protiv bora, a služi i kao šminka.
Mijanmarske željeznice nažalost su u domeni generala pa htio ili ne, novac odlazi u njihov džep. Ali 16 sati puta do Mandalaya teže bih preživio u nekom tandrkalu od autobusa, nego u ovom tandrkalu od vlaka. Još uvijek stranci u Burmi karte za vlak plaćaju puno više od lokalnog stanovništva i uvijek isključivo u dolarima. Tako na primjer dok lokalci kartu za vlak Yangon-Mandalay u višoj klasi plaćaju 8000 kyata, što je nekih 10 dolara, stranci istu plaćaju čak 30 dolara! I uvijek u dolarima i uvijek isključivo novim novčanicama dolara jer stare, malo poderane, lijepljene ili zamazane u Burmi ne prihvaćaju. Sinoć sam u hotelu promijenio nešto dolara u burmanske kyate jer se kyatima plaća najčešće bus, taxi, hrana u restoranima i slično. Za 50 dolara dobio sam čak 40 novčanica od po 1000 kyata jer je novčanica od 1000 kyata (vrijednosti malo više od jednog dolara) najveća koja postoji u Burmi. S povećim svežnjem novčanica koje mi ne stane u novčanik, već ga moram nositi posebno u kuverti, osjećam se kao milijunaš.
Vlak 03Up za Mandalay na vrijeme izlazi iz yangonskog željezničkog kolodvora i relativno brzo ostavlja Yangon iza sebe. Kako se počinje daniti, polako oko sebe počinjem primjećivati nepregledna polja i seljake kako ih obrađuju na način kako se na Zapadu obrađivalo prije gotovo sto godina. Nema ovdje nikakve mašinerije, sve se radi ručno ili, u najboljem slučaju, koristeći volovsku zapregu. Točnije zapregu vodenih bizona kojih ovdje ima u izobilju i uz pokojeg pravog vola, uglavnom su oni ti koji se viđaju po poljima. Prvi traktor i nešto druge mašinerije vidim tek na polovici puta, nekih sedam-osam sati nakon polaska iz Yangona, u okolici Nay Phi Thawa. Sve je dosta pusto cijelim putem od Yangona do Mandalaya da je teško povjerovati da ova zemlja ima nekih 48 milijuna stanovnika.
I sve je ravnica. Tek u daljini, jako daleko, vide se planine koje su off-limit za strance. Ovu željezničku prugu izgradili su još Britanci i od njihova odlaska u nju se skoro ništa nije ulagalo. Zato i vlaku treba 16 sati da prođe 620km dugu dionicu od Yangona do Mandalaya. Na Zapadu, ili čak u Kini, ova ravnica bi mogla biti iskorištena za jedan od onih superbrzih vlakova koji dostižu brzine od 400-500 km/h. Ali ovo je Burma...
Vlak ide ponekad tek 20 km/h, a ponekad dostigne i dvostruko toliko, ali uvijek uz ogromno tropoštanje i takvo ljuljanje lijevo desno da se osjećam kao malo dijete u kolijevci i čudim se što se već ova krtnija nije prevrnula. Kako li ju uz ovakvo intenzivno ljuljanje uspijevaju održati na tračnicama?!
Svakih sat do dva vlak staje na manjim stanicama. Samo minutu dvije, tek toliko da izađu oni koji moraju izaći, a uđu oni koji moraju ući. A na svakoj stanici ulazi u vlak čitava horda prodavača svega i svačega, od kuhane riže, povrća i voća do prodavača upaljača, koji pokušavaju tako zaraditi koji kyat za život.
Moji suputnici su uglavnom malo viša klasa Burmanaca. Žena iza mene, nalakiranih noktiju i sa zlatnom narukvicom, inzistira da me časti klipom kuhanog kukuruza od 200 kyata, budući da mi prodavačica nema dati kusur od tisućice. Ispred mene obitelj za koju bih ruku u vatru stavio tvrdeći da je ili riječ o nekoj generalskoj obitelji ili su barem dobro povezani s generalima. I muž i žena i dijete bolje odjeveni. Ona s rukama prepunim zlatnih prstenja i narukvica. On s ultraskupim zlatnim ručnim satom. I svaki put kada mi netko uputi koju riječ, tip se okrene i uputi mi nekakav prijeteći pogled. Ne bih se iznenadio da u slobodno vrijeme špijunira i da pripada burmanskom KGB-u.
Oko pet sati popodne počinje padati mrak i na pozornicu počinju stupati miševi. Najprije jedan, a onda njih sve više počinje trčkarati uokolo. Mali su, ali nije ih ugodno gledati. Miševe u vlaku nisam doživio ni u Indiji. Bilo ih je tamo oko vlakova, na stanicama, ali u vlaku nikad. Na trenutak sklapam umorne oči i par sekundi kasnije budi me nešto u krilu. Otvaram oči, a ono na moju stravu u krilu pronalazim miša! Tko zna kako se popeo na sjedalo, ali ja sam u tom trenutku tako poskočio kao da me netko užarenim pendrekom odalamio po guzici. Suputnicima očito miševi nisu nikakva novost jer se nitko na njih ne obazire. Ja do Mandalaya više ne sklapam oči.
S 45 minuta kašnjenja vlak 03Up iz Yangona ulazi na mandalayski kolodvor. Kolodvo je u ove kasne sate dosta prazan. Jedino su tu uvijek nezaobilazni vozači tuk tukova i rikši, koje se ovdje u Burmi zovu trishaw. Uzimam tuk tuk do hotela. Prvi izbor je pun, ali nedaleko, u Hotelu Nylon pronalazim čistu sobu sa satelitskim TV-om (koji vjerovatno neću nikad ni koristiti), klimom i kupaonicom (koju jedva čekam koristiti). Sve za osam dolara. Doručak uključen. Valjda nema ovdje miševa...

DAN 8, 02.12.2010. – Muke dolarske (Mandalay, Burma)

U gradu od milijun stanovnika kao što je Mandalay teško je pronaći mir. Pa i kad za svaki slučaj staviš budilicu u 09:30 ujutro kako ne bi zaspio previše, probudiš se oko sedam. Ispod prozora na ulici počinje buka automobila i motora, dreka ljudi i to već od nekih šest ujutro. Najprije pokušavaš sve to ignorirati, a onda oko sedam pošalješ sve kvragu i odlučiš da ti ne preostaje ništa drugo, nego da se digneš iz kreveta.
Burmanci su narod koji običava relativno rano jesti (oko šest-sedam čim padne mrak, restorani i štandovi prepuni su ljudi), što znači da odlaze rano spavati, što pak znači da se i dižu abnormalno rano. Sinoć kada sam iza deset došao u hotel, vani je bilo toliko pusto da nikako nisam mogao zaključiti da će danas ujutro, par katova ispod mog prozora, na ulici biti takva buka.
Iako sam u Mandalayu prvotno namjeravao ostati čak tri noći, malo sam promislio i odlučio malo promijeniti itinerer. Planovi postoje da bi ih se promijenilo, a pogotovo kada samostalno putuješ i imaš potpunu slobodu odlučivanja. Kada putujem, volim biti slobodan. Ne volim biti ograničen. Ako mi se negdje svidi, ostanem duže. Ako ne, dajem petama vjetra. To je bit backpacking putovanja. A s obzirom da veći dio godine vodim turiste uglavnom po gradovima, a i sam živim u velikom gradu, na putovanjima volim ubaciti što više prirode i ruralnih područja.
I tako sam čitajući Lonely Planet pronašao zanimljive opise planinskog područja sjeveroistočne Burme, poznatijeg kao država Shan. Naime, Burma je danas unija nekoliko država i tzv. divizija, a Shan je jedna od njih, smještena na istočnom i sjeveroistočnom dijelu zemlje. U Burmi danas živi devet različitih nacionalnosti, a nakon većinskih Bamara, koji čine 68% stanovništva, Shani su drugi po brojnosti u Burmi i čine 9% burmanske populacije. Donedavno je u Shanu postojala gerilska vojska koja se borila za nezavisnost Shana od središnje burmanske vlasti. Stoga je i ovaj dio zemlje do 1996. godine bio posve zatvoren za strance. I dan danas, iako je mirno, strancima je dopušteno putovati samo do Lashija. Od tamo pa do oko 150 kilometara udaljene kineske granice još uvijek je za strance zabranjena zemlja. Kao uostalom i više od polovice cjelokupne Burme.
Ja ne namjeravam skroz do Lashija. Nemam vremena, a put je predug. Uostalom, moram biti u Singapuru 15.12. Pronašao sam maleni, još uvijek zaboravljeni gradić u ruralnom dijelu države Shan. Ime mu je Hsipaw i Lonely Planet ga hvali kao mirno i tiho mjesto, savršeno za odmor. Nadam se da ne griješi kako ponekad zna pogriješiti jer put busom tamo i nazad, po oko pet i pol sati u svakom smjeru, nije kratak i udoban.
Bez problema sređujem bus kartu za Hsipaw, a nakon toga odlazim i srediti kartu za brod od Mandalaya do Bagana, koji namjeravam uzeti nakon povratka iz Hsipawa. Na moju žalost, broda 07.12. nema pa sam prisiljen uzeti ga dan ranije, što u konačnici znači samo dva noćenja/jedan dan u Hsipawu. Zaista se nadam da se isplati.
Oboružan svim kartama, vrijeme je za istraživanje Mandalaya, drugog po veličini grada Burme. Zapravo u gradu nema puno za vidjeti – nekadašnja kraljevska palača, hrpetina budističkih hramova i jedno brdom, također s hramovima i svetištima, a odakle se navodno pruža prekrasan pogled na grad. Ulaznica je jedna jedinstvena za sve – 10 dolara, i taj novac ide nažalost direktno u generalske džepove. U Lonely Planetu predlažu što manje ostaviti generalima, a više podupirati privatni sektor. Ja se s tim slažem i spavat ću radije u malim privatnim hotelima, nego u onim vladinim; jest ću u malim privatnim restoranima ili na štandovima; pokušat ću radije koristiti bus ili privatni brod kada je to moguće, s obzirom da su Mijanmarske željeznice još jedna generalska zlatna koka; ali kada dođem skroz u Mandalay na drugom kraju svijeta i onda se još skoro 17 sati truckam u vlaku s miševima u krilu, sigurno neću ne platiti tih deset dolara za ulaznicu. Pa makar oni išli i u generalske džepove. Žao mi je...
Istina je da se baš i ne isplati previše. Mandalay mi je vruć, prašnjav, prebučan i prenapčen, a i tih par spomenika, s izuzetkom budističkog samostana Shwenandaw Kyaung koji ima nevjerovatno detaljne drvene rezbarije, je zapravo dosadno. Tako je primjerice kompleks nekadašnje kraljevske palače zaista ogroman. Ima oblik četverokuta i zidine, na svakoj strani dugačke preko tri kilometara, u potpunosti su okružene rovom s vodom, ali unutra skoro pa i nema ništa. Veći dio od 10 km2 površine je zelenilo među kojem su skrivene vojne barake i kompleks kraljevske palače je jedna velika kasarna i zabranjena zona za strance. Središnji dio otvoren za strance, obnovljen robovskom radnom snagom za 'Visit Myanmar Year' 1996. godine, je toliko loša rekonstrukcija da zaboli glava. Naime, originalna palača je izgorila u požaru na kraju drugog svjetskog rata. Ova nova ima limene krovove, dekoracija skoro da i nema, a nevjerovatno je loše održavana, odnosno očito od 1996. godine neodržavana. Okolo je prljavo, tu i tamo papirići, čak i prazne jogurtice, a na nekim mjestima zahtjevaju da se skinu cipele. Jebem ti, ako ovdje ne pokupim neke burmanske gljivice, onda ih nigdje nikad neću ni pokupiti. Ovo je savršena prilika za besplatan burmanski suvenir.
A glavno da su me na ulazu zajebavali s dolarskim novčanicama. U Burmi nema bankomata, kreditne i debitne kartice su bezvrijedna plastika. U igri je samo cash, uglavnom dolarski jer se i euri skoro ne prihvaćaju. No, dolarske novčanice moraju biti isključivo novijeg datuma tj. one s velikim predsjedničkim glavama, moraju biti čiste, nimalo okrhnute ili zaprljane. Uglavnom, psihijatrija. I tako ja teti na ulazu u palaču dam novčanicu od dvadeset dolara. Ona ju okreće i kaže mi:
«Do you have another one? Ova je previše presavinuta po sredini.».
Tražim ja drugu u novčaniku i dajem joj, a ona će meni:
«Sorry. Do you have another one?», ova je nova, ali ima rupicu od igle na jednom rubu.
Sada mi je već pun kurac Burmanaca i njihove opsjednutosti novim dolarskim novčanicama. Žele turizam i novac, ali onda postavljaju psihijatrijske zahtjeve. Budi jebem ti sretan s onim što imaš i što ti se nudi.
Dajem Burmanki sada već treću dvadeseticu, no i ovu mi vraća jer ima milimetarsku mrlju od tinte na rubu. Eh, sada sam već izvan sebe. Dajem joj sada pedeseticu, novu novcatu, ali svejedno malo ispisanu na prednjoj strani. Uzmi ili ostavi. Drugu više nećeš dobiti jebem ti tvoju guzicu burmansku militarističku. Spreman sam okrenuti se i otići jer mi je zajebancije zaista dosta, kada ona prihvaća tu novu, ali išaranu pedesticu.
Ironično je da su novčanice burmanskih kyata nevjerovatno loše kvalitete. Neke su toliko razdrapane, zgužvane i prljave da je teško odgonetnuti uopće o kojoj je novčanici riječ. Glavno da nama pametuju s dolarima.
Kažem da svejedno se ne isplati doći u Mandalay. Nije samo kraljevska palača premoderno «obnovljena», već se i većina mandalayskih budističkih hramova šepuri u limu i plastici, a vrhunac je nekoliko Buda koji oko glave imaju nešto nalik na aureole od božićnih lampica. Glavno da svijetli – to je obično poanta u ovim zemljama trećeg svijeta. Loš ukus je posve sporedna stvar.
Uz sve ovo u Mandalayu imam doživljaj da sam u nekoj vrsti burmanskog Disneylanda napravljenog za turiste i da će mi se svakog trena tu ukazati neki burmanski Micky Mouse, Minnie, Šiljo i Pajo Patak.
Na kraju dana uspinjem se na preko 200 metara visok Mandalay Hill iznad grada. Navodno je zalazak sunca prekrasan, ali kako to uvijek biva, čovjek ostane razočaran. Najbolji zalasci su oni nerazvikani i na kojima nemaš nekoliko auobusa turista-paket aranžmanaca koji se u isto vrijeme naguravaju ne bi li fotografrali tu «prirodnu ljepotu». Jedino uspon do vrha brda nikada neću zaboraviti jer se bos moraš popesti uz oko 900 stepenica, a putem se izmjenjuju manja i veća svetišta s Budama te natovima, prirodnim božanstvima koji se još uvijek štuju u Burmi. Putem mi društvo prave dva mlada budistička svećenika novaka koji ovdje dolaze sa strancima vježbati engleski, a jedan od njih engleskog imena Jason, na moje pitanje koliko se često dolazi ovdje penjati, odgovara mi: «Svaki dan.».
Vjerujem mu jer je nabacio takav tempo da smo, za ono što Lonely Planet kaže da je potrebno oko pola sata, napravili upola brže i na vrhu bili za petnaestak minuta. Naravno, postoji i opcija da te taksi doveze skoro do vrha, odakle ide lift do samog vrha, ali to je za pićkice poput onih ranije spomenutih paket aranžmanaca.
Pozdravljam se sa «šafranovcima» i prije večernje lutkarske predstave odlazim na noćnu tržnicu ne bih li nešto jeftino prigrizao. U Tajlandu su noćne tržnice zakon i ima ih svaki grad i prepune su hrane. No u Mandalayu ona je posve nešto drugo. Riječ je o jednom manjem dijelu jedne ulice u kojoj ima više odjeće i obuće, igračaka i torbi, nego što ima hrane. Nailazim tu i na vrlo, za mandalayskih 30 i kusur stupnjeva, ekscentrične predmete poput skafandera ili zimskih kožnih rukavica. Da mi je znati...
Nešto hrane pronalazim na par štandova, uglavnom varijacije riže ili rižinih rezanaca, ali i odlične burmanske mandarinke koje su veće i slađe od naših, a njih četiri košta svega pola dolara.
Dan završavam u kazalištu. Nije to klasično kazalište, nisam siguran da takvo, s obzirom na izoliranost zemlje, uopće u Burmi i postoji, već lutkarsko kazalište. Mandalayske marionete nisu poznate samo u čitavoj Burmi, već i u svijetu. Lutkarstvo se ovdje počelo razvijati u vrijeme burmanskih kraljeva prije petstotinjak godina, ali kada je posljednji burmanski kralj Thibaw, koji je imao prijestolnicu baš ovdje u Mandalayu, bio poražen od Britanaca 1885. godine, lutkarskoj umjetnosti je počeo sumrak. Tek prije dvadesetak godina grupa entuzijasta umjetnika odlučila je vratiti iz zaborava ovaj vid umjetnosti koji nije služio samo za zabavu, već i kao sredstvo prenošenja informacija te iznošenja nečijih stavova.
Jednosatna predstava je zanimljiva kombinacija lutkarstva, tradicionalne burmanske pjesme i plesa, ali nažalost posjetitelja je tek šačica. Ako se izuzmu rojevi komaraca koji bjesomučno lete uokolo i nemilice šišu zapadnjačku krv.

DAN 9, 03.12.2010. – Ruralna Burma (Hsipaw, Burma)

Dobra stvar u Burmi je da, bez obzira da li si platio hotelsku sobu 5 ili 105 dolara, doručak je uključen u cijenu. Doma rijetko doručkujem jer se ili probudim kasno pa je bliže vrijeme ručka nego doručka, ili se probudim toliko rano da se ne mogu prisiliti da jedem u šest ili sedam ujutro. Na putu je drugačiji slučaj. Zbog većeg napora tijelo zahtjeva više bjelančevina, vitamina i tko zna čega još (nisam doktor pa ne znam točno), i stoga mi doručak itekako godi. Nije to nekakva velika gozba – najčešće jedno jaje na način po izboru, dva ili tri prepečena tosta, malo margarina i marmelade, dvije banane i šalica čaja ili kave. Hoteli rjetko odstupaju od ove formule.
Drago mi je što napuštam Mandalay i odlazim nakratko u ruralno područje. Bježim od sve one prenapučenosti, prašine i smrada Mandalaya. Seoul je bio grad s 11 milijuna stanovnika, ali ondje je kvaliteta zraka svejedno bila na najvišoj razini. U Mandalayu s toliko starih automobila i motora zrak je posve onečišćen. Bez obzira što grad ima «samo» milijun stanovnika. Vozni park je nevjerovatno star. A novih automobila, uglavnom džipova, je samo šačica. U zemlji u kojoj pojedinac dnevno zarađuje u najboljem slučaju tek dva do tri dolara, a veći dio stanovništva živi ispod granice siromaštva s manje od jednog dolara dnevno, zna se tko je za volanom te šačice novih džipova.
Burmanci su, bez obzira na svoje siromaštvo, dragi i nenapadni ljudi, još uvijek neiskvareni turizmom poput recimo Tajlanđana ili sve više i Vijetnamaca. Turista je u Burmi još uvijek malo, zemlja je još uvijek relativno izolirana, ali nekako imam osjećaj da to neće dugo potrajati. Ovdje nema prosjaka poput onih u Indiji. Nema napasnih taksista, rikšaša i tuktukovaca. Zapravo ima ih, ali oni će ti ljubazno ponuditi svoje usluge, a kad ih odbiješ, neće više inzistirati. Osmjeh je uvijek prisutan na licima Burmanaca, uglavnom onaj sramežljiv, ali čim mu uzvratiš, slijedi pravi topli osmjeh burmanske dobrodošlice.
Popodnevnim busom odlazim za Hsipaw. Vagao sam jučer da li bih busom ili vlakom. Jezičak vage na kraju je presudio u korist busa. Cjenovno su tu negdje, ali vremenski gledano nebo i zemlja. Dok bus tih otprilike 250km prođe za pet i pol sati, vlaku treba više nego dvostruko. A ovaj vlak spada u lokalnu skupinu vlakova što znači da nema koliko-toliko udobnih sjedala, već samo tvrde klupe.
Ni prvi pogled na bus nije obećavajući. Obećan je moderan, klimatiziran bus. Došao je bus star nekih tridesetak godina. No, iako izvana izgleda jadno, unutra su nova i udobna sjedala, a i klima radi punom parom. Hvala Bogu, zajebali me nisu. Ma teško će Burmanci zajebati stranca. Sinoć kada sam na noćnoj tržnici kupovao mandarine, stari prodavač ih je prepipavao da sam odmah pomislio da će mi, kao što je to uobičajeno kod nas, uvaliti one gnjile. No, on je jednostavno gledao da mi ne uvali nezrele. U Burmi se čovjek osjeća zaista sigurno i ovo je jedna od rijetkih zemalja trećeg svijeta u kojoj svakog trena ne moram gledati da li mi je patent na ruksaku otkopčan i nečija ruka u njemu. Djelomično je to zato jer sam pročitao da je burmanska vlada odredila drakonske kazne ako netko učini nešto nažao strancu. Navodno za običnu krađu od stranca, Burmanac može dobiti do pet godina zatvora s prisilnim radom.
Bus se dosta brzo uspijeva probiti iz grada. Cesta u početku još uvijek prolazi kroz ravnicu i posve je u hladu jer je s obje strane okružena jako visokim drvećem čije se krošnje poput suncobrana nadvijaju nad njom. A onda počinje uspon u planine i serpentine jedna za drugom i još više zelenila. Šume tika su te koje ovdje prevladavaju, ali s obzirom da je tik veoma tražen na međunarodnom tržištu, Burma je suočena s pretjeranom deforestacijom. Europska Unija i SAD zabranili su proizvode od tika, ali to svejedno nije spriječilo da primjerice Singapur i dalje uvozi burmanski tik, od njega napravi kvalitetan namještaj i taj namještaj od burmanskog tika onda izvozi, između ostalog i u Europsku Uniju i SAD, ali s etiketom 'Made in Singapore'.
Osim elegantnih stabala tika, cesta prolazi i pokraj pokoje plantaže banana te polja, na kojima se začudo vidi puno više mašinerije, nego neki dan na putu iz Yangona za Mandalay. I kuće su u ovom kraju bolje, stabilnije. Dok sam se iz vlaka za Mandalay bio nagledao uglavnom samo trošnih kućeraka od drva i palmina lišća podignutih na stupove, i kao takve jako su me podsjećale na kućerke po Kambodži, ovdje u državi Shan mnoge su kuće napravljene od betona, a i one od drva i palmina lišća su puno čvršće i ljepše nego u nizini, većina ima i sređenu okućnicu.
Iznad ceste na brežuljcima izmjenjuju se budistički hramovi, zlatne stupe i veliki kipovi Bude. Kontrastiraju zelenoj boji šume.
A cesta? Neočekivano je dobra. Dobra, naravno, za burmanske standarde. Malo je grbava, ali rupa nema. O njoj se brinu. Čak putem na dijelovima vidim radnike kako popravljaju cestu. U velikoj limenoj kanti ručno zagrijavaju asfalt i onda ga lopatama nanose na sloj pijeska koji su prethodno također ručno nanijeli na cestu. Ovako se na Zapadu radilo prije nekoliko desetljeća.
Osobnih automobila na cesti skoro da i nema. Jedino tu i tamo prođe koja krntija od taxija u kojoj je natrpan pun kufer ljudi. Prevladavaju motori te bicikl u neposrednoj blizini sela. Motora je u Burmi nevjerovatno puno što svjedoči o dobrim političkim i gospodarskim vezama između Kine i Burme.
A dokaz tih dobrih veza su i kamion za kamionom, veliki i mali, kako neprestano u oba pravca prolaze ovom prometnicom. Prema Kini ili iz Kine. Kina je vladarica ovdje u pograničnom području (granica je doslovno tu iza ugla, tek dvjestotinjak kilometara od Hsipawa), a kao vječiti zaštitnik burmanske vojne hunte, zapravo je i vladarica čitave Burme. Kamioni trenutno idu dosta sporo po ovoj planinskoj cesti što na dijelovima stvara zastoje, ali zato se govori da će Kina ubrzo financirati izgradnju i nove moderne prometnice i nove željezničke pruge od kinesko-burmanske granice prema Mandalayu i dalje prema moru. Na taj će način povezati svoju pokrajinu Yunnan s najbližim i najekonomičnim izlazom na more – Bengalskim zaljevom.
Ova cesta kakva bila da bila, a bez rupa svejedno nije ništa bolja ni ništa šira od naših otočnih cesta, plaća se. Nisu to neki novci – 100 kyata po automobilu, 500 po autobusu i kamionu. Ali svejedno su to novci i plaća se obična cesta, a ne nekakva autocesta.
Oko sat i pol nakon polaska iz Mandalaya bus prolazi kroz Pyin U Lwin, maleni brdski gradić kojeg su krajem 19. stoljeća osnovali Britanci kao svoj ljetni centar. Širom nekadašnjeg Britanskog Carstva Britanci su običavali u tropima osnivati u brdima svoje ljetne postaje ili ljetne centre kao bijeg od nesnosnih ljetnih vrućina u nizinama. U Indiji je kao takva poznata Shimla. U Burmi je to Pyin U Lwin. Gradić je veoma slikovit, s kolonijalnom arhitekturom, a najljepše su male drvene kućice s trijemovima duž glavne ulice čiji su gornji katovi uglavnom također otvoreni balkonima i stupovima. Zatim je tu, uvijek kod Britanaca neizostavan, toranj sa satom kojeg je gradu darovala engleska kraljica Viktorija, a posebnu draž daju i stare drvene kočije s konjima koji ovdje imaju funkciju tuk tuka ili rikše, odnosno taxija. Kroz prozor autobusa doima se kao zanimljivo mjesto za provesti dan ili dva, čak je i Paul Theroux bio ovdje u svom «Railway Bazaaru», i moj je plan bio upravo takav. Ali kako mi se brod za Bagan pomaknuo za jedan dan ranije, morao sam nažalost odustati od Pyin U Lwina.
Mrak je kada se bus oko osam i trideset zaustavlja u Hsipawu. Smještaj nije teško pronaći. Nema ni puno opcija. Svega tri guesthousea. A skoro svi putnici u Hsipawu odsjedaju u Mr Charles Guesthouse. Mr Charles je ovdje ikona. Autobus dočekuje osoblje Mr Charlesa pa je meni i Davidu, Kinezu koji je 25 godina živio u Los Angelesu, a sada živi u Šangaju i kojeg sam upoznao u busu, put do guesthousea još i olakšan.
Smješten u jednoj sporednoj ulici Hsipawa, ovaj dražestan obiteljski hotelčić je najbolji na dosadašnjem putu. Osoblje te drži kao kap vode na dlanu, a soba je, iako malo skuplja u odnosu na sve što sam dosad plaćao, prostrana i moderna, s kupaonicom i balkonom za bezbrižno promatranje seoskog života. Klime nema, ali nije ni potrebna jer je vani po noći dosta prohladno. Ipak su ovo planine.

DAN 10, 04.12.2010. – Kod naroda Shan (Hsipaw, Burma)

Ne samo da klima u sobama nije potrebna, nego su noći toliko prohladne da je potrebno pokriti se i dekom. A jutro je osvanulo nekako oblačno, sa sumaglicom, temperatura je još uvijek više nego ugodna. Posebice nakon nekoliko dana mandalayskih 30 i kusur stupnjeva.
Na doručku Davidu opisujem Hrvatsku. Zna za nju i htio je uzeti kruzer u Italiji i posjetiti Dubrovnik. Čuo je da je Dubrovnik lijep. Meni se odmah lagano diže kosa na glavi i savjetujem mu da zaboravi kruzer i neka dođe na više dana i upozna detaljnije Lijepu našu. Ubrzo nam se u razgovoru pridružuje i Joseph iz okolice Munchena te Australac Joe koji živi između Sydneya i Brisbanea.
Svi oni namjeravaju ostati ovdje nekoliko dana pa će ležerno istražiti gradić i okolicu. Ja sam ograničen onim prokletim brodom i imam samo jedan cijeli dan u Hsipawu. Sutra se već moram vratiti natrag u moj «omiljeni» Mandalay.
Hsipaw je sa svojom jednom velikom i nekoliko manjih sporednih ulica te rijekom Dokhtawady (ili u prijevodu Malenom rijekom) veoma smireno mjesto. Nema ovdje velikih zgradurina, trgovina modernijom robom... U prometu su skoro isključivo bicikli i motori, a zna proći i neki kineski kamion glavnom ulicom, tek toliko da podigne prašinu koje u Hsipawu ima za izvoz. Nije prljavo, ali prašnjavo itekako jest. A glavna ulica ponovno je i ovdje u hladu, nadkrivena krošnjama višestoljetnih stabala visokih i preko dvadeset-trideset metara.
Putnici u Hsipaw dolaze ne samo odmoriti se, nego i planinariti po okolnim brijegovima i planinama te proći kroz sela naroda Shan. Do prije manje od petnaest godina izolirani, Shani su zadržali svoj stari način života i civilizacija ih je tek dotakla. Čine 9% stanovništva Burme i većina su budisti, ali su i također zadržali staro vjerovanje u natove, odnosno prirodna božanstva, kao svoje zaštitnike. Svako selo Shana ima svog nata zaštitnika i svetište posvećeno njemu. Shani su etnički, kulturno i lingvistički gledano sličniji narodu Tai u Tajlandu, Laosu i kineskoj pokrajini Yunnan, nego većinskim Bamarima u Burmi.
Iako je Shane najbolje upoznati na višednevnom trekkingu kroz shanska sela po okolnim brijegovima, u dogovoru s Mr Charlesom, nakon doručka odlazim na skraćeni četverosatni trekking. Jo Jo je vodič, inače Shan. Voli se šaliti da je on Mr Independence budući da je rođen 1948. godine, iste godine kada je Burma dobila nezavisnost od Britanaca. Čovjek je to pun života, vedar, voli se šaliti i vidi se da uživa strancima pokazivati svoj kraj. Kroz sporedne ulice Hsipawa izlazimo iz gradića, a zapravo sela za burmanske pojmove jer u Hsipawu živi svega 30,000 stanovnika. Nalazimo se na malo manje od 500 metara nadmorske visine. Jo Jo vodi mene i Josepha najprije u tvornicu rižinih rezanaca, gdje se ručno najprije radi masa od riže, potom se to izvalja u rezance, a onda se rižini rezanci suše na suncu na drvenoj ogradi, poput ribarskih mreža na moru. I uz prašnjavu cestu tako da mi je polako sve manje do rižinih rezanaca. Posjećujemo i seoskog kovača gdje se također sve radi ručno. Predah je u trošnoj kućici od drva i palmina lišća gdje nas starija Shanka časti čajem. Siromašna je to kućica, zemljana poda, zidova skoro da i nema, tek je jedan manji dio malo povišen na stupovima iznad zemlje i to je mjesto za spavanje. Cijeli taj otvoren prostor je jednostavno prekriven palminim krovom. Namještaja je malo – nekoliko niskih rustikalnih stolica od trstike oko niskog stola, jedna komoda koja je vidjela bolje dane, nekoliko polica, zapravo običnih dasaka. Spava se na podu. Kreveta nema.
Nastavljamo kroz polja koja su već požnjeta i proparana su stošcima slame koja će se koristiti bilo kao potpala, bilo kao stočna hrana bilo kao gnojivo prilikom sljedeće obrade polja na način da se slama raširi po polju, zapali i tako ostavi neko vrijeme. Stoke zapravo nema puno. Uglavnom je riječ o vodenim bizonima. Jo Jo se smije kada mu kažem da se u Nepalu vodeni bizon jede. Ovdje je on precijenjena životinja da bi se potratila kao hrana. Polje i uzgoj povrća i voća na njemu je puno važnije.
Prolazimo kroz nekoliko sela. Lokalno stanovništvo nas pozdravlja ili samo jednostavnim 'hello' (što je čini se i jedina engleska riječ koju znaju) ili osmjehom. Najčešće s oboje. Posebno vole da ih se slika i onda da im se na zaslonu digitalnog fotoaparata pokaže njihova slika. To ih raduje. Vidljivo je na svakom koraku da puno turista još uvijek ovdje nema. Malo ih se makne od Mandalaya na istok, a i oni koji se odvaže na put prema kineskoj granici ili idu do kraja do Lashija (koji je oko dva sata vožnje i oko 70 kilometara udaljen od Hsipawa) ili se odvezu tek do Pyin U Lwina. U Hsipaw još uvijek rijetko tko zalazi.
Shani su nekada bili tradicionalno odjeveni u široke hlače, međutim danas pod utjecajem susjednih Bamara sve više ih nosi longyi. No, zadržao se stožast šešir od slame koji se rijetko viđa drugdje po Burmi, a identičan je onima koji se koriste po Vijetnamu ili južnoj Kini.
I kod Shana su uvijek nezaobilazni budistički hramovi. Zlatna stupa nalazi se na vrhu svakog drugog brežuljka, do mnogih vode stepenice. Blizu su i svetišta natova. Svako selo ih ima, a nalikuju jednostavnim malim osmatračnicama s totemima.
Kako se približava sredina dana i sunce je najviše, osjeća se vrućina. Ne tolika kao u Mandalayu, ali svejedno je vruće kada sunce užari na 500 metara nadmorske visine.
Vraćamo se u hotel. Poslijepodne provodim odmarajući jer svakodnevno jurcanje po različitim gradovima od jutra do mraka već uzima danak. Tek navečer odlazim u jednu od lokalnih kantina na porciju slatko-kisele piletine i kuhanog povrća. Hrana je u Burmi jako jeftina, ali posve neimaginativna. Uglavnom je riječ o fuziji tajlandske, kineske i indijske kuhinje, ali za razliku od svojih susjeda, Burmanci koriste jako malo čilija ili curryja. Najviše se radi o varijacijama riže ili rižinih rezanaca s povrćem ili piletinom. U Hsipawu je, zbog blizine kineske granice, i u hrani mnogo više vidljiv kineski utjecaj od drugih. Većina «restorana», zapravo lokalnih kantina, ovdje je kineska i najčešće ih drže sami Kinezi.

DAN 11, 05.12.2010. – Natrag u... (Mandalay, Burma)

Putovanje je u Burmi zamorna i duga djelatnost. Malo koja zemlja ima tako loš sustav prometnica i željezničkih pruga kao Burma. Veći dio zemlje još uvijek ni nema prometnice ili pruge. Za svaki kurac čovjek se mora vraćati bilo u Yangon bilo u Mandalay bilo u Bagan. Nekakvo kružno putovanje u Burmi jednostavno nije moguće.
Tako se i ja, nakon jutarnjeg lijenčarenja, ponovno hvatam pakiranja i put Mandalaya. Nisam baš oduševljen jer se moje mišljenje o Mandalayu zna. I najradije bih ostao još koji dan u Hsipawu jer je zaista potrebno više dana da se detaljno upozna ovo područje. Ali moram ići. Ovdje nemam nažalost nimalo prostora da improviziram.
Umjesto busa koji svi iz Hsipawa prema Mandalayu kreću oko pet-šest ujutro, uzimam danas share taxi. Jest trostruko skuplji od busa, ali share taxi u 11:00 sati je najkasnija opcija prijevoza iz Hsipawa prema Mandalayu. A želim što kasnije krenuti jer to u konačnici znači da ću kasnije doći u Mandalay što znači da ću imati manje vremena u tom gradu.
Kako je zamišljeno, tako je i napravljeno. Taxi me odveo istom prekjučerašnjom cestom (druge nema) za Mandalay. Vremenski je isto kao i vožnja busom. U četiri i trideset popodne sam u Mandalayu. Ovaj put smještaj nalazim u Royal Guesthouseu u kojem sam mislio odsjesti prošli put, ali tada je bio pun. Soba je čista, ali ništa posebno. Nema televizije, ali cijena je ista kao u Nylonu – osam dolara.
Polako mi nestaju dolari jer polovicu novčanica mi ne žele nigdje prihvatiti, a svi hoteli, karte za vlak i bus te neke ulaznice plaćaju se isključivo u dolarima. Uspijevam promijeniti eure u jednoj od turističkih agencija. Za 60 eura danas dobivam 65 novčanica od po tisuću kyata! Zaista u Burmi ne trebam igrati «Tko želi biti milijunaš?» jer sam već milijunaš.
Na noćnoj tržnici opskrbljujem se mandarinama, a u obližnjoj trgovini napolitankama za sutrašnju deseterosatnu plovidbu rijekom Ayeyarwaddy do Bagana.

DAN 12, 06.12.2010. – Plovidba Velikom rijekom (iz Mandalaya za Bagan, Burma)

Ayeyarwaddy je najveća burmanska rijeka i jedna od uopće najvećih u Aziji. Ukupne dužine od 2000 kilometara u smjeru sjever-jug okosnica je zemlje. Izvire na krajnjem sjeveru Burme na posljednjim padinama Himalaje, a na jugu, u okolici Yangona, stvara veliku deltu. Ovdje njene vode «hrane» rižina polja i delta Ayeyarwaddyja je jedno od najvećih proizvođača riže u jugoistočnoj Aziji.
Još jedno ranojutarnje buđenje. Malo prije šest i trideset na običnom motorinu ja, vozač i moja torba među njegovim nogama hitamo prema pristaništu. Uvijek mi je fascinantno kako ovi vozači mogu manevrirati preopterećenim motorinom, ali u siromašnoj zemlji poput Burme oni će skoro sve napraviti samo da bi se zaradio koji dolar.
Rijeka je neočekivano široka. Ok, znam da je Ayeyarwaddy jedna od najvećih azijskih rijeka, ali ovako široku je zaista nisam očekivao. Nekoliko je puta šira od primjerice naše Save u svom toku kroz Zagreb. A nisam očekivao ni da će biti toliko čista. Ok, blatnjava je, ali nema, kao što je to nažalost slučaj kod mnogih rijeka u zemljama u razvoju, plastike ili limenki ili papira ili bilo kojeg oblika neprirodnog onečišćenja. Barem kada je riječ o onom vidljivom. Za drugo ne znam.
Spuštam se stepenicama do broda. Shwe Keinnery je dugačak 35 metara, ima dva kata i može primiti do 130 putnika. Danas ih nema ni približno toliko. Možda nas je svega tridesetak, nešto individualaca, nešto paket-aranžmanaca, uglavnom Amerikanaca, Nizozemaca, Nijemaca i Španjolaca. Lokalaca nema jer za njih je Shwe Keinnery preskup. Ipak dođe 33 dolara. Obično ne volim ovakve brodove. Brodove u kojima nemam doticaj s lokalnim stanovništvo. Brodove u kojima sam pod staklenim zvonom. Brodove u kojima sam na par metara s onim jadnim paket-aranžmancima koji misle da su iz ovakvog broda ili kroz staklo modernog klimatiziranog autobusa vidjeli i osjetili neku zemlju. Žalim takve ljude.
No, danas mi začudo odgovara ploviti Shwe Keinneryjem. Sjedala su udobna, iako su većina razbijena i konstantno u ležećem položaju, na gornjoj palubi su stolice za sunčanje, skoro sve odmah pograbljene od strane starijih paket-aranžmanaca od kojih bi mnogi mogli u njima vrlo lako izdahnuti, a Ayeyarwaddy bi lako mogla biti zadnja slika koju su gledali. Radije plovidbu provodim dalje od njih, u miru salona donje palube i uz otvoreni prozor s pogledom na rijeku i život koji se vrti oko nje.
U ruke mi je konačno došla knjiga srpskog autora Aleksandra Novakovića «Vođa» koja je na ovogodišnjem Interliberu dobila nagradu za najbolji neobjavljeni roman u 2010. godini. Knjiga se ne bavi problematikom Burme, već jednog drugog isto tako uvijek problematičnog prostora – Balkanom. Preko glavnog lika isprepleteni su svi ratovi na Balkanu i dobro je štivo za cjelodnevnu plovidbu Ayeyarwaddyjem.
S obzirom da je rijeka jako široka, brod uglavnom plovi sredinom gdje je i najdublje te se život oko Ayeyarwaddyja primjećuje uglavnom samo iz daljine. Nije kao na Mekongu na putu iz Vijetnama u Kambodžu kada nas je prije nekoliko godina bilo natrpano dvadeset i kusur u jedan mali čamac pa je on, vjerovatno iz preventivnih razloga, plovio bliže obali i tako je život oko rijeke bio vidljiviji tj. opipljiviji.
U oči upada da je, opet u usporedbi s Mekongom, oko Ayeyarwaddyja puno manja stopa naseljenosti. Naselja je uz vodu relativno malo, tek tu i tamo pokoje selo straćara od palmina lišća. Ali sve u svemu jako malo. Pretpostavljam da su naselja tamo negdje iza, na pristojnoj udaljenosti od rijeke jer biti neposredno uz rijeku znači opasnost pogotovo jer rijeka ovdje zna nabujati u vrijeme monsunskih kiša u ljetnim mjesecima sve do otprilike studenog.
Ljudi se u rijeci kupaju, peru robu, posuđe... Nikoga ne zabrinjava što je voda blatnjava. Teško je vjerovati da u njihovim straćarama ima vode pa je stoga ovaj blatnjavi Ayeyarwaddy njihov jedini izvor. Životna nit. I treba to gledati iz te perspektive.
Drugi ribare u svojim malenim, više kanuima, nego čamcima. Tu i tamo rijekom prođe i neki manji ili veći brod s teretom ili bez njega. Najčešće je riječ o tiku – golema debla se prevoze tko zna gdje. Vjerovatno u neku od luka i onda put Singapura. Prolazi i jedan luksuzan kruzer s još težim slučajevima paket-aranžmanaca. Bože koliko li tek ovi ostavljaju u džepovima svemoćnih generala!
A onda malo iza četiri popodne Shwe Keinnery pristaje na improviziranom pristaništu u Nyaung U, jednom od naselja u okolici čuvenih hramova Bagana. Nyaung U je selo koje je u posljednjih nekoliko godina dosta prosperiralo od turizma i uz nekoliko nekadašnjih kućica lokalaca, danas se nalazi čitav niz novih kućica u kojima su mali hoteli, restorani, kafići, trgovine, putničke agencije... Ali usprkos svemu nije izgubio onaj šarm malog uspavanog sela. Većina backpackera odsjeda ovdje jer su druga naselja oko Bagana usmjerena prema onima dubljeg džepa, uglavnom paket-aranžmanaca.
Od pristaništa do hotela uzimam bicikl rikšu. Volim uzimati rikše jer čitajući «Railway Bazaar» Paula Therouxa shvatio sam da je rikšaš posljednja i najsiromašnija karika u javnom gradskom prijevozu. Često ti ljudi imaju toliko malo novca da se trebaju zadužiti kod nekog lovatora samo da bi kupili neku staru rikšu kojoj je odavno istekao rok trajanja. Takvim ljudima volim ostaviti koji kyat. Pogotovo jer su najpošteniji među ovoj vrsti ljudi, a tražeći cijenu tek od dolar-dva za vožnju od petnaestak minuta strancima je više nego prihvatljiva opcija prijevoza. Meni je osobno tih rikšaša žao kada vidim koliko rade tj. pedaliraju za šačicu para. Pogotovo ako je u sjedalu neki debeli Švabo kojem ne bi škodilo da katkad pojede koji wurst manje. Ali ipak je to jedini način da se pomogne tim ljudima.
Moja rikša je tipičan primjer starudije. Toliko je krhka da svako malo u vožnji pogledavam kotače jer imam osjećaj da su toliko labavi da je pitanje trenutka kada će se otkačiti, a ja svojom riti oribati pod. Pedala nema, već se umjesto njih nalaze komadi daske pričvršćeni na mjesto gdje bi inače bile pedale i okreću se kao pedale. U jednom trenutku, dok je rikšaš u punom pedalirajućem elanu, jedna od drvenih «pedala» naglo otpada. Zajedno s rikšaševom plastičnom japankom. Rukama je nekako uspijeva pričvrstiti nazad, ali ona «pada» i po drugi put tek koji metar kasnije. Ne preostaje nam ništa drugo, nego stati u improviziranoj mehaničarskoj radionici uz cestu. Nije to nikakva zgradurina – tek jedan stol, stolica i nekoliko komada šarafcigera uz prašnjavi rub ceste.
Do New Parka ipak dolazim. Ovaj hotel preporučio mi je David iz Hsipawa. U blizini je nekoliko restorana, a sobe s trijemovima smještene su oko mirnog dvorišta. Jeftine su već odavno otišle pa za večeras uzimam jednu od skupljih, a sutra ću se prebaciti u neku jeftiniju. Za 18 dolara današnja soba je prekrasna – prostrana s drvenim podom, udoban krevet, klima, televizija te velika kupaonica. Vani trijem sa stolicama. Najradije bih ostao u njoj, ali pod hitno trebam ograničiti svoju potrošnju.
Navečer odlazim na porciju, u Burmi toliko omiljene, kineske hrane u jedan od restorana. Svi su po mraku prekrasno osvjetljeni lampinjonima, odnekud dopire lagana istočnjačka instrumental glazba.
Nalazim i internet. Oglašavaju ga kao wifi, ali znam da je u Burmi to predobro da bi bilo istinito. Obična dial-up veza prebačena je na wifi što u konačnici znači još sporiju vezu. Sat vremena pokušavam otvoriti neku od stranica, ali bezuspješno. Mailu ne mogu pristupiti otkad sam u Burmi i samo se nadam da nemam nekih poslovnih mailova koji zahtjevaju hitni odgovor. Ovakvo sranje s internetom kakvo je u Burmi još nikada nigdje nisam doživio. I što je najbolje od svega, još ti ga uvijek i naplate i to ne baš jeftino.

DAN 13, 07.12.2010. – I bi dostojno Bude! (Bagan, Burma)

Jutros se premještam u jeftiniju sobu. Jest da je ova bila najmirnija do sada i spavao sam kao beba dok se nije razdanilo i probudile me sunčeve zrake, ali plaćati 18 dolara za još dvije noći je malo previše. Pogotovo zato što ću na plaži kroz par dana morati plaćati tu i veću cifru jer su cijene ondje više. Tako se prebacujem u sobu od osam dolara koja ima stariji namještaj, manju kupaonicu s rustičnim tušem, ali važno je da je čisto, topla voda nije izostala, klima je također tu, iako je po noći malo hladnije pa klima zapravo i nije potrebna toliko, a pred ulazom je mali trijem sa stolicama. Zanimljivo je kako je smještaj cjenovno dosta uniformiran u Burmi – za osam dolara dobit ćeš čistu sobu, ali sa starijim namještajem, s vlastitom kupaonicom i klimom; dok za 15 do 18 dolara već dolazi vrlo moderna soba, nerjetko palača od sobe, uglavnom s velikim trijemom ili balkonom.
Oko tri kilometara su ruševine Bagana udaljene od Nyaung U. Postoje tri opcije – unajmiti kočiju s konjem za 12000 kyata na dan, taxi koji za cijeli dan dođe 24000 kyata, ali ja radije biram autentičniji (i jeftiniji) prijevoz – bicikl. Rentaju ih u hotelu, a cijena od 1000 kyata na dan je zaista vrlo smješna. Jedan dolar! Dobro, nisu to neki najnoviji modeli bicikla. Cestovni su to bicikli stari par desetljeća, ali poslužit će svrsi. Barem imaju normalne pedale.
Bagan je područje veličine njujorškog Manhattana na kojem je razasuto na tisuće budističkih hramova. Nekada ih je bilo preko 4400, ali nakon nekoliko ratova kroz stoljeća, kao i nakon velikog potresa 1975. godine od 6.5 stupnjeva po Richteru koji je zatresao Bagan, danas ih zapravo ima službeno 2230, neslužbeno još malo više. Dok se vozim na biciklu cestom koja povezuje Nyaung U i Old Bagan, ovaj potonji je do 1990. godine bio tradicionalno selo sve dok generali nisu odlučili da to selo smeta turistima te su kuće unutar zidina Old Bagana sravnili sa zemljom, a stanovništvo prisilno preselili na drugi kraj Bagana, već vidim prve hramove. Teško ih je ne vidjeti jer gdje god da pogled seže, tamo iza krošnja drveća, iza žbunja viri neki hram. Krovovi su im uglavnom klasične sikhare indijskog stila tj. imaju oblik klipa kukuruza. Kada staneš i gledaš doimaju se poput tisuću dimnjaka. Zaista su hramovi Bagana jedno od čuda svjetske arhitekture.
Iako su hramovi bili građeni i ranije, primjerice u 9. stoljeću, najviše ih se gradi kada je bamarski kralj Anawrahta prihvatio Therawada budizam. Kaže predaja da je toliko bio oduševljen svojom novom religijom da je naredio monskom kralju Manuhi, koji mu je i poslao redovnika Shin Arahana da ga preobrati, da mu pošalje svete budističke knjige i relikvije. Kada je Manuha to naravno odbio, Anawrahta je sa svojom vojskom odmarširao na jug, porazio Manuhu i uzeo u Bagan sve što je vrijedilo uzeti. Ne samo knjige i relikvije, već i Manuhine redovnike i učenjake, a posebice graditelje koji su onda počeli stvarati čudo od Bagana. Anawrahta im je naredio da stvore nešto dostojno Bude. Dogodilo se to sredinom 11. stoljeća čime započinje zlatno doba Bagana. Ono traje do druge polovice 13. stoljeća kada slava Bagana počinje naglo opadati, jedni kažu uslijed provale mongolskog Kublaj kana, a drugi zato jer je posljednji veliki bamarski kralj bio pičkica pa je u strahu od kineske invazije preselio glavni grad na sigurnije mjesto.
Ljudi vole uspoređivati Bagan s Angkorom u Kambodži, ali ja sam posjetio Angkor na mom prošlom proputovanju po jugoistočnoj Aziji, a evo danas sam i u Baganu. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o hramovima, ali dok su hramovi Angkora u pravilu puno veći tj. monumentalniji, hramovi Bagana su, uz nekoliko izuzetaka, uglavnom puno manji i većina ih je zapravo više nalik manjim svetištima nego hramovima. Nadalje, hramova u Baganu je puno više, nego u Angkoru i smješteni su na jednoj velikoj ravnici tu i tamo sakriveni sa žbunjem, kojom palmom ili nekom drugom vrstom drveća. U Angkoru je šuma puno gušća pa ima drveća koji rastu među ruševinama i svojim korijenjem probijaju ruševine. Ovdje toga nema kao što nema ni onog osjećaja Indiane Jones ili Tomb Raidera. Naposljetku, sam stil gradnje je različit. U Angkoru se uglavnom koristio kamen dok se u Baganu u gradnji gotovo isključivo koristila opeka. Kamen je korišten tek kod dva-tri hrama. I, dok je Angkor više pažnju posvetio skulpturama i reljefima, u Baganu u hramovima dominiraju zidne slike i štuko dekoracije.
Upali Thein je jedan od manjih i manje posjećenih hramova. Nema ovdje paket-aranžmanaca i njihovih autobusa koji su obično ispred hrama parkirani jedan do drugog dok se njihovi putnici naguravaju u hramu ne bi li vidjeli neku sliku ili neki drugi oblik dekoracije koji im dirigentskim štapićem pokazuje njihov vodič. Ali bez obzira što ovdje nema toliko turista kao kod drugih većih hramova, ipak je tu vojska prodavača suvenira. To je loša strana turizma u Baganu – ne možeš se ni okrenuti, a da te ne zaskoči neki «suvenirničar». Nema hrama gdje ih nema, naravno puno ih je više kod turističkijih hramova, a najbolji su oni na motoru ili biciklu koji su negdje uočili tebe stranca kao metu i onda su te u vožnji odlučili uhvatiti i ponuditi ti nešto na prodaju. A to 'nešto' su uglavnom dvije stvari – ili slike manje i veće, slikane tehnikom nanošenja pijeska na platno; ili posudice, vaze, tanjuri i tko zna što još ne napravljeni od lakiranog drva, uglavnom bambusa, na način da se napravi od bambusa npr. kalup posudice, površina se glinom ili sličnim materijalom napravi glađom, po njoj se onda slikaju ornamenti i rade reljefi te naposljetku se iznad svega stavi sloj laka. Tradicionalni su to suveniri Bagana i zaista su lijepo napravljeni, ali što je previše, previše je. Prodavača je toliko, a svaki očekuje da baš od njega kupiš neku sitnicu jer uzdržava bolesnu majku, oca, brata, sestru, sina, kćer i tako redom. No, za razliku od «suvenirničara» na nekim drugim mjestima, primjerice po Indiji i Nepalu, ovi nisu prenaporni. Za sada. Dovoljan je jedan 'ne' i većina te odmah pusti na miru.
«Hello! Where are you from?», postao je tradicionalni pozdrav u Baganu, a čim ga čuješ, znaš da će ti kroz sekundu ili dvije nešto biti ponuđeno na prodaju.
«Croatia.», ja uporno uvijek odgovaram, iako znam da ih uopće zapravo ne zanima odakle si. To je samo način da privuku tvoju pozornost.
«Aaaa, very nice country!», uvijek je isti odgovor, ali kada ih upitam da li znaju gdje je Hrvatska, znaju samo otklimati glavom.
Ima i izuzetaka. Tako me u Upali Theinu čuvar pita odakle sam, a ja njemu slovkajući kažem 'K-R-O-A-T-I-J-A'. On meni odgovara na engleskom 'Kroejša', što me iznenađuje jer englesku varijantu imena naše zemlje u ovom dijelu svijeta još i manje poznaju. I dodaje: Very nice country!». Eh sad, ja odmah pomislim da me tip zajebava.
«Što ćeš mi sada ponudi na prodaju?», mislim ja u sebi.
«Good football. Imate dresove s crvenim kockicama.», kaže on. Čini se da su hrvatske kockice došle i do daleke i izolirane Burme.
Nije mi se Upali Thein svidio samo zbog ovog čuvara poznavatelja Lijepe naše, već i zbog prekrasnih zidnih slika u živim bojama koje ukrašavaju unutrašnjost ovog hrama, a koje su nakon potresa obnovljene zahvaljujući UNESCO-u pod čijom se zaštitom nalazi čitav prostor Bagana.
Put me vodi do obližnjeg hrama koji skoro nikada ne vidi turiste. Tu pronalazim ključara ili, bolje reći, on pronalazi mene. Otvara mi hram i pokazuje slike stare 800-900 godina. Buda ovdje, Buda tamo, u sjedećem, pa u ležećem položaju, pregršt drugih slika...
«Znaš, do prije par godina sam se bavio slikanjem. Moj otac također. I moj djed. Mi smo obitelj slikara. A onda je vlada zabranila da reproduciramo slike iz hramova bez posebnog odobrenja. I moj otac više nije imao posla. Zatim je obolio i lani umro. Ja imam dvije kćeri i dva sina koji sada idu u školi. Pokazivanje ovog hrama turistima jedini je način da zaradim nešto novca.», ispovijeda mi se tužnih očiju dok s krova «njegova» hrama promatramo «dimnjake» svuda oko nas.
Zahvaljujem mu na gostoprimstvu i dajem mu 'tea money'. Grubo prevedeno, 'novac za čaj' je burmanski naziv i za bakšiš, ali i za mito. Još uvijek imam pred očima sliku kada je prije par dana na putu iz Hsipawa za Mandalay taksist vojniku na kontrolnom punktu tutnuo 500 kyata u ruku.
I ja ključaru ostavljam 500 kyata za njegovo vođenje i njegovu priču. Nije puno, ali u ovoj zemlji sve se računa.
Slično tužnu priču slušam i u restoranu prekoputa Arheološkog muzeja Bagana gdje stajem za ručak. Čini se da u Burmi svatko ima neku tužnu priču. Restoran je više, kako bismo mi žargonski rekli, prčvarnica. Nekoliko stolova i stolica ispod natkrivenog prostora uz cestu i uz jedan od starih hramova. No, za ove ljude ta 'prčvarnica' život znači.
Obiteljski je to restoran. Vlasnica je nekada bila učiteljica u osnovnoj školi, ali umirovila se kada joj je obolila majka, a kao jedina kćer među tri sina, ona je bila prirodno određena da se brine o svojoj bolesnoj majci. No, majka je umrla prije pet godina, a njoj je teško bilo vratiti se na stari posao. Odlučila je otvoriti restoran. Pomažu joj tri brata, ali dvojica imaju problema s alkoholom. Ona ima troje djece koju ne samo da treba prehraniti, već treba i opremiti za školu. Pokazuje mi sliku svog najstarijeg sina koji je upravo navršio 18 godina i upisao medicinski fakultet. Pokazuje mi i njegov upisni karton. Ne mogu zaboraviti njene riječi:
«Fakultet je samo za bogatu djecu. Nama siromašnima je teško platiti školarinu.»
Slab glas protiv vlade dolazi tako i iz malenog neuglednog restorana u kutku Bagana od drage učiteljice.
Godišnja školarina dođe 200 dolara, što za nas nije puno, ali za zemlju u kojoj većina stanovništva živi tek s dolarom dnevno, to je itekakva cifra. Iako sam jeo i bolje pržene rezance s povrćem i piletinom (začudo najbolje u onom vlaku s miševima iz Yangona za Mandalay), obećajem da ću doći i sutra.

DAN 14, 08.12.2010. – Santa Claus, oops, mislio sam reći general Than Shwe, dolazi u grad (Bagan, Burma)

«General Than Shwe dolazi u Bagan.», govori mi Aung, moj današnji kočijaš, na način kao da govori 'Santa Claus is coming to town'. Pokazuje mi ljude koji rade uz cestu i čiste korov da general može reći kako je Bagan lijep.
«Da li dobivaju plaću za čišćenje?», pitam ga.
«Plaću?», Aung se smije, vjerovatno misleći kako su stranci glupi: «Nema plaće. Radna akcija. Sve za generala. Bagan mora biti lijep.»
Osjeća se sarkazam u njegovom glasu. Još uvijek plašljivi sarkazam, ali sarkazam.
General Than Shwe glavni je kočijaš ove zemlje već više od dvadeset godina. Dolazi u Bagan, ali nitko ne zna kada točno ni koliko dugo će ostati. Sigurnosti radi.
«Za par tjedana opet će sve biti u žbunju. Kao da general nikada nije ni bio tu.», dodaje pokazujući prstom na uzaludan posao čišćenja korova uz cestu, farbanja ograda i slično.
Osjećajući njegovo nezadovoljstvo sadašnjom vlasti, pokrećem temu koju je opasno pokretati u Burmi. Špijuna ima posvuda i nikada ne znaš tko te sluša. No, dok naša kočija polako ide prema novim hramovima, teško je da te u vožnji netko sluša.
«Aung San Suu Kyi?», kratko ga pitam.
«Aung San Suu Kyi jako volimo. Narod je za nju. Ne za generale.», osjećam kako mu glas postaje sve veseliji kada se spomene 'Dama', kako u Burmi odmilja nazivaju Aung San Suu Kyi.
«Voliš li živjeti u Burmi? Misliš da će uskoro biti promjene?», pitam ga.
«Burma je moja zemlja. Promjene? Doći će, ali ne tako skoro. Možda kroz tri godine.», glas mu opet poprima tužan ton. Dodaje: «Narod je dosta pasivan.».
Ovo mi je poznato. Hrvatska i Burma su nebo i zemlja, ali bez obzira na sve, imaju jednu poveznicu – pasivnost naroda. Iskreno, ne znam što se i našima treba servirati da napokon polude i dignu se na noge.
Sada mi je žao što nisam kupio onaj posljednji broj Economista koji sam vidio u knjižari na kualalumpurškom aerodromu, a u kojem se govorilo o Aung San Suu Kyi i njenom konačnom puštanju iz kućnog pritvora.
Približavamo se prvim hramovima. Kako mi je namjera danas posjetiti udaljenije i uglavnom manje posjećene hramove, a ceste do njih su najčešće pjeskovite i prolaze kroz polja, jednostavno sam zaključio da je bolje unajmiti kočiju s konjem i kočijašem, nego se po pijesku mučiti na biciklu. Aung je «moj» cijeli dan za samo 15 dolara i gdje god da ja kažem, tamo će me odvesti.
Današnji hramovi su puno ljepši od onih jučerašnjih što se tiče oslikanosti. Dah mi posebice oduzima Sulamani Pahto sa zidnim slikama iz 12. stoljeća. U usporedbi s mnogim drugim ovdašnjim hramovima, slike u ovom su puno očuvanije i ima puno više ljudskog elementa u njima. Uz mnoge slike Bude, tako primjećujem vodene bizone koji se kupaju u rijeci, konje koji trče po livadi, brodove s posadom koji plove po moru, a okružuju ih ribe i morske nemani. Prevladavaju smeđa, crna te zelena i crvena boja. Nevjerovatno je da je ovo naslikano prije 900 godina! A uposli li se malo mašta, može se samo zamisliti kako li je ovo veličanstveno moralo izgledati kada je bilo izgrađeno i kada su zidovi tamnih hodnika ovog i drugih hramova bili u potpunosti, do zadnjeg milimetra, prekriveni svježim zidnim slikama. Čudo svjetske arhitekture.
Bilo bi još i čudesnije da krajem 19. stoljeća, u vrijeme kada su različiti «istraživači» pljačkali razne lokalitete po kugli zemaljskoj, neki Nijemci nisu došli i do Bagana te odnijeli dio zidnih slikarija. Danas se tako dosta baganskih prekrasnih zidnih slika nalazi u berlinskom Volkerkunde Museumu te u Etnografskom muzeju Hamburga. Kralo li se kralo. Nešto baganske plastike ima i po Italiji.
Nasreću i u Baganu je ostalo dovoljno da se dobije ideja o veličini graditeljskog pothvata. Neki od hramova su pak toliko veliki da se doimaju poput pravih dvoraca, a kod primjerice Shwesandaw Paye mogu paralelu povući čak s udaljenom središnjom Amerikom budući da je ovaj hram gotovo savršena piramida (naravno, sa sikharom na vrhu), a do čijeg vrha sa svake od četiri strana vode strme i visoke stepenice nevjerovatno slične onima na piramidama u Meksiku ili Gvatemali. Iznenađujuće je da je toliko arhitektonske sličnosti među građevinama na posve različitim krajevima svijeta, a čije stanovništvo nikada međusobno nije imalo kontakata.
Ono što čovjek nakon nekog vremena primijeti u Baganu je da, unatoč svim tim slikama i kipovima Bude, hramovi danas baš i nisu puni redovnika ili lokalaca koji bi ovdje eventualno došli na molitvu. Vidim ih tek šačicu. Pitam Aunga.
«Hramovi Bagana danas više za mnoge nisu sveta mjesta. A i mnogi redovnici nakon brutalnog ustanka redovnika protiv hunte 2007. godine zbog naglog povećanja cijena goriva danas bojkotiraju generale i sve što ima bilo kakve veze s generalima.», objašnjava mi.
Ipak me vodi u jedan od aktivnih budističkih samostana koji je izgrađen u stijeni. Upadam redovnicima baš u vrijeme ručka, no nitko se previše ne osvrće na mene. Prolazim kroz podzemne hodnike u kojima su jedini namještaj stari vojnički kreveti. Uz prostirke na podu koje su namijenjene meditaciji. A onda nalazim i kip Bude u jednoj od prostorija. S tisuću svjetlećih lampica oko glave kao da se radi o božićnom drvcu, a ne o Budi.
Natrag na otvorenom, kod jednog od hrama nailazim na prosjakinju. Prosjaci se u Burmi skoro ne viđaju. U ovih skoro deset dana u ovoj zemlji vidio sam ih tek dva-tri. Burmanci su radišni ljudi i pokušat će se baviti bilo čime samo da pošteno zarade koji kyat i da ne moraju prositi. Ova žena s malim djetetom u naručju i drugim malo većim, koje trčkara okolo za turistima, ne radi ama baš ništa, već samo sjedi na stepenicama hrama i čeka da joj kyat padne s neba. Oops, mislio sam reći iz ruke turista koji vjerovatno po njenom mišljenju su taj novac u svojoj zemlji našli na podu. Prosjacima ne volim davati novac jer ih time samo nagrađuješ za to što ne rade ništa. Lako je tako. Gledajući ovu prosjakinju čini se kao da su svi oni drugi siromašni Burmanci budale jer nešto rade.
Danas sam po Baganu dosta razgovarao s običnim ljudima.
«Kako ide turizam? Ima turista?», pitam ih.
Odgovor je uvijek isti: «Ima turista. Nešto manje ove godine, ali ih ima. Nažalost većina dolazi u paket-aranžmanu. Individualaca je malo, a ove godine manje nego ikada do sada.»
Mišljenje o paket-aranžmancima kod običnih ljudi je posvuda isto – od njih oni nemaju nikakve koristi. Ti paket-aranžmanci uvijek spavaju u velikim hotelima, jedu u velikim restoranima i ne ostavljaju nikakav novac u malim obiteljskim hotelima ili restoranima. Ovi posljednji žive od individualaca, a takvi su u Burmi nažalost još uvijek u manjini. Trebat će godine i godine da se tu nešto promijeni.
Natrag u Nyaung Uu pokušavam se internetom probiti u svijet. I dalje je teško. Ide na kapaljku. Vjerovatno se nekima čini blesavim da ja na putovanju tražim internet, umjesto da se otkačim od svijeta, ali kada vodiš svoj business, teško je ne imati pristup internetu. Bit će bolje, tješim se. U Singapuru.

DAN 15, 09.12.2010. – Hmmm, moderan i klimatiziran bus na modernoj autocesti (iz Bagana za Yangon, Burma)

Kada ti netko u Burmi kaže da je neki bus moderan i klimatiziran te da neka vožnja traje sada kraće jer imaju izgađenu novu modernu autocestu, valja to uzeti s povelikom dozom sumnje. Tako je meni bilo rečeno za noćni bus iz Bagana za Yangon. Na kraju je od svega rečenog, točno bilo samo to da je autobus zaista i bio klimatiziran. Ono o modernom busu ili novoj modernoj autocesti bila je samo još jedna u nizu burmanskih šala. A kako su noći u Burmi svježe, klimatizacija je zapravo posljednje što bi jedan noćni autobus trebao imati.
Noćni autobus u Burmi je nešto što preporučaš samo nekome tko ti se grdno zamjerio. Najbolje ih je izbjegavati. Ako možeš. Ja nažalost od Bagana do Burme nemam puno opcija. Zapravo su tri: prva, i koju sam odmah prekrižio, je let avionom, a prekrižio sam je iz dva razloga – jer od avionske karte velik dio ide direktno u džepove generala ili njihovih prijatelja i zato jer na svojim putovanjima, koliko je to moguće, u posljednje vrijeme volim putovati overland. Da mogu, i u Burmu bih bio došao kopnom, a ne avionom, ali sve granice Burme s okolnim zemljama su zatvorene, s izuzetkom burmansko-kineske gdje je uz posebne dozvole moguće ući kopnom, ali nije moguće izaći.
Druga opcija je novi vlak koji su pred malo stavili u pogon na relaciji Bagan-Yangon, ali on je, iako vremenski vožnja traje jednako dugo kao i busom, više nego dvostruko skuplji od busa. I budući da su Mijanmarske željeznice u državnom vlasništvu, sav novac ide direktno generalima.
I onda dolazi treća opcija – bus. Najjeftiniji je i uvijek je riječ o privatnim prijevoznicima što znači da generali dobivaju samo PDV od 12% te vjerovatno tu i tamo još malo 'tea money', odnosno bakšiša. Ali ovaj način prijevoza je i najneudobniji.
I tako sam se ja odlučio za bus. A između Bagana i Yangona postoji samo jedan, i to noćni. Pročitao sam u Lonely Planetu jednu jako dobru rečenicu koja se može primijeniti na sve oblike prijevoza u Burmi:
«Nije tako loše kao što si mislio, ali ni tako dobro kao što si se nadao.»
Bus je klimatiziran, ali riječ je nekoliko desetljeća starom busu kojeg su se riješili Japanci. Znam da je nekada bio japanski jer mu na bočnim stranama još uvijek piše 'Shintetzu' što je vjerovatno ime bivšeg japanskog autobusnog prijevoznika. Bez obzira što bus danas ima burmanske tablice te mu je na prednjoj i stražnjoj strani na burmanskom pismu nalijepljena naljepnica s imenom novog burmanskog autobusnog prijevoznika, ovaj bus će uvijek biti samo japanski otpad. I skoro svi busevi u Burmi su ili japanski ili korejski otpad, a pronađe se katkad i koji «Kinez». Ovaj noćni bus za Yangon ima normalna sjedala, ali nagurano je njih pedeset što je u konačnici vrlo slično našim sjedalima prenatrpanim busevima. Mjesta za noge je malo, pogotovo ako imaš 182cm, a ne 150 kao većina Azijata. I moglo bi se teoretski odspavati da nije do tri stvari.
Prvo, uvijek je oko tebe netko kojemu je prije mjesto da se vozi s kokošima i svinjama u kamionu, nego s ljudima u autobusu. Tako je cijelim putem do mene frajer od kojih 25 godina koji neprestano žvače 'betelnut', nalik orahu kojeg se žvaće i nikada ne guta, već se nakon nekog vremena crvena tekućina ispljune iz usta. Posvuda se po ulicama Burme mogu vidjeti muškarci kako žvaću ovo opojno sredstvo, jer navodno daje snagu, i pljuju pa se po cesti vide nebrojene crvene mrlje koje se na prvi pogled doimaju kao krv. A zubi im tek...! Još u Burmi nisam vidio čovjeka sa zdravim zubima. Od mladih do starih svi imaju trule zube upravo zbog 'betelnuta' koji uništava desni. Znam da je ovo dio ovdašnje kulture, ali bus nije mjesto za žvakanje 'betelnuta', pogotovo ako si jedini koji to radi i, iako frajer pljuje u vrećicu, nakon nekog vremena ta vrećica postaje puna i opasnost da krene 'betelnut' tsunami po meni je velika.
Drugo, spavanje je nemoguća misija i zato jer je nova moderna autocesta većim dijelom tek prašnjavi put, doduše s naznakama da se nešto radi i da bi, poznavajući burmanski tempo rada, ovdje zaista mogla jednog dana biti nova moderna autocesta. Za pet, deset, petnaest godina... Ovaj prašnjavi put je grbav, iako ne onoliko koliko sam zapravo očekivao, ali svejedno spavanje je nemoguće. Tek je jednim manjim dijelom riječ o autocesti, ali ni tu se spavati ne može dugo.
I ovdje dolazim do trećeg razloga. Tek što si zaspao, ako si te sreće da možeš uopće spavati, već te probudi neko od zaustavljanja. Ili je to jedno od mnogobrojnih kontrolnih punktova gdje svatko mora izaći iz autobusa da mu vojska prepiše u svoju knjigu podatke iz osobne ili putovnice (Bože, ovakva birokracija se rijetko viđa) ili je riječ o jednom od previše stajanja za jelo. Zapadni čovjek se stvarno iznenadi koliko puta dnevno Burmanci mogu jesti. A opet, malo je pretilih.
Kako god da se uzme, forget sleeping. Ni brojanje ovca ne pomaže.

DAN 16, 10.12.2010. – A najljepše je kada nakon 19 sati po autobusima napokon stigneš na plažu... (iz Yangona za Ngwe Saung, Burma)

Trinaest sati kasnije japanski otpad ulazi u kolodvor na periferiji Yangona. Razdanilo se i u šest sve već vrvi od akcije. Zaskaču me taksisti. Uzimam jedan od taxija jer bus za plažu ide s drugog kolodvora koji je na potpuno drugom kraju grada.
«Koliko?», pitam taksista.
«6000 kyata.», odgovara mi kao iz topa. Ja odmah uskačem jer to je cijena koju spominje i Lonely Planet. Burma je do sada jedina zemlja koju sam posjetio, a u kojoj su taksisti, rikšaši i tuktukovci pošten svijet. Cifre koje u Burmi dobivam za gradski prijevoz su identične onima koje se navode u Lonely Planetu što je posve iznenađujuće jer su u drugim zemljama, pa tako i kod nas, posebice u Splitu ili Zadru, taksisti ti koji će prvi zajebati stranca.
Taxi vožnja traje pola sata i taksist me točno iskrcava pred autobusom. Vidjevši ga, meni mrak na oči. Još jedan «Japanac», ali ovaj skoro pa ratni veteran tamo iz drugog svjetskog rata. Sjedala nema, već su tapecirane klupe, toliko izlizane da zapravo pod guzicom osjećaš samo dasku. Vozio sam se ja već u ovakvim krntijama. Sjećam se posebice jedne takve u kojoj sam u Peruu preko Anda proveo 24 sata. Ali tada sam bio mlađi i lakše sam izdržavao sate i sate u busevima.
No, dobra stvar, kada vidiš ovaj bus, jest da shvatiš da onaj iz Bagana za Yangon zapravo i nije bio loš. I da se zaista, ako sad usporedimo, radilo o modernom prometalu.
«No seats! All full!», maše mi vozač papirom s popisom putnika. O da, čak i imaju listu putnika, ali ona uvijek izgleda kao da ju je ne jedna krava, već čitavo stado žvakalo.
Gledam papir i zaista se čini kao da je sve puno. A ovaj bus, koji već kasni 15 minuta zbog mene, jedini je iz Yangona za Ngwe Saung. Postoji i druga opcija, a to je uzeti lokalni bus za Pathein, najveći grad u delti Ayeyarwaddyja, i onda tamo presjedati na još lokalniji bus za Ngwe Saung. Ne želim ni razmišljati...
No, na moj spomen Patheina i drugog busa, vozač postaje nevjerovatno mrzovoljan. Sada je oko mene već skoro pa desetak ljudi. U Burmi je stranac i sve što ima veze sa strancem atrakcija.
Vozač mi sada nudi da sjednem u prolazu na mali plastični stolac. Vidio sam da se tako Burmanci voze po autobusima, ali samo ako je relacija kraća, a šest sati vožnje do Ngwe Saunga nije nipošto kratko. Vozač mi još jednom pred nosom maše s onom istom listom putnika i ponavlja jedno te isto:
«Full!».
Ja razmišljam da li da ipak uđem i da se žrtvujem šest sati. Stojim na mjestu. Gledam bus. I u tom trenutku kao da je neka dobra vila mahnula čarobnim štapićem i odjednom postoje u busu dva slobodna mjesta. Vozač, sve mrzovoljniji jer kasnimo, gura me unutra. Posjeda me na najbolje mjesto i to točno iza njega gdje ima i najviše mjesta za nogu. Suprotno očekivanju, naplaćuje mi normalnu tarifu. Kasnije u razgovoru s Nijemcima, koji su također bili u busu, saznajem da sam jako dobro prošao. Ne samo da sam dobio najbolje mjesto, nego sam ga i platio par dolara manje od njih!
Cesta do Ngwe Saunga je pak u skladu s očekivanjima – ne samo grbava, već i puna rupa, a posljednjih 40-tak kilometara i toliko uska da se, u usporedbi s njom, naše otočne cestice doimaju kao pravi višetračni autoputevi. Koliko je loše, lako je zaključiti – između Yangona i Ngwe Saunga je šest sati vožnje, a zapravo samo 225 kilometara!
No, pejzaž je jedan od onih gdje bi najradije izašao iz autobusa i počeo slikati, čak i da nisi nikad ranije uzeo kist u ruke, ali teško je odlučiti gdje bi to točno izašao jer je cijela regija prekrasna. Nakon 2000 kilometara toka ovdje se Ayeyarwaddy ulijeva u Bengalski zaljev. Ali prije nego što nestane, stvara deltu s nebrojeno mnogo kanala. Kroz širom otvoren prozor svoje današnje krntije promatram pejzaž koji je potpuno različit od svega što sam dosad vidio u Burmi – voda ovdje znači život više nego drugdje. Kanali su posvuda, kao i mostovi, drveni i toliko nestabilni da kad krntija prolazi preko njih, putnici zadržavaju dah. I rižina polja. Zelene se dokle pogled seže, tek se u kadar ubaci koje manje selo s trošnim kućicama od palmina lišća ili koja pagoda.
Deltu Ayeyarwaddyja je 2008. godine pogodio strašni ciklon. Ciklon Nargis s vjetrovima jačine od gotovo 200 km/h te plimni val opustošili su deltu. A kako je većina kuća ovdje lake građe, nestala su čitava sela. Vjeruje se da je poginulo između 138,000 i 300,000 ljudi, a između 1.5 i 2 milijuna ljudi je ostalo bez krova nad glavom, bez hrane i vode. Burmanska vlada je presporo reagirala, a međunarodnim organizacijama je zabranila pristup delti. I da stranci ne bi vidjeli stvarno stanje stvari na terenu, generali su posve zabranili bilo kojem strancu kretanje u području delte. Delta Ayeyarwaddyja je postala još jedan 'restricted area'.
Ngwe Saung nije tada bio direktno pogođen Nargisom, ali indirektno jest. Naime, oko godinu dana je područje delte bilo zatvoreno za strance, a da bi se došlo do Ngwe Saunga treba proći kroz deltu. S obzirom da oko Ngwe Saunga nema ni luke ni aerodroma i da jedino postoji kopnena veza, automatski je i Ngwe Saung postao zabranjena zona.
Danas je delta opet u punom zamahu. U Ngwe Saungu su opet otvoreni skoro svi hoteli. Moj, Shwe Hin Tha Hotel, ima dobre kritike u Lonely Planetu i na internetu, jedan je od najjeftinijih i na krajnjem južnom i najmirnijem je dijelu kilometrima i kilometrima dugačke pješčane plaže. Valja rezervirati ranije budući da je visoka sezona, što sam učinio telefonski iz Bagana prije dva dana. Hotel ima ukupno 22 bungalova, polovica je od bambusa, a polovica su zidani bungalovi. Ovi prvi su jeftiniji, svega 15 dolara po noćenju s doručkom, pa sam i ja uzeo jedan. Ovo su jedni od najboljih bungalova na nekoj od plaža na kojima sam bio i odnos cijene i kvalitete je više nego dobar. Zapravo, s izuzetkom prijevoza, sve ostalo u Burmi ima savršen odnos cijena-kvaliteta.
I bungalov ima trijem s otvorenim pogledom na ocean. Savršeno za promatranje zalaska sunca. A potom te zvuci oceana polako uljuljaju u san.

DANI 17-19, 11.-13.12.2010. – Ribe i morski plodovi, more, sunce (i povremeno kiša) (Ngwe Saung, Burma)

Budim se baš onako kako sam i zaspao – sa zvucima valova kako se razbijaju o pješčanu plažu. Odmah se sjetim svoje meksičke suputnice Kaje koja u Tulumu nije mogla spavati zbog buke valova. Ali ako trebam birati između prometne buke u Yangonu ili Mandalayu i ove, uvijek biram valove. Sjetim se ja Kaje često, a pogotovo svaki put kada moram ući u vodu i boriti se donkihotovski sa svim onim valovima, kao što smo se mi zajedno borili s valovima na meksičkom Pacifiku. Dobro, ovi burmanski su mnogo manji, ali još uvijek dovoljno veliki da te pošteno tu i tamo poklope. U tri i pol dana mog boravka u Ngwe Saungu nisam vidio mirno more. Uvijek valovi. A prvi i drugi dan bilo je i više kiše, nego sunca. No, zato su treći i četvrti bili skoro bez oblaka na nebu. Prosinac je mjesec kada Burma iz monsunskog razdoblja prelazi u sušno razdoblje pa je vrijeme još uvijek relativno nestabilno. Toplo je uvijek, jer u Burmi na plažama nikada temperatura ne pada ispod 25 Celzijaca, a jedini problem predstavljaju povremene kiše.
«Ljeti vjetar puše s juga i jako je vruć. Zimi vjetar nam dolazi sa sjevera i čim zapuše sjevernjak, znamo da su monsuni iza nas.», rekao mi je jedan starac u Baganu pred koji dan.
I u Ngwe Saungu vjetar sa sjevera zaista njiše palme.
Iako u Lonely Planetu ovu plažu spominju kao idealan spoj afričkih i karipskih plaža s čisto bijelim pijeskom, to baš i nije tako. Pijesak je sive boje, a na niti jednoj plaži dosada nigdje nisam vidio dečke na motorima kako rano ujutro i kasno popodne jurcaju i natječu se tko će biti brži. Osim toga, motori se koriste za transport između sela i hotela, ali iako postoji gotovo savršena cesta, nitko ju ne koristi i radije se voze po plaži. To je jedino što mi smeta u Ngwe Saungu. Remete mir.
Ali veći dio dana je zaista mir i dane provodim izležavajući se na ležaljci, kupajući se i čitajući «A river in the center of the world» britanskog putopisca Simona Winchestera, koji je prije desetak godina prošao cijeli tok kineske rijeke Yangtze. To je dio moje pripreme za posljednju dionicu mog puta po Aziji – Kinu.
Ocean je zaista čist i topao, ako se izuzme prvotni šok kada onako zagrijan od sunca uletiš u vodu, ali poslije možeš satima biti u vodi jer je njena temperatura, onako od oka, 28-29 Celzijaca. Ovo je Bengalski zaljev i kada vidiš čistu vodu, koja je tek malo zamućena od pijeska kojeg podižu valovi, pitaš se nije li ovo isti onaj zaljev u koji se, uz na stotine manjih rijeka, rječica i potoka, ulijevaju i velike rijeke Ayeyarwaddy, Ganges i Brahmaputra, posebice ove posljednje dvije koje su onečišćene svime i svačime: industrijskim vodama i drugim oblicima industrijskog otpada, ljudskim otpadom... Sve to završava u Bengalskom zaljevu i iako se na njegovim obalama između ostalog nalaze i tri od najprljavijih zemalja svijeta (Indija, Šri Lanka i Bangladeš), Indijski ocean je čist. U Burmi je barem industrija još uvijek u povojima pa nema znatnog onečišćenja. Zemlja je još uvijek pretežno ruralna.
Večeri provodim u hotelskom restoranu u razgovoru s drugim putnicima. Većina je Nijemaca i oni u Burmi prednjače. Potom je tu nešto Francuza, zatim Austrijanac i Nizozemka, te skupina Čeha koji se uvijek drže posebno. I stariji Amerikanac koji je vječito u društvu mladih burmanskih dečkiju. Što se toga tiče, mi ostali smo zaključili samo jedno... A zaključili smo i da nema niti jednog Australca ili Novozelanđanina koji su inače najprisutniji putnici.
Hrana u hotelskom restoranu je fantastična. Riba, lignje, rakovi, školjke – sve je svježe i dnevno se dobavlja od ribara iz ribarskog sela na kraju plaže. Velika porcija liganja s povrćem i malo čilija, porcija grilanih liganja ili škampi, ogromna porcija od tri raka na tanjuru... – sve superukusno i – jeftino! Svaka od ovih porcija dođe tek četiri dolara! Treba iskoristiti ponudu jer doma...

DAN 20, 14.12.2010. – Natrag u buku i smrad (Yangon, Burma)

Ne mogu reći da sam se u Burmi baš naspavao. Kada bih i mogao spavati duže, onda me redovito probudi buka s ulice ili danje svjetlo (zavjese su ovdje znanstvena fantastika) ili oboje, što je i najčešće slučaj.
A bilo je i dana kada sam se morao probuditi rano. Takav je dan i danas. Vani je još mrkli mrak. Tek slabašne električne svjetiljke osvjetljavaju stazu između bungalova. I dalje se čuje razbijanje valova o pješčanu plažu. Vjetra nema, ali je jutros hladnije nego bilo koji od prethodnih dana. Rikšaš, koji me je prije četiri dana dovezao u hotel, prema dogovoru me čeka na recepciji.
U selu, iako će trgovine biti zatvorene barem još sat vremena, mnoštvo je ljudi. Svi se guraju oko jedinog direktnog busa za Yangon. Pripremljen na istu onu krntiju od neki dan, ugodno sam iznenađen kada se preda mnom stvorila krntija, ali ne s klupama, već sa sjedalima. Ok, tkanina je toliko izlizana da opet šest sati peglaš guzicu skoro pa na goloj dasci, ali moglo je biti i gore. U svakoj negativnoj stvari valja pronaći barem neku pozitivnu sitnicu – to je formula putovanja ne samo po Burmi, već i po drugim sličnim zemljama.
Krntija je dupkom puna. Opet ima ljudi i na onim niskim plastičnim stolcima. A onda kojih sat vremena prije Yangona naša dupkom puna krntija nailazi na drugu dupkom punu krntiju u kvaru. I umjesto da prihvati samo onoliko putnika koliko može, prihvaća sve. I naša dupkom puna krntija sada postaje dvodupkom puna. Ljudi su natisnuti poput sardina u konzervi, a tu su danas i čak četiri člana posade. U bilo kojem normalnom dijelu svijeta ovaj posao bi obavljala jedna osoba. No, ovdje, u zemlji od 47 milijuna stanovnika, treba naći posao za svakoga. Tako danas jedan vozi, drugi je kondukter i naplaćuje karte, treći pomaže putnicima pri ulazu ili izlazu, a četvrti sjedi i broji koze uz cestu.
Motor naše krntije sa svakim novim metrom ispušta sve čudnije zvukove. Treba potegnuti skoro sto ljudi u busu koji je namijenjen za njih četrdesetak. Hvala nebesima da se uskoro ukazao Yangon jer da je još koji kilometar više, i ova bi krntija sigurno izdahnula.
S još uvijek jasnom slikom Bangkoka pred očima, od Yangona kao još jednog višemilijunskog jugoistočnoazijskog grada očekivao sam nepodnošljivi smrad, vrućinu i vlagu u zraku te sindrom pećnice. Suprotno tome, ovaj šestmilijunski grad dočekao me manje smrdljiv, manje vruć i manje vlažan, a čak mu se vidi i plavo nebo i sunce što je u Bangkoku nevjerovatna pojava.
S Austrijancem Klausom, kojeg sam upoznao u hotelu u Ngwe Saungu i koji je istom krntijom došao u Yangon, dijelim taksi do centra. A centar Yangona je Sule Paya pagoda i izgrađena je tako da zapravo ima svrhu kružnog toka. Malo koji se grad može pohvaliti da ima višestoljetnu pagodu kao kružni tok.
U blizini je i Okinawa Guesthouse, koji u Lonely Planetu ima jako dobre kritike, a u stvarnosti je jedino malo bolja od rupe. Soba je krletka s kupaonicom tek u hodniku koja je zajednička svim sobama na katu i u kojoj nema tople vode! Cijeli guesthouse nema uopće tople vode. A i soba je prašnjava s paučinastim električnim lampama. Cijena – devet dolara! Bez premca najlošiji i, s obzirom na «kvalitetu», najskuplji smještaj na mom putovanju po Burmi. Ali tu se plaća lokacija s obzirom da je Sule Paya tek pedesetak metara od Okinawe. Odlučujem ovdje pregrmiti jednu noć i ne gubiti dragocjeno vrijeme u evenualnoj potrazi za novim hotelom u Yangonu.
Što još reći o ovom gradu? Šećem njegovim centrom i gledam mix stilova koji nikako ne idu jedan uz drugi. Toliko tipično za velike gradove u zemljama trećeg svijeta. Podsjeća me to kada imaš puzzle i onda tražiš i tražiš one prave koje će se savršeno uklopiti, ali uvijek ti nekako u ruke dolaze puzzle koje su nespojive. Takav je Yangon: stare kolonijalne kuće, potpuno oronule jer se ovdje nažalost želi izbrisati svaki podsjetnik na britansku kolonijalnu vlast pa se ne ulaže u njihovu obnovu; potom nekakvi ludi eksperimenti sa soc-arhitekturom u kojoj vlada beton; onda moderna arhitektura stakla (stakla su naravno zamazana jer otkad su ta stakla postavljena na zgrade nije ih se pralo); i na kraju tu je i pokoja drvena straćara. Sve to u Yangonu stoji jedno uz drugo. A ulice su neravne, pločnici na mnogim mjestima napuknuti pa čovjek ima direktan pristup otvorenoj kanalizaciji ako mu prigusti.
Pokušavam na trenutak pobjeći od pržećeg sunca i pronaći neku hladovinu. Nailazim na Mahabandoola Garden u samom srcu grada. Palme, travnjak – isprva se doima vrlo lijepo i idilično. Ali malo detaljniji pogled i slika je drugačija – travnjak je pun smeća, klupe prljave i prašnjave, fontane već desetljećima nisu okusile vodu. I onda mi dolazi mlada Burmanka i pokazuje papirić da se plaća ulaznica od 500 kyata. Zapravo, samo stranci plaćaju ulaznicu dok Burmancima je ulaz slobodan. Iako je riječ o vrlo maloj cifri (tek nešto više od pola dolara), iz principa joj ne dajem novac i ljutito se okrećem i odlazim. Ovi ljudi misle da su stranci budale puni novca kojima se bilo što može naplatiti. Ionako stranci u Burmi sve plaćaju i pet-šest puta skuplje od lokalaca. Tzv. tarife za strance. U Baganu sam primjerice bio preskočio njegov arheološki muzej jer Burmanci ulaznicu plaćaju 500 kyata, a stranci čak deset puta više!
Umjesto parka odmor pronalazim u Strandu, hotelu petozvjezdašu, ostatku kolonijalnog razdoblja. Pokušavajući ne razmišljati o sobama u kojima je noćenje između petsto i tisuću dolara, u hotelskom baru, istom u kojem su koktele između ostalih pili i George Orwell, Oliver Stone i Mick Jagger, u ruci mi se brzo našao koktel zanimljiva imena – Stranded in Paradise. Iako Yangon baš i nije nekakav raj, oprostit ću im ovaj naziv jer je ovaj koktel od ruma, juicea od limuna i naranče vjerovatno najbolji kojeg sam u životu popio. Bez obzira na cijenu od osam dolara. Zato sam i pojeo čitavu posudicu kikirikija koju su mi s koktelom stavili na stol.
U sumrak odlazim taxijem do najvažnije građevine u gradu – Shwedagon pagode. Nije to samo najvažnija građevina u Yangonu, već i u čitavoj Burmi i kažu da svaki Burmanac mora barem jednom u životu doći u Yangon i posjetiti Shwedagon. Kao što je to slučaj sa svakom pagodom u ovoj zemlji, i ovu su mali milijun puta obnavljali, pregrađivali i dograđivali da danas zapravo nitko točno ne zna koliko je točno stara Shwedagon pagoda. Oni najoptimističniji drže da je pagoda stara čak 2500 godina! Bilo kako bilo, znamo sa sigurnošću da ovdje stoji barem od 14. stoljeća. Pagoda je impresivna i sa svojih gotovo sto metara visine, a još je smještena i na malom brežuljku, dominira panoramom Yangona. Utrošeno je u njenu gradnju nekoliko tona zlata i gotovo 80,000 dijamanata i drugog dragog kamenja. Po danu zlato blješti od sunca, a u sumrak mijenja boju u narančasto-crvenu. Posebno je lijepa slika na obližnjem prirodnom jezeru Kandawgyi na čijoj se površini ocrtava Shwedagon.
Radim nekoliko krugova oko pagode. U zraku se osjeća miris mirisnih štapića. Miješaju se zvukovi raznih molitvi i zvuk zvona i gongova. Većina ljudi su ovdje lokalci. Cijele obitelji dolaze na molitvu, a potom na ugodnu šetnju oko pagode, naravno uvijek krečući se u smjeru kazaljke na satu. Takva je budistička tradicija. Prijatelji dolaze u Swedagon na molitvu, šetnju, ali i na dozu trača. Promatrajući taj svijet lako je zaključiti da Shwedagon ima za lokalce i značaj poput parka, odnosno neke šetnice. U sumrak kada temperatura postaje jako ugodna.
Ima naravno i turista, najviše paket-aranžmanaca, i jedini koji se dreče na ovom duhovnom mjestu su njihovi vodiči koji svoje gomile pokušavaju držati pod kontrolom.

DAN 21, 15.12.2010. – Back to civilizacija (iz Yangona, Burma za Singapur)

Volio bih se barem jednom dobro naspavati. Sinoć sam legao sa željom da jutros spavam do barem 11 sati, s obzirom da na aerodromu trebam biti tek oko 12. No, dok su mi na plaži u Ngwe Saungu pod podnim daskama neprestano siktali bilo miševi bilo neke ptičurine (nisam u potpunosti siguran da li su bili ovi prvi ili drugi ili oboje), a povremeno i mačke u zanosu parenja, u Yangonu su po limenom krovu iznad moje glave cijelu noć nemilice skakale upravo mačke. I kako sam već prije sedam na nogama, odlučujem iskoristiti to vrijeme i vidjeti još nešto od Yangona.
Jučer mi je iz taxija u oko upalo jezero Kandawgyi, zelena oaza u srcu Yangona, neposredno uz Shwedagon pagodu. Dobro, nije baš oaza u potpunom smislu te riječi budući da je s gotovo svih strana okružena jako prometnom cestom, ali za Yangon ovo je najbliže oazi. Plaćam ulaznicu od 300 kyata, iako smatram da se za sve što nije botanički ili neki sličan vrt ulaznica ne bi trebala naplaćivati. No, cifra je zaista simbolična, a i za razliku od jučerašnje Mahabandoole, ovaj park je lijepo sređen. Nema smeća, trava je uredno pošišana, cvijeće posađeno, a dok šećem, farbaju se se drvene ograde uz jezero, boja se nabacuje i na kućice u kojima se nalaze kafići i restorani s terasama uz samo jezero. Za park koji se održava nije mi žao dati nešto kyata.
Također su uz jezero postavljene i drvene staze, nešto slično onim našima na Plitvicama, ali moj pokušaj da se po njima i prošećem, završava neuspjehom. Naime, za tu šetnju po drvenoj stazi, što je također dio parka oko jezera, Burmanci naplaćuju dodatnu kartu od čak 2000 kyata! Preko dva dolara! Demonstrativno se opet okrećem jer ne volim da me muzu. Naravno da lokalci ne plaćaju ništa. Radije izlazim van i s ulice, tik uz tu drvenu stazu, okidam par fotki. Nećete vi mene zajebavati! Nisam vam ja blesavi Amer!
Na ulazu u aerodrom je gužva. Željezna je ograda zatvorena i ljudi se svađaju s policijom i vojskom s druge strane. Pitam vozača što se događa no ni on ne zna. Istog trena mi je kroz glavu proletila jedna jako loša misao – aerodrom je zatvoren, ja ću propustiti let, a što pak znači da se neću uspjeti naći sa sestrom u dogovoreno vrijeme u Singapuru.
Stvar na kraju ipak ne ispada tako crna. Što se to događa oko aerodroma nikada nisam saznao, ali vidjevši mene bijelca, odmah su me pustili unutra i ja sam se bez problema prijavio na let za Singapur. Dobro, jedino teta na šalteru nikada nije čula za Hrvatsku, a naše zemlje nema ni u njezinim papirima pa nije sigurna da li nama Hrvatima treba ili ne treba viza za Singapur. Iako sam ju ja uvjeravao da nam ona nije potrebna, lijepo mi je zaprijetila da me pušta, ali da ću se morati o svom trošku vratiti nazad ako mi ona ipak bude trebala. Od sada pa nadalje ako me netko bude pitao odakle sam, reći ću da sam iz Japana. Za Japan su svi čuli i već mi je pun kurac objašnjavanja gdje je Hrvatska. Čak ću si nacrtati i kose oči ako bude potrebno.
Let prolazi bez problema i iako je Jetstar niskobudžetna aviokompanija, poput europskih Ryanaira ili Easyjeta, ugodno sam iznenađen kada nam na ovom trosatnom letu iz Yangona za Singapur besplatno počinju servirati pravi ručak i piće. Za pohvalu. Čovjek se s Jetstarom osjeća kao čovjek, a ne kao kokoš kod Ryanaira.
Prvi pogled na Singapur otkriva mi hrpetinu teretnih brodova koji su usidreni uz ovaj otok. Singapur je ipak jedna od najvećih svjetskih luka. Ovoliko brodova na jednm mjestu se zaista ne viđa svaki dan. A onda, kako se približavamo pisti, ukazuju se lijepo sređeni travnjaci i parkovi, odmah se primjećuje sve čisto.
I kiša. Pada i pada. Singapur je dosta južnije od Burme i ovdje monsunsko razdoblje još uvijek traje. Nije ni čudo što je toliko zelenila.
Singapore Changi Airport već je godinama proglašavan najboljim aerodromom na svijetu. I s razlogom. Velik je i moderan, tri terminala povezana skytrainom, čist, besplatan wifi internet te hrpetina trgovina, kafića i restorana te mjesta za masažu, korisni info punktovi... I odlično je povezan s gradom – željeznica, busevi, limuzine, taxiji... Have a pick!
Najjeftinija je željeznica, svega osam kuna za vožnju od dvadesetak minuta do hostela. No, sestrin Jetstarov let iz Kuala Lumpura dosta kasni. Nalazimo se sat i pol kasnije od predviđenog vremena i tako propuštamo posljednji vlak za grad. U pola noći i 15 minuta jedina nam je opcija taxi koji se malo gubi tražeći naš hostel, ali na kraju uspijeva koristeći mobitel. I naravno da nam je uredno naplatio skoro 30 singapurskih dolara ili 125 kuna.

DAN 22, 16.12.2010. – Čisto, sređeno i vruće (Singapur)

Kada odlučiš putovati negdje u vrijeme božićno-novogodišnjih praznika, pametno je unaprijed rezervirati prijevoz. Zapravo, bilo bi to pametno da se u ovom dijelu svijeta to može i napraviti. Plan je da sutra navečer noćnim vlakom napustimo Singapur u smjeru Kuala Lumpura. No, plan brzo pada u vodu jer praznog mjesta u bilo kojoj klasi za Kuala Lumpur nema. Dajemo se u potragu za busom iako nismo oduševljeni šesterosatnom noćnom vožnjom do malezijske metropole. Nakon većeg dijela jutra provedenog na internetu i telefonu, ipak pronalazimo bus. Na desetke ih svakodnevno povezuje Singapur i Kuala Lumpur, ali samo u jednom ima mjesta za sutra navečer. Naravno da kartu odmah kupujemo.
Već je prošlo podne kada napokon izlazimo iz hostela. Sunce je visoko na nebu i prži svom žestinom. Vlažnost zraka je velika, ali još uvijek podnošljivija od one u Bangkoku. I uvijek nešto lagano puše, pogotovo u područjima bliže moru, što malo smanjuje osjećaj vrućine. I za razliku od Bangkoka, u Singapuru koji je također višemilijunski grad (stanovnika ima kao cijela Hrvatska), vidi se plavo nebo i sunce, a po noći mjesec i zvijezde. To je zato jer Singapur nema teške industrije i najvažniji je pretovar robe u singapurskoj morskoj luci. A drugi razlog su zasigurno automobili kojih ima puno, vjerovatno i previše, ali sve odreda su automobili najnovije proizvodnje, veliki automobili, od njemačkih do japanskih i korejskih. Nemoguće je na ulicama Singapura vidjeti neki manji automobil ili stariji od par godina, što je ekološki prihvatljivije od gomile starih automobila koji se primjerice mogu vidjeti po Bangkoku.
Cijeli je Singapur pokriven odličnom mrežom gradskih autobusa i metroa, kojeg ovdje zovu MRT (Metropolitan Rapid Transit). Metro je super moderan, nevjerovatno čist (da se niti jedan papirić ne može pronaći na podu), malo prejako klimatiziran (kao uostalom i sve trgovine, restorani, kafići itd. u ovom gradu), a cijena prijevoza ovisi o razdaljini i gotovo uvijek dođe između sedam i osam kuna. Gledajući životni standard Singapura i kvalitetu prijevoza, zaista ispada da mi u Hrvatskoj ima jedan od najskupljih gradskih prijevoza na svijetu.
Metroom se spuštamo do obale, točnije do nekadašnjih dokova gdje se prije obavljao pretovar razne robe, a danas se tu nalaze visoki stakleni poslovni neboderi, uz koje su smješteni mali restorani i kafići u nekadašnjim skladištima, a u blizini je i nekoliko skupocjenih hotela te kazališta.
Esplanade Theatres on the Bay, izgrađen prije nekoliko godina, kompleks je kazališta, koncertnih dvorana, biblioteke i shopping centra, a izgradnja je koštala vrtoglavih 600 milijuna dolara. Gotovo svakodnevno u večernjim satima ovdje je moguće besplatno poslušati mlade umjetnike, a nakon toga nastaviti u pripadajući shopping centar, jedan od mnogih u Singapuru. Singapur je bez sumnje grad shopping centara. Gdje god da se okreneš, tu ih je par, što nadzemnih, što podzemnih, a većina je međusobno povezana tako da uopće ne moraš izlaziti van na vrućinu. Sada mi je jasno kako Singapurci preživljavaju u ovim ekstremnim vremenskim uvjetima (trenutna temperatura je oko 35 Celzijaca + velika vlaga, a ovo je hladnije razdoblje u godini!) – iz metroa podzemnih hodnikom prođu u shopping centar pa se prebace drugim hodnikom u drugi pa u treći, četvrti... Zaista ne moraju najčešće ni izlaziti van. Život po hodnicima i shopping centrima.
Vani na otvorenom Esplanade Theatres izgleda još dojmljivije nego iznutra. Lokalci ga zovu 'durijani' jer njegove dvije kupole prekrivene sa 7139 aluminijskih «škura» u obliku trnja zaista podsjećaju izgledom na durijan, ovdašnje voće koje toliko smrdi da su u mnogim hotelima duž Singapura, Malezije, Tajlanda i okolnih zemalja uredno izvješeni znakovi upozorenja: «Zabranjeno unositi durijan!».
A Singapurci se vole šaliti i reći da je Singapur «A Fine City». Ova se fraza nalazi na svakoj drugoj razglednici, svakom drugom magnetu za frižider, svakom drugom privjesku za ključeve... Jer Singapur je uistinu grad kazni. Čitav je niz predmeta koji su zabranjeni u Singapuru. Uz uobičajene predmete poput primjerice oružja ili toksičnog materijala, zabranjeno je unošenje plastičnog oružja tj. igračaka, te još nešto apsurdnije – žvakaćih guma. U Singapuru se nigdje ne mogu kupiti žvakaće gume jer su zakonom zabranjene! Singapurci pate od čistoće i pod se može lizati koliko je čist. A ako netko ipak prokrijumčari koju žvakaću gumu, postoji 'fine' iliti kazna od 1000 singapurskih dolara (oko 4180 kuna). Ako netko vozi primjerice bicikl po stazi za pješake ili na nekom drugom nepredviđenom mjestu, i ovdje postoji kazna – 1000 sida (sid je u Singapuru skraćeno za singapurski dolar). «$1000 fine for riding a bicycle through the underpass!», «$1000 fine for chewing gum!»... Tabele sa zabranama su posvuda. Osim što Singapurci vole čistoću, vole i red. Stoga i zabrane, ali većina je apsurdna.
Osim mnogih primjera moderne arhitekture poput spomenutog kompleksa kazališta (za koji Singapurci vole reći da ide uz bok sa sydneyskom Operom), tu su i hoteli poput Pan Pacifica ili Mandarin Orientala te visoki neboderi obližnje poslovne zone. Njihovi zaposlenici, od kojih su mnogi zapadnjaci na privremenom radu u Singapuru, uglavnom u financijskom sektoru, nakon posla u kasnim poslijepodnevnim i večernjim satima znaju opustiti se na starim dokovima. Boat Quay, Clarke Quay i Robertson Quay neki su od starih dokova u središtu grada gdje se vrši istovar i utovar robe sve do 1960-tih godina. Danas se on vrši na periferiji, a u 1980-tima i ranim 90-tima ovi stari dokovi pretvoreni su u zabavnu zonu. Male raznobojne kućice, inače stara skladišta, danas su kafići i restorani i predvečer je ovdje krcato ljudima. Stranac se mora oboružati strpljenjem i ignorirati svakih par metara nekoga tko ti pod nos gura jelovnik svog restorana. Ipak, unatoč svemu, ovaj dio grada izgleda veoma lijepo i sve u svemu u Singapuru bi se moglo jako lijepo i ugodno živjeti samo da nije te proklete vrućine i vlage. Izgledom grad me jako podsjeća na Chicago.
Iako je prošlo gotovo 40 godina otkad su posljednje britanske trupe napustile Singapur, u gradu se još uvijek osjeća kolonijalno razdoblje. Neposredno uz dokove tu je još uvijek kriketaški klub (ludi Englezi su na ovoj vrućini u Singapuru igrali kriket!), anglikanska katedrala sv. Andrije koja je još uvijek u funkciji za velik broj Britanaca koji su ostali živjeti i raditi u Singapuru, gradska vijećnica, Vrhovni sud, stara i nova zgrada Parlamenta, Viktorijino kazalište – sve odreda odlični primjeri kolonijalne arhitekture.
A onda je tu Raffles, od čijeg se imena u Singapuru ne može pobjeći. Sir Stamford Raffles je 1824. godine nagovorio singapurskog sultana da prebaci vlasništvo nad singapurskim otokom britanskoj Istočnoindijskoj kompaniji. Bio je to početak britanske vlasti nad Singapurom i Rafflesovo ime je posvuda po Singapuru: The Raffles Hotel, petozvjezdaš, jedan od najboljih kolonijalnih hotela u Aziji; Raffles City shopping mall; Raffles Institution...
Predvečer odlazimo u singapurski Chinatown. Singapur se voli pohvaliti da je multinacionalan grad. Postoji ovdje primjerice uz Chinatown i Little India četvrt, kao i malajska četvrt, ali to ne znači da Indijci striktno žive samo u Maloj Indiji ili Kinezi isključivo u Chinatown. Svi važni natpisi u Singapuru su na njegova četiri službena jezika: engleskom, malajskom, kineskom i tamilskom.
U kineskoj četvrti još uvijek su se sačuvale male kineske kućice s tradicionalnim čajanama i trgovinama, noćne tržnice s hranom i robom, a tu su i kineske robne kuće, prenatrpane svakojakim drangulijama 'Made in China'. Pronađe se i koji kineski hram (s modernim staklenim neboderima u pozadini), a dan na nogama je najbolje završiti refleksirajućom masažom stopala koja se nudi u Chinatownu na svakom koraku. U usporedbi s našim cijenama, ove su prava sitnica pa to valja iskoristiti.

DAN 23, 17.12.2010. – Grad robnih kuća (Singapur)

Kada netko spomene Singapur, odmah se pomišlja na grad i nerjetko se misli da je ovaj grad-država vrlo malen. Često ga se uspoređuje s Monakom. No, Republika Singapur u stvarnosti ima čak 710 km2, ili gotovo dva naša otoka Krka. A Monako sitnih 2km2 površine.
Oko pola sata vožnje od centra grada nalazi se neki drugi Singapur, Singapur ribarskih lučica, plaža i jednostavnih obalnih šetnica. Ovo je Singapur koji se ne viđa u prospektima. Singapur nebodera i shopping centara ostavljamo nakratko iza sebe. On se vidi tamo negdje u daljini.
Šećemo Changijem na krajnjem sjeveroistočnom kraju singapurskog otoka. Aerodrom je u neposrednoj blizini, ali unatoč tome ovdje vlada mir. Nema nebodera. Najviša zgrada ima tri ili četiri kata i uglavnom je riječ o stambenoj četvrti. I sve te stambene zgrade djeluju veoma skladno. Izgledom podsjećaju malo na Englesku. Kada ih vidim takve, uvijek se zapitam: «Zašto kod nas ljudi kupe stan s balkonom ako ga misle zagraditi?!». I onda kod nas na gotovo svakoj stambenoj zgradi imaš normalne balkone, pa balkone zatvorene na ovaj način, pa na onaj način... Naši stambeni blokovi su pravi cirkus. Kada malo pogledaš i razmisliš, upitaš se koliko se mi uopće razlikujemo od cigana?
Ovdje toga nema. Vjerovatno je zabranjeno mijenjati vanjski izgled zgrada i uvjeren sam da i ovdje postoji neka kazna od barem 1000 sida.
Posjećujemo najprije Changi Prison Museum u spomen na japansku okupaciju Singapura u Drugom svjetskom ratu, a potom nakon ručka u jednom od jednostavnih restorana koji se nalaze duž glavne ulice u Changiju (i koji su daleko jeftiniji od onih na dokovima u središtu grada), šećemo parkom uz obalu. Ribarske brodice stoje usidrene u lučici, transportne brodice prevoze putnike na Pulau Ubin, zeleni otok koji se nalazi na desetak minuta vožnje od Changija. Otočić pripada Singapuru i cijeli je prekriven prašumom. Na njemu je jedno naselje gdje se može unajmiti bicikl za vožnju oko otoka. Ali mi nemamo vremena za Pulau Ubin i moramo se zadovoljiti jedino pogledom na njega koji otkriva da se zaista radi o zelenoj oazi i da se poput Changija doima kao da ovo nije Singapur.
Nastavljamo šetnju plažom, iako se ova nekoliko kilometara duga, ali tek nekoliko metara široka nakupina pijeska može uopće nazvati plažom. More ima čudnu smeđu boju, a za razliku od središta Singapura, ovdje se može pronaći i nešto smeća. Ipak to ne sprečava dječurliju da se ohlade u vodi. Stariji i pametniji vrijeme provode u hladu stabala na prostiraču uz plaž uz košare s hranom i pićem. Ovo je za Singapurce idealno mjesto za piknik. Tu je i neka školska ekskurzija koja kampira uz plažu.
Natrag u središtu grada «bacamo» se na shopping centre. Nije nam cilj išta kupovati, ne toliko zbog novca, koliko zbog činjenice da u torbama skoro da i nemamo mjesta (zapravo sisterka uz nekoliko donešenih torbica i pet pari cipela uopće ni nema mjesta), već želimo još malo istražiti tu singapursku kulturu shopinčarenja i vidjeti što se uopće nudi u Singapuru. Odgovor je – što god da zamisliš, ovdje ćeš to pronaći. No, s ojačanim singapurskim dolarom i većim porezima, Singapur nije ono što je bio. Posebice kada je riječ o elektronici čije se cijene kreću otprilike kao i kod nas. Funan IT Mall je robna kuća od nekih sedam-osam katova isključivo s elektronikom. Orchard Road je nekoliko kilometara duga glavna shopping ulica prepuna robnih kuća – Orchard Plaza, Orchard Point, Orchard Central, Robinson... Niti jedna od ovih robnih kuća nema kat, dva ili tri. Svaka od njih je mega robna kuća. Paragon je primjerice robna kuća od nekih šest-sedam katova u kojima ima mjesta isključivo za trgovine velikih marki poput Guccija, Armanija, Burberryja i sličnih. Takashiyama je japanska robna kuća koja se sastoji od tri međusobno povezane zgrade, svaka od nekoliko katova. Vrhunac je robna kuća koja ima dva kata pod zemljom te čak 12 katova nad zemljom! Toliko je velika da postoje i vanjske pokretne stepenice koje primjerice direktno povezuju prvi s četvrtim ili četvrti sa sedmim katom – za one čiji je tražena trgovina negdje pri vrhu da ne moraju ići kat po kat i gubiti vrijeme. Na vrhu su restorani s terasama odakle se pruža prekrasan (i besplatan) pogled na grad ispod.
«U Singapuru nije potreban Eiffelov toranj. Dovoljno se popeti na zadnji kat neke robne kuće i voila – pogled iz zraka!», primjećuje sisterka.
Dolje na ulici kako pada mrak, pale se božićne lampice. Sve je okićeno. Ako mogu primjetiti, malo previše kiča. Božićna drvca na svakom su koraku. Svaka robna kuća ih ima nekoliko. Tu i tamo neki zbor pjeva božićne pjesme. Jingle Bells na 35 stupnjeva i u kratkim rukavima – fuckin' je čudno. Kao da sam u nekakvom paralelnom svijetu u kojem je sve izokrenuto i «malo» drugačije. Uopće nemam osjećaj da je za nekoliko dana Božić i sorry, ali nikako se ne mogu ufurati u Božić na toplom.
Da zaključim priču oko shoppinga u Singapuru, Amerika Singapuru nije ni do gležnjeva, a Seoul mu je tek negdje do koljena. Zaista, veće potrošačko društvo od Singapura nisam i vjerovatno neću vidjeti. Ali opet, to sam nedavno rekao i za Seoul pa evo...
U hostelu uzimamo stvari i put autobusnog kolodvora. Hmmm, kolodvora? Singapur ima nekoliko mjesta odakle autobusi kreću prema Maleziji i Tajlandu, ali teško da se mogu nazvati kolodvorima. Kovan je tako običan parking iza, of course, jedne od robnih kuća. Bus pronalazimo bez problema – jedan jedini čeka na parkingu. I čim je vozač upalio motor, odmah nam je jasno zašto je jedini bio slobodan. Sav se klima i bruji da je spavanje od buke nemoguće. Sjedala su široka, ali već posve uništena. U usporedbi s Burmom ovo je zaista VIP bus, ali za Singapur ovo je daleko ispod standarda. A ni cijena nije mala. Ipak, nakon svih onih buseva po Burmi, ovaj je melem za moje guzove. Nakon skroz tvrdih sjedala po burmanskim busevima (gdje sam često pod guzicu znao staviti vreću za spavanje), ovdje unatoč svemu imam osjećaj kao da mi netko šest sati liže guzicu.
Pola sata kasnije već je granica. Prostrani moderni terminal. Svatko mora svu prtljagu maknuti s busa i proći s njom pješke kroz kontrolu putovnica. Sve je brzo i bezbolno, iako malo gužvasto jer se Malezijci masovno u ove kasne večernje sate vraćaju s posla u Singapuru. I onda bus prelazi most preko Johorskog tjesnaca i napuštamo Singapur. Ulazimo u Maleziju.

DAN 24, 18.12.2010. – Hang Tuah (Kuala Lumpur, Malezija)

Usred noći vozač je počeo vrludati po cesti, jednostavno zamolio putnika da vozi, dao mu osnovne upute i odlučio malo odrijemati. Za volan se vratio tek pred Kuala Lumpurom.
U pet ujutro Kuala Lumpur je prazan. Nikad ne bih rekao da sam u gradu od milijun i pol stanovnika. Tek nas jedan nadobudan Malezijac vabi mašući jelovnikom da uđemo u njegov «restoran». U pet ujutro!
Pješke odlazimo do hostela u nadi da će netko ondje biti budan u ove rane sate i da će koja soba biti slobodna da malo odspavamo. Tiara Guesthouse je hostel smješten blizu centra, svega dvadesetak minuta hoda od čuvenih Petronasa, nekada najviših zgrada na svijetu. Prolazimo Bukit Bintang ulicom. Svakih par metara zgodne Malezijke nude masažu. Hmmm, masaža ili «masaža»? Nisam siguran, ali umoran sam da bih se sada raspitivao. Malo dalje taksi čeka nekoliko lokalnih tranvestita. Stavio bih ruku u vatru da je većina tipova koji šeću ulicom gay. Inače, Malezija je većinski muslimanska zemlja.
Tiaru pronalazimo u jednoj od sporednih ulica. Tip na recepciji daje nam praznu sobu, ali moramo platiti dodatnih 30 ringita. Kao da 20 eura koje smo platili preko neta za sobu bez kupaonice nije dovoljno. Cijene smještaja u Kuala Lumpuru su definitivno prenapuhane. Uzimamo jer želimo odspavati koji sat prije nego li se «bacimo» na Kualu Lumpur.
Već je podne kada napokon odlučujemo priviriti van. Naravno da je toplo i s velikom količinom vlage u zraku, ali manje nego kada sam bio ovdje prije četiri godine. Plan je najprije pronaći autobusnu kartu za Cameron Highlands, nekadašnju britansku postaju u brdima na pola puta do Tajlanda, a potom i kartu za vlak do Hat Yaija u Tajlandu. Uzimamo monorail, kualalumpursku varijantu lake željeznice, gdje jedna vožnja dođe između jednog i dva ringita. Vlakovi su uredni, iako premali (svega jedan vagon), što je totalni promašaj u velikom gradu poput Kuala Lumpura jer su gužve nesnosne. Loše je i to što su linije lake željeznice posve nepovezane pa nema jedne jedinstvene karte ako presjedaš, već svaki put moraš izaći, preći cestu, kupiti novu kartu i nastaviti vožnju na drugoj liniji. Malo prekomplicirano i totalni gubitak vremena. Osim u Kuala Lumpuru nigdje drugdje nisam vidio ovako loše zamišljen sustav metroa/lake željeznice.
Ne preostaje nam ništa drugo, nego presjedati na stanici Hang Tuah na putu za autobusni kolodvor. Na izlasku iz vlaka primjećujem da mi nema novčanika. Kako smo trebali presjedati za dvije stanice i stoga kupiti nove karte, stavio sam ga u prednji džep. Odmah sam se sjetio da je na izlazu iz vlaka bio čudan Indijac, ali već je kasno. Vlak je otišao. U novčaniku je bilo nešto sitno novca (ostatak casha u dolarima i eurima uvijek držim na drugom mjestu, kao i putovnicu), sve kreditne i debitne kartice te osobna iskaznica. Odmah mobitelom zovem Erste i Raiffeisen banke i blokiram kartice. Na kraju nasreću ne uspijevaju ništa dignuti s kartica, ali one su izgubljene. Sva sreća da je sisterka sa mnom pa ću do kraja putovanja koristiti njenu karticu koju inače ona ne koristi.
U policijskoj stanici prijavljivanje džeparenja je već postala uobičajena stvar. Saznajem da je Hang Tuah i par okolnih stanica česta meta džeparoša. Policija se ne uzrujava previše. Već imaju gotov formular u koji treba samo ubaciti podatke. Posao od deset minuta.
«Da li se ikada nađu ukradeni novčanici?», moje pitanje je popraćeno osmjesima svih prisutnih policajaca. Sve je jasno.
Pregledavamo još jednom Hang Tuah stanicu, kao i prethodnu i sljedeću, da nije netko odbacio novčanik, ali novčaniku ni traga. Moram se pomiriti da je novčanik izgubljena stvar i da mi se, s obzirom koliko putujem, ipak kad-tad morala dogoditi neka krađa. U devet godina putovanja ovo je prva. Nažalost znam da sigurno nije ni posljednja. Ali čvrsto odlučujem da mi ovo džeparenje neće uništiti ovo putovanje!
Karte za sutrašnji bus za Cameron Highlands dobivamo bez ikakvih problema, iako u Lonely Planetu uvjeravaju da u prosincu karte za Cameron brzo planu. Preostaje nam karta za vlak do Tajlanda. Ponovno presjedamo na Hang Tuahu, ali sada u smjeru KL Sentrala, glavnog željezničkog kolodvora. Kako je željeznički sustav u Singapuru, Maleziji i Tajlandu posve kompjuteriziran, moguće je na bilo kojoj većoj stanici kupiti kartu za bilo koji vlak.
«Sorry. Sold out!», saopćava nam službenica za šalterom na KL Sentralu.
«Lista čekanja?», pitam nadajući da postoji nešto slično kao u Indiji.
«Nema. Sorry.», odgovara mi ista.
Očito je da ćemo do Tajlanda morati busom što sam htio svakako izbjeći jer je putovati vlakom puno komotnije. Ali Božić i Nova godina su posve pokvarili moje planove. U ovo vrijeme svi putuju i karte su rasprodane tjednima unaprijed.
Ostatak poslijepodnevna provodimo u laganoj šetnji Kuala Lumpurom. Bio sam ovdje prije četiri godine i većinu zanimljvih stvari sam tada vidio, ali sisterka je ovdje prvi put i želim joj pokazati ono najvažnije.
Na glavnom gradskom trgu, Merdeka Square ili Trgu nezavisnosti, danas je nekakav sajam skupocjenih automobila pa mu se baš i ne možemo približiti. Izdaleka bacamo pogled na elitistički kolonijalni Royal Selangor Club kao i na ostale kolonijalne zgrade uokolo glavnog trga. U blizini je i bijelo-smeđa Masjid džamija, glavna džamija u Kuala Lumpuru.
Ipak, moja želja je ovaj put u Kuala Lumpuru vidjeti Vrt leptira. U neposrednoj blizini centra grada Malezijci su stvorili tropske vrtove poznate pod imenom Lake Gardens. Na površini od 92 hektara nekoliko je vrtova, a svaki je različit od onog prethodnog. Tu je Vrt orhideja, Vrt ptica, Vrt hibiskusa, ali ja odlučujem posjetiti Taman Rama Rama ili Vrt leptira. Prošli put nisam za njega imao vremena, a u međuvremenu sam pročitao same riječi hvale na račun Vrta leptira u raznim časopisima o putovanjima na koje sam pretplaćen, poput britanskih Wanderlusta i The Sunday Times Travela.
Suprotno očekivanjima, vrt je malene površine i nalikuje nekakvom botaničkom vrtu sa zanimljivom kolekcijom bilja, umjetnim jezercem sa zlatnim ribicama i raznim vrstama kornjača (nisam znao da na Zemlji postoji toliko različitih vrsta kornjača; neke su sličnije aligatorima, nego kornjačama), dok je leptira tek šačica koja leti tu i tamo ili lijeno stoji na listovima biljaka. Pobjeći ne mogu jer je cijeli prostor natkriven zaštitnom mrežom. Iako sam leptirima ostao posve razočaran, a kornjačama na kraju neočekivano oduševljen, Vrt kornjača (ooops, mislio sam reći leptira) zgodno je mjesto za odmoriti se od vrućine velegrada.
Navečer odlazimo do Petronas tornjeva. Kada su bili izgrađeni 1998. godine, bili su najviši tornjevi na svijetu sa svojih 88 katova i 451.9 metara visine. Iako smo sutra ujutro u osam sati namjeravali stati u red za besplatne karte za popesti se na most koji otprilike na polovici povezuje oba tornja, odustali smo. Malo smo se ulijenili pa nam se ne da dizati tako rano.
Iako su Petronasi danas sjedište najveće naftne kompanije u Maleziji, na nekoliko njegovih prvih katova je moderan shopping centar Suria te sjedište Kualalumpurske filharmonije. Mi se zadovoljavamo šetnjom kroz ovaj prvi i bacamo pogled na još jedno okićeno božićno drvce.

DAN 25, 19.12.2010. – Spavanje u diskoklubu (iz Kuala Lumpura za Cameron Highlands, Malezija)

Kada probdiješ noć, naravno da ćeš izgubiti cijelo sljedeće jutro spavajući. Iako je vjerovatno tako zazvučalo, nismo mi bili u nikakvom izlasku. Izlazak je došao k nama. Kada smo se sinoć vratili u hotel, imali smo što vidjeti i čuti. Kuća do Tiare je nekakav techno/house diskoklub, a s obzirom da je većina zgrada u ovom dijelu svijeta loše građena i zidovi su im često jako tanki, zvuk se prelijevao čitavom ulicom. Naravno, kako je Tiara odmah do, najbolje se muzika čula upravo u našem hostelu. Jer ni diskoklub ni naš hostel nemaju, of kors, zvučnu izolaciju. Oko ponoći sam izašao na ulicu da vidim da li ima naznaka do kada bi ova ludnica mogla potrajati. Ali imao sam što vidjeti – preko puta Tiare otvorio se još jedan, jednako treštavi, diskoklub. Sa svih strana dopirala je glasna muzika, a u sobi je bilo kao da smo na podiju diskokluba. Falila nam je samo ona svjetleća kugla iznad glave. Čepići u ušima ne pomažu. Još uvijek se čuje muzika, a osjeća se i vibracija od siline zvuka. Jebem ti, iskustvo je jedinstveno i nezaboravno.
«See you next year!», pozdravlja nas vlasnik Tiare kada oko podneva napuštamo hostel u smjeru autobusnog kolodvora.
Hahaha, dobar mu je ovaj vic. Ovaj hostel, a gotovo sam uvjeren i Kuala Lumpur uopće, više me neće vidjeti.
A autobusnom kolodvoru Bukit Jalil nedostaju navodnici. Nije to nikakav kolodvor, već jedan običan veliki parking uz nekakav stadion na periferiji grada, na kojem stoji jedan veliki šator s improviziranim šalterima raznih prijevozničkih kompanija te uz njega improvizirana stajališta za buseve. Nema perona, već na karti je napisan broj registarske tablice pa ti sad pronađi svoj bus.
Nekada se autobusni kolodvor nalazio u samom centru grada. Puduraya je i meni prije četiri godine bila dolazna i odlazna točka iz Kuala Lumpura. Ali još sam jučer ujutro primjetio da se taj glavni kualalumpurški autobusni kolodvor obnavlja. I zato su vjerovatno morali improvizirati na potpuno drugom kraju grada.
Bus za Cameron Highlands pronalazimo dosta brzo. Par vrludanja oko parkiranih autobusa i vrlo brzo uspijevamo «upecati» našu registarsku tablicu. Bus je VIP od 32 sjedala, odnosno bolje reći od 32 fotelje. Ali, a u ovom dijelu svijetu 'ali' je vrlo česta riječ, u njemu je tek jedna osoba. Starija Indijka. Prema voznom redu bus bi trebao krenuti za 15-tak minuta. U 13:30 još uvijek smo samo nas dvoje i ona starija Indijka. Vozača ni na vidiku. A trebali bismo krenuti.
Bus do, druge kompanije, također ide za Cameron Highlands, ali on je skoro pa pun. I svi backpackeri idu u njega, a u naš nitko. Postajem nemiran jer bi lako, zbog nedostatka putnika, mogli otkazati ovaj naš polazak. Ipak je ovo Azija.
Odlazim do šaltera ove druge prijevozničke kompanije i saznajem da mjesta na busu još uvijek ima. Što da radim? Malo prije dva i vozača još uvijek nema. Odlazim, već pomalo ljut, do šaltera na kojem sam jučer kupio karte i na kojem još uvijek uredno stoji natpis 'Cameron 1:30pm'. Prodavačica me pokušava smiriti uvjeravajući me da ćemo ubrzo krenuti, ali da još malo treba sačekati eventualne putnike jer nas je u busu malo. Zar ćemo fuckin' čekati unedogled te EVENTUALNE putnike?! Odlučujem ju malo pritisnuti i kartama joj mašem pred nosom:
«Refund!».
'Povrat novca' je ovdje magična riječ jer nitko ne želi izgubiti putnike pa makar ih bilo i samo troje u busu. Pet minuta kasnije vozač čudnovato dolazi i mi napokon krećemo.
Cameron Highlands nije bio moja prva destinacija kada sam planirao putovanje. Zapravo, još prije četiri godine namjeravao sam posjetiti Cameron Highlands i kišnu šumu Taman Negara. Ideja posebice o posjeti ove druge već mi je četiri godine u glavi. No, još uvijek je kišno razdoblje u Maleziji i trekking po prašumi bi bio dosta nezgodan. Mokro je, teren je vrlo sklizak, a pijavica ima u izobilju. Nakon nekoliko savjeta odlučio sam izbaciti Taman Negaru i otići u Cameron Highlands, mjesto poznato po plantažama najboljeg čaja u Maleziji. Presudila je i činjenica da je iz Camerona puno lakše dokopati se kasnije Tajlanda, nego iz Taman Negare.
Kako se bus penje u brda, pejzaž je sve zeleniji i šume su sve gušće. Ali i kiša počinje sve jače padati. Ubrzo se spušta mrak.
«Koliko do Camerona?», pitao sam još u Kuala Lumpuru na onom improviziranom autobusnom kolodvoru.
«Četiri sata.», dobio sam odgovor.
Znam da u ovom dijelu svijeta vrijeme baš i nema nekakvu veliku vrijednost i da će ti nerjetko lagati u lice. I još s osmjehom. A kad mi kažu četiri sata, ja uvijek kalkuliram pet.
I zaista pet sati kasnije napokon stižemo u Tanah Ratu, jedno od dva veća naselja u Cameronu. Drugo je Brinchang i to je mjesto bez urbanističkog plana gdje se posljednjih godina gradilo bez zastoja. Uglavnom je riječ o velikim hotelskim blokovima, a svoje je mjesto ovdje u planinama pronšao i KFC. Nasuprot Brinchangu, tek 14km udaljena Tanah Rata je mirnija i intimnija, s manjim hotelima, a mjestom još uvijek dominira kolonijalna arhitektura, ili bolje reći imitacija kolonijalne arhitekture. S jedne strane sve izgleda nekako alpski (nedostaje samo snijeg koji ovdje nikada ne pada, a temperature nikada ne idu preko 22 kao ni ispod 10 Celzijaca), a s druge strane pojedine zgrade izgledaju kao da su «pobjegle» iz nekog sela središnje Engleske. Vrlo pitomo.
Temperatura je trenutno ugodnih oko 15 stupnjeva i mogu reći da je ovo vjerovatno jedino mjesto u Maleziji u kojem bih eventualno mogao živjeti. 'Eventualno' je ključna riječ.
Glavna ulica je niz trgovina i restorana, od onih malezijske, indijske i kineske kuhinje do zapadnjačkih, a svoje je mjesto u Tanah Rati pronašao i Starbucks te Marybrown, lanac brze hrane. U jednon od ovih restorana večeram jedan od najboljih (i najmekših) steakova koje sam probao u životu.
Cameronian Inn je no-frills smještaj, pet minuta hoda od glavne ulice Tanah Rate, a cijeli je toliko čist da možeš gledati svoj odraz u podnim pločicama. I jeftin. Drago mi je da je Kuala Lumpur u svakom pogledu iza nas.

DAN 26, 20.12.2010. – Plantaže čaja, kišna šuma i «Aboridžini» (Cameron Highlands, Malezija)

Da mi je netko rekao da u Maleziji ima mjesta gdje hladnije i gdje će mi ujutro čak para izlaziti kroz usta, teško da bih mu povjerovao. Ali eto, to se dogodilo jutros. Kišica, temperatura nekih 12-13 Celzijaca i majica dugih rukava.
U devet sati Mani nas kupi u hotelu za cjelodnevnu turu po Cameron Highlands. Mani je srednjovječni tipičan Malezijac, tamnije puti i sijede kose, koji je najprije radio u kamenolomu, potom kao vrtlar u jednom od ovdašnjih boljih (i skupih) hotela, gdje je i naučio engleski, a naposljetku kao turistički vodič. Iako je engleski sam naučio, bolji mu je od mnogih koji su ga naučili u školi i vrlo ga je lako razumjeti.
U grupi smo s češkim i austrijskim parom. Dok su ovi prvi očito na ograničenom budžetu i ništa ne troše, ovi drugi, koji između ostalog spavaju u hotelu gdje soba minimalno dođe 250 dolara, troše bez granica. Valjda imaju i veliku torbu u koju će im stati svi ti suveniri.
Kako je ponedjeljak, ne možemo posjetiti tvornicu čaja jer je zatvorena. Naime, nedjeljom se ne radi u polju na prikupljanju listova čaja pa ponedjeljkom se nema što procesuirati u tvornicama. No, dovoljan je pogled na plantaže čaja da se dobije slika koliko je ovo područje veliko i koliko se ovdje mora godišnje proizvesti čaja. Tanah Rata, gdje smo smješteni u hostelu, nalazi se na oko 1200 metara nadmorske visine, a Sungai Palas plantaža čaja na oko 1800. Nekoliko je plantaža u Cameron Highlandsu, ali Sungai Palas je najveća među njima i jedna od uopće najvećih u cijeloj Maleziji.
Cijelo ovo područje svoj razvoj duguje Britancima. Istraživač William Cameron je 1885. godine došao u ove planine i prvi napravio zemljopisnu kartu ovog prostora. Ubrzo su ga slijedili plantažeri čaja, kineski farmeri i bogati kolonijalisti koji su se htjeli maknuti od vrućina u nizinama.
Sungai Palas Tea Estate, poznat i kao BOH Tea Estate, je prva plantaža čaja u Cameronu. Prve grmove ovdje je zasadio njen osnivač, porijeklom Škot, JA Russel 1929. godine i ti 80 godina stari grmovi još uvijek daju kvalitetne listove čaja. No, svakodnevno se sade novi grmovi. Plantaža je još uvijek u vlasništvu kćerke JA Russela.
Pogled na grmove čaja je prekrasan. Svježe zelena boja u svim smjerovima, ispresjecana tek uskim puteljcima između redova grmova. Brežuljci i brežuljci zelenih grmića, a tamo negdje u daljini malo niskih oblaka daje posebnu magičnost ovom prostoru. Gledajući grmove čaja imam dojam kao da gledam savršeno istkan zeleni tepih. Uska seoska cestica (koja je dvosmjerna) vijuga po brežuljcima dok se s jedne i druge strane ceste izmjenjuju grmovi čaja.
«Vidite gore, tamo upravo beru čaj. Što je više, to su listovi čaja bolje kvalitete. Ali danas se listovi ne beru više ručno. Sve je mehanizirano.», pokazuje nam Mani, sa zntnom dozom sjete u glasu, visoko iznad ceste, na vrhu brežuljka. Čak i iz ove daljine čuje se buka strojeva.
Sjećam se kada sam prije dvije godine u Malaviju bio na plantaži čaja. Tamo su listove još uvijek ručno brale žene za siću novca. Malezija je ipak gospodrski daleko naprednija od Malavija i teško je vjerovati da će ovdje ostati na toj primitivnoj (iako puno slikovitijoj) razini branja. Danas u Sungai Palasu po kilogramu berač sa strojem dobije manje od jednog ringita.
«Sungai Palas Premium je najbolji čaj u Cameronu.», nekoliko nam je puta Mani ponovio ovu rečenicu da slučajno ne bismo zaboravili probati (i kupiti) čaj dok smo na izletu. U jednom od restorana/čajana uz cestu odlučujemo se konačno za šalicu čaja. Sungai Palas Premium, naravno. Pije se isključivo bez šećera i mlijeka, ali za nas, koji zasigurno nemamo tako razvijene čajne pupoljke poput Engleza, Malezijaca ili drugih kojima je čaj svakodnevni napitak i kao takav dio kulture, okusa je kao svaki drugi crni čaj. No, dobar je predah i «okvir» nakon uživanja u pogledu na plantaže.
Nastavljamo prema Gunung Brinchangu, jednom od najviših vrhova u ovom području. 'Gunung' na malajskom znači 'mount' ili planina, a Gunung Brinchang ima 2031 metar visine. Na vrhu je osmatračnica s koje bi se trebao pružati lijep pogled on 360 stupnjeva na okolna brda i plantaže, ali vrijeme nas ne služi. Kiša sada pada sve jače, magla je svuda oko nas i od pogleda ništa.
No, s kišom je savršeno posjetiti kišnu šumu. Nije samo u Taman Negari kišna šuma (iako je daleko najpoznatija i najposjećenija). Kišna šuma postoji i u Cameronu, a Mani voli reći da «Taman Negara je stara svega 1.8 milijuna godina, dok naša kišna šuma ima čak 2.1 milijun godina!». Za provjeru ove tvrdnje nemam vremena, ali valja je staviti pod navodnike jer zna se da se svatko obično voli pohvaliti svojime i malo preuveličati stvari.
Dok šećemo šumom, Mani nam pokazuje razno bilje koje ima različita medicinska svojstva. Ovo je za snižavanje krvnog tlaka, ovo je za zaustavljanje krvarenja nakon ugriza pijavica, ono tamo je za bolju probavu... Listi korisnih biljaka nema kraja, a Mani je zaista ekspert u tradicionalnoj medicini.
Čuje se kiša kako udara u lišće drveća u prašumi. Tek pokoja kapljica dopire do nas jer je drveće tako gusto da funkcionira poput kišobrana. Debelo korijenje proviruje posvuda, a na mnogim su se stablima udomaćile i biljke paraziti. Tu je i bambus, no on je ovdje zbog previše kiše i velike nadmorske visine jako tanak i puno lomljiviji.
Tlo pod nogama je spužvasto. Velika količina otpalog lišća pomiješana je s blatom i ta smjesa je toliko mekana da nerjetko se tenisica nađe napola umočena u nju.
U Cameronu postoji nekoliko staza za planinarenje po kišnoj šumi, ali preporučuje se društvo vodiča jer su mnoge staze neobilježene i čovjek se lako može izgubiti.
«Nedavno je jedan stranac bio izgubljen u prašumi čak tjedan dana! Na kraju smo ga pronašli 40-tak kilometara od uobičajenog mjesta!», dijeli Mani s nama ovu priču.
Nakon jednoipolsatne pauze za ručak (koja je po mom mišljenju potpuni gubitak vremena), poslijepodne nam Mani obećava zanimljivo druženje s malezijskim Aboridžinima. U Maleziji danas oko 11% stanovništva su starosjedioci tj. Aboridžini. Orang Asli na malezijskom poluotoku u jedni od njih i ima ih oko 150,000. Oranzi su tradicionalno animisti i vjeruju u duhove i prirodne pojave, iako ih danas sve više prihvaća islam ili kršćanstvo. Bave se najčešće lovom, iako se danas sve više moderniziraju pa ih se može pronaći i u uredima, a na glasu su i kao dobri vojnici pa su više nego poželjni u malezijskoj vojsci. Nažalost, unatoč svemu, više od 70% Oranga i dan danas još uvijek živi u krajnjem siromaštvu, službeno ih je tek 43% pismeno, a očekivani životni vijek je svega 53 godine. Također, smrtnost novorođenčadi je izrazito visoka – 51.7 umrle na 1000 rođene djece.
Oko pola sata od Tanah Rate Mani zaustavlja auto pred tri improvizirane siromašne straćare od bambusa i slame. Pokušava nas uvjeriti da je to aboridžinsko selo, ali nekako mu ne vjerujem. Tri straćare tik uz prometnu cestu, a u kojima ima tek pet-šest «Aboridžina» koji uokolo hodaju gotovo goli, tek sa skromnom krpicom preko intimnih dijelova.
«U ovom selu živi ukupno 18 stanovnika. Muškarci i žene. Žene su trenutno u drugom selu na partiji trača.», Mani inzistira da je ovo selo, a ja ni s najvećom dozom mašte ne mogu ove tri straćare pretvoriti u selo.
I da su baš sve žene u isto vrijeme u drugom selu, malo mi je prenategnuto. «Aboridžini», koji se izgledom malo razlikuju od onih australskih čije sam slike viđao po časopisima i na televiziji (tek krpica preko intimnih dijelova, luk i strijela, nešto jednostavnog nakita i dredloci na glavi), inzistiraju da se igramo lovca koristeći njihov 'blowpipe-bamboo' tj. šuplji komad bambusa u koji se ubaci strelica i onda se ona snažno ispuhuje. Meta nam je plišani medvjedić zavezan na komadu stiropora...

DAN 27, 21.12.2010. – Toplo-hladno-toplo (iz Cameron Highlandsa, Malezija za Trang, Tajland)

Zvuči malo nevjerovatno da smo jučer, tek dan prije puta, uspjeli uloviti karte za bus za Butterworth, prema granici s Tajlandom. I još smo dobili prva dva mjesta.
Iako smo se nadali da ćemo u Tanah Rati pronaći direktan bus za Hat Yai u Tajlandu, to se dogodilo nije. Najsjevernija točka do koje je moguće direktno doći iz Tanah Rate je Butterworth, nemaštovito i vruće mjesto koje se razvilo samo kao tranzitna točka između Tajlanda i otoka Penang (direktno preko mosta od Butterwortha) ili južnije u Maleziji i obratno. Nemam lijepa sjećanja iz Butterwortha i Penanga. Prošao sam kroz njih prije četiri godine na mom prošlom proputovanju jugoistočnom Azijom. I to su bili dani kada sam, nakon što sam vjerovatno pojeo nešto loše na jugu Tajlanda, povraćao i povraćao danima da rigoletu nije bilo kraja.
Stoga, kada pet sati nakon polaska iz Tanah Rate bus ulazi u butterworthski autobusni kolodvor, želim što prije odavdje pobjeći. A to čini se nije teško i u roku od petnaestak minuta već se nalazimo u kombiju za Hat Yai i Tajland.
Prema granici krajolik se mijenja. Brežuljke sada zamijenjuju zelene nizine i polja. Iz daljine izgledaju kao polja riže. I ponovno je vruće. Toplo-hladno-toplo – teško se prilagoditi malezijskoj klimi.
Iako nam je rečeno da će nam do Hat Yaija biti potrebna tri sata, u konačnici su to četiri. Ali nema veze, ionako smo tako, poučeni iskustvom, i računali.
«Možda su već uračunali onih sat vremena vremenske razlike.», šalimo se sisterka i ja. Naime, u odnosu na Hrvatsku Malezija je +7, a Tajland +6 vremenske razlike.
Malezijsko-tajlandsku granicu prolazimo bez problema. Jedan izlazni i jedan ulazni pečat i za deset minuta smo već u Tajlandu. Slika je sada drastično drugačija od one malezijske – puno više smeća, a po automobilima i izgledu zgrada očito je da smo ušli u siromašniju zemlju. Sisterka je blago šokirana. Ja sam već naučen, s obzirom da mi je ovo drugi put u Tajlandu.
Čekanje na bus za Trang u Hat Yaiju iskorištavamo za nekoliko porcija tajlandskih palačinki u improviziranoj palančikarnici uz cestu. Joj, kad se sjetim kako smo se Vanja, Jerko (moji suputnici prošli put) i ja prežderavali njima u koji god grad da smo došli u Tajlandu. Po dolasku u novi grad važnije je bilo pronaći dobru palančikarnicu od dobrog smještaja. I njima u spomen, žderem par palačinki s kondenziranim mlijekom u Hat Yaiju!
Do Tranga se vozimo drugorazrednim busom, ali i u ovome dere klima. A drugorazredni bus u Tajlandu još uvijek je bolji od prvorazrednog u Burmi. Osim što ovome fali jedan red sjedala pa nas je vozač posjeo upravo ovdje da mi divovski faranzi (stranci) imamo više mjesta za noge.
Trang, osim što je odskočna daska za obližnje otoke u Andamanskom moru, nema ničeg prezanimljivog. Još jedno u nizu običnih i nemaštovitih mjesta. Nemaštovit je i naš kineski hotel Koh Teng. Soba ima četiri zida, kupaonica s hladnom vodom, visoki strop s ventilatorom na kojem se iz daljine vidi debeli sloj prašine, tvrdi krevet s ne baš čistim plahtama... Ali glavno da je tu satelitska televizija (televizor je vjerovatno s etiketom 'Made by Mao'). Malo fali da se dobije zatvorski feeling. Ali daleko je najjeftiniji u Trangu i izdržat ćemo jednu noć.
Noćna tržnica po kojoj je Trang poznat, i koja je jedina vrijedna posjete u ovom gradu, polako se već zatvara kada mi dolazimo do nje. U deset navečer ostalo je tek nekoliko štandova. Na jednom kupujemo pomelo, južno voće nalik grejpu, ali nešto slađe, koje se može pronaći i u našem Konzumu, ali dok kod nas komad košta oko 20 kuna, ovdje jedan pomelo stoji svega 20 bahta ili 3,60 kuna.

DAN 28, 22.12.2010. – Biserni otok? (Koh Muk, Tajland)

Prije nego li se iz Tranga otisnemo na more, odlazimo do željezničkog kolodvora. S obzirom na božićno-novogodišnje praznike kartu za noćni vlak za Bangkok 29. prosinca valja kupiti što prije.
«Sorry, nema slobodnih mjesta.», nakon pet minuta tipkanja po kompjuteru govori nam ljubazna službenica za šalterom. I dodaje:
«Rasprodano je još prije nekoliko tjedana. Busy season.».
Ne samo da su rasprodane sve klase na našem željenom vlaku, već je isti slučaj i s drugim noćnim vlakom koji svakodnevno povezuje Trang s tajlandskom metropolom. A to su ujedno i jedine željezničke veze između ova dva grada. Nudi nam prva slobodna mjesta 31. prosinca, što znači da bismo novu godinu dočekali u tajlandskom vlaku u spavaćim kolima drugog razreda negdje na pola puta do Bangkoka. Iako nisam pretjerano oduševljen ni s dočekom nove godine u vrućem i smrdljivom velegradu poput Bangkoka, ova opcija u vlaku još me manje privlači.
Ostaje još jednom bus. Od same pomisli na 845 kilometara u busu, koliko dijeli Trang od Bangkoka, boli glava. Bez obzira što se radi o VIP busu s poluležajevima. Njih ukupno 32. Ali kartu za 29. pronalazim bez problema i kao što sam pregrmio mnoge druge duge autobusne vožnje, tako ću pregrmiti i ovu dvanaestosatnu.
Vlakovi i autobusi na stranu, vrijeme je za povratak na plažu. Površine oko 514,000 km2 i dužine sjever-jug od 1650 km, Tajland nudi pregršt izbora za pješčani odmor. Prije četiri godine prvi sam put bio «oči u oči» s Andamanskim morem. Tada sam se odlučio za okolicu Krabija, točnije otok Koh Jum, nešto sjevernije od moje trenutne lokacije. Ovaj put ću se otisnuti na Andamansko more u okolici Tranga, kažu mnogi da su otoci oko Tranga među najljepšima u cijelom Tajlandu.
No, koji otok odabrati? Ovdje ih je na stotine, što naseljenih, što nenaseljenih. Koh Lanta, Koh Lipe, Koh Ngai, Koh Kradan, Koh Libong, Koh Muk... Kocka je pala na ovaj posljednji. Koh Muk u prijevodu s tajlandskog znači 'Biserni otok'. Hvale ga u Lonely Planetu, hvale ga u mnogim stranim časopisima o putovanjima, a moji nekadašnji suputnici Vanja i Jerko, koji su na otoku bili prije četiri godine, često ga spominju kao mjesto s najboljom morskom hranom koju su probali u Tajlandu.
A i jednostavno je doći do njega. Klimatizirani kombi do dokova u gotovo sat vremena udaljenom Kuangtunkuu te brod do Koh Muka. Nekoliko brodova dnevno prevozi putnike i robu između Kuangtunkua i sela na istočnoj strani otoka, a svi napuštaju Kuangtunku između podna i jedan. Nisu to nikakvi moderni superbrzi brodovi koji obično prevoze turiste od otoka do otoka. Riječ je o lokalnim, malo većim i natkrivenim drvenim čamcima koji lokalci koriste za svoje potrebe, a povremeno im se u vožnji priključi i koji stranac. Danas nas je troje. Ostali su lokalci, muškarci i žene, sa svojim vrećicama i košarama punima svakojake robe kojom su se opskrbili u Trangu. Na krovu broda je i nekoliko velikih prijenosnih frižidera punih leda sa svježom hranom i pićem, najvjerovatnije namijenjenim nekom od resorta na otoku. Na temperaturi led se polako topi i kapi vode polako prodiru kroz polugnjil krov iznad naših glava.
Pola sata nakon što smo se otisnuli iz Kuangtunkua, stižemo na Koh Muk. Na moje i sisterkino razočaranje, istočna strana otoka, na kojoj se nalazi pristanište i jedino pravo naselje na otoku, je ruglo. Drvene, jedvastojeće straćare na stupovima; ribarski drveni čamci, manji i veći; smeće; blato; plaža je tek polmetarska pješčana linija između straćara; more prljavo. Da stvar bude još gora, Koh Mook Resort, kojeg sam jučer kontaktirao preko telefona i koji mi je ponudio bungalov za 800 bahta, nalazi se upravo na ovoj neuglednoj strani otoka. Pokušavam doći do njega, ali jednoipolkilometarski put do resorta je blatnjava staza. Otočni taxija, zapravo motortaxiji, odbijaju ići do tamo. Na kraju odustajem i tasistu dajem naredbu da nas vozi na drugu stranu otoka.
Zapadna obala je party obala. Barem tako stoji u Lonely Planetu. Nikako nije savršeno mjesto za odmor. Daleko od onoga što tražim. A tražim malu intimnu plažicu s tek šačicom ljudi, daleko od velikih resorta.
Hat Farang ili Plaža stranaca je lijepa pješčana plaža, duga možda oko pola kilometara, a na krajevima zatvaraju je visoke vapnenačke stijene. Od plaže prema unutrašnjosti otoka su guste šume, a lokalno stanovništvo iz debla stabala skuplja bijelu tekućinu koja se kasnije pretvara u gumu. Duž otoka se mogu primjetiti stabla sa zarezanim deblima iz koje se cijedi bijela tekućina koja se potom skuplja u malene drvene posudice obješene na deblima. Također su tu i drvena vješala, poput onih kod nas na moru na koja se viješaju ribarske mreže da se osuše, a ovdje se na njima suše veliki gumeni listovi. Prije nego li se otpreme u neku od tvornica da se od njih napravi gotov proizvod. Novac ne raste na stablu, ali guma da.
Na Hat Farangu tek su dva resorta. Charlie Beach Resort je najveći na otoku i najposjećeniji i veći dio plaže zauzimaju njegovi turisti na ležaljkama. Pred njegovim dijelom plaže je usidreno i nekoliko lokalnih drvenih čamaca s visokim pramcem spremnih da turiste odvedu na neku od ekskurzija. Charlie ima i svoj minimarket, restoran, internet cafe, bazen, wellness, ali i previsoke cijene.
Ni drugi resort na plaži, naš konačni izbor, Sawaddee Resort, nije puno jeftiniji. A s obzirom na kvalitetu smještaja, malo je precijenjen. Drvene kolibe s trijemom i pogledom na more, hladna voda u kupaonici, ventilator i struja tek u noćnim satima. 800 bahta bez uključenog doručka je malo too much za Tajland.
Ali cijene u Tajlandu više nisu ono što su nekada bile. Tajland više nije onako jeftin kako je bio prije nekoliko godina. Za plažu s boljim omjerom cijene i kvalitete danas je bolje otići u primjerice Burmu, Kambodžu, Vijetnam ili Indiju. Tajlandski baht je u posljednjih godinu dana jako ojačao i dok je prije četiri godine, za mog prošlog posjeta, 40 bahta vrijedilo jedan dolar, sada ono vrijedi jedan euro. Tako da u konačnici nije isto platiti bungalov u Sawaddee Resortu oko 100 kuna do prije godinu dana ili 145 kuna danas.

DANI 29-31, 23.-25.12.2010. – Kako se ufurati u Božić na plaži? (Koh Muk, Tajland)

Namjeravali smo na Koh Muku ostati samo dvije noći. Tek toliko da se malo priberemo. I nastaviti dalje na neki drugi otok. A onda smo se ulijenili. Plaža tako djeluje na čovjeka. Nismo se htjeli opet pakirati. I na kraju smo na Muku ostali četiri noći.
Plaža je pješčana, ali nije Bog zna što. Daleko od onoga što sam očekivao. No, uvijek treba gledati i dobru stranu, a ja uvijek volim reći da uvijek u nečemu lošem ima i nečeg dobrog. Za razliku od Charlieja, koji je vječito bio krcat iz dana u dan i svakog su dana jedni gosti odlazili i bivali odmah nadomješteni drugima, naš Sawaddee Resort je bio svaki dan poluprazan i daleko mirniji. Jedna poveća britanska obitelji koja je zauzela čak tri bungalova i koja je izgledala kao da su ovdje već tjednima. Posljednji dan pridružila nam se i jedna poveća skandinavska obitelj. Nisam otkrio da li su bili Danci, Šveđani ili Norvežani, ali iz dana u dan sam sve više otkrivao da je Koh Muk veoma popularan među Skandinavcima.
Naš dio plaže je bio pust i miran, što se posebice osjećalo predvečer i po noći kada se moglo uživati u zvucima valova kako se razbijaju o pješčanu plažu udaljenu svega dvadesetak metara od našeg bungalova. Po noći bi horizont u daljini bio osvjetljen svijetlima resorta na Koh Kradanu i Koh Ngaiju te ponekim svjetionikom. Tada bi se, također, u našoj uvali preko noći usidrile jedrilice podsjećajući mene i sisterku na domovinu i naš Jadran. Ah, kako bi bilo lijepo sad unajmiti jednu jedrilicu sa skiperom i jedriti oko tajlandskih otoka i pristajati u djevičanskim uvalama!
Najbliže što smo se mi približili plovidbi po moru je bilo obično rentanje kanua. Odmah prvi dan ujutro krenuli smo sisterka i ja kanuom u kratko istraživanje okolice. Uz impozantno visoke i strme vapnenačke stijene uputili smo se prema dvadesetak minuta udaljenoj Tham Morakot, ili Tirkiznoj špilji, jedinoj turističkoj atrakciji na otoku. Kao takvoj, na ulazu nas je dočekalo mnoštvo brodica, što većih što manjih, i na desetke turista koji su svi uporno u isto vrijeme odlučili se nagurati u špilju. Kroz maleni i niski otvor u stijenama ulazi se u špilju koja u igri svijetla i sjene poprima tirkiznu boju. Sa stropa vise stalaktiti. S mnoštvom drugih ušao sam plivajući, a onda su jedan za drugim svi nestali u potpuno mračnom tunelu na kraju kojeg bi se trebala naći laguna sa svih strana okružena visokim stijenama i tek malim otvorom u sredini. Odlučio sam ne ići dalje jer tko zna što se u mraku u vodi može nalaziti. Putem do špilje već smo bili vidjeli more krcato meduzama (nikada ih nisam vidio toliko na jednom mjestu), a jednu sam skoro «očešao» i plivajući u špilji. A kakve li su to bile meduze! Velike kakve u životu nisam nikada vidio. Neke u promjeru i veće od pola metra. Nije to ništa čudno jer su južna mora čuvena po stvorenjima mnogo većima od onih koja mi nalazimo u našem Jadranskom moru. Ušli smo još jednom u špilju, ovaj put u kanuu, i okrenuli se natrag prema resortu.
Osim na plaži, vrijeme smo kratili i tajlandskim masažama koje su u pravilu daleko od onih tradicionalnih i više su prilgođene turistima. Pritisak je puno slabiji i manje bolan, nego kod onih masaža na koje se nailazi u manje turističkim mjestima.
Što se tiče hrane, nismo imali prevelik izbor. Manje više sve se svodilo na lignje, škampe i ribu u nekoliko varijanti, a ako nije na tanjuru bila morska hrana, onda je to gotovo isključivo bila piletina. Iako je sve odreda bilo svježe, bez obzira da li smo jeli u restoranu našeg resorta ili u nekom susjednom, poput malenog obiteljskog restorana na vrhu stijena s prekrasnim pogledom na plažu i Andamansko more u suton, u usporedbi s primjerice Burmom jela su količinski siromašna i precijenjena. Zahvaljujući prejakom bahtu. Na primjer, jedan komadić grilane ribe ili lignje – 100 bahta (18 kuna); porcija riže – oko 30 bahta (5,50 kuna); tajlandsko pivo – 50 bahta (9 kuna). U konačnici, malo previše za jedan običan obrok u Tajlandu...
Božić nam je protekao mirno. Osim malo božićnih pjesama preko zvučnika i velikog natpisa 'Merry Christmas' u Charlie Resortu te jadnookićenog božićnog drvca u našem, teško bi se moglo pogoditi da je božićno vrijeme. Sunce, plaža, more, preko 30 stupnjeva, ljudi u kupaćima –nije baš slika Božića na koju smo mi Europljani navikli. I nemoguće se ufurati da je Božić. A za mene, koji volim sav onaj kič, konzumerizam i kaos Božića, iako sam svakog Božića uvijek bijesan jer se većina posla oko Božića obično prebaci na mene, odmah jasno govorim - ovo je prvi i posljednji Božić na toplom! Nije ovo moja 'šalica čaja', kako bi rekli Englezi.

DAN 32, 26.12.2010. – Welcome to Paradise! (Koh Ngai, Tajland)

«Welcome to Paradise!», dočekuje nas mladi Tajlanđanin na plaži našeg novog resorta i uzima nam torbe.
Odmah sam pomislio da je to jedna od onih čestih otrcanih fraza. Raj. Svi vole svoje nazivati rajem, ali često su ta mjesta daleko od raja.
Prvi pogled na plažu je doduše obećavajući. Oko pola kilometara duga, ali tek desetak metara široka nakupina pijeska u smjeru istok-zapad. More toplo i čisto. Tek dva tradicionalna tajlandska čamca s visokim pramcem usidrena u uvali. Ljude na plaži može se izbrojati na prste jedne ruke.
Došli smo na Koh Ngai unajmivši jedan od onih tradicionalnih tajlandskih drvenih čamaca s visokim pramcem. Nije to bila neka vožnja. Koh Ngai je od Koh Muka svega pola sata daleko. Običavali smo navečer s Koh Muka gledati svijetla resorta na Koh Ngaiju. Ali na naše oduševljenje, naš vozač, kojeg smo unajmili zajedno sa čamcem u Sawaddee Resortu, jutros nas nije dovezao na neku od tih glavnih plaža na Ngaiju, već na jednu od sporednih, manjih.
Naš novi resort zove se, rekli bi mnogi malo prepotenciozno, Koh Ngai Paradise Resort. Ali jednom kada s plaže zakoračiš u dio koji je istovremeno i recepcija i restoran, shvatiš da imaju puno pravo nazvati ga Rajem. Nije samo plaža djevičanska i kao da je iskočila iz nekog od onih mnogobrojnih reklam kataloga, u kojima su začudo uvijek prikazane isključivo puste plaže, već je i Koh Ngai Paradise Resort sa svojih petnaestak bugalova smještenih pod njišućim palmama kokosa savršeno mjesto za pobjeći od svega i odmoriti se. Kako se resort ne reklamira i primjerice ne spominje ni u Lonely Planet Thailand ni u, nešto detaljnijem, Lonely Planet Thailand's Islands & Beaches vodiču, gotovo je pust i trenutno ima svega pet zauzetih bungalova. Napokon smo pronašli mjesto koje nam odgovara. Raj.
Općenito, Koh Ngai ne spada u skupinu jeftinijih otoka u Tajlandu. Nekada posve pust otok (ni danas na njemu nema trajnog naselja), posljednjih par godina okupirali su veliki i skupi resorti. No, hvala Bogu zdrav razum je prevladao i postoji i naš Koh Ngai Paradise Resort za nas, obične smrtnike, koji ne želimo iskeširati par stotina dolara za obično brčkanje u moru. Bolji od prethodnog resorta, Paradise je i nešto jeftiniji – 700 bahta.

DAN 33-34, 27.-28.12.2010. – Posljednji dani za punjenje baterija (Koh Ngai, Tajland)

Još dva posve obična dana na relaciji: spavanje osluškujući more, cvrčke, ptice i vjetar kako njiše visoke kokosove palme-doručak u resortskom restoranu poslužen od strane uvijek ljubaznog i nasmiješenog osoblja-čitanje knjiga, prženje pod suncem na plaži, kupanje u vrlo toplom moru (voda sigurno ima 30 stupnjeva) i uživanje u osami-večera u istom onom restoranu-odlazak na spavanje.
Odmah su nas napustili Talijani, Nijemci i Ameri. U resortu nas je ostalo samo šestero, ne računajući na one iz drugih resorta koji povremeno prođu preko naše plaže dok kružno pješače oko otoka.
Iskorištavam ove posljednje mirne dane prije povratka u kaos Bangkoka da nadoknadim zaostatke u pisanju putopisa o ovom putovanju. Završavam knjigu Simona Winchestera «The River At The Centre Of The World», o ekspediciji ovog britanskog putopisca u 90-tim godinama prošlog stoljeća od ušća do izvora Jangcea, inače odlična priprema za drugu dionicu mog putovanja, onog po Kini. I u ruke uzimam najnoviju kratku priču čuvenog putopisca Paula Therouxa «Siamese Nights». Smještena u Tajlandu, ovo je kratka pripovjetka, a ne putopis, na što smo navikli u slučaju Paula Therouxa. Šteta da je ovaj pisac zanimljiva pera još uvijek nepoznat kod nas i nema prijevoda na hrvatski jezik, a neki polupismeni «putopisci» poput dotičnog Hrvoja Šalkovića nezasluženo iskaču sa svih strana kao Jaca iz paštete.
I hvala Bogu na razvoju tehnologije i svom nedavno kupljenom Amazon Kindleu da ne moram tegliti sve te knjige i onda ih, pročitavši ih, negdje putem zbog preteške prtljage ostaviti. Ovako sve stane na maleni komad plastike i metala od 3 gigabajta koji se zove memorijska kartica.
Ok, ovo je zazvučalo tako šalkovićansko-sponzorski, ali nadam se da ćete mi dopustiti malo reklame. Ali za razliku od dotičnog gospodina, mene nitko ne sponzorira... Eh, sada sam zalutao u sasvim desete vode. Živjela putovanja!

DAN 35, 29.12.2010. – Guvernerski ispraćaj (iz Koh Ngaija za Bangkok, Tajland)

Lije kiša kada malo iza podneva napuštamo «naš» Raj. I nema naznaka da bi kiša mogla ubrzo prestati. Za Tajland ovo je prijelazno razdoblje iz kišnog u sušno vrijeme i stoga je za očekivati malo kiše. Imali smo sreću jer nas je za našeg boravka na plaži pratilo sunce.
Odlazimo opet onim tradicionalnim tajlandskim drvenim čamcem, ovaj put natrag prema Kuangtunkuu na kopnu. Kada smo odavde kretali prije tjedan dan prema Koh Muku, bilo je toliko toplo da se od vrućine znoj slijevao s nas. Danas je, bez obzira na kišu, veoma ugodno.
Natrag u Trangu na željezničkom kolodvoru napokon uspjevam doći do jedne karte za vlak. Sisterka ubrzo leti doma iz Bangkoka, a ja nastavljam za Laos. Iako do tada ima još nekoliko dana, i ovaj je vlak gotovo rasprodan i uzimam jednu od posljednjih karata za spavaća kola drugog razreda. Put će me tako nakon Bangkoka odvesti prema Nong Khaiju na samoj granici s Laosom. Nong Khai je dvadesetak kilometara udaljen od Vientianea, laoskog glavnog grada.
U 17:00 sati polazi doubledecker VIP bus iz Tranga za Bangkok. Dugo je to putovanje, nekih 845 kilometara, ali bus je udoban, čist i sjedala su skoro kao fotelje. Izdržat će se.
Tajlandski busevi više klase u pravilu imaju uvijek stjuarda ili stjuardesu. Naš večerašnji stjuard, dečko u srednim dvadesetima, svakom putniku dijeli kartonsku kutijicu s upakiranih par keksića (dovoljno za jedan zub), bocu vode, mokar ručnik za osvježavanje i dekicu kao zaštitu od uvijek prisutne i prejake klimatizacije kojom putnike redovito znaju «počastiti» autobuseri u ovom dijelu svijeta.
A onda se bus uskomešao. Ulazi tip s kamerom. Iza njega grupica u vojnim odorama. Tajlandski suputnici jednom od njih samo što ne ljube noge. Nekakvo je čudno uzbuđenje u zraku. A onda taj uniformiraš dolazi do nas, potpuno iznenađene i bez ikakvog hinta tko je on i što se uopće događa.
«Hello! Ja sam guverner pokrajine Trang. Vi ste oni VIP Hrvati? Došao sam vas ispratiti na bus za Bangkok. Hvala što ste došli u Trang i nadam se da se uskoro opet vidimo.».
Dobro, šala mala. Zapravo je bilo ovako:
«Hello! Ja sam guverner pokrajine Trang i upravo vodimo kampanju o sigurnoj vožnji u vrijeme božićno-novogodišnjih praznika. Provjeravamo stanje autobusa i vozače.»
Drag je to čovječuljak u srednjim godinama i njegova je kampanja i napor da, kao vjerovatno jako zaposlen čovjek, dođe na tranški autobusni kolodvor zaista hvale vrijedna. Nakon kratkog kurtoaznog razgovora o tome gdje smo bili i kako nam se svidjelo u njegovoj pokrajini, dobivamo karamelu, a naš autobus i vozač zeleno guvernersko svijetlo. Možemo krenuti put Bangkoka.

DAN 36, 30.12.2010. – Kratka željeznica, bus broj 78 i happyending massage (Samut Sakhon, Don Wai & Bangkok, Tajland)

Točan kao urica autobus u pet ujutro ulazi na bangkoški južni autobusni kolodvor. Još je uvijek mrak, malo je čak i svježe, ali ništa ne sprečava rijeku ljudi da se u ove rane jutarnje sate slijeva kroz južni kolodvor. Tajlanđani, stranci. Stariji, mlađi. Muškarci, žene, djeca. Jedni dolaze odnekuda s juga, drugi kreću prema tamo. Ima uvijek nešto perverzno voajeristički promatrati putnike na nekom od kolodvora ili aerodromu i zamišljati tko su, čime se bave, gdje putuju...
A svaki putnik koji želi još više utažiti svoju voajerističku žeđ, dovoljno je da uskoči na jedan od običnih putničkih vlakova i krene van Bangkoka. Jedan od najboljih voajer-vlakova je onaj koji je na engleskom poznat kao Mahachai Shortline. Kao što ime kaže, riječ je o kratkoj liniji od svega tridesetak kilometara koja povezuje Bangkok na jednoj i Samut Sakhon na drugoj strani. Ova je željeznička linija posve nevažna da bi je turisti ubacili u svoj uobičajen itinerer razgledavanja, ali za putnika ona je jedno od prozora u onaj autetičniji tajlandski svijet, dijagonalno suprotan od onog kojeg karakterizira preslickana fasada kompleksa nekadašnje kraljevske palače u Bangkoku ili staklo modernih poslovnih nebodera bangkoških četvrti Siama i Siloma.
Iako ga nazivaju željezničkim kolodvorom, Wong Wian Yai je zapravo dvoperonska stanica zakamuflirana u tržnicu. Ima samo jednu jedinu odredišnu točku i svakih sat vremena jedan vlak polazi iz Wong Wian Yai prema Samut Sakhonu, a drugi mu istovremeno dolazi u susret iz suprotnog smjera. S obzirom da je rano jutro i da, s izuzetkom nečega što bismo mogli nazvati kioskom, budući da su na pultu poredane dnevne novine, trgovine nisu još uvijek otvorene, lako pronalazimo sobičak sa šalterom (rešetke su i ovdje normalna pojava) koji ima funkciju prodavaonice karata. Ovdje ne trebamo puno mozgati i mučiti se s izgovaranjem imena tajlandskih gradova, što s obzirom na nazalne zvukove tajlandskog jezika baš i nije tako jednostavna stvar kako se čini, jer je cijena karte ista za Samut Sakhon kao i za bilo koje od sela između njega i Bangkoka. Deset bahta. Jedna kuna i osamdeset lipa za vožnju od tridesetak kilometara.
Jedini smo stranci na ovoj jednosatnoj vožnji do Samut Sakhona. Prerano je ujutro, ali ipak svejedno nekako sumnjam da i inače ima stranaca na ovoj liniji. Mahachai uglavnom koriste ljudi koji žive u neposrednoj okolici Bangkoka kao najbržu i najjeftiniju opciju da svakodnevno dođu do svog posla, škole ili da se opskrbe u bangkoškim puno opremljenijim supermarketima i trgovinama. Kondukteri, nasmijani od uha do uha i obučeni u čiste i savršeno ispeglane uniforme Tajlandskih željeznica (čistoća i urednost odjeće u Tajlandu odmah dolazi do izražaja, posebice nakon proputovanja kroz neke od neurednijih susjednih zemalja), drže nas kao kap na dlanu. Ostali putnici, većina uniformirana za posao ili školu, uglavnom iskorištavaju ove posljednje minute i spavaju prije nego što ih zaskoče dnevne obaveze.
Vlak je sastavljen od nekoliko vagona limenki koje se njišu čim vlak potegne malo veću brzinu. Ali veći dio puta uglavnom se svodi na dvadesetak kilometara na sat, brzine do koje vlak može potegnuti prije nego li već mora početi kočiti kako bi se zaustavio na vrijeme na još jednoj od stanica.
Kroz prozor promatrajući uglavnom drvene kuće, većina djeluje veoma nestabilno, dok vlak prolazi svega metar-dva od nečijeg trijema, kuhinje ili sobe, osjećam kao da uznemiravam nečiju privatnost. Na trijemu se čisti lonci suše od sinoćnje večere; nekoliko pari japanki čeka buđenje svojih vlasnika; čista roba obješena na vješalicama jedna do druge suši se na zraku – kvačice se ovdje ne koriste...
Onda koji kilometar izvan Bangkoka počinju polja i kanali i lotosi, isprekidana tu i tamo nekim od sela i stanicom.
I naposljetku Samut Sakhon, u sedam i trideset ujutro već veoma kaotičan. Vlak i ovdje ulazi direktno u natkrivenu tržnicu, ljudi se sklanjaju s tračnica ne bi li ga propustili. U ovo vrijeme u Samut Sakhonu tržnica je već mravinjak, štandovi su postavljeni i na njima se prodaje sve, od odjeće, obuće i kućnih potrepština preko voća i povrća do mesa i ribe. Ovo posljednje je dosta zastupljeno – nalazimo se tek par kilometara od mora i Tajlandskog zaljeva.
Uspijevamo se probiti kroz tržnicu/željezničku stanicu. Na jednom od uličnih štandova kupujemo fritule za doručak. Grad je dosta prometan i, sa svojim betonskim lookom, potpuno nezanimljiv.
Kombinacijom ruku, nogu i pigin engleskog nekako pronalazimo kombi za Don Wai. U vodiču su samo upute kako doći do Don Waija iz Bangkoka no, s obzirom da je Don Wai blizu Samut Sakhona, logično je zaključiti da u prenapučenoj zemlji poput Tajlanda mora postojati veza između jednog sela i jednog većeg grada. Opcija povratka u Bangkok i ponovne vožnje na zapad do Don Waija nije na stolu.
Direktne veze nema, ali kombinacijom kombija iz Samut Sakhona za Wat Raikhing, malenog sela s velikim hramom, i potom pick-up tuktuka iz Wat Raikhinga za Don Wai, uspijevamo se dokopati ovog potonjeg.
Plutajuće tržnice česta su slika Tajlanda koja obilazi svijet u obliku razglednica, dokumentaraca ili nečeg trećeg. Kako je danas četvrtak, a plutajuće tržnice rade uglavnom samo vikendom, ne možemo posjetiti one najpoznatije poput Damnoen Saduaka ili Taling Chana. Upravo smo iz tog razloga došli u Don Wai. Iako nije direktno na vodi, tržnica u Don Waiju je uz vodu. Uz rijeku Nakhon Chasi smjestilo se čitavo mnoštvo štandova, neki na otvorenom, većina natkrivena, neki na cementiranoj podlozi, većina na daskama, pontonima na vodi. Naglasak na ovoj tržnici je na hrani i nema čega nema, ne samo u svježoj verziji, već se može i sjesti u neki od improviziranih restorana i probati riječnu ribu s roštilja. Ili nekome više odgovara pečena patka. Ili sveprisutna piletina. A želi li tko pomelo za desert...
Iako je navodno ova tržnica više usmjerena na tajlandske turiste, kojima je očito namijenjen veliki parking pred tržnicom, nego strancima, danas ne viđamo ni jedne ni druge.
Natrag u Wat Raikhingu pokušavamo uhvatiti bus 78 za Amphawu, pedesetak kilometara udaljen gradić koji je navodno sa svojim kanalima uspio sačuvati čar onog starog Tajlanda prije nego li su ga poplavile horde stranaca u potrazi za jeftinim smještajem na plaži, lakim curama i obilnim alkoholom i marihuanom. Barem nam je tako rečeno. Da bus broj 78 iz Wat Raikhinga ide za Amphawu. Sat vremena čekamo uz prometnu cestu i dok su nekoliko puta prošli i 73 i 74 i 76 i 83, našeg broja 78 nema na vidiku. Svaki zaustavljeni autobus pitamo za Amphawu, ali odmah slijedi odmahivanje rukom i stiskanje gasa. Naposljetku odustajemo, prelazimo cestu i u drugom smjeru bez problema hvatamo lokalni bus natrag za Bangkok. Kasnije zaključujemo da je to zapravo bus bangkoškog javnog prijevoza (BTS) i s obzirom da povezuje Bangkok s preko trideset kilometara udaljenim mjestima (koja se teško mogu nazvati predgrađima), mora da je BTS jedan od javnih gradskih prijevoznika s najširom mrežom na svijetu.
U Bangkoku se smještamo u hotel. Kako je praznik, bliži nam se Nova godina, odlučujem da je ovo mjesto da dočekamo Novu sa stilom i prvi put na ovom putovanju spavamo u hotelu petozvjezdašu. Ramada Plaza Menam Riverside Hotel je smješten uz bangkošku arteriju, rijeku Chao Phraya, i u društvu je velikana poput Chatrium Hotela, Hiltona, Marriotta i The Peninsule. Kako je uz rijeku, hotel ima svoj vlastiti dok i besplatnom hotelskom drvenom brodicom povezan je s centrom grada. Brodica vozi svakih pola sata. Bazen, nekoliko kafića i restorana, besplatni wifi, osoblje koje ti liže guzicu i soba s najljepšim pogledom (cijeli zid naše sobe na četrnaestom katu je prozor s otvorenim pogledom na Chao Phraya rijeku ispod nas i nebodere na drugoj obali rijeke) – jednom se živi, a vjerovatno se i samo jednom dočekuje Nova u Bangkoku.
Navečer sam odlazim u grad nešto pojesti jer sisterka nakon noćne vožnje i višesatnog lutanja po bangkoškoj okolici odlučuje rano otići spavati. Skytrainom, bangkoškom varijantom nadzemne gradske željeznice, odlazim u Sukhumvit, četvrt poznatu po izlascima. Ova se četvrt razvila u vrijeme vijetnamskog rata kada su američki vojnici iz Vijetnama dolazili ovdje na odmor. Kao takva četvrt se očuvala do danas. Bar do bara, restoran do restorana, trgovine i sve popunjeno i ponekom improviziranom noćnom tržnicom. A onda su ovdje i tzv. massage parlour. U svim smjerovima s fasada zgrada iskaču natpisi 'sauna', 'massage'... Zgodne Tajlanđanke na ulici nude usluge u tim «institucijama», sve objašnjeno i cijenama nadopunjeno na plastificiranim listovima papira. Iako se službeno nudi ova ili ona masaža, to je samo krinka za tzv. happyending massage. Pa mašta na volju...

DAN 37, 31.12.2010. – «Na Mars molim.», «Yes.» (Bangkok, Tajland)

Na putničkom brodu na rijeci Chao Phraya je povelika gužva kada u rano poslijepodne odlučujemo otići do starog dijela grada. Mogli smo otići i taksijem, ali ima nešto posebnije u brodu. Čitava paleta brodova, malih i velikih, putničkih i teretnih, drvenih i plastičnih, bez prestanka plove uzvodno i nizvodno po ovoj blatnjavo smećkastoj tekućini, popriličnoj brzoj, koja je nesumnjivo arterija tajlandskog glavnog grada. S brodovima plovi i granje i lišće, ali ne i otpatci modernog doba poput plastičnih vrećica ili boca, suprotno očekivanju jer je Bangkok grad s gotovo sedam milijuna stanovnika i za očekivati je da barem dio otpadaka koji naprave tih sedam milijuna duša nađe put u Chao Phrayu.
Naš brod je krcat. Zapadnjaci se guraju s lokalcima, sve je jedan mix lica i boja, a svoj doprinos tom šarenilu daju i budistički redovnici u svojim haljama boje šafrana. Ovi posljednji na svakom brodu imaju i posebno mjesto rezervirano samo za njih.
Takva je gužva da, kada na Ko Ratanakosinu izlazimo iz broda, nitko nas ni ne pita kartu. Šverc-komerc.
Nakon pada Ayuthaye, tajlandske prijestolnice prije Bangkoka, u ruke Burmanaca 1767. godine, general (kasnije kralj) Taksin seli prijestolnicu u Thonburi na zapadnoj obali rijeke Chao Phraya, a nakon što ga je ubrzo svrgnuo drugi general, Chao Phraya Chakri, glavni se grad 1782. godine seli na istočnu obalu rijeke, dio koji je danas poznat kao Ko Ratanakosin. Chao Phraya Chakri ostao je u povijesti poznat kao Rama I, osnivač današnje vladajuće dinastije u Tajlandu, a Ko Ratanakosin je danas najstariji dio grada Bangkoka. Ovdje sam bio prije četiri godine i nije se mnogo promijenilo. Nekadašnja kraljevska palača, koja se nalazi na Ko Ratanakosinu, i dalje se dijelom obnavlja. Horde tuktukovaca i taksista i dalje neumorno zaskaču horde turista. Improvizirane tržnice hrane, hamajlija, odjeće i obuće... Sve se to odvija na pločniku oko kraljevske palače.
Kao i prije četiri godine, i ovaj put preskačem palaču jer ju smatram mišolovkom, a jedini miševi su ovdje zapadni turisti koji će na ulazu u palaču uglavnom slegnuti ramenima i bez puno razmišljanja napraviti on što se od njih očekuje – iskeširati gotovo sedamdeset kuna za ulaznicu. Istovremeno će tajlandski turisti platiti deset do dvadeset puta manje. Ja zaposlenicima na ulazu dajem samo gorki smješak.
Radije odlazimo do Wat Pho, hrama kojeg sam također posjetio prije četiri godine i koji mi je ostao u jako lijepom sjećanju. Buda u ležećem položaju, 46-metraš, je još uvijek tu. Kao i horde turista različitih nacionalnosti koji se guraju među vjernicima koji paljenjem svijeća i mirisnih štapića te molitvom odaju počast jednom od najvažnijih Buda u njihovom glavnom gradu.
U blizini zloglasno čuvene Khao San ulice, koja je i dalje backpackerski mravinjak, napokon nalazim ono što sam tražio još od Singapura – masažu stopala. Vjerovatno ste odmah zbunjeno pomislili «Pa nije li on već imao masažu stopala?!». Jesam. I ne samo jednu. Ali ovu masažu stopala izvodi na stotine malih ribica u akvariju. Ok, sada ste vjerovatno još zbunjeniji. Dakle, da objasnim. U akvariju veličine otprilike dva s jednim metrom nalazi se na stotine malih ribica. Nisu to obične akvarijske ribice, već posebne, volim ih zvati malim piranama, koje čim u taj akvarij umočiš svoje noge, krenu na njih kao muhe na govno. I počnu lagano grickati prljavštinu i mrtve stanice kože s tvojih nogu. Na stotine njih istovremeno. Isprva je to veoma škakljivo iskustvo, ali nakon par minuta osjećaš se kao da imaš noge u jednom od onih masažera stopala koje možeš doma kupiti u Konzumu, Getrou, Mercatonneu. Samo što ovo nije običan masažer stopala...
Odmorenih (i očišćenih) nogu nastavljamo u dio grada koji nisam vidio za mog prošlog boravka u Bangkoku. Kralj Rama V, poznatiji kao Chulalongkorn, a na zapadu još poznatiji kao lik iz filma «Anna i kralj» s Jodie Foster u glavnoj ulozi u modernijoj verziji filma (a koji je strogo zabranjen u Tajlandu), bio je veliki ljubitelj zapadne kulture. Godine 1897. Rama V je bio prvi tajlandski kralj koji je posjetio Europu i sa svoje europske turneje donio je čitav niz ideja. Jedna od njih bio je automobil, a vidjevši kako u Engleskoj automobili voze lijevom stranom ceste, to je pravilo uveo i u Tajlandu. I dandanas zahvaljujući Rami V Tajlanđani voze na lijevoj strani.
Druga važna ideja bila je arhitektura. Došavši na svojoj turneji u doticaj s raznim oblicima europske arhitekture, posebice viktorijanskom arhitekturom te arhitekturom neohistoricizma, odlučio je to viđeno primijeniti i u Tajlandu. Dusit Palace Park s impresivnim palačama Vimanmaek, Abhisek i Ananta Samakhom rezultat su težnje da se Tajland modernizira i ove palače bi bez problema mogle ukrašavati panoramu bilo kojeg europskog grada, od Londona i Berlina do Pariza i Rima.
Chungalunga se nije zadovoljio samo izgradnjom modernih palača, već je isto odlučio primijeniti i na izgradnju budističkih hramova, od kojih je Wat Benchamabophit najbolji primjer. Izgrađen u stilu tajlandskog modernizma i s križastim tlocrtom, Wat Ben se također može pohvaliti da je bio prva građevina u Tajlandu koja je krajem 19. stoljeća bila izgrađena od čuvenog bijelog mramora iz talijanske Carrare. Slika ovog hrama u suton je oduševljavajuća dok posljednje zrake sunca osvjetljavaju bijeli mramor njegovih zidova i crveno-narančaste crijepove njegova krova. U kanalima koji ga okružuju presijavaju se boje. Budistički redovnici bezbrižno šeću kompleksom, praćeni vjernicima čiji se broj, bez obzira na suton, ne smanjuje. Iz unutrašnjosti hrama dopire moliva, proparana tek zvukom budističkih gongova. U zraku je miris štapića.
Uzimamo tuktuk do prve stanice metroa. Ili barem tako mislimo. S taksistima i tuktukovcima u Bangkoku postoje barem dva problema.
1) Nepoštenje im je vrlina. Čim vide stranca, većini je mrsko paliti taksimetar (ako ih uopće i imaju) jer znaju da će zaraditi manje, nego što bi od blesavog turista mogli izvući bez njega. Čim mi netko od njih odmah kao iz topa izbaci neku cifru, odmah znam da je tu nešto trulo u državi tajlandskoj. Cijenkanjem valja pokušati oboriti cijenu barem za pedeset posto.
2) Njihovo poznavanje engleskog ravno je onome naše primeministerke Jadranke Kosor. Ukratko – nula.
I upravo to nepoznavanje engleskog dovodi do čudno neobično šaljivih situacija. Uff, sada sam počeo sklapati neke lude fraze. Uglavnom, kada i uspiješ natjerati taksista ili tukukovca da upali taksimetar ili oboriš cijenu i osjećaš se kao da si upravo osvojio zlato u olimpijskoj disciplini 'cijenkanje s taksistom', u većini slučajeva taksist ili tuktukovac vas neće odvesti ondje gdje ste naumili, pa bila i adresa napisana na komadiću papira.
I tako mi večeras taksistu kažemo:
«National Stadium Skytrain please.».
«Yes.», odgovara on nama.
Nakon desetak minuta nađemo se pred glavnim željezničkim kolodvorom Hualamphong.
«Here. Train.», veselo nam prstom pokazuje krezubi taksist jer nas je uspio dovesti na mjesto na koje nismo željeli biti dovedeni. Hvala Bogu da je ispod kolodvora stanica metroa.
Jučer smo ujutro isto tako rekli taksistu:
«Wong Wian Yai. Mahachai train.».
«Yes.», bili smo dobili odgovor.
Došli smo tada na stanicu metro istog imena, ali udaljenu nekoliko blokova od one stanice do koje smo zapravo htjeli doći.
Ili sinoć, ja taksistu dajem papirić na kojem lijepo piše '64 Sukhumvit Soi 11'.
«Yes.», on će meni.
Umjesto u Soi 11, doveo me u Soi 64, na drugom kraju grada. I ispružio ruku za 150 bahta koliko mu je taksimetar pokazivao.
Baš me zanima što bi bilo kada bih nekom taksistu rekao:
«Mars please.».
Hmm, vjerovatno bi odgovor bio jednostavno isti - «Yes.».
I završili bismo na Veneri...

DAN 38, 01.01.2011. – Otkrit ću vam tajnu (Bangkok, Tajland)

Sawatdii Pimai! Ili, sretna Nova!
A doček nove godine u Bangkoku je sve, samo ne običan. Nakon što su nam sinoć u našem petozvjezdašu izreferirali oko 120 eura po osobi za doček 2011. u hotelu, najprije nas je istovremeno udario i infarkt i kap, a onda smo odlučili sjesti na brod i metro i otići u centar na doček na otvorenom. Kako Bangkok nema tipičan centar kao što Rijeka ima svoj Korzo ili Zagreb svoj Trg bana Jelačića, već ima nekoliko centara, tako se u gradu organiziralo i nekoliko dočeka na otvorenom. Odlučili smo se za doček u modernoj poslovnoj četvrti Siamu, ispred Central World Plaza shopping centra, najvećeg u Bangkoku. Već nas je na izlasku iz metroa zapljusnulo mnoštvo ljudi, a stanica metroa je bila oko pola kilometara od središnje točke događanja, velike pozornice ispred shopping centra gdje je neka tajlandska rock grupa pokušala (bezuspješno) animirati gomilu. Ljudi su jednostavno od doma ponijeli plastične prostirače, prostrli ih na pod i sjeli pred pozornicom promatrajući sve tako mirno i bez trunke emocija kao da je riječ o običnoj kino predstavi na otvorenom, a ne rock koncertu na dočeku nove godine. Onda se tu bila uvukla i noćna tržnica na kojoj se moglo pronaći sve, od hrane i pića do secondhand tenisica istresenenih na podu kao mali brežuljci. Pa one užasne svjetleće mašnice, onakve kakve je nosila Mickey Mouseova konkubina Minnie, koje se zakače na glavu. Ili svjetleći vražji rogovi. U raznim bojama. Promatrajući to na stotinama tajlandskih glava koje mirno gledaju rock koncert u novogodišnjoj noći, imao sam osjećaj kao da sam skrenuo s uma i da sam sve to umislio i da nije ovo bio doček 2011. i da ovo zapravo nije bio rock koncert, već koncert klasične glazbe, a da je mene mozak opasno zajebavao. I da stvar bude još zanimljivija, kroz gomilu se u jednom trenutku probijao i prosjak bez nogu i jedne ruke, dok se onom drugom istovremeno odguravao i tražio milostinju. Unatoč činjenici da je bio čovjek do čovjeka, ljudi su ga uspijevali zaobilaziti u širokom luku. Sve je izgledalo potpuno nestvarno.
U ponoć je odbrojavanje također bilo na tajlandski način. Dok je na videozidu visoko iznad ulice na vrhu najvišeg nebodera Siama odbrojavanje krenulo na vrijeme, na drugom videozidu, onom uz pozornicu, odbrojavanje je kasnilo gotovo deset sekundi. I tako s dva videozida s dva potpuno različita odbrojavanja nitko nije znao prema kojem da se ravna. Raspad sistema. I dok je na vrhu nebodera odbrojavanje već završilo i velikim slovima pisalo 'Happy New Year', dolje na ulici je ono još uvijek «cjedilo» posljednje sekunde iz stare nam 2010. i tek kada je došlo do nule, krenuo je veličanstven vatromet kakav se rijetko viđa u životu.
I onda je ni pet minuta kasnije krenuo stampedo prema metro stanicama kao da je gomilu ljudi napao roj pčela ili jato šišmiša ili nečeg trećeg. Zabava je bila gotova.

Hotel nam dopušta kasniji check-out pa jutro iskorištavamo za odmor. Izlazimo tek iza dva popodne. Odlazimo natrag u Siam, mjesto sinoćnjeg dočeka. Čiste ulice, otvorene za promet, maknuta pozornica, otvoreni shopping centri – nitko ne bi danas pomislio da se jučer ovdje odvijao doček nove godine koji nikada neću zaboraviti.
Ulazimo u Central World Plazu i sa svojih desetak katova i nebrojeno mnogo trgovina markama i markicama, restoranima i kafićima, modernim multiplex kino dvoranama, zaista je grad u malom. Par sati provodimo ovdje, u klimatiziranoj oazi, i na kraju imamo dojam da nismo prošli ni petinu ovog potrošačkog labirinta. Kupili nismo ništa jer su, bez obzira na naširoko oglašavane rasprodaje, cijene odjeće i obuće u ovakvim shopping centrima puno više nego kod u Hrvatskoj. Da, dobro ste pročitali. Hrvatske štrace ipak nisu najskuplje.
Prijateljstvo s Bangkokom zaključujemo u Lumphini Parku, u središtu grada. Iako je ime dobio po Budinom rodnom mjestu u Nepalu, ovaj bangkoški Central Park, Buen Retiro ili Maksimir mjesto je gdje i stanovnici Bangkoka i njegovi posjetitelji vole pobjeći od vreve poslovnih četvrti, hramova, palača... Umjetna jezera okružen visokim neboderima, pedaline, mreža staza za jogging i bicikliranje, travnjaci za vježbanje ili jednostavno piknikiranje - zaista ovaj park na trenutak podsjeća na New York.
Pedalinom se nakratko s lokalcima, i pokojim turistima, odlučujemo otisnuti na jedno od jezera. Sunce prži, ali voda, iako smeđe mutna, djeluje kao protuteža.
U osam sati smo na Hualamphongu. Taksist nas, na naše oduševljenje, večeras zaista dovozi napokon na mjesto na koje smo i željeli doći. I čuda se u Bangkoku događaju.
Pozdravljam se sa sisterkom koja večeras hvata avion za doma. Ja hvatam vlak za Nong Khai na tajlandsko-laoskoj granici. I dok se vlak polako njiše i dobiva na brzini i dok svjetla Bangkoka polako ostavljam iza sebe, odlučujem vam otkriti jednu tajnu.
Zavolio sam Bangkok.
Iako sam u posljednje četiri godine često na mnogim mjestima znao govoriti protiv ovog grada, Bangkok se u te iste četiri godine jako promijenio. Nabolje. Gradski su oci očito proradili na čistoći, ne samo tla, nego i zraka i mogu konstatirati da, u ova tri dana boravka u Bangkoku, iznad grada vidim plavo nebo na mjestima prošarano bijelim oblačcima. Potpuna suprotnost onom sivilu bez sunca, mjeseca i zvijezda prije četiri godine. I kao posljedica, u Bangkoku se više ne osjećam kao u pećnici. Zrak cirkulira. Nestala je ona nesnošljiva vrućina i vlaga koja je znala biti zarobljena pod gustim sivim oblacima smoga.
I gradska infrastruktura je poboljšana, posebice prometnice i metro i skytrain koji se sada već mogu pohvaliti s nekoliko linija i čitavim nizom stanica. Airtrain je najnoviji dodatak Bangkoku – vlak koji direktno povezuje grad s 30-tak kilometara udaljenim Suvanabhumi aerodromom izgrađenim neposredno prije mog posljednjeg boravka u Tajlandu.
Također, transvestite se skoro više ne viđa na ulici. Nažalost, ostali su oni očajni dedeki sa zapada s mladom Tajlanđankom pod rukom...

DAN 39, 02.01.2011. – Opušteno (Vientiane, Laos)

Gledam na sat. 08:25. Vlak broj 69 iz Bangkoka za Nong Khai već je trebao, nakon prijeđenih 624 kilometara, biti u svojoj krajnjoj destinaciji.
Gledam kroz prozor. Znak kaže 'Udon Thani'. Još smo barem sat i pol udaljeni od Nong Khaija. To međutim ne sprečava dečka u srednjim dvadesetima, odjevenog u, sada već ne tako savršeno ispeglanu, uniformu Tajlandskih željeznica i bijelom kirurškom maskom preko nosa i ustiju, da nas jednog po jednog izbaci iz kreveta i krene u skupljanje posteljine.
Zapravo su dobrih još dva sata ravnica s poljima, uglavnom rižinim, i kanalima prije nego li vlak broj 69 tutnjavom označi ulazak u Nong Khai željeznički kolodvor i kraj putovanja.
Kašnjenje mi je automatski poremetilo planove. A planirao sam vlakom nastaviti za Laos. Svakog dana u devet ujutro vlak napušta Nong Khai preko Mosta prijateljstva za Thanaleng u Laosa. Ova je petnaestminutna linija otvorena tek nedavno i 3.5 kilometara tračnica na laoskoj strani su, ono što vladajući u Laosu vole nazivati, samo početak ubrzo velike željezničke mreže u Laosu. Za razliku od svih svojih susjeda, uključujući i Vijetnam i Kambodžu, u Laosu nikada nije bila izgrađena željeznica. Francuzi su nešto pokušavali tamo u prvoj polovici 20. stoljeća planirajući u Laos dovesti tračnice iz tada već naveliko «tračniciziranog» Vijetnama. No, visoki vrhovi Anamitskog lanca na granici Vijetnama i Laosa, a koji dosežu visine između 1500 i 2500 metara, pokazali su se neosvojivima i od laoske željeznice se ubrzo odustalo. Bilo kako bilo, današnjih 3.5 kilometara laoskih željeznica je ipak napredak. A bilo bi lijepo uzeti vlak i reći da sam se provozao čitavom željezničkom mrežom jedne zemlje. No, iako je lokalni vlak za Thanaleng označen kao 'connecting train' na vlak broj 69 iz Bangkoka, u trenutku kad ovaj potonji ulazi u Nong Khai, ovog prvog već odavno nema. Točnije, gotovo dva sata.
Ne preostaje drugo, nego krenuti tradicionalnim načinom do granice – tuktukom. Za trideset bahta utrpan sam s tri Engleza i kolekcijom backpackova i ruksaka u mali tukuk. Desna mi noga viri van dok se desnom rukom grčevito držim za nešto što bi trebalo imati funkciju ručke, lijevom nogom pokušavam zaustaviti ispadanje svog ruksaka, lijevom rukom manevriram svojom torbom, a Tajlanđanka, inače nesumnjivo reli vozačica, jurca preko grba i rupa prema granici. Zapravo skoro prema granici. Malo nakon kolodvora zaustavlja se u turističkoj agenciji i pokušava stari trik – moguće neinformiranim strancima uvaliti vizu za Laos, dok se ista za manje novce može dobiti na granici.
«2000 baht. Same same.», govori nam na naš upit o cijeni.
I Englezi bi već bili vani i u redu za tu «same same» vizu da ih nisam zahaltao i objasnio im neke stvari. Gotovo sedamdeset dolara je previše za ovu vizu.
Malo kasnije, na granici ista viza dođe 30 dolara. Ispunjavam formular, ali ne prilažem sliku. Sve su mi slike otišle s novčanikom u Kuala Lumpuru.
«No photo?», pita me Laoćanka na šalteru.
«Sorry.», odmahujem glavom spreman da iskeširam koji dolar više.
Pet minuta kasnije i dva prozorčića niže putovnica je u mojim rukama, tridesetodnevna laoska viza u njoj, a od mene nitko ne traži da platim išta ekstra.
Uskačem u tuktuk i vozim se prema Vientianeu, glavnom gradu Laosa. Iz zemlje koja nikada nije bila kolonizirana dolazim u zemlju koja je dugo bila dio Francuske Indokine. Doduše rupa Indokine jer su Francuzi sve poslove vodili iz Vijetnama, s Hanoijem kao glavnim gradom ove kolonijalne tvorevine, a čak je i Kambodža u francuskim očima uživala bolji status od Laosa. Ipak, Francuzi su u Laosu između ostalog ostavili francuski jezik pa su i dandanas gotovo svi natpisi nakon laoskog prevedeni i na francuski. A tu je i baguette, francuski kruh koji je nemoguće ne uočiti. Zatim vožnja na desnoj strani ceste.
Isto tako je nemoguće ne uočiti i zastave kojima je preplavljena cesta od granice na Mostu prijateljstva, koji preko rijeke Mekong povezuje Tajland i Laos, do Vientianea, kao i sam glavni grad. Dvije zastave uvijek idu u paru – jedna je ona laoska s vodoravnim crveno-plavo-crvenim linijama i bijelim krugom na sredini plave linije, a druga je ona univerzalno komunistička crvene boje sa žutim srpom i čekićem. Demokratska Narodna Republika Laos je službeno još uvijek komunistička zemlja, ali neslužbeno s komunizmom je samo još veže politički monopol vladajuće Laoske Narodne Revolucionarne Partije koja je na vlasti od 1975. godine. Sve ostalo je – kapitalistički. Najbolji primjer je laoska ekonomija. Svejedno, volio bih pitati nekog komunista zašto svi oni vole u nazive svojih država stavljati pridjev 'demokratska'? Demokratska Narodna Republika Laos, Demokratska Republika Njemačka, Demokratska Narodna Republika Koreja – sve odreda zaista prava legla demokracije.
Vientiane djeluje uspavano. Nedjelja je, ali nekako ipak sumnjam da je i u ostale dane puno življe. Nakon svazilandskog Mbabanea ovo je najopušteniji glavni grad kojeg sam imao priliku posjetiti na svojim putovanjima. Automobila je malo, ljudi također, nema visokih građevina ili onih koje previše iskaču (s izuzetkom monumentalnog i nedavno izgrađenog Laos Culture Hall, što bismo slobodno mogli prevesti kao Laosko Narodno Kazalište), nema tenzija i čini se da svi u tome uživaju. Vientiane je zapravo malen grad. U kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća imao je svega 9000 stanovnika. Danas ih ima malo više, ali opet, za jedan glavni grad mizernih, 262,000. Francuzi su postavili mrežu ulica koje se sijeku pod pravim kutem, s puno drveća uzduž njih, što se sačuvalo do danas. Južna granica grada je rijeka Mekong koja lijeno, u maniri cijelog grada, prolazi kraj Vientianea. Glavni grad koji ne izgleda kao glavni grad, već jedan opušteni provincijski gradić.
Do sumraka imam tek nekoliko sati za istraživanje grada, no prvo je vrijeme za ručak. Prošla su gotovo 24 sata od mog prošlog obroka, a koji je bolji način za početak upoznavanja neke zemlje, nego onaj koji ide kroz želudac. Kako je Vientiane uz Mekong, a Mekong je bogat ribom, jedan od laoskih, pa tako i vientianskih, specijaliteta je ping paa, riba natrljana velikom količinom soli i kroz usta natrpana svježim začinima i kao takva se peče na roštilju. Ping paa se može vidjeti posvuda po gradu, od improviziranih pečenjara na ulici do boljih restorana. Moja je neobična okusa, malo bljutava, jer ipak sam ja odrastao na morskim ribama, a nakon nekoliko minuta okus i miris te ribe mi je toliko u ustima i u nosu da se osjećam kao da sam ovog trena uronio glavu u slatkovodni akvarij koji imam kod kuće.
S obzirom da je Vientiane često bio rušen, najčešće od strane «dobrih» susjeda Tajlanđana, malo je sačuvano onog istinski starog. Wat Si Saket i Haw Pha Kaeo dva su izuzetka, iako su oba ova budistička hrama izgrađena tek u 19. stoljeću. Prekrasnih drvenih rezbarija i impresivnom kolekcijom Budinih kipova, ovi hramovi očajno vape za obnovom. Ovako derutni izgledaju kao bolesnici na Mekongu.
Iako je Laos komunistička zemlja, budizam je državna religija. Hramovi su otvoreni, vjernicima je dozvoljeno odlaziti na vjerske službe, ali istovremeno je strogo zabranjeno obavljati vjerske djelatnosti izvan prostora hramova. Da stvar bude još zanimljivija, u službenom državnom grbu Laosa nije ni petokraka ni srp i čekić, već silueta Pha That Luanga, najvažnijeg budističkog hrama u zemlji. Marx i Engels, Staljin i Mao Tse Tung, Ho Chi Minh i Pol Pot mora da se okreću u grobovima. Da su živi, vjerovatno bi imali komentar na «dekadentnost» laoskog komunizma.
Pha That Luang je u Vientianeu, ali ne stižem ga razgledati. Svi se hramovi zatvaraju za posjetitelje u četiri sata popodne kada se redovnici počinju pripremati za večernju molitvu. Umjesto njega odlazim do modenijeg Patuxaija. Na kraju široke avenije, kakve samo komunisti znaju izmisliti, nalazi se neugledna kopija pariškog Arc de Triomphe. No, za razliku od svog rođaka, Patuxai ima čak četiri luka, a izgrađen je 1960tih od – cementa! Iz daljine djeluje impozantno, ali oči u oči sa ovim laoskim slavolukom pobjede, koji zapravo ne slavi nikakvu pobjedu, osim možda pobjedu ljudske gluposti, pokazuje nedostatke ove cementare. Cement su dali Amerikanci u obliku pomoći za izgradnju nove piste na vientianskom aerodromu (zato lokalci vole nazivati ovaj slavoluk «vertikalnom pistom»), a Laoćani su umjesto piste izgradili slavoluk. I kada je nestalo cementa i novca, ostavili su ga nedovršenog.
Malo kasnije natrag sam na Mekongu. Zalazak sunca. Iako je riječ o oko 4900 kilometara dugačkoj rijeci i desetoj po dužini na svijetu, a sedmoj u Aziji, u Vientianeu se ona ne doima takvom. Nakon Tibeta i Mijanmara, ona kroz Laos protječe dužinom od 1865 kilometara, a potom nastavlja u Kambodžu i Vijetnam gdje naposljetku tvori veličanstvenu deltu i pompozno se poput velike dame ulijeva u Južnokinesko more kod Saigona.
U Laosu Mekong većim dijelom svog toka zapravo prati granicu s Tajlandom. I dok iz Vientianea promatram drugu obalu i svjetla koja se polako pale u Tajlandu, nešto mi odjednom djeluje poznato. Na laoskoj strani Mekonga nemoguće je ignorirati visoki neboder, vjeovatno neki hotel, jedinu zgradu višu od dva-tri kata koju sam vidio u Vientianeu. I onda mi sine. Bio sam već ovdje na Mekongu! Prije četiri godine. Tada sam u Nong Khaiju unajmio motor i vozio se uz Mekong s tajlandske strane. I sjećam se da sam vidio istu ovu grdosiju od nebodera na laoskoj strani i iste ove niske kućice s pogledom na Mekong, a koje su uglavnom mali hoteli i restorani. I sjećam se da sam tada pomislio: «Koje je ono selo u Laosu?».
Ni slutio nisam da mi se prekoputa tada nije nalazilo nikakvo selo, već Vientiane, laoski glavni grad!
Mekong nastavlja lijeno teći prema jugu, u daljini je neki brod, čini se teretni, koji uspijeva u ovo sušno vrijeme savladati niski vodostaj. Kiše ovdje očito nema već duže vrijeme jer se Mekong povukao daleko prema Tajlandu i između njega i obalne šetnice u Vientianeu stvorila se sada već par stotina metara duga prazna površina na kojoj nema ništa osim stvrdnute zakorene smeđe zemlje.

DAN 40, 03.01.2011. – Na rijeci (Nam Lik, Laos)

Na ulicama Vientianea još uvijek je pusto. Osam je sati i sunce je već visoko na nebu. Ali ne prži. Ugodno je. Tuk tuk me vozi do pick-up kamiona, a on će me odvesti do Nam Lika, najnovije ekodestinacije u Laosu.
«Beerlao?», pokazuje mi na limenku lokalnog piva djevojka za štandom na kamionskoj stanici. Ja sam tražio obično mlijeko. Engleski se pokazuje u ovom slučaju kao potpuno neupotrebljiv jezik jer ova djevojka nije čula ni za običnu englesku riječ 'milk'. No istodobno je začuđujuće da je odmah, čim sam ja guknuo 'milk', ustvrdila da zapravo tražim pivo. I nije to prvi put. I u Burmi i u Tajlandu često su mi pod nos uvijek prvo stavljali pivo. Zašto Azijati misle da svi stranci samo isključivo piju pivo?! Pa i u osam ujutro!
Kamion je zapravo kamiončić na čiji se stražnji dio netko jednom sjetio da bi bilo dobro prikačiti krletku s dva paralelna reda tvrdih klupa i kamion pretvoriti u pravo putničko prometalo. Krećem sam. Ubrzo mi se pridružuje stariji Laoćanin, očito seljak s obzirom na količinu crnog pod noktima i izbrazdane ruke, koji je vjerovatno bio u gradu u opskrbi. Malo kasnije u krletku nam dolijeće i mlada zgodna Laoćanka, jedna od rijetkih zgodnih cura koje sam susreo na ovom putovanju, uredno odjevena i lagano našminkana, duže crne kose, izgleda kao učenica u nekoj strogoj srednjoj školi ili studenica na prvoj godini fakulteta. Redovnik s mobitelom (prošla su ona vremena kada su se muškarci svega odricali u trenutku kada su postajali budističkim redovnicima; sada se i oni šepure s novim mobitelima, fotoaparatima, videokamerama i mp3 playerima). Tri generacije jedne obitelji: baka, majka i mala kćer od možda sedam-osam godina koja ubrzo kreće s rigoletom. I na izlazu iz Vientianea naša se krletka polako napunila i pitanje je koliko će još puta naš vozač stati ne bi li ubacio još koju glavu unutra.
Izvan naše krletke, slika je posve drugačija. Sela se izmjenjuju s poljima na kojima figure već vrijedno rade. Ali sve u svemu ljudi je malo. Na cesti, koja nosi zanimljivo ime 'Ruta 13', a za koju se ovaj put nadam da ipak ne nosi opravdano ovaj zlosretni broj, i koja povezuje Vientiane s Vang Viengom i Luang Prabangom, prometa je malo i sve djeluje na trenutke kao da sam se vratio u predindustrijsko doba. Do izražaja odmah dolazi slaba naseljenost Laosa. Na površini od 236,800 četvornih kilometara živi samo 6.8 milijuna stanovnika. To sigurno djeluje šokantno imajući u obzir prenaseljenost laoskih susjeda: Tajland – 65.5 milijuna, Burma – 47.4 milijuna, Vijetnam – 85.8 milijuna, Kambodža – 14.8 milijuna, Kina – 1.3 milijarde duša.
Cesta nije loša kako se očekuje. Na dijelovima bi trebalo nabaciti malo asfalta, ali sve u svemu podloga je u voznom stanju. To se ne može pak reći za kozju stazu koju dva sata kasnije krletka pokušava svladati nakon skretanja s 'Rute 13' za Nam Lik. Kamenje, rupe, prašina se diže na sve strane. Putnici preko lica stavljaju prvi dio tkanine koji im pada pod ruke. Od Vientianea do skretanja za Nam Lik je 80 kilometara i vožnja traje dva sata. Od skretanja do Nam Lika sedam je kilometara kozje staze i proboj traje gotovo 40 minuta.
Naposljetku stižem u Nam Lik, prašnjav kao da sam se danima valjao po zemlji. Prašine mi je i u očima koje su opet u alarmantnom stanju. Točnije, lijevo je oko to koje me sad zajebava. Sinoć se pojavio konjunktivitis, kojeg nije bilo već sigurnih godinu i pol, ako ne i više, i morao sam istog trena skinuti leće i nabaciti naočale. U tajlandske kapi za oči, koje sam kupio u Vientianeu u «ljekarni» kod prodavačice koja nije znala ni riječ engleskog, polažem sve svoje nade.
Nam Lik ili rijeka Lik je oaza mira i zelenila u središnjem Laosu, točno na pola puta između Vientianea i Vang Vienga. I dok mnogi backpackeri odlaze u ovaj drugi po svoju dozu adrenalina i još nečeg jačeg, ja sam radije odabao Nam Lik. Richard, Francuz porijeklom iz graničnog mjesta blizu Ženeve, prije devet je godina došao u Laos, svidjelo mu se, ostao je ovdje i onda je par godina kasnije otvorio ekoresort uz rijeku Lik. Drveni bungalovi uz rijeku okruženi netaknutom šumom, plutajuća veranda s ležaljkama za uživanje u prirodi, jednostavna laoska hrana, treking, kayaking, suradnja s lokalnim stanovništvom – Richard zasluženo može staviti prefiks 'eko' na svoj resort.
U predvečer, nakon par sati spavanja i nekoliko rundi tajlandskih kapi za oči, na plutajućoj verandi sjedim i promatram prirodu. Iznad rijeke na obje strane zelena je šuma, doduša malo prašnjava budući da je sušno razdoblje i kiše nije bilo već duže vrijemr. Neke od krošnji umorno se nadvijaju nad vodom. Leptiri i muhe zajedno lete nad istom. Boja je muljasto smeđa. Rijeka je brza i na mjestima vire stijene. Kao da prašina na lišću ne daje dovoljno narančaste boje, sunce u suton ju još i pojačava.
Sklapam oči. Čujem vodu kako kroz brzake brza nizvodno prema jugu. U pozadini se glasaju ptice. I druge životinje. Kako polako pada mrak, kreketanje žaba i glasanje zrikavaca postaje sve prodornije. Mir povremeno prekida tek klepetanje starog motora kada neki lokalac prođe na motoriziranom dugačkom, a uskom drvenom čamcu, više nalik na kanu. Iskorištavam posljednje minute svijetla u ovoj oazi mira da prođem koju stranicu Palinove «Himalaje»...

DAN 41, 04.01.2011. – Naočale na dnu rijeke (Nam Lik, Laos)

Nakon sinoćnjeg odličnog phoa, laoske juhe s rezancima, komadićima mesa, klicama i svježim začinskim biljem, a koja se nepošteno naziva juhom jer je toliko obilna i zasitna da nakon nje uopće nije potrebno drugo jelo, dobro sam spavao. Zrikavci, kreketanje žaba, glasanje noćnih ptica, a iz par kilometara udaljenog sela lagani povjetarac je donio zvukove seoske glazbe.
Do oko pet ujutro. Tada je iznenada počelo nekakvo šuškanje da sam isprva pomislio da mi je u sobu ušla neka živina. Čim bih upalio svijetlo, šuškanje bi prestalo. Par sekundi nakon gašenja opet bi počinjalo. Na kraju sam zaključio da je zaista riječ o nekoj živini, ali negdje vani, bilo na mojoj verandi, bilo ispod podnih dasaka mog bungalova.
Nastavio sam spavati zamotan u topao poplun. Kako idem prema sjeveru, primjećujem da je polako, stupanj po stupanj, temperatura sve niža i to se najviše osjeća po noći i u ranu zoru kada sam napokon otkrio čemu služi taj poplun na mom krevetu. Hladnoća se poput lopova polako, ali sigurno prikrada.
Topli baguette, jaja na oko, domaća miješana marmelada od manga i naranče – doručak u skladu s mjestom. I društvo majmuna. Minnie i Charles lokalni su ljubimci koji ujutro, puni energije, skaču neumorno s grane na granu. Pitam Richarda o njima.
«Nekada je ovih majmuna iz porodice makaki bilo u Laosu mnogo.», odgovara mi i nastavlja: «Ali nažalost danas su na listi ugroženih vrsta.».
Klimam glavom u znak razumjevanja.
«Charlesa smo spasili od lovokradica i švercera zabranjenim životinjama. Ubili su mu majku, a njega kao bebu namjeravali su prodati. Ili kao ljubimca u nekakvoj malenoj krletci u nečijem stanu ili kao gastronomski specijalitet.»
Čitao sam i gledao dokumentarce o tom sveprisutnom problemu na prostoru Indokine. Šverc zabranjenim životinjama postao je unosan posao koji se veoma razgranao, a zbog nedostatka novčanih sredstava, lokalne vlasti ne mogu mu stati na kraj. Primjerice u Vijetnamu, Kambodži i Laosu trenutna je potražnja za majmunima jer ista potražnja postoji u Tajlandu i posebice u Kini u kuhinjama kineskih restorana. Navodno je majmunski mozak specijalitet i afrodizijak za sve što Kinezima padne na pamet pa na pari kuhaju otvorenu lubanju majmuna dok je majmun još živ. I, opet kažem navodno jer probao nisam niti želim, majmun mora biti živ dok se gosti oko stola goste njegovim mozgom.
«Minnie smo kao bebu pronašli polumrtvu u šumi. Ne znamo zašto je bila takva, možda iz istog razloga kao Charles, i morali smo je hraniti intravenozno pa kasnije, kada je ojačala, na dudicu.», nastavlja Richard.
Charles i Minnie danas imaju oboje oko dvije godine i, u majmunskom svijetu, još uvijek su bebe. Unatoč veoma tužnom početku svojih života, ova dva mališana danas djeluju zdravo, zaigrano i veselo.
A i moje oči su puno zdravije nego jučer. Iznenađujuće, one tajlandske kapi ipak funkcioniraju. No, nisam baš još spreman riskirati i staviti leće pa danas odlučujem kao preventivu još uvijek držati naočale na nosu.
Uzimam kajak i odlazim na rijeku Lik. S obzirom na brzake i vrtloge, nemoguće bi bilo veslati uzvodno pa me uz Nam Lik voze motoriziranim drvenim čamcem. Rijeka je trenutno u niskom vodostaju. Na moje pitanje kolika joj je dubina, Richard mi je rekao do oko petnaest metara. A u vrijeme kiša i mnogo dublja jer je vodostaj tada viši. Tada zna doći do restorana, a trenutno je restoran dobrih dvadesetak metara od rijeke.
Ne mičem oči s rijeke. Za koji trenutak ona će biti moj neprijatelj, a neprijatelja valja prethodno dobro upoznati. Na mjestima je široka, djeluje gotovo kao jezero, a na drugima je pak široka tek desetak metara, ako na uskim grlima ne i manje. U gornjem toku stvara i mali kanjon. Kada mi netko spomene riječ 'kanjon', odmah pomišljam nešto nalik na kanjone na rijeci Jangce u Kini, ili kanjon rijeke Tare u Crnoj Gori, ili naš kanjon Cetine. Kanjon rijeke Lik nije ni približno toliko impresivan kao ranije navedeni. U dvjestotinjak metara svog toka, rijeku Lik s obje strane zatvaraju strme stijene visoke kojih dvadeset do trideset metara, a koje se okomito obrušavaju na vodu. Bit će da ovdje ima ribe jer na stijenama nekako vise zakačeni bambusovi štapovi na čijem je kraju konopac s udicom ili vršom spušten u vodu. Na ovom potezu rijeke štapovi se izmjenjuju jedan za drugim i poput staraca bdiju nad vodom.
Nakon kanjona rijeka je opet šira, stijene polako nestaju, a kako je vodostaj nizak, stvorile su se male plaže. Na jednoj, do koje je moguće doći samo spuštanjem niz strmu zemljanu liticu, krdo od pet krava odlučilo je uzeti godišnji.Tu su i improvizirane ribarske kućice, bez zidova, običnog drvenog kostura s krovom od slame, djeluju više kao improvizirani šatori, a manje kao improvizirane kućice. Uz obalu su drveni čamci. U predvečer će njima ribari otići pogledati one udice i vrše u kanjonu.
Tu su i osmatračnice za ljubitelje prirode.
Posebno snimam vodu, njene brzake i vrtloge. Ovim putem ću se morati ubrzo spustiti. Dva brzaka u kombinaciji s vrtlozima se čine potencijalno opasnima. Na jednom se muči i motorizirani čamac. A tko zna koliko je još onih koje mi se iz perspektive motoriziranog čamca nisu učinili opasnim, a jesu opasni. Ili onih koje uopće nisam ni registrirao.
Osam kilometara uzvodno izlazim iz sigurnosti čamca i prelazim u nesigurnost kajaka. Vozaču ostavljam sve stvari koje mi neće biti potrebne i odlučujem se otisnuti. Ostajem sam. Nekoliko desetaka metara naprijed već čujem tropoštanje vode. Znam o čemu se radi. Vidio sam ih. Tada me prošla jeza. Jeza me prolazi i sada od same pomisli potaknute zastrašujućim zvukom. Brzak kroz stijene, vrtlog, brzak i na kraju još jedan vrtlog. Krasna kombinacija. I sve unutar dvadesetak metara. Znam da ću morati biti oprezan i da ću se naraditi. Mora da sam poludio – ta mi se misao prvenstveno mota po glavi.
Skupljam snagu i odlučujem krenuti protiv neprijatelja broj jedan. Rijeka postaje sve brža i brža. Kajak je potrebno držati nosom ravno naprijed, što zbog brzine rijeke postaje sve teže. U opasnoj sam zoni. Ravno ulazim u prvi brzak između stijena i prolazim ga. Brzak me baca na vrtlog kojeg također prolazim. Ali onda me taj vrtlog iznenada baca na krivu stranu na sljedeći brzak. Nemam vremena da kajak okrenem nosom prema naprijed. I padam. Voda je ugodno topla. Boju ćemo zanemariti. Posljednji vrtlog me par sekundi okreće u vodi. Naposljetku izranjam. Okrenuti kajak pluta par metara od mene. Okrećem ga na pravu stranu. Veslo je uz njega. Jedino mojih naočala za vid nema. Kada sam zaronio, završila su na dnu rijeke.
Ćorav razmišljam kako ću dalje. Nije da ne vidim ništa, ali sve što vidim je poprilično mutno. A brzake i vrtloge treba dobro vidjeti da bi ih se znalo savladati. Već čujem sljedeće tropoštanje vode. Čeka me sljedeći neprijatelj. Pale sam na svijetu. Nema mi druge, nego nastaviti. Na grubo izračunato do resorta mi je ostalo još sigurnih sedam kilometara.
Sljedeće brzake i vrtloge svladavam iznenađujuće dobro. Iako mi je sve mutno, primjećujem još uvijek obrise onih pet krava na godišnjem. Mora da mi se sada smiju.
Oslanjam se sada više na sluh, nego na vid. A kada bih mogao birati između vida i sluha, u ovom trenutku bih radije da mi je isključen ovaj drugi.
Čisto prolazim i sljedeći niz brzaka i vrtloga. Pa onda još i sljedeće. I tako dalje. Otprilike dva sata nakon polaska, i oko sat i četrdesetpet minuta nakon gubitka naočala, napokon primjećujem obrise resorta. Uspio sam. Zadovoljstvu u sebe nema kraja. Na kraju mi samo jedna posljednja misao pliva po glavi – Bolje kajakarim kao ćoravi pijetao, nego s dva zdrava oka. Ponosan sam. Na sebe, naravno.
Večeram laap, laosku salatu od mljevenog mesa i svježeg začinskog lišća, koji mi je serviran uz kuhanu rižu. U društvu sam Michaela i Susanne, njemačkog para iz Aachena koji na kineskom motoru tri tjedna namjeravaju obilaziti Laos. Nakon Vientianea, Nam Lik im je prva točka. Sutra idu na kayaking. Želim im sreću. Kako s prvom, tako i s ovom drugom stvari.
Dok pokušavam zaspati uz glasanje životinja i seosku glazbu u pozadini, razmišljam o svojim naočalama na dnu rijeke. Tamo negdje već uglibljene duboko u mulj...

DAN 42, 05.01.2010. – Kao da je Bog zgužvao papir i bacio ga na Laos (iz Nam Lika za Luang Prabang, Laos)

Natrag na cesti. Sa stilom. Do Luang Prabanga ima oko osam sati vožnje. Od onog trenutka kada uopće nađem prijevoz. Na 'Ruti 13' čekam dobrih pola sata. Nikakvog autobusa nema. Ni lokalnog ni VIP. Kao da me međugradski prijevoz Laosa danas odlučio ignorirati. Vrijeme kratim pašući oči u obližnjem zelenilu rižinih polja koja se protežu s obje strane ceste. U jednom od polja vidim dvije žene sa stožastim bambusovim šeširima na glavi kako se neumorno (i elegantno) dižu i potom spuštaju u čučeći položaj da bi se ubrzo opet digle i potom opet čučnule. Svojim prstima detaljno provjeravaju koja ja riža za pobrati, a koju valja još ostaviti.
Uto dolazi moj prijevoz. Nije ono što sam očekivao. Pick-up kamion. Sličan onome kojim sam došao pred dva dana iz Vientianea za Nam Lik. Samo što ovome Nam Lik nije početna stanica i već je dupkom pun.
«Here?!», vozaču u nevjerici pokazujem na rešetkastu platformu koja viri na stražnjoj strani malog kamiona.
«Yes.», i osmjeh na licu.
Nemam puno vremena za razmišljanje. Kamion samo što nije krenuo. Brzo važem u glavi. Tko zna kada će doći neki bus. A i ovaj pick-up ide samo do Vang Vienga, oko dva sata udaljenog od Nam Lika. Ne može biti tako loše.
I nije loše. Nimalo. Malo je tandrkajuće, ali gdje drugdje se možeš voziti stojeći na platformi pričvršćenoj na stražnji dio kamiona, naravno grčevito se držajući za ručku, i poskakujući na svakoj rupi i svakom kamenu. Kada mi nakon dvadesetak minuta nude da sjednem, jer se u krletci oslobodilo mjesto, odbijam ovu ljubaznu ponudu i nastavljam visiti sa stražnjeg dijela kamiona. Lokalci mi putem mašu. I smiju se. I znam da misle «Evo još jednog blesavog stranca...». U jednom trenutku prolazi i VIP doubledecker za Luang Prabang. Vozač i stjuard me pozdravljaju. Osjećam se kao zvijezda.
Vjetar u kosi. Zrake sunca na koži. Prašina u očima. Krajolik je prekrasan. Cesta, na trenutak savršeno asfaltirana, a onda dio makadama, pa opet asfaltirana, zavojito se polako penje u planine. Izmjenjuju se šume, koje na dijelovima više izgledaju kao šikare, s poljima «suhih kultura» pa s rižinim poljima. Povremena sela uz cestu su zapravo samo nekoliko nabacanih kućica od drva, bambusa i slame. Što se više udaljavam od Vientianea, one se doimaju sve nestabilnijima, a beton sve više ičžezava iz vidokruga. Kako li samo ovako nestabilne ove nastambe odolijevaju kišama u kišnom razdoblju?
A onda oko Vang Vienga pejzaž postaje još ljepši. Iznad mjesta se uzdižu impozantne vapnenačke stijene poput kolososa čuvara. A na i najmanjem dijeliću stijena gdje se zemlja uspjela zadržati nalazi se zelenilo. Neke od stijena visoke su i par stotina metara. Gledajući ih tek sada dobivam potvrdu da se zaista približavam Himalaji. Ona prava Himalaja je još nekoliko tisuća kilometara od mjesta gdje se sada nalazim, ali teren se sve više diže i postaje sve nepristupačniji. Uvertira u Veliku planinu.
Na autobusnom kolodvoru u Vang Viengu silazim napokon s kamionske platforme. Sav sam prašnjav, a kosa mi je od siline vjetra sva prema unatrag i u ogledalu izgledam strašno. Da imam sijedu kosu, ne bih se puno razlikovao od looka Alberta Einsteina.
Još jedan pho za ručak i ubrzo nastavljam put prema Luang Prabangu. Ni ovaj put nemam sreće da uhvatim bus, već idem kombijem. U malog «Kineza» natrpano nas je desetak, sve odreda stranci s raznih krajeva svijeta. Prostora za noge je malo. No, osjećaj sardine u konzervi smanjuje otvorenost prostora izvan kombija. Nastavljaju se planine. Nema im kraja. Neprestano, dokle pogled seže, nižu se planinski vrhovi. Oni bliži su puno vidljiviji, dok se oni u daljini tek očitavaju u predvečernoj sumaglici. Šume i polja na padinama. Čak je 69% laoske površine pokriveno šumama, a 70% Laosa su planine. Sjeverni dio je u potpunosti planinski. Kao da se Bog prilikom stvaranja svijeta odjednom umorio u trenutku kada je bio na Laosu pa je stoga, onako horuk, zgužvao komad papira i bacio ga na Laos.
U kombiju Amerikanka i Australka cijelim putem od Vang Vienga do Luang Prabanga melju sto na sat. Uvjeren sam da ih je nakon nekog vremena svima pun kurac, ali iz pristojnosti nitko ništa ne govori.
Tako prvi sat vožnje svi zajedno prolazimo dosadašnja iskustva iz Laosa.
Drugi je sat rezerviran za Vijetnam.
U trećem satu vožnje američko-australska kombinacija nas časti pričama iz Kambodže.
A u četvrtom smo na Tajlandu.
U petom satu još jednom slavimo Božić i Novu godinu.
U šestici cikcak putujemo po svijetu.
Sedmog sata – hvala nebesima- nije bilo.
Svi znamo da kokoše kokodaču, ali ova američko-australska kombinacija potukla je sve rekorde.
U Luang Prabangu lako nalazim pristojan smještaj u centru za male pare.

DAN 43, 06.01.2011. – Grad boje šafrana (Luang Prabang, Laos)

Gledam smeđu vodu rijeke Mekong dok doručkujem baguette sendvič od piletine kupljen na jednom od štandova na promenadi uz rijeku. Odmah se vidi da je ovo, iako još vrlo daleko od svog izvora u Tibetu, već gornji tok ove rijeke. Mekong je ovdje puno uži od onoga na kojeg sam bacio oko prije par dana kada sam preko Mosta prijateljstva ulazio u Laos. Ili od Mekonga u Kambodži i Vijetnamu, tako blizu svog ušća.
Stari dio Luang Prabanga zapravo je smješten na malenom poluotoku između dvije rijeke, točnije na mjestu gdje se rijeka Nam Khan ulijeva u Mekong. Prizor je pomalo neobičan: mala i poprilično čista riječica Khan zelenkaste boje vode, u plićaku čak i prozirne, ulijeva se u smeđi veliki Mekong, gdje se ni u plićaku ne može odgonetnuti što se krije ispod površine. Djeluje kao sudar dvaju različitih svijetova.
Iako je Luang Prabang postojao pod različitim imenima još od kraja 7. stoljeća, njegovo zlatno doba počinje 1353. godine kada je Fa Ngum ovdje ustanovio nezavisno kraljevstvo. Godine 1512. kralj Visoun je primio 83 centimetara visok kip Bude, Pha Bang, kao poklon Kmerske monarhije. U čast ovog Bude grad je preimenovan u Luang (Veliki/Kraljevski) Prabang (Pha Bang). Moj pokušaj da vidim tog čuvenog Budu završava neuspješno. U trenutku kada dolazim do prostorije unutar kompleksa Kraljevske palače gdje ga čuvaju, ulazna vrata su čvrsto zatvorena. Pauza je za ručak. A ona u Luang Prabangu traje dobrih dva do tri sata. Između otprilike jedanaest ujutro i dva popodne svi hramovi, muzeji, kraljevska palača i pristojan broj trgovina zatvara svoja vrata i u to vrijeme se laoski svijet može vidjeti po restoranima ili improviziranim stolovima uz ulične štandove kako sretno srče svoj pho ili probire po laapu.
Brzo iskorištavam minute prije zatvaranja i tsunamično prolazim kroz ostale prostorije kraljevske palače. Ova je palača novijeg datuma, izgrađena tek 1904. godine, i bila je dom za samo posljednja dva kralja Laosa, Sisavang Vonga i njegova sina Savanga Vatthane. Zanimljivo je da su u doba francuskog kolonijalizma Francuzi dopustili postojanje laoskog kraljevstva kao francuskog protektorata, ali dolaskom komunista na vlast 1975. godine kraljevina je ukinuta. Komunisti su posljednjeg kralja Laosa Savanga Vatthanu, kraljicu Khamphoui i princa prijestolonasljednika Vong Savanga, kao i još jedan dio kraljevske obitelji, poslali u kamp za «rebrazovanje» tj. u radni logor gdje su svi pomrli ili od malarije ili od neishranjenosti ili su bili pogubljeni. Njihova točna sudbina nije poznata jer se Laoska Narodna Revolucionarna Partija o tome nikada nije službeno očitovala. Čudno, o ovome nema spomena u prostorijama kraljevske palače...
No, čar Luang Prabanga ne leži u kraljevskoj palači. Ona je posvuda po gradu, a najviše u mnogobrojnim hramovima. Bilo bi zanimljivo izbrojati koliko ih je točno u Luang Prabangu budući da je barem po jedan iza svakog ugla. Poslijepodne provodim obilazeći budističke hramove, koji su svi odreda itekako aktivni. Bez obzira što je komunizam alfa i omega Laosa. Budistički hram nije jedna zgrada, već kompleks koji se sastoji od nekoliko zgrada. Oko 'sima', glavne zgrade za molitvu, u svakom se hramu nalaze prostorije poput kuhinje za redovnike, spavaonice, praone, učionice... U Wat Siphoutthabat Thippharamu promatram mlade šafranovce na nastavi. Tri učionice jedna pokraj druge otvorenih vrata i prozora. U svakoj se uči drugi predmet, a najglasniji su «Englezi». Svako malo, usred nastave, neki od učenika se digne i bez pardona išeće iz učionice. Drugi malo kasnije nonšalantno ušeta na neko od praznih mjesta.
U Wat Pa Phaiju razgovaram s mladim šafranovcem. Preskačemo s teme na temu – od odakle dolazim preko mojih putovanja do privatnih pitanja tipa jesam li oženjen, koliko imam djece i slično. Svoje poslijepodnevne sate za odmor ovaj šafranovac, umjesto u spavaonici, odlučuje provesti u vježbanju engleskog sa strancima.
Na poslijepodnevnom suncu i laganom povjetarcu, dok većina redovnika ipak spava, suše se svježeoprane redovničke halje boje šafrana izvješene na raznim mjestima po hramovima.
Penjem se na Phu Si, sto metara visok brežuljak iznad grada s 24 metara visokom zlatnom stupom na vrhu i nekoliko uspavanih hramova na njegovim hramovima. Stepenice prema vrhu krase mnogi Budini kipovi, uglavnom zlatne boje, a dodatnu boju mjestu daju i pokoji redovnici u svojim šafran haljama. S vrha jednim okom gledam na Luang Prabang i dvije rijeke stotinu metara ispod mene, dok drugim ne mogu ne vidjeti brojne planine oko grada. Gledam prema sjeveru planine koje ću kroz par dana morati pokoriti na putu za Kunming i Kinu. Slika ne pruža puno nade za udobno putovanje.
Natrag u gradu šećem ulicama bez nekakvog posebnog plana. To mi je jedna od najdražih putnih zanimacija u ovako malim kompaktnim gradovima. Obožavam primjerice kod nas u Trogiru «izgubiti se» na tom malom otočiću. Luang Prabang je puno veći od Trogira, ali ima sačuvanu onu aureolu malog grada. Moram priznati da sam jučer popodne bio malo skeptičan prema Luang Prabangu. S obzirom na sve strance u sinoćnjem kombiju, kao i u drugim kombijima s kojima smo se mimoilazili putem, očekivao sam grad koji tone pod nogama horde turista. I nekakvu party vibru. A od takvih gradova uporno bježim. No, Luang Prabang se na kraju pokazao jako slikovit i miran, s posebnom aromom duhovnosti u zraku. Turista ima puno, ali čini se da su se prilagodili ovom mjestu, ma kako nevjerovatno to zvučalo. Postoji savršen suživot lokalaca i turista. Luang Prabang je 1995. godine uvršten na popis UNESCO-ve svjetske baštine, a to je obično mač s dvostrukom oštricom. No, u Luang Prabangu taj mač još uvijek ima jednu oštricu. Do kada, tko zna. Za sada grad je još uvijek miran. Nitko se ne dreči, promet je u granicama normale, glasna glazba je nepostojeća u ovom gradu i do deset navečer cijeli je Luang Prabang u krpama i skuplja snagu za sljedeći dan koji će očekivano početi vrlo rano za zapadnjačke standarde – već oko šest.

DAN 44, 07.01.2011. – Jedno dobro djelo i laoska hitna pomoć (Luang Prabang, Laos)

Bude me bubnjevi budističkih hramova. Zvukovi dolaze iz raznih krajeva grada i međusobno se preklapaju. Daju mističnost ovome gradu. Gledam na sat. Četiri je. Okrećem se na drugu stranu ne bih li uhvatio još koju minutu sna. Bubnjevi nastavljaju u pozadini.
Na nogama u 04:45. Iznenađen sam da sam se uspio postaviti na noge u ovako rane sate. No, čovjek je jednom u Luang Prabangu, a taj jedan put ne valja propustiti tak bat. Ovaj događaj se zbiva svakodnevno po cijelom Laosu, ali zbog broja hramova u Luang Prabangu i romantičnoj atmosferi ovog gradića, tak bat u Luang Prabangu je poseban doživljaj. Svakog dana u zoru redovnici u svojim haljama boje šafrana izlaze u skupinama iz svojih hramova i bosi tiho prolaze glavnim gradskim ulicama. Jedino što nose je na jedno rame obješena manja zdjela za milostinju u koju se stavlja hrana. Za budističkog redovnika tak bat je simbol siromaštva i poniznosti, a za budističkog vjernika koji redovniku udjeljuje hranu, to je način da si na nebu osigura duhovnu peticu. Za turista je nažalost tak bat postao turistička atrakcija i mnogi dolaze s fotoaparatom prebačenim preko ramena u nadi da će ubaciti fotoobjektiv pred redovnikovu facu i osigurati si fotografiju za pamćenje. Stoga odlučujem ne biti poput tih neupućenih i ravnodušnih turista i svoj fotoaparat ostavljam u hotelskoj sobi.
Vani je još mrkli mrak dok hodam prema dijelu glavne Sisavangvong ulice gdje je koncentracija hramova najveća. Polako se dani. Na pločniku na prostiračima već se skuplja lokalno stanovništvo, ali i poveći broj turista, u iščekivanju procesije redovnika. Mnogi turisti naravno s fotoaparatima. Namjeravam s druge strane ulice u tišini promatrati ovaj za mene nesvakidašnji događaj. Ali u trenutku kada sam promatrao gdje bih se najbolje mogao stacionirati, grupica starijih Laoćanki nudi mi da sjednem na jedan od prostirača i sam aktivno sudjelujem u događaju. Ostajem zatečen i nisam se baš dobro snašao jer se par sekundi kasnije već nalazim na prostiraču s dvije posudice, a Laoćanka mi iz ruke vješto uzima 20000 kipa. U jednoj posudici od bambusa nalazi se kuhana ljepljiva riža, a u drugoj slatka kuhana ljepljiva riža zamotana u listove banane.
Malo iza šest primjećujem na kraju ulice narančastu kolonu. Tiho, meditativno i bosi dolaze redovnici iz prvog hrama. Postoji točno određen redoslijed hramova. Gledam lokalce i oponašam njihove pokrete. Prstima jedne ruke od ljepljive riže pravim loptice i polako ih stavljam u zdjele prolazećih redovnika. Prethodno valja tom milostinjom dotaknuti vlastito čelo i nipošto gledati redovnike u oči.
Redovnici su različitih uzrasta, oni stariji obično predvode kolonu svakog hrama, dok se oni najmlađi obično nalaze na začelju.
Turisti neumorno blicaju fotoaparatima iako su na razne načine redovnici unaprijed zamolili da se to ne čini. Korak naprijed čine dvije Azijatkinje, koje bi mogle biti Kineskinje, Koreanke ili Japanke, a koje sa svojim masivnim modernim fotoaparatima trče uz jednu od kolona redovnika i uporno im nabijaju fotoobjektiv u lice. S flashom naravno.
Trideset minuta kasnije izredali su se redovnici svih hramova i grad može započeti novi dan. Nadam se da sam ovim činom na nebu osigurao koju peticu.
Deset sati. Na nogama. Drugi pokušaj. Isprva pomišljam da sam samo sanjao narančaste kolone redovnika i ljepljivu rižu i turiste s fotoaparatima. Ali znam da nisam.
Rentam skuter jer danas namjeravam posjetiti neke hramove koji su izvan centra. Ali prvo ne posjećujem nikakav hram, već Ock Pop Tok Living Craft Centre gdje lokalne žene od svile prave razne predmete. Položaj uz samu rijeku Mekong je fenomenalan i osim samog centra svile, tu je i novootvoreni guesthouse s prekrasno dekoriranim sobama s frontalnim pogledom na Mekong, a posve razumna cijena od 75 dolara za dvokrevetnu sobu garant je da će ovaj mali biser ubrzo biti razgrabljen. Tu je i cafe bar s istim onim fenomenalnim pogledom na rijeku i upravo zbog njega sam ovdje jer u njemu serviraju jedan posve neobičan čaj. Riječ je o čaju od govana svilenog moljca. S oba oka na Mekongu, a ne na šalici čaja, pokušavam skupiti hrabrosti da povučem prvi gutljaj. Nesvjesno ipak pogled znatiželjno bježi prema šalici čaja. Voda je tamno smeđe boje, a u njoj pliva pokoje govance svilenog moljca koje se provuklo kroz sito. Odlučujem se za gutljaj. Pa još jedan. Čaj od govana zapravo nije loš. Recimo da je sličan crnom čaju s laganom popratnom aromom mente. Kupujem paketić govana svilenog moljca za doma. Znam da će moji prijatelji to znati cijeniti...
Par hramova i jedan pho kasnije nalazim se već na cesti koja od Luang Prabanga ide na sjever. Na jednom od kamenih miljokaza smještenih uz rub ceste, kakve smo mi znali imati jako jako davno, stoji 'Boten 300km'. To je posljednje mjesto u Laosu prije prelaska kineske granice. Ovim putem ću proći za par dana.
Umjesto te glavne ceste odlučujem se prebaciti na neku sporednu. Ubrzo mi se pruža prilika. Skrećem na malu zemljanu cestu prema nekim selima. Mogao bih se kladiti da ovdje nisu dugo vidjeli stranca. Polako nastavljam cestom prepunom rupa i s pokojim opasno virećim kamenom. Razmišljam da nastavim do prvog sela, popijem tamo koje piće, malo fotkam i vratim se u Luang Prabang.
No, Fortuna je očito imala druge zamisli. I desetak minuta nakon skretanja na zemljanu cesticu, skuter se opasno zanjihao, upao u rupu, zapeo za vireći kamen i mene izbacio poput konj svog jahača iz sedla. Digla se prašina. Oko mene se zaustavljaju ljudi na motorima i biciklima. Nitko ne zna ni riječi engleskog, ali svi se trude pomoći. Mene hvata lagana nesvjestica, ali uspijevam se pridignuti. Krvarim na nekoliko mjesta. Odjeća mi je sva razderana. Skuter je na kraju najbolje prošao, pas mu mater.
Na mom skuteru jedan srednjovječni Laoćanin vozi me kilometar nazad u policijsku akademiju. Prekidam partiju petanquea ili boćanja koje su Francuzi donijeli u Laos, a koji je vrlo popularan. Svi mi prilaze pomoći. Nude mi slane vode, stavljaju me na ležaljku, trude se da mi bude što udobnije. Još uvijek ni riječi engleskog. Dolazi dežurna medicinska sestra jer, s obzirom da je riječ o policijskoj akademiji gdje non-stop rukuju oružjem, medicinska sestra uvijek mora biti u stanju pripravnosti. Djevojka od možda tek 18 godina ne ulijeva puno pouzdanja, ali nježno mi čisti ranu antibakterijskom tekućinom i stavlja zavoje. Krvarenje se smanjuje.
Na ležaljci sklapam oči i pokušavam ne razmišljati. Ali teško je ne razmišljati. U ovakvim trenucima bih volio da sam jedan od onih šafranovaca i da posjedujem umijeće meditacije. Ostali nastavljaju s partijom petanquea.
Mislim da je prošlo dobrih sat vremena kada dolaze po mene iz kompanije u kojoj sam unajmio skuter. Već sam došao k sebi i tip iz Naluang Rentala vodi me na hitnu pomoć. I da stvar bude još ironičnija, ne vozi me u automobilu, kombiju ili kamionu, već na stražnjem sjedalu istog onog skutera koji me sjebao.
Prva pomoć u Laosu. Prva pomisao – nikada više neću ništa loše govoriti protiv naših bolnica i prvih pomoći. So help me God. Par drvenih baraka jedna pokraj druge, svaka širom otvorenih vrata i prozora da se bakterije i virusi još malo počaste ako dosad nisu stigli. Moja baraka od kojih pedeset kvadrata ima nanizanih 21 krevet. Tako je to kada si u jadnoj situaciji – brojiš krevete u sobi. Većina je prazna. Nisam siguran da li su uvijek takvi jer im od loše usluge ne dolaze pacijenti ili im je upravo odapelo pola hitne pomoći. Ni jedna ni druga stvar nije baš sjajna. Na ulaznim vratima stoji izvješen cjenik usluga na laoskom jeziku. Na vrhu nešto najskuplje stoji 100000 kipa. Kako idemo prema dnu, cijene se spuštaju do 10000 kipa. Nadam se da mi neće trebati puno ovih stotisućica, bez obzira što one bile.
Oko mene se skuplja cijeli okolni svijet. Stranac u mukama je dnevna atrakcija. Nekoliko ih se nagurava oko kreveta, drugi vire kroz otvorene prozore. S osmjesima na licima.
Dvije mlade medicinske sestre i doktorica (btw najzgodnija Laoćanka koju sam vidio na ovom proputovanju kroz Laos) ponovno mi čiste rane. Alkoholom. Na milijun sam muka. No, vrlo su profesionalne i preda mnom otvaraju novi pribor. A kad sam pomislio da bi mukama mogao biti kraj, slijedi obrada najteže rane. Na podlaktici lijeve ruke duboka je rana koju treba šivati. Jedna od sestra već ima iglu i konac u ruci.
«Ček malo. A anestezija?», pitam izbezumljeno.
Na nekakvom pigin engleskom objašnjavaju mi da inače ne koriste anesteziju. Ok, čuo sam da Laoćani imaju visok prag tolerancije boli. Ali ja nisam fuckin' Laoćanin. Ja sam stranac, mamina maza. I želim lokalnu anesteziju! Izvan sebe sam. Prošlo je dobrih 15 do 20 minuta mlataranja jednom zdravom rukom i jednom zdravom nogom da odnekud napokon donesu iglu s tom Bogom danom tekućinom – lokalnim anestetikom.
Dalje je sve išlo po loju. Tri šava (neplanirani suvenir iz Laosa), cjepivo protiv tetanusa i čitava paleta pilula koje dnevno moram piti sljedećih nekoliko dana, a za koje sam mislio da ih toliko piju samo beznadni slučajevi koji tako samo nakratko odgađaju ono neizbježno – susret sa svojim Stvoriteljem.
Ja se ne predajem. Par ozljeda, poput rascjepanog palca lijeve noge, oguljene kože na gležnju i koljenu iste, oguljene kože na lijevoj strani prsa, podlaktica lijeve ruke s tri šava i gotovo posve skinuti sloj kože na nadlaktici iste te oguljena koža na dlanu desne ruke, neće me dovesti do toga da prekinem ovo putovanje. Shit happens i ovog se puta sranje dogodilo meni. Onaj gore mora da se dobro zabavlja.

DAN 45, 08.01.2010. – U školi kuhanja (Luang Prabang, Laos)

Noćas sam spavao dosta dobro pa kad je malo prije osam zazvonila budilica, odlučio sam ipak stati na noge. Već mi je dulje vrijeme želja otići negdje u školu kuhanja. Na svojim putovanjima često sam u vodičima znao pročitati da netko organizira školu kuhanja lokalne kuhinje. I uvijek me intrigiralo kako sve to zajedno izgleda. A onda sam u britanskom časopisu o putovanjima Wanderlust pročitao zanimljiv članak o Luang Prabangu gdje se hvali škola kuhanja poznatog luangprabanškog restorana Tamarind. Lonely Planet ju također preporuča.
I tako sam ja jutros stao na noge i procijenio da mogu kuhati i da mi par ozljeda neće pokvariti planove.
U devet u Tamarindu. Skupilo nas se zanimljivo društvo, nas deset, što mlađih, što starijih. Međunarodna američko-australsko-irsko-nizozemsko-hrvatska ekipa. I naravno naš laoski učitelj kuhanja, odnosno glavni kuhar Tamarinda, Joy Ngeuamboupha. Onako od oka, Joy je ili u kasnim dvadesetima ili u ranim tridesetima, ozbiljan, no zna neočekivano i nonšalantno izbaciti neku šalu, a engleski mu je dobar što znači da ne bismo trebali imati problema s razumijevanjem njegovih uputa.
Prvi korak svakog spravljanja hrane jest opskrbljivanje istom, a u Luang Prabangu nema boljeg mjesta za nabavku namirnica od glavne tržnice Phosy. S Joyem prolazimo jedan manji dio tržnice, budući da joj se ne nazire kraj, i glavni nam kuhar pokazuje razne namirnice. Uglavnom svježe jer se laoska kuhinja hvali upotrebom svježih namirnica. Patlidžani, krastavci, rajčice, paprike, razno začinsko bilje poput korijandera, bosiljka, 'lemon grassa', chili papričice razne jačine... Bez ovih posljednjih posebice nema laoskog jela, ali za razliku od malezijske i tajlandske kuhinje, laoska je daleko manje ljuta jer imaju mjeru u korištenju chilija. Naravno, tu je uvijek nezaobilazna ljepljiva riža, tzv. sticky rice – bijela je kao prilog glavnim jelima, a ljubičasta se gotovo isključivo koristi samo za deserte. Zatim je tu riječna riba, što svježa, što sušena, razne vrste mesa, među kojima naravno prednjači piletina, a na jednom štandu nalazimo i osušene štakore i miševe. Zanimljivo je da na tržnici postoje dvije vrste prodavača: jedni imaju štandove, a drugi prodaju svoju robu iz velikih pletenih košara. Ovi prvi plaćaju veći najam prostora od ovih drugih.
Nakon šetnje tržnicom i upoznavanja s namirnicama put kuhinje. A kakve li tek kuhinje! Na otvorenom, uz jezero prepuno lopoča u cvatu, nalaze se drveni radni stolovi i peći. Nema ništa na struju ili plin, već se radi tradicionalno na drva i ugljen. Tradicionalna pećnica u Laosu zapravo je zemljana posuda u obliku izvrnutog tronošca u koju se ubacuje drvo i ugljen i direktno na to stavljaju se lonci za kuhanje, rešetke za grilanje ili se jednostavno ubaci neki komad hrane direktno na vatru kao što mi činimo s chili papričicama. Joy kaže da svaka kuća u Laosu ima jedan ovakav «tronožac».
Riža je osnovna namirnica cijele Azije pa tako i Laosa. No, ovdje tzv. ljepljiva riža ili 'sticky rice' ima prednost pred onom uobičajenom. A ljepljiva riža se i priprema na drugi način. Nipošto se ne kuha u vodi jer će tada izgubiti na svojoj «ljepljivosti», već nakon samo osmerosatnog namakanja u hladnoj vodi, ona se stavlja u poseban veliki izvrnuti klobuk od bambusa nad posudu s vodom, a ova pak na onaj ranije spomenuti «tronožac», i riža se kuha na pari. U konačnici dobije se jedan veliki grumen ljepljive riže koji se onda servira u posebnim košaricama od bambusa s poklopcem, a jede se na način da svi na stolu iz iste košarice prstima formiraju loptice riže i jedu je kao dodatak glavnom jelu.
Joy zaista ima strpljenja s nama, a neka laoska jela uopće nije lako pripremiti. U spravljanju laoske hrane puno se koristi mužar pa naše namirnice, dok pripremamo 'jeow mak len' ili laoski dip umak od rajčice (s čilijem, naravno), isprva završavaju više van mužara nego unutra. Na kraju je moj umak savršen, blago ljut, ali Nizozemkin je ljut da se ne može jesti. «Malo» su joj pobjegle papričice. No, kako kaže narodna «Sve se vraća, sve se plaća», pa u moje sljedeće jelo, 'mok pa' ili ribu kuhanu na pari u listovima banane, bježi «malo» vode. Nizozemkin 'mok pa' je savršen. 'Ua si khai' ili piletinom punjen 'lemongrass' (biljka nalik na poriluk, ali s limun aromom) kod Amerikanke završava na podu. Joy na sve to gleda s osmjehom i humorističnim tonom. Vjerovatno se toga već nagledao na ovim satima kuhanja.
Posljednje glavno jelo koje kuhamo je orlarm ili gulaš koji može biti od bilo kojeg mesa, ali kako se ne koriste rajčice, već patlidžani, ovaj gulaš je svijetle boje i prije naliči na neku gustu juhu.
I na kraju desert. Na vatri kuhana ljubičasta ljepljiva riža s kokosom.
Kada se veselo društvo okupilo oko stola da probamo naše majstorije, ne nedostaje veselog tona, kao i tona zadovoljstva što smo uspjeli skuhati laosku hranu, ali i zato što ta hrana koju smo skuhali zaista je ukusna. Je li otvoreno koje mjesto kuhara u Tamarindu, Joy?
Pozdravljamo se s Joyem i oko tri natrag smo u Luang Prabangu. Iskorištavam rani povratak u hotel da malo još prošećem gradom. Lokalno stanovništvo se buni da je Luang Prabang zahvatila muzefikacija i da hoteli i hosteli sada nadmašuju obične kuće. Šečući ulicama Luang Prabanga teško uopće na sekundu ne imati u svom vidokrugu barem jedan ili dva hotela, hostela, guesthousea, inna... Ali prilikom njihove gradnje vodilo se brige o urbanizmu i tradiciji pa se u gradnji smještajnih jedinica u Luang Prabangu koristilo drvo u kombinaciji s betonom. No, drvena vrata, drveni prozori, drveni namještaj daju uvijek poseban ugođaj nekom mjestu. I sve je vrlo šareno. Sive boje skoro da i nema. Dok gledam ove kuće, osjećam nagli poriv da odsjednem u svakoj po jednu noć, da svaki dan jedem u drugom, zgodnom restoranu. No, znam da za dva dana moram napustiti Luang Prabang i krenuti na sjever.
Navečer preko upitno stabilnog bambusovog mosta prelazim rijeku Nam Kham i odlazim na večeru u restoran Dyen Sabai, preporučenog na nekoliko mjesta. I s razlogom. Dyen Sabai je jedno od dražesnijih i inventivnijih restorana u kojima sam bio. Nakon što preživiš prelazak mosta, očekuju te maleni bungalovi s otvorenom prednjom stranom, a unutra s niskim stolicama i stolovima. Osim bungalova tu su i terase, također s niskim stolicama i stolovima. Sve ih povezuju puteljci između drveća. Pogled na rijeku. Lagano osvjetljenje. Vrlo romantično. Eh, da je sad netko uz mene...

DAN 46, 09.01.2011. – Dan odmora...i skupljanja snage (Luang Prabang, Laos)

Razmišljao sam ne bih li danas otišao do tridesetak kilometara udaljenih Pak Ou pećina uz Mekong koje skrivaju nekoliko stotina ili čak tisuća kipova Bude, ali to bi onda značilo još jedno buđenje u rane jutarnje sate. A česta rana buđenja posljednjih nekoliko dana uzimaju polako svoj danak i sve više me hvata umor. Posebice nakon što nisam dobro spavao prošlu noć. Nešto me lijeva nadlaktica, ondje gdje imam najviše oguljene kože, pekla i prestalo je tek ujutro.
Stoga, dan uglavnom provodim čitajući i pišući u krevetu. Izlazim samo do Mekonga da bacim još jedan pogled i pojedem nešto u nekom od mnogobrojnih restorana na promenadi. I skupljam snagu za sutrašnji početak kineske avanture. A taj početak znači uzimanje dvadesetčetverosatnog kineskog busa s ležajevima od Luang Prabanga do Kunminga u Kini...

DAN 47, 10.01.2011. – Pa nije baš tako loše... (iz Luang Prabanga, Laos za Kunming, Kina)

Mogao bih jednostavno još danima ostati u Luang Prabangu i imao bih čime kratiti vrijeme. Čovjek se vrlo brzo privikne na ugodna, opuštujuća atmosfera ovog grada. Ali ja moram krenuti naprijed želim li u Kini vidjeti sve ono što sam zamislio (a svakim danom, što više čitam vodiče kroz Kinu, lista destinacija koje želim posjetiti postaje sve duža i duža).
Tek se polako počinje daniti kada se oko šest i pol odlučujem «parkirati» na autobusnom kolodvoru. Bus za kineski Kunming trebao bi krenuti u sedam. Čekaju i Škot i Nizozemac te grupica Kineza. Ovo je tzv. sleeper bus ili kineski bus s ležajevima. A o njemu još nisam čuo dobre riječi. Google je inače odlična stvar. Osim u slučaju kada u tražilicu upišeš 'Chinese sleeper bus'. Tada ti izbaci sve same kritike i horor priče raznih putnika koji su nedavno putovali ovim prijevoznim sredstvom. Isti nemaju niti jedne jedine pozitivne stvari za reći o kineskom busu s ležajevima. Što baš i nije lijepo za pročitati posebice ako i ti sam uskoro namjeravaš putovati istim tim bajnim busom, a vožnja službeno traje 24 sata! Ni naš Jasen Boko, čiji sam putopis «Na putu svile – Kako nam je lagao Marko Polo» pročitao prije koji mjesec, također nema ništa dobro za reći o 'Chinese sleeper busu'. I kako onda uz sve ovo vedro gledati na predstojeću vožnju?!
Druga opcija je još bajnija. Lokalni bus do Udomxaija. Drugi do granice u Botenu. Treći preko granice do kineskog Mohana. Četvrti do Mengle, prvog značajnijeg kineskog grada nakon granice. I konačno posljednji «lokalac» od Mengle do Kunminga. Nimalo udobnija vožnja, a put bi vjerovatno trajao između dva i tri dana. Gledajući ovako na stvari, kineski bus s ležajevima i 24 sata ne zvuče odjednom tako loše.
U sedam sati dolazi «Kinez». Starija je to verzija busa s ležajevima, ali prvotni dojam i nije toliko loš. Po dužini busa nalaze se tri reda kreveta na kat, a krajnji stražnji dio je zapravo jedan veliki krevet (za koji se moliš da te ne zapadne, osim ako putuješ u grupi s članovima obitelji ili prijateljima). Dužina kreveta je – kineska. Što znači da se stranci divovi, za razliku od kineskih Liliputanaca, ne mogu ispružiti i moraju se priviknuti na spavanje u fetus položaju. Što opet i nije toliko loše jer tko od nas uopće spava u krevetu posve ispružen? Uff, pokušavam gledati pozitivno. Molim oprost.
Kako nas je na početnoj stanici malo, i sve više i više putnika će se ukrcavati kako se budemo približavali kineskoj granici, imamo mogućnost birati mjesto. Tri zlatna pravila kineskih buseva s ležajevima su: 1) odabrati ležaj u prednjem dijelu busa (jer je straga puno neudobnije i na kralježnici se osjeća svaki kamen i svaka rupa preko koje je prošao bus), 2) odabrati donji ležaj (jer gornji imaju malo mjesta i skoro pa ležeći možeš jezikom čistiti strop busa) i 3) odabrati ležaj uz prozor (ne bi li mogao otvoriti prozorčić čim u busu postane prezagušljivo, a prezagušljivo znači prezadimljeno od kineskih cigareta loše kvalitete koje u autobusima Kinezi bez beda vole zapaliti). Uspješnost moje utrke za dobrim ležajem – iznadprosječna: donji ležaj uz prozor u središnjem dijelu busa.
Krajolik je sada već prosječan. Planina za planinom, s nekim poljem na nekoj od rijetkih ravnica. Oblačno je i počinje lagano sipiti kiša. Prva kiša još od zadnjeg dana na plaži u Tajlandu. Neki od planinskih vrhova mistično su sakriveni pod velom sumaglice.
Hvata me san jer nisam baš veliki ljubitelj ranih buđenja. Sat i pol kasnije ponovno gledam kroz prozor. Pred očima su mi, surprise, surprise – planine! Aaah, dugo se nismo gledali... I kiša koja pada bez prestanka. A nakon Udomxaija, otprilike pet sati od Luang Prabanga, bus se polako, ali sigurno približava granici. A kako u Laosu znaš da se približavaš granici? Jednostavno. Klasičnih putokaza nema. Mislim da njih u Laosu mogu izbrojati na prste jedne ruke. Čak su nestali i oni zidani miljokazi uz cestu. A Bome nestaje i sama cesta. I upravo tako znaš da si blizu granice. Pristojno asfaltirana cesta polako se pretvara u makadam s pristojno asfaltiranim samo sredšnjim dijelom (koji tako uzak izgleda kao biciklistička staza), a onda nestaje i to malo pristojnosti i slijedi makadam. Zavojiti i uspinjajući makadam kroz planine sjevernog Laosa. I naposljetku, kozja staza.
A onda posve nestvarno, u samom graničnom Botenu, ponovno uskrsava ona pristojno asfaltirana cesta. I ne samo to. Odjednom se na granici pojavljuju nizovi novoizgrađenih stambenih blokova od četiri-pet katova, koji bi se bez problema mogli uklopiti u primjerice zagrebačko Lanište, a sve izgleda kao da Laoćani svakog trena očekuju tsunami ljudi koji se žele doseliti u ovu pograničnu rupčagu, stotinama i stotinama kilometara od najbliže civilizacije, bilo s jedne, bilo s druge strane granice. Nezačuđujuće, čini se da ti stambeni blokovi zjape prazni.
Ogromna pagoda u gradnji krajnja je točka Laosa. Iza nje je ničija zemlja. Kilometar. Potom moderna stakleno-čelična konstrukcija kineske granice u Mohanu. Na najvišem mjestu vijori se crvena kineska zastava s pet žutih zvijezdica u gornjem lijevom kutu. Malo ispod zastave crveni i zvjezdičasti kineski je državni grb. Jedan pogled na kinesku pograničnu «utvrdu» i odmah mi je jasan razlog i onih stambenih blokova i one nedovršene pagode na laoskoj strani. Laoćani jednostavno žele impresionirati svog velikog susjeda i pokazati da možda baš i nisu tako zaostali kako o njima misle njihova sjeverna komunistička braća. Bezuspješno.
Kineski graničari letimično prolaze kroz prtljagu (očito su prošla vremena psihotičnih Kineza), kontroliraju putovnicu, pomičemo sat za jedan sat unaprijed i sada se i službeno pozdravljamo s Laosom. Narodna Republika Kina. Ne ulazim kroz neku od uobičajenih ulaznih točaka poput Pekinga, Šangaja, Hong Konga ili Makaa. Ovaj put širom otvaram stražnja vrata u Narodnu Republiku. Najmnogoljudnija zemlja svijeta. Treća po veličini, ali prva u mentalitetima milijardu i tristomilijuna njenih duša. Najbrže rastuća ekonomija svijeta. Superlativa je puno.
I trenutno jako kišna. Japanke sada pod hitno zamjenjujem tenisicama iako mi ozljeda palca još uvijek stvara poprilično bolne probleme. U tenisicama ne razlikujem se puno od onih ubogih šepavaca po Indiji.
Sat kasnije u Mengli pauza za večeru. Drag mladi par iz Mengluna, gradića sat vremena sjevernije cestom od Mengle, Fa Huan (inzistira da ju zovemo Heather) i Po, pozivaju Nizozemca i mene na večeru u lokalni noodle shop koji drže doseljenici iz Qinghaija, jedne od tri najzapadnije (i najrjeđe naseljene) kineske pokrajine tik uz Tibet. Pokrajina u kojoj se sad nalazimo je Yunnan. Ukupno je danas prostor Narodne Republike od gotovo deset milijuna četvornih kilometara podijeljen na 22 pokrajine.
Domaći rižini rezanci s govedinom, paprikom i gljivama najbolji su rezanci koje sam probao na ovom putovanju. I kako to obično biva, dobio sam ih u najnemaštovitijoj maloj zalogajnici u kineskoj provincijskoj pripizdini za šačicu deset renminbija.
Ubrzo nakon polaska iz Mengle bus odjednom staje. Vani sada ozbiljno lijeva. Temperatura je sve niža. Vozač očito nema u vidu ubrzo ponovno upaliti motor. Pitam Heather, koja jako dobro govori engleski, što se događa.
«Obnavljaju cestu pa ju na par sati zatvaraju u jednom smjeru pa onda na par sati u drugom. Mi smo prvi u redu kada cesta bude ponovno otvorena prema sjeveru.», objašnjava mi.
Samo kineska logika može dovesti do zaključka da je bolje potpuno zatvoriti odjednom stotinu kilometara ceste u jednom smjeru na par sati, nego naizmjenično puštati promet sada u jednom, sada u drugom smjeru svakih petnaestak-dvadesetak minuta.
Suputnici, u iščekivanju ponovnog otvorenja ceste, počinju sada kratiti vrijeme glasnim razgovorima, što međusobno, što preko mobitela. Drugi utjehu nalaze u cigaretama. Treći treniraju za svekinesko prvenstvo u hračkanju. Ja se pokušavam isključiti i ubrzo tonem u san.

DAN 48, 11.01.2011. – Cjelotjelesna anestezija (Kunming, pokrajina Yunnan, Kina)

Nisam siguran kada smo napokon krenuli. Unatoč svim pričama, lijepo sam odspavao u 'Chinese sleeper busu'. Kada sam se oko osam probudio, Heather i Po više nema u busu. Izašli su negdje usred noći u Menglunu gdje oboje rade u tamošnjem botaničkom vrtu. Bus sada već juri modernom autocestom. Kiša vani nemilice pljušti, a ja se pokušavam nekako utopliti u svojoj vreći za spavanje. Imati ležaj uz prozor ima lice i naličje. A naličje je da se neprestano osjeća hladno strujanje zraka i vlaga koja dolazi s kišom. Na prvom stajanju bez puno razmšljanja pokazujem vozaču na bunker. Izvlačim skijašku jaknu koja je još od Koreje ležala uredno presavinuta na dnu torbe.
Pokušavam odgonetnuti gdje smo. Bus je već trebao biti u Kunmingu, ali ne znam koliko smo u konačnici izgubili sinoć stajajući na mjestu i čekajući da se ponovo otvori cesta. Ne mogu procijeniti vrijeme dolaska u Kunming. Ni putokazi na autocesti nisu od prevelike koristi – svi su odreda na kineskom! A onda ipak uspijevam uhvatiti znak skretanja za Yuxi. Brzo otvaram kartu Kine koju sam kupio u Bangkoku i pronalazim ovo mjesto južno od Kunminga. Od oka ima još oko dva sata vožnje.
Do Yuxija pejzaž uglavnom čine zelene planine, obavijene maglom, ispresijecane tunelima i vijaduktima (ove prve u Laosu nisam uopće vidio, a druge mogu izbrojati na prste lijeve noge) – pejzaž me pomalo podsjeća na Gorski kotar.
Nakon Yuxija teren odjednom postaje ravniji iako na zemljopisnoj karti Kine koju imam pred očima nema ni milimetra zelene boje koja bi označavala nizine. Zelenu boju ostavili smo daleko daleko u Laosu i Tajlandu. Iako je ravno, bus gazi po visinama većim od 1800 metara. I onda posve neočekivano, uz autocestu i sve dokle pogled seže, počinju se nizati staklenici za staklenicima sa cvijećem. Nema im kraja. Kunming je s razlogom poznat kao «grad cvijeća» i «grad vrtova». I onda 40 kilometara pred Kunmingom, zajedno sa staklenicima, počinje se ocrtavati i jezero Dian, s 300 četvornih kilometara površine šesto najveće prirodno i slatkovodno jezero u Kini.
U podne vozač slavodobitno obznanjuje:
«Kunming! Xie xie!».
U konačnici 28 sati u busu. I da stvar bude još ironičnija – osjećam se odmorno!
No ne i utopljeno. Još jedan od epiteta Kunminga je «grad vječnog proljeća» zbog, kako kaže Lonely Planet, «udobne proljetne klime tijekom cijele godine». Ali Kunming danas ne živi u skladu sa svojim epitetom. Jedan korak van busa i hladnoća mi istog trena prodire u sve pore tijela. Ni svoje motorističke rane više ne osjećam. Imam cjelotjelesnu anesteziju. Oblačno je. Smog. Puše hladan planinski vjetar. Temperatura zraka je oko 5 Celzijaca. Nadmorska visina Kunminga – 1892 metara. Šok.
Da se razumijemo, ja volim hladnoću. Uvijek bih hladnoću odabrao prije vrućine i još ću jednom ponoviti – Kada je hladno, dobro se obučeš i utopliš se. Ali kada je vruće, možeš biti i gol i svejedno će ti biti vruće!
Ipak, veliki je šok kada u roku od malo više od 24 sata naglo pređeš s 30 na 5 stupnjeva. Tijelo se treba prilagoditi i očito će mojem trebati neko vrijeme da se privikne na zimu. U glavi mi je samo jedna misao: «Ako je ovdje u Kunmingu već ovako hladno, kako li je onda tek na sjeveru?». Hvata me jeza.
Moj kunminški zadatak ima pet točaka:
1) prošetati glavnim gradskim parkom,
2) posjetiti najveći budistički hram u gradu,
3) baciti pogled na dvije stare pagode, simbole grada,
4) prošetati muslimanskom četvrti,
5) probati tzv. rezance preko mosta.
Kašnjenje u dolasku u Kunming poremetilo mi je planove. Kako poslijepodne nastavljam za Dali, vremena nemam puno pa brzo ostavljam prtljagu na autobusnom kolodvoru, uskačem u bus i odlazim u centar u ostvarivanje svojih zadataka.
Kroz prozor taksija, grad u ovaj hladni zimski dan ne izgleda nimalo primamljivo. Turobno – to je najbolji pridjev koji bi se mogao danas prikrpati Kunmingu. Van centra, široke komunističke avenije zjape gotovo prazne. Smog im daje neku dozu komunističke nostalgije. Prate ih betonske kutije komunističkih stambenih blokova. Bliže centru, grad polako postaje gradilište. Ruše se stari komunistički blokovi i ugasle tvornice i pravi se mjesta za nove moderne nebodere. I po ovoj hladnoći dizalice rade i na nekoliko mjesta u mom vidokrugu podižu nove nebodere. Na horizontu već se nazire kunminški Manhattan. Centar, mješavina starih hramova, najgorih oblika komunističke stanogradnje i moderne arhitekture. Podsjeća me na Bukurešt.
Moj prvi zadatak je šetnja glavnim gradskim parkom. Zanimljivo kako je naš hrvatski jezik zapravo jako siromašan vokabularom u usporedbi s mnogim drugim jezicima, primjerice engleskim ili kineskim. I prijevodi stranih imena na hrvatskom djeluju hladno i nemaštovito. Tako ono što na engleskom zvuči kao Green Lake Park, na hrvatskom bi trebao biti Park zelenog jezera? Ili Zelenojezerski park? Jedno lošije od drugog. Bilo kako bilo, riječ je o glavnom gradskom parku, omiljenom okupljalištu stanovnika Kunminga. Jezero, staze, mostovi, tužne vrbe, šljive već u ružičastom cvatu, hramovi, suvenirnice, grupica srednjovječnih Kineza luđaka koja po hladnoći u laganim majicama pleše usred park na neku tradicionalnu kinesku melodiju i – tisuće galebova. Svakog studenog grad živi u iščekivanju galebova crvenokljunaša koji ovdje dolaze prezimiti. Njih tisuće nagurava se na površinu jezera ili bjesomučno leti uokolo i kriči da se čovjek zapita kako se snalaze u ovoj ludnici. Hitchcockove ptice mačji su kašalj prema ovim crvenokljunašima.
Jedan zadatak obavljen, četiri ostaju. Pješice odlazim do hrama Yuantong, starog preko tisuću godina, ali puno puta renoviran. Yuantong je najveći budistički hram u Kunmingu i vrlo aktivan što je odličan primjer nove Kine u kojoj komunizam i religija ipak idu ruka pod ruku. Današnja Kina daleko je od one Maove i Marxove: «Religija je opijum za narod.».
Gledam na sat. Vrijeme mi istječe. Postaje mi jasno da ipak neću imati vremena za svojih pet zadataka. Odlučujem odustati od pagoda jer su nešto udaljenije od centra. Bolje ne prolazi ni muslimanska četvrt. Naime, kada sam prije četiri godine namjeravao posjetiti Kunming, tadašnji vodič je preporučao posjet muslimanskoj četvrti i njenim džamijama. Hui su muslimanska nacionalna manjina i od njih oko 550,000 u Yunnanu, najveći dio živi upravo u Kunmingu. U 13. stoljeću Mongoli su došli do Yunnana, a njih su pratili muslimanski trgovci, graditelji i obrtnici. Između ostalog prije 400-tinjak godina sagradili su Nancheng džamiju te pravu malu «Muslimaniju» u srcu Kunminga. No, današnje kineske vlasti nažalost još uvijek često nemaju sluha za tradiciju, odnosno kulturno naslijeđe, pa kako su u jeku priprema za Ljetne olimpijske igre 2008. godine nestali stari pekinški hutonzi, tako su i u Kunmingu 2007. godine došli do zaključka da je stara muslimanska četvrt ruglo grada i da je treba ne obnoviti i uljepšati, već potpuno sravniti sa zemljom. I tako je i učinjeno. Na mjestu nekadašnje muslimanske četvrti danas se grade poslovno-stambeni neboderi, a normalan čovjek se samo može zapitati postoji li negdje granica koju Kinezi se neće usuditi prijeći u svojoj sve većoj gramzljivosti i težnji da postaju najveća svjetska sila i tako pobjede konačno svog najvećeg neprijatelja – Sjedinjene Američke Države.
Ostaje mi stoga samo još ručak. Takozvani 'rezanci preko mosta' ili na engleskom 'across the bridge noodles' najpoznatije je jelo Yunnana. Narodna predaja kaže da je ovo jelo izmislila žena udata za carskog učenjaka koji se povukao na osamljeni otok da se bavi proučavanjem. Ona mu je svaki dan donosila rezance prelazeći putem preko mosta. No, rezanci su se putem ohladili. Tada se ona dosjetila da ako u juhu staviti vruće ulje, ono će se naposljetku skupiti na površini i tako zadržati toplinu jela te izdržati put preko mosta.
Brothers Jiang je noodles fastfood koji se specijalizirao za 'rezance preko mosta'. Za jedanaest renminbija dobivam posudicu s rižinim rezancima, drugu s raznim travama, komadićima mesa, lukom i povrćem, te treću s vodom i vrućim uljem na vrhu. Sadržaj prve dvije posudice valja brzo ubaciti u ovu treću, sačekati minutu ili dvije i 'rezanci preko mosta' spremni su za konzumaciju.
Natrag na zapadnom autobusnom kolodvoru hvatam bus za Dali. Bus je moderan, s foteljama umjesto sjedala, čist, udoban i dokaz da neke stvari u Kini ipak idu nabolje. Drugi dokaz je još jedna moderna autocesta koja bi se mogla nalaziti bilo gdje na Zapadu, a da je zapravo ovo ipak Kina bude me znakovi na kineskom te uz autocestu porazbacana sela malih kućica isprano bijelih zidova i šiljatih krovova prekrivenih tradicionalnim sivim kineskim crijepovima koji me podsjećaju na nizove paralelno postavljenih kruhova francuza.
U Daliju je unatoč kasnim večernjim satima nešto toplije nego u Kunmnigu. Ili će biti da sam se već aklimatizirao. Ovaj je gradić tek na malo višoj nadmorskoj visini od Kunminga – 1948. A u usporedbi s Kunmingom od preko tri milijuna stanovnika, stari Dali sa svega njih 40,000 i opasan zidinama i impozantnim gradskim vratima, navečer osvjetljenima poput božićnih drvca, djeluje nekako nevino, naivno, uspavano i humano.

DAN 49, 12.01.2011. – Shopping na dječjem odjelu (Dali, pokrajina Yunnan, Kina)

Kineski hoteli niže kategorije uglavnom nemaju grijanje. Kao ni što ga Kinezi nemaju ni kod kuće, već ugriju ugljen na nečemu nalik na tronožac i onda se svi okupe oko njega u jednoj od prostorija kuće.
Prošla je noć bila jako hladna. Sva sreća da je u sobi još jedan krevet pa sam njegov poplun prebacio na svoj krevet i još preko svega stavio deku koju sam kupio u Luang Prabangu. Osjećao sam se kao da na meni leži tona materijala. Ali uspio sam se na kraju ugrijati. I izbjeći uključivanje električne štep deke koja je trenutno pravi hit u Kini, a koja mi baš ne ulijeva povjerenje u sigurnost iste, pogotovo kada se zna da je 'made in China'. Nakon svega što mi se događalo na ovom putovanju, još mi samo fali da me udari struja kroz električnu štep deku. Bome, to bi bila priča...
Kada sam se probudio oko deset, sunce je već na nebu. A sa suncem temperatura postaje vrlo ugodna. Iznad Dalija zaštitnički se uzdiže Cang Shan ili Zelena planina, 42 kilometara dugačka i s 19 vrhova, svi odreda viši od 3000 metara. Najviši vrh Konj-zmaj, nazvan tako jer izgleda kao da ima lice konja i glavu zmaja, je na 4122 metara nadmorske visine. U ovo zimsko jutro na suncu se presijava snijeg na vrhovima Cang Shana. Jučer popodne, kada sam napuštao Kunming, lagano je snježilo. To i ovaj snijeg iznad Dalija prvi je koji sam vidio još od Koreje. I dokaz da sam sve bliži Himalaji. Zapravo usudio bih se reći da su ove planine već krajnji istočni obronci velike Himalaje.
Dali je zgodan mali gradić s velikom povijesti. Najprije je u vrijeme dinastije Tang (609.-960.) bio prijestolnica Kraljevstva Nanzhao, a potom je u vrijeme dinastije Song (960.-1079.) bio glavni grad Kraljevstva Dali. Nakon što ga je Kublaj-kan osvojio 1252. godine, grad je do dinastije Ming i 1382. bio potpuno napušten. Mingovci su ga tada obnovili, radi sigurnosti opasali zidinama i na svaku od četiri kapitalne točke svijeta postavili impozantna gradska vrata. Godine 1998. gradski su oci obnovili grad u želji da privuku turiste, uglavnom domaće. I horde su ubrzo zaista i došle u Dali. Čak i danas, izvan sezone, mogu se čuti glasovi turističkih vodiča kako preko megafona na kineskom uporno pokušavaju objasniti nešto povijesno svojim pilićima dok njih više zanima samo opaliti koju dobru fotku. No, Dali ima i svoje mirne točke. Jedna od njih su gradske zidine, dva do tri puta šire od naših dubrovačkih, po kojima je moguće prošetati i dok to radim i uživam u pogledu na stare krovove kuća, u daljini gotovo 1200 godina stare tri pagode i konačno snijegom ovjenčani Cang Shan, susrećem tek rijetki zaljubljeni par te djecu na biciklima koji dalijske zidine koriste kao privatnu trkaću stazu.
I dolje u gradu puno je mirnih mjesta. Dalje od glavnih ulica, uske kamenom popločene sporedne uličice omeđene starim kineskim drvenim kućicama zjape gotovo prazne. Neki će reći da je nedavna obnova Dalija bila preambiciozna i da grad danas izgleda kao zabavni park za domaće turiste. No, na stranu sa suvenirnicima i domaćim turistima (stranaca u Daliju gotovo da i nema), Dali se svim snagama trudi ostati aktivnim gradom. Tako se uz suvenirnice i posh restorane i kafiće guraju jednostavne i jeftine lokalne zalogajnice (u koje teško da će ući paket-aranžmanci), mali frizerski saloni, privatne trgovinice raznim potrepštinama, ulični štandovi sa svježim voćem i povrćem... S turistima uspješno se guraju bakice i djedice posjednuti na ulici ispijajući kavu ili čaj, igrajući karte ili mahjong, promatrajući prolaznike i vjerovatno se pitajući gdje je otišao ovaj svijet...
«Ganja?», prenulo me pitanje starije žene odjevene u šarenu nošnju naroda Bai.
«Ne, hvala.»
Od milijardu i tristomilijuna stanovnika Kine, 91% čine Han Kinezi. Ostalo su nacionalne manjine. Ukupno ih je u Kini priznato njih 56 i imaju posebne povlastice, a jedna od najvažnijih je da se na njih ne odnosi ona poznata kineska politika jednog djeteta. Han Kinezi pak mogu imati samo jedno dijete, osim ako se dobrovoljno ne odluče preseliti u neku od tri najzapadnije i najnenaseljenije kineske pokrajine – Xinjiang, Qinghai i Tibet. Tada je i njima dopušteno imati više djece. Ova povlastica dovela je do toga da je primjerice Tibet danas preplavljen Han Kinezima i u svojoj domovini Tibetanci su postali nacionalna manjina.
Politika jednog djeteta dovela je stvaranja generacija razmaženih derišta kojima će roditelji pokušati omogućiti sve. Za razliku od Hana, Bai su mnogo otvoreniji, veseliji što dokazuju nesebičnim dijeljenjem osmjeha i pozdrava istog trena kada se moje oči susretnu s njihovima. Ukupno je oko 1.4 milijuna Baija u Yunnanu i jedna su od najstarijih etničkih skupina u ovoj pokrajini. Njih oko 80% živi upravo u Daliju i okolici. Bai su lingvistički bliži Tibetancima, nego Han Kinezima, jedino što za svoj jezik koriste kineske znakove. A kada već spominjem kineske znakove, valja reći da ih ima oko 56,000. Sitnica. Baiji su širom Kine poznati po svojoj umjetničkoj kreativnosti što najviše dolazi do izražaja upravo u drvenoj arhitekturi Dalija. Što se tiče religije, oni su budisti, no istovremeno štuju i svoje seosko božanstvo Benzhu, zatim Božanstvo Prirode i mnoga druga božanstva što je ostavština vremena od prije budizma. Sam naziv 'bai' pak znači 'bijelo', što vjerovatno ima veze s bijelom bojom njihove narodne nošnje s kojom se kombinira crvena ili rjeđe plava boja prsluka i ukrasi na njihovoj kapi.
Sviđa mi se Dali, ali imam osjećaj kao da se grad još uvijek traži. Kao da je negdje u limbu između onog tradicionalnog i onog modernog koji predstavlja masivni turizam.
Kako me put poslijepodne vodi u dolinu Shaxi, daleko od civilizacije i gdje namjeravam provesti nekoliko dana, želim u Daliju rješiti neke stvari. Prva je šišanje. Obrastao sam kao yeti. A u Daliju frizerskih salona ima na svakom koraku. Već vidim poduzetne Kineze i slogan: «Dali – frizerska prijestolnica Kine!» ili «Dali – stari grad, nova frizura!» ili tako nekako. Moja frizerka, srednjovječna Kineskinja u malom salonu čiji je pod prekriven kosom klijenata koji su prošli ovdje u proteklih par dana, a koji se očito ne čisti redovito, nema sa mnom puno posla. Poluhrđavu (i kosom obljepljenu) mašinicu u ruke i pet minuta kasnije izlazim iz salona nekoliko grama lakši i ponosan što je kosa jednog «barbara» našla mjesto uz kosu «nebeskih stvorenja».
Sljedeći korak nije nimalo lak – kupiti toplu odjeću. Imam skijašku jaknu, pristojnu kolekciju čarapa, ali ostao sam samo na jednim dugim hlačama jer su mi traperice stradale u Luang Prabangu. I jednu jedinu majicu dugih rukava. A nisam ni slutio da bi se kupovina odjeće mogla pretvoriti u pravu malu avanturu. Ulazim u jednu pristojnu trgovinu s povećim izborom odjeće. Gledam uokolo i ostajem malo zbunjen. Je li ovo dječji odjel? Svi znamo da su Kinezi patuljci, ali tek kada u Kini uđeš u trgovinu odjećom i vidiš na vješalicama izvješen niz anoreksičnih krpica, onda tek dobiješ pravu sliku. U kinesku odjeću za odrasle stanu naša djeca, a u kinesku odjeću za djecu stanu samo Kinezi. Eh, pa sada zamislite diva od 182 centimetara kako si na dječjem odjelu kupuje toplu odjeću! Neuspješan pokušaj za pokušajem. Zaposleniku, mladom Kinezu od možda 18-19 godina, sve ovo je zabavno. Laowai ili stranac u borbi s kineskom majicom, kineskim hlačama, kineskom jaknom... Zapravo čudim se što nije izvukao mobitel i krenuo fotografirati moju donkihotovsku borbu s vjetrenjačama. I još pozvao svoje prijatelje na besplatan show. Ovako, zarađujem osmjehe, slijeganje ramenima i pokoje očajno mahanje rukama u stilu «kada li će ovaj laowai shvatiti da mu je mjesto na odjelu za pretile?!». Takvog odjela u Daliju nažalost nema pa naposljetku iz trgovine izlazim s majicom dugih rukava pripijenom uz tijelo, a koja bi zapravo trebala izgledati posve drugačije. Izbora nemam. Bacam se još na kupnju hlača. Nalazim vrlo brzo jedne XXL (što je kineska oznaka za naš L), ali prodavač bezobrazno traži 389 renminbija! Iako mi savršeno stoje, odmah ih vraćam i izlazim iz trgovine bez želje za cijenkanjem. Kinez je pokušao oderati blesavog stranca. A taj stranac kao da ne zna koliko te iste hlače 'made in China' stoje na Zapadu, a koliko bi trebale stajati u Kini. Neka sada proba prodati te iste, za kineske standarde ogromne, hlače nekom drugom strancu kojih baš u Daliju i nema. Nerazumno je propustio priliku da se riješi ovog komada koji mu vjerovatno samo zauzima mjesto. Pronalazim druge, gotovo robinhudovski uske, hlače par trgovina niže za gotovo četvrtinu cijene.
Vrijeme je da napustim Dali. Već je tri popodne i pomalo kasno da uz cestu hvatam lokalni bus za Shaxi. Sat vremena kasnije još uvijek čekam. Lokalni busevi u Kini rijetko imaju fiksno vrijeme polaska, već kreću kada se skupi dovoljno putnika. A očito u polaznoj stanici, koja god da bila, nema dovoljno putnika. Kada sam već pomislio da ću morati prespavati još jednu noć u Daliju, što i ne bi bila tako loša stvar osim što bih izgubio dragocjeno vrijeme, kao fotomorgana ukazuje se bus s uredno ispisanim destinacijama na prednjem staklu. Na kineskom. No, ljubazni Kinezi na stanici uvjeravaju me da je to bus za Jianchuan. I uistinu jest. Fotomorgana više nije fotomorgana.
U Kini je jedna stvar sigurna – Kinezi se boje autoriteta. Policija stoga za njih ima gotovo božanski status i malotko želi svjesno ići protiv propisa. Jedan od propisa je da u međugradskom busu ne može biti stajaćih putnika. Kinezi su se onda dosjetili i u svaki bus postavili po nekoliko malih plastičnih taburea na koje mogu sjesti dodatni putnici ako to situacija zahtjeva. Mene je hvala Bogu zaobišao liliputanski tabure, ali zato ne i jedno od sjedala u posljednjem redu minibusa gdje ima mjesta za četvero, a naguralo nas se petero. Mjesta za noge je malo čak i za kineske standarde i ovaj minibus bi jedino zaista mogao biti koristan kao školski bus za prijevoz školaraca. Moram prihvatiti ponuđeno ne želim li prespavati još jednu noć u Daliju, savinuti svoja bolna koljena i nekako izdržati tih tri i pol sata do Jianchuana.
Put do Shaxija posut je trnjem. Vjerovatno zato mali broj putnika uopće posjećuje ovu dolinu i većina se radije brzom cestom direktno prebacuje iz Dalija u Lijiang na sjeveru. Veći dio puta je ozbiljni makadam i neudobnost vožnje čak ne može umanjiti ni pejzaž koji ide od jezera Erhui, sedmog prirodnog i slatkovodnog jezera u Kini, na početku puta, pa do brojnih polja, uglavnom ovako kroz zatvoreni prozor minibusa čini se krumpira, luka i rajčica, u kasnijoj etapi. Uz cestu na mjestima stoji poslagani materijal za njenu obnovu, ali nema na vidiku niti jednog jedinog radnika, kao ni mašinerije, koji bi mogli dati neki tračak nade.
A onda, kao da čitava vožnja već nije dovoljno neudobna, počinje pušenje od strane većeg dijela putnika, bez prestanka, da ona «pušiš kao Turčin» ovdje nema podloge. Kinezi su pušački velemajstori, Turci su im dobrano gledaju u leđa, a to što se u minibusu nalazi i dvoje male djece ne igra preveliku ulogu. Kineske cigarete su jako loše kvalitete, ali jeftine. A prozori su naravno potpuno zatvoreni ne bi li prašina, koju dižu s makadama brojni kamioni, ušla unutra. Vrlo brzo zraka u minibusu skoro i da nema. Dima kao u priči. Eh, da sada pri ruci imam komad mesa dobro bih ga odimio i napravio pršut. Barem bi bilo nekakve koristi. Ovako vožnja sa svakom minutom postaje sve nepodnošljivija. Moje oči suze i peku kao da sam čistio luk za milijardu i tristo milijuna Kineza. Situacija postaje krajnje ozbiljna. Ovdje mogu samo citirati Colina Thubrona, britanskog putopisca, koji u svojoj knjizi «Shadow of the Silk Road», koju sam nedavno pročitao, kaže: «...U Kini nemamo tradiciju poštovanja ljudskog života. To jednostavno nije u našoj prošlosti...To je naš problem: nehumanost.». Koliko ima istine u ovoj rečenici dok moj zadimljeni i prekrcan minibus gazi makadamom od Dalija prema Jianchuanu. Ima nekoliko naziva koje Kinezi tradicionalno koriste za svoju zemlju: «Nebesko kraljevstvo», «Središnje kraljevstvo»... Nije ni čudo da svaki Kinez misli da se cijeli svijet okreće baš upravo oko njega i da je Kinezu kao «nebeskom stvorenju» sve dopušteno.
Na moje iznenađenje, mučenje je za pola sata kraće od predviđenog. U Jianchuanu sam tri sata nakon polaska iz Dalija. Vani je već mrkli mrak, postaje vrlo hladno, a grupica Kineza gura me u kombi za trideset minuta udaljenu dolinu Shaxi. Oči su još uvijek bolne. Trebat će nekoliko tretiranja kapima za oči (onim tajlandskim, naravno) i nekoliko sati dobrog spavanja da se vrate u normalu.
Koje olakšanje kada napokon dolazim do Dragonfly Homestaya u selu Dunjiadeng u dolini Shaxi. Wu Yun Xin, vlasnik guesthousea, inače profesor engleskog jezika, suosjeća sa mnom:
«Pušenje je ozbiljan problem u Kini. Nažalost, ljudi nisu educirani da je ono štetno za zdravlje. A najveću krivnju snosi vlada kojoj edukacija nije u interesu jer dobiva velike svote novca od prodaje cigareta!».
Ova posljednja rečenica rezimira mnoge probleme u današnjoj Narodnoj Republici...

DAN 50, 13.01.2011. – Rode ne donose male magarce (Dolina Shaxi, pokrajina Yunnan, Kina)

Osvanulo je prekrasno sunčano jutro. Porculanski plavo nebo prošarano tek pokojim oblačkom. I čim je sunce vani, puno je udobnije od još jedne hladne noći u kojoj mi poplun i deka nisu bili dovoljni, već sam morao ipak uključiti električnu štep deku i prije spavanja se pomoliti (što inače nikada ne radim) da sigurno dočekam sljedeće jutro.
Tek s danjim svjetlom dobivam pravu sliku ovog guesthousea. I ostajem od iznenađenja širom otvorenih ustiju i razgoračenih očiju. Dragonfly Homestay je zapravo autentičan hram iz 1735. godine i dinastije Qing kojeg je prije deset godina Wu Yun Xin pretvorio u obiteljski guesthouse s pet dvokrevetnih soba u nekadašnjim učionicama budističkih redovnika. Kada već spominjem dinastiju Qing, valja reći da su upravo od imena ove dinastije stranci malo izvrnuli slova i «Nebeskom kraljevstvu» ili «Središnjem kraljevstvu» nadjenuli ima China – Kina.
Ovaj je guesthouse najneobičnije i najoriginalnije mjesto u kojem sam ikada spavao, a za manje od 80 kuna. Nažalost, danas je u Kini jako malo ovakvih mjesta, najviše kao posljedica Kulturne revolucije od 1966. do 1976. godine kada se nasilno pokušalo obračunati s narodnom tradicijom pa su mnoge stare građevine i predmeti u ovih deset godina sustavno bili uništavani, a ljudi koji su pokazivali imalo kulture poput profesora, umjetnika, znanstvenika i sličnih smatrani su deima te su bili psihički i fizički maltretirani. Nadam se da u velikoj Kini ima još entuzijasta i zaljubljenika u vlastitu povijest poput Wu Yun Xina, mog dragog i uvijek nasmješenog domaćina.
Wu Yun Xin ne propušta spomenuti da sam u deset godina koliko ima otvoren svoj guesthouse prvi stranac iz Kolodije, kako Kinezi nazivaju Lijepu našu. Nadam se da ćemo to promijeniti i da će se čitatelji ovog putopisa odlučiti doći u Shaxi.
Tipično za jednu staru autentičnu kinesku građevinu, hram u kojem boravim je posve zatvoren prema vanjskom svijetu. Nema prozora, jedna su ulazna vrata i sav se život odvija oko središnjeg dvorišta prema kojem su otvorene sve prostorije.
Kada napokon odlučujem koraknuti kroz ulazna vrata, zapljusnuju me boje. Plavo nebo i koji bijeli oblačak. Zelene visoke planine svuda uokolo. Žuto-zelena polja po čitavoj dolini. Saznajem da sam trenutno na oko 2000 metara nadmorske visine, što je još jedno polako, ali sigurno uspinjanje. Planine koje stražare i sa svih strana zatvaraju dolinu Shaxi više su od 2500 metara. U daljini, na najvišim vrhovima, bijeli se snijeg.
U poljima se radi. Uglavnom žene jer je to ovdašnja tradicija, a većina i ovdje pripada narodu Bai. Jedni opkopavaju običnim motikama i lopatama (mašinerije nigdje ne vidim), drugi čupaju svježe povrće iz zemlje i uigrano ih ubacuju u velike pletene košare koje nose na leđima.
Na ulazu u selo magarica smireno pase travu dok njeno malo magare razigrano, kao da je navijeno na Duracell baterije, trčkara uokolo. Sram me priznati, ali nikada nisam dosad vidio magaricu ili mlado magare. Sad znam da rode ipak ne donose male magarce. Donose samo malu djecu. Ili barem su nas tako učili naši stari.
Ova vrijedna životinja se u dolini Shaxi vidi na svakom koraku. Kod nas je nažalost skoro pa nestala.
Prolazim uz polja dok na licu osjećam hladni planinski povjetarac. Udišem svjež planinski zrak s blagom aromom životinjske balege. Turista ni na vidiku. Samo radišni lokalni farmeri u polju stvaraju sliku kao da se ovdje desetljećima ništa nije promijenilo. Put me vodi kroz selo bijelih kućica sa sivim crijepovima gdje stari sjede ispred ulaznih vrata, mnogi još uvijek odjeveni u stare indigo plave hlače, kute i beretke kakve su se obavezno nosile u vrijeme Mao Tse Tunga. Jedan starček prolazi sa starim tranzistorom pod rukom na kojem svira neka maoistička pjesma.
Sjećam se riječi Davida Lia, Kineza iz Šangaja, kojeg sam upoznao u Hsipawu u Burmi:
«U Kini je danas nemoguće pronaći onu staru Kinu koju nije iskvario masivni turizam.».
Drago mi je da sam već treći dan moga boravka u ovoj zemlji uspio pronaći tu ruralnu i neiskvarenu Kinu i pokazati čak i Kinezu da nema pravo. Dolina Shaxi je ono što sam tražio od Kine. «Mogao bi onda sad doma!», već čujem u glavi glas svojih prijatelja i obitelji. Ne, odbijam prihvatiti da je Shaxi jedina oaza stare Kine. Mora ih biti još. Nastavljam potragu.
Zahvaljujući Amazon Kindleu, koji je za putnika odlična stvar jer možeš skinuti nebrojeno mnogo vodiča i ostalih knjiga, a da ne opteretiš previše svoju prtljagu, za Kinu imam dva vodiča. Jedan je Lonely Planet, drugi Frommers. Da je bilo samo ovog prvog, u Shaxi sigurno ne bih stigao jer je dolina opisana u par suhoparnih rečenica koje teško da mogu razviti interes i privući putnika. Ovaj drugi pak s takvim entuzijazmom opisuje Shaxi da sam morao doći. I nije mi sada žao ni one jučerašnje dim vožnje. Put do zvijezda posut je trnjem.
Penjem se uređenom stazom na planinu Shibaoshan. Zapravo, 'shan' već na kineskom znači planina pa bi ovo prije bila planina Shibao. Jedan od stražara doline Shaxi. Putem prolazim pokraj malih budističkih hramova izgrađenih između 7. i 11. stoljeća. Usamljeno stoje porazbacani po padinama planine između stabala borova i eukaliptusa kao svjedoci nekih prošlih vremena. Neki opasno vise na stijenama, a do njih vode strme stepenice. Svi su odreda pod ključem, ali pogled kroz rešetke vrata otkriva kipove Bude uklesane u živu stijenu. Neki su malo oštećeni. Ne bih se čudio da je to djelo fanatičnih pripadnika Crvene garde u vrijeme Kulturne revolucije. Kina je u tih deset godina jako puno izgubila i teško je razumjeti kako jedan čovjek može doći na tako suludu ideju koja je onda još objeručke prihvaćena od milijuna drugih. Jedno obrazloženje leži u činjenici da je Kina velika zemlja, a u velikoj zemlji ima jako puno neobrazovanih kojima je lako manipulirati.
Uživam u Kini prošlosti. Čak me u ovom trekkingu i noga služi, iako zna na trenutke zaboljeti i podsjetiti me da se ne zajebavam previše. I svu ovu divotu imam samo za sebe. Ni domaći ni strani turisti nisu još otkrili Shaxi i jedine koje susrećem u svojoj peterosatnoj šetnji su par leptira, jedan skakavac i ptičurina koja je raširila krila u daljini. Malo premalo faune. Ostatak su Kinezi vjerovatno pojeli. Postoji jedna izreka u Kini: «Kinez će pojesti sve što ima četiri noge, osim stola i stolice!».
S vrha Shibaoshana na 2600 metara nadmorske visine pogled na dolinu s bijelim selima šesto metara niže oduzima dah. Oči u oči sam s visokim planinama prekoputa.
Prije nego li započnem sa svojim spustom, odmaram uz pogled i knjigu na jednom od impresivnijih vidikovaca koje sam vidio u životu.
Nakon ukupno prijeđenih pet do šest kilometara, od kojih su neki dijelovi bili poprilično strmi, dobro mi je u guesthouseu došla jednostavna, ali veoma ukusna domaća kuhinja Wu Yun Xinove žene koja ne govori ni riječ engleskog, ali ni ne treba jer njena kuhinja vrijedi tisuću riječi. Sočne rajčice koje se danas u vrijeme genetski modificirane i ine hrane teško mogu pronaći kod nas. I lopoč za koji do danas nisam ni znao da se može jesti.

DAN 51, 14.01.2011. – Karavanski put čaja i konja (Dolina Shaxi, pokrajina Yunnan, Kina)

Svi znaju za put svile. Naš Jasen Boko ga je odlično istražio. A kako bi Jasen rekao, možda i Marko Polo. O karavanskom putu čaja i konja malo je tko čuo, a još ih je manje i istražilo ga. Riječ je naime o putu kojim se stoljećima trgovalo istočnom stranom Himalaje. Čaj iz Indije je preko Burme i jugozapadne Kine dolazio do Tibeta. A iz Tibeta su istim putem natrag prema Indiji slani konji. Može čovjek da se zapita nije li bilo bliže direktno iz Tibeta preko planina trgovati s Indijom. Na karti jest, ali u stvarnosti je to bilo teško izvedivo jer između Tibeta i Indije ne stoji bilo koja planina. To je moćna Himalaja čiji vrhovi kao od šale prelaze 6000-7000-8000 metara. Stoga je i bilo nužno otvoriti ovaj zaobilazni put.
Danas malo toga na terenu daje naznake da je ovdje prolazio ovaj karavanski put. U Lijiangu, nešto sjevernije, naznake su obliku Tea-horse Caravan Inna ili Tea-horse Cafea. Ovdje u dolini Shaxi kojom su karavane također prolazile takvih je znakova još manje. Sideng, najveće naselje u dolini, se primjerice razvilo iz postaje na tom karavanskom putu. A tržnica koja se redovito u Sidengu održava petkom relikt je nekadašnjeg trgovanja između onih koji su odlazili na dugačak put prema Tibetu ili Indiji i onih koji su u dolini živjeli sjedilačkim načinom života.
Danas je petak i grad vrvi od života. Stanovništvo svih sela u dolini, opet u najvećoj mjeri žene, dolazi u Sideng prodati svoje proizvode. Pletene košare na njihovim leđima prepune su lokalnih proizvoda, uglavnom proizvodi polja. Mandarina je u izobilju. Ne nedostaje ni brokula, cvjetača, luka, rajčica, krumpira i mahuna, kao ni drugog neidenificiranog lokalnog voća i povrća. Mnogo začinskog bilja i korijenja. Potom sira po kojem je Yunnan jako poznat. Neki je i toliko pljesniv, gotovo do razine neprepoznatljivosti. Kao velikom ljubitelju sira, teška srca odbijam ponude lokalnih žena iako je možda sir i higijenski ispravan. Ali uz sve probleme s očima i motorističkim ozljedama (koje hvala Bogu počinju polako zacijeljivati), nije mi potreban još i eventualni proljev.
Tržnica je vrlo šarolika slika. Uz sve to voće i povrće, kao i neke predmete široke potrošnje (poput toaletnog papira) koji su također našli mjesto na štandovima, volim stati na trenutak i promatrati trgovanje i žar cjenkanja iako ne razumijem ni riječ kineskog ili baijskog. U dolini Shaxi živi oko 22000 stanovnika, od kojih su 80% Bai. Jedni su djelomično u narodnoj nošnji, drugi kao da još uvijek žive u Maovoj Kini, treći simboliziraju novu, modernu Kinu.
Dalje od glavne ulice koja dijeli stari od novog grada, a koja je danas mjesto održavanja sajma, atmosfera je posve suprotna. Stare, kamenom popločene ulice starog grada Sidenga iznenađujuće su puste. Većina trgovina u starim, nedavno obnovljenim, drvenim Bai kućicama je zatvorena. Dvije bakice na glavnoj ulici starog grada s užitkom tračaju. Na glavnom trgu u istoj je djelatnosti troje osamdesetikusurgodišnjaka. Još jedna bakica, za koju bih rekao da je već u devedesetima, usred starog trga sjedi na niskoj drvenoj stolici i promatra, jednom rukom naslonjena na svoj štap. Prođe tu i tamo usamljena žena s praznom košarom na leđima na putu prema gradskim vratima i dalje preko polja u svoje selo. Ona je bila uspješna. Uspjela je prodati sve svoje proizvode i zadovoljno odlazi kući. Do sljedećeg petka.
World Monuments Fund (WMF) je stavio Sideng na listu 101 najugroženijih lokaliteta na svijetu. U Xingjiao hramu iz doba dinastije Ming (1368.-1644.) mogu se vidjeti stare fotografije oronulog Sidenga. Veoma tužno. Poluruševne drvene kućice, krovovi obrasli korovom, smeće... A onda je Switzerland Technological University, kako to samo Švicarci znaju napraviti, krenulo u obnovu grada 2002. godine i danas Sideng izgleda zamamno. Uske uličice, stare drvene Bai kućice, hram iz doba dinastije Ming, javno kazalište s pozornicom otvorenog tipa prema glavnom trgu, gradska vrata. Mogu se uživiti i zamisliti kako su nekada ovdje prolazile karavane s čajem na putu prema sjeveru i konjima na putu prema jugu. Svjedoci tog vremena su i dvije krivudave uličice koje i dan danas romantično nose imena 'Sjeverna tibetanska uličica' i 'Južna tibetanska uličica'. Izvan istočnih gradskih vrata fotogeničan stari kameni Yujin most preko Hei Hui riječice nekada je bio dio karavanskog puta. Danas ga prolaze žene i muškarci na povraku u svoja sela. Ispod mosta teče hladna i brza, ali uglavnom plitka planinska riječica.
Natrag u Dragonflyju, još uvijek pod impresijama Sidenga, sjedam za stol s upravo pristiglim Britancem. Govorim ja njemu kako je ovdje lijepo i kako će teško biti otići iz ovog raja.
«Kako si saznao za ovo mjesto? Nije baš da puno turista dolazi u Shaxi.», pita me.
«U Frommersu. Tako je lijepo opisano ovo mjesto da sam morao doći iako nije bilo u mojim prvotnim planovima.», govorim mu.
«Hvala.», kaže on.
Totalno sam zbunjen jer nisam siguran na čemu mi zahvaljuje. A onda dodaje:
«Ja sam Christopher D. Winnan, autor poglavlja o Yunnanu u Frommersu.».

DAN 52, 15.01.2011. – Lakoća postojanja (Dolina Shaxi, pokrajina Yunnan, Kina)

Ne znam što mi se događa s očima. Baš kada sam mislio da sam ih izliječio od onog dimljenja, opet su krenule u ofenzivu. Posebno je kritično sada desno oko koje osjećam kao da mi je komadić stakla negdje zataknut.
Spavam stoga do jedanaest i uopće ne brzam s izlaženjem iz kreveta. Doručkujem, stavljam kapi u oči i ponovno se vraćam u krevet. Kako mi je namjera sutra napustiti dolinu, bilo bi zgodno izliječiti oči. Ah, sa mnom nikako na zelenu granu.
U tri mi je pun kurac svega i odlazim u đir Duanjiadengom, selom u kojem je Dragonfly. Tipično je ovo selo bijelih kućica, okruženo poljima na kojima se radi i u subotnje poslijepodne. Iz seoske osnovne škole upravo izlaze đaci. Danas i sutra imaju ispite na kraju polugodišta. Od ponedjeljka su na praznicima i tako sve do iza kineske Nove godine koja ove godine pada na 3. veljače.
Pratim planinski potok koji selo opskrbljuje vodom, a koji su mještani ogradili u betonizirani kanal. Grupica mještana, i muškaraca i žena, miješa cement i gradi novi kanal za navodnjavanje u kojeg će se preusmjeriti dio vode iz potoka.
Iznad sela, već na padinama planine, nekoliko je osamljenih kućica smještenih oko malog jezera.
Ljudi su ljubazni, nasmješeni, mladi i stari (neki djedice s bijelim dugačkim bradicama izgledaju poput konfucijanskih likova), 'ni hao' ili dobar dan izmjenjuju se s lakoćom.
Idila.

DAN 53, 16.01.2011. – Priča o dva grada gdje je jedan progutao drugi (Lijiang, pokrajina Yunnan, Kina)

Ozbiljno razmišljam da li da se na doručku pojavim u rukavicama. Osvanuo je jedan od najhladnijih dana na ovom putovanju. Ne bih se puno izdvajao. Chris je za stolom u zimskoj, goretex jakni, omotan šalom, vunena kapa na glavi. Britanski par, koji je sinoć došao u guesthouse, doručkuju u šubarama. Izgledaju više kao Rusi, nego Britanci. Cijeli prizor doručka jedna je smješna slika.
Teško mi je napustiti Dragonfly i najbolji krevet na ovom putovanju. Ali mora se krenuti dalje. Vrijeme curi, a imam još jako puno za vidjeti u Kini. Taksijem odlazim do autobusnog kolodvora u Jianchuanu kako bih uhvatio bus za sljedeću destinaciju – Lijiang. Dva sata vožnje na sjever i još malo uspinjanja na nadmorskoj visini. Iako ima pola sata do sljedećeg busa, on je već pun, što znači da moram čekati još dva sata do sljedećeg. Autobusni kolodvor u Jianchuanu se sastoji od jedne prostorije s visokim stropom, soc-pločicama na podu i postavljenih nekoliko redova običnih plastičnih stolica. Vrata i prozori su širom otvoreni i hladni zrak bez problema cirkulira prostorijom. Grijanja naravno nema. Kinez s užitkom hračka – svakih pet minuta izbaci žutu izlučinu na pod čekaonice.
Cesta do Lijianga je pristojno uspinjajuća i zavojita. Planinski vrhovi koji se iznad nje dižu nerjetko idu i preko četiri i pet tisuća metara. Prekriveni su snijegom. Izmjenjuju se mala sela i polja, a pred Lijiangom uz cestu se počinju redati voćnjaci. Slika šljiva u ružičastom cvatu je posebna. A onda zavoj nakon voćnjaka i ukazuje se Lijiang. Okružen visokim planinama u dolini smješten je grad. Očekivao sam maleni grad, ali mojem iznenađenju nema kraja jer grad, dok se bus spušta prema dolini, izgleda veliko. Čak je tu i par nebodera.
Michael Palin je prošao kroz Lijiang prilikom snimanja putopisnog dokumentarca «Himalaja». U svom putopisu napisao je: «Lijiang je priča o dva grada: jedan je moderni spoj poslovnih blokova i shopping centara, drugi je savršeno očuvan stari grad, s krovovima prekrivenim crijepovima, popločenim ulicama i sustav kanala koji podsjeća na Veneciju, Amsterdam ili Bruge.».
Ja bih radije rekao da je Lijiang priča o dva grada gdje je jedan progutao drugi. Dok bus hita prema autobusnom kolodvoru, promatram novi grad. Sve je izgrađeno u proteklih petnaest do dvadeset godina, bez urbanističkog plana. Zgrade su različite visine, različite boje, različitog stila gradnje. Ali postoji jedna stvar koja ih sve povezuje – svi su odreda obljepljeni reklamama da sam Bog zna kako se ovdje itko snalazi. Svakodnevno sve više i više ljudi, uglavnom Han Kineza, dolazi živjeti u Lijiang i novi grad raste i širi se bez granica.
U samom središtu tog novog grada nalazi se stari Lijiang, posve sa svih strana okružen rugobama novog grada. Novi ga je grad doslovno progutao. No, stari je grad, bez obzira na horde kineskih turista, uspio sačuvati svoj identitet. Kamenom popločene ulice, kanali s mostićima, drvene kuće, uglavnom jednokatnice. Izuzmemo ih primjere globalizacije koja je dotakla i ovaj krajnji jugozapadni rub Kine, poput dva Kentucky Fried Chickena i jedan Pizza Hut, u većini drvenih kućica nalaze se restorani, kafići, suvenirnice, hosteli i hoteli, a ima i ljudi koji još uvijek žive unutar starog grada. Nažalost, iz godine u godinu sve manje i stari grad Lijiang dijeli sudbinu mnogih drugih starih gradova, pa tako i našeg Dubrovnika – depopulacija i turistifikacija.
Lijiang, stari i novi grad zajedno, ima danas oko 1,137,600 stanovnika, od čega na stari grad otpada samo 40,000. Iako ima sve više i više doseljenih Han Kineza, Lijiang je Naxi grad. Ukupno oko 290,000 stanovnika ovog grada su pripadnici nacionalne manjina Naxi. Naxiji su etnički tibetanskog porijekla, što opet svjedoči o činjenici da je i Lijiang bio vrlo važna postaja na tzv. karavanskom putu čaja i konja. Naxi je donedavno bilo matrijarhalno društvo i poznati su bili po svojoj otvorenoj verziji ljubavi i braka. Azhu (prijateljski) sustav omogućavao je paru da postanu ljubavnici, ali bez da započnu zajednički živjeti. Svaki od partnera bi nastavio živjeti u svom starom domu; dečko bi proveo noć kod cure, ali sljedeće jutro bi se vratio raditi i živjeti u kući svoje majke. Ako se iz odnosa rodilo dijete, ono je pripadalo ženi, koja je odgovorna da ih podigne. Muškarac je davao potporu, ali čim je veza završila, bio je to i kraj potpore. Djeca su živjela s majkom i nikakav napor se nije ulagao u priznavanje očinstva. Žene su nasljeđivale svu imovinu i u slučaju nesuglasica, odlučivalo je vijeće ženskih starješina. Još uvijek postoje znaci matrijarhata u jeziku Naxija. Ako je uz imenicu dodana oznaka za ženu, povećava se značenje imenice. Suprotno tome, ako se uz imenicu doda oznaka za muškarca, smanjuje se značenje te iste imenice. Na primjer, 'kamen' + 'žena' znači stijena. 'Kamen' + 'muškarac' znači kamenčić.
Naxi imaju politeističku religiju zvana dongba, a mješavina je tibetanskog lamanizma, daoizma i šamanskih vjerovanja u različite bogove i prirodne sile. Dongba je također ime za Naxi šamana koji ima vrlo važnu ulogu u društvu. Nadalje, Naxi imaju i poseban jezik čije pismo se sastoji od oko 1400 hijeroglifa i danas je to jedino na svijetu hijeroglifsko pismo još uvijek u upotrebi. Dandanas Naxi djeca ga uče u školama po Yunnanu.
A Naxi su poznati i po svojoj umjetnosti, prvenstveno glazbi. Stoga, večer provodim uz zvuke Naxi Orchestra. U dvorani u srcu starog grada, u skijaškoj jakni zakopčanoj do vrata i rukavicama na rukama, uživam u zvucima Himalaje. Ako je netko gledao «Himalaju», putopisni dokumentarac Michaela Palina, ondje se mogao vidjeti Naxi Orchestra. Zapravo, to mi je bio poticaj da uopće dođem u Lijiang. Na nekoliko stoljeća starim tradicionalnim Naxi instrumentima, grupica od dvadesetak entuzijasta svira melodije iz vremena Han, Song i Tang dinastije, neke stare i gotovo tisuću godina. Autori su uglavnom bili kineski carevi u određenom razdoblju kineske povijesti. Neke od melodija nose veoma romantična i nostalgična imena: «Pjesma vodenog zmaja», «Bistri potok i starac», «Valovi ispiru pijesak»...
U deset godina Kulturne revolucije bilo je zabranjeno njegovati Naxi glazbu. Stari instrumenti su uništavani, neke su uspjeli sakriti pred Crvenim gardama, ali mnogi Naxi glazbenici završili su u kampovima na «re-obrazovanju». Mnogi se nikada nisu vratili kući, a njihove fotografije danas kao opomena stoje na pozornici iznad glava današnjih glazbenika. Od godine 1981., kada je započela liberalizacija u Narodnoj Republici, Naxi Orchestra ponovno djeluje. Nažalost, dvije trećine današnjeg orkestra ima preko sedamdeset godina. Najstariji broji 88.

DAN 54, 17.01.2011. – Kineska bolnica na bonove (Lijiang, pokrajina Yunnan, Kina)

U svom putopisu «The River at the Centre of the World» Simon Winchester je 1996. godine napisao o Lijiangu: «U uobičajenom i deprimirajućem redu poslovnih stvari, mladi dolaze u ovakva mjesta prvi kao pioniri i istraživači s ruksacima; turistički autobusi dolaze sljedeći; i na kraju aerodromi i veliki hoteli. Lijiang je trenutno između prve dvije faze ove evolucije...».
Petnaest godina kasnije, Lijiang je već u ovoj trećoj fazi razvoja. Mladi backpackeri još uvijek pohode ovo mjesto, ali u manjem broju te su danas brojčano nadmoćniji domaći kineski turisti koji dolaze rjeđe individualno, a češće organizirano kao užasni paket-aranžmanci. Aerodrom u Lijiangu postoji već nekoliko godina, a tu su i veliki hoteli poput Crowne Plaze.
No, istovremeno cijeli je grad prenatrpan malim obiteljskim hotelima i hostelima, a jedan od njih je i moj Garden Inn u starom gradu sa sobama oko tradicionalnog Naxi unutrašnjeg dvorišta. U mjestima s povijesti poput Lijianga radije ću odabrati neki mali tradicionalni hotel, nego hladnu kasarnu kako se često doimaju hoteli poznatih hotelskih lanaca.
Lijiang je na veoma trusnom području. Indijski potkontinent redovito «pritišće» Aziju čime je Himalaja sve viša i viša, milimetar po milimetar, centimetar po centimetar, a tu onda uzrokuje potrese. U posljednjih 130 godina u Lijiangu i okolici bilo je preko pedeset jakih potresa. Onaj posljednji, iz 1996. godine, bio je jačine preko sedam stupnjeva po Richteru. Poginulo je oko 300, a ozlijeđeno nekih 16000 ljudi. Grad je bio sav u ruševinama, no zanimljivo je da su pretežno stradale nove zgrade, betonske kutije, u novom gradu te građevine novijeg datuma u starom gradu. Stare drvene Naxi građevine uglavnom su preživjele potrese ili potpuno neoštećene ili s manjim oštećenjima. To je naposljetku ponukalo vlasti da prilikom obnove grada koriste isključivo tradicionalne tehnike gradnje. UNESCO je bio impresioniran obnovom i 1997. godine stavio grad pod svoju zaštitu. Tako zahvaljujući potresu koji je probudio Kineze, Lijiang je danas ono što jest – grad s povijesti, ali i dušom, bez obzira na horde domaćih turista s klikajućim fotoaparatima. Procjenjuje se da Lijiang godišnje posjeti između pet i šest milijuna turista.
Čar Lijianga leži u običnoj šetnji njegovim uskim, kamenom popločenim uličicama, bez nekog posebnog plana kretanja, provirujući tu i tamo u neku od starih kućica u kojima se uglavnom nalaze kafići, restorani i trgovine. Od ovih posljednjih brojčano su najzastupljenije trgovine šalovima, kapama i papučama, zatim trgovine slikama u drvu, potom trgovine drangulijama od metala (najčešće bakra) te naposljetku trgovine sušenim jakovim mesom.
A Lijiang ne bi bio Lijiang bez svoje pozadine. Scenu ovom gradu smještenom u dolini na 2340 metara nadmorske visine čine visoke planine koja ga okružuju sa svih strana. «Vladar» Lijianga, na sjevernoj strani grada, je Yulong Xueshan ili na engleskom Jade Dragon Snow Mountain ili na hrvatskom, uff, Snježna planina žadastog zmaja. Boljeg prijevoda se ne mogu sjetiti. Ova planina ima 13 vidokih vrhova, a najviši Shanzifeng je zapravo ledenjak na 5596 metara nadmorske visine. Uvijek prekriven snijegom, Shanzifeng je osvojen tek 1963. godine. Dok promatram Yulong Xueshan i njegov ledenjak s velikom količinom snijega, žao mi je što ne mogu skijati na njemu. Skijanje u Kini nije još uvijek popularan sport i, iako na Yulongu postoji nekoliko modernih gondola da prebace domaće turiste na planinu da se djeca igraju u snijegu, nema uređenih skijaških staza. Razmišljao sam i o off-piste skijanju, ali u Lijiangu nema mjesta gdje se mogu rentati skije, pance i štapovi.
S planina prema gradu vječito pušu hladni vjetrovi. Sunce je zubato, probija se kroz oblake, i tek malo ugrije. Temperatura zraka je konstantno između dva i pet Celzijaca, a cijelo jutro lagano pršti snijeg. U trenutku kada dolazim do rezidencije Mu klana, inače Naxija koji je upravljao Lijiangom kroz 22 generacije i 470 godina dinastija Ming i Qing, sunce posve nestaje, a lagani snijeg se pretvara u pravu mećavu. Sklonište pronalazim u jednoj od drvenih građevina nekoliko stoljeća starog kompleksa rezidencije. Pet minuta kasnije sve je gotovo. Ovo samo pokazuje kako Himalaja ima promjenjivu ćud.
Velik broj turista u nekom gradu automatski znači nabijanje cijena i poremećaj odnosa cijene i kvalitete. Pogledajte samo Dubrovnik, Hvar ili još neka mjesta na našoj obali. Ni Lijiang se tome nije uspio oduprijeti. Vrhunac su cijene hrane i pića u restoranima. Obrok u pristojnom, ali jeftinijem restoranu ovdje dođe skoro dvostruko nego kod nas. Staro je pravilo jesti u restoranu u kojem ima ljudi. No, u Lijiangu što zbog prevelikog broja restorana, a manjeg broja turista zbog niske sezone, što zbog previsokih cijena, restorani zjape prazni. Nakon nekoliko krugova po starom gradu, naposljetku nalazim jedan u sporednoj ulici u kojem već sjedi šačica ljudi. Mom iznenađenju nema kraja – hotpot od jakova mesa sedamdesetak kuna, pollitarska boca lokalnog piva (čitaj vode jer ima 3.3% alkohola) petnaest kuna...
Nakon ručka vrijeme je za posjet kineskoj bolnici. Nije ništa ozbiljno. Jednostavno moram skinuti šavove. Iako bih se i sam znao rukama i nogama sporazumjeti s doktorom i medicinskom sestrom, jer jezikom ne mogu jer u ovoj zemlji skoro nitko ne govori niti jedan strani jezik, teško bih «provalio» bonton ponašanja u kineskoj bolnici. Stoga hostel šalje sa mnom jednog od svojih zaposlenika.
Kineska bolnica za razliku od laoske djeluje kao bolnica. Unutar visokim zidom ograđene površine nalazi se nekoliko hladnih kockastih zgrada koje svojim izgledom jako podsjećaju naše bolnice. Unutar tih zgrada prevladava dosadni sterilitet koji dominira bolnicama bilo trenutnih bilo bivših komunističkih zemalja.
A kineske bolnice rade na prepaid bonove. Tako da nitko ne može pobjeći bez da plati. Na šalteru kupujem bon od tri i pol renminbija koji mi osigurava samo konzultaciju s doktorom. U zgradi preko puta objašnjavam ukratko što trebam. Ona će na to:
«Ok.».
I taj jedan 'ok' je vrijedio jedan prepaid bon. Sada pokazuje ponovno na šalter. Za skidanje šavova treba drugi prepaid bon. Opet protežemo noge i nakon deseterominutnog stajanja u redu, dobivamo bon od petnaest renminbija. Trenutak kasnije predajem bon medicinskoj sestri, a ona u roku od petnaest sekundi skida moja tri šava. Ruka dobro zacjeljuje.
Navečer je Lijiang okićen poput božićnog drvca. Doslovno sve kućice starog grada osvjetljene su slabim svjetiljkama, koje se doimaju poput svijeća, posebice krovovi kuća. Stari grad izgleda magično, kao da je ovog trena izašao iz neke bajke. Nažalost, moj pokušaj da to ovjekovječim na fotografiji, čak i korištenjem stativa, završava neuspjehom. Lijiang po noći je jedan od onih trenutaka koji valja vidjeti uživo i koji niti jedna fotografija ili film ne može dočarati.
Na trgovima starog grada pušta se tradicionalna glazba. Lokalno stanovništvo i pokoji turist držeći se za ruke plešu u kolu. Neki su Naxiji u svojoj plavo-bijeloj narodnoj nošnji. Svakodnevni večernji ples na gradskim trgovima naxi je tradicija.
Večeram u tibetanskom restoranu. Hrana je obilna i odlična, ali ponovno precjenjena. Odvažujem se probati dvije lokalne delicije – jedno je junanski kozji sir koji se peče na ulju, a potom zašečeri; druga je torta od jakova sira. Ova posljednja više djeluje kao debela palačinka, no jakov sir je i mirisom i okusom jako aromatičan.

DAN 55, 18.01.2011.- Oči u oči s Rijekom (Shigu & Tiger Leaping Gorge, pokrajina Yunnan, Kina)

U osam sati je još mrak. Čudna kineska logika kaže da čitava zemlja bolje funkcionira ako je u jednoj vremenskoj zoni. Tako se zemlja koja je šira od Sjedinjenih Američkih Država ravna po pekinškom vremenu. Što znači da će se oni na zapadu načekati da izađe sunce.
Kada se napokon počinje daniti, slika je prekrasna. Dan je vedar pa se savršeno vidi Yulong Xueshan visoko iznad grada.
Kinezi poput pravih Azijata putuju grupno. Poput Japanaca, Koreanaca ili Tajvanaca, Kinezi ne znaju djelovati kao individue. Kao individue postaju izgubljeni. I tako većina Kineza putuje grupno, u paket aranžmanu. A Wu Yun Xin iz Shaxija je dobro rekao jednom prilikom:
«Kinezi putuju tamo gdje putuju svi drugi. I svi odjednom u isto vrijeme. Kopiraju ih.».
Kao muhe na govno, dodao bih ja.
I tako nije samo Lijiang govno, oprostite mi na izrazu, za Kineze, već to su i obližnje atrakcije poput Shigua, Tiger Leaping Gorgea ili Yulong Xueshana. A kako je broj domaćih turista u Lijiangu velik čak i u ovoj niskoj sezoni, nije bilo teško sinoć pronaći izlet koji će me danas odvesti u Shigu i Tiger Leaping Gorge.
I tako se ja danas ujutro nalazim u autobusu punom kineskih turista, u društvu onih koje lagano prezirem – paket aranžmancima. Organizirao bih ja i sam ovo putovanje, ali vrijeme me već polako pritišće, a nemoguće je tada ova dva lokaliteta povezati u jednom danu.
Kineskom vodiču, tipu od trideset i kusur godina, sa zalizanom kosom prema naprijed, treba sat vremena da uzme mikrofon u ruke. No, kada je to napokon učinio, zaista lijepo objašnjava. Na kineskom. Ne kužim ga ni riječ.
Prva postaja je mehaničarska radionica. Nije baš mjesto koje želiš posjetiti na početku cjelodnevne ekskurzije, pogotovo ako znaš da će biti puno uspona i spustova i još više zavoja. Pomislio sam da će nam možda na kineski način pokušati uvaliti nekakve mehaničarske alate, a vodič će pobrati neku dobru proviziju, no mehaničar samo pet minuta nešto petlja ispod busa i mi ponovno krećemo.
Dvadesetak minuta izvan grada stajemo pred tibetanskim budističkim hramom smještenom na stijeni iznad ponora, s visokim, snijegom ovjenčanim planinama u pozadini. Kao i gotovo svi samostani i hramovi u Lijiangu i okolici, i ovaj je očito stradao u Kulturnoj revoluciji jer se odmah vidi da je ovaj današnji rekonstrukcija starog. Ipak, vrlo je impozantan.
Sat vremena nakon polaska iz Lijianga bus staje u Shiguu. Vodič opet objašnjava. Ja ga opet ne kužim ni riječ. Shigu je malo mjesto na velikom glasu. A glas Shiguu daje Jangce. Ili, kako se ovdje u gornjem toku rijeka naziva, Jinsha Jiang. U prijevodu – Rijeka zlatnog pijeska. Jinsha Jiang izvire, poput mnogih velikih azijskih rijeka, na tibetanskom platou na 4500 metara nadmorske visine. Poput Mekonga, Ayeyarwaddyja, Brahmaputre, Crvene rijeke i mnogih drugih velikih azijskih rijeka teče prema jugu. No, za razliku od ostalih, Jinsha Jiang kod Shigua naglo skreće natrag prema sjeveru, neko vrijeme ide paralelno sa svojim prethodnim tokom da bi onda skrenula prema istoku. Za razliku od ostalih velikih azijskih rijeka koje izviru u Kini, ali na kraju iz nje bježe prema Indiji, Burmi, Laosu ili Vijetnamu, Jinsha Jiang posve ostaje u Kini. Kod Yibina u pokrajini Sečuan ona postaje Chiang Jiang ili Velika rijeka. Ili jednostavno, za Kineze – Jiang. Rijeka. Alfa i omega Kine. Žila kucavica ove zemlje bez koje Kina danas ne bi postojala vjerovatno kao Kina. Kod Chongqinga, Yichanga i Wuhana rijeka je Chiang Jiang. Kod Šangaja napokon, nakon svojih 6378 kilometara puta i visinskog pada od 4500 metara, Chiang Jiang se ulijeva u Istočnokinesko more. U zapadnom svijetu Chiang Jiang je poznata kao Jangce, vjerovatno u 19. stoljeću englesko iskrivljenje kineskog imena rijeka.
Simon Winchester je lijepo opisao važnost Rijeke. Južno od Rijeke se govori kantonski i njegovi govornici jedu pretežno rižu. Sjeverno od rijeke govori se mandarinski i jedu se noodlesi ili rezanci. Sjevernjaci na južnjake gledaju kao seljake. Južnjaci na sjevernjake gledaju kao na uobraženjake. Poznato? Rijeka spaja koliko i razdvaja.
Vratimo se na Shigu. Kineska legenda kaže da je u davnoj prošlosti postojao car Huang Ti ili Žuti car. Vjerovatno je to bilo oko 2697. godine prije Krista. Tada se Kina civilizirala – ljudi su počeli živjeti u drvenim kućama, nositi svilenu odjeću, voziti se u kočijama, ploviti na brodicama i počeli su pisati. Svi se Kinezi smatraju sinovima Žutog cara. Nešto kasnije, oko 2200. godine prije Krista u vrijeme careva Yao i Shuna, Kina je dobila kalendar i organizirala nekakav oblik središnje vlasti. U njihovo vrijeme zemlju su pogodile velike poplave. Jedan ili drugi car ili možda oboje, kaže legenda, pozvao je mladog birokrata Yua da pokuša kontrolirati vode – izgraditi nove kanale, zaustaviti opasne rijeke, stvoriti jezera, ali naposljetku sačuvati sve te vode u Kini. Yu je, uz pomoć zmajeva, sljedećih pedeset godina preoblikovao reljef Kine, stvarajući planine i doline ne bi li zemlja bila zaštićena od sezonskih poplava. Jedan od njegovih velikih djela je Cloud Mountain ili Planina oblak koju je postavio točno da prepriječi put Jinshi Jiang, usmjeri je prema sjeveru i istoku i zadrži u Kini. Da nije Yuove planine, Jangce bi sigurno također završilo u Laosu ili Vijetnamu. Yu je tako dobro obavio posao da je uskoro i sam postao carem. Da Yu ili Yu Veliki.
Milijuni kineskih turista godišnje dolazi u Shigu ne bi li vidjeli taj poznati prvi zavoj Jangcea. Ja danas više vidim prodavače tradicionalne kineske medicine, nego prvi zavoj. Vodiču, nevjerovatno je koliko su svi kineski vodiči uniformirani, važnije je zaraditi koji renminbi na provizijama, nego doista pokazati ono što je u programu. Ista priča bilo gdje u Kini.
Nakon pola sata gledanja raznih korijenja, lišća i neidentificiranih osušenih životinja, nastavljamo put. Spuštamo se sada do same rijeke i dvadeset minuta kasnije stajemo ponovno, ovaj put pred velikom halom. Odmah mi je na pamet palo da ovo mora biti tvornica žada. I tako bi. Ogromna velika hladna hala, nekoliko nezainteresiranih prodavača i još više nezaintetesiranih kupaca. Nevjerovatno je da svaki vodič misli da svi turisti žele kupovati žad i da baš njegovi turisti prvi put putuju te da ranije nisu vidjeli niti jednu sličnu tvornicu. Da svaki turist u Kini na svakom stajalištu kupio i najmanji predmet od žada, trebalo bi mu uz kuću jedno veliko skladište da ga uskladišti. Ali pogled s terase tvornice na Jinshu Jiang je prekrasan. Voda lijeno teče, boja joj je još uvijek lijepo zelenkasta i čista, prije nego li malo niže, tamo negdje kod Panzhihue, s industrijom postane prljavo smeđa. Vodostaj je nizak i uz rijeku su se stvorile pješčane plaže. Kućice su se smjestile uz rijeku, tamo gdje ima mjesta i terasasta polja. Ručamo u jeftinom restoranu s jednim od najljepših pogleda – na Jinshu Jiang.
Poslijepodnevno druženje s Rijekom nastavljamo malo nizvodnije, u kanjonu Hutiao Xia ili na engleskom Tiger Leaping Gorge ili na hrvatskom, još jedan uff, Kanjon preskačućeg tigra. Narodna predaja kaže da kada je opasan tigar sišao s planina do rijeke, preskočio je rijeku uz malu pomoć kamena na sredini rijeke. Otuda i ime kanjonu. Kanjon je impresivan – 1800 metara nad morem, 17 kilometara dužine, 18 brzaca, do 3900 metara dubok, a na najužem dijelu ima svega 30 metara. Na istoku ga zatvara Yulong Xueshan s najvišim vrhom od 5596 metara. Na zapadu je Haba Shan s najvišim vrhom od 5396 metara. Zelenkasta planinska rijeka pronalazi svoj put kroz visoke impresivne stijene, polako, a onda sve brže i brže i odjednom Jinsha Jiang je sada brza rijeka i njene vode se razbijaju o okolne stijene. U Kanjonu preskačućeg tigra, s moćnom Rijekom ispod i opasnim stijenama iznad, čovjek tek može shvatiti koliko je zapravo malen u odnosu na prirodu. Čovjek je i ovdje pokušao ukrotiti rijeku i izgraditi branu čime bi uništio kanjon, ali naposljetku se odustalo od ideje. Ipak, puno nizvodnije, u jednom drugom kanjonu, Three Gorges, nedavno je dovršena jedna od najvećih brana na svijetu.
Šećem kanjonom, paralelno s rijekom, tek nekoliko metara iznad nje, kroz stazu urezanu u stijenu. Prekoputa, malo više, u stijenu je opasno urezana i zavojita cestica koja je još uvijek u upotrebi. Od rijeke je dijeli opasan ponor. Ne bih tamo gore volio biti u autu ili busu. Radije šećem. Kanjon zapravo mnogi razgledavaju kroz dvodnevni ili trodnevni trekking i žao mi je što nemam više vremena da ga bolje upoznam. Mogao bih u prizoru uživati satima. Iznad kanjona bijele se planinski vrhovi, visoke stijene, zelenkasta brza rijeka, odraz stijena u vodi...
U Lijiangu sam još uvijek pod dojmom kanjona i Rijeke. No, moram se pakirati. Sutra napuštam ne samo Lijiang, nego i pokrajinu Yunnan. Bit će to dugi put...

DAN 56, 19.01.2011. – Oče naš koji jesi na nebesima... (iz Lijianga, pokrajina Yunnan za Xichang, pokrajina Sečuan, Kina)

Još jedno hladno jutro, no ovaj put osvanuo je novi dan s lijianškim krovovima prekrivenim snijegom. Nije to puno snijega, koji milimetar, ali dovoljno da se Lijiang prezentira u jednom drugom ruhu.
Kako se penjemo zavojitom cesticom u planine, snijega je sve više. S vremenom je i zavoja sve više – kombinacija koja baš ne ulijeva previše povjerenja u razdrkani autobus i vozača koji je, kako je to običaj u Kini, ili podmitio nekog službenika da dobije vozačku ili je nekome platio da umjesto njega položi ispit.
Snijega je najprije u tragovima uz cestu. Potom je malo pomalo sav krajolik prekriven snježnim pokrivačem od par centimetara, ali cesta je još uvijek čista. No, ne zadugo. Sat vremena nakon polaska iz Lijianga autobus prelazi planinski prijevoj koji mora biti na otprilike 2700-2800 metara nadmorske visine. Snijeg se sada već počinje hvatati uz rub ceste, a ni desetak minuta kasnije ozbiljno počinje zahvatati i cijelu cestu dok konačno put pred nama nije posve prekriven s par centimetra snijega. Autobus počinje ozbiljno kliziti, ali lanci se još uvijek ne stavljaju na pristojno izlizane gume. Nije lijenost karakteristika samo našeg vozača, već se i drugima ne da zajebavati s lancima. U konačnici to dovodi do toga da svako malo zaobilazimo neki uz rub ceste prevrnuti kamion, autobus ili automobil. Ili jednostavno od snijega i leda ne mogu ni naprijed ni nazad, a lance nemaju (mnogi kineski pametnjakovići usred zime bez lanaca «logično» zaključuju da mogu prijeći planinske prijevoje), pa stanu i čekaju čarobnjaka iz Oza i u međuvremenu stvore pravi krkljanac na već i ovako preuskoj cesti. U životu se nisam nagledao toliko prometnih nesreća kao danas. Nasreću, čini se da nema ljudskih žrtava.
Dakle, cesta prekrivena ledom i snijegom, autobus ozbiljno klizi, bez lanaca, prometna nesreća za prometnom nesrećom, uska zavojita cestica neprestano omeđena stijenama s jedne i par stotina metara dubokom provalijom s druge strane, zaštitni čunjići uz rub ceste više ne postoje, vozač svako malo manevrira između volana i svog mobitela. A ja? Prestravljen na prvom sjedalu, odmah iza vozača. Nije nimalo idealno mjesto. Inače rijetko me što može zaista prestrašiti, ali danas sam prestravljen. Nisam siguran da li sam se ikada osjećao tako.
Ali priča ima i svoju pozitivnu stranu, da ne budem cijelo vrijeme u negativnom tonu. Pejzaž je prekrasan. Cijelo vrijeme «gledaju» nas tri-četiri tisuće metara visoki vrhovi koji zatvaraju strme kanjone rijeka. Vegetacije je na padinama malo, ali tamo gdje se ipak uspjelo zadržati malo zemlje i postoji koji četvorni metar ravnog terena, lokalno stanovništvo uredilo je terasasta polja. Zgodno izgledaju prekrivena snijegom. No, volio bih znati kako se ljudi uopće popnu do njih s obzirom na strmine. Krajolik me jako podsjeća na onaj koji sam otvorenih očiju i ustiju promatrao na putu iz Jammua za Srinagar u Kašmiru.
Vozač naposljetku odlučuje zaustaviti autobus i staviti lance. Proklizavanje je očito postalo preozbiljno i za kineske standarde. Hrđavi lanci. Iako je sad proklizavanje svedeno na minimum, ni ti hrđavi lanci ne ulijevaju previše povjerenja.
Dva i pol sata nakon polaska iz Lijianga naglo stajemo. Ispred nas je zaustavljena kolona svakojakih vozila – automobila, kamiona velikih i malih, starih i još starijih, autobusa, kombija i par motocikla. Još malo kineske logike koja kaže da se preko planina zimi može i motociklima.
Na oštrom zavoju pred nama cesta je opasno zaleđena. I dalje su s jedne strane stijene, s druge provalija. Na samom zavoju kamion nakrcan teretom bespomoćno stoji. Od leda ne može ni naprijed ni nazad. Svi izlaze iz busa. Izlazim i ja. Toliko je sklisko da se jedva uspjevam održati na nogama. Čekam da vidim što će Kinezi smisliti jer znam da će biti zanimljivo.
I jest. S obzirom da zimska služba u Kini ne postoji, svatko se mora snaći sam. I tako su svi prisutni Kinezi došli do jednoglasnog zaključka da valja potok, koji teče uz cestu, preusmjeriti na samu cestu jer će voda, ma kako ledena bila, otopiti led. Svi se bacaju na radni zadatak izgradnje brane koja bi preusmjerila vodu. Donose se grane, zemlja, plastika, tkanina... I dvadesetak minuta kasnije brana je podignuta, a cesta poplavljena. Naravno, to nije imalo prevelikog učinka. Sljedeći korak je još komičniji. Iz obližnjeg sela dolaze muškarac i žena s motikama i posudom od bambusa koju inače koriste za sjetvu. Vrtnim motikama počinju po cesti razbijati led, a u posudi od bambusa donositi zemlju i posipavati je po cesti umjesto soli.
Kolona vozila odlučuje pokušati proći zavoj. Moji suputnici ulaze u bus. Ja vozaču pokazujem da idem pješke i da ga čekam stotinjak metara niže. Život mi je još uvijek mio.
Improvizirana zimska služba je očito dobro obavila posao i opasni zavoj se prolazi. Vraćam se u bus.
Put je dalje nešto lakši. Cesta je i dalje zavojita, ali se spušta. A s manjom nadmorskom visinom polako nestaje snijega i leda. Vozač naposljetku skida i lance. I baš kada sam mislio odahnuti, cesta se počinje ponovno sve više uspinjati. Zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano! Snijega više nema, ali zavoji su vrlo opasni, a kineski vozači jure kao da je sve ravno uživljavajući se poput male djece u ulogu Schumachera, Alonsa ili Barrichella. Uff, kako bi danas volio da imam infekciju očiju i da ništa ne vidim!
Usponi i spustovi, iza svake planine dolazi dolina s malim selima pa opet planina i dolina. A onda četrdesetak kilometara pred Panzhihuom cesta postaje pravi očaj da ponosno mogu ustanoviti da su ceste po Mozambiku i Burmi čisto savršenstvo. Ova nije asfaltirana, nego betonizirana, a očito pod pritiskom teretnih kamiona (omjer kamiona i drugih vozila na ovoj cesti je 80%:20% u korist kamiona), cesta se sva ulegla. Rupe su takve da ne dozvoljavaju vožnju veću od dvadeset na sat. I prvi put u životu sam uopće vidio lijepo izvješen znak zabrane vožnje brže od dvadeset kilometara na sat!
I krajolik je sada posve drugačiji. Posljednjih četrdesetak kilometara su tvornice do tvornica – jedna nevjerovatna koncentracija. Drugo lice današnje Kine. Industrijalizirane Kine koja ne mari za okoliš. Iz visokih dimnjaka sa svih strana suklja gusti dim. A između tvornica i dimnjaka, na ono malo slobodnog terena koji nije žrtvovan za industrijsku budućnost Narodne Republike, nalaze se polja. Pokušavam uvjeriti sebe da meni u Kini nije došlo na stol niti jedno povrće iz ovakvih krajeva...
Panzhihua je puno toplija od svih dosadašnjih mjesta u Kini. Ima i dosad najmanju nadmorsku visinu – 937 metara. No, to je jedino pozitivno što mogu reći o ovom gradu od 1.1 milijun stanovnika. I dalje vizurom grada dominiraju tvornice, neke ozbiljno smještene u samom centru, a između njih komunistički blokovi, posve sivih fasada od ispušnih plinova, najružniji koje sam igdje vidio u Kini. Grad je osnovan tek 1965. godine kao novo središte crne metalurgije i planski je izgrađen – tvornice i stambeni blokovi za zaposlenike. Smještaj grada nije loš – na mjestu gdje se rijeka Yalong, ulijeva u Jinshu Jiang, a koja kasnije postaje Jangce. No, za razliku od jučerašnje Jinshe, ova današnja je već prljavo smeđa zahvaljujući prekomjernoj industriji. Uz rijeku je na obje obale promenada, a iza promenade redaju se u smogu stambeni blokovi. Panzhihua prati tridesetak kilometara tok Jinshe Jiang, dok je prema unutrašnjosti jako uska jer zbog planina nema se mjesta ondje širiti.
Deset i pol pustolovnih sati i napokon sam na autobusnom kolodvoru. Iako bi se teško to moglo nazvati kolodvorom. U sedam i trideset navečer sve je zatvoreno, nema naznaka da bi danas ikoji više bus mogao kretati prema sjeveru.
Ali u Kini nikad ne reci nikad. Poduzetni Kinezi će uvijek iz nečega izvući korist pa tako i za desetak putnika organizirati poseban bus do Xichanga, dvjestotinjak kilometara sjeverno prema Chengduu, glavnom gradu pokrajine Sečuan. Znam da nas deru, ali kako se Kinezi ne bune, ne bunim se ni ja. Glavno je da se probijam prema sjeveru. I ostavljam Panzhihuu iza sebe.
Put je sada moderna autocesta i dvjestotinjak kilometara od Panzhihue do Xichanga prelazi se za malo više od dva sata. Bez obzira što je bus samo za trećinu put, onih drugih devet putnika svojstveno se trude da je atmosfera kao da je bus dupkom pun. Pušenje bez prestanka (nažalost prozori se ovdje ne mogu otvoriti), nemilice hračkanje (noge sada držim u zraku), drečanje na mobitele (nije žvaka za seljaka)... Kada na to dodam jučerašnju sliku u kanjonu gdje su u lokalnom WC-u čučavcu Kinezi srali bez beda otvorenih vrata, a malo dalje uz rijeku tip je «čistio» obalu na način da je sav materijal od plastike i limenki do vreća i kartona bacao u Jinshu, moram nešto ozbiljno utvrditi – Kinezi jesu izmislili između ostalog kotač, barut, kompas i papirni novac i nekad su zaista možda i bili «Nebeska Stvorenja», ali današnji Kinezi su zapravo jedna vrlo jadna vrsta.
Na ulazu u Xichang dočekuje me deseterotračna ravna avenija dokle pogled seže. Kilometrima bi vozač ovdje mogao lijepo odrijemati i ništa mu se ozbiljno ne bi dogodilo. Uz aveniju hotel do hoteli, pokoji stambeni blok i shopping centar – sve blješti u neonskim svjetlima različitih boja. Uvijek me nanovo iznenadi koliko su Kinezi pravi, dosljedni Azijati i pate na boje i blještavilo.
Kako je i ovdje autobusni kolodvor navečer zatvoren, ne preostaje mi ništa drugo nego prespavati u Xichangu. Bez obzira o kakvoj je pripizdini riječ, ova ima Ibis hotel. A dosljedno pripizdini, Ibis Xichang ima i pripizdinsku cijenu.

DAN 57, 20.01.2011. – Zapeo u Xichangu (Xichang, pokrajina Sečuan, Kina)

Postoje dvije opcije kako iz Xichanga doći do Chengdua – autobus i vlak. Ova prva opcija, s obzirom da se između Xichanga i Chengdua nalazi oko 450 kilometara planina, baš mi i nije primamljiva. Radije bih na vlak. Xichang se nalazi na željezničkoj liniji koja povezuje Kunming s Chengduom.
No, jučer su u Kini počeli blagdani. Kineska nova godina ili, kako se ovdje popularno naziva, Proljetni festival. Nova godina je 3. veljače, ali ludnica započinje dva tjedna prije kada se cijela Kina počinje seliti. Svi žele iz velikih gradova doći svojim obiteljima, nerjetko na drugom kraju zemlje. Prvi u pokret kreću studenti. Njih slijede zaposlenici u javnim poduzećima. U dva tjedna cijela se zemlja od milijardu i tristo milijuna stanovnika mora ispreseliti. Ludnica. Kaos.
S obzirom da nerjetko putuju na dugačkim relacijama, Kinezi preferiraju vlak. A s obzirom da Kina još uvijek nema središnji rezervacijski sustav za prodaju željezničkih karata gdje su sve stanice umrežene, karte za svaki vlak je moguće kupiti samo u polaznoj stanici. To nije loše ako živiš negdje i onda pet do deset dana prije polaska vlaka, kada se obično otvaraju rezervacije, došetaš se do kolodvora, staneš u red i kupiš kartu. Ali ako si putnik, cijelo vrijeme u pokretu, i tek dan-dva ranije dođeš u grad, tu nastaje problem. Karata najčešće više nema. I još zanimljivije, veća je šansa doći do karte u početnoj stanici vlaka jer je u kasnijim stanicama na liniji dozvoljeno prodati tek manji dio karata. Xichang nije početna stanica za niti jedan vlak. Znači, zaista pripizdina. Većina vlakova koja prolazi kroz Xichang kreće iz Kunminga na jugu ili Chengdua na sjeveru. I tako saznajem gorku istinu – svi vlakovi za Chengdu rasprodani su za sljedećih sedam dana.
Ostaje mi «omiljeni» kineski bus. Red je poveći na šišanskom autobusnom kolodvoru. Kada sam napokon pred tetom šalterkom, pokazujem joj papirić. Ona klima glavom. I busevi su rasprodani. Na papirić mi zapisuje 22/01. Aha, znači ipak ima busa. Za dva dana. Brzo mi radi mozak, razmišljam što napraviti. Mogao bih ostati dva dana u Xichangu u Ibisu. Toliko vremena mogu žrtvovati. A mogao bih i letjeti za Chengdu što je oko sedam puta skuplje. No, više bih volio do Pekinga doći overland. Odlučujem uzeti kartu za bus za dva dana. Teti šalterki dajem novac, a ona odjednom počinje opet klimati glavom. Koji joj je sada kurac?! Nisam valjda takve sreće da mi je netko maznuo kartu pred nosom?! No, ona samo precrtava 22/01 i umjesto njega piše 21/01. Uspjela mi je naći sjedalo na sutrašnjem busu. Mamicu, ljubim te u usta kineska!
Produžujem svoj boravak u Ibisu za još jednu noć i odlazim u centar vidjeti ima li uopće išta zanimljivog u ovom gradu. Odgovor – nema! Osim riječice Annling koja protječe kroz grad trenutno u jako niskom vodostaju i koja će vrlo brzo nakon Xichanga dati svoj vodni doprinos Jinshi tj. Jangceu, ostalo su nemaštoviti blokovi, što stambeni, što poslovni, što shopping centri, a začuđujuće je puno hotela za ovakav grad. Još jedan od onih gradova koji nemaju turistima ništa za ponuditi, ali svejedno svakog trena očekuju njihovu najezdu. Kako ne viđam niti jednog stranca, zaključujem da su stranci u Xichangu vrlo rijetka pojava. Ljudi se okreću za mnom, besramno gledaju u mene, djeca mi se smješe - na način na koji teško da će se dogoditi u primjerice Pekingu, Šangaju ili Xianu.
Poslijepodne provodim odmarajući u sobi i pokušavajući izliječiti oči koje su se opet inficirale. U vodičima se spominje da bi zbog zagađenja zraka putnici mogli imati problema s očima. Hmm, da...

DAN 58, 21.01.2011. – Oče naš...nastavak (iz Xichanga za Chengdu, pokrajina Sečuan, Kina)

Ujutro je na šišanskom autobusnom kolodvoru očekivana gužva. I dalje su redovi pred šalterima za kupnju karata. Gledam te ljude sa suosjećanjem. Ja ipak svoju kartu imam i napuštam Xichang. Na velikoj tabli izmjenjuju se današnji polasci. Postoje tri vrste autobusa: 'ordinary', 'air-condition' i 'luxurious'. Za moj stoji da je ovaj posljednji. No, znate onu narodnu: «Obećanje ludom radovanje.». Iako mi tabla «obećaje» luksuzan bus (a takav u Kini, s izuzetkom onog iz Kunminga za Dali, nisam vidio), očito je on luksuzan za šišanske standarde (volio bih vidjeti kakav je onda onaj običan bus!) – star par desetljeća, sjedala u polurastavljenom stanju, prljav. A kada ubrzo nakon polaska suputnici krenu s pušenjem, hračkanjem i žderačinom bacajući sve ostatke na pod busa, očito je da će ovo biti jedno duuuugo putovanje.
Samo prvih pedesetak i posljednjih pedesetak kilometara današnjeg puta je autocesta. Ono između još nije izgrađeno što znači da mi opet predstoji penjanje u planine uskim zavojitim cesticama. Gledam na kartu Kine koju uvijek imam uz sebe. Lijevo od ceste ucrtana je planina Daxue Shan čiji vrh ima 7556 metara nadmorske visine! I očekivano, kako se penjemo pojavljuje se opet snijeg. Cesta nije loše asfaltirana, ali je uska i zavojita i za zimske uvjete posve neprikladna. No, nema druge. Kroz godinu ili dvije autocesta bi mogla biti gotova jer je već trasirana, a vidim i postavljene vijadukte. Kako je riječ o vrlo visokom planinskom području, tunela i vijadukata je jako puno, a na jednom mjestu u kanjonu neke rijeke vijadukt prati tu rijeku tridesetak kilometara idući paralelno s njom i tek se manjim dijelom držeći stijena s druge strane. Gradnja ove autoceste je pravi pothvat, takav da se gradnja naše Dalmatine sada čini kao dječja igra.
Tek kada je naša cesta posve prekrivena snijegom, a uokolo je sve pod debelim pokrivačem kakav prvi put vidim ove zime, vozač stavlja lance. Možda bi on još i nastavio malo prosklizavati da nije naišao na policiju koja ga je prisilila da ih stavi. S lancima nastavlja schumacherski letjeti kroz zavoje. Srce mi u petama, ali ovaj put manje nego prekjučer. Razlog? Smješten sam u stražnjem dijelu busa. Pokušavam se smiriti promatrajući bijeli okoliš. Borovi čije su se grane savile pod težinom snijega. Oduvijek sam volio snijeg. Bjelina na mene djeluje smirijuće.
Iako je bilo rečeno deset sati, zbog snijega i leda te čestih zastoja zbog nesreća (da, opet skršeni automobili, autobusi i kamioni gotovo iza svakog ugla) ili obnove ceste, u Chengdu dolazim dvanaest i pol sati od polaska iz Xichanga. Definitivno najneugodnija vožnja dosad na ovom putovanju, pogotovo kada se uzme u obzir da me oči sada već vrlo ozbiljno zakurčavaju. Kapi ne pomažu, leće moram često skidati. Neugodna iritacija. Što bih sada dao da mi netko donese one naočale s dna rijeke Nam!
A Chengdu iako je na samo 498 metara nadmorske visine, dosta je sjeverno pa je i hladan. Temperatura je negdje oko 5 Celzijaca. Već sam se priviknuo na niske temperarure pa hladnoću više ne doživljavam tako ekstremno. Čak mi je i ugodno. Chengdu je glavni grad pokrajine Sečuan i peti po veličini grad Narodne Republike Kine. Grad ima 4.1 milijuna stanovnika, a šire gradsko područje 13 milijuna, što se odmah primjećuje po broju automlbila i skutera na ulicama, nebodera u zraku i – smoga.
Iako je već prošlo devet sati najprije odlazim do glavnog željezničkog kolodvora ne bih li pokušao doći do karte za Xian. Blagajne su ovdje navodno otvorene 24 sata. Ranije sam razmišljao iz Chengdua krenuti na zapad prema pokrajini Qinghai i posjetiti tamošnja tibetanska mjesta, ali s obzirom na Kinesku novu godinu i stanje s vlakovima i autobusima, bolje je ne udaljavati se previše od Pekinga. Avion za doma imam za nešto više od dva tjedna. Trebao sam letjeti 3. veljače, ali prvi put u životu sam dodao još par dana, točnije sedam, na svoje putovanje. Doma letim 10. veljače, a Kinu tako napuštam na svoj zadnji dan kineske vize.
I tako sam odlučio presjeći put i iz Chengdua direktno krenuti za Xian. Potaknut prethodnim iskustvima imam već pripremljen papirić s uputama za tetu šalterku. Na moje iznenađenje, teta šalterka u Chengduu je prva koja govori engleski! A da iznenađenju ne bude kraj, dolazim do karte za vlak za Xian za tri dana! Ok, od svih vlakova ostalo je karata za samo onaj najsporiji koji, umjesto 15 sati, putuje 20 sati do Xiana, ali to mi nije važno jer sam se uspio probiti do samog sjevera Kine što je prije par dana izgledalo poprilično neizvjesno.
I konačno (ugodno) iznenađenje dana je Nova Traveller's Lodge, moj smještaj u Chengduu. Izrazito susretljivo osoblje koje govori engleski, sobe koje izgledaju kao sobe u hotelu, ali s hostelskom cijenom i, po prvi put od dolaska u Kinu, GRIJANJE U SOBI!

DAN 59, 22.01.2011. – Nove naočale za sat vremena i trećinu hrvatske cijene (Chengdu, pokrajina Sečuan, Kina)

Jedan popodne. To je vrijeme kada sam se probudio i odlučio napokon stati na noge. Problemi s očima obično uzrokuju preveliku pospanost. I kako mi se više ne da zajebavati s lećama, odlučujem skroz odustati od njih za boravka u Kini i napraviti sljedeće – kupiti nove naočale i nove kapi za oči. One iz Lijianga očito ne pomažu, a u dodiru s okom, peku kao sečuanski hotpot. Tko zna koje su kemikalije Kinezi smučkali zajedno. Nakon što sam čuo priče da su, umjesto da kupe kokoši, Kinezi počeli industrijski proizvoditi prava kokošja jaja mješanjem različitih tvari, a u jednom kineskom vinu provjera je pokazala da nema ni 0,1% grožđa, već su sve same kemikalije, ne bi me iznenadilo da u oči zadnjih par dana sipam kemijski otrov.
Doći do novih naočala u Kini nije komplicirana stvar. Kineza je milijardu i tristo milijuna. Od tih milijardu i tristo milijuna sigurno barem polovica nosi naočale za vid. Što je u konačnici ogromno tržište za proizvođače naočala. I u Chengduu čini se da «Gethaldusa» ima iza svakog ugla. Ta hiperinflacija trgovina naočalama dovela je nedvojbeno do oštre konkurencije što pak znači brzu uslugu i, ono još važnije, jeftinu uslugu. Za sat vremena kontroliran mi je vid (hvala nebesima nisam trebao čitati kineski s table, iako sam se pripremio na nešto tipa 'ima dvije crte gore, jedna u sredini pa kvadratić dolje, ma izgleda kao slon koji pleše', već samo trebam prstom pokazati na koju je stranu okrenuto slovo M – dolje, gore, lijevo ili desno), odabrani su okvir i stakla i ova druga postavljena u ovo prvo. Gdje drugdje na svijetu možeš dobiti gotove naočale sat vremena nakon što si ušetao u trgovinu i to još za trećinu cijene u Hrvatskoj? Samo u Kini. A s obzirom da je sve 'made in China', nadam se da nisu kancerogene...
Chengdu je vrlo star grad. Osnovan je 316. godine prije Krista i od tada je vidio uspone i padove popriličnog broja kraljevstva ili dinastija. U vrijeme dinatije Han (25.-220.) grad je bio vrlo važna postaja na tzv. južnom putu svile i tako je sudjelovao u «svilenoj» trgovini između Istoka i Zapada. U vrijeme dinastije Song (960.-1127.) Chengdu je počeo prvi na svijetu tiskati papirni novac. Danas je peti grad Narodne Republike i kraljevstvo smoga. Poput svih velikih kineskih gradova i zrak u Chengduu je dozlaboga onečišćen da se na trenutak moram zaustaviti ne bih li uhvatio koju rijetku molekulu kisika. I dobro se iskašljao. Smog «guta» nebodere pa tako stojeći na ravnoj aveniji i gledajući u daljinu, vidim nejasne obrise tek dvjestotinjak metara udaljenih nebodera. Kineska klasika. A još jedna kineska klasika, barem što se tiče Chengdua, je promet u kojem, vjerovali ili ne, sudjeluju električni skuteri. Naravno, ulice su prenatrpane automobilima, od kojih su mnogi još uvijek krntije, ili gradskim autobusima, no većina stanovnika obavlja svoje svakodnevne djelatnosti ili na biciklu ili, češće, na električnom skuteru. Ima i električnih skutera koji, poput mog doma, posjeduju pedale i neka su vrsta hibrida električnog bicikla i skutera. U cijelom danu promatrajući ta tiha prometala, uočavam i tek dva skutera na benzin. Preferiranje električnih skutera nad onim benzinskim volio bih reći da je početni primjer kineskog ekološkog osvješčivanja. Nažalost, razlog je posve drugi – struja je u Kini daleko jeftinija od benzina.
Chengdu često nazivaju i gradom parkova. I s razlogom. U ovom gradu ne moraš hodati dugo, možda tek petnaestak minuta, i naići ćeš na neki park. Parkovi su u Kini središta društvenog života. U Chengduu mnogi su budistički hramovi, poput Wenshu hrama iz doba dinastije Tang ili Zhaojue hrama iz 7. stoljeća, okruženi lijepo sređenim parkovima s puteljcima, sjenicima, jezercima i otvorenim površinama poput livada za piknik ili popločenih malih trgova za razne društvene aktivnosti. Parkovi su odličan prozor u Kinu običnih ljudi. Dok šećem glavnim gradskim parkom koji nepretenciozno nosi ime Renmin Gongyuan, ili Narodni park, promatram ljude u ležernoj šetnji: mladi parovi, tročlane obitelji, bake i djedovi s unučadi, pokoji samotnjak poput mene. Drugi su unajmili čamce i veslaju po mutnom umjetnom jezercu obavijenom smogičastom sumaglicom. Treći na nekoliko mjesta na otvorenom na improviziranim karaokama testiraju svoje glasovne (ne)mogućnosti. Četvrti na malom trgu pokušavaju plesati, a zapravo se većina tek očajno razbacuje svojim udovima. Jako jako je daleko to od dobrog pjevanja ili plesa, ali u tome nije poanta. Poanta je dobro se zabaviti i družiti. Neki igraju badminton, neki mahjong, a jedan starček sedamdeset ili osamdesetgodišnjak pred velikim obeliskom posvećenom borbi protiv korupcije (da, u zemlji u kojoj je 'poklon' uobičajena pojava postoji spomenik antikorupcijskoj borbi) velikim kistom umočenim u blato na podu piše kineske znakove. Mnogi piju čaj i u gotovo svim čengduovskim parkovima postoje male čajane. Tradicija ispijanja čaja u Chengduu stara je 1300 godina i to je u ovom gradu vidljivo na svakom koraku: njegovi stanovnici hodaju uokolo s malenim prozirnim termosicama, često hrđavih poklopaca, punima žuto-zelenkaste tekućine u kojoj plivaju zeleni listići čaja. Onda će stati i s užitkom glasno srpnuti tu često nevjerovatno vruću tekućinu. Ono što se u Narodnom parku ne vidi jesu slobodni govornici. Ovo nije londonski Hyde Park gdje se bilo tko može popesti na stolicu i početi propovijedati. Ovo je ipak, unatoč svemu, komunistička Kina.
A da je komunizam i dalje glavna i jedina «religija» ove najmnogoljudnije zemlje svijeta svjedoči i dvadesetak metara visok betonski kip Mao Tse Tunga na glavnom trgu koji nosi njegovo ime. Mao se vjerovatno lijepo okreće u svom grobu tj. mauzoleju tamo u Pekingu kada se ugase svijetla i posljednji turist otiđe kući, poput janjca na ražnju – oko njegova trga u Chengduu mjesto su našli McDonalds, KFC, Starbucks, Dico's (lokalna varijanta fast fooda), ali i Gucci, Burberry, Armani... Nekoliko ulica niže pješačke su shopping ulice još jedan primjer rastućeg kineskog konzumerizma i kapitalizma u kapitalističkoj, oops mislio sam reći komunističkoj, Kini. Louis Vuitton, where are you? Ah da, odmah tu iza ugla!

DAN 60, 23.01.2011. – Ta divna stvorenja (Chengdu, pokrajina Sečuan, Kina)

Jutra su u Chengduu jako hladna. I mumificirano, tijelo se grči. Ruke zebu kroz rukavice. Obično to traje do otprilike jedan popodne kada se temperatura podigne za koji stupanj i postane puno ugodnije. Sunce se vidi tek kao mala narančasta kuglica kroz sve nakupine oblaka i smoga. Čovjek u njega može direktno gledati bez sunčanih naočala i neće morati skrenuti pogled.
Malo prije osam, dok se tek počinje daniti, uskačem s nekolicinom drugih kolega putnika u kombi. On nas preko grada i još desetak kilometara dalje vozi do najpoznatije atrakcije Chengdua – Centra za razmnožavanje panda. Iako se panda, koja pripada porodici medvjeda, u kineskoj literaturi spominje po prvi put prije tri tisuće godina, zapadni je svijet s ovim divnim stvorenjima upoznao tek 1869. godine francuski prirodoslovac Pere Armand David. Kao ugrožena životinjska vrsta, panda u divljini živi tek na pet planina između pokrajina Sečuan, Shaanxi i Gansu. Zbog uništenja njihovog prirodnog staništa u kojem pande ovise o bambusu kojim se gotovo isključivo hrane, pandi je prijetilo izumiranje. Sve aktivnije kampanje za pomoć pandama pokrenute od strane raznih zapadnjačkih organizacija potaknule su kineske vlasti, vidjevši one u tome naravno i vlastitu novčanu dobit, da i same krenu u kampanju očuvanja ove životinjske vrste. Lovokradicama su nametnute oštre kazne – za ubijenu pandu propisana je i smrtna kazna. Centar za razmnožavanje panda u Chengduu je jedan mali korak ka očuvanju ove vrste. Iako se pande izrazito teško razmnožavaju u zarobljeništvu, ovaj je centar imao uspjeha i danas u njemu živi oko pedeset što crvenih što velikih panda. U divljini se procjenjuje da ih ima oko tisuću.
Iako centar izgleda kao malo veći zoo s panda suvenirnicama kojih je više od pandinih govana, ovo je ipak hvale vrijedan pothvat. Tko želi prisniju interakciju s pandama, može se uključiti u sustav volontiranja.
Između devet i devet i trideset ujutro je vrijeme kada se pande gozbe bambusom. Potom spavaju. Pa se opet gozbe. I opet spavaju. Žderanje i spavanje rutina je ovih životinja. No, pande za razliku od svojih većih medvjeđih rođaka ne spavaju zimski san. Postoje dvije vrste panda: crvena panda je puno manja i s dugačkim repom, izgleda poput malo veće lisice; velika panda, crno-bijele boje, kao odrasla dostiže tek otprilike polovicu veličine odraslog medvjeda. Bebe su nestašne poput malih đukela.

Pitate li bilo kojeg Kineza što valja napraviti za boravka u Chengduu, devet od deset će odgovoriti da treba probati sečuanski hotpot. Sečuanci će nadodati da je Sečuan gastronomska metropola Kine. Ljuta gastronomska metropola Kine. Korištenje čili papričica u hrani je doista prekomjerno i miris ljute sečuanske hrane dobrano se širi iz restorana i zalogajnica na ulicu. A kad si u Rimu... I tako ja, oboružan papirićem na kojem mi je Sarah iz hostela kineskim znakovima napisala 'less spicy', odlazim u vrijeme ručka u pohod na sečuanski hotpot u zalogajnicu koju mi je ona preporučila. Hotpot je zapravo velika posuda s mesom i raznim povrćem i, naravno, popriličnim brojem čili papričica kuhanim s dosta ulja. Jede se uz rižu i, u mom slučaju, uz litru i pol juicea od naranče. Termin 'less spicy' očito u ovoj pokrajini ne postoji u rječniku i moj hotpot je toliko ljut da mi ne samo suze oči, teče nos, peku usnice, nego i osjećaj hladnoće odmah nestaje. Kao i litra i pol onog juicea od naranče.
Poslijepodne provodim na WC-u izbacujući iz sebe svu tu tekućinu koju je bilo neophodno potrebno popiti. Dobro, između odlazaka na WC našlo se vremena i za još koju šetnju čengduovskim parkovima u kojima je i danax šareno. Mora se priznati da su Kinezi zaista hrabri kada na ovakvoj hladnoći i smogu radije vrijeme provode vani, nego u svojim kućama. U jednom od parkova nalazi se i mauzolej Wang Jiana (847.-918.), generala koji je 907. godine postao carem, a svoju je prijestolnicu imao upravo u Chengduu. Ovo je jedini mauzolej u Kini koji se nalazi iznad zemlje, a važan je zbog vanjskog sarkofaga čije su strane ukrašene reljefima 24 glazbenica,od kojih svaka svira na drugom instrumentu. To je najstariji sačuvani prikaz jedne glazbene trupe u Kini i izvor za proučavanje povijesti kineske glazbe.

DAN 61, 24.01.2011. – Napokon u vlaku (iz Chengdua, pokrajina Sečuan, za Xian, pokrajina Shaanxi, Kina)

Točan kao urica, vlak broj K880 za Xian napušta željeznički kolodvor u Chengduu u 09:50. Tračnice ukupne dužine 1014 kilometara odvest će me najprije prema sjeveru pokrajine Sečuan, zatim će naglo skrenuti na istok, ući u pokrajinu Shaanxi i onda još jednom naglo skrenuti, ovaj put na sjever prema Xianu. Da nije ovog cikcak kretanja vožnja bi vjerovatno trajala upola kraće. Ovako ću u vlaku provesti ukupno devetnaest sati i tridesetpet minuta. Ako sve prođe po planu.
Suprotno mojoj viziji sporog vlaka, K880 je novi i moderni vlak. Izgleda svemirski, kupe s mekim ležajevima nalik je na kabinu aviona, a tu je i LCD televizor u svakom kupeu na kojem se vrte glazbeni spotovi i filmovi. Vlak je dijelić buduće Kine teleportiran u sadašnju Kinu i daleko je od onih tandrkala koje sam koristio prije četiri godine. Jedina spona s tim tandrkalima je stolić na kojem je onaj industrijski stolnjak s logotipom Kineskih željeznica i plastičnom crvenom ružom u vazici koja stoji na njemu.
Ima nešto posebno u vožnji vlakovima. Nostalgija za prošlim vremenima kada je putovanje bilo sporo, kada je ono bilo više užitak, a manje rutina. Nostalgija za vremenom prije pojave jumbo jeta i velikih prekooceanskih kruzera.
A vožnja Kineskim željeznicama posebno je iskustvo za ljubitelje putovanja vlakom, gotovo poput iskustva vožnje Indijskim željeznicama. Čitajući Simona Winchestera i njegov putopis «The River at the Centre of the World» došao sam do zanimljive informacije – prve tračnice u Kini postavili su stranci. Točnije, Britanci. Britanska tvrtka Jardines, Matheson & Co. je u 1860-tima, u skladu sa svojim trgovačkim interesima na Dalekom istoku, odlučila postaviti prve tračnice u Kini. Odabrana je okolica Šangaja gdje je već tada živio popriličan broj podanika engleske krune eksploatirajući prirodna bogatstva Kine i njene stanovnike. No, za taj pothvat bila je potrebna suglasnost kineskog Dvora. Vlasti u pekinškom Zabranjenom gradu nipošto nisu htjele dopustiti da im se stranci tj. barbari još više miješaju u domaće stvari pa se takve molbe uporno odbijane. Godine 1865. Jameson, Matheson & Co. tajno je krenuo u postavljanje prvih tračnica. Posao je prekinut dvije godine kasnije i ponovno započet 1872. Tračnice su u konačnici bile duge tek nekoliko kilometara, između njih je razmak bio tek 76 centimetara, a na njih su postavljeni malena lokomotiva i vagoni koji su izgledali liliputanski. U promet je pruga puštena 1876. godine. Isprva su Kinezi bili veoma nepovjerljivi prema «vražjim vagonima» kako su nazivali vlak s obzirom na paru i zvukove koje je ispuštao, no vrlo brzo je broj putnika porastao i nekih 187,000 putnika je koristilo ovaj vlak u prvoj godini poslovanja. Ali već sljedeće godine vlak je usmrtio jednog Kineza, vlasti u Pekingu su čule za tajnu željeznicu i Qing Dvor je naredio da se pruga razmontira.
Današnje Kineske željeznice ili Zhongguo Tielu daleko su evoluirale od tih prvih par kilometara tračnica u okolici Šangaja. Danas tračnice pokrivaju gotovo čitav prostor Kine, vlak je pred koju godinu došao i do Lhase u Tibetu, a grade se i nove. Današnja Kina ima gotovo 80,000 kilometara postavljenih tračnica.
Sa mnom u kupeu jako udobnog vlaka je srednjovječni Kinez Hrk A Lo, njegov brat Hrk A Lo Dva, te mlada majka s hiperaktivnim, ali dragim djetetom od četiri-pet godina. Ova prva dva vrlo brzo počinju zajedničkim snagama intonirati novu hrkačku himnu Kineskih željeznica.
Krajolik je veoma deprimirajući. Cijelim putem pogled kroz prozor otkriva smog i oblake, prljave rijeke i potoke, zapuštena polja jer je ovdje na sjeveru puno hladnije nego u Yunnanu pa u zimskim mjesecima ništa ne raste na zemlji, neugledna sela. Kroz prozor sve je samo sivo i smeđe. Boje u tragovima daju samo crveni crijepovi na krovu svake tridesete kuće. Ostali krovovi su sivi. Kuće izgledaju zapušteno i djeluju poput betonskih kutija. Nestaju one tradicionalne kućice koje sam viđao po Yunnanu i južnom Sečuanu.
Nekih pet i pol sati od Chengdua, u Hanzhongu napušta nas mlada majka s djetetom i ja ostajem sam u društvu gospode Hrk A La. Odlučujem se na trenutak maknuti od nove himne Kineskih željeznica i odlazim jesti u restoran vagon. Ondje prolazim još i gore. Naručujem govedinu s paprikom, istu dobivam, ali iz konzerve, nepodgrijanu, istresenu direktno na tanjur kao da daješ jesti svojoj đukeli, a ne uvaženom putniku. I prekuhana riža koja se očito kuhala zadnjih par sati od našeg polaska iz Chengdua. Očajna hrana čak i za željezničke standarde. Sada čekam da se moj želudac pobuni po prvi put na ovom putovanju.
Čini se da sam jedini stranac na vlaku. Kako je niska sezona, malo stranaca putuje po Kini. Viđam ih tu i tamo po hostelima ili na izletima poput onog jučer u Centar za razmnožavanje panda u Chengduu. Ali od mog dolaska u Kinu, svaki put kad krenem na put uvijek sam jedini stranac u busu, vlaku, kamionu... Zar su ovi drugi usavršili umijeće teleportiranja?! Nije me briga i nije važno. Često se osjećam kao da je Kina tu samo za mene i onih milijardu i tristomilijuna Kineza...

DAN 62, 25.01.2011. – Terakota vojnici (Xian, pokrajina Shaanxi, Kina)

Točan kao urica K880 u 05:25 ulazi u Xian. Željeznički kolodvor je već pun ljudi. Jedni dolaze, drugi odlaze. I kako to obično biva u zemljama u razvoju, većina putnika umjesto torbi vuče plastične vreće i kartonske kutije. Hladno je, tek koji stupanj iznad nule, ali bio sam pripremljen i za gore. Vremenska prognoza za Xian govorila je da bi grad mogao danas osvanuti u minusu. No, očito to se dogodilo nije.
Izlazak iz željezničkog kolodvora i odmah sam pred zidom. Visoko iznad mene uzdižu se gradske zidine Xiana. Izgrađene u vrijeme dinastije Ming 1370. godine, ove dvanaest metara visoke zidine u obliku pravilnog četverokuta zatvaraju nešto što Kinezi nazivaju «starim gradom». Ukupna duljina im je četrnaest kilometara i moguće je napraviti puni krug šečući po njima. Točno ispred željezničkog kolodvora otvoren je veliki prolaz s lukovima ne bi li autobusi, automobili, motocikli, rikše i tko zna koje još prometalo mogli ući i dovesti putnike do kolodvora ili iste s kolodvora odbaciti u grad. Nisu to gradska vrata. Sjeverna vrata su kilometar niže. Ovo je jednostavni otvor, rupa u zidu, koji su Kinezi odlučili prilikom obnove probiti ne bi li si malo rasteretili promet kroz četiri službenih gradskih vrata. Upoznat već s načinom kako Kinezi «obnavljaju» svoje građevine, ovo me više uopće toliko ne iznenađuje.
Xian je nekada bio krajnja istočna točka čuvenog Puta svile. Odavdje je svila, čiju su proizvodnju dugo vremena Kinezi bili ljubomorno čuvali sve dok dva nestorijanska svećenika oko 550. godinu nisu svilene moljce prokrijumčarili u Bizant i predstavili ih caru Justinijanu, kretala na dug put na Zapad. I ne samo svila: kineski porculan i čaj također. I još mnogo drugih stvari koje Europa nije poznavala. No, svila je imala prioritet. Prvo ime pod kojim se na Zapadu vodila Kina bilo je Seres, od latinske riječi serica, što znači svila. Priče kažu da uspon i pad vlasti u Rimu ovisio o trgovini svilom. Rimljani su dugo vjerovali da svilene niti rastu na drveću. Tolika je bila potražnja za svilom u Rimu, nosili ju je i stari i mladi, i muško i žensko, da je ispraznila državnu blagajnu. Car Kaligula, priče kazuju, volio se odjevati u svilenu odjeću pa je u nekim izvorima poznat i kao Seraticus ili Svileni. Unatoč tome što je 14. godine naše ere rimski Senat čak zabranio da se muškarci odjevaju u svilu. U Kini dinastije Tang svila je bila sredstvo plaćanja: porezi, kazne, ali i plaće državnih službenika plaćane su u svili. Naziv 'Put svile' zapravo je proizvod novijeg datuma. Njemački geograf Ferdinand von Richthofen je taj termin prvi put upotrijebio u 19. stoljeću nazivajući tako mrežu puteva između Istoka i Zapada kojom se trgovalo od 1. stoljeća prije Krista do 10. stoljeća. No, kao što sam rekao, ne radi se o jednom putu, nego o čitavoj mreži puteva. Stoga, ako baš hoćemo koristiti ovaj termin, onda bi točnije bilo reći 'Putevi svile'. A želimo li biti još precizniji, onda ćemo svilu iz tog termina posve izbaciti jer ona krivo implicira da se trgovalo samo isključivo svilom. Kao što sam rekao, karavane su prevozile uz svilu i čaj, kineski porculan, žad, zlato, vunu... I niti jedna karavana nije nikada prolazila čitavi put od tisuća i tisuća kilometara do Europe, već se trgovina odvijala u etapama. Svaka karavana prelazila je samo dio puta i roba je na kraju etape prelazila u ruke druge karavane. I tako dio po dio od Xiana do Carigrada i Rima. A svaki je posrednik putem povisivao cijene proizvoda da je na krajnjoj zapadnoj točki roba bila višestruko skuplja od početne cijene u Xianu. Nije onda čudo da je svila ispraznila rimsku državnu blagajnu.
A Chang'an, kako je Xian tada bio znan, uvelike je profitirao od te trgovine. Grad je bio mjesto sakupljanja umjetnika, pjesnika, redovnika, ratnika pa i careva. Chang'an je zasigurno bio čudesno mjesto. Nažalost, malo je sačuvanih dokaza tog zlatnog doba. Čovjek bi pomislio da se iza gradskih zidina krije stari grad. I u normalnom svijetu to bi vjerovatno i bilo tako. Ali ne i u Kini. Prolaz kroz onu rupu u zidinama dovodi me automatski lice u lice s McDonaldsom s lijeve i KFC-om s desne strane, a između njih prolazi višetračna, ravna avenija koja je već u ove rane jutarnje sate krcata vozilima. Mnoga su stara pa zrakom dominira aroma ispušnih plinova. Uzduž avenije nižu se komunistički blok do bloka te nešto malo modernije arhitekture stakla što je najčešće ili neki hotel ili shopping centar ili sjedište neke od banaka koje su preplavile Kinu. I sve u jednoj boji – sivoj. Kako se polako dani, smog postaje sve očitiji, što je i očekivano s obzirom da grad ima 4.3 milijuna stanovnika. No, neočekivano je da je baš sve sivo. Od smoga sve su građevine, kako one nešto starije, tako i one novije, poprimile lijepu sivu patinu. A da stvar bude još ironičnija, Kinezi su odlučili prestati boriti se protiv sivila pa su najnovije zgrade automatski izgrađene od sive opeke ili su im fasade ostavljene sa sivom bojom betona. Tako nema muke i uzaludnog posla pranja fasada u Xianu. Xian je tako od svilenog grada postao grad sivila.
S izuzetkom par hramova i džamija te tornjeva, zidine zatvaraju «stari grad» novijih građevina. Promatrajući ih teško bi se moglo reći da ovaj grad ima više od 2000 godina. Svatko bi rekao da je Xian grad koji je vjerovatno nastao u ono vrijeme kada se šjor Mao igrao arhitekta, znanstvenika, umjetnika, poljoprivrednika, političara itd itd. Bio je jebote svestran čovjek!
Ali čovjek koji je zaslužniji od šjor Maa za stavljanje Xiana na kartu bio je Qin Shi Huangdi. Ovaj je car 221. godine prije Krista Xian (Chang'an) proglasio prvim glavnim gradom ujedinjene Kine, brutalno ujedinivši čitav niz, nerjetko heterogenih, državica. I sve što nije bilo njegovo, uništavano je. Kada je umro, pokopan je u velikom mauzoleju, sat i pol vožnje od Xiana, zajedno s tisućama vojnika od terakote u prirodnoj veličini. Ne zna se njihov točan broj jer je većina još uvijek pod zemljom. Ovo, jedno od najvećih arheoloških nalazišta u Europi, otkriveno je relativno nedavno, tek 1974. godine, i to sasvim slučajno – lokalni farmer kopao je bunar, pronašao rupu s nekoliko razbijenih vojnika i, posve neočekivano za Kineza, umjesto da artefakte proda na crnom tržištu, upoznao je vlasti s otkrićem. Postoje dvije teorije o vojnicima Qin Shi Huangdija: jedna kaže da je car bio prestravljen od duša čije je smrti skrivio, a koje bi ga progonile u zagrobnom životu; druga teorija, koja je i prihvaćenija od strane većine arheologa, kaže da je Qin Shi Huangdi namjeravao nastaviti i u smrti vladati onako kako je vladao za života, za što bi mu bila potrebna velika vojska.
U ovo hladno jutro parking pred halama u kojima se čuvaju vojnici sablasno je pust. Nema autobusa paket-aranžmanaca, tek poneki automobil individualaca. KFC je neočekivano (ili za Kinu možda i očekivano) već i ovdje pronašao svoje mjesto, kao i čitav niz suvenirnica. Nekoliko vodiča besposleno čavrlja pred ulazom. Moja namjera je uzeti 'audio guide', ali ne znam da li je zbog niske sezone ili zbog kineske Nove godine ured (zapravo kontejner) za iznajmljivanje zatvoren. Naposljetku iz one grupice besposlenih vodiča biram jednog. Ili on bira mene. Kako god, dječarac u ranim dvadesetima pristojnog engleskog pokušat će u dva sata za mene «oživiti» vojnike.
Sve zasad otkrivene vojnike Kinezi su skupili u tri hale koje su «maštovito» nazvali 'Pit 1', 'Pit 2' i 'Pit 3'. Jedinica je najimpresivnija i ovdje se nalazi oko 6000 vojnika raspoređenih u dugim kolonama. Skoro svi gledaju ravno naprijed i svaki vojnik ima drugačije crte lica. Priča ide da su kipari radili vojnike prema pravim ljudima od krvi i mesa i da su u izradi morali biti jako oprezni. Ako se caru kip nije svidio, kiparu ode glava. Svaki od vojnika bio je oslikan živim bojama. Nažalost, danas se tek na nekolicini njih nalazi boje u tragovima. Razlog je oksidacija koja u roku od tri mjeseca nakon što se kip iskopa «pojede» boju. Stoga su Kinezi odlučili do daljnjega, dok se ne otkriju nove tehnike, ostaviti vojnike pod zemljom kao vrsta zaštite. Sama grobnica Qin Shi Huangdija nalazi se koji kilometar dalje, a vjeruje se da okolna polja još uvijek skrivaju nebrojeno mnogo vojnika. Arheolozi su čak prilikom iskapanja pronašli pod zemljom realnu maketu Chang'ana od prije više od 2000. godine s rijekama od merkurija. Vjeruje se da je sve što je veliki car posjedovao za života nad zemljom replicirao i pod zemljom.
Vojnici su impresivni. Detalji na njima oduzimaju dah i zaista je vrijedilo doći ovdje i smrzavati se u ovo hladno zimsko jutro u Hali 1, Hali 2 i Hali 3.
Nakon klasične šetnje po suvenirnicama (naravno da je i ovdje žad glavni igrač) na koju kineski vodiči obavezno povedu svoje piliće (a danas sam ja u ulozi pilića), pokušavam se ugrijati u čajani. Ovo je klasična turistička čajana i dječarac me suptilno pokušava ponukati da kupim koji kineski porculanski set za čaj ili kolekciju kineskih štapića za jedenje ili rinfuzo čaj... Nema šanse. Ovdje sam samo da se ugrijem uz šalicu čaja. Biram oolong. Okusa je onako kako i zvuči. Ali čini se da je bogat vitaminima C i E, a i navodno poboljšava vid, smanjuje tjelesnu težinu i obećaje dugovječnost jer djeluje kao antioksidans. Svo troje ne bi mi škodilo. Šalica ovog zadovoljstva ispraznila mi je novčanik za 30 renminbija.
Poslijepodne u centru Xiana, ne mogu se prestati čuditi trima stvarima: 1) koliko ima KFC-a, McDonaldsa i Dicosa; 2) koliko ima shopping centara sa skupocjenim markama tipa Louis Vuitton, Dior i Armani; 3) supermarketu u kojem 480 grama Mozart kugli stoji, ni manje ni više, 570 kuna!!! Rafaello i Rocher su također na cijeni – mala kutijica vrijedi nekih 100 kuna. Ja se na kraju odlučujem za 240-gramsko pakovanje Snickersa - za 20 kuna. Pitam se koje obijesne duše troše ovolike pare na ove stvari?! Znam da u Kini ima oko 300 milijuna duša koje se mogu nazvati srednjom klasom ili čak višom klasom, i njihov je broj u neprestanom porastu, ali što je previše, previše je. Na ovo mogu samo nadovezati priču o velikom divljanju cijena ulaznica u razne lokalitete. Uzmimo primjerice današnje vojnike od terakote. U Frommersu, izdanje 2010., stoji da je ulaznica 90 renminbija u visokoj, a 65 u niskoj sezoni. Međutim, cijena je sada jedinstvena – 110 renminbija! Zatim gradski muzeji i hramovi, koji najčešće ni nisu ništa posebno, traže između 35 i 80 renminbija za upad. Kuna je tu negdje. Uglavnom, sve cijene u Frommersu 2010. sada su u 2011. godinu išle gore za 20 do 30%. I tako iz godine u godinu. Sjećam se pagoda u Daliju za čiji su razgled izvana tražili preko 100 kuaija (kolokvijalni naziv za renminbi), dok je njihova cijena prije samo pet godina bila 10. Rješenje je jednostavno – bojkotiranje. Bojkotiram ulaz u većinu lokaliteta. Neka muzu druge. Možda onih svojih 300 milijuna bogataša koji također plaćaju istu cijenu jer je Kina odavno ukinula sustav dvostrukih cijena (jedne za domaće, druge za strance) kakav još uvijek postoji u npr. Indiji, Burmi i Tajlandu.
Uspio sam danas dobiti i karte za dalje. Od Xiana direktno do Pekinga svi vlakovi su rasprodani zbog kineske Nove godine. A onda, gledajući kartu Kine, sinula mi je ideja da bih do Pekinga mogao doći preko Hohhota na sjeveru. Tko uopće usred zime putuje na sibirski hladan i rijetko naseljen sjever? I imao sam pravo. Bez problema u ruke mi ulijeće karta u spavaćim kolima do Hohhota te druga, dan kasnije, iz Hohhota za Peking. Nisam namjeravao ići u Unutrašnju Mongoliju, ali ovaj «mali» detour možda i nije tako loš. Dalje za Harbin na krajnjem istoku Kine, blizu granice s Rusijom, jedva jedvice pronalazim kartu na dnevnom vlaku, ali tek za 02.02. Što znači da moram ostati u Pekingu puna tri i pol dana. Što znači gubitak vremena jer u Pekingu sam namjeravao ostati upola toliko. Ali što je, tu je. Barem se krećem...

DAN 63, 26.01.2011. – Kad stari grad nije tako star (Xian, pokrajina Shaanxi, Kina)

Za danas su prognozirali snijeg u Xianu. Kažu da već neko vrijeme imaju hladnoću, ali da snijeg ove zime kasni i da ga još uvijek nema. Pogled kroz prozor otkriva da ga nema ni danas. Ali hladnoća je tu.
Šečući starim gradom Xiana onako bezveze, bez nekog posebnog plana, teško će onaj koji obavlja ovu za tijelo dobru aktivnost naići na neku staru građevinu bez da zna gdje točno da šeće. Pa i tada je vrlo vjerovatno da će se izgubiti u nekoj od novih uličica punih suvenirnica i promašiti neko staro zdanje koje su vješto sakrili novi blokovi. Dobro, teško da se može promašiti Toranj sa zvonom i Toranj s bubnjem. Oboje prije izgledaju kao nekakvi hramovi, nego tornjevi. Ovaj prvi danas služi kao središnji kružni tok u gradu i oko njega se dnevno okrene na tisuće vozila sa svojim ispušnim plinovima. Ovaj drugi, par stotina metara niže, služi kao fasada za još jednu od novih uličica sa suvenirnicama gdje su trgovine izgrađene u nekakvom pseudokineskom stilu, a zapravo nedvojbeno u klasično kineskom kičstilu. Oba tornja izgrađena su u 14. stoljeću i obnovljena u 1700-tima. Ovaj sa zvonom zvonio je svaki dan označavajući izlazak sunca, dok je «bubnjar» označavao zalazak istog.
Iza Tornja s bubnjem nalazi se šjanska muslimanska četvrt. Neki kažu da su Hui (kineski muslimani) ovdje došli u 7. stoljeću. Drugi da se nisu ukorijenili sve do dinastije Ming. No, današnja muslimanska četvrt Xiana labirint je uskih uličica (i suvenirnica) koje nevjerovatno podsjećaju na one u Kairu, Damasku, Marakešu ili bilo kojem drugom muslimanskom gradu na svijetu. Većina štandova, osim suvenira, prodaje hranu i, kako to uvijek biva u muslimanskom svijetu, većina su slatkiši. Čovjek bi pomislio da su, s obzirom da Kinezi nisu veliki ljubitelji šećera i njihovi slatkiši teško da se mogu nazvati slatkišima, Hui slatkiši manje slatki. Krivo. Slatkiši Huija ne sadrže ništa manje šećera, meda, orašastih proizvoda i kandiranog voća od onih njihove muslimanske braće u dalekom Egiptu, Siriji ili Maroku. Uz slatkiše izložene su smrznute iznutrice nekih neidentificiranih životinja, bubrezi, jetra, cijela trupla... Nisu namjerno smrznuti. Jednostavno je vani toliko hladno da se bilo što što stoji duže na zraku automatski smrzne. Inače bi vjerovatno kao u Egiptu, Siriji i Maroku muhe imale svoju gozbu.
Muškarci na glavama nose muslimanske kapice. Ženske glave prekrivene maramama. Opet bi pomislio da se nalaziš negdje u Arabiji. Ali kada se skoncentriraš, vidiš da su svi kosooki i da tu nešto ne štima. Mi na Zapadu svi imamo jednaku viziju muslimana (terorista). Muškarci tamnije kože, brkovi ili brada, arapske crte lica. Žene zamotane do zuba. Ovdje u Kini se ta naša vizija razbija na tisuće komadića poput ogledala. Ima i muslimana koji izgledaju drugačije.
Upijajući slike i mirise šjanske muslimanske četvrti skoro sam zaboravio zašto sam uopće ovdje i došao. Vidjeti džamiju. Teško ju je pronaći u tom labirintu ulica, ali jednom kada prelazim njen prag, preda mnom se otvara jedna od najvećih džamija u Kini koja izgleda vrlo čudno i opet potpuno drugačije od zapadnjačke vizije džamije. Doima se više kao kineski hram, nego džamija. Pagoda ovdje, pagoda tamo. Minaret ne izgleda kao minaret, već kao malo viša pagoda. Prostorija za molitvu je jednostavna četvrtasta građevina u kineskom stilu. Nema polumjeseca na vidiku. Natpisi na arapskom pismu svedeni su na minimum. I tek kada te u prolazu očeše kosooki musliman s muslimanskom kapicom na glavi, shvaćaš da si ipak u džamiji. Šjanska džamija vjeruje se da je izgrađena još u 8. stoljeću, ali njen današnji izgled je iz vremena dinastija Ming i Qing.
Xian ima i nekoliko budističkih hramova i pagoda. Većina se nalazi izvan gradskih zidina i bilo bi ih lijepo pogledati da svaka upad ne naplaćuje od trideset kuna naviše. Odlučujem se samo za jednu. A ako putnik u Xianu želi vidjeti samo jedan hram ili pagodu, onda je to definitivno Pagoda velike guske. Vidite kako Kinezi ponekad mogu biti maštoviti! Ova pagoda od sedam katova dovršena je sredinom 7. stoljeća kako bi udomila budističke sutre koje je veliki redovnik-putnik Xuan Zang donio sa svog puta po Indiji. Jedan od velikih kineskih putnika i istraživača. Njegov kip diže se ispred pagode. Ulaz u kompleks se naplaćuje i naravno već nekoliko renminbija više od cijene navedene u Frommersu. Za razgled izvana. Želi li netko Velikoguščju pagodu pogledati iznutra, treba iskeširati dvostruko. Oko šesdeset kuna. Baš su gulikože ovi Kinezi! Bojkotiram ulaz u pagodu.
Večer ostavljam za gradske zidine. Bez obzira što je dio moderno obnovljen, zidine ipak djeluju impresivno. I šetnja ili vožnja bicikla po njima jedan je od najvećih doživljaja prilikom posjete Xiana. Da, dobro ste pročitali – vožnja bicikla. Svi vi koji na spomen zidina odmah pomislite na one naše dubrovačke ili stonske i počnete se češati po glavi tipa 'Kako je moguće voziti bicikl po zidinama s toliko stepenica?', relax. Šjanske zidine su posve ravne, nema stepenica, i široke nekih dvadesetak metara što je savršena pista za biciklistički Formula 1. Ili Tour de Xian. Nažalost, ured za najam bicikla zatvara se prije očekivanog vremena i moram se požuriti. Imam svega trideset minuta za vožnju do jednog od uglova ovih četvrtastih zidina. Mogao sam ja unajmiti bicikl i u hostelu, ali onda treba doći do zidina. Treba voziti po kaotičnim ulicama Xiana. A u zemlji u kojoj svi imaju prednost u prometu (osim pješaka, pa čak i na pješačkom prijelazu – tu se igra brutalni Carmagedonn), ne bih se volio naći na cesti vozeći bilo koje prijevozno sredstvo. A posebice lagani bicikl. Svi pokušavaju pronaći i malo praznog mjesta ne bi li se pokušali provući. Ucrtane trake na kolniku za Kineze su samo zgodni crteži jer nitko na njih ne obraća pažnju. Tamo gdje su dvije trake, napravljene su tri kolone. Tamo gdje ih je tri, već je četiri ili čak pet kolona. I to je kineski sustav. Policija često stoji na raskršćima i ne obazire se uopće. A mnogi se ne obaziru ni na semafore. Oni su tu kao zgodne šarene lampice. A svi znamo kako kosooki vole sve što svjetluca! I da ja u tom kaosu, u zemlji s najviše smrtnih slučajeva u prometu na svijetu, vozim lagani bicikl (razmislio bih da li bih vozio i oklopnjak) ne dolaze u obzir.
Vožnja po gradskim zidinama pak je druga priča. U kasno poslijepodne-ranu večer zidine su puste i zaista mogu pustiti kočnicu i uživiti se u ulogu biciklističkog Schumachera. Barem do onog trenutka kada se moj raskliman i na mjestima iskrivljen bicikl nije opasno, i s upozorenjem da se ne zajebavam na kineskom biciklu, zanjihao. Tada odlučujem usporiti.
Pola sata kasnije vraćam bicikl nakon jedne od neobičnijih vožnji u mom životu (gdje drugdje možeš voziti bicikl po gradskim zidinama?!) i krećem pjege po zidu. Za puni krug od 14 kilometara nemam vremena. Ali zato bih mogao jedva ugurati polukrug tj. šetnju od južnih do sjevernih vrata. Kako se sjeverna gradska vrata zatvaraju u sedam, moram se požuriti. Kako polako pada noć, duž zidina pale se crveni kineski lampioni. Njih na stotine. I osmatračnice su prekrasno osvjetljene. Unutar zidina sivi se «stari grad». Izvan zidina sivi se novi grad i visoki neboderi koji zajedno s kaotičnom prometnicom obavijaju poput hobotnice šjanske gradske zidine. Na trenutak zastajem kod zapadnih vrata – odavdje su svila i drugi kineski proizvodi kretali na dug put prema Zapadu. Ovo je bila početna točka tzv. Puta svile. Na zidinana ja sam sam. A biti sam u zemlji u kojoj definicija osobnog prostora ne postoji, zaista je rijetkost. U pet do sedam kroz još uvijek odškrinuta sjeverna gradska vrata spuštam se sa zidina.

DAN 64, 27.01.2011. – Idemo na sjever (iz Xiana, pokrajina Shaanxi, za Hohhot, pokrajina Unutrašnja Mongolija, Kina)

Čovjek bi krivo pomislio da nitko ne putuje u Hohhot usred zime. Ja sam to krivo pomislio prije dva dana kada sam kupovao kartu. Kartu sam naposljetku dobio, ali u krcatom vlaku gdje se osobni prostor mjeri u centimetrima, ako ne i milimetrima. «Gdje će ova masa usred zime na sibirski sjever?!», pitanje je kojim razbijam glavu dok čekam ukrcaj na vlak koji će me za 16 sati dovesti u Unutrašnju Mongoliju, pokrajinu koju nisam namjeravao posjetiti, ali zbog koje me sada, dok čekam vlak, obuzima neko čudno uzbuđenje.
S obzirom na količinu slikovitih imena kojima Kinezi krase sve i svašta, čovjek bi pomislio da bi se ona mogla izmisliti i za vlakove. Primjerice ovaj vlak iz Xiana za Hohhot mogao bi se zvati «Pustinjski vjetar» ili «Mongolski nomad» ili jednostavno «Džingis kan Express». No, vlak koji svakodnevno u 15:03 sati kreće iz Xiana na 16-satnu odiseju do Hohhota zove se – K1674. Komunistička učinkovitost – zašto vlakovima davati imena ako mogu imati jednako tako učinkovite slova i brojke?!
Najbolja karakteristika kineskih vlakova je da su iznimno točni. Pa čak i kada vozni red kaže da vlak polazi u čudnih 15:03, on kreće na vrijeme, točno u minutu. Za razliku od K880 (sad se pitate koji mu je kurac to vlak; vidite da se u brojkama ipak čovjek može izgubiti; i ne bi li bilo bolje nazvati K880 «Pandina šapa Express»), K1674 stariji je vlak. Odradio je sigurno koja dva, ako ne i tri, desetljeća. Vagon s tvrdim ležajevima vidio je bolja (i čišća) vremena. Ljudi se naguravaju ne bi li pronašli svoj ležaj. Nekolicina njih dogovara međusobnu razmjenu ležajeva. Do mene, na gornjem ležaju prekoputa, klinka od kojih dvanaest godina. Ispod nje njena majka. Klinka ne može ni prdnuti bez svoje majke. Cijelim putem (pa i duboko u noć) slušam «Mama, mama!». Pa onda silazi s gornjeg ležaja na ležaj svoje majke i sklupča se oko nje. Pa je sad gladna, pa žedna. Ne bih se iznenadio da ju majka još uvijek doji. Problem kineske politike jednog djeteta je što se stvara generacija razmaženih derišta. Ne postoje braća i sestre pa roditelji svom jedincu ili jedinici (uglavnom je općenito više muške djece, nego ženske jer su u Kini muška djeca još uvijek na cijeni) dopuštaju sve. Ova dvanaestgodišnjakinja idealan je primjer. U jednom trenutku oko jedanaest navečer na rubu sam da je pošaljem u kurac na lijeponaški (iako bih volio da me netko nauči ovu korisnu frazu i na kineskom), ali tada počinje drečiti beba (muška, naravno) od koje dvije godine na ležaju ispod. Starci su je kao mumiju odjenuli u crvenu tradicionalnu kinesku odjeću, jer je blagdansko razdoblje, a crvena boja vjeruje se privlači sve najbolje, da se čudim što se jadno stvorenje ranije nije pobunilo. Par ležajeva dalje puši se bez prestanka, iako je u vlakovima Kineskih željeznica zabranjeno pušenje na što upozoravaju naljepnice s prekriženim cigaretama na svakom ulazu i izlazu, ali koje očito Kinezi zamjenjuju za zgodne sličice, a teta službenica, odgovorna za naš vagon, ni da trepne. Vjerovatno i ona sama zapali negdje u svom sobičku, daleko od očiju javnosti, jer se pušenje od strane žena smatra jako neukusnim i primjer je lošeg obrazovanja. U Kini još uvijek stoga nisam vidio ženu s cigaretom. Moje kontemplacije tada prekida jedno sočno hračkanje. Hračak naravno završava na tepihu koji je ionako već pun ljuski bučinih sjemenki. I ja dajem svoj ambijentalni doprinos. Prdim s užitkom. Ako netko može pročišćavati svoja pluća i grkljane, trovati me najgorom vrstom cigareta, onda i ja imam pravo pročišćavati svoja crijeva.
Vani je sve više snijega kako vlak gazi prema sjeveru.

DAN 65, 28.01.2011. – Malo vuče na Mongoliju, ali... (Hohhot, pokrajina Unutrašnja Mongolija, Kina)

Volio bih reći da kada sam pogledao kroz prozor nisam vidio snijeg. Kažem, volio bih. Ali prozori vlaka su toliko zaleđeni da se čini da je vani pravi Sibir i ništa se ne vidi kroz njih. Kada napokon vlak staje, a vrata se otvaraju, snijega zaista nema, ali Sibir je zaista tu. Temperatura zraka je -11°C, ali iz Sibira dolaze hladni vjetrovi koji se probijaju do kostiju i osjećaj hladnoće je nevjerovatan.
Već sam pisao da je cijela Narodna Republika na pekinškom vremenu (još jedna Maova superideja) i da se stoga u zapadnim dijelovima države dani relativno kasno. Hohhot je blizu Pekinga, od njega je udaljen za tek malo više od 600 kilometara, i u ovo prehladno hohotsko jutro sunce već izlazi u sedam. Lijeno, ali sigurno. Još je i polumjesec tamo negdje na nebu.
Uzimam taxi do hotela kojeg sam pronašao preko Ctripa, najvećeg online rezervacijskog sustava u Kini. Jinlangang Conference Center tipičan je kineski hotel za male pare. 88 renminbija s uključenim doručkom. Malo sam skeptičan u pogledu ovog hotela i ne očekujem ništa više od čistog i udobnog kreveta.
«Jinlangang?», pitam taksista u nevjerici kada se taxi zaustavio pred zdanjem s recepcijom presvučenom lažnim mramorom i s lusterima od lažnog kristala. Ipak, izgleda veoma otmjeno.
Taksist potvrdno klima glavom.
«OK. Recepcija je ovakva, ali soba je onda živi krš.», okrećem priču u glavi.
Ljubazno osoblje koje ne zna ni riječ engleskog daje mi ključ sobe. Ubrzo otvaram vrata i nalazim se u sobi koja bi kod nas dobila tri zvijezdice superior. Nije loše za 75 kuna! Očito i Hohhot, kao i svi drugi kineski gradovi, ima višak hotelskih kapaciteta, a kako je još i niska sezona, jeftina cijena je očito jedini izbor kako privući goste i barem djelomično popuniti krevete. Hmm, jesu li čuli ovo naši hotelijeri?
Stavljam na sebe četiri sloja odjeće i dva para čarapa, podstavljene rukavice i kapu, i izlazim van. Hohhot u prijevodu s mongolskog znači «Plavi grad», vjerovatno nazvan tako zbog plavog neba koje se nalazi iznad nepreglednih stepa koje počinju odmah čim se napusti grad. Kinezi ga poznaju kao Huhehahote. No, Hohhot je relativno malen grad za kineske pojmove. Ima tek 1.14 milijuna stanovnika i, iako vidim da u predgrađima iz tvornica suklja gusti dim, nebo iznad grada je plavo. Napokon. Nema ni smoga. Nakon nekoliko dana sivila Chengdua i Xiana teško mi je sada priviknuti se na plavo nebo. Gledam ga kao što dijete gleda svoju najnoviju igračku. I sunce je izašlo. Ali ne pomaže nimalo. Osjećam se promrzlo. Ozbiljno razmišljam ne bih li na noge stavio i treći par čarapa, a na ruke preko ovih i skijaške rukavice. Hej, ima i jedna dobra stvar u svemu ovome – sva odjeća je na tebi pa je torba lakša i opet ima u njoj nešto praznog mjesta! Ako je sudeći prema Hohhotu, koji je na samo 1065 metara nadmorske visine, onda sam dobro učinio što sam odustao od zapadnog Sečuana i Qinghaija gdje se visine kreću između 3000 i 5000 metara. Mora da je tamo zaista katastrofično hladno. A tek Harbin! Trenutno je taj grad «nagrađen» s -25°C. Činim li uopće dobro što idem tamo?
Hohhot je za kineska poimanja stvari grad novijeg datuma. Osnovao ga je Altan kan tek 1557. godine kada je naredio izgradnju velikog tibetansko-budističkog kompleksa. Tibetanski budizam ima duge korijene u Mongoliji. Još je Kublaj kan u drugoj polovici 13. stoljeća pokazivao interes za tibetanski budizam, ali tek će za vrijeme Altan kana u drugoj polovici 16. stoljeća on zaista uhvatiti korijena. Altan kan je 1578. godine pozvao lamu Gelugpa sekte tibetanskog budizma (ili sekte Žutog šešira) Sonam Gyatsa i dao tibetanskom vođi novu titulu – Dalaj lama ('dalaj' na mongolskom znači ocean). Tako je čvrsto povezao dvije kulture. Tibtanski budizam vrlo brzo je pokorio Mongoliju. No, u 18. stoljeću mongolska plemena su nakon sjajnih stoljeća ponovno postala razjedinjena što su iskoristili carevi dinastije Qing i potpuno ih podjarmili. Politikom «razdjeli pa vladaj» Qingovci su veliku Mongoliju podijelili na dvije pokrajine – Unutrašnju i Vanjsku Mongoliju. Dok je Vanjska Mongolija, pod patronažom SSSR-a 1921. godine postala nezavisnom državom, Unutrašnja je Mongolija do danas ostala u kineskoj sferi tj. jedna od 22 pokrajine Narodne Republike Kine. I jedna od najvećih, a s obzirom na veličinu, i jedna od najrjeđe naseljenih. Čitava pokrajina ima tek oko 24.5 milijuna stanovnika i većina ih živi u njenom južnom dijelu, uz granicu s pokrajinama Shaanxi, Shanxi i Hebei. Ostatak je uglavnom pustoš tj. čuvene mongolske stepe. I dok je tibetanski budizam u nezavisnoj Mongoliji zbog jednog od težih oblika komunizma gotovo iščeznuo, a većina se stanovnika deklarira kao agnostici, u kineskoj Unutrašnjoj Mongoliji i nakon Maa i Kukturne revolucije on još uvijek diše. Možda ne punim plućima kao nekad, ali dva aktivna tibetansko-budistička kompleksa samostana u današnjem Hohhotu dokaz su novootkrivene religioznosti. Da Zhao i Xilitu Zhao i dandanas dom su za mongolske redovnike i šetnja tim samostanskim kompleksima otkriva nevjerovatne sličnosti sa samostanima u nekoliko tisuća kilometara udaljenom Tibetu. S kineskim karakteristikama što se najviše primjećuje u arhitekturi građevina koje malo više nalikuju na kineske hramove, nego građevine tibetansko-budističkog samostana. Unatoč tom kineskom doprinosu, tibetanske molitvene zastavice vijore se na vjetru koji molitve ljudi odnosi u nebo. Dvije žene, otprilike u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima, kruže oko stupe u smjeru kazaljke na satu, također prekrivene molitvenim zastavicama. Nekoliko vjernika okreće metalne molitvene kotače. Dva redovnika u tamnocrvenim redovničkim haljama s balkona središnjeg hrama puhanjem u rog pozivaju redovnike na jutarnju molitvu. Ubrzo je mjesto ispunjeno zvukom pjevanih molitva. I unatoč hladnoći ima ovdje nešto magično. Zatvaram oči i mogu se uživiti da sam u Tibetu. Onom Tibetu do kojeg ni u drugom pokušaju ne uspijevam doći.
Šetnja do gradskog parka otkriva mnoge sličnosti s drugim kineskim gradovima, Zhongshan Lu je ulica visokih nebodera i modernih shopping centara (ipak ne tako skupocjenih kao u Chengduu ili Xianu), ali na zgradama ima elemenata i tradicionalne mongolske kulture. Mnoge građevine završavaju šarenim kupolama koje izgledom podsjećaju na krovove jurti. Jurta je inače srednjoazijski naziv. Ovdje se taj tipičan šator nomada naziva ger. Neke su kupole ukusno postavljene, druge izazivaju salvu smjeha jer zamislite moderni neboder od stakla na čijem se vrhu nalazi šarena kupola mongolskog gera. Zapravo ne morate zamišljati – dođite u Hohhot! Osim ovih kupola, dokaz da je Hohhot u Mongoliji su i dvojezični natpisi. Gotovo sve je na kineskom i mongolskom. I dok su tajlandska i laoska pisma vitičasta, kinesko četvrtasto, mongolsko je pismo rebrasto. I piše se poput arapskog s desna na lijevo.
No, koliko god se Kinezi trudili prikazati Unutrašnju Mongoliju kao višejezičnu i multikulturalnu pokrajinu, stvarna slika je drugačija. Tek 15% ukupnog stanovništva ove pokrajine čine danas Mongoli. Mnogi još uvijek žive nomadskim načinom života na stepama. Ostatak su uglavnom Han Kinezi. U Hohhotu kažu da na svakog Mongola dođe devet Han Kineza.
Hohhot je grad širokih i ravnih avenija, poput većine kineskih gradova. No, za razliku od drugih, avenije ovog grada omeđene su drvoredima. Grane su sada otužno gole (ako se izuzmu svi oni lampinjoni i drugi svjetleći ukrasi zbog kineske Nove godine – čak ima i ukrašenih božićnih drvaca te slika Djeda Mraza!). No, u proljeće i ljeto grad mora biti ugodan za život. Sa zelenilom, bez smoga i plavim nebom iznad glava.
Gradski je park također ogolio. Voda se u jezeru smrznula na ovoj neljudskoj hladnoći. Ljudi kližu po jezeru. Nekoliko njih iskorištavaju debeli sloj leda i jezero koriste kao prečac, natovareni svakojakim vrećicama i kutijama. I ja stajem na led, ali nisam toliko hrabar da bih se udaljio više od metar-dva od kopna. Pod mojim nogama ledeni sloj ima barem između pola metra i metar debljine. Vjerovatno i više. Jezero je čvrsto zaleđeno i dok ovo danas nisam vidio, nisam vjerovao da se neko jezero može toliko zalediti.
A kako sutra imam cijeli dan na raspolaganju, volio bih škicnuti one mongolske stepe. Znam da je pakleno hladno i da tamo nitko ne ide zimi, ali kada sam već u Hohhotu... U jednoj neuglednoj trokatnici pronalazim ured CITS-a (China International Travel Service), državne putničke agencije. I u Lonely Planetu i u Frommersu piše da bi mi mogli pomoći. I mogli bi – za 600 renminbija. Pet minuta kasnije cijena pada na 500, ali još uvijek nisam ni blizu spreman platiti tu cifru za običan auto s vozačem do stepa i nazad. U hotelu mi kasnije daju još absurdniju cijenu – 1000 renminbija! Javni prijevoz do stepa i nazad je zimi jako nepouzdan, a kako sutra navečer imam vlak do Pekinga, do koje sam karte na jedvite jade došao, ne bih ga želio propustiti. Ne preostaje mi drugo, nego odustati od stepa i smisliti nešto drugo za sutra.
Navečer izlazim ponovno van na hladnoću. Još je hladnije. Mora da je oko -15. Odlazim na večeru u mongolski restoran koji drže Han Kinezi. Naravno. U Hohhotu je nemoguće pronaći mongolski restoran kojeg drže Mongoli jer je Mongola tako malo. A u šest navečer očito je teško pronaći i taksi. To je bilo gdje u Kini 'rush hour'. Počinje oko tri ili tri i trideset i traje do otprilike šest i trideset ili sedam. U to vrijeme možeš čekati i čekati na ulici i načekat ćeš se dok ti napokon ne dođe prazan taksi. Razlog je jednostavan – ljudi je puno, taksija malo na toliko njih, a cijena im je smješno niska da se svi voze u taksijima. Nikada nigdje u Kini za gradsku vožnju od deset-petnaest minuta nisam platio više od 15 do 18 kuna. Mogli bismo one naše zagrebačke taksiste koji se tuže na konkurenciju izvoziti u Kinu. Ovdje bi imali posla. Ah da, ne bi oni radili za sitniš. Ipak ta naša zagrebačka «gospoda» voli derati nas Hrvate!
Kada napokon, nakon propješačenih pola grada, dolazim u Ba Yan De Le Hai, santa sam leda i živčan i ljut. Raspoloženje malo popravlja odličan mongolski suan nai ili kefir, ponovno ga ruši nai cha (ili čaj s mlijekom nalik na tibetanski čaj od jakova putra, koji ima okus kao da se netko popišao u zdjelicu, pa onda to malo razrijedio vodom, i na kraju još hraknuo), ali naposljetku sve završava dobro s kao niurou ili govedinom na žaru.

DAN 66, 29.01.2011. – Little sheep, lets share together (Hohhot, pokrajina Unutrašnja Mongolija, Kina)

Oko deset probudila me buka petardi pod prozorom. Moja soba je točno iznad glavnog ulaza u hotel, na vrlo prometnoj ulici, pa se svako malo netko sjeti zapaliti koju petardu. Petarde su u vrijeme kineske Nove godine uobičajena stvar. Vjeruje se da će buka rastjerati zle duhove. Pogled kroz prozor otkriva krivce – dva tridesetikusur godišnjaka. Ali pred ulazom u hotel stoje poredana i četiri crna blindirana Audija. Audi je omiljeno prijevozno sredstvo glavešina kineske Komunističke partije. I ubrzo ona dva petardaša ulaze u dva od tih «autića» i kolona se širokom avenijom, ne mareći za semafore, brzinom svjetlosti udaljava od hotela.
Ubrzo nestaje interneta u sobi. Malo kasnije, kada izlazim van, lift je već olakšan za zeleni tepih koji je jučer krasio njegov pod, a danas je tu samo zeleni linoleum. Bome i portir na hotelskom ulazu također je dao petama vjetra. Tako je to kada komunističke glavešine odu doma...
Vani je sunčano. Plavo nebo mi je još uvijek nad glavom. Ali hladno je. Svaka kapljica vode čvrsto je zaleđena na podu, što uključuje i sve one kineske izlučevine. Uzimam taxi do jednog od popularnijih mongolskih restorana u gradu. Xiaofeiyang Huoguocheng, ili na engleskom Little Fat Sheep Hotpot City, mjesto je gdje lokalci, kako ime kaže, dolaze jesti mongolski hotpot. Hotpot ili huoguo je kažu refinirana verzija gulaša kojeg su Mongoli originalno kuhali u svojim kacigama. Iako je tada najčešće u kacigi mjesto našlo samo malo mesa, puno kostiju i masti, današnji huoguo je puno kompliciranija stvar. Ljudi u njega ubacuju što god se sjete. I tako dok se meni iznad glave smješka maskota restorana, malena slatka ovčica, a ispod nje odmah stoji i logo restorana «Little sheep, lets share together», konobar mi donosi list papira. Gledam ga. Neka tablica, puno kineskih znakova. Odmah pretpostavljam da u tablici moram označiti što želim u svom hotpotu, ali kako ju dešifrirati. Ništa, zovem natrag konobara i preko svog Kindlea mu pokazujem sastojke za koje stoje da lokalci obično stavljaju u svoj hotpot – janjetina, noodlesi, tofu i gljive. U Kini postaje već pomalo naporno kada ti lokalci uporno govore na kineskom ili ti pod nos stavljaju jelovnike na istom jeziku, a znaju da je jedino što znaš beknuti od njihova jezika 'ni hao', 'xie xie' i 'huochezhan' (željeznički kolodvor), iako me ovo posljednje zbog očito krivog tonaliteta gotovo nikad nitko ne razumije. Kineski je jezik tonalni jezik i dovoljno je u jednoj riječi pogriješiti samo jedan ton i Kinez će blijedo blejati u tebe. I ti u njega.
Vratimo se na hotpot. Za razliku od sečuanskog, ovaj nije ljut pa mi ne treba litra i pol pijače, ali zato mi konobar na stol donosi slatki jogurt. Navodno se on pije uz hotpot. Sve ima svoj prvi put...
K274 za Peking, još jedan «maštoviti vlak», napušta točno u 20:44 hohotski glavni željeznički kolodvor. Slično onome iz Chengdua za Xian, ovaj je moderan, s LCD televizorima u svakom kupeu. A iako sam, kada sam kupovao kartu prije nekoliko dana u Xianu, tražio (na kineskom) tvrdi ležaj u spavaćim kolima, očito sam dobio mekani ležaj. Toliko o mojoj sposobnosti komuniciranja na kineskom. Ali moglo je biti i loše. Mogao sam završiti na tvrdom sjedalu za Ulanbatar.
U kupeu do okupila se komunistička svita. Par ozbiljnih tipova u maslinastoj vojničkoj odjeći i crvenim petokrakama na kapama. I cigaretama u ustima.

DAN 67, 30.01.2011. – Kineski novogodišnji egzodus (Peking, Kina)

U bilo kojem gradu izvan Kine čovjek bi bio uvjeren da bi s adresom zapisanom na komadiću papira trebao lako pronaći hotel. No ne i u Kini. Taj isti čovjek će se u Pekingu susreti s nekoliko dilema. Ja jutros imam 'Qiananmen' zapisano na svoj komadić papira. «Blizu je Tiananmena. Trebalo bi biti lako pronaći hotel.», moje je razmišljanje. No, na moje iznenađenje u okolici Tiananmena nekoliko je ulica istog imena. Točnije njih četiri – Qiananmen, Qiananmen Istok, Qiananmen Zapad i Qiananmenska cesta. Sve se one susreću točno ispred glavnog pekinškog trga, a mjesto njihova susreta je stanica podzemne željeznice. I surprise, surprise – i stanica nosi ime Qiananmen. Malo tupih pogleda prema svakoj od četiri ulice, puno češanja po glavi, malo pitanja za pomoć neke od prolaznika i dobijanje nikakvog odgovora. Naposljetku, nakon «šetnje» po cijeloj dužini jednog Qiananmena, pa drugog, tek iz trećeg pokušaja uspijevam pronaći hotel. Kada sam već bio na rubu živčanog sloma, Capital Hotel, službeno petozvjezdaš, neslužbeno jedna zvijezda manje, ukazuje se preda mnom. Ovaj kineski poslovni hotel desetak minuta hoda od trga (osim ako ne ideš okolo naokolo) ima kič recepciju s osobljem koje iznenađujuće dobro govori engleski (kineski govore još i bolje), prostranu i udobnu sobu (s prozora moje sobe na desetom katu pruža se pogled na krovove Zabranjenog grada), ali s nerealnim cijenama pa za printanje jedne a4 stranice u business centru traže nevjerovatnih 15 renminbija ili oko 13 kuna (još uvijek me hvata lagani infarkt dok pišem ove redove)! No, soba preko Agode dobivena je za samo 400-tinjak renminbija ili oko 350 kuna. Na moje pitanje koliko ista košta ako ju se plati direktno na recepciji, recepcioner mrtav hladan odgovara:
«1127 renminbija.».
Samo čudna kineska logika kaže da je na recepciji, gdje hotel direktno dođe do novca, bolje držati veću cijenu, a agenciji ponuditi čak tri puta nižu. A tko zna kada će hotel vidjeti taj novac.
U Pekingu se, nakon sibirske hladnoće koja me je zatekla u Hohhotu, osjećam vrlo ugodno. Iako je tek koji stupanj iznad ništice, osjećam se kao da je proljeće. Nevjerovatno je kako se tijelo brzo adaptira na hladnoću. Sunce sija na, ovo za Peking može zazvučati kao sajns fikšn, ali je istina – plavom nebu bez ijednog oblačka! Kada ponovno i ponovno slušaš o zagađenom zraku Pekinga, posebice je to na tapeti bilo u vrijeme ljetnih Olimpijskih igara 2008. godine, a i sam sam bio svjedok pekinškog smoga za mog prošlog boravka u ovom gradu prije više od četiri godine, ne očekuješ plavo nebo bez ijednog oblaka. Kada je u svijetu sve iznad 50 mikrograma toksičnih čestica u zraku opasna i ozbiljna stvar, a u Pekingu je prosjek 141, ne očekuješ plavo nebo bez ijednog oblaka. Kada znaš da statistike kažu da oko 700,000 ljudi u Kini godišnje umre samo od udisanja toksičnog zraka, još uvijek ga ne očekuješ. I naposljetku, kada znaš da si u gradu od 15 milijuna stanovnika, plus minus nekoliko milijuna, ne možeš očekivati plavo nebo bez ijednog oblaka. Ali kada Kinezi naprave novogodišnji egzodus iz Pekinga, očito dobiješ plavo nebo bez ijednog oblačka. I ne samo to - dobiješ i poluprazne ulice, poluprazni metro i ne možeš vjerovati da si u glavnom gradu najmnogoljudnije zemlje na svijetu. I tvojoj sreći nema kraja.
Ima još jedna stvar koja se promijenila od mog posljednjeg boravka u ovom gradu – podignut je stupanj pripravnosti na terorističke napade. Na ulazu u svaku stanicu metroa, na ulazu na Trg Tiananmen, gradske parkove i važnije kulturno-povijesne spomenike, svatko mora proći sigurnosnu kontrolu koja uključuje prolazak kroz rendgen svih torbi. Imam dojam kao da su kineske vlasti primile neku terorističku prijetnju, a kojom nisu htjele «uznemiravati» javnost, i kao mjeru predostrožnosti odredile sigurnosne provjere.
Moja prva postaja u Pekingu je jedan od najvažnijih lokaliteta u gradu, a koji nisam uspio posjetiti prošli put – Ljetna palača. Dvanaest kilometara od Zabranjenog grada, nekadašnje službene carske rezidencije, car Qianlong je u 18. stoljeću sagradio svoju ljetnu rezidenciju. Dokaz da postojanje čuvene kineske logike nije stvar novijeg datuma jer bi samo Kinez svega dvanaestak kilometara od svoje zimske rezidencije dao sagraditi ljetnu, na istoj nadmorskoj visini i podložnu istim vremenskim uvjetima, ne bi li pobjegao od ljetnih vrućina Zabranjenog grada! Bilo kako bilo, kompleks oduzima dah i ovo je od sada, zajedno s Nebeskim hramom, moj najomiljeniji kutak u Pekingu. Oko jezera Kunming, trenutno posve zaleđeno što hrabri iskorištavaju za klizanje bez klizaljki ili običnu šetnju po ledu, nalazi se šetnica, a uz nju čitav niz mostova, pagoda, hramova, raznih prostorija palača... Iznad jezera uzdiže se i Brežuljak dugovječnosti na čijem je vrhu svetište s kipom božice Guanyin, božice milosrđa. Do nje vodi stotinu stepenica i priča kaže da će onaj koji se uspne po tim stepenicama doživjeti stotu. S vrha pogled je prekrasan – jezero s otočićima i mostovima, hramovi, a u daljini neboderi Pekinga. Nadam se da će biti još ovakvih pogleda s obzirom da mi je sada obećana stota!
Legenda o božici Guanyin je također zanimljiva. Ona kaže da Guanyin bila jedna od tri kćeri jednog kralja. Dok je otac ostalim dvjema sestrama, osigurao dobre političke brakove, Guanyin je oduvijek željela postati redovnicom. Otac kralj se jako naljutio i istjerao ju iz palače. Međutim, ubrzo ga je snašla teška bolest i niti jedan od liječnika nije znao kako da mu pomogne. Tada se, prerušena u redovnika, u palači pojavila Guanyin i rekla da će kralja spasiti jedino ako jedna od kraljeve tri kćeri žrtvuje svoje ruke i oči. Kako ostale dvije kćeri nisu htjele to učiniti, ponudila se Guanyin. Kralj je ubrzo ozdravio i čim je čuo za sudbinu svoje kćeri, počeo jako moliti da Guanyin izrastu nove ruke i nove oči. Molitva mu je uslišana, ali Guanyin je tada izraslo tisuću novih ruku i tisuću novih očiju. Takva se prikazuje u hramu na vrhu Brežuljka dugovječnosti. Božica milosrđa.
Natrag u gradu, odlazim do mjesta koje obavezno valja posjetiti pa čak i ako si po stoti put u Pekingu – Trg Tiananmen. Ovaj najveći trg na svijetu, danas je iz sigurnosnih razloga (iako mi nije jasno tko želi narušiti kinesku sigurnost), doslovno zabarakadiran. Ne možeš jednostavno samo preći cestu i ušetati na trg. Moraš se spustiti u jedan od podhodnika, proći sigurnosnu provjeru i popesti se stepenicama na trg. Malo se na samom trgu promijenilo u četiri godine. Još uvijek zapadnu stranu trga zatvara Velika dvorana naroda, ili kineski «parlament»; istočnu stranu «brani» Narodni muzej Kine (još uvijek zatvoren); na jugu su nekadašnja gradska vrata i blizu njih Mauzolej Mao Tse Tunga u kojem se Mao okreće «kao» odojak na ražnju; a sjeverna strana rezervirana je za Vrata nebeskog mira, glavni ulaz u Zabranjeni grad, na kojima još uvijek visi portret svinjolikog čovječuljka iz Hunnana. Kao i prije četiri godine, i danas turiste na trgu zaustavljaju tobože studenti povijesti umjetnosti i engleskog jezika.
«Ni hao! How are you? I am a student of history of art and English. I come here to study the language.», obično je ovo fraza za zaustavljanje turista. Ali nisi ni rekao sex, i već je sljedeća fraza na repertoaru:
«We have an art exhibition nearby. Come.».
Priglupi Ameri će možda i nasjesti i otići u tu «galeriju» gdje će biti olakšani za nekoliko tisuća renminbija. Jer iako i nisi namjeravao nešto kupiti, Kinezi su pravi majstori da ti to uvale.
«Maybe tomorrow. Today I am tired.», kažem ja curi u ranim dvadesetima.
«No tomorrow. Today.», uporna je mala. I zbog ovakve upornosti, ovdje znam da ona nije nikakva studentica povijesti umjetnosti ili engleskog, već je tu na Tiananmenu da samo hvata lakovjerne turiste.
Ima i onih koji ti «besplatno» žele odvesti na ceremoniju čaja ne bi li u međuvremenu «uvježbali» jezik. I tu turisti nakon «besplatne» ceremonije završe s računom od par tisuća kuaija.
Ja ovaj put ne idem u Zabranjeni grad, već u mali park koji je do njega i doslovno se naslanja na zidine neadašnje carske rezidencije. Zhongshan Park je mjesto gdje su carevi dinastije Ming donosili žrtve Bogu zemlje i Bogu žita. Danas je malo sačuvano od tog vremena, a na mjestu gdje su nekada bili oltari, dva Kineza na improviziranom igralištu igraju tenis. Skijanje možda još uvijek nije popularan sport u Kini, ali tenis danas svi ovdje žele igrati. Teniska lokomotiva Kine je Li Na, mlada Kineskinja koja je jučer igrala u finalu Australian Opena gdje je bila pobijeđena od Kim Clijsters. Ali ona je kineska heroina, novine i televizija ne prestaju govoriti o Li Na, kao prvoj ikada Kineskinji koja se probila do finala jednog grand slama.
Kada se usporedi s drugim parkovima u Pekingu, Zhongshan nije ništa posebno. No, ja ovdje nisam da bih gledao parkovnu arhitekturu ili floru, nego da bih vidio da li je istina nešto što sam pročitao u jednoj knjizi koju sam skinuo na Kindle. J Maarten Troost, u svojoj humorističnoj knjizi podužeg naslova «Lost on planet China: The strange and true story of one man's attempt to understand the world's most mystifying nation, or how he became comfortable eating live squid» (Bome, ovo se zove naslov), upozorava na skupinu starijih ljudi koji se skupljaju u parku. I već kada sam pomislio da me Maarten ipak nasamario, u stražnjem dijelu parka ipak nailazim na gomilu. Svi su 50+ godišnjaci, izgledaju kao da su došli malo se prošetati i porazgovarati iako se ne poznaju međusobno. Ali kada malo dublje pogledaš, vidiš da svatko sa sobom nosi fascikl u kojima je uredno spremljeno nekoliko papira i fotografija. Neki od njih čak drže i ispisane plakate. Naravno sve je na kineskom, ali brojke barem Kinezi pišu kao i mi pa se može iščitati nešto što bi trebale biti godine, visina i težina. Ne, nije ovo tržnica stoke. Ovo je tržnica ljudima. Zapravo, sinovima i kćerima. U zemlji u kojoj je na snazi politika jednog djeteta i u kojoj ne postoji mirovinski sustav (zemlja bi bez sumnje bankrotirala), roditelji su odlučili uzeti stvari u svoje ruke i osigurati svoju starost. U normalnom svijetu uložili bi novac u nekakvo životno osiguranje. No opet – ovo je Kina. I kineska logika kaže da je sigurnije doći u Zhongshan park sa životopisima i fotografijama svojih sinova i kćeri i pronaći im mladenku ili mladoženju koja najbolje odgovara njima. Sinovi i kćeri ovdje nemaju pravo glasa. Roditelji odlučuju susrete i nevjerovatno je da u 21. stoljeću u Kini još uvijek postoji institucija dogovorenog braka. Dok sjedim na klupi i promatram kao u transu ovo neobično roditeljsko trgovanje sudbinama svoje djece, pokraj mene se nacrtala starija Kineskinja u ljubičastom skafanderu:
«You married?».

DAN 68, 31.01.2011. – Kairo... (Peking, Kina)

Ponedjeljak. Prvi radni dan u tjednu. Vrijeme je za posjet nekim uredima. Prvi na listi je glavni pekinški željeznički kolodvor. Naime, uspio sam se dočepati karata do Harbina, zatim do Jilina, ali nedostaje mi karta natrag za Peking. A u Peking se moram vratiti kako bih uhvatio let za doma. Kineske željeznice uvele su kakav-takav središnji sustav rezervacije karata, ali on vrijedi samo u velikim kolodvorima. I kupnja karata moguća je najranije deset dana prije puta. A kako se iz Jilina za Peking mislim vratiti 09. veljače, to znači da je kupnja karata moguća od danas. No, već u jedanaest sati, teta šalterka na šalteru za strance pekinškog glavnog željezničkog kolodvora klima glavom. Karata na niti jednom vlaku više nema. Veliki upitnici vise mi nad glavom. Kako? Pa zar je cijeli vlak rasprodan u roku od tri sata? Što sada?
Problem vlakova u Kini nije samo kineska Nova godina, već i putničke agencije. Na mnogim prometnim i Kinezima interesantnim linijama putničke agencije znaju preko svojih «prijatelja» u Kineskim željeznicama kupiti sve karte na vlakovima iste sekunde čim se one puste u prodaju. I onda ih preprodaju po nerjetko astronomskim cijenama. Za obične smrtnike koji poput mene stoje u redovima na željezničkim kolodvorima karata tada nema. To najviše do izražaja dolazi u vrijeme kineske Nove godine. I iako su Kineske željeznice ove godine pokušale stati tome na kraj na način da su za svaku kartu tražile osobnu iskaznicu ili putovnicu, očito je da su putničke agencije nastavile po svome. Par renminbija u pravom džepu uvijek osigurava u Kini zaobilaženje pravila.
Bez karte za vlak natrag za Peking, odlučujem vidjeti u jednoj od agencija kako se kreću cijene aviokarata. Situacija je i tu porazna. Dok se inače aviokarte između Jilina i Pekinga ili Harbina i Pekinga mogu dobiti za čak 300 kuna ili malo više, u mojim terminima njihova cijena iznenađujuće raste na tisuću i više kuna, što mi je malo too much za domaći let.
Još uvijek bez riješenog povratka u Peking, odlazim riješiti let za doma. A trebao bih letjeti Egyptairom preko Kaira. Situacija ni ovdje nije bajna jer je Kairo trenutno u kaosu. Narod se pobunio protiv Hosnija Mubaraka, predsjednika koji Egiptom čvrstom rukom upravja već trideset godina. Revolucija je na ulicama Kaira. Stranci pokušavaju pronaći način da izađu iz Egipta. A ja moram pronaći način da izađem iz Kine jer, kao što sam se pribojavao, Egyptair je suspendirao letove za Kairo. Iz Pekinga do Kaira nema letova sljedećih sedam dana, a malo je vjerovatno da će avion poletjeti i 10. veljače kada bih ja trebao krenuti kući. Ili, kako je cura u Egyptairovom to lijepo sročila:
«80% je da nema leta, 20% da će ga biti.».
Ne znam zašto, ali Kinezi vole sve iskazivati u brojkama, posebice u postocima. Pitate li vladu Narodne Republike Kine što misli o Mau, reći će sljedeće:
«70% stvari koje je učinio bile su dobre, 30% ih je bilo loših.».
To je službeno stajalište Vlade Narodne Republike Kine o Mao Tse Tungu.
«Što sad?», pitam istu onu curu postotkašicu iz Egyptaira.
«Čekajte. Stavit ćemo vas na prvi mogući let čim Egyptair ponovno uspostavi letove. Ili možete tražiti povrat novca za neiskorišteni povratni let i sami si kupiti novu kartu s nekom drugom aviokompanijom.», odgovara.
O tome da bi me Egyptair sam trebao prebaciti na neki drugi let neke druge aviokompanije o svom trošku, ona ne želi čuti. Kao ni malo kasnije službenica u call centru Egyptaira u Kairu do kojeg sam se uspio probiti.
Čak ni posjet mirnom taoističkom hramu Bijelog oblaka ne uspijeva smiriti moj gnjev i razočaranost Egyptairom. Aviokompanije žive od nas, ali čim nastane neki problem, svima se jebe. E pa moj Egyptairu, ovo je prvi i zadnji put da sam koristio tvoje «usluge»!
I tako bez povratne karte iz Harbina ili Jilina natrag za Peking i bez povratne karte doma, u dilemi sam. Što napraviti? Čekati da se Egyptair pokrene ne mogu jer mi kineska viza istječe u ponoć između 9. i 10. veljače. Pročitao sam da Kinezi za svaki dan prekoračene vize naplaćuju 500 renminbija (430 kuna) i nije da mi se riskira.
Odlučujem naposljetku odustati od Harbina i Jilina i pronaći neku drugu kartu za doma. Zovem frendicu u Zagreb koja radi u jednoj od naših većih putničkih agencija. Začudo, uspijeva mi pronaći dosta povoljnu aviokartu u posljednji trenutak. I tako ja konačno 4. veljače Aeroflotom za 2500 kuna letim iz Pekinga preko Moskve za Beograd. Nije ni ovo savršena kombinacija s obzirom da su prije nekoliko dana teroristi aktivirali bombu na jednom od moskovskih aerodroma i usmrtili nekoliko ljudi. Ali u ovom trenutku veća je vjerovatnost da ću se dokopati Hrvatske preko Moske, nego preko Kaira...
Nakon potpuno deprimirajućeg dana pokušavam se oraspoložiti uz pekinšku patku...

DAN 69, 01.02.2011. – Skijalište plugaša (Nanshan, okolica Pekinga, Kina)

Kada sam prije četiri godine bio u Pekingu, bilo je to prije Olimpijade i olimpijski stadion, čuveno Ptičje gnijezdo, kao i bazeni, čuveni Cube, još su se gradili. Sjećam se kako su tada, još pod skelama, već izgledali impresivno. Danas, dok me shuttle bus iz Pekinga vozi prema 80-tak kilometara udaljenom skijalištu Nanshan i prolazi pokraj Gnijezda i Kocke, ponovno bacam pogled na ove majstorije moderne arhitekture. Kina se mijenja nevjerovatnom brzinom, a Peking je kineski rekorder. Glavni grad želi pokazati svu snagu nove Kine, a to je, smatraju Kinezi, najlakše i najbolje ostvariti preko arhitekture. Samo se tako može objasniti ogromna stakleno-metalna kupola koja je nedavno osvanula uz Veliku dvoranu naroda, na korak do Trga Tiananmen i Zabranjenog grada. A ta kupola zove se Kinesko narodno kazalište. Čitave stare četvrti, hutonzi, i dalje nestaju pod snagom buldoždera i na njihovom mjestu niču visoki neboderi. Neki od tih nebodera rezervirani su za nekadašnje stanovnike hutonga, ali nije isto živjeti u tradicionalnoj kući u kojoj su prostorije koncentrirane oko unutrašnjeg dvorišta i u jednom neboderskom kavezu. Ti isti neboderi, simboli kineske snage i samopouzdanja, istovremeno postaju simbolima hladnoće i otuđenosti.
Peking i okolica ove godine nisu bili blagoslovljeni snijegom. Sjeveroistok i jugozapad zemlje ne prestaju se boriti sa snježnim nedaćama. No, u Pekingu i okolici ove zime još nije zalepršala pahulja snijega. Pred neki dan na televiziji (na engleskom kanalu državne televizije CCTV, of course) govorilo se da je ovo za Peking zima s rekordno najkasnijim snijegom. Dosadašnji rekorder bio je 29. siječnja 1984. godine. A nestašica snijega za sobom povlači jdan veliki problem – nestašica vode i suše. O tome se u Pekingu sve više priča posljednjih godina dok se gradske rezerve pitke vode naglo smanjuju, a posebice intenzivno ove zime. Istovremeno pustinja Gobi, koja je trenutno na pedesetak kilometara od grada, polako se približava Pekingu i strahuje se da će pustinja kroz nekoliko desetljeća «progutati» kineski glavni grad. Kinezi su napravili planove da s juga zemlje kanalima dopreme pitku vodu do Pekinga. Naravno, cijena tog megalomanskog pothvata bila bi u milijardama dolara. Ali postoji još jedan ozbiljniji problem Narodne Republike – jedna trećina sve slatke vode, što uključuje sve rijeke i jezera, u Kini je neiskoristiva za industrijsku proizvodnju. A ako se ona ne može koristiti ni u industriji, onda je to poprilično gotova priča.
I tako dok moj shuttle bus modernom četverotračnom autocestom gazi prema skijalištu, naravno da uokolo nema ni milimetra bijeline. Nema ni životinja. Stabla su vrlo rijetka. Prevladava zagasito žuta boja polja zimi. I zagasito žuti brežuljci. A onda, kao fatamorgana, usred tih zagasito žutih brežuljaka iskače iznenada bijeli brežuljak. Shuttle bus sat vremena nakon polaska iz Pekinga staje na prostranom skijalištu.
Nanshan je u svakom pogledu jedno vrlo neobično skijalište. Prvo, sama konfiguracija skijališta. Naime, smješteno je na padinama jednog brežuljka na čijem vrhu se nalazi vidikovac. Ne može se to nazvati planinom jer je visine svega dva do tri zagrebačka Gornja grada. Nema gondola, već samo dvije četverosedežnice, jedna dvosedežnica, od kojih je jedna neobično duga ide gore pa se iznenada spušta dolje pa onda opet ide prema gore. Tu je i nekoliko vučnica te pokretnih tepiha za početnike. Sva infrastruktura datira u 2001. godinu kada su Kinezi odlučili uložiti u Nanshan i napraviti moderno skijalište za onih 15 milijuna (plus minus nekoliko milijuna) stanovnika Pekinga.
Drugo, ovo je prvo skijalište koje sam posjetio, a koje naplaćuje upad. Čak i ako ne skijaš, a želiš se malo šepuriti na skijalištu, moraš platiti ulaznicu. Kinezi su stvarno do kurca poduzetni. A Bome, jedna Kineskinja se došla šepuriti sa svojom pudlicom. Nisu to veliki novci. Upad stoji svega 20 renmnbija ili oko 17 kuna.
Treće, umjetni snijeg 'made in China'. Tko zna koje su kemikalije Kinezi ovdje smučkali, a kako je ovo Kina, ne bi me iznenadilo da su za proizvodnju snijega odlučili iskoristiti onu vodu neiskoristivu za industrijsku proizvodnju s početka priče. Snijeg je u konačnici ipak bijele boje i suh je, ali neobično sklizak, kao da skijaš po ledu, a opet nije led. Kemija je tu sigurno imala svoje prste. Nadalje, snijeg na mojim sunčanim naočalama ostavlja neobično masan trag. Još jedan dokaz da je nešto trulo u zemlji kineskoj...
Iako se vole hvaliti da imaju preko 5000 skija za rentanje, izbor skija u Nanshanu je razočaravajući. Blago rečeno. Većinom je to Elan te nešto Rossignola, Nordice i Volkla. Sve staro i do nekoliko godina. A što je najgore, skije su sve odreda tako loše servisirane da ubija koliko ih moraš «pripitomljavati». Prve Elanke koje su mi dane u ruke toliko su lagane i nenaoštrene da jedva režu snijeg. Nakon jednog spusta mijenjam ih za Nordicu, no one su još i gore – cijelo vrijeme jedna skija ide na jednu, druga na drugu stranu. Čovjek bi pomislio treća sreća. Zaposlenici koji ne znaju ni riječ engleskog i uporno pričaju na kineskom, što me već počinje ozbiljno živcirati, sada mi daju Volkl. Stari Volkl na plastične kante od panci nisu savršeni izbor, ali jednostavno više nemam volje da se suočavam s osobljem koje ne samo da ne zna pripremiti skiju i ne razlikuje dobru od loše skije, već vjerovatno ni ne razlikuje skiju od snowboarda, kao ni snowboard od sanjki.
U Kini postoji još jedna neobična stvar, a ta je da se na skijalištima ne iskazuje ukupna duljina staza, već samo ukupan broj staza. Nanshan tako ima deklariranu 21 stazu. Gotovo sve su plave, jedna bi mogla biti plavo-crvena, a samo je jedan ozbiljniji crnjak koji započinje na vrhu skijališta i skijaš se u kombinaciji te i crvene staze može spustiti do doline u ukupnoj dužini od otprilike kilometar i pol. Tu je i savršeno sređena staza za mogul skijanje te jedna sa skakaonicama za bordere i akrobatsko skijanje. U biti Nanshan je skijalište za početnike i kao takvo savršeno odgovara Kinezima jer je skijanje u Kini relativno novi sport i samo šačica ljudi zaista zna skijati. To se odmah primjećuje na ovom skijalištu. Mnogi skijaju u običnim jaknama i trapericama, a «in» je očito skijanje u plug. 90% «skijaša» u Nanshanu iskusni su plugaši i mora im se odati počast na hrabrosti kada se usude dignuti do početka crnjaka i krenuti nizbrdo u plugu i to u velikoj brzini. Još su hrabriji početnici koji se odluče u plug spustiti niz stazu za mogul skijanje. Ne iznenađuju me nimalo frontalni sudari skijaša, koji su toliko česti koliko Kinezi obožavaju hračkati sa sedežnice. U kineskom modelu skijanja postoje dva načina zaustavljanja skijaša: 1) zabijanjem u ogradu ili mrežu uz stazu; 2) frontalnim sudarom s drugim skijašem. Ovaj drugi način je omiljeniji kod Kineza. Kina je zemlja s najviše smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama na svijetu. Strah me samo pomisliti što će biti kada skijanje u Kini postane popularnije. Kina će tada bez sumnje postati i zemlja s najviše smrtnih slučajeva u skijanju. Za sada ide dobro u tom smjeru!
Ipak, valja spomenuti i neke dobre stvari na kineskom skijalištu. Staze su savršeno ispeglane i na kraju skijaškog dana, koje traje od 08:00 do 17:30, nema niti jednog hupsera na vidiku. Na ulazu u sedežnice vlada disciplina i osoblje strogo nadgledava ponašanje pojedinaca. Na stazama je više redara i pripadnika službe spašavanja nego na mnogim europskim skijalištima.
A cijene? Više nego pristupačne. Konkretan obrok može se u jednom od restorana na skijalištu dobiti za svega 30-tak kuna, cijene pića kreću se između pet i deset kuna, a ražnjić na improviziranom grill štandu uz stazu stoji svega tri kune.
Kina ima i drugačiji sustav skipassa na svojim skijalištima. Uglavnom se kupuje po satima, tako da se u Nanshanu skipass može kupiti za dva, tri ili četiri sata skijanja, kao i za cijeli dan. Cijene se kreću od 100 renminbija (oko 85 kuna) za dvosatno skijanje do 220 renminbija (oko 190 kuna) za cijeli dan u vrijeme kada nisu praznici. Za vrijeme praznika plaća se gotovo dvostruko. U gore navedene cijene uključen je najam skija ili snowboarda, štapova i panci.
A pogled s vrha skijališta? Tipično kineski – panorama tvornica iz čijih dimnjaka nemilice suklja gusti dim.
Nanshan je kineski cirkus. No, još uvijek ovaj cirkus nije ni do koljena onom u bugarskom Banskom prošle godine. Bansko još uvijek čvrsto drži poziciju najneobičnijeg skijališta, blago rečeno. Nanshanu zasluženo ide srebrna medalja.

DAN 70, 02.02.2011. – North Fake, Dolce & Ikebana... (Peking, Kina)

Malo mi izgleda nestvarno da za dva dana idem doma. Nakon dva i pol mjeseca azijskog lutanja putovanje se polako bliži kraju. Hvata me i malo depresija. Prvi put otkako sam prije dva i pol mjeseca napustio Zagreb. Depresija jer mi se zapravo ne ide doma i da nije do fuckin' kineske vize ja bih još malo lutao. Depresija jer znam da se uskoro moram vratiti u bajnu Hrvatsku gdje Jaca svako malo iskoči iz paštete s novim biserima.
A depresiju je, barem u mom slučaju, najbolje razbiti shoppingom. Da se razumijemo, nakon ovoliko lutanja po Aziji baš i nisam pri parama. Ali ima u Pekingu jedno mjesto gdje se možeš dobro zabaviti, pristojno nakupovati i potrošiti malo onih kineskih čimičanga. Mjesto se zove Silk Street ili Svilena ulica. Čovjek bi pomislio da je riječ o nekakvoj uličnoj tržnici. Zapravo nekad je to i bilo, ali kada su se Kinezi pripremali za Ljetne olimpijske igre 2008. godine Svilena ulica postala je Svileni shopping centar. Svi ti nekadašnji ulični štandovi potrpani su danas u jednu zgradurinu. Mnogi predbacuju vlastima da je Silk Street tako izgubio djelomično na svojoj čari, ali zapravo mu je svrha ostala ista – prodaja falsifikata. Na nekoliko katova ovdje se može pronaći sve – od lažnih jakni i hlača marke North Face (koju ovdje popularno nazivaju North Fake) preko raznih krpica Dolce & Gabbana, Gucci i Armani (u kineskoj verziji Dolce & Ikebana, Gocci i Armeni) do satova Rolex (Rulex) i elektroničke opreme poput Ipada, Iphonea ili fotoaparata Canon (oops, mislio sam napisati Canoon). Šalu na stranu, neki od falsifikata zaista djeluju kao pravi i tek nakon ozbiljne «inspekcije» može se tek primijetiti da je riječ o lažnjaku. Još više jer na većini predmeta ipak stoji pravo ime, a ne kineska verzija pravog imena pa primjerice Iphone je Iphone, Ipad je Ipad, a Nike je Nike. Navodno su kineske vlasti, kada je Kina 2001. godine ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju, bile prisiljene krenuti u borbu protiv falsifikata, ali ta je borba vrlo kratko trajala i bila je više kozmetičke prirode.
Stranac u Silk Streetu jednako je u očima kineskih prodavača zlatnoj koki. Svi odmah zadovoljno trljaju ruke i nadaju se da će svaki od njih još više oderati stranca od onog prethodnog. Padaju čak i oklade. Stranac se na Silk Streetu mora potruditi da dođe do 'kineske cijene'. Ruku na srce, to mu sigurno neće proći za rukom. Ali približiti se što više 'kineskoj cijeni', to je cilj svakog stranca. Dakle, cijenkanje je obavezno.
I ja tako pun samopouzdanja ulazim u dio gdje se prodaju tenisice. Moje stare New Balance tenisice, jedine koje sam ponio na put i koje su nakon dva i pol mjeseca prljave i smrdljive da ih ni jedna ozbiljna deratizacijska firma ne bi mogla spasiti, spremne su za koš (žalim sobaricu koja će ih morati vaditi iz koša; ostavit ću joj štipaljku za nos i gumene rukavice). Stoga, moram kupiti nove tenisice. U Silk Streetu tenisica ima na bacanje. Čitave piramide tenisica. Nike, Adidas, Lacoste, Diesel... Svatko ovdje može pronaći tenisice koje je vidio doma i toliko ih je želio kupiti, ali cijena mu to dosad nije dozvoljavala. Lažnjake, of kors. Ali koga briga. Izgledaju kao prave. Jedino je velik broj teško pronaći. Kinezi Liliputanci imaju naravno liliputansku nogu i pronaći broj veći od 42 prava je pustolovina. Kada napokon pronalazim Nike Air broj 45, slijedi mukotrpno cijenkanje. Obično to ovako ide (a kako je kineska Nova godina, ovi poduzetni i lukavi kineski prodavači odlučili su se prilagoditi situaciji):
«Sir, I could give you the price od 1400-1500 kuai, ali ja sam poštena osoba i danas je Nova godina pa ću vam odmah dati poštenu cijenu.», kaže mi prodavačica tipkajući broj 800 na kalkulatoru.
Mene istog trena hvata smijeh jer za te pare doma mogu dobiti original. Oni znaju da ti znaš da je riječ o lažnjaku, ali ništa ih ne košta probati i izletiti s visokom cijenom. Nadaju se da će možda jednom i naići naivni stranac (čitaj, Amer ili Britanac) koji će platiti tu cijenu. Ja nisam taj naivčina. A ako mogu oni izbaciti smiješno visoku cijenu, mogu i ja dati smiješno nisku. «Oko za oko,...», tako nekako ide jedna mudra. Uzimam kalkulator u ruke i tipkam 50. Slijedi par minuta hvatanja za glavu, klimanja istom, naricanja i, vrlo vjerovatno, slanja u tri pičke materine.
«But sir, ovo je veliki broj i cijena mora biti velika. Look, ručna izrada. Vrlo lijepo.», nastavlja prodavačica. Upornost je vrlina svih Kineza. Trga mi kalkulator iz ruke i ubacuje 700. Dodaje:
«Very good price. Ne mogu ići niže.».
Meni postaje jasno da će ovo cijenkanje potrajati. Ja sada tipkam 80. Slijedi još jedna serija glavohvatanje-klimanje-naricanje-psovanje.
«Not good. Moja posljednja cijena je 600.», nastavlja Kineskinja.
Nemam vremena da gubim sat dva na cijenkanje oko jednih Najkica. Pokušavam se okrenuti kada me mala Kineskinja svom snagom počne povlačiti za ruku, a u jednom trenutku Liliputanka je i obješena o nju. Ubrzo joj u pomoć priskače i druga Liliputanka i objesi se na moju drugu ruku. Ni makac.
«Koja je tvoja posljednja cijena?», pita me.
Ja sad u kalkulator stavljam 100 i dodajem: «Ovo je moja posljednja.».
Znate što slijedi, a Kineskinja sad daje 500. Meni je sada već pun kurac cijenkanja i pokušavam se otresti Kineskinja koje mi još uvijek vise na rukama.
«Your last? Please sir.», opet će ona.
Pa jebem ti ti pas mater dao sam ti svoju last cijenu. Nema više. Nula. Zero. Null.
A ona mala, očito shvativši da je vrag odnio cijenkanje, s 500 naglo spušta na 160. Nada se da će barem nešto zaraditi. Ja joj kontriram sa 140. Naposljetku pristaje i dodaje:
«You are tough.».
Znam da je teško sa mnom. I hvala Bogu da je teško sa mnom. Dajem joj dvije stotice. Ona meni moje nove Nike Air tenisice i jednu pedeseticu. Čekaj malo, nismo li rekli 140?! Mala, fali jedna desetica.
«Oh, sorry sir. Krivo sam izračunala.», kaže ona i daje mi još jednu deseticu.
Da, baš... Uporna do kraja...
Par katova iznad procedura je ista. Ali za iphone. Zapravo, bolje je to napisati ovako – «iphone». Izvana izgleda kao pravi iphone, ali kada počneš čačkati po njemu, odmah ti je jasno da je to kineski iphone. Ipak, uspijevam skinuti cijenu s početnih 900 na 450 renminbija. Čak mi pod cijenu daju i «kožnu» navlaku te zaštitne folije za ekran.
Još jedna crvena ženska torbica (da budemo jasni, nije za mene) i vraćam se u hotel.
Predvečer počinju petarde i vatrometi. Što se bliži ponoć, sve ih je više. Sve one naše petarde i vatrometi kojima znamo obasjati nebo u vrijeme naše Nove godine, mačji su kašalj za ovo što se događa u vrijeme kineske Nove godine. Što zvučnije treba ispratiti godinu tigra i dočekati godinu zeca. Nažalost, ni jedna ni druga nije moja godina. Ja sam u Kini pijetao.
Nema nikakvog dočeka na otvorenom. Jedino je na svakom televizijskom kanalu novogodišnja predstava, kič za kičom. Svi odjeveni u toliko kričave kostime da ozbiljno razmišljam da na oči stavim sunčane naočale i tako gledam televiziju. Pjevanje na playback je u modi u Kini i nitko se ni ne trudi pjevati uživo. Ali to ne smanjuje doživljaj publike koja nakon svakog playback izvođenja velikim pljeskom i ovacijama ispraćuje pjevača. Moram još jednom reći – Kina je jedna zaista misteriozna zemlja!
U ponoć nebo iznad Pekinga prekriveno je vatrometom. Nema organiziranog vatrometa, već svatko sa svog krova ili iz svog dvorišta pali rakete tako da je pogled kroz prozor moje hotelske sobe na desetom katu veličanstven. Posvuda su vatrometi, dokle pogled seže, i toliko je dima da prvo u dimu nestaju krovovi Zabranjenog grada, malo kasnije neboderi i hoteli u obližnjoj shopping ulici Wangfujing, a naposljetku kroz dim jedva se vidi i drugi toranj mog hotela. Dobrodošla godino zeca! Sretna Nova!

DAN 71, 03.02.2011. – Prvi dan u godini limenog zeca (Peking, Kina)

Budim se. Palim televiziju. Egipat je još uvijek u središtu pozornosti. Demonstracije traju, Mubarak se grčevito drži vlasti, a Egyptair i dalje ne leti. Sinoćnji let iz Pekinga za Kairo bio je otkazan. Čini se da sam dobro učinio kada sam odlučio kupiti drugu kartu i doma se vratiti Aeroflotom.
Izlazim van. Još jedan lijep dan, sunčan i ne prehladan. Smog je još uvijek na godišnjem odmoru. Dok hodam prema parku s Nebeskim hramom, teško je ne primijetiti ulice prekrivene tepihom od iskorištenih petarda i raketa. Doček kineske Nove godine zaista je bio gromoglasan. A u koju smo kinesku godinu ušli, nitko baš nije siguran. Naime, Kinezi uglavnom ne broje kontinuirano svoje godine, ali izvan Kine drugi su za njih počeli kineske godine brojati od vladavine Žutog cara, Huangdija. Ipak, postoje tri varijante pa smo tako ušli ili u 4709. ili 4708. ili čak 4648. godinu. Kineski zodijak ima dvanaest znakova: štakor, vol, tigar, zec, zmaj, zmija, konj, koza, majmun, pijetao, pas i svinja. Za razliku od našeg zodijaka gdje se znakovi mijenjaju svaki mjesec, u kineskom se oni mijenjaju godišnje. Tako smo sada izašli iz godine tigra i ušli u godinu zeca. Uz ove znakove Kinezi dodaju i pet elemenata: drvo, vatru, zemlju, metal i vodu, a tim se redom rotiraju svake dvije godine u stilu yin-yang. Dakle, yang drvo slijedi yin drvo, potom yang vatra pa yin vatra i tako dalje. Ciklus traje 60 godina. Primjerice godina yang vatrenog štakora bila je 1936. i potom ponovno 1996..
Jedno od mojih omiljenih mjesta u Pekingu je Nebeski hram i park koji ga okružuje. Plaćam deset renminbija za upad u park. Na prvi dan nove godine park je pun ljudi. Mladi, stari, muškarci, žene, djeca – svi veselo iskorištavaju prekrasan prvi dan godine limenog zeca. Gužva je povelika. Ljudi je kô Kineza. Kao da sve sav svijet, onaj koji nije u ovo blagdansko doba izbjegao iz kineske prijestolnice, slio u park Nebeskog hrama. A onda pred samim šesto godina starim hramom neko čudno komešanje. Pojavljuje se vojska i policija. Trakama ograđuju prostor. Iza trake stisnuo se svijet u iščekivanju nečega. Tip preko megafona nešto se dreči. Na kineskom. Kužim ga kurac.
Nakon sat vremena stiskanja i gledanja preko kineskih glava (jer s obzirom na kineske Liliputance mogu i iz desetog reda gledati bez problema preko njihovih glava) počinje procesija ljudi u kostimima žarkih boja, kao da je maskenbal. Onaj tip s megafonom i dalje dreči. Jedina riječ koju uspijevam razaznati je Huangdi. Žuti car. Zaključujem da je ovo nekakva procesija vojske i dvorjana vjerovatno najvažnijeg cara u višetisućljetnoj povijesti Kine. A šareni kostimi? Vjerovatno zbog kineske Nove godine. Crvena boja je omiljena u ovo doba. Slijede ju ostale žarke boje. Kinezi vjeruju da će te boje rastjerati zle duhove. No, deset minuta kasnije procesija je gotova i narod nastavlja s ležernom šetnjom po parku.
Vraćam se u hotel na još jednu dozu CNN i egipatske krize. I polagano pakiranje. U svoju malu torbu trebam ugurati uz svoju robu i sve ono što sam ubazario na Silk Street. Čini se nemogućom misijom... Sutra nažalost pravac doma...

DAN 72, 04.02.2011. – Prikladan završetak priče...JAT (iz Pekinga preko Moskve za Beograd i dalje za Zagreb)

Ima jedan osjećaj koji se u meni javlja svaki put kada sam na kraju nekog dužeg putovanja. Vjerujem da nisam jedini. Čudan je to osjećaj. S jedne strane nostalgija za domovinom, za svojim gradom, svojom kućom, svojim krevetom... S druge strane, potpuno suprotno, nostalgija za svim onim danima provedenima na putu, za mjestima koje sam posjetio, i želja da mi se možda još i ne ide kući. Te dvije nostalgije, ta dva pola koja se uvijek nekako sukobljavaju u mojoj glavi svaki posljednji dan svakog dužeg putovanja u mom životu i danas mi prave zavrzlamu u mojoj glavurdi. Dok kroz prozor aerodromskog vlaka polako nestaje kineska metropola, naviru mi slike svih onih sedamdeset i kusur dana. Još tamo u studenom krenuo sam s Južnom Korejom, koja je upala u posljednji tren u itinerer, isključivo zbog jeftine aviokarte, i toliko me oduševio taj njen specifičan spoj Japana i Kine da već sada razmišljam, gledam kalendar kada bih mogao ponovno dati petama vjetra i put Korejskog poluotoka. Jer četiri dana, koliko sam na ovom putovanju uspio odvojiti za Koreju, prava su mizerija za ovog dalekoistočnog tigra. Tigra u svakom pogledu.
Burma. Iako je, moram priznati, teško bilo zaobići vojnu huntu i davanje džeparca svemogućim generalima, pokušao sam da od mog putovanja u ovu još uvijek uspavanu i premalo istraženu zemlju najviše koristi imaju oni koji su me i najviše oduševili u ovoj zemlji – obični ljudi. Bilo u Mandalayu, Hsipawu, Baganu, Ngwe Saungu ili Yangonu uvijek sam nailazio na ljubazne i nasmiješene ljude, uvijek spremne pomoći, s iznenađujuće visokim stupnjem znanja engleskog jezika s obzirom na izoliranost njihove zemlje. Za frazu «Stranac je svetinja», tako često korištenu na krivim mjestima, Burma je pravo mjesto. I da ne zaboravim – burmanski taksisti, vjerovatno najpošteniji taksisti na koje sam naletio za vrijeme mojih lutanja kroz 69 zemalja naše Kugle.
A onda je nakon Burme krenuo dosad moj najduži overland pothvat. Trebalo je izdržati tisuće i tiduće kilometara putovanja od Singapura preko Malezije, Tajlanda, Laosa i poprečno preko čitave Kine do Pekinga korištenjem samo kopnenih prijevoznih sredstava. Moram priznati da je bilo nekoliko puta kada sam mislio dignuti ruke, odjebati sve i ukrcati se na prvi avion. Posebice u Kini gdje je zbog kineske Nove godine bilo otežano pronaći karte za autobuse ili vlakove. Ali uspio sam. Ipak. Sad s osmjehom na licu, velikom dozom zadovoljstva i još većom samopouzdanja, sjećam se onog rasklimanog i cvilećeg noćnog autobusa iz Singapura za Kuala Lumpur u kojem je nemoguće zbog buke bilo sklopiti oči. Ili one kombinacije autobusa i kombija ne bih li se dočepao tajlandske plaže i malo napunio baterije za ostatak putovanja (nažalost, sa stotinama Skandinavaca koji su došli na istu ideju na Koh Muku, ali konačno sam se uspio odmoriti u raju Koh Ngaija). A bez puno razmišljanja, daleko najneobičniji prijevoz koji sam ikada uzeo (blizu mu je jedino vožnja na krovu autobusa u Nepalu) bio je mali kamion na putu iz Nam Lika za Vang Vieng u Laosu i vožnja poput pravog lokalca na stražnjoj platformi, grčevito držeći jednom rukom prečku pred sobom, a drugom svoj fotoaparat ne bih li fotografirao prekrasne prizore ruralnog Laosa i planine za koje dotad nisam znao da ih je toliko u Laosu. A onda je došao Luang Prabang, jedno od najmagičnijih mjesta u kojem sam ikada bio, a za koje su mi prethodno rekli da ovdje svi planovi padaju u vodu. Tada sam se nasmiješio i odmahnuo rukom. Planirao tri dana, ostao tjedan. To sve govori. Ovaj labirint budističkih hramova već je dvije godine za redom proglašavan najljepšim gradom od strane čitatelja britanskog časopisa o putovanjima «Wanderlust». I s pravom.
A kada sam trebao napustiti Laos i krenuti prema velikoj Kini, nije mi se previše išlo. Uzeo sam toliko omražen kineski sleeper bus i 28 sati se truckao od Luang Prabanga do Kunminga. I na kraju nije bilo uopće toliko loše koliko sam očekivao da sam se nebrojeno puta zapitao: «Što svi toliko pizde o kineskim spavaćim busevima?!».
Sve što sam posjetio u kineskoj pokrajini Yunnan bilo je plod čiste improvizacije. Ni Dali ni prekrasan dijelić ruralne i stare Kine u dolini Shaxi ni Lijiang nisu bili u mom itinereru kojeg sam sastavljao doma, mjesecima prije polaska na put. Plan je bio, kada sada razmislim, dosta dosadan – od Kunminga na sjever u Chengdu. Posjetio sam i oba ova grada, ali ono što sam ubacio između njih pokazalo se kao vrhunac ovog putovanja ne samo po Kini, nego i u totalu. Dolina Shaxi je posebice dokaz da postoji još uvijek Kina sa starih razglednica i starih filmova, neiskvarena masivnim turizmom i pretjeranom industrijalizacijom.
Teško ću ikada zaboraviti ona dva busa kroz planinske prijevoje na istočnim obroncima Himalaje kroz snijeg i led i osjećaj, prvi put u životu, srca u petama. Bio sam vrlo uvjeren da ću tada završiti ovaj svoj divni život negdje u provaliji jugozapadne Kine u autobusu punom hračkajućih Kineza koji usput puše kao Turč...Kinezi.
No, preživio sam. Samo da bih se par dana kasnije smrzavao na -10, -15°C i hladnim sibirskim vjetrovima Unutrašnje Mongolije, koja je također upala u ovo putovanje kao improvizacija na putu za Peking. Nakon što sam preživio lude vožnje po zaleđenim planinskim prijevojima, u Hohhotu sam igrao ruski rulet s gospođicom Hipotermijom. Ali i dobio kratak uvid u tibetanski budizam i uopće tibetanski svijet koji me toliko fascinira, a evo ni ovaj put nisam uspio doći do samog Tibeta.
I Peking. Iznenađujuće čist. Iznenađujuće pust. Iznenađujuće topao. Kontrast onom Pekingu iz jeseni 2006. kada je bilo hladno ko sam vrag, puno ljudi, a smog se mogao rezati nožem.
Da budemo jasni, a oni koji su «gutali» ovaj putopis od početka pa sve do kraja dobro to znaju, nisu mi samo cvijetale ruže. Bilo je i tulipana. Tulipan broj jedan, na samom početku putovanja, Sjeverna Koreja napala Južnu. Histerije u samoj Koreji nije uopće bilo, više ju je bilo u inozemstvu. Ali iznenada su otkazani svi izleti u Demilitariziranu zonu, najstrože čuvanu granicu između dviju Koreja. Ostao sam kratkih rukava.
Tulipan broj dva – osokoljen sigurnošću Burme, nije trebalo lopovu dugo da me skuži i olakša. U metrou Kuala Lumpura ostajem bez novčanika sa svim kreditnim i debitnim karticama. Panike nema. Ne dopuštam ovom probisvijetu da mi uništi putovanje. Ostatak putovanja «živim» na sestrinoj kartici.
Putovanje je moglo doći kraju i početkom siječnja. Vozeći se na skuteru po okolici Luang Prabanga u Laosu «pobrao» sam još jedan tulipan – bolje reći, tri šava na lijevoj ruci i još nekoliko gadnih rana po cijelom tijelu. Očito nisam tako dobar kauboj kako sam mislio i skuter me lako bio zbacio iz sedla. No – putovanje sam nastavio.
Onda je došla Kina i sve one infekcije očiju. Situacija je bila postala zamorna da sam naposljetku odlučio u Kini otići na okulistički pregled kod okulistkinje, koja nije znala ni riječ engleskog i s kojom sam se sporazumjevao preko google prevoditelja, odustati od leća i kupiti nove naočale za vid. (Stare su ostale negdje na dnu rijeke Nam Lik u Laosu prilikom još jedne moje lude ideje – kanuinga i očekivanog prevrtanja.) Pred sljedeći odlazak u Kinu, obećajem otvoriti kladionicu: Koliko dugo će trebati ovom «putopiscu» da mu se inficiraju oči?.
Već spomenute lude vožnje po zaleđenim planinama Yunnana i Sečuana doimaju se kao mačji kašalj u usporedbi s posljednjim tulipanom. Nakon što sam se uspio unatoč prometnom kaosu kineske Nove godine ipak dočepati Pekinga, problem je bio iz njega vratiti se kući. Baš kao naručena buknula je revolucija u Egiptu, a ja sam trebao letjeti Egyptairom preko Kaira. Očekivano svi letovi su otkazani, a Egyptairovci su neprofesionalno samo slegnuli ramenima i rekli: «Snađite se sami!».
I tako ja danas idem na aerodrom, supermoderan Beijing Capital. Ali ne da bih uhvatio let za Kairo, već za Moskvu. Kakva sad Moskva? Eh, nakon nekoliko sati pretraživanja interneta i kontakata s prijateljicom koja je voditeljica poslovnice jedne naše velike putničke agencije, najjeftinija je ispala karta Aeroflota za Beograd preko Moskve. Kada me krenulo, stvarno je krenulo. Na moskovskom aerodromu Domodedovo nedavno se dogodio teroristički napad. Bilo je mrtvih. Ja letim pak preko Šeremetjeva, ali svugdje je podignut stupanj sigurnosti. Nakon modernog Aeroflotovog aviona i leta preko ravnog i snijegom prekrivenog Sibira (kao da je preko čitavog ovog velikog prostora netko rasprostro bijeli stolnjak), na Šeremetjevu se u improviziranim kućicama skidaju cipele, prolazi kroz detektore, otvara ručna prtljaga i svaki zavežljaj u njoj. Histerija je u zraku. Toliko je napeto da se zrak može rezati nožem.
A onda čekanje. I čekanje. I čekanje. Iako sam bio uvjeren da je let za Beograd također Aeroflotov, na kraju se uspostavilo da je riječ o avionu Jugoslovenskog Avio Transporta ili, skraćeno i puno poznatije – JAT. Siguran sam da kod naše starije populacije ime JAT priziva neku nostalgiju za prošlim vremenima. Kod mene ne. Ja sam ipak dijete Croatia Airlinesa (ha ha ha). Ali opet, uzbuđen sam ko malo dijete što ću napokon i ja letjeti tim čuvenim JAT-om.
Avion kasni. I baš kad sam pomislio «Jebiga, Croatia Airlines i JAT isto sranje, drugo pakovanje. Sve je to Balkan.», ugledavši JAT-ovog «ljepotana» priča se naglo mijenja. Sada kažem:
«Hvala Bogu na Croatiji Airlines!».
Avion je nesumnjivo, i tu me nitko neće uvjeriti u suprotno, iz vremena bivše Juge. Pravi katapult u prošlost. Sjedala su kožna i izlizana, poprilično zamazana. Izgledaju kao kosturi. Škripe. Nasloni za ruke toliko su klimavi da me strah uopće tamo stavljati ruke ne bih li ih do kraja rasklimao. Stolić se drži za sjedalo ispred na jednom jedinom čavliću. Iznad glave ogromni smeđi gumbi u stilu osamdesetih (naravno da uglavnom ne rade) ne bi li ih mogao vidjeti i netko s dioptrijom od -20.
Potom slijedi uzlijetanje. Prava poslastica. Cijeli avion toliko škripi da prema njemu glasanje vrana se doima kao uhu ugodan pjev. Hoće li uopće izdržati do Beograda?, pitam se. I razmišljam tijekom leta jesam li igdje prije vidio, a bome sam se naletio u posljednjih desetak godina i svačega nagledao, ovako jadan avion. Ne mogu se sjetiti. Iskreno.
Uz sve to, stjuardi i stjuardese svi 50+ godišnjaci, uniforma im se očito nije mijenjala još iz onog vremena, engleski preko razglasa toliko nerazumljiv da se naši Croatia Airlineci u usporedbi s JAT-ovcima čine kao pravi poligloti. A onda me iz mojih jatovskih misli iznenada prenuo glas čiča stjuarda:
«Šta ćeš da piješ?».
Gledam oko sebe. Još uvijek sam u avionu. Još se uvijek sve klima i škripi. Još uvijek je čiča stjuard tu i ja mu pokazujem na coca colu. Živjela Koreja! Živjela Burma! Živio Singapur! Živjela Malezija! Živio Tajland! Živio Laos! Živjela Kina! Živjeli svi dobri ljudi! Živio ja! Živio nam JAT!

-------------------- tko bi rekao, napokon KRAJ! --------------------

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica

mixed martial arts