DAN 1 & 2 - 29. i 30. rujna 2005.

Backpack na leđa i na put! Došao je skoro listopad i vrijeme da se ode u još jednu backpacking pustolovinu. Nakon prošlogodišnjeg putovanja u Maroko i Mali, razmišljao sam dugo o mojem sljedećem velikom putovanju. U igri su bili južna Amerika i Japan. Na kraju je pobijedila južna Amerika, ali tu nije bio kraj mojim mukama. Što odabrati? Koje zemlje i mjesta posjetiti? Nikada mi nije bilo teže odlučiti se. Toliko arheoloških lokaliteta i drugih spomenika kao i bezbroj prirodnih fenomena. Na kraju sam odlučio u 3 mjeseca posjetiti Peru, Boliviju, Čile i Argentinu te možda i Urugvaj. Kartu sam kupio pred malo više od mjesec dana: Zagreb-Frankfurt-Caracas-Lima i povratno Santiago de Chile-Sao Paulo-Frankfurt-Zagreb za cca EUR 1025. Moram priznati da ove godine nema euforije na početku putovanja kao što je bio slučaj prošlih godina. Nekako se osjećam previše umornim nakon 6 mjeseci konstantnog rada i bezbroj grupa turista. A s druge strane tu su i ljubavni problemi kod kuće... Možda sam trebao krenuti tjedan-dva kasnije. Ali što je, tu je. Idem u Ameriku.
Pustolovina je započela u 7:40 sati na zagrebačkom Plesu. Avion Croatije Airlines je naravno kasnio (vjerojatno bi bio propast svijeta da jednom krene na vrijeme). U Frankfurt je stigao nekih 40 minuta prije Lufthansina leta što nije bilo dovoljno. Došao sam do check-in šaltera i ondje mi kazali da mjesta u avionu više nema jer su već prodali karte ljudima na listi čekanja. Promijenili su let za sljedeći dan i smjestili me u Intercity Airport Hotel (3***) i osigurali večeru i doručak. Sa mnom je u isti hotel smješten i Roman, dečko iz Zagreba, koji je isto trebao na let za Caracas, a potom poslovno u Ekvador i Čile. Cijelo popodne sam proveo spavajući i odmarajući se jer prethodnu noć gotovo da nisam ni spavao zbog pakiranja. Avion za Caracas poletio je sljedeći dan prema rasporedu u 10:20. Ovaj put je mjesta na letu bilo. Let je trajao ukupno 10 sati i 10 minuta. Prvi put sam putovao preko oceana. Ovo mi je za sada najduži let. Gotovo cijelo vrijeme leta ispod nas je bilo plavetnilo Atlantskog oceana. Tek nakon nekih 8-9 sati leta pojavilo se prvo kopno. Najprije neki karipski otoci, a potom i obala Venezuele. Caracas nas je dočekao s dosta topla 32°C. Neočekivano.
Let TACA-om za Limu krenuo je za 2 sata i 30 minuta. Vrijeme čekanja na aerodromu u Caracasu je brzo prošlo. Šetnja od trgovine do trgovine na veoma modernom aerodromu.
U Limu sam stigao malo prije 20 sati po lokalnom vremenu. Razlika između Hrvatske i Perua je 7 sati. Prvi dodir s Peruom je bio veoma ljubazna imigracijska službenica na aerodromu s kojom sam ugodno pročavrljao. Dobio sam 60 dana u Peruu. Ali odmah nakon toga uslijedila je uobičajena slika zemalja trećeg svijeta: odmah po izlasku iz aerodromske zgrade nahrupili su vozači taksija, kako oni legalni, tako i oni ilegalni (navodno je tek svaki sedmi taksist u Limi legalan). Odlučio sam se za jednu gospođu i dogovorio USD 20 do četvrti Miraflores gdje se nalazi moj hotel, ali sam ubrzo u vožnji zatražen USD 45. Gospođa je navodila neke bezvezne razloge, ali sam na kraju popustio na USD 30. Nek je vrag nosi. Želio sam samo što prije biti u hotelu i spavati. Putem do hotela Lima me je iznenadila. Očekivao sam same stračare, prljavštinu, kaos, kad ono mnoštvo visokih modernih nebodera i neonskih svjetala brojnih kasina, disko klubova, trgovina... Osjećao sam se gotovo kao u Las Vegasu. Tko bi rekao da je kockanje toliko popularno u Limi?! Tu su i McDonaldsi, Burger Kinzi, KFC na svakom koraku. Jedini kaos je onaj prometni gdje se u jednu traku naguravaju dva automobila, a problem se javlja ako im se pokuša pridružiti i lokalni minibus. Semafori se baš ne poštuju prečesto, kao ni pješački prijelazi.
Miraflores je bogataška četvrt Lime: četvrt bogataških vila, veleposlanstava, prostranih parkova i ulica. Malo skuplja od centralne Lime, ali puno sigurnija. Hotel Mariel sam rezervirao preko interneta, ali kad sam stigao, uslijedilo je iznenađenje. Sobe nije bilo. Nisu primili moj e-mail iz Frankfurta kojim sam ih obavijestio da ću stići dan kasnije i sobu su prodali drugome. Preporučili su mi hotel Imperiale Residence odmah iza ugla i ondje sam uspio doći do jednokrevetne sobe s kupaonicom za USD 40 po noćenju (doručak uključen). Napokon sam sklopio oči nakon dugog dana.

DAN 3 - 1. listopada 2005.

Hello Lima! Nakon dobro prospavane noći i ukusnog doručka vrijeme je za istraživanje peruanskog glavnog grada. Na doručku sam upoznao jedan stariji par iz Bilbaa i jednog Nijemca srednjih godina s kojima sam ugodno popričao i saznao prve korisne informacije o Limi i Peruu. Svoje istraživanje Lime počeo sam gdje drugdje nego u Museo de la Nación, najboljem muzeju Lime, a možda i čitavog Perua. Budući da je malo udaljen od Mirafloresa, morao sam uzeti taksi (20 solesa, novcana jedinica Perua je nuevo sol - 1 sol=1,84 HRK). To je najjednostavniji i najsigurniji način prijevoza u Limi, gradu koji ima oko 9 milijuna stanovnika od ukupno njih 27 milijuna u čitavoj zemlji. Zanimljivo je da je do 1920-tih godina Lima bila jedan mali i gotovo beznačajni grad. Ali onda je uslijedio boom. Mnoštvo je siromašnih ljudi došlo iz drugih krajeva u Limu, posebice s Anda, i broj stanovnika se naglo povećao. A s njima je porastao i kriminalitet. Nadam se da ga neću osjetiti na svojoj koži.
Osim taksija, u Limi postoje i lokalni minibusevi koji za male novce (obično ispod USD 0,50) voze po gradu. Oni su dosta sporiji, a teško je i odgonetnuti kamo koji vozi jer ime destinacije na minibusu ne znači da će vas tamo i odvesti.
Museo de la Nación (6,50 solesa) smješten je u jednoj ogromnoj betonskoj zgradi, koja nalikuje na naše komunističke arhitektonske grdosije, a daje odličan uvid u povijest predkolumbovskog Perua: od kultura Lima, Viru (odatle dolazi ime Peru - Virú->Perú), Moche itd. do kulture Inka. Nažalost mnogi misle da su u Peruu nekad živjele samo Inke, a druge kulture posve zanemaruju. Šetnja kroz muzej mi je pokazala da su predkolumbovski narodi Perua bili visoko sofisticirani: njihove posude crvene, smeđe i sličnih boja kao i jednostavno prihvaćanje ljudske seksualnosti i ljudskog tijela podsjetili su me mnogo na antičke Grke. Iako se u knjigama često govori o predkolumbovskim narodima kao o divljacima, istina je da su pravi divljaci zapravo bili Španjolci koji nisu znali cijeniti ono na što su naišli.
Iz Museo de la Nación put me taksijem odveo u centar Lime. Putem sam kroz prozor promatrao grad: mnoštvo visokih modernih nebodera (u mnogima sjedišta banaka, telekomunikacijskih tvrtki i slično, najčešće stranog porijekla poput TIM-a, Movistara, Telefónice, BBVA i raznih japanskih tvrtki - u Peruu ima velika japanska zajednica koja se u potrazi za boljim životom doselila ovdje nakon 2. svjetskog rata- jedan od bivših peruanskih predsjednika Alberto Fujimori bio je japanskog porijekla), velikih supermarketa (Metro - poput naših Konzuma, Bille i slično), McDonaldsa, Burger KInga, a najviše uz glavnu ulicu u gradu - Avenida de la República ili Via Expresa, koja ima oko desetak traka. Centar Lime biser je kolonijalne arhitekture. Centar centra je Plaza de Armas s prekrasnom katedralom, koja je navodno građena po uzoru na katedralu u španjolskoj Sevilli, Palacio de Gobierno, danas rezidencija predsjednika Perua, te žuto obojene vijećnica i Club de Unión s tipičnim kolonijalnim drvenim balkonima Lime. Unutrašnjost katedrale (10 solesa) između ostalog čuva grob Francisca Pizarra, španjolskog konkvistadora i osnivača Lime 1535. godine. Put me dalje odveo do Muso de la Inquisición (besplatan ulaz) čiji vodič me stručno proveo kroz povijest inkvizicije u Peruu, osnovane 1569. godine. Na sreću trajala je samo oko 200 godina. Šetnja uz Palacio de Congreso i uz pogled na Cerro San Cristobal, preko 400 metara visok stožasti brežuljak koji bdije nad Limom (nažalost blizu njega nije sigurno ići jer se ondje nalaze sirotinjske četvrti) i ogromnim križem na vrhu koji je noću osvjetljen, i došao sam do Franjevačkog samostana, možda najljepšeg primjera kolonijalne arhitekture Lime (3,50 solesa). Vodič me proveo po samostanskim prostorijama ukrašenim prekrasno obojenim zidnim pločicama i slikama poznatih majstora poput Rubensa, Zurbarana i slično, dražesnom klaustru, a na kraju odveo me u katakombe samostana gdje se već stoljećima na bizaran način čuvaju kosti umrlih koje se bacaju u posebne odjeljke kao da se radi o običnom kamenju. Razgled Lime nastavio sam uz Dominikanski samostan (2 solesa), crkvu Santa Rosa de Lima (prve svetice u Americi i zaštitnice Amerika) do crkve Las Nazarenas, jedne od najznačajnijih u gradu. Većina ovih kolonijalnih bisera Lime izgrađena je nakon velikog potresa 1746. godine koji je sravnio grad. Šetnjom do Plaze San Martín, koja je ime dobila po osloboditelju Perua od španjolske vlasti 1820-tih godina, uz crkvu La Merced i uzduž Jirón de la Unión, najpoznatije shopping ulice Lime, završio sam razgled peruanske prijestolnice.
Šlag na kraju, posve neočekivano, bila je vjerska procesija Seńor de los Milagros po ulicama Lime koja se održava svake godine u ovo doba. Vjernici odjeveni u ljubičasto nose zidnu sliku Krista na križu, djelo oslobođenog crnog roba vjerojatno iz 17. stoljeća, iz crkve Las Nazarenas prema glavnom gradskom trgu i katedrali uz mnogo pjesme, cvijeća i svijeća. Nešto tipično latinoameričko. Drago mi je da sam u tome sudjelovao. Procesiju sam uz tisuće drugih ljudi dočekao na glavnom trgu Plaza de Armas. Promatrajući ljude osjetio sam njihovu religioznost. A dobio sam i sliku kako izgleda prosječan Peruanac. Većina Peruanaca u svom izgledu jasno pokazuje svoje indijansko porijeklo, posebice u crtama lica. Uvijek su relativno niski (kad se usporede s prosječnim Hrvatima), tamnoputi, guste crne kose i crnih izražajnih očiju, malo nakrivljenim, te tzv. indijanskim zaobljenim nosom. Ima naravno i onih koji su nešto europskijeg izgleda, ali još uvijek imaju neke indijanske karakteristike (vjerojatno su to potomci mestisoza, mješanaca Indijanaca i pridošlih Španjolaca). Tu su i bijelci koji bi se gotovo bez problema mogli uklopiti u europsko društvo.
Oko 20 sati uzeo sam taksi do hotela i otišao na zasluženo spavanje. Noge su me ubijale od cjelodnevnog hoda...

DAN 4 - 2. listopada 2005.

Danas sam malo duže spavao, polako doručkovao i potom se uputio prema Huaca Puclanni, arheološkom lokalitetu smještenom u srcu Mirafloresa, tek nekih 15 minuta hoda od hotela. Ova šetnja pokazala mi je izbliza Miraflores, bogatašku četvrt Lime: mnoštvo vila, trgovina, restorana, visokih nebodera, prekrasno uređenih trgova. Osjećao sam se gotovo kao da se nalazim u zapadnoj Europi. Naš Zagreb nije Mirafloresu ni do koljena.
Huaca Pucllana (2 solesa) je jedan od najznačajnijih arheoloških lokaliteta kulture Lima. Riječ je o piramidalnoj strukturi od sušene opeke iz oko 400. godine. Ovo je oduvijek bilo ceremonijalno središte i nekropola raznih predkolumbovskih kultura Perua, uključujući i Inke. Nažalost, lokalitet je u relativno lošem stanju zbog urbanističkog širenja Lime i zagađenja, ali opet bolje od drugog predkolumbovskog arheološkog lokaliteta u Limi, Huaca Huallamarce. Bilo ih je još, ali ih je Lima progutala. Lokalna vodička odlično me provela kroz čitavi kompleks. Ono što mi se sviđa u Peruu je da za male novce, koliko stoji ulaznica, u raznim lokalitetima uključeno je i lokalno vodstvo.
Popodne sam proveo u potrazi za večerašnjim busom za Ayacucho, gradu od nekih 125.000 stanovnika koji je smješten visoko u Andama, na oko 2750 metara nadmorske visine, oko 9 sati vožnje od Lime. Pješke sam prošao veliki dio Avenide de la República (Via Expresa), posjetio urede najvećih prijevoznika u Peruu, Ormeńa i Cruz del Sura, kao i urede manjih poput CIALA-e i Tepse, ali nitko nije imao večeras polazak za Ayacucho. Jedino Cruz del Sur, ali više nije bilo mjesta. Nastavio sam hodati u nadi da ću naići na još jednu prijevozničku tvrtku, a kad ono upao sam u jednu od lošijih četvrti Lime. Odjednom potpuno drugačija slika od Mirafloresa i San Isidra (još jedne bolje četvrti Lime): prljavština na svakom koraku, kuće tj. betonski blokovi u derutnom stanju, siromašni ljudi posvuda po ulicama - prose, uriniraju nasred ceste... Čak lošije nego u Africi prošle godine. Uhvatila me jeza. Svi su gledali u bijelca koji sam hoda okolo po ovakvoj četvrti. Odmah sam uzeo taksi koji kao da je izašao iz nekog filma strave. Odveo me do moje posljednje nade, tvrtke Expreso Molina, skrivene duboko u ovoj četvrti. Našao sam mjesto u busu upitne kvalitete u 22:10, kupio kartu (40 solesa) i vratio se taksijem u Miraflores. Još sam jednom prošetao MIrafloresom čudeći se kolike su razlike među pojedinim četvrtima Lime.
Navečer sam se s backpackom i velikom nelagodom vratio taksijem u onu četvrt. Sačekao sam bus oko 30 minuta, ukrcao se i krenuo put Ayacucha. Moram priznati da bus nije bio toliko loš koliko sam očekivao. Čist, udobnih sjedala, s televizorima na kojima su se vrtili DVD filmovi... Not bad at all...

DAN 5 - 3. listopada 2005.

Noćni dio vožnje nije bio loš. Veći dio sam prespavao, skučen na svom sjedalu jer je tip ispred mene do kraja spustio sjedalo i gotovo mi prikliještio noge. A kad se razdanilo, počela je avantura. Vozač je s noćnih 30-40 km/h prešao na 70-80 km/h, a zavoja kao u priči. Ipak smo u planinama pa su zavoji normalni, ali izgleda da vozača zavoji i sigurnost putnika previše ne zabrinjavaju. Čak ni nakon što smo u provaliji vidjeli autobus. A meni je od svih tih zavoja zaplesalo u želucu i ubrzo - rigoleto... Hvala Bogu što je u autobusu postojao WC.
Bez obzira na sve, krajolik je bio prekrasan: planinski vrhovi u magli, neki još s ostacima zimskog snijega, jako puno kamena i malo raslinja (tek poneki grmići visine gležnja i lišajevi - prva stabla pojavila su se tek pred Ayacuchom), tradicionalna andska sela... Prekrasno...
U Ayacucho smo stigli oko 07:00 sati, nakon 9-satne vožnje, ali moram priznati da se nisam osjećao pretjerano umornim. Prvi dojam o Ayacuchu bio je loš. Autobusna stanica nalazila se u lošem dijelu grada, ulice prljave i neasfaltirane. Mislio sam da je cijeli grad takav, ali nakon 15 minuta hoda izašao sam na glavni trg Plaza de Armas i potpuno druga slika. Odahnuo sam. Čini se da peruanski gradovi imaju fenomenalno uređen centar oko glavnog trga, a ostatak je zapušten. Smjestio sam se u Hotel La Colmena, par koraka od glavnog trga. Soba sa zajedničkim kupatilom, ali satelitskom TV u sobi stajala me svega 15 solesa (cca 28 HRK). Malo sam odspavao da prikupim energije za poslijepodnevno istraživanje Ayacucha.
Plaza de Armas polazna je točka u istraživanju grada. Iznimno ljubazno osoblje turističkog ureda opskrbilo me besplatnim brošurama o Ayacuchu i okolici. Glavni trg glavna je atrakcija Ayacucha: četvrtasta je tlocrta i sa svake je strane zatvoren arkadama plemićkih kolonijalnih zgrada iz 16. i 17. stoljeća, a u središtu je lijepo uređen park s ogromnim spomenikom generalu Sucreu, borcu za slobodu latinske Amerike. Posjetio sam neke od kolonijalnih zgrada na trgu. Svaka je građena na isti kalup: kroz arkade se ulazi u glavno dvorište ili patio, koji ponekad u središtu ima neki vrt s fontanom, a oko dvorišta smještene su prostorije prizemlja i prvog kata. Često su hodnici ukrašeni obojenim keramičkim pločicama. U palačama su danas smješteni razni uredi poput uredi departmana Ayacucho, gradsko vijeće, banka, muzeji itd. Najveličanstvenija građevina na trgu je katedrala iz 17. stoljeća s velikim brojem zlatnih ogromnih oltara u unutrašnjosti. Nikada u životu nisam vidio tako masivne i visoke oltare. Promatrajući ih imaš osjećaj da će pasti na tebe. Osim katedrale, Ayacucho ponosno ističe da ima preko 30 crkvi, uglavnom iz 16. i 17. stoljeća: crkva sv. Franje Asiškog, sv. Dominika, Družbe Isusove, crkva La Merced... Sa svih strana dižu se prema nebu crkveni tornjevi. Nažalost svaka od ovih crkvi bila je zatvorena. Otvaraju se jedino za mise. Prošetao sam i glavnom gradskom tržnicom gdje se prodaje sve i svašta: od odjeće i obuće preko kućnih potrepština do svakojake hrane.
Ljudi u Ayacuchu nešto su drugačiji od onih u Limi. Ima puno više Indijanaca koji u svojim narodnim nošnjama šeću ulicama. Posebno su zanimljive žene koje imaju šeširić na glavi, zatim košulju s ogrtačem, a dolje stožastu suknju. I sve u duginim bojama...
Nakon kratkog odmora odlučio sam ići večerati u lokalni restoran "La Casona" koji preporučuje LP vodič. Za samo 15 solesa probao sam pola pečenog zamorca (cuy), uz pečeni krumpir, salatu i qapchi, lokalno predjelo napravljeno od svježeg sira s peršinom, mlijekom, uljem i lukom i servirano uz lokalni krumpir (papas) koji je puno brašnjaviji od normalnog. I sve to uz svježe ocijeđen sok od papaje. Zamorac nije bio loš, ima malo mesa i dosta je žilav, a okusom podsjeća na našu plavu ribu. Malo mi je bilo neobično jesti zamorca jer se kod nas uzgajaju kao kućni ljubimci, a ovdje isključivo za jelo.
Navečer je s okolnih planinskih vrhova došlo mnogo crnih oblaka koji su donijeli jaku kišu, a s njom i bujice vode nizvodno po ulicama Ayacucha.

DAN 6 - 4. listopada 2005.

Idemo još više u planine! Dan sam proveo u tradicionalnom andskom selu Quinua, smještenom 32km od Ayacucha i na nadmorskoj visini od čak 3200 metara. Oko 10:00 sati ukrcao sam se u kombi koji me za 3 solesa i sat vremena vožnje odveo u Quinuu. Cesta je manjim dijelom bila asfaltirana, a većim makadam, ali radovi na cesti gotovo cijelim putem do Quinue pružaju nadu da će se jednog dana udobnije stizati u ovo selo visoko u Andama. Krajolik je bio posve neobičan. U planinskim dolinama, između strmih padina Anda, smještena su obradiva plodna polja koja su me djelomično podsjećala na naša polja, ali s druge strane javljala se misao i pitanje da li su uopće naša polja tako pedantno i lijepo uređena? Nema plodne zemlje gdje nije nešto zasađeno. Kontrast poljima daju strme planinske padine: kamen do kamena, a na ono malo zemlje među kršem uspjevaju jedino različite vrste kaktusa. Nikada dosad nisam vidio toliko kaktusa na jednom mjestu. Posebice ih puno ima pred Quinuom. A i vrijeme me posve iznenađuje. Na ovako velikim visinama očekivao sam nešto hladnije vrijeme, a kad ono sunčano i vruće. Sunce izlazi već prije 06:30 i sja sve do zalaska oko 18:00 sati. Temperatura je oko 25°C, ali mi se čini da je sredinom dana i viša. Okolo hodam u kratkom.
Quinua je dražesno selo jednostavnih kućica i tipičnim popločenim tradicionalnim trgom s crkvom. Selo je poznato po rukotvorinama, posebno od opeke tj. gline, i po cijelom selu se nalaze 'artesanales', radionice u kojima se mogu kupiti tipične rukotvorine Quinue. A najtipičnije za Quinuu su od gline napravljeni i bojom ukrašeni modeli crkvica, visine 20 do 30 cm, koji se kao ukras umjesto dimnjaka stavljaju na krov kuća. Gotovo svaka kuća ima svoju "crkvicu" na krovu, a svaka je jedinstvena. Osim 'artesanalesa' Quinua ima malo toga za ponuditi turistima. Natpisi svjedoče da su nekada u selu postojali hosteli, trgovine, frizerski saloni, ali izgleda da nije išlo... Možda se s novom cestom vrati život u Quinuu.
Prošetao sam seoskim ulicama i promatrao ljude kako obavljaju svakodnevne poslove: jedni obrađuju kamen, drugi obrađuju polja volovskom zapregom... Prošetao sam i 15 minuta izvan sela do polja Ayacucho gdje se 9. prosinca 1824. godine održala bitka kojom je završena španjolska kolonijalna vlast u Amerikama. Ondje danas stoji visoki bijeli obelisk u znak pobjede Amerikanaca. A u znak spomena na ovu bitku, Simón Bolívar, osloboditelj Amerika, je obližnjem gradu Huamanga dao novo ime - Ayacucho. Kad sam se već vratio na Ayacucho, valja spomenuti još jedno važno, ali crno razdoblje za ovaj grad. 1970-tih godina u Ayacuchu je nastala teroristička organizacija Sendero Luminoso koja je kroz 1970-e i 1980-e terorizirala ne samo ovaj departman, nego i čitavi Peru. U tim godinama samo je u Ayacuchu nestalo između 40000 i 60000 ljudi. Ali došlo je ponovno svjetlo doba za Ayacucho. Turizam ponovno počinje cvijetati...
Povratak iz Quinue u Ayacucho pretvorio se u pravu malu avanturu. U kombi koji ima 14 sjedala natrpali su nas preko 20, a tu se ni kriv ni dužan našao i mali ovan za kojeg sam saznao da se zove Pedro. Po dolasku u Ayacucho odlučio sam ručati u lokalnom restoranu "Costa" nedaleko glavnog trga: papa a la Huancaina (kuhani krumpir preliven kremastim umakom od svježeg sira, ulja, čilija, limuna i bjelanjka), juha od povrća, rižoto od piletine i jaja te chicha (slatko negazirano piće od crnog kukuruza) - sve za samo 5 solesa (cca 9 HRK). Hrana je bila iznimno obilna i ukusna. Čak sam i nešto pustio jer više nisam mogao jesti. Danas sam probao i Inka Colu, peruansko nacionalno gazirano piće zlatnožute boje i okusa naše fante od limuna.
Sutra je nov i dugačak dan. Napuštam Ayacucho i selim se u Andahuaylas, oko 150km od Ayacucha na cesti za Cuzco. Kako je cesta iznimno loša, treba čak 10 sati vožnje...

DAN 7 - 5. listopada 2005.

Između neba i zemlje. Tako bi se najjednostavnije mogao opisati današnji dan. Napustio sam Ayacucho u 07:00 sati autobusom tvrtke Expreso los Chancas i krenuo put Andahuaylasa (25 solesa). Autobus je bio iznimno loš, bez WC-a, klime, radija ili televizije, ali barem sam imao sjedalo u prvom redu i mogućnost da protegnem noge. Velik dio puta između Ayacucha i Cuzca je neasfaltiran. Asfaltiran je tek manji dio, završna etapa između gradova Abancay i Cuzco. Stoga nije ni čudo da za put od oko 350km treba čak preko 20 sati! Cesta (čitaj, kozja staza) je iznimno opasna, posebice po noći. Kad god da pogledaš kroz prozor, pokraj tebe 100 i više metara duboka provalija. A naravno, zavoj za zavojem... Ali kad se bolje razmisli, ovo je jedinstveni događaj, događaj koji će mi zauvijek ostati u pamćenju. Krajolik oduzima dah: visoki planinski masivi Anda, neki na vrhovima još imaju zimskog snijega (čak je jednim kraćim dijelom i autobus prolazio kroz snijeg), izmjenjivanje kamena i šuma, obradivih polja i rijeka, tradicionalnih sela... I sve iznad 2500-3000 metara nadmorske visine. Zato sam i rekao 'između neba i zemlje'. Osjećaj je božanstven: penjanje i spuštanje po Andama, blizu neba...
Imao sam sreće da je pokraj mene u busu sjedio jedan stariji peruanski gospodin, novinar po zanimanju (nažalost ime mu nisam uhvatio), veoma draga i pričljiva osoba, koji se gotovo cijelim putem interesirao o Hrvatskoj i kakav je naš način života, a zauzvrat sam dobio mnogo informacija o životu u Peruu i to posebice na selu. Odmah je bilo vidljivo da je nezadovoljan politikom sadašnje vlade i predsjednika. Kaže da premalo ulažu u razvoj, posebice obrazovanje, turizam te razvoj sela. Ljudi su prepušteni sami sebi, posebice oni siromašni koji zbog nedostatka novca odustaju čak i od osnovnoškolskog školovanja. Sadašnji predsjednik Perua Alejandro Toledo indijanskog je porijekla, a nije napravio ništa za peruansko selo, i koliko god njega ne voli, ovaj novinar ne krije zadovoljstvo njegovom ženom koja je strankinja, vjeruje Šveđanka, a uspjela je naučiti čak sedam jezika, između ostalog uz castellano i lokalne indijanske jezike quechua i aymara. Većina Peruanaca, a priznaje ni on sam, nikada nije ni pokušala učiti indijanske jezike. Šteta... Možda bi se lakše razumjeli jer imam dojam da je jaz dosta velik između onih Peruanaca indijanskog i onih španjolskog porijekla.
Putem prema Andahuaylasu prolazili smo kroz mnoga tradicionalna andska sela u kojima živi isključivo indijansko stanovništvo, i to točnije Quechua Indijanci. Imao sam priliku čuti malo quechua jezika i moram priznati da se ništa ne razumije. Čak ga ni novinar ne razumije. Ono što mi je bilo najupečatljivije jest da jedan drugoga oslovljavaju s 'papi' i 'mami', što bi vjerojatno trebalo značiti 'seńor' i 'seńora' (gospodin i gospođa). Tradicionalna andska kuća gradi se od sušene opeke, a na krov se stavlja sušena biljka ichu, biljka slična našoj travi samo viša i otpornija, žilavija, a kad se osuši izgleda poput sjena. Putem sam vidio čitava polja ichua žute boje. Tu je bilo i drugih biljaka, posebice kaktusa i vrste koju ovdje zovu 'guaray', vrsta kaktusa s debelim mesnatim listovima i velikim bodljama. Peruanci za ovaj kaktus kažu da je 'mala hierba' ili korov jer uništava svo drugo raslinje ondje gdje se pojavi. Vjerovali ili ne, u peruanskim Andama sam naišao i na mnogo žute brnistre. Peruanci je zovu 'retama' i ovdje se uzgaja od davnine. Čak su Inke dobivale žutu boju od cvijetova retame. Više na sjeveru, a manje ovdje u središtu Anda ima i biljke visoke i do nekoliko metara, a izgleda poput simbioze palme i kaktusa. Peruanci je zovu Antonio Raimoni, po prirodoslovcu koji ju je otkrio, dok je Indijanci zovu 'ticanca'. A dakako ne smijem zaboraviti ni šume eukaliptusa, najplemenitije bilje u Andama, kao ni polja naranči, manga, papaja, krumpira i raznog drugog voća i povrća u plodnim dolinama.
Nakon 11 sati vožnje autobus je stigao u Andahuaylas. Odlučio sam odmah nastaviti za Cuzco. Pojeo sam na autobusnoj stanici na štandovima par veoma ukusnih ražnjića (svaki je koštao svega 0,50 solesa ili 90 lipa), popio čaj od ljekovitog bilja - maté (za istu cijenu), kupio kartu do Cuzca (23 solesa), pozdravio se sa svojim prijateljem novinarom i krenuo put stare prijestolnice Inka...
Preda mnom je duga mračna noć...

DAN 8 - 6. listopada 2005.

Vani mrak i magla, sjeva sa svih strana, a autobus po kozjoj stazi vozi 100 km/h. Trnci su mi prolazili kroz tijelo. Jedno neobično iskustvo koje u životu ne bih htio više ponoviti.
Nakon više od 20 sati vožnje konačno sam stigao u Cuzco, staru prijestolnicu Inka, smještenu u Andama na visini od 3326 metara. Smjestio sam se u hostel Casa Grande, nedaleko glavnog gradskog trga koji se i ovdje imaginativno zove Plaza de Armas. Soba je doista spartanska, ali ok za par noćenja i USD 4.50 (28 kuna). Malo sam odspavao i potom krenuo u istraživanje grada. Ono što sam odmah primijetio je razlika u temperaturi. Za razliku od Ayacucha gdje je bilo toplo i sunčano, Cuzco je oblačan i prohladan. Mislio sam da ću do sada već osjetiti 'visinsku bolest'. Ali ništa... I bolje da je tako...
Cuzco ili Cusco (ili Qosk'o na jeziku Quechua) nepobitno je arheološka prijestolnica Amerika. Po čitavom gradu nalaze se ostaci iz razdoblja Inka te razne kolonijalne palače i crkve. Cuzco je u 12. stoljeću osnovao prvi Inka (naslov za poglavara naroda koji je živio u okolici Cuzca, a kasnije i čitav narod) Manco Capac. Grad je na vrhuncu bio nekih 100 godina prije dolaska španjolskih konkvistadora koji su u Cuzco došli 1533. godine. Francisco Pizarro je grad odmah uništio i tim činom uništio je i mnogo podataka o narodu Inka. Tek kasnije je Inka Garcilaso de la Vega, sin španjolskog konkvistadora i Inka princeze koji je do svoje 21. godine živio u Cuzcu, a potom otišao u Španjolsku, napisao "Kraljevske komentare Inka", odličan uvid u civilizaciju Inka. Postavlja se pitanje zašto i kako su Španjolci tako brzo porazili Inke? Povjesničari tvrde da je bilo po dolasku Španjolaca oko 9 milijuna Inka, a samo oko 200 španjolskih konkvistadora. Razloga je nekoliko: vatreno oružje Španjolaca, prizor španjolskog konkvistadora na konju i u oklopu (što Inke nisu poznavale), a što je izazivalo kod Inka strahopoštovanje, nove bolesti koje su Španjolci doveli iz Starog svijeta, a na koje Inke nisu bile imune pa je pomrlo mnogo ljudi, i na kraju građanski rat koji je razjedinio Inke. Nakon smrti Huayna Capaca, posljednjeg Inke ujedinjenog Inka carstva, pred sam dolazak Španjolaca, Inka teritorij je podijeljen na dva dijela, između dva sina Huayna Capaca: Atahualpe i Huascara. Atahualpa je želio više moći za sebe, napao je svog polubrata Huascara, ubio ga u borbi i prigrabio vlast u oba dijela nekadašnjeg carstva. Ali Španjolci, da bi pokorili Inke, nastupili su kao zaštitnici ubijenog Huascara,, napali Atahualpu, zarobili ga i ubrzo ubili po naređenju Francisca Pizarra.
Na svakom koraku u Cuzcu nalaze se Inka ruševine, a na njima kasnije izgrađene kolonijalne crkve i palače. Većina crkvi i samostana izgrađena je u 16., 17. i 18. stoljeću, ali kasnije nekoliko puta renovirana zbog mnogobrojnih potresa: crkva La Merced, La Compańia na glavnom trgu na kojem osim ove crkve stoji i katedrala te čitav niz kolonijalnih palača s tradicionalnim drvenim balkonima (danas su u ovim palačama restorani, kafići, trgovine...), crkva San Blas na jednom od brežuljaka, samostan sv. Kataline... Crkve su ukrašene prekrasnim slikama te prekrasno izrezbarenim stropovima od cedrovine. Nažalost, saznao sam da cedrovine, koje je nekad u okolici Cuzca bilo u izobilju, danas gotovo više i nema. Cedrovinu je zamijenio eukaliptus. Slike u crkvama su iz "escuela cusqueńa" (cuskanske škole slikanja) koja je na vrhuncu bila u 16., 17. i posebice 18. stoljeću. Tipično za ovu školu jest da u tradicionalnu sliku (npr. posljednje večere) ubace neke južnoameričke elemente (npr. zamorca na stolu ili Indijance oko stola). Ali imali su problema s perspektivom i dimenzijama tako da većina slika izgleda piramidalno. Katedralu krasi mnogo pozlaćenih oltara, na jednom se nalazi crni Krist na križu koji je navodno zaustavio jedan od potresa i danas ga u Cuzcu svake godine nose u procesiji. Tu je i grob Inke Garcilasa de la Vege. Posjetio sam i nekoliko zanimljivih muzeja poput muzeja Inka koji je odličan uvod u Machu Picchu koji je na redu za nekoliko dana. Kasno poslijepodne pronašao sam odličan restoran "Club andino" odmah pokraj crkve San Blas (sv. Vlaho) s odličnom lokalnom hranom. Za samo 35 solesa (60 kuna) probao sam "sopa cusqueńa" (cuskanska juha) - krem juha od kukuruza s mrkvom, mesom i peršinom, zatim meso alpake na roštilju s pomfritom te lokalno pivo Cusqueńa koje je po okusu i jačini jako slično našima. Meso alpake je jako zdravo jer ima jako malo kolesterola, a veoma je ukusno. Malo bolje od teletine. U restoranu sam upoznao četiri Engleskinje iz Londona, malo popričao s njima i potom otišao na rano spavanje. Umoran...

DAN 9 - 7. listopada 2005.

Jutro sam proveo telefonirajući i surfajući po internetu. Slučajno sam saznao da mi je Lufthansa otkazala povratni let. Nevjerojatno! Onog dana kada sam krenuo na put i kad je bio overbooking na letu za Caracas, naveli su da se uopće nisam ni pojavio i automatski poništili povratni let. Na kraju sam ponovno bookirao povratni let, ali ovaj put 30.10. Vjerojatno ću morati platiti EUR 100 naknade, a ni kriv ni dužan. Lufthansa...
Ostatak jutra proveo sam u shoppingu. Posjetio sam sve trgovine alpaka odjeće u Cuzcu i kupio odlične stvari od 100% alpaka vune (koja je puno mekša i udobnija od ovčje) i ukupno platio oko EUR 220. Nakon kratkog posjeta povijesnom regionalnom muzeju, uplatio sam Cuzco City Tour (USD 10). Tour počinje u 14:00 sati svakog dana, a uključuje posjete uz lokalno vodstvo katedrale u Cuzcu, Qorikanche te četiri arheološka Inka lokaliteta u okolici Cuzca. Qorikancha (ili na jeziku Quechua 'zlatno dvorište'; jer je vrh zidina koje su okruživale ovaj hram bio od zlata) je jedan od najvažnijih Inka hramova, smješten u širem gradskom centru Cuzca. Kada su došli Španjolci, Qorikancha je bilo jedno od prvih mjesta koje su uništili jer se radilo o poganskom mjestu, a na ruševinama starog hrama dominikanci su ubrzo izgradili svoj samostan. Još uvijek se vide Inka temelji. Zanimljivo je da su Inke u ovom tektonski nestabilnom prostoru znali graditi. Zidovi njihovih zgrada su blago nakrivljeni, a kuće trapezoidne. Zahvaljujući tome, tijekom nekoliko potresa Inka zidine su ostale stajati, a npr. dominikanski samostan se potpuno urušio.
Nakon Qorikanche izašli smo iz zgrada i posjetili četiri arheološka lokaliteta Inka: Sacsayhuamán (ili na jeziku Quechua 'zadovoljni sokol'), najvažniji Inka lokalitet u okolici Cuzca vjerskog i vojnog značaja (ovaj ogromni kompleks je danas samo 20% nekadašnje površine jer su Španjolci po zauzeću Sacsayhuamána koristili njegove goleme kamene blokove za gradnju svojih kuća u Cuzcu); Tambo Machay (ceremonijalni centar Inka s bazenima za kupanje); Puca Pucara (na jeziku Quechua 'crvena utvrda' zbog crvene boje kamena, iako je vjerojatno riječ o lovačkom domu, stražarnici ili odmorištu za putnike); te konačno Qenko (ili na jeziku Quechua 'cikcak' jer se radi o labirintu ogromnih kamenih blokova, a lokalitet je korišten za žrvovanja). Pri povratku u Cuzco prekrasna panorama grada u suton. Danas sam bio na najvećoj nadmorskoj visini dosad - čak 3840 metara!
Na turi sam opet susreo jednu od jučerašnjih Engleskinja, Tanyu, te se upoznao s još jednim engleskim parom Andrewom i Helen. S Tanyom sam po povratku u grad otišao u shopping u Centro Artesanal, najveću tržnicu rukotvorina u gradu: alpaka rukavice za 7 solesa, deka 70% alpaka-30% ovčja vuna za 32 solesa i niz drugih stvari, potrebnih i nepotrebnih, za male novce. Naravno, cijenkanje se podrazumjeva...
U 19:30 Tanya, Andrew, Helen i ja smo se našli u engleskom pubu Cross Keys na glavnom trgu i popili par pića. Ja sam probao tradicionalni peruanski koktel Pisco Sour (brandy od bijelog grožđa s limunom, juiceom, ledom te na vrhu bijelanjkom). Nije loše. Jedan te pljusne, a dva odalame...
Nastavili smo u restoranu Blueberry Lounge, također na glavnom trgu, gdje sam probao krem juhu od papaje sa šampinjonima i peršinom (jako ukusno, krem juhe su im fenomenalne, mogao bih samo njih jesti svaki dan) te alpaka na žaru s teriyaki umakom (zgodna kombinacija japanske i peruanske kuhinje).
Rastali smo se oko 23:30. Sutra se moram rano dignuti. U 05:40 kupi me autobus za Aguas Calientes i Machu Picchu.

DAN 10 - 8. listopada 2005.

Probudio sam se još uvijek ne vjerujući da ću danas vidjeti Machu Picchu, izgubljeni grad Inka kojeg je istraživač s američkog sveučilišta Yale otkrio tek 1911. godine. Smješten visoko u Andama, na 2400 metara nadmorske visine, grad je stoljećima bio zaboravljen i kad ga je Bingham otkrio bio je sav zarastao u šiblje tako da ni sam Bingham nije posve shvatio veličinu i važnost svog otkrića. Danas je zbog svoje posebnosti na listi zaštite UNESCO-a.
Paket aranžman Aguas Calientes-Machu Picchu (USD 169) 2 dana/1 noćenje uplatio sam u jednoj od najpoznatijih i najsigurnijih agencija u Cuzcu - SAS Travel. Kombi me pokupio ispred hotela u 05:50 sati i odveo do željezničkog kolodvora odakle kreće vlak za Aguas Calientes. Vlak je dosta moderan, tijekom vožnje hostese nude jelo i piće, ali tračnice i teren su užasni i vožnja traje preko 4 sata, a ima samo oko 150 km između Cuzca i Aguas Calientesa. A osim što je spor, vlak svako malo prilikom penjanja u planine ide naprijed-nazad, cik-cak, dok se ne skrenu tračnice. Krajolik je prekrasan: planine, rijeka Urubamba, polja i tradicionalna sela... Po dolasku u Aguas Calientes, nekoliko nas koji smo uplatili isti paket aranžman pokupio je zaposlenik Hostala Viajeros gdje ćemo noćas biti smješteni. Svi smo se odmah skompali: Annette iz Njemačke, Angie iz Aljaske te Kelly i Richard iz Engleske. I ja. Vrlo internacionalno društvo. Dogovorili smo se da ćemo ostaviti stvari i krenuti u mali trekking.
Aguas Calientes je zanimljivo malo planinsko mjesto, smješteno uz rijeku Urubamba. Preko rijeke prelazi nekoliko mostova. Mjesto ima oko 2000 stanovnika, ali broj ljudi u selu je uvijek puno puno veći zbog blizine Machu Picchua i turista koji ga svakodnevno posjećuju. Zato je Aguas Calientes u potpunosti usmjeren prema turistima: kafići i restorani, suvenirnice... Hostal Viajeros je dosad najbolji hotel na mojem putovanju: prostrana i čista soba s udobnim krevetom, kupaonica s tušem s toplom vodom... Do večere koja je u 19:30 Angie, Annette, Kelly, Richard i ja odlučili smo planinariti putem starih Inka na planinu Putukusi, što na jeziku Quechua znači 'prekrasna i osamljena' jer zaista osamljeno stoji poput stošca u Andama. Aguas Calientes se nalazi na 2040 metara nadmorske visine, a vrh Putukusija ima 2592 metra. Znači uspon je od 542 metra i u LP vodiču piše da se s vrha pruža prekrasan pogled na planinu nasuprot gdje se nalazi Machu Picchu. Ali ne spominje da je put iznimno težak. Stepenica za stepenicom, a najgore su bile potpuno vertikalne ljestve u nekoliko navrata. Jedne su imale i do 100 stepenica... A uz sve to bilo je jako sklisko zbog nedavne kiše. Međutim, krajolik ostavlja čovjeka bez daha: planine prekrivene gustim zelenim šumama i vrhovima u magli, rijeka Urubamba, Aguas Calientes koji se ugnijezdio među visokim planinama i na samom kraju, s vrha Putukusija, pogled prema Machu Picchu. Veličanstveno! Čovjek bi zauvijek mogao ovdje ostati. Povratak je bio teži nego što smo pretpostavljali. Počeo je pljusak i staza je postala još skliskijom nego kad smo se penjali. I opasnijom. Posebice ljestve. Mokri do kože i blatnjavi stigli smo do hotela (usputno zabavljajući lokalno stanovništvo koje se smijalo naivnim turistima koji po kiši idu planinariti na Putukusi). Otuširali smo se, večerali i otišli brzo na spavanje kako bismo bili posve odmorni za, vjerojatno, vrhunac svačijeg putovanja u Peru - Machu Picchu...

DAN 11 - 9. listopada 2005.

Rano buđenje, rani doručak i odlazak u Machu Picchu. Vani se tek počelo daniti, ali nažalost popraćeno slabom kišom. Već vidim da će biti zabavno. Autobus za Machu Picchu nalazi se par koraka od hotela. Cesta je neasfaltirana, s puno serpentina i traje oko 30 minuta da autobus dođe iz Aguas Calientesa do Machu Picchua. Već na prvi pogled Machu Picchu izgleda veličanstveno i golemo, čak i po kiši i magli. I relativno dobro očuvano. Španjolci nikada nisu došli do Machu Picchua i grad nije spomenut u niti jednoj kronici španjolskih konkvistadora pa ni u "Kraljevskim komentarima" Inke Garcilasa de la Vege. Postoje dvije teorije kada je nastao grad: 1) u posljednjim godinama Inka carstva kada su Inke na ovaj način željele sačuvati Inka kulturu, 2) drugi smatraju da je ovo bio kraljevski ljetnikovac koji je bio napušten kad su Španjolci osvojili Cuzco i posebice Ollantaytambo u neposrednoj okolici i tako prekinuli trgovačku rutu i dovoz hrane u Machu Picchu.
Razgled Machu Picchua u pratnji lokalnog vodiča trajao je oko 3 sata. Nakon ulaza, dobrodošlicu su nam na terasama (koje su nekada bile vrtovi Inka) zaželjele ljame, autohtone životinje Anda, iako nam je Roberto, naš vodič, objasnio da ljame žive na nadmorskoj visini između 3000 i 4000 metara, a ovdje u Machu Picchu (2400m) dovedene su radi turista. Ipak, bilo je zabavno napraviti par fotografija s ljamama.
Već se nekoliko dana pitam koja je razlika između ljama, alpaka i vikunja. Ljame su više i teže, krzno im je oštrije i njihova vuna se koristi za izradu pokrivača, konopaca i raznih kućanskih stvari. Može preživjeti u ekstremnim uvjetima, na malo pašnjaka. Alpaka je manja i nježnija te zahtjeva puno više zelene trave od ljame. Vuna alpake je fina i skupocjena. Koristi se za izradu đempera, šalova, kapa, rukavica i drugih odjevnih predmeta. Vikunja živi na najvećoj nadmorskoj visini od svih - preko 4000m. Vuna joj je blago zlatne boje i koristili su je Inka kraljevi, a kasnije i Španjolci. Nažalost, zbog pretjeranog izlova danas je pred izumiranjem.
Razgled Machu Picchua samo je potvrdio ono što sam ranije znao: Inke su bile veoma sofisticiran i kulturan narod. Poznavale su strane svijeta bez poznavanja kompasa. Poznavale su godišnja doba. Imale su dva kalendara: lunarni i solarni. Sve zahvaljujući poznavanju zvijezda. Razni žrtvenici pokazuju da su Inke bile i iznimno religiozan narod. Način gradnje trapezoidnih kuća kao zaštita od potresa i upotreba velikih kamenih blokova pokazuju da su se razumjele u arhitekturu. Kuće važnijih osoba bile su više, s višim ulaznim vratima i građene su od velikih kamenih blokova bez upotrebe vezivnih stredstava. Kamen je savršeno obrađen s pravim kutevima. Kuće manje važnih ljudi bile su niže, s nižim ulaznim vratima i među kamenim blokovima vidi se cement. Kuće običnih ljudi nažalost nisu sačuvane jer su bile građene od drva.
Nakon razgleda, mokri od konstantne kiše, svi zajedno popili smo topli čaj, a nakon toga se složili da planinarimo 20-tak minuta do Inka mosta, nedaleko Machu Picchua. Nažalost, do samog mosta se ne može jer se staza urušila, ali dovoljan je pogled sa 100m daljine da nam još jednom dokaže izvrsnost arhitekture Inka.
Razgled tj. avanturu Machu Picchua Angie i ja odlučili smo završiti spuštanjem pješke od Machu Picchua do Aguas Calientesa, umjesto da ponovno uzmemo bus što su učinili Annette, Kelly i Richard. Spuštanje koje traje oko 45 minuta još jednom nam je omogućilo da uživamo u anskoj vegetaciji, posebno u nekom cvijeću žuto-crvene boje kojeg je bilo na stotine. Nakon ručka, istim vlakom od jučer, vratili smo se u Cuzco, pozdravili i svaki je otišao svojim hotelima, premoreni od planinarenja, ali još uvijek pod čarolijom Machu Picchua, još uvijek ne vjerujući da smo posjetili najpoznatiji arheološki lokalitet južne Amerike o kojem smo doma mnogo slušali na televiziji i čitali u novinama, časopisima i knjigama.
Još se jedna zanimljiva stvar dogodila danas u Machu Picchuu. U razgledu nam se bio pridružio jedan australski i jedan američki par. Australac se iz šale slikao s jednom mladom Peruankom od nekih 12-15 godina. A onda je uslijedila navala Peruanki. I to ne na njega, već na mene. Nekih 20-25 Peruanki od 12-15 godina jedna po jedna se htjela slikati sa mnom. A kad su one završile, slijedile su dvije starije Peruanke od nekih 40 godina. Mislio sam da tome nikada neće biti kraja te da se do sutona neću izvući iz Machu Picchua.
Probao sam i nove peruanske specijalitete. Sopa a la criolla (kreolska juha) sprema se od mlijeka, govedine, tjestenine i na kraju se ubaci jaje koje ostaje cijelo. OK, ali kremaste juhe su im puno bolje. Slijedio je kozlić s pečenim krumpirom i, vjerovali ili ne, bananama. I sve sam zalio čajem od koke, nacionalnim pićem Perúa, koji su mi pripremili na tradicionalan način - od pravih listova koke. Okusa je kao zeleni čaj. Izvan Perúa i Bolivije je zabranjen.

DAN 12 - 10. listopada 2005.

Danas odlazim iz Cuzca prema još jednom peruanskom biseru - jezeru Titicaca. Ormeńo je autobusni prijevoznik kojeg sam danas koristio. Uz Cruz del Sur vodeći je peruanski autoprijevoznik i njegovi autobusi su super udobni s kožnatim foteljama, DVD filmovima i snack uslugom za vrijeme vožnje. Cijena Ormeńa i Cruz del Sura je malo veća od ostalih, "običnih" prijevoznika. U ovom slučaju, vožnja od Cuzca do Puna na jezeru Titicaca trajala je oko 6 sati i koštala me 40 solesa.
Krajolik u vožnji je vjerojatno bio najljepši do sada: planine u snijegu (budući da se penjemo na veću nadmorsku visinu), polja na kojim pasu ovce, krave i ljame zajedno sa svojim mladima, budući da je ovdje proljeće, ljudi koji obrađuju svoja polja... A onda nakon gotovo 6 sati vožnje iznenada se pojavljuje Puno s jezerom Titicaca u pozadini. Puno je glavni grad na jezeru Titicaca s malo više od 100.000 stanovnika i na nadmorskoj visini od 3830m. Odskočna je daska prema otocima Titicace kao i prema Boliviji. Turizam je glavna gospodarska grana i grad je stoga prepun hotela, kafića, restorana, trgovina, banaka i mjenjačnica. Ako se usporedi s ostalim peruanskim gradovima, Puno je "noviji" grad, osnovan 1668. godine. Grad se nalazi na granici Aymara i Quechua naroda. Od Puna prema sjeverozapadu, prema Cuzcu i dalje prema Ekvadoru žive Quechue, a od Puna prema jugoistoku i Boliviji žive Aymare. Svaki od dva naroda ima svoju kulturu i svoj jezik koji je potpuno drugačiji od španjolskog. Npr. na španjolskom 'bok' je 'hola', na jeziku Aymara 'kamisaraki', a na jeziku Quechua 'napaykullayki'. Kamisaraki i napaykullayki također znači 'kako si?'. Španjolski jezik u Andama (tzv. altiplano) ima puno Aymara i Quechua primjesa pa ga je katkad teško razumjeti.
Hostal Monterrey je mjesto gdje ću odsjesti sljedeća dva dana. Soba s kupaonicom stoji 35 solesa. Hotel je smješten u glavnoj shopping ulici Puna, Jirón de Lima, par koraka od svih važnijih građevina u gradu.
Vrijeme je u Punu puno hladnije. Sunčano je, ali riječ je o zubatom suncu. Posvuda upozoravaju da se koristi krema za sunčanje jer je sunce na ovoj nadmorskoj visini opasno. Dnevna temperatura je oko 20°C, a po noći spusti se i do 10°C, ako ne i niže. Noći će ovdje biti paklene...

DAN 13 - 11. listopada 2005.

Moj današnji plan je jutro provesti na plutajućim otocima plemena Uros na jezeru Titicaca. Iz tog razloga sam se ranije danas probudio jer tour započinje u 09:00 sati. Za cijenu od 20 solesa dobije se prijevoz od hotela do luke, prijevoz brodom do 2 otoka Urosa i natrag, ulaznice to lokalno vodstvo. Današnji vodič je Mayro, pripadnik plemena Quechua. Grupa je ponovno internacionalna: Česi, Englezi, Izraelci, Novozelanđani, Peruanci, Kanađanin i ja.
Jezero Titicaca ima površinu od 8559 km2 i najviše je plovno jezero na svijetu. Najveća dubina jezera je 283 metra. 68% jezera pripada Peruu, a ostatak od 32% Boliviji. Najveći otok je Isla del Sol u Boliviji, a potom slijede otoci Amantaní i Taquile u Peruu, moje sutrašnje destinacije. Jezero se nalazi na 3810 metara nadmorske visine. 90% Titicace je slatka voda i 10% slana. Razlog toga su tektonska pomicanja u prošlosti. Prije oko 6 milijuna godina prostor današnjih Anda je bio nizinski s ponekim brežuljcima. Tektonskim aktivnostima kopno se podizalo, nastajale su Ande i u Andama je ostalo "zarobljeno" slane vode. Ali s visinom počeo je u Andama padati snijeg, a u proljeće snijeg se topi i slatka voda teče prema Titicaci. Malo po malo sve je više slatke vode, a slana polako otječe jedinom rijekom iz Titicace. Znanstvenici kažu da će za 200 godina jezero Titicaca biti 100% slatko.
Mayro nam je odlično objasnio povijest Urosa te njihovu kulturu. Urosi su do prije 600 godina živjeli na kopnu, ali zbog ratobornih Colla i Inka koji su ih željeli pokoriti, preselili su se na jezero Titicaca. Isprva su živjeli na čamcima prekrivenim kožom ljama i alpaka. Nakon 3 godine počeli su graditi prve nastambe s krovom na čamcima, a nakon 50 godina počeli su graditi plutajuće otoke. Za izradu otoka koriste kili i totoru kojih ima u izobilju na jezeru Titicaca. Kili je korijen totore pomiješan s jezerskim muljem s dna Titicace. Budući da pluta, koristi se za bazu otoka. Na kili slaže se totora. Dubina otoka je oko 3 metra. Za izgradnju kuća na otoku koristi se totora, ali i eukaliptus kojeg u Andama ima u izobilju. Da otok ne bi otplovio, štapovima eukaliptusa se učvrščuje za dno, a tamo gdje su veće dubine, štapovi se konopcima vezuju za druge štapove na manjim dubinama. Vijek trajanja plutajućeg otoka Urosa je oko 20-25 godina. Nakon toga stanovnici napuštaju otok i grade novi. Danas postoji oko 25 Uros otoka, a na njima živi ukupno oko 1500 stanovnika koji na demokratskim izborima biraju svog gradonačelnika. Urosi se danas uglavnom bave ribolovom, ali osim riba jedu također i ptice te jaja ptica. Također odlaze na kopno kako bi zamjenom dobili proizvode kojih nema na otocima poput krumpira, žitarica i slično. Djeca svaki dan osim vikenda odlaze u Puno u školu dok stariji uglavnom odlaze u Puno 2 puta tjedno, obavezno subotom kad je veliki sajam u Punu. Naravno, turizam je još jedan važan izvor prihoda. Otoci su zapaljivi pa se vatra pali na kamenim pločama koje su donesenes kopna prilikom gradnje otoka. WC se nalazi među totorom do koje se dolazi malenim čamcima. WC je prekriven gašenim vapnom kako bi se izmet odmah razgradio prirodnim putem. Mnoge kuće danas imaju modarne dodatke poput solarnih ploča za električnu energiju. Religija im je vezana za štovanje Cotamame ili Majke Vode. Uros žene rađaju vertikalno kako bi gravitacija pomogla pri rađanju. Životni vijek Urosa je oko 100 godina, a kad umru pokapaju se na kopnu. Tijelo do kopna dolazi u ceremonijalnom čamcu od totore prekrivenim cvijećem. Danas Urosi žive u obiteljskim zajednicama aillú, svaka se sastoji od nekoliko obitelji rođaka koje su povezane krvnim srodstvom.
Prvi otok Wińay Totora dočekao nas je nakon 40-tak minuta vožnje. Otok se sastoji od nekoliko kuća od totore i eukaliptusa te muzejem. Stanovnici su nam odmah ponudili svoje rukotvorine na prodaju: narukvice i ogrlice, tepihe i pokrivače, modele čamaca od totore, izrezbarene posude od dinje, tanjuri... Na Wińay Totori živi 2 aillúa, a svaki se sastoji od 7 obitelji.
Drugi otok Isla Aymara nalazi se preko puta Wińay Totore. Do otoka smo došli u tradicionalnom čamcu od totore, a veslao je jedan od pripadnika Urosa (10 solesa). Isla Aymara je nešto mirnija od Wińay Totore. Mi smo bili jedini turisti i bilo je ljepše prošetati otokom: razgledati kuće, upoznati lokalno stanovništvo među kojem je bilo i jedno dijete od ni godinu dana po svemu sudeći. Otok također ima mnogo čaplji (esp. pájaro bobo) koje lokalno stanovništvo jede, a zovu ih Martín Pescador.
U Puno smo se vratili oko 12:30. Otišao sam odmah do konzulata Bolivije gdje sam nabavio vizu za Boliviju lakše nego što sam mislio. Nisam trebao ni ispuniti formulare ni dati fotografije, samo platiti USD 30. Bolivija me čeka u subotu, za 4 dana.
Nakon kratkog odmora otišao sam na kasni ručak u jedan od restorana na glavnom trgu Plaza de Armas kojeg krasi nekoliko kolonijalnih kuća te katedrala iz 1757. godine, jedan od najboljih primjera španjolskog baroka u Peruu. Za ručak sam danas probao juhu od quinue s povrćem (quinua je visokoproteinska hranjiva žitarica visokih dijelova Anda), a zatim pejerrey (eng. kingfish), ribu iz Titicace koja ima okus naše bijele ribe. Jako dobro... Na kraju čaj od lokalnih trava koje stanovništvo zove muńa. Okusa je zelena čaja s dodatkom mente.
Sutra me čeka još jedna plovidba po jezeru Titicaca. Odlazim na otoke Amantaní (jedno noćenje) i Taquile (jedno noćenje). Platio sam 50 solesa + dodatno noćenje na Taquileu koje se plaća na licu mjesta.

DAN 14 - 12. listopada 2005.

Krstarenje po jezeru Titicaca. U 07:40 sati kombi me pokupio ispred hotela, spreman za još jedan odlazak na Uros otoke, a potom na otoke Amantaní i Taquile, drugi i treći najveći otok jezera Titicaca. Jučer sam posjetio Uros otoke Wińay Totoru i Aymara, a danas Isla Kontiki i Isla Waliki. Vodič nam je još jednom pričao o Urosima, ali danas smo probali još nešto što jučer nismo - jeli smo totoru. Bijelu spužvastu sredinu od totore jedu Urosi, a kako ima puno joda, stanovnici ovih otoka ne pate od reume i artritisa. Okusa je poput salate. U grupi nas je danas puno više nego jučer: tri Irkinje, kanadsko-novozelandski par, australski par, dvije Australke, francuski par te Španjolci, Urugvajci, Brazilci... Internacionalnije nego ikad dosad... Naš današnji vodič zove se Enrique.
Put od plutajućih otoka Urosa do Amantaníja trajao je oko tri sata. Amantaní i Taquile su otoci Quechua Indijanaca. Amantaní ima oko 4000 stanovnika koji su podijeljeni u 8 zajednica ili 'comunidades' i među njima vlada veliko zajedništvo. Svaka od 7 zajednica svake godine na svojim poljima uzgaja drugu poljoprivrednu kulturu (poljoprivreda je glavna gospodarska grana na otoku), a osma zajednica se odmara cijelu godinu. To donosi i dosta visok životni vijek na otoku od čak 82 godine.
Po dolasku na otok dočekale su nas žene Amantaníja u čijim kućama ćemo biti smješteni. Otok je dosta brdovit i od luke do kuće ima oko 15-30 minuta hoda, ovisno kakve si sreće. Naravno, uvijek izvlačim u svemu kraći kraj pa sam tako i ovaj put bio smješten na vrhu otoka, u jednoj od posljednjih kuća u selu. Oko 30 minuta uspinjanja po ne tako lijepoj stazi. Zajedno s australskim parom Mattom i Ruth smješten sam kod Alfonse, Teófila i njihove kćerke Celistene. Obitelj je veoma draga. Alfonsa i Teófilo imaju četvero djece: najstariji sin od 21 godine studira u Limi, kćerka od 19 godina živi s mužem u Punu, a s njima živi i najmlađi Teófilov i Alfonsin sin od 11 godina koji ondje ide u školu. Celistena ima 16 godina. Osim što se bave turizmom, Alfonsa i Celistena rade na polju (ove godine ih je "dočekao" krumpir), a imaju i dvije kokoši te osam ovaca. Soba je vrlo jednostavna: dva kreveta i stolica sa svijećom. Struje nema pa ćemo se večeras morati snalaziti pod svjetlom svijeće.
Alfonsa nam je pripremila pravi seoski ručak: juhu od quinue, kuhane krumpire, oku (sliči krumpiru, a okusa je poput kestena) s pohanim kravljim sirom te čaj od muńe, lokalne trave koja je dobra za želudac. Nakon ručka spustili smo se do seoskog nogometnog igrališta gdje smo se svi skupili i potom s Enriqueom krenuli na planinarenje na najviši vrh Amantaníja, visine od čak 4153 metara iznad mora, što je moj trenutni visinski rekord. Uspon je definitivno bio puno lakši od Putukusija. S vrha se pruža prekrasan pogled na otok Amantaní kao i na male susjedne otočiće. U suton... Slika koja će me pratiti tijekom putovanja. Na vrhu otoka nalazi se hram i lokalno stanovništvo kaže da se trebaš okrenuti prema suncu i onda, ako si dešnjak, krenuti obilaziti hram tri puta s lijeve strane, a ako si ljevak, treba obilaziti s desne strane. Za svaki krug treba zaželjeti jednu želju koja nije materijalne prirode.
Jezero Titicaca i njegovi otoci me strašno podsjećaju na naš Jadran i naše otoke. Voda je plave boje, posvuda otoci mali i veliki, a također i puno kamena i suhe zemlje.
Večera je ponovno bila odlična. Alfonsa i Celistena su odlične kuharice. Pripremile su nam juhu od kukuruza i povrća, zatim domaću tjesteninu s rižom i na kraju čaj od koke. Najradije bih Alfonsu i Celistenu poveo sa sobom u Hrvatsku. Kažu da bi odmah išle.
Odjeveni u smješne narodne nošnje (Ruth u tipičnu suknju i bluzu Quechua žena s maramom, a Matt i ja u poncho) krenuli smo nakon večere u centar sela na ples. Svirali su seoski svirači na tradicionalnim instrumentima. Bome Alfonsa ima energije za ples jer ples je itekako energičan. Nakon 10-15 minuta cupkanja i okretanja bojele su me i noge i ruke i cijelo tijelo. Brzo smo otišli spavati, umorni od današnjeg dana, i željni odmoriti se za sutra i Taquile. Vani je počelo sijevati...

DAN 15 - 13. listopada 2005.

Još jedno rano buđenje u nizu, doručak i napuštamo otok Amantaní. Pozdravljam se s Alfonsom, Teófilom i Celistenom s obećanjem da ću im poslati slike kad dođem doma.
Trosatno vožnja brodom dijeli nas od drugog bisera jezera Titicaca - otoka Taquile. Sličan, a opet različit od Amantaníja. Ljudi su ovdje puno zatvoreniji i nepovjerljiviji prema strancima. Razgled je započeo na jednoj strani otoka usponom do glavnog seoskog trga i potom nastavljen planinarenjem po otoku, ručkom u jednom od lokalnih restorana (juha od quinue, pržena pastrva s pomfritom i mješani čaj od koke i muńe) i spustom niz 549 stepenica do glavne luke gdje nas je čekao brod. Posvuda su se pružale prekrasne slike Taquilea, jezera i drugih otoka.
Taquile je manji od Amantaníja i ima manje stanovnika - oko 2500. Njegovi stanovnici strogo poštuju utvrđena pravila. Npr. vjeruju u čistoću svoje zajednice pa je ženidba moguća samo među stanovnicima Taquilea. Ženidba s nekim izvan otoka smrtni je grijeh. To znači onečišćenje njihove arijanske krvi. Prema seksu su "Taquileani" veoma otvoreni. Biti u braku i imati ljubavnika ili dva ili tri normalna je stvar. Svi znaju za ljubavnike, čak i muž odnosno žena. Ako žena ostane trudna s ljubavnikom, ljubavnik će otići kod njenog muža i novcem ili slično srediti situaciju. Muž će odgajati to dijete, koje nije njegovo, kao svoje i dijete će vjerovatno za 15-tak godina saznati da osoba za koje je mislilo da je njegov/njezin otac, to zapravo i nije. Na ovom otoku muškarci pletu i u mnogim suvenirnicama se to moglo i primjetiti. Ondje rade pretežno muškarci i pletu. Jedna od tipičnih torbica na otoku je ona pletena za lišće koke. Muškarci s Taquilea se ne pozdravljaju rukovanjem, već izmjenjuju lišće koke iz svojih torbica. Ako nemaju slučajno torbicu, onda se koka nalazi u njihovoj kapi i procedura je ista. Ženidba je također veoma zanimljiva. Muškarac i žena odlaze do jezera, ulaze u vodu do koljena. Žena uzima muškarčevu crveno-bijelu kapu i stavlja u nju vodu. Ako se voda zadrži više od pet sekundi, znači da je muškarac spreman da osnuje i brine se o obitelji. Čudan je ovo narod...
Odlučio sam da ipak ne ostanem dodatno noćenje na Taquileu. Dva dana bila su mi dovoljna da steknem uvid u život otočnih zajednica te da se odmorim i razmislim o nekim stvarima.
Povratak u Puno se pretvorio u pravu malu avanturu. Otprilike na polovici trosatne vožnje prema Punu pokvario se brod. Kapetan/"mehaničar" pokušavao je sat i pol popraviti brod, ali neuspješno. Ostali su brodovi prolazili, turisti nas slikali, a struje su gotovo odnijele brod na obalu. U jednom smo trenutku bili samo metar udaljeni od obale. Problem s brodovima na jezeru Titicaca je motor koji nema dovoljno zraka budući da je jezero na velikoj nadmorskoj visini. U svaki od brodova ugradili su jače motore, uglavnom one od kamiona, ali nekad ni oni ne pomažu. Kao u našem slučaju. Ovaj kvar me podsjetio na prošlogodišnji kvar autobusa usred noći u malijskoj savani. Nakon sat i pol vremena "popravljanja", naš "mehaničar" je konačno odustao i dopustio dvama brodovima da naš stave u sendvič i odvuku nas do Puna. U Puno smo stigli sa sat i pol zakašnjenja. Dogovorio sam se s ekipom s izleta da odemo na večeru u jedan od boljih restorana u Punu - "Flores del lago". Probao sam goveđi steak u umaku od pisca i crnog vina. Steak je bio odličan, mekan i veoma ukusan. Razgovarali smo i zezali se oko dva sata, a onda se rastali. Sutra svi imamo rane autobuse iz Puna prema različitim destinacijama, uglavnom La Pazu. I ja sutra napuštam Peru i ulazim u Boliviju...

DAN 16 - 14. listopada 2005.

Autobusnu kartu za La Paz (50 solesa) kupio sam prije nekoliko dana, ali kad sam jutros u 06:45 došao na Ormeńov šalter na glavnom autobusnom kolodvoru, dočekalo me neugodno iznenađenje. Autobus za La Paz je negdje kod Nazce imao nesreću i danas neće nastaviti za La Paz. Refundirali su mi cijenu karte i na moju veliku sreću uspio sam za 30 solesa naći jedno od posljednjih mjesta u Panamericanovom busu gdje se nalazila gotovo cijela ekipa od jučer. Irci, Australke, Francuzi... Autobus je manje udobniji od Ormeńovog, ali glavno da vozi i da danas stignem u La Paz. Vožnja je bila prilično neudobna. Iako je cesta asfaltirana, asfalt je već prilično istrošen i bilo je u vožnji nemoguće pisati ili čitati. Naravno, ponovno sam imao sjedalo u zadnjem redu autobusa, uz jednog Brazilca japanskog porijekla koji je preko Bolivije bio u posjetu Peruu. Nakon otprilike trosatne vožnje uz jezero Titicaca stigli smo do granice, dobili izlazni pečat iz Perua i ulazni u Boliviju. Ponovno čuđenje što jedan Hrvat radi u Peruu i Boliviji.
Prvo mjesto nakon granice, na bolivijskoj strani, Copacabana na jezeru Titicaca najpoznatije je ljetovalište Bolivijaca. U Copacabani smo morali promijeniti bus za La Paz koji je bio još lošiji, ali nas je oko 16:00 ipak doveo u bolivijski glavni grad. Svi smo odlučili odsjesti u Hostal Maya Inn, smješten par minuta hoda od centra grada i franjevačke crkve. Noćenje s doručkom je 55 bolivianosa (1 bolivianos=0,75 kuna). U sobi sam s tri Irkinje - Sonyom, Emmom i Orlaith - i budući da imamo isti itinerer, odlučili smo putovati zajedno do Santiaga. Ja imam let iz Santiaga 30.10. za Frankfurt, a one dan kasnije za Novi Zeland. Putuju 12 mjeseci oko svijeta. Na putu su tek 6 tjedana. U istom hotelu su i dva Irca - Kieran i Paul, te neki Englezi. Nakon kratkog odmora, djevojke i ja odlazimo u shopping na čuveni Mercado Negro (Crna tržnica) gdje se može kupiti sve i svašta po iznimno niskim cijenama: kopije (i to jako dobre) odjeće i obuće poznatih svjetskih marki, elektronika, CD-i i DVD-i... Nabavio sam novi CD walkman, 5 DVD-a s novijim filmovima, desetak CD-a, novi ruksak i potrošio svega 40-45 eura. Čak ni Mali nije lani bio ovako jeftin kao Bolivija. Jednostavno, cijene su smješne.
Navečer smo svi zajedno otišli večerati u jedan od najboljih lapaških restorana - Tambo Colonial, u hotelu Rosario. Izabrao sam chairo altiplano (juha od govedine s povrćem), steak od ljame u umaku od senfa (ljama ima okus gotovo kao govedina, samo je malo žilavija - alpaka je bolja) i za desert palačinke sa sladoledom, šlagom i voćem. Sve ukupno s dvije coca-cole za samo 70 bolivianosa (7 eura)!
Već nakon par sati u Boliviji, odmah se uočava da je Bolivija iznimno jeftina zemlja, čak jeftinija i od Malija. Godišnji prihod po stanovniku je samo 2500 USD. Stanovnika je u Boliviji 8.3 milijuna + 2.5 milijuna ljama. Iako je Sucre s 225,000 stanovnika pravosudno središte Bolivije, glavni grad je ipak La Paz s oko 1,5 milijuna stanovnika i na visini od 3660 metara iznad mora.
Bolivijska povijest je veoma bogata. Bolivijskom zemljom su prošli mnogi narodi: razni predkolumbovski narodi završno s Inkama, španjolski konkvistadori te razni osvajači susjednih zemalja. Bolivija je nekad bila puno prostranija, ali od druge polovice 19. stoljeća gubi mnogo teritorija - iz ratova s Čileom, Brazilom i Paragvajom Bolivija izlazi kao gubitnik. U ratu s Čileom čak gubi i izlaz na Pacifik: današnja Arica, Antofagasta koji pripadaju Čileu, nekad su pripadali Boliviji. Bolivijci to nikad nisu prežalili. Danas Bolivija ima dosta nafte da podmiri svoje vlastite potrebe, polja na kojima uspjevaju razne poljoprivredne kulture te stočarstvo. A tu je naravno i turizam. Sve više i više turista otkriva Boliviju...
I jedna zanimljivost: ime Bolivija dolazi od Simóna Bolívara, jednog od boraca za neovisnost Amerike od Španjolaca. Ime grada Sucrea dolazi od generala Sucrea, također osloboditelja Amerike. Bolivijski ponos se osjeća na svakom koraku.

DAN 17 - 15. listopada 2005.

Dan odmora. Probudili smo se nešto kasnije nego inače, doručkovali i zajedno otišli u istraživanje cijena paket aranžmana za Salar de Uyuni na jugu Bolivije. Nakon malo pješačenja po gradu i uspoređivanja cijena i programa, odlučili smo se za Olivos Tours: 3 dana/2 noćenja za USD 68 + turistički noćni autobus La Paz-Uyuni za USD 24.
Ostatak dana sam proveo u shoppingu CD-a uzduž glavne lapaške ulice i nabavio desetak CD-a za ukupno možda 10 eura.
Navečer smo odlučili izaći van i zabaviti se. Najprije smo naručili odličnu pizzu i tri boce bolivijskog bijelog vina, a zabavu smo onda nastavili u baru Sol y Luna, desetak minuta udaljen od hostela. Sonya, Emma i Orlaith te dva Irca Paul i Kieran i jedan Englez te ja popili smo u Sol y Luni oko desetak dodatnih boca vina igrajući igru "yeehaa". Ja sam prvi pao. Jednostavno je teško pratiti Irce kad je pijančevanje i pitanju. Nakon Sol y Lune nastavili smo ludovanje u diskoklubu Mongo's, navodno najpoznatije okupljalište mladih, kako stranaca tako i domaćih. Disko je bio pun, ali nažalost nisam mnogo uživao jer me odmah uhvatilo nekoliko rundi povraćanja. Brzo sam uzeo taxi i vratio se u hotel. Ni sam ne znam kako sam skinuo leće. Samo sam zaspao... Bolivijsko bijelo vino nije bilo loše, ali nisam se trebao napijati vinom jer mi uvijek loše sjedne...

DAN 18 - 16. listopada 2005.

Prespavali smo gotovo cijelo jutro. Djevojke duže od mene. Vratile su se u svitanje. S glavoboljom nitko nije bio zainteresiran da se išta radi. Drugim riječima, još jedan dan odmora.
Tek smo navečer svi zajedno otišli u kino pogledati film "Must love dogs", romantičnu komediju koja me na trenutke nasmijala do suza. Radnja se vrti oko srednjovječne žene koju je muž ostavio zbog mlađe i sad nakon 8 mjeseci rodbina i prijatelji se trude da joj pronađu nekoga. Na kraju stavlja svoj profil i na internet i počinju se javljati razni tipovi, čudaci. Ipak, nakon raznih smješnih situacija uspijeva pronaći onog pravog. Glavni glumci su Helen Lane i John Cusack. Film je bio na izvornom engleskom jeziku sa španjolskim titlovima. Cijena 25 bolivianosa.
Nakon kina slučajno smo naišli na kuglanu. Odlučili smo se okušati. Dvorana je bila staromodna, vjerovatno su bolje postojale i u 70-tim godinama prošlog stoljeća, sve se radi ručno. Cijena 10 bolivianosa po osobi. Odlučili smo igrati dečki (Paul, Kieran i ja) protiv cura (Sonya, Emma, Orlaith). I naravno, cure su pobijedile. I to s ogromnom razlikom. Ja sam bio posljednji među 6. Jednostavno nije išlo. Koja sramota...
Zabavu smo nastavili, ali u hotelskoj sobi - igrajući karte. Ponovno, ja zadnji. Dvostruka sramota... Danas jednostavno nije moj dan.
U krevet smo otišli oko 01:00. Paul i Kieran nas sutra napuštaju. Idu u Amazoniju, a mi na jug Bolivije, u Uyuni.

DAN 19 - 17. listopada 2005.

Danas sam odlučio nešto napraviti u La Pazu. Vrijeme je za malo razgledavanja. Bilo bi šteta provesti četiri dana u bolivijskoj prijestolnici, a ne vidjeti ništa. Sobu u hostelu smo morali napustiti do 11:00 sati. Taman smo se spakirali kad su došle još četiri Irkinje, također medicinske sestre, prijateljice Sonye, Emme i Orlaith. Malo smo popričali, a potom su cure otišle u još jedan shopping na Mercado Negro, a ja u jedno blic razgledavanje La Paza. Razgled sam započeo na jednom od glavnih gradskih trgova na kojem se nalazi čuvena bazilika sv. Franje, sagrađena u 16. stoljeću kao mješavina tadašnjih španjolskih i mestizo trendova, ali potpuno obnovljena sredinom 18. stoljeća u baroknom stilu, nakon što se urušila pod težinom snijega.
Plaza Murillo glavni je lapaški trg i na njemu se nalazi katedrala nešto novijeg datuma (1835.), predsjednička palača te palača pravde, sve izgrađeno u stilu historicizma tijekom 19. stoljeća. Naučen nakon nekoliko peruanskih gradova da glavni gradski trg bude ukrašen i omeđen kolonijalnim zgradama iz 16., 17. i 18. stoljeća (te da se svaki trg zove isto – Plaza de Armas), Plaza Murillo predstavlja jedno osvježenje. Lako bi se mogla uklopiti u bilo koji europski grad. Nažalost, moje uživanje u ovom trgu prekinula je jaka kiša koja me je primorala da pobjegnem s trga. Putem sam naišao na veoma bučne proteste. Čak se koristilo oružje. Zašto se protestiralo ne znam, ali izgleda da je to u Boliviji uobičajena stvar jer nitko se na ulicama pretjerano ne zabrinjava. Prošetao sam i glavnom ulicom La Paza – Avenida Mariscal Santa Cruz koju krase visoki moderni stakleni neboderi te sjedišta poznatih međunarodnih tvrtki poput Siemensa, Sonya, Forda, Burger Kinga... Neboderi kakvih nema kod nas u Hrvatskoj, ali ni i u većini zapadnoeuropskih gradova. A sredinom avenije uređeno je prekrasno šetalište i vrtovi. Osjećao sam se gotovo kao u Europi.
Razgled La Paza završio sam u Muzeju Coce gdje se prikazuje povijest upotrebe coce od Inka, koji su je koristili u medicini, pa do danas, kad se koristi za proizvodnju jedne od najtežih droga – kokaina. Do danas nisam znao da se coca cola počela proizvoditi od coce, ali kasnije su taj sastojak izbacili i coca cola je postala nacionalnim pićem SAD-a.
Prije polaska za Uyuni skočio sam do najvećeg supermarketa u La Pazu – Ketal Hipermercado. Budući da je smješten u jednom od najudaljenijih predgrađa, uzeo sam taxi. 20 minuta vožnje za samo 12 bolivianosa.! Prava sitnica! Usputno sam vidio još malo moderne arhitekture, kuće bogataša, kao i razna veleposlanstva. Napokon sam vidio i rijeku Choqueyapu koja protječe kroz La Paz, ali samo do predgrađa, a onda kroz gradski centar ide podzemnim putem. Bacio sam oko i na kanjon u kojem je smješten bolivijski glavni grad. U supermarketu zapadnjačkog stila dobro sam se opskrbio hranom i pićem za put u Uyuni. Tri vrećice pune stvari za samo 180 bolivianosa. Svakim danom cijene u Boliviji me sve više iznenađuju.
Autobus za Uyuni je krenuo malo iza 21:00 sat.

DAN 20 - 18. listopada 2005.

Unatoč udobnom autobusu, vožnja je bila paklena. Od oko 540km ceste između La Paza i Uyunija, 180km je neasfaltirano, a ni ostatak nije ništa bolji. Spavanje u busu baš i nije bilo moguće. Kad smo oko 07:00 sati ujutro stigli u Uyuni, bili smo prebijeni. A danas krećemo na turu Salar de Uyuni.
Na izlazu iz autobusa pokupila nas je vlasnica Olivos Toursa i odpratila u agenciju. Tura počinje u 11:00 sati. Malo smo se prošetali Uyunijem. Gradić izgleda poput svakog provincijskog gradića: jedan glavni trg s nekoliko restorana, turističkih agencija i malih trgovina, prizemnice i... puno prašine.
Nabavili smo izlazni pečat iz Bolivije za 15 bolivianosa. Džip koji će nas voziti sljedeća tri dana došao je s pola sata zakašnjenja. Nije djelo moderne tehnologije, ali će proći. Nadam se. Uz Irkinje i mene, s nama putuju Cory i Claire, australski par, a tu je i naš vozač/vodič Luis.
Razgled smo započeli s grobljem vlakova, 3km izvan Uyunija, gdje se već oko 50 godina gomilaju stari vlakovi i lokomotive u mirovini. Uyuni je nekada bio jedini bolivijski grad sa željeznicom, a i dan danas važno je željezničko čvorište: iz Uyunija vlakovi idu na sjever prema Oruru (3 sata busom od La Paza) i na jug prema Argentini i Čileu.
Nakon groblja vlakova slijedio je jedan od vrhunaca našeg putovanja po Boliviji - Salar de Uyuni, golemo bijelo prostranstvo soli. Ukupno oko 12000 km2. Nekada je ovo bilo jezero, ali se ono isušilo i tako su ostale naslage soli, između 2 i 7 metara dubine. Ispod solnih naslaga nalaze se stijene i potom voda s mineralima. U ovo doba godine lako je proći preko Salara jer je sušno razdoblje, ali između svibnja i srpnja ima puno kiše, između 20 i 50cm vode i Salar je gotovo potpuno neprohodan. Vožnja preko Salara je bila zadivljujuća. Osjećaj je kao da se voziš po snijegu, sunce bliješti (sunčane naočalu su obavezne), u daljini vrhovi vulkana... Posjetili smo i selo Colchani gdje je stanovništvo zaposleno isključivo u industriji soli i ovdje je moguće kupiti različite suvenire napravljene od soli. Kupio sam dva svjećnjaka za samo 8 bolivianosa. U industriji soli sve se radi ručno. Nema moderne mašinerije. U bijelini Salara nazire se nekoliko osamljenih otoka. Mi smo posjetili jedan - Inca Huasi. Platili smo taksu od 10 bolivianosa i ušli u svijet kaktusa i neobičnih crvenkastih stijena. Neki kaktusi su visoki i preko 10 metara. Ne jedu se. Jedino su jestivi njihovi plodovi koji dozrijevaju u ožujku, ali lokalno stanovništvo od ovih kaktusa proizvodi razne kutijice i druge suvenire, čak i namještaj. U ovo doba godine vidljivi su samo cvijetovi. Nakon ručka na otoku nastavili smo našu avanturu prema Ojos del Salar, izvora hladne vode s puno mjehurića jer na površinu izlazi kisik iz unutrašnjosti.
Večeras noćimo u "slanom hotelu". Čitav hotel i namještaj u njemu napravljen je od blokova soli. Nevjerovatno, ali istinito. Soli ima na zidu, na podu, na stolu, na krevetu... Posvuda. Čitao sam da u sjevernoj Europi imaju hotele od leda, ali evo postoje u južnoj Americi i hoteli od soli. Da mi je netko o njima govorio ranije, ne bih mu vjerovao. Večerali smo juhu od quinue te pohano meso ljame. Pohana ljama ima drugačiji okus od steaka ljame. Dok steak ima okus govedine, pohana ljama ima okus svinjetine. Ali jako dobro... Hrana je u južnoj Americi stvarno bez prigovora.

DAN 21 - 19. listopada 2005.

Noćas mi nije bilo dobro. Vjerovatno od nečega što sam sinoć pojeo. Ali unatoč upozorenjima da će biti vrlo hladno, bilo je vrlo ugodno u krevetu, pokriven s nekoliko deka.
Probudili smo se u 06:30, doručak u 07:00 i pokret u 07:30. Vani je bilo toplije od očekivanog. Sunce je već izašlo.
Danas nas je put odveo do nekoliko prekrasnih laguna u podnožju sniježnih planina i vulkana. Svaka laguna drukčije boje: bijela, plava, crvena, zelena... Igra boja u visinama Anda. A svemu dodatnu boju daju plamenci ili flamingo, čitava jata. Postoje tri vrste flaminga koji obitavaju jezera Anda na visini između 4000 i 5000 metara: čileanski flamingo, James flamingo i andski flamingo. Čileanski flamingo ima perje boje lososa, a vrhove krila crvenkaste boje. Noge su mu svjetloplave do sive s crvenim koljenima i šapama. Andski flamingo ima bijelije perje od ostalih vrsta flaminga, s crvenkastom mrljom na gornjem dijelu grudi. Noge su mu žute s narančastim koljenima i šapama. James flamingo je najmanji s relativno malim nogama, vratom i trupom od ostalih vrsta. Donja trećina tijela mu je crna i postoji ružičasto perje na grudima. Hrane se malim organizmima iz jezera, a budući da je voda u lagunama bogata mineralima, imaju poseban organ za pročišćavanje vode.
Lagune se nalaze na visini od 4000m na više i svaka je drugačije boje. U vodi je dosta minerala, posebno boraxa koji daje bijelu boju. Prekrasna Laguna Colorada ili Crvena laguna boju dobiva od velikog broja mikroorganizama u vodi, a plamenci se savršeno uklapaju. Na obali ljame...
U vožnji džipom kroz andsku pustinju viđali smo vicuńe u pokretu. Na trenutke je izgledalo poput safarija u Africi. Tu su bile i vizcache, andske životinje koje izgledaju kao mješanci zeca i vjeverice. Toliko su pitome da sam im se mogao približiti na samo pola metra daljine. A tu su i andske lisice... Gotovo identične našima.
Što se tiče vegetacije, cijeli dan viđamo samo pustinju i tu i tamo grmove ichua, andske trave. Tek smo na jednom mjestu naišli na yaretu, biljku koja izgleda poput velikog zelenog jastuka, a koristi se kao prirodno gorivo. Yareta je veoma rjetka jer je lokalno stanovništvo pretjerano uništava, a izrazito sporo raste - svega 1 cm godišnje. Uz yaretu naišli smo i na tholu, zelene grmove sa žutim cvjetićima koje lokalno stanovništvo također koristi kao gorivo, ali i za prehranu domaćih životinja.
Cijeli dan vozimo se usporedno s bolivijsko-čileanskom granicom, neasfaltiranim cestama, a na trenutke prelazimo i preko kamenja radijusa 30-tak cm. Još uvijek se čudim što nam nije pukla guma.
Prate nas vulkani poput vulkana Ollagüe visine 5400 metara. Danas noćimo nedaleko Lagune Colorade u veoma jednostavnom prenočištu. Već osjećam da će biti ledeno hladno...

DAN 22 - 20. listopada 2005.

Ledeno hladno. Baš kao što sam i pretpostavljao. U krevetu je bilo toplo, ali čim sam izašao iz njega, poželio sam se odmah vratiti. Danas je dan počeo još ranije nego inače: doručak u 06:00, pokret u 06:30. Dok smo doručkovali, skoro da su nam trebale rukavice.
Današnja avantura počela je odlaskom do gejzira na visini od čak 4900 metara, što je najveća visina na ovom putovanju. Apsolutni rekord. Iznenađenje i oduševljenje je još veće kad se sjetim da naš najviši vrh Dinara ima svega 1831 metar. Teško je bilo uživati u gejzirima, koliko zbog njihova izrazitog sumpornog mirisa, koliko zbog izrazite hladnoće. Pretpostavljam da je bilo između 0 i 5°C, uz snažan vjetar. Čak ni rukavice, šal i kapa nisu pomagali protiv hladnoće. Gejziri su bili veličanstveni: mnoštvo pare na sve strane. Zanimljivo, postoji projekt kojim se namjerava iskoristiti topla voda gejzira (oko 100°C) za grijanje te dobivanje električne energije.
Vožnja pokraj nekoliko laguna dovela nas je do definitivno najljepše lagune u Boliviji - Lagune Verde ili Zelene lagune. Uzburkana zelenkasta povšina jezera (zbog bakra) s vulkanom Licancabur u pozadini (5868 metara visine). Vulkan daje jezeru prekrasnu pozadinu. Da sam imao više vremena, rado bih se uspeo na Licancabur. Uspon traje oko 5-6 sati s bolivijske strane (vulkan se nalazi na bolivijsko-čileanskoj granici) i na samom vrhu se nalazi još jedna laguna.
Luis nas je odvezao do bolivijsko-čileanske granice gdje smo promijenili džip. Drugi džip i vozač odvest će nas u Čile. Ali nažalost sve nije prošlo bez problema. Na granicu smo stigli oko 10:30 sati, ali krenuli u Čile tek oko 12:30. Dva sata smo čekali drugu grupu turista koja nam se trebala pridružiti u džipu, što nije bilo ništa udobno jer je vjetar šibao...
Oko 12:30 sati napokon smo ušli u Čile. Vremenska razlika između Bolivije i Čilea je +1 sat. Prvi dojam Čilea je bio itekako pozitivan. Nakon peruanskih i bolivijskih kozjih staza, napokon smo došli do savršeno asfaltiranih cesta. Povratak u civilizaciju! I mobitel je proradio.
Granična čileanska postaja nalazi se 45 km od stvarne granice, u mjestu San Pedro de Atacama. Procedura ulaska u zemlju je bila dosta rigorozna: najprije smo iz džipa trebali stati na poseban tepih kao dezinfekcija od unosa raznih klica u zemlju, zatim smo bez problema dobili ulazni pečat u Čile, ali onda je uslijedilo ono najgore - pretražili su nam svaku torbu da slučajno u Čile ne unosimo biljne i mesne proizvode iz Bolivije. Pustili su nas tek nakon sat vremena.
San Pedro de Atacama je gradić s oko 4900 stanovnika, smješten u sjevernom Čileu u pustinji Atacama. Grad izgleda poput onih gradova u filmovima o Divljem zapadu: prašnjave neasfaltirane ulice, prizemnice, glavni trg s palmama i crkvom (s krovom od kaktusa) i arkadama, sve s bijelom fasadom. Temperaturna razlika između Bolivije i San Pedra de Atacame je ogromna. Na jutrošnjim gejzirima na 4900 metara visine bilo je oko 0-5°C, a ovdje u San Pedru na oko 2450 metara visine je oko 25°C. Zvog visinske i temperaturne razlike cijeli me dan boli glava.
Grupa nam se polako povećava: uz Irkinje i mene te Coryja i Claire, pridružili su nam se i Australka Karyn te Englez Ed. Upoznao sam i jednu Hrvaticu iz Sarajeva, ali koja trenutno živi u Engleskoj - Lilianu. Svi smo smješteni u Hostal Floridi u jednoj od glavnih ulica s mnoštvom drugih hostela , restorana i kafića. Noćenje je 4000 čileanskih pesosa (650 pesosa = 1 euro = 7,40 kuna).
Za sutra smo bookirali semi-cama autobus za La Serenu na čileanskoj pacifičkoj obali, na pola puta između San Pedra i Santiaga. Ukupno 17 sati vožnje i 16000 pesosa.

DAN 23 - 21. listopada 2005.

Atacama - carstvo pijeska. Nakon marokanske Sahare druga pustinja koju sam posjetio. A koji je bolji način uživanja u pustinji od sandboardinga? Lili, Claire i ja sinoć smo u jednoj agenciji uplatili tri sata sandboardinga u pustinji za 10000 pesosa po osobi. Naš instruktor zvao se Javier i Argetinac je koji trenutno živi i radi u Čileu. Nakon par početnih uputa, započeli smo s "daskanjem". Nije baš išlo onako kako sam očekivao. Puno više padanja, a manje stvarnog daskanja. Teško je držati ravnotežu, posebice kad pojuri dobro voskom podmazana daska. Ali pijesak je dosta mekan tako da od padanja ne ostaju modrice. Jedino poderana odjeća. Jedne od mojih omiljenih hlača spremne su za smeće.
Pijesak je u 09:00 ujutro, kad smo stigli u pustinju, bio vrlo ugodan pa smo mogli hodati bosi, ali kako su sati prolazili, sunce je pržilo sve jače i jače i pijesak je postao užaren. Biti bosonog sad je već bilo nemoguće. Pijesak Atacame je malo drugačiji od pijeska Sahare. Dok je saharski pijesak žućkasto-narančaste boje i dosta fin, atacamski je malo tamnije boje i nešto grublji. Primjećuje se da u njemu ima vulkanskih primjesa. Nije ni čudno budući da je čitav kraj krcat što ugaslim što aktivnim vulkanima. Poput npr. u daljini snijegom pokrivenog Licancabura. Nevjerovatno je kako je ovdje pustinja, a malo dalje, možda 100-tinjak kilometara daleko visoke Ande i vulkani sa snijegom.
Dio pustinje u kojem smo daskali zove se Valle de los muertos (Dolina mrtvih): pješčane dine okružene neobičnim crvenkastim golim stijenama poput skulptura.
San Pedro smo napustili u 14:15 sati prema jugu, točnije turističkom mjestu na Tihom oceanu - La Sereni. Autobus je bio veoma udoban (semi-cama). Jedina zamjerka bila je što smo bili smješteni uz WC u stražnjem dijelu autobusa pa su miomirisi počeli brzo kružiti okolo.
Putem smo se zaustavili u Antofagasti, lučkom gradu u sjevernom Čileu, ako se ne varam, glavnoj luci Čilea. Grad izgleda kao da je "pobjegao" iz Europe, točnije Španjolske: široki bulevardi, pješačke shopping ulice, shopping centri, McDonaldsi... Čile mi se već izrazito sviđa...

DAN 24 - 22. listopada 2005.

Smještena na Tihom oceanu, na pola puta između San Pedra de Atacame i Santiaga, La Serena je poznato ljetovalište s kilometrima dugačkom plažom. Ima oko 160000 stanovnika, ali ljeti je broj ljudi u gradu i do nekoliko puta veći zbog mnogobrojnih turista. Sada, izvan ljetnog razdoblja, La Serena je miran provincijski gradić i ugodno je šetati njegovim ulicama bez potrebe da se sudaraš s drugim ljudima. Tu su dvije glavne pješačke shopping ulice s nekoliko robnih kuća, restorana i kafića. Cijene su nešto više nego u Peruu i Boliviji, ali još uvijek niže nego u Hrvatskoj. Zanimljiv je i glavni trg s palmama, kolonijalnom crveno-bijelom Palačom pravde i katedralom. Naravno, ime mu je Plaza de Armas.
Smješteni smo u Hotelu Fuente del Mar, gotovo u samom centru La Serene. Za 5000 pesosa (doručak uključen). Riječ je o malom, ali urednom i dražesnom hotelu. Sobe su s kupatilom i kabelskom TV, a osoblje je veoma ljubazno. Postoji mogućnost besplatnog korištenja kuhinje pa sam večeras odlučio kuhati za Irkinje. Odabrano jelo je krumpir i plodovi mora (kozice, dagnje, oštrige) kuhani u ulju i crnom vinu sa začinima poput lovora i peršina. Irkinje su ostale oduševljene i obećale da će one kuhati jedan od sljedećih dana. Vidjet ćemo...

DAN 25 - 23. listopada 2005.

Nedjelja je dan za odmor. Kad bolje razmislim, otkad sam sa Sonyom, Emmom i Orlaith svaki je dan nedjelja. Izležavamo se, lijenčarimo i ništa ne radimo. Tako smo se i danas kasnije digli, a potom smo velik dio dana proveli pred televizijom gledajući sve moguće američke serije i talk showove. Tek sam predvečer odlučio prošetati do čuvene plaže u La Sereni. Plaža je od centra udaljena dobrih 40-tak minuta hoda. Postoji šetalište omeđeno visokim palmama koje vodi do plaže, a na kraju šetališta nalazi se visoki svjetionik.
Plaža je nekoliko kilometara dugačka. Pijesak je kao kod bilo koje druge pješčane plaže. Nažalost, ocean je u ovo doba godine dosta hladan pa nisam se ni pokušavao kupati. A i nešto je počelo puhati. Voda je dosta valovita. Pitam se samo odakle ovome oceanu ime TIHI ocean?! Dotaknuo sam rukom vodu, tek toliko da mogu reći da nisam samo vidio, nego i dotaknuo Tihi ocean. Još ostaje Indijski... Uživao sam u promatranju ljudi koji u suton šeću plažom, zaljubljeni parovi, a tu su i galebovi... Zvuk oceana... Smirujuća atmosfera...
Večeras smo napustili La Serenu i Čile i krenuli prema Argentini. Mendoza je naša sutrašnja destinacija. Od La Serene do Mendoze ima oko 13-14 sati vožnje, ali po relativno dobroj cesti. Jednim dijelom, oko Santiaga, je čak i autoput s 4 do 6 traka. Semi-cama autobus tvrtke Covalle Bus je veoma udoban, a nakon malo cijenkanja platili smo ga svega 16000 pesosa. Jedva čekam da vidim Mendozu. Mnogi koje sam susreo na ovom južnoameričkom putovanju rekli su da je Mendoza bila jedan od vrhunaca njihova putovanja...

DAN 26 - 24. listopada 2005.

Kišna nas je Mendoza dočekala oko 13:00 sati. Odmah na prvi pogled je očito da je Argentina nešto siromašnija od Čilea, ali još uvijek puno bogatija od Perua ili Bolivije. Gospodarski krah 2001. godine udario je i dobro prodrmao Argentinu, ali ne i uništio. Na ulicama se primjećuju nešto stariji auti koji se izmjenjuju s novijima, ali ljudi se odijevaju moderno, ulice su čiste, trgovine poznatih marki... Argentina je dobrano na putu oporavka i čini mi se da joj još samo malo fali da se potpuno oporavi. Argentinci su iznimno ljubazni ljudi i gotovo potpuno bijeli (neki čak izgledaju poput Europljana), plavokosi, crnokosi, smeđokosi... Njihova ljubaznost se osjeća na svakom koraku u Mendozi: od glavnog autobusnog kolodvora, preko trgovina do hotela i restorana. Na svaki 'gracias' (hvala) odgovaraju s 'por que?' (zašto?). Uz svaki pozdrav dodaju 'suerte' (sretno!), 'que tenga un buen día hoy' (želim vam danas dobar dan) itd.
A što reći o Mendozi? Po mnogima jedan od najljepših gradova Argentine, smješten u pustinji pod Andama, na oko 700m nadmorske visine. Udaljen je samo 7 sati vožnje od Santiaga de Chilea. S jedne strane Anda je Santiago, a s druge Mendoza. Iako je u pustinji i tokom cijele godine ima sunca, posebice ljeti, Mendoza je veoma ugodan grad za šetnju jer je svaka ulica omeđena drvoredima čije krošnje daju mnogo hlada. A osim drvoreda, ulice su omeđene i kanalima koji u sezoni otapanja snijega i leda s okolnih planina odvode vodu daleko izvan grada i tako sprečavaju da Mendoza bude poplavljena. Tipično za većinu južnoameričkih gradova, a posebice za argentinske gradove, jest da se ulice sijeku pod pravim kutom, po principu rastera. Iz zraka grad izgleda poput mreže. Ostatak je to španjolskog kolonijalnog organiziranja gradova, a sve po uzoru na mnogo stariji sistem drevnih Rimljana. Osim po mnogobrojnim andskim skijalištima u svojoj blizini, Mendoza je poznata vinska regija i čak 70% ukupne vinske proizvodnje Argentine događa se ovdje u Mendozi. Stoga razgled Mendoze je nepotpun bez posjete njenim čuvenim vinarijama. One su sutra u planu. Neobično da ima toliko uspješnih vinograda u pustinji.
Smješteni smo u Hostelu Damajuana ('damajuana' na španjolskom znači velika boca od nekoliko litara za vino) za 25 pesosa po noćenju s uključenim doručkom (1 peso=2,07 kuna). Hostel je moderan s ljubaznim osobljem i mnoštvom mlade škvadre. I ono što je najvažnije - centralan je. Samo par koraka od glavne shopping ulice i gradskih trgova.
Malo sam odspavao, a potom smo svi zajedno (Irkinje i ja) otišli na večeru u jedan od boljih restorana u gradu i probali ono što se probati mora kad si u Argentini - čuveni argentinski steak. Argentina je poznati raj za goveda i kažu da jedino Argentinci znaju napraviti pravi steak. I to mora da je točno. Riječ je o ogromnoj i iznimno ukusnoj porciji. A probao sam uz steak i juhu od bundeve koja također nije bila loša: slatkasta je okusa, ali i s malo soli. Zajedno s pićem plaćeno ukupno 30 pesosa. Prava sitnica!

DAN 27 - 25. listopada 2005.

Noć je bila bučna. Budući da mi se soba nalazi uz kuhinju, cijelu noć su se skupljali drugi putnici, neki su razgovarali, mnogi se derali. Bilo je sviranja gitare i pjevanja. Cijelu noć je netko ulazio u sobu i palio svjetlo, a u ranu zoru netko je u sobi čak i zapalio joint. Kako sam odahnuo kada sam promijenio sobu. Sonya, Emma, Orlaith i ja dobili smo napokon 4-krevetnu sobu i to na drugom kraju hostela. Mirnijem.
Popodne sam proveo u vinarijama oko Mendoze. Cijena aranžmana je 25 pesosa, a obuhvaća razgled dvije vinarije i jedne tvornice maslinovog ulja uz lokalnog vodiča te degustaciju vina/ulja. 70% svog argentinskog vina proizvodi se u okolici Mendoze gdje ima čak oko 1800 vinarija. Godišnje se proizvede oko 7-8 milijuna litara vina. 70% tog vina ostaje u Argentini, a ostatak se izvozi u inozemstvo. Prva vinarija bila je La Rural koju su 1885. godine osnovali talijanski imigranti. Njihovo najpoznatije vino je Felipe Rutini (ime dobilo prema utemeljitelju vinarije) čija boca košta oko 250 pesosa. Nakon kratke posjete tvornici maslinovog ulja Pasrai Quinta Generación, slijedio je obilazak druge vinarije - Carina. Vinariju su 2003. godine utemeljili Brigitte i Philippe Subra, francuski bračni par koji je napustio Francusku, prodao sve što je ondje imao da bi kupio vinograd u Mendozi i došao živjeti u Argentinu. Par je veoma drag i očito jako sretan novim životom u Argentini.
Argentinska vina su puno slabija kad se usporede s našima. Svako koje smo probali, bilo bijelo bilo crno, imalo je okus malo jačeg soka. Ali istovremeno jako dobro. Kad se vratim doma, potražit ću koju bocu argentinskog vina u našim trgovinama.

DAN 28 - 26. listopada 2005.

Lagani tempo. Malo duže spavanje. Ručak u jednom od restorana blizu hostela - naravno, argentinski steak. Želim iskoristiti ovaj posljednji dan i do kraja uživati u Mendozi i Argentini i ljudima i hrani. Popodne sam proveo u laganoj šetnji gradom. Mendoza ima oko 130.000 stanovnika i jedan je od najljepših i najzelenijih gradova Argentine. Centar grada predstavlja Plaza Independencia, ali mnogo ljepša su četiri manja trga koji okružuju ovaj središnji, a svaki je drugačiji: Plaza Chile, Plaza San Martin, Plaza Italia i Plaza Espana. Posebno me se dojmila Plaza Espana koja podsjeća na trgove Andaluzije: fontane, klupe - sve od šarenih azulejo keramičkih pločica + palme i ostalo drveće koje trgu daje mnoštvo hladovine. Uslijedila je kava uz alfajor (tradicionalna mala tortica od čokolade i dulce de leche namaza koja se ovdje jede uz kavu ili čaj) na terasi jednog od mnogobrojnih kafića na pješačkoj Avenida Sarmiento. Zanimljivo je promatrati obične ljude koji idu za svojim svakodnevnim poslom. Iznenada je nasred ulice jedan čovjek počeo glasno pjevati (čak i ne tako loše), a onda se pojavila jedna starija žena i istovremeno počela kreštati i derati se iz sveg glasa. I na kraju je prošla okolo po kafićima tražeći novac.
Ostatak dana paradirao sam ponovno po trgovinama. Šteta što nemam više vremena da više dana provedem u Argentini i posjetim više gradova jer ovo što sam vidio, jako me se dojmilo. Bit će druge prilike...

DAN 29 - 27. listopada 2005.

Doviđenja Argentina! Autobusom u 09:45 za Santiago de Chile napustili smo Argentinu. Ovih posljednjih par argentinskih dana u laganom tempu bilo je ono što sam zaista trebao. Hrana za srce i dušu. I tijelo da se odmori. Carinska kontrola na ulazu u Čile bila je još stroža nego prošli put u Atacami. Cijela prtljaga morala je proći kroz rendgen, psi tragači droge su također malo njuškali okolo. Iskreno, ponovno me bilo strah da će otkriti onu kinuu kao i čaj od koke. Ali hvala Bogu ništa. Valjda ću se ovako osjećati na svakoj granici kad švercam nedozvoljene predmete. Put prema Santiagu je bio prekrasan. Ande u snijegu, mnoštvo provalija, nekoliko tipičnih andskih planinskih turističkih centara tj. skijališta koja se zapravo malo razlikuju od svoje "braće" u Sloveniji, Austriji ili Italiji. Možda jedne godine otiđem na skijanje u Ande?! Tko zna?! Nekoliko minuta prije granice u daljini smo vidjeli i Aconcaguu, najviši vrh južne Amerike s 6960 metara. Lokalne agencije nude uspon na "krov južne Amerike" kada to dozvoljava vrijeme, ali paket od nekoliko dana je izrazito skup - i do 1000 dolara. Na granici je Sonya imala mali problem. Carinik ju je upitao ima li kakvo voće ili povrće iz Argentine, a ona je jednostavno odgovorila 'ne', zaboravivši pritom da ima u ruksaku jednu naranču. Carinik je zatim otvorio ruksak i iznenađenje - prva je iskočila naranča! Naranča je morala ostati u Argentini, a mi smo nastavili put Santiaga. Nakon granice krajolik je bio još veličanstveniji - dramatične snijegom prekrivene Ande, ali i mnoštvo opasnih serpentina kojima smo se u društvu kamiona tegljača spuštali prema Santiagu. Irkinje su umirale od straha, a meni je sve ovo bilo zabavno.
U Santiago smo stigli nakon sedam sati vožnje. Na prvi pogled grad je uređen i čist - dostojna metropola najbogatije zemlje južne Amerike. Mnogo visokih nebodera, poznatih trgovina i restorana... Smjestili smo se u Casa Roja, tipičnu kolonijalnu zgradu Santiaga iz 18. stoljeća, gdje krevet u spavaonici stoji 9 dolara. Hostel je smješten u četvrti Brasil koja je poznata po noćnom životu i nalazi se vrlo blizu gradskog centra i svih važnijih spomenika Santiaga. 20-tak minuta pješke. Pustili smo stvari u hostelu i otišli jesti u obližnji kineski restoran. Ostatak dana proveden je u izležavanju.

DAN 30 - 28. listopada 2005.

I danas je nastavljeno izležavanje u hostelu i cjelodnevni odmor. Tek sam predvečer odlučio malo izaći i pogledati Santiago noću. Iako ga još nisam ni danju vidio. Grad izgleda čarobno, moderno i čisto. Moram reći da mi je žao što već za dva dana idem kući. Ipak bih ostao još malo. Ali što je, tu je. Nema više mogućnosti promjene.
Jedva da i viđam Emmu, Sonyu i Orlaith. U istom smo hostelu, ali u različitim sobama.
Sutra moram malo razgledati Santiago. Dosta je odmaranja!

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica

mixed martial arts