Rječnik stranih riječi jednostavno kaže da je chaikhana tradicionalna čajana središnje Azije i Irana. U ovom dijelu svijeta ima ih na svakom koraku i mjesto je to susreta različitih kultura, različitih ideja, različitih ljudi. Život ovdašnjeg, naravnog muškog dijela, stanovništva najintenzivniji je upravo u chaikhani. Uz šalicu zelenog ili crnog čaja mnogi se problemi mogu lako riješiti, ali isto tako još i lakše zakomplicirati. I upravo je chaikhana jedna od najvažnijih, a možda čak i najvažnija poveznica 'Stanova': Turkmenistana, Uzbekistana, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana, Afganistana i Pakistana.
Calum Macleod i Bradley Mayhew u svom odličnom vodiču za Uzbekistan pod nazivom "Uzbekistan - The Golden Road to Samarkand" o chaikhani kažu sljedeće:
"The chaikhana is not only a way of life in Central Asia, it is also an escape and an antidote to life in Central Asia. It is the essential lubricant to friendship, trade and travel. Its professionals are a hard core of regular nine to fivers, equipped with personal teapots, pialas and backgammon sets and brandishing gleaming arrays of heroic Soviet medals.".
Duša središnje Azije reflektira se kroz šalicu čaja u chaikhani. A ispijanje čaja u ovoj tradicionalnoj 'stanskoj' instituciji prava je znanost. U čajnik se u vruću vodu stavi čaj i ostavi malo da odstoji. Nakon toga čajnik sa šalicama donosi se na stol gdje se čaj triput izlije u tzv. piala šalicu i vrati odmah nazad u čajnik. Na taj način čaj dobiva na aromi, ali istovremeno to prelijevanje služi i da ga se malčice ohladi. Četvrta piala šalica ne smije se napuniti do vrha jer bi to bio znak gostu da je vrijeme da ode, već se šalica puni nekoliko puta malo po malo. Piala se uvijek prihvaća desnom rukom. A da biste čaj ohladili, smatra se nekulturnim puhati u čaj, već je najbolje čaj ohladiti mućkajući tekućinu u piali laganim kružnim potezom ruke.
Druga važna poveznica 'Stanova' je svila. Jer karavanski putevi stoljećima su povezivali Istok i Zapad upravo preko prostora središnje Azije i današnjih 'Stanova'. Marko Polo je za zapadni svijet bio taj koji je oromantizirao te trgovačke putove u 13. stoljeću. Braća Nicolo i Maffeo Polo, Mlečani, po nekima porijeklom s Korčule, za vrijeme velike mongolske invazije u 13. stoljeću zabrazdili su u području rijeke Volge i ondašnjih stepa gdje su se bavili trgovinom i nisu se mogli vratiti kući. Umjesto toga nastavili su na istok i došli sve do prijestolnice velikog Kublaj-kana nedaleko današnjeg Pekinga gdje su se prvi put susreli s čudesima istočnog svijeta. Ubrzo su se ipak vratili doma, ali samo da bi se 1271. godine odlučili vratiti natrag, ovaj put u društvu Nicolovog 17-godišnjeg sina Marka. Kopnom su Polovi krenuli preko Perzije, Bukhare i Pamira u današnji Xinjiang i Kashgar i Khotan i preko "demonske" Taklamakan pustinje u Peking. Marko Polo je ostao u Kini 17 godina, veći dio toga u službi Velikog kana da bi se 1291. godine odlučio vratiti kući. Venecije se dokopao 1295., ali ubrzo je postao žrtva prepirki između Venecije i Genove i Đenovezi su ga bacili u zatvor. Ovdje je svom suzatvoreniku Rustichellu da Pisa izdiktirao dogodovšine sa svojih putovanja koje su ubrzo objedinjene u djelu "Il Milione" ili poznatije kao "Putovanja Marka Pola".
Dok su u knjizi neka mjesta opisana jako detaljno, druga se pak Marko Polo tek površno dotakao i ima puno rekla-kazala trenutaka koje je nagnalo neke, poput našeg vrsnog putopisca Jasena Boke, na zaključak da je Marko Polo samo lagao i da nije prošao cijeli taj put kojeg je iznio u svojem djelu.
No, pustimo Marka Pola. Bilo da je zaista bio tamo ili ne, postojali su zaista karavanski putovi kroz središnju Aziju. Iako je njemački geograf Ferdinand von Richthofen bio prvi koji je upotrijebio naziv 'Seidenstrasse' ili 'Put svile' 1877. godine, valja spomenuti da niti je to bio jedan jedinstveni put, niti se njime trgovalo samo isključivo svilom. Prvo, bila je to čitava mreža trgovačkih putova koji su kretali iz Chang'ana (Xiana) u današnjoj Kini prema Khotanu i Kashgaru. Nakon Kashgara put se račvao na sjeverni preko današnjeg Kazahstana i južni preko današnjih Kirgistana i Uzbekistana. Dalje je put nastavljao preko Turkmenistana za današnji Iran i bliskoistočnu sredozemnu obalu, do gradova poput Damaska, Alepa ili Antakyje ili još dalje čak do Istanbula. Također je postojao i još južniji krak južnog puta koji je nastavljao za Balkh u današnjem Afganistanu gdje se ponovno račvao: jedan je išao prema Heratu, a drugi prema Kabulu i dalje za Indiju. Put od Kine do Mediterana bio je dug oko 8000 kilometara. A osim u vrijeme tzv. pax mongolice ili mongolskog mira u 13. stoljeću (kada je i onaj gore Marko Polo navodno putovao i kada je kan posebnim pismom garantirao trgovcima i putnicima siguran put), Put svile nikada nije bio objedinjen pod zaštitom jednog vladara, već je bio rascjepkan između različitih carstava, kraljevstava, kanata i emirata što je uvelike otežavalo protok robe. I naravno nije robu prevozila od početka do kraja ista skupina ljudi, već je svatko imao svoju trgovačku dionicu i roba se prenosila iz ruke u ruku, a svaki je posrednik na nju stavljao svoju maržu pa je na kraju primjerice svila iz Kine bila višestruko skuplja po dolasku na bazar u primjerice Alepu ili Damasku.
Drugo, od sve robe koja je putovala Putom svile, svila je bila daleko najprisutnija i najvrijednija. Ali ne i jedina. Iz Istoka na Zapad odlazio je i lapis lazuli i žad, porculan, brončane rukotvorine, začini, ljekovite biljke... Samarkand je na put svile "stavio" svoje zlatne breskve i sočne lubenice, a Fergana plemenite konje, dok je Indija "sudjelovala" s paprikama. Sa Zapada prema Istoku putovale su datulje, drago kamenje, zlato i druge plemenite kovine, slonovača, koralji, jantar, a u Kini posebno egzotičnim su se smatrali nojevi i njihova jaja.
No, Put svile nije bio samo kanal za svilu i drugu trgovačku robe, nego i kanal za osvajače, putnike, misionare i hodočasnike. Bio je kanal za širenje raznih ideja, znanja, izuma, religija i filozofija. Možemo reći da je Put svile bio prva prava svjetska superautocesta.
A upravo je središnja Azija bila na polovici te superautoceste između Xiana i Mediterana i bez nje teško da bi se povezao Istok i Zapad. I ta superautocesta uvelike je definirala središnju Aziju i sve njene 'Stanove' poput one chaikhane s početka priče.

DAN PRVI - Biškek, Kirgistan (02.11.2012.)

Već slijetanje na biškeški aerodrom Manas pokazuje da je ovo drugačiji svijet od onoga na kojeg smo navikli. Aerodrom ne samo da se koristi za putnički promet, već je on i američka vojna baza. I dok se Aeroflotov Airbus 320 približava aerodromskoj zgradi, primjećujem tek nekoliko komercijalnih zrakoplova, uglavnom Air Kyrgyzstana, stješnjenih između nekoliko redova sivih ogromnih transportera američke vojske. Teško vjerujem svojim očima da su jedan putnički aerodrom gotovo u potpunosti preuzeli vojni avioni, a oni komercijalni doimaju se poput uljeza.
Prije otprilike tri mjeseca Kirgistan je napravio ono što se dotad činilo gotovo nevjerovatno da će se dogoditi u jednoj bivšoj sovjetskoj republici - ukinuo je vize. I ne samo to, već državljani nekih 60 zemalja za ulazak u Kirgistan ne potrebuju ni vouchere, pozivna pisma, registracije na policiji i slične nebuloze, relikte jednog drugog vremena. Bez ijednog pitanja, namrgođena kirgiška policajka mongolskih crta lica skenira putovnicu i udara u nju pečat. Malo dalje prtljaga se već okreće na pokretnoj traci. I svega dvadeset minuta od trenutka kada je Aeroflotov avion dotaknuo sveto kirgiško tlo ja sam već vani. Obavio i kontrolu putovnice i pokupio prtljagu i prošao carinu. Češem se u nevjerici po proćelavoj glavi i pitam se: "Što se pobogu dogodilo s onom čuvenom sovjetskom birokracijom u zemlji kirgistanskoj?!".
No, ni Kirgistan nije, bez obzira na sve, uspio civilizirati svoje taksiste, pogotovo one aerodromske. S vratiju, poput najgorih pijavica u nekoj afričkoj vukojebenoj prašumi, nasrnu na svakoga tko se imalo izdvaja iz grupe i tko se čini da ima novca. Bez obzira i na moju malo tamniju put i bez obzira na bradu koju nisam oštrigao već desetak dana, svejedno sam prva meta. Pokušavam ih se otarasiti. S nekima mi to uspjeva, dok me drugi uporno prate preko cijelog aerodroma, čak i dok se s bankomata pokušavam opskrbiti kirgistanskim pastrvama. Ups, somovima. Naposljetku uspijevam se riješiti i posljednje pijavice i opskrbiti se čitavim svežnjem novčanica somova. Jer bankomat mi svotu od osam tisuća somova ili oko tisuću kuna daje isključivo u apoenima od sto i dvjesto.
Nalazim skriveno mjesto u kutu gdje odlučujem dočekati normalne sate. Pet i trideset su ujutro, vani je mrkli mrak, četiri su celzijaca i ne pada mi na pamet već sada odlaziti do centra. Sumnjam da bi me uopće ovako rano pustili u hostel.
Iznenađujuće kasno se dani u Biškeku. Tek oko sedam i trideset mogu reći da se potpuno razdanilo. U devet napuštam aerodrom. Iako navodno postoji minibus koji povezuje aerodrom s centrom grada, nisam u stanju istraživati tu opciju. Padam s nogu od umora i volio bih kada bih već sada mogao ući u hostelsku sobu i ispružiti se par sati. Uzimam taxi direktno s taxi šaltera i na taj način zaobilazim one pijavice, od kojih su mnogi, vjerujem, ilegalci koji samo čekaju da oderu nekoga. No, ni moj ne izgleda onako na prvu posve legalno: stari Audi koji je davno vidio bolje dane doima se kao osobni automobil na čiji je krov samo nataknuta 'taxi' oznaka. Ipak, unutra ima taxi radio pa zaključujem da mora da je legalan. Biškeški taxiji nemaju taksimetar, već se cijena dogovara unaprijed.
"Koliko?", pokazujem mu adresu hostela na listu papira očekujući cifru da zaboli glava.
"Četiristo soma. Ili deset dolara.", odgovara mi na ruskom.
Razmišljam. To je čak manje od onoga što su napisali ljudi iz hostela. Prihvaćam. I naravno odlučujem platiti u somovima jer četiristo soma je zapravo osam i pol dolara.
Cesta je gotovo prazna. S njene lijeve i desne strane pružaju se visoki drvoredi i nakon njih ravnica dokle pogled seže. Nekako se ne doima da su polja obrađena. Zima je. Ravnicom dominira žuta trava. I krošnje stabala su opustjele. Tek se pokoji žuti, narančasti ili crveni list drži grčevito za grane. Onda iznenada taxi nailazi na magarca koji usporeno šeće našom četverotračnom brzom cestom. Malo dalje stada krava i ovaca pastir natjerava s ceste. To je kao da na putu od zagrebačkog aerodroma prema centru tamo negdje kod križanja aerodromske ceste s glavnom velikogoričkom naletiš na magarca, a u Buzinu kod američke ambasade na krave i ovce.
Desetak minuta kasnije na južnom horizontu počinjem primjećivati nešto bijelo. Isprva mi se čine kao oblaci koji odskaču od ostalih. Ali vrlo brzo, kako se približavamo gradu, shvaćam da su to zapravo snijegom pokriveni vrhovi Ala-Too planinskog masiva koji s južne strane zatvara Biškek. Prizor je zaista impresivan: ravnica i onda u daljini naglo dolaze visoke planine koje se strmo uzdižu prema nebu koje paraju svojim snježnim vhovima. S mnogima od tih vrhova koji su tek malo niži od pet tisuća metara, Ala-Too masiv prostire se oko četiristo kilometara u smjeru zapad-istok i čini zapravo produžetak čuvenog, mističnog Tian Shana. Ovo je moj prvi dodir s planinama Kirgistana. Za razliku od Kazahstana, Turkmenistana i Uzbekistana koji su prilično niski, Kirgistan i Tadžikistan su planinske republike. Od oko dvjesto tisuća četvornih kilometara površine Kirgistana čak 94% otpada na planine, od kojih su 40% vrhovi iznad tri tisuće metara, a tri četvrtine njih su pod vječnim snijegom i ledom. Najviši vrh Kirgistana Pik Pobedy je na samom istoku zemlje, na granici s Kinom, i mjeri veličanstvenih 7439 metara.
Na drugu stranu ceste, prema sjeveru, i dalje je sve ravno. Prema Kazahstanu i kazačkim stepama.
Iznenađujuće je malo prometa u Biškeku za jedan grad od oko 900,000 stanovnika. Kirgistan je siromašna zemlja, uz Tadžikistan najsiromašnija republika bivšeg Sovjetskog Saveza. Za razliku od svojih susjeda, Kirgistan nema ni nafte ni plina. Ipak, benzin je ovdje veoma jeftin. Na jednoj od pumpi uz cestu vidim da se super 95 toči za 41,90 soma po litri. Ili pet kuna i petnaest lipa! Bez komentara. Očito benzin dolazi od bogatog sjevernog susjeda, Kazahstana. Možda čak i Turkmenistana. A tu je i ruski Gazprom.
Vozni park je ogledalo kontrasta ove zemlje. Poput drugih bivših komunističkih zemalja, i u Kirgistanu postoje oni jako bogati i oni jako siromašni i to se odmah primjećuje po automobilima na cestama Biškeka. Uz superskupe BMW, Honda, Toyota i Lexus SUVove guraju se stari Audiji i još starije Lade. Moram priznati da sam ipak očekivao više Lada, a manje Lexusa koji je očito trenutno "u modi" u Biškeku.
Uz cestu prema gradu, kao i kasnije u gradu, drugi ljudi strpljivo čekaju javni prijevoz u obliku vrlo starih, razdrkanih minibuseva i trolejbuseva. Nema pravih stajališta, nema kućice za skloniti se u slučaju kiše ili snijega, nema uopće oznake da je riječ o stajalištu javnog prijevoza. Samo grupice po grupice ljudi čekaju uz rub ceste. Točno znaju gdje stoje busevi i trolejbusevi. Njima nisu potrebne oznake.
Silk Road Backpackers Hostel pronašao sam preko interneta i rezervirao prvu noć. Kada je taksist stao na kraju neugledne ulice pred velikim (zatvorenim) metalnim vratima tamnocrvene boje bez ikakvog natpisa, odmah sam pomislio da se zajebao. Pružam mu ponovno onaj papir s adresom - Turusbekova 4/4 peresekaet Bokonbaeva. Potvrdno klima glavom. To bi trebalo biti to. Lupa po metalnim vratima. Nitko ne reagira. Nastavlja lupati. Već se vidim kako ovako umoran hodam od hostela do hostela i hotela do hotela po gradu tražeći novi smještaj. Iznenada, pet minuta lupanja kasnije, polusneni Kirgiz u ranim dvadesetima otvara vrata. Pokretom ruke pokazuje mi da uđem. Mjesto uopće ne izgleda kao hostel. Radovi su u tijeku. Nema žive duše osim nas dvoje. Otvara vrata, još uvijek zamotana u najlon, i pokazuje mi u sobi na krevet. Rukama pokazuje da ću ovdje spavati. Nije baš ono što sam očekivao, ali soba je čista i udobna. Nemam snage tražiti nešto drugo. Odmah se bacam u krevet, a sat namještam da me probudi za dva sata.
Naposljetku se dižem za četiri sata. A mogao bih i nastaviti spavati. U jednom sam trenutku čak pomislio da ne izađem danas uopće van i da ostanem u krevetu obnoviti svoju snagu. Možda da skroz preskočim razgled Biškeka. Ali nisam došao u Kirgistan da spavam. Tko zna kada ću i da li ću se vratiti ikada u Kirgistan pa moram iskoristiti priliku. Čak i prošetati njegovim glavnim gradom iako ga vodiči ne hvale posebno.
Od 5,2 milijuna stanovnika ove zemlje, njih oko 900,000 živi u Depresogradu. Iliti Biškeku. Iako nikada ne bih rekao da ih je toliko u gradu ako se ravnamo po prometu, ali i broju ljudi na ulicama.
Trenutni čitam knjigu britanskog putopisca Colina Thubrona "The Lost Heart of Asia". Colin je prošao središnjom Azijom ranih 90-tih godina prošlog stoljeća, točno par mjeseci nakon što je pala željezna zavjesa i, iako sljedeći citat nije napisao za Biškek, već turkmenistanski Ašgabat, moram ga citirati jer se lako može odnositi i na kirgistanski glavni grad: "Their capital, when I reached it, did not seem theirs at all (Turkmen, op. a.), but a Russian city, almost featureless. I wandered its streets in bewilderement: streets funnelled through avenues of firs and plane trees, a placeless greenery.".
Biškek se zaista više doima kao ruski grad, a manje kao azijski. Ulicama šeću mnogi koji su očito Rusi i nemaju niti jednu mongoloidnu crtu lica. Da nije i onih tammoputijih sa zakrivljenim očima, spljoštenim nosevima i okruglastim licima, rekao bih da se nalazim u nekom vukojebenom kutu Rusije.
Biškek je zaista i veoma sivi grad. Ovakvo sivilo nisam primijetio dosad u bivšim komunističkim gradovima. Gradom dominiraju blokovi od svega nekoliko katova, izgrađeni od čistog betona, bez imalo ukrasa i bez imalo boje. Uz njih guraju se službene monumentalne zgradurine, koje su nekada udomljavale razne institucije sovjetskog reda, a onda su ih preko noći, s nezavisnosti, preuzele institucije nove, mlade Kirgiske Republike. Na mnogima su ostale zvijezde petokrake kao podsjetnici onog vremena. I ove službene zgradurine su sive. Čak su i petokrake izgubile crvenu boju i sada izgledaju nekako otužno metalno. Bezlično. Boje su odavno dale petama vjetra. Tek na glavnom biškeškom trgu Ala-Too, omeđene sivilom komunističkih zgradurina, među kojima je i ona koja je nekada bila središte Kirgiske Sovjetske Socijalističke Republike, kao uljezi nalaze se crveno ofarbane klupe. Kao da su oni majstori koji starim crno-bijelim filmovima daju boju odlučili samo njih ofarbati. Osjećam se kao u nekom starom filmu. Visoko na pijedestalu, u sredini trga, na mjestu koje je nekada zauzimao drug Lenjin, danas je na konju legendarni heroj Manas, za kojeg moderni Kirgizi kažu da je jednom davno, u vrijeme ratnih hordi, uspostavio kirgisku državu, i glavni lik neke vrste kirgiske Ilijade i Odiseje. Međutim, Manas potječe još iz vremena prije Kirgiza, ali poput svih malih naroda kojima je stoljećima satiran nacionalni identitet, i Kirgizi su odlučili nakon pada komunizma i naglog dolaska slobode napisati sebi novu povijest i Manas je preko noć postao Manas utemeljitelja Kirgistana, Manas otac domovine, Veliki Manas... Iznenada se pojavio na glavnom biškeškom trgu. Iznenada je glavni biškeški aerodrom postao Manas International Airport, a naselje najbliže aerodromu promijenilo je ime u - Manas. Iznenada skoro svaki biškeški grad, veliki i mali, čak i selo, ima Manas kao jednu od glavnih ulica.
Colin Thubron u knjizi "Shadow of the Silk Road" kaže sljedeće: "Who were the Kyrgyz otherwise? The tsarist Russians had found them in their steep, insulating valleys, split into many clans, with no concept of nation. They could speak their genealogies far back into the patrilineal mist, and that was their country. It was Stalin who defined their boundaries in 1924, brutally collectivised them and codified their language, packing it with loan-words to separate them from their Kazakh kin. And now, the Soviet vision ended, they clung to affinity with a half-mythic nation, the creation of a song.".
Uz Manasa, to ne znači da su stari "heroji" potpuno zaboravljeni. Ne. Za razliku od ostalih bivših sovjetskih republika i sovjetskih satelita koji su nakon pada komunizma prvo što su učinili jest obračunali se sa onima s kojima su živjeli kroz pedeset i više godina komunizma, Kirgistan ih je odlučio ostaviti. Ali ne više na glavnoj pozornici, već negdje u backstageu. Lenjin s glavnog trga završio je iza one zgrade sjedišta Kirgiske SSR, u parku gdje jedva da ga itko primjećuje. Marx i Engels ostali su na klupici u skrivenom dijelu jednog parka, ali natpis s njihovim imenima odavno je skinut. I nije postavljen niti jedan drugi. Za one koji ne znaju, Doimaju se poput dva bradata starca zadubljeni u trač-partiju.
No, na Trgu pobjede još uvijek gori vječna vatra za sve poginule u Velikom patriotskom ratu. Iliti Drugom svjetskom. Spomenika i vječnih vatri Velikom patriotskom ratu ima posvud po bivšem Sovjetskom Savezu. I za razliku od ostalog, oni se ne diraju. Moram priznati da ovaj biškeški izgleda potpuno nestvarno. Poput sna u kojem uvijek ima nešto što se ne uklapa. Trg pobjede prostran je trg popločen velikim kamenim pločama i okružen komunističkm blokovima. U njegovu središtu tri luka savijaju se u visinu prema centru i predstavljaju tradicionalnu kirgisku jurtu. A tamo gdje se spajaju i gdje bi trebao biti vrh jurte, nalazi se petokraka. Točno ispod petokrake vječna vatra koju danas koriste kronični alkoholičari, kojima je Trg pobjede drugi dom (svi znamo koji im je prvi), ne bi li se ugrijali. Ili novovjenčani parovi kojima je ovo omiljena pozicija za fotografiranje. Tu je i kip žene koja bi pretpostavljam trebala predstavljati pobjedu, a koja nijemo promatrao cirkus oko sebe.
Odlazim u obližnji TsUM, sovjetski lanac robnih kuća. Nešto poput Narodnog magazina. Izvana još jedna siva zgradurina. Iznutra gotovo kao da je vrijeme stalo. Stari princip trgovina koje nisu odvojene jedna od druge, linoleum, sve izgleda soc-kutičasto, ali nekadašnja remek djela sovjetske industrije sada su samo zamijenila remek djela one kineske. Od mobitela i ipada do raznih kućanskih aparata, kućanskih potrepština, odjeće i obuće. Ispred TsUMa na napuknutom pločniku poduzetni lokalci jedan do drugog postavili kućne vage za mjerenje težine. Ispred svake papir s cijenom. Jedno vaganje vrijedi uglavnom tri soma. Siromaštvo se ovdje vidi na svakom koraku, možda čak i više nego u vrijeme komunizma. A onda iza tih poduzetnih lokalaca projuri nekoliko Lexus SUVova koji samo pokazuju absurdnost vremena.
U Biškeku je nekoliko bazara. Odlazim na Osh Bazar. Ovdje se prodaje sve i svašta, jedino mi se čini da nema hrane. Dok na glavnom bazaru prodaju uglavnom kinesku robu, na pločniku oko njega nalazi se buvljak gdje oni najsiromašniji rasprodaju svoju imovinu kako bi mogli preživjeti. I baš kada sam se odlučio udaljiti od bazara, osjetim ruku na svom ramenu. Okrenem se. Dvojica dobro ugojenih muškaraca mongoloidnih crta lica zaflešaju mi nekakvim iskaznicama:
"Police. Passport please!".
Na iskaznicama slika i uz nju napisana prava mala novela. Naravno na ćirilici. Čim sam krenuo s dešifriranjem, iskaznice su nestale istom brzinom kojom su se pojavile. Ali ona dvojica ostaju uz mene. Ubrzo dolaze još dvojica, od kojih jedan govori i golublji engleski.
Upravo sam jutros, dok sam na aerodromu čekao da se razdani, pročitao u Lonely Planetu upozorenje na kirgisku policiju kojima je jedna od glavnih zanimacija zaustaviti nekog stranca, najčešće na bazaru, i pokušati iz njega uzvući neku lovu.
Dajem im putovnicu. Jedan od četvorice lista i kroz prste mu prolaze razne moje vize i pečati. Pokazujem mu kirgiski pečat i kažem da sam tek stigao u Kirgistan.
"Air ticket? Pokaži aviokartu!", kaže mi.
Dobro da sam boarding passove od Aeroflota zadržao zataknute u korice putovnice. Pokazujem mu ih. Kada shvaća da su mi papiri u redu i da neće na temelju njih moći iskamčiti od mene nikakve pare, baca se na pogled mojih stvari ne bi li pronašao nešto neregularno. Iako mu nisam obvezan pokazati ruksak, otvaram ga samo da ih se riješim. A kad ni tamo nisu našli ništa, jedan primjećuje zadebljanje u mom prednjem desnom džepu.
"Što je to? Pokaži!", naređuje. Ja sada već kipim od bijesa.
Vadim novčanik iz džepa. Jedan od njih mi ga trga iz ruke. Ja ga trgam njemu. Kaže da hoće vidjeti novac da nemam falsificirane novčanice. Da, moš' mislit! U Lonely Planetu upravo upozoravaju da ovi koruptirani policajci vole strancima kopati po novčaniku tobože radi provjere, a kada vrate novac, uvijek nedostaje par novčanica.
"Ne dolazi u obzir! Ne!", podižem glas i počinjem na bazaru raditi frku. Jedan mi i dalje pokušava uzeti novčanik, ali ja ga grčevito držim i stari, nema šanse da ga dobiješ.
"Hrvatija! Šuker!", dobaci drugi.
Misliš da će ti Šuker pomoći s mojim novčanikom?! Think again!
Naposljetku, uvidjevši da ne popuštam i da će ipak ostati bez kolača, odlaze:
"To je samo posao. Samo posao...".
Ne bih li se smirio odlazim u Park Panfilov, jedan od mnogih u gradu. Biškek je grad parkova, a osim parkova i skoro je svaka njegova ulica omeđene drvoredima. To mnoštvo drveća daje dozu humanosti ovom, inače sivom gradu. No, sredinom jeseni i mnoge krošnje tih drveća su opustjele. Lišće je ili već opalo ili tek što nije pa nije u ovo doba godine da previše mijenjaju sliku grada nabolje. U Panfilovu odlučujem provozati se na starom kotaču u lokalnom lunaparku. Željezna žuto-plava konstrukcija koju sa svih strana izjeda hrđa poput kostura izvire visoko iznad polupraznih krošnji parka. Dolje prazne fontane koje, čini se, desetljećima nisu vidjele vodu. Ako su je i ikada uopće vidjele ili je to bio još jedan od propusta sovjetske inžinjerije. U parku na klupicama mladi parovi provode vrijeme. Još uvijek nije prehladno za poneko maženje ili poljubac u parku. A onda s vrha opet se savršeno vidi ono monstruozno sovjetsko sivilo biškeškog Depresograda...

DAN DRUGI - Iz Biškeka za Karakol, Kirgistan (03.11.2012.)

Dok minibusom napuštam Biškek, iz zvučnika trešti Euphoria. Ja nisam nimalo euforičan. Depresograd je u meni ubio i zadnju euforiju. No Loreen, ovogodišnja pobjednica Eurosonga, čak se i u Kirgistanu trudi donijeti malo europske euforije. S Euphorijom polako nestaje biškeško sivilo. Ubrzo počinju planine po kojima je Kirgistan toliko poznat. Cesta koja vodi prema jezeru Issyk-kul u izrazito je dobrom stanju. Djelomično četverotračna, djelomično dvotračna. Vijuga kroz planine crvenkaste boje, a na trenutke i uz bistru planinsku rijeku koja juri u meni suprotnom smjeru, prema Biškeku. Vegetacije je jako malo. Tek su padine na mjestima prekrivene žutom travom koja se presijava na jakom suncu da izgleda kao da su pojedine padine pokrivene krznenim kaputom. Na mjestima je cesta urezana u stijene. Ovo je očito nekakav izrazito mekan pješčenjak jer izgledaju crvene stijene toliko pravilno izrezane kao da ih je netko rezao nožem.
Tri sata od Biškeka teren naglo postaje ravan, kilometrima s jedne i s druge strane ceste, tek pokoje stablo, a u daljini naziru se planine. Potom naplatne kućice i odmah nakon njih Balykchy, jedno od važnijih centara oko jezera Issyk-kul. I prvi pogled na veliko jezero koje je nakon jezera Titicaca u Južnoj Americi drugo najveće planinsko jezero na svijetu. Cesta nakon Balykchyja naglo se pogoršava. Rupe i neravnine sada su sve češće, ali još uvijek je cesta pristojna. Uz cestu, skoro cijelom dužinom do Karakola, stražare visoki jablani u svojoj jesenskoj odori žute boje, dok njihovo opalo lišće na lijevom i desnom rubu ceste stvaraju posebni žuti tepih. Vjetar povremeno podiže to lišće s tla i stvara kao da se ono igra.
S desne strane uvijek je jezero, sada bliže, sada dalje, dok se s lijeve od ceste lagano počinju uzdizati pašnjaci i polja prema planinama u pozadini. Poput kulisa preko četiri tisuće metara visoke planine stoje par kilometara prema sjeveru. Rijetko se strmo uzdižu. Više izgledaju poput nabora na ženskoj haljini. Njihovi snijegom pokriveni vrhovi savršeno su vidljivi. Uglavnom nemaju još uvijek puno snijega. Doimaju se više kao da im je netko vrhove posipao šećerom u prahu. Na poljima i pašnjacima Kirgizi s tradicionalnim bijelim kirgiskim stožastim kaplak kapama na konjima paze na svoja stada. Neki od njih jedva da imaju deset godina. Najviše je ovaca i krava, a upravo oni stvaraju i najviše gužve na cesti. Svakih par kilometara stada silaze na cestu i krave i ovce šeću njome poput gospode dok se malobrojni automobili i minibusevi pokušavaju probiti. Nitko od vozača čak ni ne poteže za trubom jer jednostavno nema smisla. Ovdje gospodare krave i ovce. I pokoji konji.
Gradići i sela uz Issyk-kul imaju malo boje, za razliku od Biškeka. Nije da boja obiluje, ali svejedno nema onolike količine sivila kao u Biškeku. Kućice su najčešće prizemnice čiji su zidovo zazidani, a eventualno potkrovlje i krovne grede napravljeni su od drva. Umjesto crijepova, na krovu prevladava lim. Vrata i prozori sa škurama tih kućica drveni su i najčešće plave, rijeđe neke druge boje, ali boja se odreda ljušti s drva. Kao kućice iz ruske Ivice i Marice. Oko kuće vrt omeđen drvenom ogradom. Pred kućama posebno skupine babuški ili staraca Kirgiza s dugim bijelim bradama i kaplak kapama na glavi.
Povremeno ovu idilu pokvare nove džamije s limenim kupolama i krovovima koje u Biškeku nisam viđao. Tek uz jezero primjećujem i prve džamije od dolaska u Kirgistan. No, islam nikada se nije toliko udomaćio u Kirgistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu. Ove tri države su službeni muslimanske republike, ali islam je ovdje tek možda 150-200 godina star. Moramo naravno uzeti u obzir i činjenicu da je od tih 150-200 godina, 70 bilo komunizma kada se svaka religija satirala, a vjerski objekti ili su sustavno uništavani ili prenamjenjivani. Tek s padom komunizma religija je ponovno javno dozvoljena i ovdje uz jezero sagrađene su mnoge džamije. Ali nekako imam osjećaj da je to više forme radi, a manje da ovdašnji ljudi zaista idu na molitvu i žive kao pravi muslimani.
Još više od novih limenih džamija, provincijsku kirgisku idilu kvari neki Dom kulture, Sanatorij, stambeni kutičasti blok, koji se povremeno poput divova uzdižu uz one oronule kućice. A onda da stvar bude još smješnija, krdo krava u pratnji Kirgiza na konju prođe ispod balkona jednog od tih sivih blokova. Ili zaprežna kola. Ili usamljena ovca pred ulazom u Dom kulture. Ili konj privezan u dvorištu...
Iako su ih Rusi pokušali "civilizirati" i prisiliti na sjedilački način života, Kirgizi su bili i ostali nomadi. I na kraju cijela ova slika izmamljuje osmjeh na lice.
Četiri sata i deset minuta od Biškeka cesta sada prolazi uz samu obalu jezera da bih mogao dotaknuti vodu. Suprotna obala uopće se ne vidi pa izgleda kao da sam na moru, a ova cesta podsjeća me na jadransku magistralu.
Kako minibus napreduje, sunce polako zalazi. Velika crvena kugla samo što na horizontu nije poljubila jezero. Minibus se počinje udaljavati od jezera u smjeru visokih snježnih planina koje su se sada pojavile i na jugu. Tamo negdje podno njih je Karakol. I dok se zapadno nebo još uvijek crveni od sunca, ulazimo u Karakol.

DAN DRUGI - Karakol, Kirgistan (03.11.2012.)

Karakol ima onaj feeling grada na granici na kraju svijeta kojeg je svijet zaboravio. Posljednje naseljeno mjesto prije visokih planina i kineske granice. Iznad grada uzdižu se 4300 metara visoki vrhovi, posve pokriveni snijegom; red iza njih su pettisućaši, potom divovi sa preko šest tisuća metara, da bi na kraju sve kulminiralo s Pikom Pobjede i 7439 metara na samoj kineskoj granici. Blizina Kine odlučila je sudbinu ovoga grada. Za vrijeme Sovjetskog Saveza, Karakol i svo planinsko područje prema Kini bila je zabranjena zona gdje do izražaja dolazila sva fobija i vlastita nesigurnost SSSR-a. Čak i dan danas za ići bilo gdje unutar pedeset kilometara od kineske granice potrebna je posebna dozvola.
No, raspad Sovjetskog Saveza loše se odrazio na sva slična pogranična područja, pa tako i na Karakol. Vojska se povukla, Rusi koji su se ovdje desetljećima naseljavali također su spakirali kofere i vratili se u Rusiju i ostali su Kirgizi i šačica upornih Rusa.
Oronule prizemnice drvenih škura, betonski komunistički blokovi koji izgledaju kao da su navrat-nanos napušteni preko noći usred neke epidemije, neasfaltirane prašnjave ulice po kojima se igra hladan planinski vjetar i pokoji pas lutalica, ulične svjetiljke koje ili ne rade ili uopće ne postoje...
Smjestio sam se u privatnu kirgisku kuću koju preporučaju u vodičima. Talaai s roditeljima živi u ovom Bogom zaboravljenom mjestu od 75,000 duša i obitelj živi od turizma. Imaju pet soba u tzv. Teskey Guesthouse, a upravo grade i hotel koji će se otvoriti na proljeće, taman na vrijeme za novu trekking sezonu. Trude se oko mene da se osjećam kao dio obitelji. U sobi stari krevet, a na zidovima veliki kirgiski tepisi.
Divim im se što mogu nastaviti živjeti u gradu koji bez sumnje polako klizi nagore.
Divim se i Lylyani i Patricku koje upoznajem u lokalnom restoranu Kalinka gdje pokušavam dobiti nešto za večeru. No, u restoranu je večeras privatna rođendanska zabava i ništa od hrane. I baš kada sam se okrenuo da ću izaći van prazna trbuha, zaskočila me Lylyana, Ruskinja plave kose u ranim pedesetima:
"Dođi s nama! Naš taksi će te odbaciti do drugog restorana.".
Iako ne volim ulaziti u auto s potpunim strancima, još k tomu u mrkloj karakolskoj noći, Lylyana ima dobre crte lica, barem koliko vidim u mraku, tek malo osvjetljene svjetlima koje dopiru iz unutrašnjosti Kalinke. Prazan trbuh kaže da uđem u taxi.
Lylyanin muž Patrick je Kanađanin i mrtav pijan. Njiše se kao oni jablani na vjetru uz cestu uz jezero Issyk-kul. Lako je pretjerati u alkoholu kada si u ruskom društvu. Lylyana je također pripita, ali još uvijek prisebna. Taxi ubrzo staje pred jednom prizemnicom i Lylyana me moli da joj pomognem uvesti Patricka u kuću. Ubrzo, vrata iza mene se zatvaraju, a pred mene se stavlja boca vodke.
"Davaj!", kaže Lylyana i pokaže na bocu i dvije čašice. Treća nije potrebna jer se Patrick već onesvjestio.
Točim čašice do vrha.
"Na zdravlje!", i Lylyanina je čašica sekundu kasnije već prazna i pokazuje da i ja moram eksirati.
Vodka na prazan želudac - već sada znam da će ovo biti nezaboravno iskustvo.
"Moj djed i baka došli su u Karakol iz Sibira.", kreće Lylyana s pričom, na razumljivom engleskom s pokojom ruskom upadicom: "Djed je bio kozak i imao je tamo par konja i krava. Onda je došao Staljin i zbog tih par konja i krava rekli su da je djed bogat i prognali ga s cijelom obitelji u Karakol. Bilo je to u tridesetima. Došao je ovdje s petero djece. Dvoje je odmah umrlo. Jedan od preživjelih bio je moj 'papa'. Tu je upoznao moju majku koja je porijeklom Ukrajinka. I ja sam se rodila u Karakolu. Pola Ruskinja, pola Ukrajinka."
"Davaj!", uslijedila je još jedna čašica vodke.
"I kakav je život u Karakolu?", pitam ju.
"Težak! Bolje je bilo prije. U vrijeme Sovjetskog Saveza moja je mama imala plaću od 120 rublji i puno je stvari mogla s tim novcima kupiti. Što danas može kupiti sa 120 soma? Pfff, ništa! Ja imam dvije diplome. Učiteljica sam i inžinjerka. Trenutno radim kao inžinjerka u rudniku zlata jer učiteljski posao se slabo plaća. Ni s ovim ne zarađujem puno.", pokazuje mi rukom u smjeru onih visokih snježnjih planina gdje bi trebao biti rudnik zlata, a sada je samo mrkli mrak: "I tamo sam upoznala Patricka. Iznenadio se kada je čuo za koje novce radim. Pfff. On je Kanađanin i došao je ovdje nadgledati posao u rudniku. Bio mi je šef. I bio je oženjen. Ali onda mu je žena umrla i jednog dana mi je rekao da me voli i da je to znao od prvog dana. Dobar je on čovjek. Samo voli puno popiti ponekad. Good man! I vjenčali smo se prije dvanaest godina. I love him.".
Ubrzo je vodka ponovno potekla niz grlo.
"Jesi li ikada razmišljala da otiđeš u Rusiju ili Ukrajinu? Mnogi su se iselili...", pitam. Jezik mi se počinje već plesti.
"Nikada. Ovdje sam se rodila. Kirgistan je moja zemlja. Kirgistan ne čine samo Kirgizi, nego i mi Rusi. I Kinezi. I Uzbeci. I drugi. Patrick se u jednom trenutku bio vratio u Kanadu. Ali nije izdržao. Vratio se u Kirgistan. Rekao je da se osjeća ovdje slobodnim. He is a good man. I love him! Davaj!".
Nakon četiri vodke ne samo da mi se počeo plesti jezik, nego su i noge počele otkazivati poslušnost. Tada je Lylyana odlučila mi pokazati kuću. Velika je to kuća. Jedan dio za život po zimi od nekoliko moderno uređenih prostorija te ljetna kuća. Potom banya ili ruska sauna. Veliki vrt idealan za roštiljanje ljeti. Uz vodku naravno. Vidi se da je Lylyana nabasala na zlatni rudnik i da zapravo ne živi loše, pogotovo kada se uzme u obzir siromaštvo velike većine Kirgistana.
Vani se podigao hladan vjetar koji prolazi i kroz skijašku jaknu i hladi kosti. Temperatura je oko nule. Za razliku od Biškeka koji je na oko 800 metara nadmorske visine, Karakol je puno viši - na 1770. Uslijedila je peta čašica vodke. Potom i šesta...

DAN TREĆI - Iz Karakola za Tamchy, Kirgistan (04.11.2012.)

Noć je zaista bila jako hladna. Ni sinoćnje velike količine vodke nisu pomogle. I ispod debelog starinskog popluna i dodatne deke još uvijek sam osjećao hladnoću kroz čitavu noć. Bez obzira i na radijator koji je bezuspješno pokušavao zagrijati prostoriju.
Probudio sam se u sedam. Još jedno rano buđenje. Priznajem da sam pretjerao s tempom ovih prvih dana na putu i volio bih kada bih imao jedan cijeli dan samo za odmor. Možda za koji dan u Uzbekistanu.
Nakon doručka koji me uredno čekao na kuhinjskom stolu kada sam se probudio, izlazim van. Grad na dnevnom svjetlu izgleda drugačije. Zabitnije. Mrak ipak uspije sakriti većinu nedostataka nekog mjesta. Sunce polako počinje grijati. Razlika u temperaturi je velika između dana i noći. Danju dostatna je i samo jedna lagana jakna.
Iznad Karakola jutros se savršeno vide snježni vrhovi. Snijeg se presijava na suncu i čak iz ove daljine vidi se da ga ima mnogo. Par kilometara od centra na sjever, u predgrađu Karakola, dok se još uvijek vide snježni vrhovi, čistina je gdje se nedjeljom održava veliki sajam životinja. Nema ovdje Rusa. Ovo je kirgiški sajam gdje prevladavaju muškarci s kaplacima na glavi. Svake nedjelje Kirgizi ne samo iz okolice, već i oni koji žive nekoliko stotina kilometara daleko, dolaze u Karakol na najpoznatiji tjedni sajam u cijelom Kirgistanu. Na velikoj čistini u predgrađu Karakola dok jedni iz prtljažnika svojih automobila, od starih Lada do novijih Nissana, istjeravaju svoje živine spremne za prodaju, drugi s praznim automobilima i kamionima, ili čak i motorima s prikolicom, dolaze u kupnju. U jednom dijelu trguje se konjima, u drugom kravama, a treći je onaj s ovcama. Redom se pregledavaju zubi konja, njegova kralježnica, testisi i kopita. Krava je na cijeni ako je dobro ugojena. A isto tako i ovca. Razni mogući kupci marširaju uz red ovaca čiji su vlasnici naslonjeni o gepeke svojih vozila, i čim neka ovca nekome upadne u oči, odmah se rukom prolazi po rebrima ne bi li se provjerilo da li je ovca dobro ugojena i da li ima dovoljno sala za jedan dobar šašlik ili ražnjić. Dobra ovca vrlo je vrijedna i može dosegnuti cijenu i od 120 dolara, dok za manje ugojene ovce potrebno je sniziti cijenu cijenkanjem. Početna cijena konja je 300 dolara.
Karakolski skotniy bazar ili životinjski sajam u većini je muški događaj. No, to ne zabranjuje i ženama da pogledaju što se nudi ili da neke, poput jedne u crnim kožnim čizmama i lakiranom crnom torbicom oko ruke, ponude i same koju ovcu na prodaju.
Većina od tih ovaca bit će kad-tad pretvorena u šašlik pa je malo nehumano da se na sajmu, uz ovčji dio, nude i zalogaji u obliku šašlika, a sve s pogledom na žive ovce.
Malo dalje postoji i sajam rabljenih automobila. Ima tu svega: od ekstrastarih i slupanih i hrđavih Lada koje se mogu dobiti za 25,000 soma ili oko tri tisuće kuna do onih malo boljih za koje traže od 60,000 do 100,000 soma; stari Mercedesi za tisuću dolara, Hyundai Tucson za 4700 dolara ili današnji kralj nad kraljevima - lijepo uščuvan Nissan X-Trail za 9300 dolara. Naravno, cijenkanje je obavezno pa se ona gore spomenuta stara Lada može možda dobiti i za dvije trećine cijene!
Nakon sajma i dobrog ovčjeg šašlika odlazim nakratko do pravoslavne katedrale Presvetog Trojstva koja je krajem 19. stoljeća u potpunosti sagrađena od drva, što je interesantno jer oko Issyk-kula nisam primijetio baš previše šuma. Ovo je mjesto karakolskih ruskih babuški koje su nakon pada komunizma ponovno pohitale u crkvu. Sjećam se da sam u St Peterburgu vidio crkvu koju su komunisti pretvorili u tvornicu donjeg veša. Druga je u istom gradu bila pretvorena u bazen. A ova u Karakolu je služila kao diskoklub. Godine 1991. ponovno su je posvetili i otvorili za ruske babuške. Nedjeljna misa je gotova, ali u unutrašnjosti crkve nekoliko babuški još uvijek se klanja pred čudovitom slikom Djevice iz Svetlog Mysa, samostana uz Issyk-kul čije su redovnike ubili pobunjenici 1916. godine u zoru revolucije, a slika je navodno propala krvavim suzama. U zraku se osjeća miris zapaljenih pravoslavnih svijeća.
Karakolski avtovokzal iliti autobusni kolodvor zjapi prazan, derutan i još jedan je u nizu svjedoka da nomade ne možeš prisilno "civilizirati", kako su to zamislili Rusi. Na parkiralištu ispred betonske zgradurine, koju sada koriste jedino golubovi, kupuju se karte na improviziranoj blagajni u kontejneru, a ispred kontejnera stoje taxiji i minibusevi za razne destinacije oko jezera Issyk-kul i dalje za Biškek.
Vraćam se onim istim putem kojim sam jučer stigao u Biškek. Samo što su se danas, ubrzo nakon izlaska iz Karakola, oblaci opasno nadvili najprije nad planine koje sa sjeverne strane zatvaraju Issyk-kul, a potom kod Grigorievke, nekada poznatog sovjetskog sanatorija, i nad cijelo jezero. Počinje puhati i vjetar hvata opalo jesensko lišće jablana u kovitlac i diže ga visoko u zrak. Temperatura naglo pada. Ubrzo počinje i kiša. Vozač minibusa pali grijanje. Prava jesenska slika Issyk-kula.
Iako kiša ubrzo prestaje, hladan vjetar s planina ne prestaje i kada me minibus nakon tri sata i petnaest minuta vožnje izbacuje u Tamchyju, vani je ledeno. Dok se neasfaltiranim ulicama ovog malenog sela uz Issyk-kul borim s koferom, ruke se od hladnoće počinju grčiti. Bilo bi pametno izvući rukavice, no one su negdje na dnu kofera i nemam volje sada nasred ulice prekapati po njemu.
Za razliku od svih ostalih mjesta na sjevernoj obali Issyk-kula koji su par kilometara udaljeni od samog jezera, Tamchy ima savršenu lokaciju tik uz jezero. Čak je tu i plaža koja ljeti privlači ruske i kazahstanske turiste, a zimi zjapi prazna. Selo se sastoji od nezanimljivih prizemnica, kod kojih je ponovno prisutno potpuno odsustvo boje, par prašnjavih ulica, na ulicama pumpe za vodu i šačica lokalaca koji hrabro prkose vremenskim (ne)prilikama. Žena na pumpi uzima vodu u plastičnu kantu i hita prema svojoj kući. Ulazna vrata zalupila su čim je ušla. Druga žena u haljini s pregačom, nekoliko slojeva majica i maramom na glavi sa svojih ulaznih vrata pozdravlja me i razvuče osmjeh. Mora se priznati da su Kirgizi jako drag i gostoljubiv narod. Ja tražim mjesto za prenočiti. Privatni smještaj kojeg sam pronašao u vodiču čini se zatvoren. Preko puta njega je zgrada koja se nimalo ne uklapa u Tamchy. Poput dvorca iz Disneylanda uvelike nadvisuje one seoske kućerke. Pretpostavljam da je to Hotel Stary Zamok. No, i on je zatvoren. Naposljetku okrećem iz vodiča broj osobe koja je u Tamchyju glavna i odgovorna za tzv. CBT ili Community Based Tourism, grupaciju privatnog smještaja koja se vrlo dobro razvila u Kirgistanu u posljednjih nekoliko godina i gotovo svako mjesto u zemlji ima razvijen svoj CBT. U zemlji u kojoj turistička infrastruktura gotovo i ne postoji, ovo je hvale vrijedan pothvat.
Baktygul Asanlieva je žena u kasnim šezdesetima ili ranim sedamdesetima. Po crtama lica odmah se vidi da je Kirgiskinja. Tamnoputija. Crvena marama na glavi, crna pletena vesta, crvena duža haljina i crna pregača. Prima me nesebično u svoju kuću koju dijeli s mužem, četiri kćeri, jednim sinom i četvero unučadi. Jedna od kćeri trenutno studira u Almatyju pa nije kod kuće. Ali unučad je tu koja veselo trčkara po stanu. Za stolom, dok večeramo kesme, tradicionalno kirgisko jelo nalik na malo gušću juhu s komadima janjetine i mnogo tjestenine, govori me da je profesorica ruskog u seoskoj školi, ali da se u slobodno vrijeme bavi i rukotvorstvom, posebice vezenjem shyrdaka, platna koje se može staviti na pod ili zid kao ukras. Sezona je gotova, kaže, i već počinju pripreme za sljedeću.
"Ljeti je sve puno. Nema mjesta. Zimi u selo zaluta tek jedna do dvije osobe na mjesec!", govori na razumljivom engleskom u kombinaciji s ruskim. Već neko vrijeme nisu imali goste.
Vani i dalje huče vjetar. Čuje se lišće u krošnjama drveća. Čuje se lim kako mlatara po krovu. Unatoč hladnoći, odlazim na tuširanje. Prvo od dolaska u Kirgistan. Osjećam se prljavo. Tko i ne bi. U Biškeku sam bio toliko umoran da nisam imao snage za tuširanje. U Karakolu me ni vodka nije mogla prisiliti da se bacim pod tužim i vrlo vjerovatno poberem upalu pluća. U Tamchyju više nema izgovora. Izdurat ću par minuta hladnoće. A onda dok se tuširam, nestaje svjetla. Bit će da je vjetar pokidao električne žice. Ostajem u mraku pod tušem i šišmišarski perem sapun sa sebe, brišem se i izlazim van. Kuća je osvjetljena svijetlom svijeća. I ja dobivam jednu za svoju sobu.
Iako je prozor moje sobe zatvoren, vjetar svejedno pronalazi svoj put kroz pukotine. Plamen svijeće titra na vjetru. Ja pišem par redaka, a onda se zavlačim pod dva debela popluna. Imam osjećaj kao da na meni leži tona, a ne samo dva popluna. Topla popluna....

DAN ČETVRTI - Tamchy i Jezero Issyk-kul, Kirgistan (05.11.2012.)

"Once upon a time, so long ago that people have forgotten when it really happened, there was a town at the foot of a high mountain. On top of the mountain, towering above the town, there stood the castle of a powerful Khan. The Khan was known for his wealth but even more so for his cruelty. Nobody dared to disobey for fear of being beaten up, thrown to jail or even hanged.
The Khan was also known for his love for young beautiful girls. He already had a hundred wifes in his harem, but he was always looking for more. One day the Khan heard about a beautiful girl who lived in a small village in the mountains. Many djigits ('young men') tried to win the girl's heart, but she told them all that her heart already belonged to somebody else. Who was the lucky guy? Even the girl herself didn't know for she had only met him once. This is how it happened.
One day, early in the morning, when the sun hardly touched the tops of the snow capped mountains, the girl went to the nearby stream to fetch water and suddenly a handsome djigit on a white horse came out of nowhere and took her in his arms. Faster than wind, the white horse galloped into the sky and took them to a mountain top covered with never melting snow. The djigit kissed the girl, then took a ring off his finger and put it on hears.
'I will come back soon,' he promised. 'Never take off this ring and no harm will ever befall you.'
He took the girl back to the village and disappeared. Many a day passed, but the djigit didn't come back. Meanwhile the Khan made up his mind to marry the girl and sent his servants to her. The servants brought many rich gifts and asked the girl to marry the Khan.
'No,' the girl said. 'I love another man and he is the only one I will marry!'
The girl went to the mountains hoping to meet her beloved again. She looked for him everywhere. She searched in dark forests and climbed dangerous cliffs. She crossed swift mountain streams with ice-cold water and walked along narrow rocky paths above deep ravines. She called him, but only the echo answered her.
Suddenly the girl noticed that she had lost the ring that was to keep her safe. She cried bitterly and went back. But before she could reach her house, djigits on horses caught her, tied her up and took her to the Khan's castle. Nobody could escape from that terrible place: it had high walls made of stone with only one gate which was guarded day and night.
When the Khan saw the girl, he was delighted with her youth and beauty.
'You are prettier than I had thought,' he said. 'Marry me and you will have anything you want!'
'No,' the girl said. 'I love another man and I will never be your wife!'
'All right,' the Khan said. 'I'll give you some time to think about it.'
He hoped that his wealth might make the girl change her mind. He locked her up, but showered her with precious gifts of gold jewelry and richly embroidered dresses. He sent her exotic fruit and the best sweets from far away lands. He gave her the most expensive perfumes and the finest silk scarves. But the girl never wore anything he gave her, never used perfumes and didn't touch the fruit and sweets. In fact, she didn't eat anything at all and was crying most of the time.
A week passed and the Khan got mad. He came into the girl's room with his kamcha (whip) in his hand.
'Are you going to starve yourself to death?' he asked angrily. 'I was being nice to you, but you do not appreciate my kindness!' He brandished his kamcha as if to strike her. 'If you don't marry me, you will never leave this place! I'll make you a slave! I'll throw you into the deepest and darkest dungeon!'
'I will rather die than become your wife!' cried the girl and suddenly jumped out of the window.
At this very moment a huge black cloud instantly filled the skies and a lightning struck the castle with such force that the thick walls shook and collapsed. Water started coming from every direction as if flowing from the mountains themselves. Soon the water covered the ruins of the castle but it still kept coming until it flooded the whole valley.
On the place where once the castle of the cruel Khan stood, there now was a mountain lake, clear like crystal and salty like the girl's tears. It was named Issyk Kul which means 'hot lake' as it never freezes even in the coldest winter.
On quiet summer nights, when the sun sets behind the snow capped mountains surrounding the lake, the ruins of the castle can be seen under water and the girl's voice is heard - she is still calling for her beloved djigit."
("Kyrgyz Legends", retold and translated by Oksana Vasilenko)

"Doručak!", pokucala je Baktygul na staklena vrata moje sobe.
Gledam na sat. Devet i petnaest. S obzirom da večeras imam noćni let najprije za Almaty, a potom za Tashkent, mislio sam odspavati malo duže. Ali to očito ne bude išlo. Razmičem zavjese. Gledam kroz prozor. Vani je sunce rastjeralo gotovo sve oblake. I dalje puše, ali ne kao sinoć. Odlazim u kuhinju gdje me za stolom čekaju tri jaja na oko, kruh nan, domaća marmelada od marelice i uvijek nezaobilazni crni čaj. Razmišljam što nakon doručka. Nisam trebao puno razmišljati. Vraćam se u krevet pod ona dva topla popluna ne bih li još sat-dva ubio oko. U protivnom bit ću večeras, a pogotovo sutra ujutro mrtav umoran. Čak mi ni dreka Baktygulinih unuka ne smeta u nakani.
Malo prije podneva, dobro umotan u svoju skijašku jaknu, izlazim do jezera. Hladno je i ruke zebu. Puše, ali zbog jezera puno je vlage u zraku pa je i osjećaj hladnoće puno veći. No može se izdržati. Uz ovakav pejzaž sve se može izdržati. Pa i rukovanje fotoaparatom ozeblim rukama. Riječima je teško opisati prizor pred mojim očima. Ma teško ga je uopće predočiti i fotografijom. Sunce je rastjeralo većinu oblaka i na suprotnoj strani jezera, u njegovo čitavoj dužini, ukazale su se visoke planine sjevernog Tian Shana s mnoštvom šiljastih vrhova kao da je Bog, kada je stvarao svijet, zgužvao jedan papir i bacio ga na zemlju. Ono što me jučer i prekjučer podsjećalo na more, danas više nalikuje na jezero. Planine sve pod debelim snježnim pokrivačem koji se spušta skroz do jezera. Jučer je jako snježilo. Čak i u Biškeku koji je na puno nižoj nadmorskoj visini.
Jezero Issyk-kul je 182 kilometara dugačko, 60 široko, 668 metara duboko, a površine 6236 četvornih kilometara ili više od dvije naše Istre. Nalazi se na 1607 metara nadmorske visine i zbog blagog saliniteta zimi se ne zaleđuje, čak ni za najhladnije zime. Zbog toga ga zovu Issyk-kul što znači 'Toplo jezero', iako nije nimalo toplo kada stavljam na trenutak ruku u vodu. Uz ove planine sa snijegom i ovim vjetrom teško mi je zamisliti da je plaža u Tamchyju ljeti puna ljudi koji se sunčaju i kupaju u jezeru. Čak i uz šest usamljenih metalnih suncobrana koji poput strašila strše iz pijeska; ili plavo-hrđave kabine za presvlačenje. Ni drvene kućice i kontejneri uz plažu podno drvoreda jablana,svaka s natpisima 'kafe', ali sa zalokotiranim vratima teško da mogu zimi predočiti slučajnoj lutalici kako Issyk-kul izgleda ljeti. Sada mi društvo pravi tek par magaraca koji brste travu koja je izrasla na jednom dijelu plaže i povremeno podignu glave da vide što luđak s fotoaparatom radi preko sat vremena na njihovom teritoriju. I nastave brstiti to malo trave koje je uz vjetar i vodu uspjelo izrasti uz jezero.
S tugom napuštam jezero i snježni Tian Shan i ovaj vjetar koji mi je razbistrio glavu. Nakon sivila kirgiških gradova, ovaj pejzaž djelovao je kao potpuni antidepresiv i vratio me u "igru". Hvatam minibus za Balykchy.

DAN ČETVRTI - Tokmok, Burana i natrag u Biškek, Kirgistan (05.11.2012.)

"Once upon a time there was a powerful khan who ruled a great kingdom. The capital of this kingdom was a big and rich city, full of beautiful buildings. Caravans from East and West came through this city and made it even richer. The khan was very rich and so powerful that none of his neighbours dared to attack him, but he still wasn't happy because he didn't have any children. His first wife didn't bear him a child, so he took another wife and then another one. He had nine wifes and still no children. And he was getting old.
One day, while walking through the bazaar, he saw a beautiful slave girl. She was brought here by a merchant from a far away land. The girl was so pretty that the khan fell in love with her at first sight and bought her. She became his tenth wife and the youngest and prettiest of all. The khan was very fond of her and showered her with precious gifts. Imagine his joy when, in due time, his new wife bore him a child! Alas, she died in childbirth, but the child survived. At first the khan was a bit disappointed that the baby was a girl and not a boy who would become his heir, but his daughter was his only and long awaited child, and she was so pretty and very much like her mother that soon the khan loved her with all his heart.
The baby girl was growing up and the khan was growing old. Most of all he was afraid that he would die before his daughter grew up and could marry a good man who would become the khan's heir. The khan worried about it so much that he could neither eat nor sleep and finally decided to go to magicians for help.
He gathered all the magicians of his kingdom in his palace and promised a rich reward to the one who can predict his daughter's future. One after the other, the magicians were telling the khan that he was very wise and strong, he would still rule for many years and would live to see his daughter grow up and marry a wonderful young man and she would be the happiest person in the world. The khan was very pleased with their prophecies and rewarded each one of them with gold and precious gifts. Finally came the turn of the oldest magician.
'Listen to me, O The Great Khan! You can hang me, if you like, but I will tell you the truth. The fate of your daughter is rather sad. She won't have a long and happy life, but will be bitten by a karakurt and will die when she barely turns sixteen.'
The khan turned red with anger.
'What are you talking about, old fool? Have you lost your mind?'
But the magician stood his ground.
'I knew you wouldn't believe me,' he said. 'But whether you like it or not, no one can escape one's fate.'
'Darn you and your prophecies!' shouted the khan and ordered to throw the magician into the deepest and darkest dungeon.
The khan was afraid that the magician was right. But surely there was a way to protect his daughter? For three long days and three sleepless nights the khan stayed alone in his room thinking hard and finally came up with an idea.
He ordered to build a tower so tall that its top would reach the sky. At the basement of the tower there was a deep dungeon where the old magician was put while at the top there was an airy room where the khan's daughter was to stay. She wasn't allowed to leave the room and only two devoted servants climbed the steep steps twice a day to bring her food. Every time the servants carefully checked the food and their own clothes to make sure that a karakurt (spider) wasn't hiding there.
Days turned into weeks, weeks turned into months and months turned into years. The girl was growing up, getting more and more beautiful with every day, and finally came her sixteenth birthday. She looked pretty and fresh like a spring flower.
'Thank God, that stupid prophecy hasn't come true!' the khan thought climbing the steep steps to the top of the tower.
'Happy birthday, my dear!' he said and put a big tray of juicy grapes at the girl's feet.
'Thank you, father!' smiled the girl and kissed him on the cheek.
But hardly had she touched the grapes when she screamed with pain: in his joy, the khan had forgotten to check the grapes carefully and didn't notice a karakurt hiding in them.
Just as the magician had predicted, the girl got bitten and died on her sixteenth birthday. After her death the old khan got very sick and also died soon. He left no heir and various noblemen started fighting for his throne and finally the kingdom fell into pieces. The rich city turned into ruins and nothing remained of it - only the Burana Tower stands lonely among the fields."
("Kyrgyz Legends", retold and translated by Oksana Vasilenko)

Vidljivost je danas savršena i slika koju danas imam pred očima potpuno je suprotna od one prekjučerašnje. Dok minibus gazi ravnicom prema Balykchyju, promatram u daljini s lijeve i s desne strane planine. Ove s desne su toliko drugačije od onih s lijeve strane ceste da kontrast koji one stvaraju daje posebnu slikovitost ovome krajoliku. Crveni kamen planina s desne strane plamti na popodnevnom suncu, a lagano snijegom posipani vrhovi hlade tu užarenu sliku. Na suprotnoj strani, lijevo od ceste, bijeli se Tian Shan, od vrha pa do dna, pod gustim snježnim pokrivačem.
Uz cestu usamljeno stoje plastične kante pune jabuka. Sezona je i ovaj dio Kirgistana čuven je po proizvodnji jabuka. Pred Balykchyjem jabukama se pridružuju i sušene ribe iz jezera Issyk-kul koje vise na ogradama uz jurte koje su pretvorene u male trgovine ili babuške mlataraju njima s prolaskom nekog vozila. Kirgistanci nisu narod koji voli jesti ribu i područje uz Issyk-kul je jedno od rijetkih gdje se u Kirgistanu uopće može vidjeti riba.
Nakon Balykchyja pravac Tokmok, a da bih stigao do Tokmoka potrebno je ponovno prijeći planine koje dijele jezero Issyk-kul od biškeške ravnice. Cesta vijuga kroz usjeke crvenih planina i danas se snijeg u tragovima spušta skroz do ceste i bistre planinske rijeke koja dijelom prati cestu. Snijega ovdje prekjučer nije bilo. Vijesti da je snježilo čak i Biškeku očito su bile točne.
U suton ulazim u Tokmok. Čak ni loše svijetlo ne može sakriti sivilo i jednoličnost ovoga grada u blizini kazahstanske granice. Sivi betonski stambeni blokovi iz vremena komunizma nalaze se uz niz onih nedovršenih, također sivih betonskih blokova, za koje je davno nestalo novca pa su kao kosturi, s otvorima za vrata, prozore i balkone ostavljeni za tko zna koga i za tko zna kada. Malo boje jedino daju stari komunistički murali pred jednim od blokova, čisti, nepošarani, kao da se još vjeruje u stare ideje. Crvena zvijezda, srp i čekić. I dvije krave koje pasu trave tik ispod njih. Pred muralima veliki kružni tok u čijem je središtu toranj koji izgleda tako da sam sto posto siguran da je nekada na njegovom vrhu mjesto bila našla još jedna crvena petokraka. Danas se ondje vijori crvena kirgistanska zastava. Na drugoj strani kružnog toka, dijagonalno suprotno od sovjetskih murala, nalazi se veliki kip Manasa, simbola kirgistanskog nacionalizma, a ne zaboravimo ni džamiju iz koje upravo dolazi poziv na molitvu. Glavni kružni tok u Tokmoku je mala lekcija iz kirgistanske povijesti, ali istovremeno i svjedok ćušpajza kirgistanske sadašnjosti.
Dvadeset je do pet. Za manje od dvadeset minuta moram biti u desetak kilometara udaljenoj Burani. Uzimam prvi taxi na koji nailazim, dogovaram cijenu i već hitam ravnicom prema snježnim planinama koje su pod pristojnim pokrivačem, ali zanimljivo je da onog trenutka kada padine dodirnu ravnicu, snijeg naglo nestaje kao da ga je netko pomeo metlom. Sunce samo što nije zašlo. Gledam na sat. Na knap sam s vremenom.
Desetak kilometara od Tokmoka na ravnici s tri strane okružene planinama nalazio se nekada Balasagun, najvažniji grad dinastije Karakanida u današnjem sjevernom Kirgistanu. Karakanidi su bili dinastija turskog porijekla, veoma obrazovani i veliki štovatelji islama i mnogi vjeruju da su oni bili jedan od odlučujućih faktora u opstanku islama u Kirgistanu. Svoje znanje i novac slili su u umjetnost, posebice arhitekturu, što svjedoče njihovi spomeniku prvenstveno u južnom Kirgistanu, u Oshu i Ozgonu. Ovdje na sjeveru, krajem desetog stoljeća osnovali su Balasagun kao vrlo važnu postaju na Putu svile. Grad je u svoje vrijeme bio jako važan, vjeruje se da se prostirao na 25 do 30 četvornih kilometara, i iako je stoljećima prosperirao, uglavnom zahvaljujući trgovini na Putu svile, naposljetku se njegova važnost smanjila, potom potpuno nestala i u 15. stoljeću Balasagun je napušten. To koincidira s vremenom nestanka cjelokupnog Puta svila sa svjetske trgovačke pozornice. Krajem 13. stoljeća s desintegracijom velikog Mongolskog Carstva i nestanka tzv. pax mongolice ili mongolskog mira postalo je nesigurno trgovati nekadašnjim Putom svile zbog čitavog niza novostvorenih državica na njenom putu čiji vladari ne samo da nisu mogli jamčiti sigurnost trgovine, već su i sami naređivali napade na trgovačke karavane i njihovu pljačku. Potom je svoj doprinos dala i izolacionistička politika Kine pod dinastijom Ming koja je okrenula leđa središnjoj Aziji i zatvorila se u sebe. Od kraja 13. stoljeća tako količina robe na Putu svile naglo se smanjuje. Konačan smrtni udarac Putu svile dalo je u prvoj polovici 16. stoljeća otkriće pomorskog puta između Europe i Azije čime se sva trgovina prebacuje na mnogo sigurnije oceane.
Danas od Balasaguna nije ostalo ništa. Tek ostaci tri mauzoleja, jedan humak koji je nekad mogao biti palača ili hram, i osamdesetak balbala razbacanih po polju, a koji su označavali grobove. Balbali potječu iz vremena između šestog i desetog stoljeća i izgledaju kao stele na kojima su s prednje strane urezana ljudska lica. Izgledaju kao neke minijaturne, rustikalne varijante moaija s Uskršnjih otoka.
I onda je tu Burana, najvažniji sačuvani spomenik starog Balasaguna, iako ovo 'sačuvani' nije posve točno. Burana je zapravo minaret i vjeruje se da je u izvornom obliku bio 46 metara visok. Nekoliko potresa reducirali su postupno minaret i na kraju su od njega ostale samo ruševine. Posljednji potres dogodio se 1900. godine i opeke su potom uzeli ruski doseljenici kako bi izgradili svoje kuće. Današnja Burana ima svega 24 metra i zapravo je rezultat sovjetske rekonstrukcije iz 1970-tih. Dok usred ravnice i s planinama u pozadini promatram usamljeni minaret, opet iznova se čudim kako su Rusi vješti u rekonstrukcijama, čemu sam ranije ove godine svjedočio u Moskvi gdje su nakon pada komunizma od nule izgradili nekoliko crkva, vjernih kopija starih uništenih za komunizma, za koje bih se zakleo da su stare nekoliko stotina godina, a ne dvadesetak. Isto bih rekao za Buranu. Djeluje staro, djeluje dostojanstveno, djeluje kao dio Puta svile. I dok promatram Buranu, i balbale, i humak, i ostatke mauzoleja i potom ravnicu, jedino što mi nije jasno kako su se Karakanidi u veoma nestabilnom srednjem vijeku odlučili izgraditi grad na mjestu koje posjeduje malene obrambene mogućnosti. Možda zbog vode iz obližnje rijeke Chuy? Možda zbog neugodnih klimatskih uvjeta na planinama koji okružuju ravnicu? Možda jednostavno jer je baš ovdje prolazio Put svile, a Karakanidi nisu vidjeli dalje od svoje želje za zaradom i svog dijela svilenog kolača?

DAN PETI - Iz Biškeka preko Almatyja za Taškent, Uzbekistan (06.11.2012.)

Najnehumaniji sat za jedan let je sigurno tri ujutro. Ne možeš ići spavati jer taman legneš u krevet, već se moraš dignuti. A ako ne ideš spavati, cijeli dan ćeš biti izgledati poput mrtvaca koji je ustao iz groba da malo prošeće ulicom. I onda kada dočekaš napokon tri sata i dvadesetipet minuta u hladno biškeško polujutro i kreneš s aerodromskim autobusom do aviona i izađeš van na pistu pred avion, kažu ti da avion ima "tehničkih poteškoća" i da se moramo vratiti nazad u aerodromsku zgradu. Naravno sve pod budnim okom kirgiskih policajaca u maslinasto zelenim uniformama i zelenim frizbijima na glavama. Vratimo se mi tak u zgradu samo da bismo desetak minuta kasnije ponovno krenuli natrag prema avionu. Ovaj put puštaju nas unutra i avion Air Astane za Almaty kreće s 45 minuta kašnjenja. Pozdravljam Biškek tamo dolje negdje u mraku. Tipično, i noćas je slabo osvijetljen. Mogu reći da je Biškek zaista najmračniji glavni grad u kojemu sam ikada bio.
Almaty je pak sušta suprotnost. Doduše, nije više glavni grad. Bio je to do 1997. godine kada su Kazahstanci petrodolarima izgradili potpuno novi grad Astanu na sjeveru zemlje i tamo preselili glavni grad. Almaty je ostao kulturno, industrijsko, znanstveno i financijsko središte Kazahstana. I njegov najveći grad s oko milijun i pol stanovnika, što se vidi po količini svijetla koje dolazi odozdo.
No, almatski aerodrom ne prati važnost i veličinu grada. Djeluje kao hangar koji je prenamijenjen u aerodrom, a tranzitni odjel je krletka i može se s jednog do drugog kraja proći u stotinu koraka. Jedan kafić, zapravo šank s par stolica. Dvije male trgovinice. Duty free. I za masu ljudi koji čekaju svoje avione premalo sjedala. Ne preostaje drugo nego stajati i nadati se da će se netko ustati pa da uhvatim sjedalo. Ubrzo hvatam jedno i odlučujem ne dizati više svoje dupe.
I ovdje sve se odvija pod budnim okom vojnika, frizboglavaca, i sve djeluje kao nekakav sabirni centar, a ne aerodrom najvećeg grada naftom i plinom bogatog Kazahstana.
Bio sam pripremljen čekati u tranzitu šest sati. Ali nisam bio pripremljen na ovakav tranzit koji nisam vidio na preko stotinu aerodroma preko kojih sam dosad putovao. No, ubrzo stvari postaju još gore. Na ekranu piše da će let kasniti sat i petnaest minuta. Kada dolazi konačno i to novo vrijeme polaska, let se ponovno odgađa za 45 minuta. Potom za još 45 minuta. Kruži informacija da je avion navodno stigao i da ćemo se ubrzo ukrcati. Potvrđenih informacija nema jer, naravno, u tranzitnom dijelu nema šaltera za informacije niti je osoblje Air Astane igdje na vidiku. I onda sve odjednom staje. Više nema promjene na ekranu niti obavijesti preko razglasa. Dvanaest i trideset koliko stoji na ekranu odavno je prošlo. I svi drugi avioni Air Astane kasne naveliko. Od dvadeset aviona koji su danas poletjeli ili su trebali poletjeti, njih dvadeset nije krenulo na vrijeme! Naravno, kod drugih aviokompanija danas sve redovito. Primjećujem da Air Astana danas kasni u prosjeku četiri do šest sati. Jutarnji let za New Delhi svojevrsni je rekorder od osam sati kašnjenja. Jedan je let i otkazan. Statistika kojom se malo koja aviokompanija može pohvaliti. Jedino mi nije jasno kako Air Astana s ovakvim kašnjenjima i potpunoj nebrizi za putnike može biti partner Lufthanse i Star Alliancea koji drži određeni standard?! Očito je da se Air Astana preračunala s brojem letova koje dnevno može obaviti sa svojih dvadesetak aviona.
Ljudi su se uskomešali. Let sada već naveliko kasni, a nikakvih informacija i dalje nema. Diže se pobuna putnika s leta KC127. Čitava grupa Uzbekistanca na silu najprije pokušava izaći van iz tranzitnog odijela, a potom ući i u business lounge. Dolazi i policija. Situacija je napeta.
Na ekranu napokon dodaju još jedan sat kašnjenja. Ništa novoga. Već sam se pomirio da ću ovdje prespavati još jednu noć. Nakon pet sati kašnjenja dobivamo čašu soka i jedan minijaturni sendvič. Hvala ti na velikodušnosti, Air Astano!
I onda je uslijedila jurnjava pola tranzitnog odjela prema vratima za ukrcaj.
"Što se događa?", pitam jednog od sprintera.
"Taškent!", odgovara.
Nije mi trebao ništa više reći. Sada sprintam i ja. Djeluje nestvarno. Zar će avion napokon poletjeti?!
U avionu totalni kaos. Uzbekistanci, nenaviknuti na putovanje avionom, sjeli su bilo gdje, ne mareći za svoja numerirana sjedala. Stjuardese nemoćno promatraju. Očito im fali treninga. I ta zbrka oko sjedala uzima još petnaestak minuta vremena.
Avion je stari Boeing 757. Nije važno. Glavno da krene. I napokon kreće - sa šest sati i pet minuta kašnjenja!

DAN PETI - Taškent, Uzbekistan (06.11.2012.)

Uzbekistan, Tadžikistan, Kazahstan, Turkmenistan, Kirgistan, Afganistan - niti jedan od ovih 'Stanova' nije postojao do kraja 19. stoljeća. Ova područja bila su razdijeljena na dominije uvijek ratobornih klanova koji su međusobno tukli u namjeri da svaki sebi prigrabi što veću moć i što više zemlje. No, onda je početkom 18. stoljeća carska Rusija počela pokazivati interes za prostor središnje Azije i to je bio odlučujući faktor za formiranje budućnosti ovog prostora. Godine 1717. do Petra Velikog došao je glas o velikim količinama zlata u porječju rijeke Oxus (današnje Amu Darje). Petru je zlato itekako trebalo u jeku njegove modernizacije ruske države. I poslao je ekspediciju u Khivu koja je odmah bila uništena do posljednjeg čovjeka. Ubrzo se Rusima ukazala mala, ali itekako vrijedna prilika kao ulaznica u prostor središnje Azije. Mongolski Oiroti opetovano su napadali Kazake pa su ruski generali kazačkim kanovima ponudili zaštitu. Do sredine 19. stoljeća njihove zemlje bile su pod ruskom vlašću. Ostatak središnje Azije bio je podijeljen između tri kanata uvijek međusobno u ratu: Bukharu, Khivu i Kokand. To je bilo vrijeme tzv. Velike Igre kada su se i Britanci uključili u igru ne bi li zaštitili Indiju, 'dragulj u kruni Britanskog Carstva', od sverastuće ruske moći. Prostor središnje Azije bio je preplavljen ruskim i britanskim špijunima. Šezdesetih godina 19. stoljeća Rusi, pod izlikom da žele osloboditi ruske robove i uopće stati na kraj unosnoj trgovini robljem srednjoazijskih kanata, ponovno šalju vojsku. Godine 1865. u ruske ruke pada Taškent. Godine 1867. ruski general Konstantin Kaufmann dolazi kao prvi guverner ruskog Turkestana, 'zemlje Turaka', kako se prostor počeo sada nazivati. Godine 1868. pao je Samarkand, a Bukhara je postala ruski protektorat. Pet godina kasnije pala je u ruske ruke i Khiva. Potom par godina kasnije i Kokand te područja današnjeg Turkmenistana. S dolaskom komunizma prostor ruske središnje Azije 1920. godine pretvoren je u Sovjetsku Republiku Turkestan, a 1924. Staljin je razdijelio Turkestan u četiri republike unutar Sovjetskog Saveza - Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan.
Beznadno, granice su pokušale pratiti etničku stvarnost pa i danas, gotovo devedeset godina kasnije, teritoriji ovdašnjih republika imaju neobične oblike, a tu prednjači Uzbekistan koji ima i nekoliko enklava unutar kirgiskog teritorija do kojih da stigneš iz primjerice Taškenta trebaš proći nekoliko granica. Ceste i željezničke pruge po središnjoj Aziji gradili su Rusi, bilo u carsko vrijeme ili u ono sovjetsko. No, tada ovdje nisu postojale granice i ceste i pruge gradile su se na temelju geografskih i ekonomskih mogućnosti. Jednom kada su se formirale ovdje granice, s raspadom Sovjetskog Saveza, te iste ceste i željezničke pruge počele su "cik-cakati" po teritorijima novostvorenih nezavisnih republika. Tako na primjer željeznička pruga između Urgencha i Bukhare u Uzbekistanu je donedavno išla preko Turkmenistana, jedne od najzatvorenijih zemalja na svijetu za koju je uvijek potrebna viza. U mom slučaju, i cesta i željeznička pruga između Biškeka i Taškenta vodi preko Kazahstana, iako Kirgistan i Uzbekistan dijele ne tako kratku granicu. I opet je tu problem kazahstanske vize. Nakon toliko viza za ovo putovanje, nisam imao više snage (a ni mjesta u putovnici) za još jednu. I tako sam, nažalost, odlučio letjeti između Biškeka i Taškenta.
Kada je avion napokon dotaknuo pistu taškentskog aerodroma, veliki se aplauz prolomio kabinom. Olakšanje. Napokon smo stigli. Kroz prozorčić aviona promatram aerodromsku zgradu koja je još jedna neugledna komunistička grdosija. Pogled me istovremeno bježi i na parkirane avione Uzbekistan Airwaysa koji izgledaju poput starog željeza. Nešto me steglo u prsima. Sutra trebam letjeti s njima. Hoće li to biti još jedno iskustvo za pamćenje?
Srednjoazijske republike nisu nikada zapravo tražile nezavisnost od Sovjetskog Saveza. Niti promjenu režima. Njima su nezavisnost i kapitalizam nametnuti od strane pribaltičkih republika koje su se 1991. godine odlučile osamostaliti i tako pokrenule domino efekt rušenja velikog Sovjetskog Carstva. I uslijed te neočekivane nezavisnosti i kapitalizma niti jedna od njih nije se snašla. U Tadžikistanu je izbio građanski rati koji je dobrim dijelom 90-tih pustošio zemljom. U Kazahstanu, Uzbekistanu, Kirgistanu i Turkmenistanu uslijedile su diktature koje se nisu nimalo razlikovale od one prijašnje, samo što sada nalozi nisu dolazili iz Moskve, nego iz novih glavnih gradova novostvorenih država. U Uzbekistanu veliki komunist Karimov preko noći odrekao se komunizma, postavio svoju desnu ruku na Kuran i proglasio nezavisnu Republiku Uzbekistan. A institucije i birokracija bivše države samo su preslikane na novu.
Uzbekistan je i danas, dvadeset godina od nezavisnosti, osobno igralište Islama Karimova. Čvrstom rukom upravlja državom, s lakoćom uništava političke protivnike, cenzurira, i gospodari životom svojih podanika, od onih najjadnijih do najbogatijih. Tajna policija još uvijek postoji u Uzbekistanu. Paranoja diktature također. Dobiti vizu za Uzbekistan je malo kompliciraniji proces. Svatko za dolazak u ovu zemlju potrebuje vizu, a da bi se ona dobila, potrebno je pribaviti pozivno pismo od neke organizacije u Uzbekistanu. Danas postoji u zemlji nekoliko turističkih agencija koje riskiraju prodavajući pozivna pisma strancima, iako ti stranci nakon ulaska u zemlju najčešće neće putovati s njima, već će napraviti svoje nove planove. To pismo agencija pozivatelj mora poslati uzbečkom Ministarstvu unutarnjih poslova koji provjerava osobu koja se poziva i naposljetku odbija ili odobrava i, u slučaju odobrenja, stavlja svoj pečat i potpis i posebni registarski broj na pismo. Proces traje tjedan do dva, a možda i više ako je riječ o sumnjivoj osobi. Strani novinari pozivno pismo i vizu mogu uglavnom zaboraviti.
Na pozivnom pismu točno stoji dan kada se mora ući u zemlju, kao i točno mjesto ulaska, te dan izlaska iz zemlje. U strahu od kontrarežimske djelatnosti sve je unaprijed strogo određeno. I podaci iz pozivnog pisma samo se prepišu na vizu, koju je uz posjedovanje pozivnog pisma potom vrlo lako dobiti.
Na aerodromu u Taškentu svaka se putovnica i viza detaljno provjerava u kompjuteru. Bilo da je riječ o uzbečkim državljanima ili o strancima. Red pred imigracijskim šalterom je povelik, iako kontinuirano radi čak pet službenika. Kada napokon nakon sat vremena čekanja prolazim imigraciju, na vlastito iznenađenje bez ijednog pitanja, kupim prtljagu i "bacam" se na carinu gdje se nastavlja paranojska trakavica. Valja ispuniti dva identična formulara na koje se moraju upisati svi vlastiti podaci te, najvažniji od svih, s koliko se novca ulazi u zemlju. Obavezno se mora nisati iznos do lipe jer u protivnom, ako krenu brojati, što je ruku na srce malo vjerovatno, imaju dozvolu konfiskacije viška novca i naplate kazne. Naravno, formular je na ruskom. Pokušavam dobiti onaj na engleskom, ali bezuspješno. Naposljetkom uspijevam zahaklati aerodromskog službenika koji ispunjava formular u moje ime, a uz malo podmazivanja njega i carine prebacuje me i preko carinskog reda gdje bih u suprotnom izgubio još sat vremena. Promatram tužna lica običnih smrtnika koji u zemlji paranoje, birokracije i korupcije nastavljaju čekati u redu za carinu.
Put taksijem do centra otkriva Taškent kakav nisam očekivao. Široke avenije omeđene drvoredima. Na avenijama moderni automobili i gotovo potpuna odsutnost Lada, toliko viđenih u Kirgistanu. Ovdje kraljuje Chevrolet. Gotovo svaki automobil je Chevrolet i to novije proizvodnje. Captiva je očito statusni simbol. Ovakva automobilska uniformiranost ne viđa se često. Ako razmislim, jedino je u toj mjeri prisutna u Albaniji gdje se voze Mercedesi. Uz Chevroleta gura se Daewoo. I tu sve staje. Ostalih maraka gotovo da i nema.
Elegantni ljudi hodaju osvjetljenim ulicama i Taškent, grad svijetlosti, ne može biti različitiji od Biškeka, grada tame.
"Čeinđ mani?", pita me taksist.
Znao sam da će mi kad tad netko ponuditi da mi promijeni novac. Službeni tečaj je 1960 uzbekistanskih somova za jedan dolar, ali u zemlji u kojoj je WC papir vrijedniji od vlastite valute i u kojoj lokalci legalnim putem ne mogu doći do stane valute, crno tržište cvijeta. I na njemu jedan dolar postiže vrijednost od čak 2650 soma! I to je ovdje sasvim normalna stvar i nitko, pa čak ni država, ne zamara se postojanjem crnog tržišta.
Klimam glavom. Očekivao sam da će me taksist odvesti u neku mračnu, sporednu ulicu gdje će iz mraka izaći čovjek podzemlja s kalkulatorom i novčanicama u rukama. Umjesto njega, taksist ubrzo zaustavlja taxi uz rub kolnika, diže ručnu, otvara bunker i vraća se natrag u auto. U krilo mi baca tri svežnja novčanica. Za sto američkih dolara dobivam 230 novčanica od po tisuću uzbekistanskih somova. Tisuću somova ili oko dvije kune najveća je novčanica u ovoj zemlji. Suvišno je spominjati da novac u ovoj zemlji ne ide u novčanik, već u ručne torbice i ruksake. A na odmet ne bi bio ni nosač novca.
Hotel Uzbekistan tipična je sovjetska majstorija od sedamnaest katova, s dugačkim hodnicima, koja se uzdiže iznad glavnog gradskog trga Amur Timur. I renoviran teško da može pobjeći od svoje sovjetske prošlosti. No, za šezdeset dolara po sobi odlična je vrijednost.
Izlazim odmah van. Nakon cijelog dana zatvoren na aerodromu u Almatyju biti opet unutra jedna je od posljednjih stvari koja mi sada treba. U osam navečer grad je prilično prazan. Malo je automobila na avenijama. Šačica ljudi šeće iako je ugodnih desetak stupnjeva. Sve je čisto i sređeno i osvijetljeno. Zgrade su obnovljene. Taškent je mješavina arhitekture carske Rusije, Sovjetskog Saveza i nezavisnog Uzbekistana gdje se te tri arhitekture savršeno nadopunjuju. Uz staru palaču Romanova, rođaka ruskih careva, gura se blok Senata, a svih njih nadglasavaju nove stakleno-mramorno-kamene građevine knjižnica, galerija, muzeja, simpozijskih dvorana i vladinih institucija. Rezultat petrodolara vidljiv je na svakom koraku. Iako je Uzbekistan šesti proizvođač pamuka na svijetu i deveti proizvođac zlata, mineralno bogatstvo je ono što donosi razvoj zemlje u posljednje vrijeme. Uzbekistan leži na ogromnim količinama nafte i plina, te uranija, srebra, bakra, cinka i žive. Taškent sasvim sigurno ima mogućnosti da postane novi Dubai središnje Azije.

DAN ŠESTI - Taškent, Uzbekistan (07.11.2012.)

Jutros u hotelu nalijećem na prve strance otkad sam doputovao u središnju Aziju. U Kirgistanu je bilo njihovo potpuno odsustvo. U avionu za Taškent ja sam također bio jedini stranac. I onda jutros na doručku ugledao nekoliko blijedoputih zapadnjaka koji su, moram priznati, dašak osvježenja.
Taškent je nakon Moskve, St Peterburga i Kijeva bio četvrti po veličini grad Sovjetskog Saveza i danas, unatoč tome što su se mnogi Rusi nakon raspada velike države vratili u Rusiju, i dalje broji 2.2 milijuna stanovnika. Promatram njihova lica dok hodam po suncem okupanim taškenskim ulicama. U Kirgistanu lica su bila mongoloidnija, doduše ne toliko koliko malo dalje u Kini. Međutim, u Uzbekistanu oči su manje nakrivljene, nos manje spljošten, koža je tamnoputija. Uzbekistanska lica pokazuju svoje turske korijene i označavaju tako prijelaz od Mongola do Turaka. Kao i u Biškeku, i u Taškentu ima Rusa koji se odmah izdvajaju iz gomile sa svojom blijedom puti, plavom kosom, plavim očima i višim stupnjem elegancije u odijevanju i hodu. Ipak, Kirgiskinje su bile mnogo zgodnije od Uzbekistanki. Možda jedne od najzgodnijih koje sam vidio na svojim putovanjima.
Uzbečki jezik i u pismu i u govoru jako podsjeća na turski. U Staljinovo doba Uzbeci su bili prisiljeni svoj jezik pisati isključivo na ruskoj ćirilici. Nakon smrti Velikog vođe ćirilica je ostala. Ostala je i u prvim godinama vlasti Karimova. A onda je uslijedio zaokret. Iako i dalje prevladava ćirilica, uzbečki se jezik sve češće piše turskim pismom. Ne bih se iznenadio da jednog dana ruska ćirilica potpuno nestane iz upotrebe.
Taškent je veoma elegantan grad. Sa svojim zelenilom, širokim i dugačkim avenijama, carskom arhitekturom i onom monumentalnom Sovjeta, te metroom, koji je 1977. godine izgrađen kao prvi u središnjoj Aziji, grad posjeduje onu gracioznost, ozbiljnost i ugodu jednog St Peterburga ili Moskve. Mnogobrojne džamije daju mu začin egzotike. A nova monumentalna arhitektura stakla, mramora i bijelog kamena, moderni shopping centri, skupocjeni automobili i prometnice u jako dobrom stanju podsjećaju na prisustvo petrodolara i mogućnosti za razvoj novog Dubaija u središnjoj Aziji. Sve u svemu osjećam se jako ugodno i sigurno u Taškentu. Posebice uz velike mjere osiguranja i policiju koja čuva sve stanice metroa, važne prometnice i zgrade. Potom kamere vire na svakom koraku. Veliki brat gleda sve. Uzbekistan je iznad svega još uvijek policijska država.
Na glavnom trgu Amur Timur u sjeni novog Dom Foruma, palače za simpozije i državničke događaje, jedne od petrodolarskih majstorija, promatram konjanika. Tamerlan ili Timur. Najveći državnik i vojskovođa kojeg je središnja Azija ikada dala. U 14. stoljeću Bog i batina ne samo središnje Azije, već je pod svojim mačem okupio sve zemlje do Male Azije. I stvorio je jednu od najljepših prijestolnica koju je svijet ikada vidio - Samarkand. Za razliku od kirgiskog Manasa koji je više lik iz legende, a manje stvarna osoba, Tamerlan je zaista postojao. No, za vrijeme komunizma svejedno je dijelio istu sudbinu Manasa - bio je zabranjen. I kao takav, s padom komunizma, postao je savršeno oruđe za jačanje uzbečkog nacionalizma. Godine 1993. Islam Karimov ga je rehabilitirao i od tada njegovo je ime sveprisutno u ovoj zemlji. Iste godine njegov kip postavljen je na glavni trg, na isto mjesto gdje su se prije nalazili najprije Kaufmann, potom Staljin i na kraju Marx. A danas strahoviti Tamerlan jaše na konju kao da ide u novi pohod. No, trebao bi možda nabaviti novoga konja s obzirom da mu je ovaj sadašnji invaliditetan: naime, njegovi dragulji pod stražnjim nogama su još uvijek tu, ali palice odavna nema. Očito je nekome zatrebala...
Ispod konja tabla s natpisom kako je Islam Karimov, prvi predsjednik Republike Uzbekistan, darovao ovaj trg. Malo dalje na još jednom trgu koji zrači monumentalnošću, Mustaqillik Maydoni ili Trgu nevavisnosti, još jedna slična tabla kojom se veliča predsjednikovo ime. Takvih je još nekoliko po gradu. Ali hvala Bogu Karimov još nije sebi počeo podizati spomenike poput pokojnog Turkmenbašija u susjednom Turkmenistanu.
Ulazim u metro gdje me odmah zapuhuje onaj ustajali miris sovjetskog metroa kojeg nema ni u Londonu, ni u Parizu ni u Madridu, ni u metrou New Yorka. Ali taj isti ustajali miris prisutan je u Pragu, Budimpešti, Moskvi, St Peterburgu... Metro u Taškentu je međutim još jedno remek djelo sovjetske arhitekture čijih tridesetak stanica je ukrašeno svaka na svoj način, poput malih palača. Ima tu keramičkih pločica, mramora, murala, lustera... Podsjećaju na metro stanice u Moskvi ili Petrogradu, kao njihove minijaturne verzije. S obzirom da su metro mrežu Sovjeti sagradili kao nuklearno sklonište u vrijeme Brežnjevske antiameričke paranoje, fotografiranje je strogo zabranjeno.
Na ulazu salutira mi vojnik i nešto mi mrmlja na ruskom. Zaključujem da mi želi pogledati ruksak. Kada se uvjerio da unutra ne nosim nikakve pištolje ni ručne bombe, ponovno mi salutira i pokazuje da mogu proći. Kupujem kartu za 700 soma ili oko kunu i pol.
U veljači 1999. godine islamski fundamentalisti u šest napada na taškentski metro ubili su 16 ljudi i ranili njih 120. Nakon toga Karimov je krenuo u obračun s fundamentalizmom i između ostalog zabranio mujezinima poziv na molitvu u džamija. Od tada uzbekistanske džamije su utihnule i kada dvadesetak minuta kasnije izlazim na Chorsu Bazaar, centar starog grada, iz okolnih mnogobrojnih džamija ni glasa. Tek povremeno netko izlazi ili ulazi u džamije, ali ostavljaju dojam kao da rade nešto nedozvoljeno, poskrivečki.
Ulazim u četvrt koja je sušta suprotnost one oko Trgova nezavisnosti i Amur Timura. Ovdje nema carskoruskih palača ni sovjetske monumentalnosti, ali ni Karimove novogradnje. Ovo je četvrt tradicionalnih prizemnica zatvorenih prema ulici, a čija povremeno otvorena ulazna vrata otkrivaju središnja dvorišta u hladovini vinove loze. Kuće su od opeke koja je prekrivena nabijenom zemljom. Povremeno na rubovima zemlja je opala i ostavila otvoreni pogled na opeku. Neke kuće djeluju pomalo derutno, ali sjetno na neka druga vremena, druge običaje i druge prilike.
Djeca se igraju na ulici. Povremeno prođe netko na biciklu. Žene s maramama na glavama. Muškarci s tradicionalnim crno-bijelim uzbečkim kapicama. Naravno, povremeno uskim uličicama između kuća prođe i neki Chevrolet. Vrijeme je ručka i osluškujem zveckanje tanjura koje dolazi iz kuća. U zraku je miris hrane.
Miris otvara apetit. Vraćam se na bazar gdje kao naručeno nabasam na dio s hranom. Puši se na sve strane. U sredini su pultovi kao improvizirani restorani, a okolo njih plastični stolovi i stolice. Uzimam dva sašlika i jigar kabob ili ražnjiće od jetrica. I nezaobilazni zeleni čaj. Iz okrhnutog plavo-bijelog čajnika više čaja završi van moje šalice, nego u njoj. Instinktivno pušem u vrući čaj ne bih li ga ohladio. Odmah postajem svijestan svog faux pasa i nastavljam hladiti čaj kružnim potezima ruke kako je to uobičajeno u ovom dijelu svijeta. Preko puta mene sjeda Uzbek u ranim dvadesetima. Ovdje se prostor dijeli s drugima.
"Koliko?", pokazujem rukom vlasniku pulta.
On mi rukom pokazuje deset. Dva šašlika, jedan jigar kabob, kruh i čaj ukupno za 22 kune!
Okolni bazar je i u četiri i trideset popodne još uvijek krcat svijetom. Prodaje se sve i svašta. Odjeća, obuća, elektronski aparati na otvorenom, a hrana u zatvorenom. Tu se u krug redaju najprije red riže, od čije količine zaboli glava. Puno je vrsta. Ipak je riža glavni sastojak plova, uzbečkog pilava ili rižota, tradicionalnog jela. Zatim slijedi red začina i kuruta, sasušenog jogurta u obliku malih bijelih loptica, koji je također sveprisutan u ovdašnjoj kuhinji i koji tako sasušen može trajati puno dulje. Po potrebi on se pretvori ponovno u tekuće stanje. I naposljetku red ukiseljenog povrća.
Svi su ljubazni, dragi i pristupačni i, kao i u Kirgistanu, iznenađuje me činjenica koliko su spremni na fotografiranje. Ovakvu slobodu nisam siguran da sam ranije iskusio. Iako većina ne govori engleski ili ga govori toliko loše da je i primitivna komunikacija nemoguća, a znanje mog ruskog je ravno nuli, mnogi pokušavaju saznati odakle sam i kako mi se sviđa u Uzbekistanu.
Gledano u cjelini Uzbekistan me jako podsjeća na Bosnu.
Ja gledam na sat. Tu me odmah presjeklo. Malo sam se previše zadubio. Sat pokazuje pet. Za samo sat i dvadeset minuta imam let iz Taškenta za Urgench na drugom kraju zemlje. Jurim kroz puni metro natrag u hotel po prtljagu. Uzimam taxi. Hvala Bogu prometa nema. Kao strijela Ul
ulijećem na aerodrom 45 minuta prije leta. Stara Ruskinja na check-in šalteru gleda me preko oka.
"Urgench?", pita me. Šalter samo što se nije zatvorio.
"Davaj! Brzo!", požuruje me ista.
Očito sam zadnji. Uzimam boarding pass, prolazim sigurnosnu kontrolu i jurim prema izlazu. Tamo cijeli autobus čeka samo mene.

DAN ŠESTI - Za Urgench i Khivu, Uzbekistan (07.11.2012.)

Urgench je na potpuno suprotnom kraju Uzbekistana od Taškenta. Do njega ima oko 1050 kilometara i vlak koji iz Taškenta kreće nekoliko puta tjedno u 19:25, a dolazi u Urgench sljedeći dan u 13:56. Ima nešto posebno u putovanju vlakom i uvijek preferiram na svojim putovanjima vlak od aviona. I uvijek kažem da je vlak ogledalo svake zemlje. Putovanjem u vlaku možeš osjetiti više nego igdje drugdje puls zemlje i upoznati se s njenom kulturom. Ali na ovom putovanju, ograničen vizom koja mi dozvoljava boravak u Uzbekistanu samo devet dana, moram preskočiti vlak i skok od Taškenta do Urgencha napraviti avionom.
Iako su me od jučer progonili određeni strahovi, oni su se pokazali neutemeljenima. Airbus 320 Uzbekistan Airwaysa potpuno je nova mašina kojom se ne mogu pohvaliti i puno renomiranije aviokompanije. O Air Astani više nećemo govoriti. I najvažnije, avion polijeće na vrijeme i sat i petnaest minuta kasnije slijeće u Urgench, pola sata prije dogovorenog vremena.
Aerodrom izgleda mračno i zapušteno. I pun vojske koja promatra naš dolazak. Čini se da je u avionu u business klasi bio i neki uzbečki glavešina jer mnogi su se sjatili prema njemu, a potom po njega dolazi i privatna limuzina ravno na pistu. Izgleda da nismo svi jednaki. Nakon glavešine puštaju i nas smrtnike Dok silazim niz avionske stepenice, osjećam hladan zrak na licu. Nije prehladno, ali nije ni suviše ugodno. Urgench je u blizini dvije pustinje i, tipično pustinjski, bez obzira koliko su dani topli, noći su hladne. Iz ruksaka izvlačim jaknu.
Na sporopokretnoj traci uzimam prtljagu. Na izlazu iz aerodromske zgrade stari čiča provjera da li svatko zaista ima u rukama svoju prtljagu. Kroz mrak probijam se prema u daljini osvjetljenom mjestu gdje izgleda da čekaju parkirani automobili. Trebam pronaći prijevoz do 35 kilometara udaljene Khive, jednog od najvažnijih karavanskih gradova na Putu svile.
"Taxi?", iz mraka je banuo šezdesetogodišnjak. U ovim zemljama ne trebaš tražiti taxi. Taxi će uvijek pronaći tebe.
Klimam potvrdno glavom.
"Koliko?", pitam ga dok mi stari već pokušava uzeti prtljagu iz ruke. Najvažnije pravilo je uvijek na početku odrediti cijenu.
"30 dolara.", ispaljuje ovaj. Ja se udaljavam. Prema oba vodiča koja imam cijena bi se trebala vrtiti oko desetice. Čak i ako uzmemo poskupljenje goriva u posljednjih par godina, cijena ne bi trebala biti veća od petnaest zelenih predsjednika.
Stari taksist, u strahu od gubitka mušterije, istog trena snižava na dvadeset. Ja se i dalje ne dam. Naposljetku pristaje na petnaest ako uspije naći još jednu osobu. No, svi su uglavnom već otišli osobnim automobilima svojim kućama. Po jedinu grupicu stranaca na avionu došao je turistički autobus. Ostajem sam. Stari se vraća i nudi ponovno dvadeset. Osjećam da mi se prostor za cijenkanje naglo smanjio. Znao i on da nemam više izbora. No, blefiram. Kažem da ću uspjeti i bez njega pronaći nešto, ako ne do Khive, onda barem do centra Urgencha. Cijenkanje je igra i čovjek mora uvijek ostati pokeraški hladan. On nudi osamnaest. Ja i dalje inzistiram na petnaest. Na kraju na prašnjavom stražnjem staklu svog Daewoo Matiza stari prstom piše sedamnaest. Pristajem.
Na Daewoou nema nikakve taxi oznake. Sasvim je jasno da je stari wannabe-taksist. Svejedno mi je. Jedino je važno da večeras dođem do Khive.
Sa stražnjeg sjedala kroz prašnjavi prozor promatram sovjetsko sivilo Urgencha koje ni mrak nije uspio sakriti. Tipične široke avenije. Sve bezbojno osim usamljene fontane koja mijenja boje. Iako je osam sati grad djeluje pusto. Nekolicina ljudi se tek skupila oko obojanih fontana.
Deset minuta kasnije Daewoo već gazi pravocrtno neobično širokom cestom prema Khivi. Oni koji nisu upoznati sa sovjetskom fascinacijom gradnje širokih cesta, pomislili bi da ova povezuje dva jako velika grada. No, Urgench ima oko 140,000, a Khiva svega oko 50,000 stanovnika. Cesta je mračna. Javna rasvjeta ne radi i ulične svjetljke poput visibaba u mraku vise nad cestom. Iznad ceste, na njena oba kraja, žice trolejbusa koji za dana povezuje Urgench i Khivu iako je puno brže i tek neznatno skuplje isti put proći u marshrutki. I dalje od ceste ništa. Mrak.
I onda pola sata kasnije iz mraka iskaču gradske zidine Khive.

DAN SEDMI - Khiva, Uzbekistan (08.11.2012.)

Kaže stara izreka: "Ne možeš imati i ovce i novce.". Sinoć sam za dvadeset dolara u hotelu Islambek u starom gradu Khive dobio čistu sobu s tvrdim krevetom, "satelitskom" televizijom punu ruskih i uzbekistanskih programa i kupaonicom iz čije slavine je potekla žuta voda. Na kraju sam se spustio na recepciju, kupio bocu vodu i oprao zube, a tuširanje ostavio za Bukharu.
Khiva postoji otkad su postojali karavanski putovi po središnjoj Aziji. Smještena u delti Amu Darje, stješnjena je između dvije pustinje. S jedne strane Karakum ili Crna pustinja, s druge Kizilkum ili Crvena pustinja. Ne čudi stoga što Khiva uz vodu u inače izrazitom sušnom području postoji od najranijeg doba. Još u desetom stoljeću grad se spominje u arapskim kronikama, ali tek u 16. stoljeću prosperira kao glavni grad novoosnovanog Khorezm kanata. Međutim, u neprekidnim sukobima s rivalom Bukharom Khiva je uvijek nekako izvlačila deblji kraj i nije ipak uspjela prosperirati poput Bukhare ili Samarkanda. Sljedeće 17. stoljeće je označilo konsolidaciju i širenje kanata pod vodstvom Abul Gazi Khana i njegovog sina Anusha Khana. Isto se dogodilo kasnije sredinom 19. stoljeća za kanova Mohammed Rakhima, Alla Kulij i Mohammed Amina. Naposljetku je Khiva dotakla sferu utjecaja Rusije i nije trebalo puno čekati da Rusi odluče prigrabiti grad. To se dogodilo 1873. godine. Za sovjetskog doba stari je grad bio pošteđen betonskih majstorija jer je bio proglašen "gradom muzejom" i danas dok hodam khivanskim ulicama, imam osjećaj kao da hodam muzejom na otvorenom. Službeno unutar starog grada Ichon Kale još uvijek živi oko dvije tisuće stanovnika, ali jedino što ja vidim su beskrajne suvenirnice i ulice i trgovi toliko nenormalno čisti da izgledaju sterilno. Žuto-narančaste opeke i nabijena zemlja mnogobrojnih džamija i medresa kontrastiraju dominantnim plavo-zelenim keramičkim pločicama njihovih fasada. Posebno je impresivan nedovršen Kalta Minor minaret koji je trebao biti najviši u islamskom svijetu sa 70 metara visine, ali khan koji je 1852. naredio njegovu gradnju srušio se ubrzo mrtav i gradnja je naprasito prekinuta na visini od 26 metara. Danas djeluje kao jedan veliki šareni dimnjak. Nakon kratke šetnje po Kuhna Arku, sjedištu nekadašnjih kanova, ipak se penjem na jedan od minareta. Gotovo 45 metara visok minaret Islam Khodja madrase najviši je u Khivi, a izgrađen je relativno kasno, tek 1910. godine, ali još uvijek kao osmatračnica u strahu od dolaska Turkmena koji su bili trgovci robljem. Turkmenistanska granica danas je svega četrdesetak kilometara od Khive.
Stepenice prema vrhu su izrazito uske i zavojite i slabo osvjetljene. Nogama i rukama oprezno u mraku pipam teren jer ne bih se volio strmoglaviti niz strme stepenice. Kada sam jednom napokon na vrhu, noge ubijaju od boli. Ali dobar je to trening za predstojeću skijašku sezonu. Šteta što mi doma nemamo ovakve minarete jer skijaši uopće ne bi trebali ići u teretanu. Za kondiciju bilo bi dovoljno samo pet puta dnevno popesti se na minaret.
S vrha pogled na pustinjski grad obavijen sumaglicom i ravnicu dokle pogled seže. Nema na vidiku nikakvih brežuljaka ni planina. S visine Khiva izgleda manje "Disneylandovski", ali samo zato jer se odavdje ne vide sve one suvenirnice, štandovi sa šuburama, kao da će svakog trena početi sibirska zima, ni babuške koje posjednute iza svojih štandova uporno pletu nove suvenire za turiste koji tek trebaju doći.
Podsezona je i stranih turista je jako malo. Možda nas je svega nekoliko stranaca u gradu. Više je domaćih turista, a najviše vjenčanih povorki koje jedna za drugim dolaze na fotografiranje u stari grad. On redovito u odijelu koje je na zapadu izašlo iz mode prije dvadeset, možda i trideset godina; ona u kič vjenčanici od koje bi se zapadnjačkim modistima dignula bez puno problema kosa na glavi. Par fotografija uz jedan minaret, uz onu džamiju ili medresu. Sve izgleda umjetno, neprirodno, poput naših parova koji šeću zagrebačkim Gornjim gradom u pratnji fotografa. Tada redovito kolutam očima.
I jedni tek što se izgube u ulicama Khive, drugi ulaze kroz Zapadna vrata u grad. I tako satima. Bez prestanka. Spavam li? Hoću li se ubrzo probuditi i shvatiti da sam samo sanjao jedan neobičan san i pronaći prljavu, prašnjavu, derutnu, prenaseljenu Khivu moje mašte?

Do četiri popodne ulice su se naglo ispraznile. Domaći turisti otišli su u svoje velike hotele - tvornice za odmor, najčešće u sovjetskom Urgenchu. Prestale su i vjenčane procesije. I šubare sve brže nestaju s ulica. Khiva nakon četiri popodne više nego ikad djeluje kao grad muzej. Sjedam u jedan od malobrojnih restorana/chaikhana u starom gradu na prociju plova i crnog čaja. Dok sjedim na tapchanu ili "čajnom krevetu" (krevetu s niskim stolom u sredini), promatram oko sebe. Chaikhana je prazna. Sablasno prazna. Znam da nije preporučljivo jesti negdje gdje nema ni žive duše. Ali imam li drugog izbora? Nemam. Cijeli stari grad je sablasno pust da nije ni čudno da i njegovi restorani zjape prazni. Hrana prati cijelu atmosferu. Nije nešto o čemu bih doma pričao.
Prije nego li se mrak potpuno spusti na grad i zatvore i posljednje radionice i trgovine, odlazim do radionice svilenih tepiha. Khiva Silk Carpet Workshop nastao je prije nekoliko godina u suradnji s UNESCO-m. Lokalne žene u zavidnim radnim uvjetima ovdje stvaraju majstorije od svile. Njihovi svileni tepisi uglavnom prate tradicionalne islamske geometrijske motive, ali nakon toga odabir boja prepušten je njima. Bacam pogled u tri prostorije. U svakoj stvara se tepih drugačije boje, a na svakom tepihu rade u pravilu dvije osobe. Svaka ima svoju polovicu tepiha, pred očima papir s motivima koje mora isplesti i te dvije osobe koje rade na jednom tepihu toliko su uigrane da se dvije polovice savršeno spajaju.
Iako je svila postojala u Kini još u 4. tisućljeću prije Krista, kineska carica Xi Lingshi, žena Žutog cara Huangdija (3. tisućljeće prije Krista) tradicionalno se uzima kao osobu koja je otkrila svilu. Priča kaže da joj je čahura svilenog moljca iznenada upala s dudovog stabla u šalica toplog čaja. Pod utjecajem vruće vode čahura se rastvorila u glatke, ali čvrste niti. Odmah je Xi Lingshi shvatila da se te niti mogu pretvoriti u tkaninu i povijest svile je ubrzo počela, a Xi Lingshi je postala Dama od svilenog moljca. I dan danas se čahure svilenog moljca ili Bombyx morija kuhaju u vrućoj vodi ne bi li se odvojile niti.
Kina je grčevito čuvala tajnu proizvodnje svile. Na zapadu, posebice u Rimu, svila je bila veoma tražen i skupocjen proizvod, a Rimljani su, u svom neznanju, vjerovali čak i da svila raste na drvu. No, svilenu tajnu nije se moglo dugo sakrivati. Kineske princeze koje su se udavale na strane dvorove nisu mogle živjeti bez svile pa su u svojim kosama nosile sa sobom i skrivene čahure Bombyx morija. Oko 200. godine prije Krista tajna proizvodnje svile došla je do Koreje, a krajem stare ere kineski anali spominju i proizvodnju svile u Japanu.
Gotovom svilom počelo se, kao najvrijednijom robom, trgovati po Putu svile od najranijih dana njegovog postojanja. Svilene niti pronađene su u kosi egipatske mumije iz ptolemejskog razdoblja (kraj 1. tisućljeća prije Krista). Legendarna kraljica Zenobija u Palmiri trgovala je svilom u 3. stoljeću naše ere. Bizant je također bio preplavljen svilom, a potražnja za svilom u Bizantu je bila tolika da je car Justinijan u 6. stoljeću naredio da se otkrije tajna svile. I tajna je Zapadu uskoro otkrivena kada su dva nestorijanska svećenika prokrijumčarila ličinke svilenog moljca sakrivene u unutrašnjosti svojih bambusovih štapova. Proizvodnja svile uskoro je počela u Bizantu, na teritoriju današnje Grčke i Sirije, i Kina je ostala bez monopola na ovu vrijednu tkaninu. Svila se tako povukla u određenoj mjeri s Puta svile, njena vrijednost je pala, ali to ne znači da je Put svile prestao postojati. On je i dalje bio glavna prometnica između Istoka i Zapada do 15./16. stoljeća kada potpuno nestaje, ali njime se sada više trgovalo drugom robom.

Vani s mrakom Khiva je poprimila drugačiju sliku. Puste lagano osvjetljene ulice poprimile su posebnu romantičarsku čar. Pojedini minareti, džamije i medrese pod šarenim svijetlom modernih svjetiljka djeluju kao pozornica iz Aladina i 1001 noći. Sve obavijaju preko dva kilometara dugačke zidine koje zatvaraju Ichon Kalu. Na uši stavljam slušalice, a na ipodu izabirem instrumentalnu glazbu. Šećem i uživam. Nema žive duše. Noću u Khivi se osjeća duh prošlog vremena...

DAN OSMI - Iz Khive za Bukharu preko pustinje Kizilkum, Uzbekistan (09.11.2012.)

Pred dva dana svjetla automobila jedva su osvjetljavala cestu od Urgencha do Khive. Dalje od ceste mrkli je mrak bio obavio sve i nije se ništa moglo razaznati. Danas idem u suprotnom smjeru. Vraćam se za Urgench, ne bih li uhvatio shared taxi dalje za Bukharu u srcu Uzbekistana. Uz cestu sada savršeno jasno vidim voćnjake što me iznenađuje. Ovo je zemlja pamuka i veliki postotak uzbekistanskog pamuka proizvodi se upravo ovdje, uz Amu Darju, tamo gdje ima puno vode. Jer pamuk zahtjeva vodu, ogromnu količinu vode, i Amu Darja koja se slijeva niz planinski masiv Pamir iz Tadžikistana prema Uzbekistanu daje žednim poljima pamuka taj toliko potreban sastojak. No, rezultat tih prekobrojnih polja pamuka i potrebe za vodom je da je voda iz Amu Darje kanalima preusmjerena prema poljima i rijeka koja je nekada punila Aralsko jezero, danas nakon 2540 kilometara završava svoj tok usred ničega u pustinji. Najveća žrtva pamuka, uzbekistanske monokulture koju su uveli Sovjeti, jest upravo Aralsko more. Nekada četvrto najveće jezero na svijetu s oko 68,000 četvornih kilometara površine, Aral se smanjuje vrlo velikom brzinom. Do 2004. godine smanjio se za 25% od svoje prvotne površine, a do 2007. godine za još dodatnih 10% i potom se podijelio na tri manja jezera. Salinitet je porastao pet puta i u dva od tri jezera danas zbog količine soli nema životinjskog svijeta. Zahvaljujući sovjetskoj odluci da se Uzbekistam orijentira na pamuk, napravljen je najveći ekocid 20. stoljeća.
"Ne možemo jesti pamuk!", potiho su govorili Uzbekistanci kada su Sovjeti počeli 60-tih godina prošlog stoljeća velike površine njihove zemlje saditi pamukom. Njihov vapaj ostao je nečujan u Moskvi.
Zato me i iznenađuje da jutros vidim voćnjake uz cestu za Urgench. Stabla su mlada i očito zasađena u posljednjih nekoliko godina, ali daju nadu da se Uzbekistan pomalo odmiče od monokulture koja im je nametnuta u sovjetsko doba.
Ali nakon Urgencha, čim su zadnje kuće grada ostavljene iza, počinju polja pamuka. Njihovo lišće već je potpuno suho i bijele loptice lakše dolaze do izražaja. U poljima žene, zaštićene maramama od jakog sunca, ubiru jednu po jednu lopticu.
Sela se sastoje od svega nekoliko kuća prizemnica raširenih uz glavnu Urgench-Bukhara prometnicu. Kuće su jednostavne, u lošem stanju i siromaštvo je vidljivo na svakom koraku. Konjske zaprege ovdje su učestalije od automobila.
Ubrzo prelazimo most preko Amu Darje koja ovdje još ima pristojnu količinu vode pa izgleda nevjerovatno da će vrlo brzo malo nizvodnije svu tu vodu popiti polja pamuka. Što se više udaljavamo od Urgencha i Amu Darje nestaju polja pamuka koja mjesto prepuštaju pustinji. Najprije makija s pokojim višim drvećem, a onda i sve to nestaje i ostaje samo pijesak ispresijecan busenima trave.
Pustinja Kizilkum jedanaesta je najveća pustinja na svijetu, zatvorena rijekama Sir Darjom na sjeveru i Amu Darjom na jugu i danas je njenih 298,000 četvornih kilometara podijeljeno između Kazahstana, Uzbekistana i Turkmenistana. Ogroman je to prazan prostor kojeg i u studenom žari i pali jako sunce. Cesta koja reže Kizilkum većim je dijelom u očajnom, neasfaltiranom stanju, iako se vide radovi pa je moguće da jednog dana dobije pristojniji izgled. Kizilkum na turskom znači 'crveni pijesak', ali taj crveni pijesak ne vidim. Sve je jednolično narančasto.
U shared taxiju sredinom dana sunce je toliko ugrijalo zrak da postaje nepodnošljivo. Prozori su zatvoreni, ali i unatoč tome prašina s neasfaltirane ceste pronalazi svoj put unutra.
Kilometar za kilometar, satima pustoš. Nema brežuljaka, nema planina koja bi pejzažu dala nekakvu vizuru. Sve je ravno dokle pogled seže. Kizilkum.
Na pola puta stajemo uz cestu u improviziranom restoranu napravljenom od najlonskih vrećica. Unutra pult s kruhom i nekoliko lonaca oko kojih se skuplja mnoštvo muha. Dva stola s plastičnim stolnjacima i drvenim klupama. Nehigijenski uvjeti obećavaju eventualne probavne smetnje pa odlučujem preskočiti ručak. Vozač ruča. Ostala tri putnika, lokalaca, poput mene stoje uz automobil i čekaju nastavak puta. Ovaj neprimamljiv restoran prva je "nastamba" koju sam vidio u pustinji nakon par sati vožnje.
Vožnja kroz Kizilkum traje četiri sata. A onda malo prije tri popodne pojavljuje se ponovno voda, najprije u tragovima, a onda sve obilnija. Pojavljuju se i sela, konjske zaprege, bicikli i poneki automobili. Očito je da izlazimo iz pustinje. I putokaz - Bukhara 28km. Prvi znak koje su vidjele moje oči od polaska iz Urgencha. Pet i pol sati kasnije ulazimo u Bukharu. Ukupno 450 kilometara, većim dijelom pustinje, je iza nas. Guzica mi odrvenila od toliko sjedenja u automobilu.
Bukhara trenutno uživa preporod što se tiče smještajnih jedinica. Stare kuće se obnavljaju i pretvaraju u šik hotele. U centru starog grada pronalazim jedan takav smještaj s dušom, boutique hotel Amelia. Amelia je smještena u staroj trgovačkoj kući s kraja 18. stoljeća gdje sobu dobivam za samo četrdeset dolara. Na zapadu ovakav bi smještaj koštao barem tri do četriri puta više. U miru hotelskih unutrašnjih dvorišta odmaram svoju guzicu.

DAN DEVETI - Bukhara, Uzbekistan (10.11.2012.)

"Even in the nineteenth century, the accounts of travellers were filled with ambiguity. To Moslems Bukhara was 'the Noble, the Sublime'. It was wrapped round by eight miles of walls and fortified gates, and its mosques and medresehs were beyond counting. The Bukhariots, it was said, were the most polished and civilised inhabitants of Central Asia, and their manners and dress became a yardstick of oriental fashion. The men minced on high heels - a pompous, trotting gait was much admired - and turbans clouded their heads in as many as forty folds of dazzling muslin. Some dignitaries drove in carriages; others, sporting thigh-length boots with dandily pointed toes, rode thoroughbreds harnessed in turquoise and gold. Beneath their horsehair viels the women walked in the most caressing silks in Asia; they joined their eyebrows in a double arc of black antimony, and anointed their fingernails with balsam."
(Colin Thubron: "The Lost Heart of Asia")

Bukhara Sveta, Bukhara Plemenita, Kupola Islama, Stup Religije, Ljepota duha - tako su stoljećima pisci, kroničari i povijesničari složno nazivali Bukharu, jedan od najvažniji gradova središnje Azije. Ja bih na to dodao - "O Bukharo sterilna!".
Ti isti pisci, kroničari i povijesničari opisuju buharski bazar kao jedan od najslikovitijih i najkozmopolitskijih trgovačkih mjesta u islamskom svijetu. U Tok-i-Zargaronu trgovalo se zlatom, srebrom, koraljima i raznim dragim kamenjima. Tok-i-Tilpak Furushon bilo je mjesto trgovanja kapama te vrijednim knjigama i manuskriptima. Na Tok-i-Sarrafonu mijenjao se novac. Buharski bazar bio je mjesto susreta Uzbeka, Tadžika, Perzijanaca, Rusa, Afganistanaca i drugih. Danas kupole bazara još uvijek su tu, ali sve su zamijenili štandovi s kineskim suvenirima i tek pokoji uzvik "Čeinđ mani, sr?" prolomi se bazarom gdje je to nekada bila normalna pojava. Niska je sezona pa je turista u studenom i u Buhari jako malo. Pojedine suvenirnice su stoga zatvorene pa bazar izgleda pusto i otužno, naravno i sterilno. Bilo bi nezahvalno očekivati da neko mjesto ostane uvijek isto i da se desetljećima i stoljećima me mijenja, ali isto tako da je nešto skroz čisto i sređeno u ovom dijelu svijeta daje dojam potpune nestvarnosti.
Dok hodam prema Arci, višestoljetnom sjedištu buharskih emira, putem me nekoliko puta zaustavljaju prosjaci. Potezom ruke pokazuju da žele koji som. Ili da budemo precizniji, koju tisuću soma. U Taškentu i Khivi moj susret s prosjacima sveo se na minimum. No, Bukhara je druga priča. Ovo je uz Samarkand najveće turističko mjesto u Uzbekistanu. A poučen iskustvom sa svojih prethodnih putovanja, tamo gdje ima turista i novca odmah ima i prosjaka i drugih čudnih tipova koji u strancu vide podeblji novčanik i izvor lake zarade. Jer mi stranci smo ionako te novce našli na podu. Ili su nam pali s neba.
Prva Arka sagrađena je u 8. stoljeću, potom obnavljana između 9. i 12. stoljeća, ali Džingis-kan ju je potpuno razorio tijekom svog tsunamija kroz Bukharu 1220. godine. Današnja utvrda potječe iz 16. stoljeća kada ju je najvećim dijelom izgradila uzbečka dinastija Šajbanida. Od tada Arka nije bila samo dom buharskog emira i njegove obitelji, već su se u nju smjestio i čitav niz vladinih institucija, kovnica novca, zatvor, džamija... U istom trenutku u utvrdi je živjelo preko 3000 ljudi. Nažalost, prilikom sovjetskog osvajanja Bukhare utvrda je 1920. godine 80% uništena i dan danas veći dio je još uvijek u ruševinama, a tek manji dio je otvoren za posjet.
Arka je međutim danas zatvorena. I čini se da će do daljnjega biti zatvorena. Dio zidina od blata se urušio i trenutno je utvrda u procesu obnove. Ovako mogu samo baciti pogled izvana na monumentalna ulazna vrata omeđena s lijeve i desne strane dvama visokim tornjevima te povezana iznad vratiju balkonom. I naravno fantastične zidine uz koje se čovjek osjeća vrlo malen.
Malo dalje ipak nalazim otvoren mauzolej Ismael Samanija. Ovo je najstarija građevina u Bukhari koja datira u početak 10. stoljeća. Građevina je zanimljiva jer je izgrađena od opeka tako da izgleda kao da ju je netko ispleo. Sve je pravilno: od postavljenih opeka do oblika mauzoleja u obliku kocke s 10.8 metara dugačkim stranama kocke. Mauzolej je preživio Džingis-kana jer je tada bio zatrpan pod nekoliko metara pustinjskog pijeska.
Djevojčica na ulazu ubire ulaznicu od tisuću soma. Ulaznica je fotokopirani komadić papira. Nekako mi se čini kao da je ona sama odlučila ubirati novac i tako zaraditi koji som za sebe, a manje da je to nešto što je ustanovio grad ili država. Unutra kroz rupičaste prozore, poput košnice, malo svijetla ulazi i osvjetljava grob. Unutrašnjost je poput vanjštine jednostavna. Nema boje. Samo isprepletene opeke. I uz grob prašnjava prostirka na kojoj vjerovatno spava ona djevojčica s ulaza.
Odlazim do Kalona, najpoznatijeg kompleksa u Bukhari. Trg zatvaraju s jedne strane Kalon džamija, s druge Mir-i-Arab madrasa, s treće lukovi turističkog bazara s keramikom, tepisima i magnetima za frižider, a sve nadvisuje minaret Kalon, visok 48 metara i najviši u Uzbekistanu. Minaret je zaštitni simbol Bukhare i s geometrijskim motivima opeke izgleda kao veliki ornamentirani štap na čijem vrhu je osmatračnica koja ima oblik šešira. Kalon je ovdje od 919. godine, ali onaj originalni nekoliko puta se urušio i današnji je iz 12. stoljeća. Priča ide da je njegov arhitekt potpuno bio nezadovoljan njegovim izgledom nakon što ga je završio da je rekao: "Let moje mašte bio je veći od minareta kojeg sam izgradio!". I srušio se mrtav. Za razliku od arhitekta, kažu da je Džingis-kan bio toliko impresioniran Kalonom da je stoga minaret bila jedina građevina koju Mongoli nisu uništili kada su osvojili grad. Nekada se moglo stepenicama gore i baciti panoramski pogled na Bukharu, ali unatoč mojim upitima ne puštaju me.
Kako poslijepodne ide prema večeri, polako pada mrak, pale se roštilji za sašlik i zrak je ubrzo ispunjen mirisom pečenog mesa.
Oko glavnog gradskog trga Lyab-i-Hauz u sjeni nekoliko veličanstvenih starih medresa i uz bazen ispod petsto godina starih stabala duda nalazim chaikhanu za večeru. Svjetla koja se polako pale počinju osvjetljavati medrese, a na Nadir Divanbegi medresi svoja krila šire ptice simurzi. Potpuno suprotno islamskom pravilu o neprikazivanju živih bića u umjetnosti iznenađen sam pojavom simurga na portalu Nadir Divanbegija. Također u Bukhari na portalu Abdul Aziz medrese umjetnik je prikazao krizanteme i trešnjine cvijetove, a u obliku ručki vaze zakamuflirane su zmije. Vrlo neobično za islamsku umjetnost što samo dokazuje koliko je Bukhara bila smjela kroz povijest.
Naručuje langman, lokalno jelo. Donose mi špagete u umaku od rajčice s mesom u tragovima i puno masti. Kvaliteta hrane u svega par restorana u Bukhari je vrlo niska. Langman je gotovo neprobabljiv pa više vremena provodim s vilicom u ruci, ali ne jedući, već samo promatrajući okolinu. Hauz znači 'bazen' i ovaj preda mnom, danas ograđen ogradom, nekada je bio jedan od mnogih gdje su se stanovnici Bukhare kupali, prali odjeću i lonce, ali i čiju su vodu pili. Naravno da su razne bolesti harale Bukharom, a prosječni životni vijek njenih stanovnika bio je 32 godine! Hvala Bogu da su se neke stvari ipak promijenile!

DAN DESETI - Bukhara, Uzbekistan (11.11.2012.)

Godine 1868. buharski emir stavio je područje svoje vlasti pod protektorat carske Rusije. Malo kasnije, 1911. godine, Rusi su posljednjem emiru Alim Khanu, kako bi ga izvukli iz Arke, udaljili od centra grada i sigurno ga smjestili na kulturno i strateški ničiju zemlju na rubu grada, izgradili novu palaču. Sitorai Makhi Khosa ili znano kao Emirova ljetna palača je mjesto gdje je posljednji emir provodio više vremena nego u Arci. U svom vlaku posjećivao je balove i bankete u Zimskoj palači u St Peterburgu ili svoju daču na krimskoj obali. Njegov sin čitao je Dostojevskog i pokušao je pomiriti razlike između četverogodišnje vojnog obrazovanja u St Peterburgu i srednjovjekovne teologije koja se učila u buharskim medresama. Palača je spoj zapadne i istočne arhitekture. Dijelom izgleda kao mala kopija palača iz carskog St Peterburga, a dijelom kao istočnjačka palača sa svim svojim tradicionalnim dekoracijama. Obojeno staklo, keramika, štukature - palača djeluje šareno i zaigrano. Zidovi koji se ljušte vraćaju svakog posjetitelja u surovu sadašnjost, sadašnjost kojoj nedostaje novca. Emirova ljetna palača je pokušaj premošćivanja dva svijeta i simbol emirata uhvaćenog između dva vremena.
Natrag prema centru marshrutka je puna ljudi. Puno više nego što bi ih trebalo biti. Veoma je topao dan. Temperatura se danas podigla na nevjerovatnih 24 Celzijaca. Za ovo doba godine za Bukharu ovo je ekstremna temperatura. U marshrutki, čak i uz otvoreni jedan prozor, nema puno zraka. Sunce je upržilo lim. Na pola puta do centra prometni policajac pokazuje vozaču da se zaustavi. Prije nego li se policajac uopće približio marshrutki, otvaraju se vrata i šest-sedam putnika odmah izlazi van. Vozač iz pretinca uzima dokumente i par tisuća soma i odlazi do policajca. Minutu dvije kasnije vraća se s dokumentima, ali bez onih par novčanica tisućica. Marshrutka nastavlja i par desetaka metara niže zaustavlja se ne bi li ponovno pokupila šest-sedam izbačenih putnika.
U gradu kroz uske, vijugave i neasfaltirane uličice starog grada pokušavam pronaći jednu građevinu koju malo turista posjećuje jer je sakrivena i kao takva ne upada odmah u oči. Chor Minor ili u prijevodu 'Četiri minareta' izgrađen je tek početkom 19. stoljeća i iako se zove 'Četiri minareta', četiri tornja nisu minareti jer građevina nije ni džamija ni medresa. Zapravo ju je bogati trgovac Khalif Niyazkul izgradio kao ulaznu kapiju u medresu koja nije sačuvana. Sa svoja četiri tornja i plavim kupolama na njihovim vrhovima, Chor Minor izgleda poput okrenute stolice. Malenih je dimenzija, No građevina je savršene simetrije, kakve sam dosad vidio samo u indijskom Taj Mahalu, i njene obline već iz daljine oduševljavaju. Da sam ja BBC-jev Dan Cruickshank ubrojio bih 'Četiri minareta' u jedan od remekdjela svjetske arhitekture. Zaista to zaslužuje i svatko tko dođe u Bukharu ne bi trebao propustiti Chor Minor.
U hotelu razgovaram s recepcionerom koji je ujedno i turistički vodič za američke grupe pa savršeno govori engleski. I kao takav odlična mi je prilika da ga pitam da mi objasni nešto što me kopka još od mog prvog uzbekistanskog dana u Taškentu:
"Zašto su na cestama Uzbekistana samo Chevrolet i Daewoo automobili?!"
"Haha, zato jer druge ne možemo priuštiti!", odgovara mi.
"Pa onda kupe Chevrolet Captivu ili Spark?", nije mi jasno jer nije riječ o jeftinim automobilima: "Ima puno jeftinijih marka vozila."
"Ne i u Uzbekistanu.", kaže i dodaje: "Kada je Uzbekistan dobio nezavisnost, Daewoo je ovdje otvorio tvornicu za sklapanje automobila. Prije tri godine tvornica je bankrotirala i Daewoo je kupljen od GM-a koji je u istim tvornicama počeo proizvoditi Chevrolete. Za vladu je to odličan posao. Privukli su strana ulaganja, zaposlili ljude, sastavili automobile, ali onda je te automobile trebalo prodati. Naravno da je tu interes države najveći jer od prodaje ona bi ubrala popriličnu svotu novca. A bez prodaje nema novca. I onda je Karimov odlučio monopolizirati tržište i uveo porez od 160% na kupnju bilo kojeg drugog vozila osim Chevroleta. Time je učinio ostale marke nekonkurentnima na tržištu, a kako ljudi ovdje nemaju novca, prisilio je da se kupuju samo Daewoo i Chevrolet vozila. Na uzbekistanskim cestama mogu se vidjeti kamioni krcati vozilima drugih marki, ali za njih Uzbekistanci nemaju novca. Oni su samo u tranzitu prema Kazahstanu."
"Ali imaju novca za Captivu?", opet mi nije jasno: "Vidim puno Captiva na cestama, a Captiva nije jeftina. Odakle Uzbekistancima novac za ovaj automobil?".
"Gledaj to ovako. Svi koji voze te skupe automobile rade u inozemstvu, uglavnom u Rusiji. Ljeti za sezone su ovdje, a onda u studenom, čim sezona završi, pakiraju kofere i napuštaju Uzbekistan kako bi radili vani. U proljeće se s punim koferima novca vraćaju kući i prvo što naprave je kupnja novog auomobila."
Zaista su malene razlike između Hrvatske i dalekog Uzbekistana!

DAN JEDANAESTI - Iz Bukhare za Samarkand, Uzbekistan (12.11.2012.)

Noćas nisam oči sklopio. Sinoć su počeli grčevi u trbuhu koji su u par sati postali sve jači i onda u ranim jutarnjim satima pretvorilo se u proljev. Nemam više pojma koliko sam puta otrčao na zahod. Dvadeset, trideset, četrdeset? Znam da sam do tri ujutro ostao bez wc papira. Nasreću, za ovakve slučajeve uvijek u torbi imam svoje malo skladište toaletnog papira i papirnatih maramica. Snašao sam se.
Iz čmara mi je izlazila voda, kao da pišam, a ne da serem. Onda sam osjetio mučninu. I u pet ujutro krenulo je i povraćanje. Sve zbog, uvjeren sam, 'premium quality' sladoleda od vanilije kojeg sam jučer popodne kupio u lokalnom supermarketu. Zaželio sam ga se nakon skoro dva tjedna u srednjoazijskoj pustopoljini. Sladoled je dobro izgledao i bio dobrog okusa, ali očito je prethodno bio transportiran u nehigijenskim uvjetma. I nastalo je sve ovo.
Kako se polako razdanilo, u hotelskoj kuhinji se počeo pripremati doručak. Miris palačinki proširio se zrakom. I iako nikada ne odbijam palačinke, danas sam odlučio reći ne. Od njih mi se također jutros okretao želudac. Svaka pomisao na hranu stvarala mi je konfuziju u želucu.

U sedam i petnaest ujutro potpuno sam neispavan, slomljen. Nije mi do ničega. Ali znam da nemam vremena na bacanje i da moram napustiti Bukharu. Ostalo su mi samo dva dana na uzbekistanskoj vizi, a imam još u planu posjetiti Samarkand. Moram krenuti dalje. Odlučujem nastaviti za Samarkand i kada stignem tamo, pronaći udoban smještaj i provesti ostatak dana u krevetu ne bih li se oporavio. Po mene dolazi taksist kojeg sam jučer naručio preko hotela. Hladno je. Jutarnja temperatura tek je koji stupanj iznad nule.
Hotel me sinoć olakšao za petnaest dolara za taxi do željezničkog kolodvora s objašnjenjem da do njega ima petnaestak kilometara. Točno trinaest minuta vožnje kasnije osjećam se prevarenim. I taksist i hotel dodatno su zaradili na meni.
Do prije malo više od sto godina, u vrijeme željezničke ekspanzije, kada se vlak prvi put približio Bukhari, ovdašnji ljudi nikada do tada nisu vidjeli ništa takvo. Bilo je ispod časti buharskog emira da putuje vlakom, i stoga su tračnice morale zaobići sveti grad za nekih petnaestak kilometara. Ljudi su ga zvali 'Vražjim vagonom'. Ali ipak, od trenutka kada je stigao, ljudi su u stotinama nahrlili u njegove otvorene vagone i čekali bi strpljivo satima kako bi svjedočili njegovom neobjašnjivom izbacivanju dima i osjetili izuzetan teror kretanja.
I dan danas, preko stotinu godina kasnije, vlak nije došao do Bukhare, već se još uvijek nalazi u petnaestak kilometara udaljenom Kaganu gdje se nalazi njegova komunistička betonska palača. 'Sharq' dnevno u 08:05 ujutro napušta željeznički kolodvor u Kaganu prema Samarkandu i Taškentu. Vlak kao ogledalo zemlje zaista je Uzbekistan u malome. Stari vagoni sa razdrkanim i zamrljanim sjedalima kao u avionu, zavjesama neživih boja i po nekoliko LCD televizora u svakom vagonu koje prikazuju neku rusku sapunicu. Iako je zabranjeno pušenje i na to upozorava nemali broj naljepnica na zidovima i prozorima, puši se u zahodima i na hodnicima između dva vagona. Miris cigareta ulazi i u vagon s putnicima.
Malo ostavštine komunizma, malo modernizma - poput Uzbekistana.
Vlak kreće točno na vrijeme i vrlo brzo grabi opet preko pustinje. Bukhara je smještena u oazi koju stvara rijeka Zerafshan i lako je uz sva njena kulturna bogatstva zaboraviti da se nalazi okružena tako surovom pustinjom. Pokušavam sklopiti oči barem nakratko. Ali ne ide. I dalje osjećam i grčeve u želucu i mučninu, ali više nemam išta israti, ispišati ili ispovraćati.
Unatoč svim svojim nedostacima, 'Sharq' stiže na vrijeme u Samarkand. Tri sata i gotovo tristo kilometara od Bukhare ukazuju se prve kuće, a potom i glavni željeznički kolodvor u Samarkandu, još jedna sovjetska majstorija. Pred kolodvorom morski psi u obliku taksista odmah napadaju. Kao stranac prva sam meta. S jednim se cijenkam i na kraju za par dolara pristajem da me odveze do hotela. Prvi hotel traži previše novca za lijepu sobu, ali s tvrdim krevetom. Danas mi je najvažnije pronaći udoban i topao krevet da se odmorim. Taksist mi nudi da me popodne vozi u razgled po gradu. Ne dolazi u obzir.
Naposljetku, na svoj prijedlog taksist Sergej vozi me u tek otvoreni Hotel Ideal. Znam da će pobrati proviziju, ali u ovom trenutku me briga za sve. Za četrdeset dolara nalazim jedan od najudobnijih kreveta u kojem sam ikada spavao. Odmor.

Poslijepodne je bilo kišno. Vani je mokro i blatnjavo. Temperatura je još više pala. Izlazim nakratko do obližnjeg talijanskog restorana gdje naručujem pizzu. To je nekako jedino što u ovom trenutku mogu probaviti i što neće pogoršati moje stanje. I opet odmor...

DAN DVANAESTI - Samarkand, Uzbekistan (13.11.2012.)

Probudio sam se odmoran i spreman za nove pobjede. Ali vani vrijeme se naglo promijenilo. Kao da je netko napravio jedan veliki rez. Sunce je potpuno rastjeralo oblake, ali ono je zubato. Tu je na nebu, ali ne grije. Više je kao ukras na nebeskom plavetnilu. I puše iz planina. Samarkand je na svega 710 metara nadmorske visine, ali odmah izvan grada, na istok prema Tadžikistanu i na jug prema Afganistanu, diže se visoki Pamir koji uvelike određuje život ove regije. Samarkandovih oko 405,000 stanovnika i ja jutros se nalazimo na tek desetak stupnjeva, ali zbog onog vjetra, osjet hladnoće još je i veći. Zebu ruke, sa svakim izdisajem stvara se kondenzacija... Ja iz hotela izlazim samo u majici kratkih rukava. Dvije minute kasnije vraćam se po svoju skijašku jaknu.
Samarkand (za Grke Marakanda) jedno je od najstarijih naselja u središnjoj Aziji čiji temelji vjerovatno šežu još u 5. stoljeće prije Krista. Već je to bio kozmopolitski i zidinama utvrđeni glavni grad Sogdijanskog Carstva kada je Aleksandar Veliki 329. godine prije Krista ušao u njega i rekao: "Sve što sam čuo o Marakandi je istina, osim da je još ljepša nego li sam zamišljao!". Kasnije je Samarkand zbog svog strateškog položaja na raskrsnici između Kine, Perzije i Indije uvelike prosperirao na temelju trgovine, posebice u vrijeme Puta svile od 6. do 13. stoljeća kada se i njegovo stanovništvo toliko umnožilo da je Samarkand primjerice početkom 13. stoljeća imao više stanovnika, nego što ih ima danas. No, došao je Džingis-kan i 1220. godine potpuno razorio grad u skladu s mongolskom tradicijom. Ipak to nije bio kraj Samarkanda. U drugoj polovici 14. stoljeća za grad se pojavila jedna veoma važna povijesna ličnost - Timur Veliki ili Tamerlan.
Timur je rođen 1336. godine u okolici Shahrisabza, par sati na jug od Samarkanda. Svoju karijeru započeo je kao bandit i kada je imao 27 godina pogodili su ga strijelom u desno rame i kuk. Kao posljedica tog ranjavanja postao je šepav što mu je donijelo perzijski nadimak Timur-i-Leng ili Timur Šepavi ili u latiniziranoj varijanti Tamerlan. Godine 1370. dolazi na prijestolje Chagatai kanata svrgnuvši svog šurjaka uz izjavu "Svijet nije dovoljno velik za dva kralja!". Sljedećih 35 godina vladao je pokušavajući dokazati tu izjavu. Porazio je otomanskog sultana Bajazida u Ankari, uništio Zlatnu hordu na kazačkim stepama i u svoje ruke stavio trgovačke rute između Delhija i Damaska. Procjenjuje se da je kao posljedica Timurovih vojnih pothvata umrlo oko 17 milijuna ljudi. Ali uz sve te vojne pothvate, Timur je bio i veliki mecena, pokrovitelj umjetnosti, tečno je govorio perzijski i turski, ljubitelj je bio šaha i imao je barem 12 žena. Umro je u veljači 1405. godine u Otraru prilikom planiranja svojeg najvećeg vojnog pothvata - invazije na Kinu dinastije Ming. Tijelo mu je balzamirano, položeno u lijes od ebanovine i poslano u Samarkand, iako je njegova želja bila da bude pokopan u Shahrisabzu. No, snijeg je bio zatrpao puteve prema Shahrisabzu i naposljetku je odlučeno da se Timur sahrani u Samarkandu. Na njegovom grobu stoji: "Da sam živ, ljudima ne bi bilo drago.".
Najveća pogreška Timurovih vojni bila je da svoju vlast u osvojenim područjima nije zacementirao stabilnom upravom pa se nakon njegove smrti njegovo carstvo urušilo poput kule od karata.
Samarkand je prosperirao kao glavni grad velikog Timurovog carstva u 14. stoljeću. U 15. je za njegova unuka i velikog astronomičara Ulug-bega postao i intelektualnim središtem. No, dolaskom uzbečkih Šajbanida na vlast u 16. stoljeću i premještanjem prijestolnice u Bukharu, Samarkand je krenuo niz cestu zaborava. Nakon nekoliko potresa tijekom 18. stoljeća grad je ostao gotovo nenaseljen i tek Rusi nakon 1868. godine ponovno naseljavaju Samarkand. Pogotovo nakon što je dvadeset godina kasnije do Samarkanda došla čuvena Transkaspijska željeznica.
Zahvaljujući Timuru Samarkand danas ima jedan Registan, Bibi Khanum džamiju, Gur Emir mauzolej, Shah-i Zinda kompleks mauzoleja i čitav niz drugih spomenika zbog kojih je Samarkand uvršten na listu UNESCO-ove svjetske baštine.
Odlazim do Registana, trgovačkog središta srednjovjekovnog Samarkanda gdje se spajalo šest gradskih arterija pod nadsvođenim bazarom. Danas Registan nema nadsvođenog bazara niti se ulice modernog Samarkanda sijeku točno na trgu, već je sterilni i prazan trg okružen veličanstvenim građevinama od plavih keramičkih pločica na žutoj podlozi koja simbolizira zemlju, a koje i dalje daju ovom trgu jednu pompoznost pa se i dalje može ustanoviti da je Registan jedan od najljepših trgova na svijetu. Sa zapadne strane je medresa Timurovog unuka Ulug-bega. S istočne strane je Shir Dor medresa iz 17. stoljeća s prikazima lavova i ljudskim licima na portalu gdje opet timuridska umjetnost dolazi u sukob s tradicionalnim islamskim vjerovanjima. Sjevernu stranu Registana zatvara Tillya-Kari medresa s neobično dugačkom glavnom fasadu, također iz 17. stoljeća, dok južnu stranu trga zatvara lanac i potom nekoliko redova klupa za prolaznike. Ja sjedim na taj klupi i promatram kako se keramičke pločice presijavaju na jutarnjem zubatom suncu. Medrese, iako s vrlo uočljivo naherenim minaretima koji bi mogli dobiti naziv 'kosi minareti iz Samarkanda', djeluju očaravajuće. Na relativno malenom trgu njihova monumentalnost, izbor boja i simetrija svake od njih još više dolaze do izražaja. To je kao da se u kršćanskom svijetu na jedan trg postave tri gotičke katedrale, sve tri sa svojim prekrasnim glavnim fasadama okrenutima prema trgu. Tek nekolicina ljudi prijeđe uopće onaj lanac i većina se poput mene zadovolji sjedenjem na klupicama i promatranjem trga. Upad na trg je šest dolara, što je gubitak novca jer medrese iznutra su poput bilo koje medrese koje sam dosad vidio i naravno uz dodatak da su ispunjene suvenirnicima. Da platim šest dolara ne bih li izbliza vidio tepihe, lonce, keramiku, nakit i magnete za frižider? Ne, hvala! Registan je najljepši i najupečatljiviji izvana. A to vidim i bez da iz mene izmuzu šest dolara.
Od Registana dalje prema sjeveru vodi pješačka ulica Taškent koja je uredna i čista, obrubljena cijelom svojom dužinom zelenom travom i modernim prizemnicama s velikim izlozima gdje su smještene suvenirnice s "autentičnim" uzbekistanskim i samarkandskim suvenirima. Teško je povjerovati da u svijetu u kojem dominira jeftini proizvod iz Kine ovdje nema autentičnih 'made in China' suvenira.
Pri kraju ulice nalazi se džamija Bibi Khanum. Zahvaljujući bogatstvu koje je stekao u pljački nakon pada Delhija u prosincu 1398. godine, Timur se zakleo da će izgraditi džamiju koju niti jedna druga i islamskom svijetu neće moći nadmašiti u svojoj veličini i dekoru. Najbolji umjetnici-robovi radili su na džamiji kako bi ostvarili Timurov plan. 95 slonova iz Indije teglilo je vagone s mramorom. Naravno uz svaku veliku građevinu, pa tako i uz Bibi Khanum džamiju, veže se legenda, iako se sadržajno razlikuje od stvarne priče:

"As Tamerlane devastated northern India, his favourite wife, Chinese princess Bibi Khanum, ordered the construction of a giant mosque to surprise the conqueror on his return to Samarkand. Its towering minarets and vast dome soon challenged the heavens, with just a single arch remaining unfinished. When she questioned the chief architect, a young captive from Persia, she found him so enraptured with her beauty he refused to continue until she granted him a kiss. 'But all women are the same,' she replied, 'take one of my slave girls. Look at this dish of coloured eggs, every shade of the rainbow, yet break open the shell and all difference disappears.' Her suitor brought forth two piala bowls, filling one with spring water, the other with white wine. 'Their colour and shape are the same,' he reasoned, 'but one leaves me cold and the other is intoxicating.' Fearful of Tamerlane's imminent return, she finally agreed to a kiss through her hand. Alas! The ardour of his passion burnt an imprint on her cheek. The arch was finished, but her master's joy at the spectacular present turned quickly to rage at this mark of infidelity. The luckless princess was cast to her death from the top of a minaret, while the architect fled up another with a squadron at his heels, sprouted wings and flew off to Mecca. From that day forward, Tamerlane commanded all the women in his empire cover their faces with veils, lest they tempt men to covet their neighbours' property."
(Calum Macleod & Bradley Mayhew: "Uzbekistan, The Golden Road to Samarkand")

Bibin svijet je u konačnici bio 167 x 109 metara površine, s 400 kupola i 400 mramornih stupova i minaretim visokim preko 50 metara. Dekor su činili izrezbareni mramor i terakota, glazirani mozaici u raznim bojama i oblicima, plavo-zelene freske... Ipak, unatoč svojoj grandioznosti, vrlo brzo nakon posvećenja džamije, cigle su počele padati i džamija se počela urušavati. Danas je nažalost malo od te grandioznosti sačuvano pa brzo napuštam kompleks i nastavljam dalje prema Shah-i-Zindi preko modernog bazara u kojem se vide sovjetski prsti.
Shah-i-Zinda je najsvetije mjesto u Samarkandu. Kompleks mauzoleja na sjeveroistočnom rubu Timurovog glavnog grada. Ukrašeni od prekrasne tamnoplave keramike ovdje se nalaze između ostalog mauzoleji Timurovih sestara, jedne od žena, nećakinje, Timurovog generala... I dan danas lokali ljudi ovdje dolaze pomoliti se i iza sebe za sreću ostavljaju na grobovima nekoliko novčanica somova. Dok šećem taman nabasam na jednu obitelj koja se potiho moli nad bijelim sarkofagom. Iza sebe ostavljaju novčanicu od dvijesto i petsto soma. Dižu se i odlaze. Odlazim i ja, na groblje ponad aleje gdje se i dan danas pokapaju Samarkanđani. Pri povratku, pet minuta kasnije, u onom mauzoleju više nema dvjestotice i petstotice. Očito su nekome u međuvremenu zatrebale. Sumnja pada na tipa koji se vrti oko mauzoleja od trenutka kada sam došao. Nikako ne mogu dokučiti da li je on neka vrsta čuvara ili možda pobožnog čovjeka ili obična skitnica koja se održava na životu (kojom bocom vodke) novcima koje krade po mauzoleju...
Timur nije sahranjen u Shah-i-Zindi. Njegov grob je u Gur Emiru ili Grobnici Vladara. Između 1400. i 1401. godine njegov je omiljeni unuk Mohammed Sultan ovdje podigao kompleks medresa. Njegova smrt 1403. godine potaknula je Timura da u kompleksu sagradi i mauzolej. Ubrzo je i Timurovo tijelo položeno uz njegova unuka. Kao i svi njegovo potomci do Ulug-bega, vladara astronoma.
Gur Emir je uz Chor Minor najljepša građevina koju sam vidio na ovom putovanju. Izvana nakon monumentalnom pishtaka ili ulaznog portala posjetitelj se nalazi pred grandioznom građevinom samog mauzoleja omeđenu s dva visoka stupa, a nadsvođenu s nebeski plavom 32 metara visokom kupolom kojoj posebnu draž daje rebrasti izgled. Iako je prekrivena plavim keramičkim pločicama, za razliku od drugih građevina gdje kupole imaju glatku površinu, kupola Gur Emira ima 64 rebara da u meni stvara želju da se popnem nekako tamo gore i prođem prstima kroz ta rebra. Grandioznost još više dolazi do izražaja iznutra gdje je od dna zidova pa do vrha kupole igra tamnoplave i zlatne boje koje iako kontrastiraju jedna drugoj, savršeno si odgovaraju.
Nekoliko muškaraca glasno izvodi molitvu na Timurovom grobu...

DAN TRINAESTI - Iz Samarkanda za Termez, Uzbekistan (14.11.2012.)

Od Samarkanda do Termeza na uzbekistansko-afganistanskoj granici ima pet do šest sati vožnje. Potom prelazak jedne od najkompliciranijih granica na svijetu što zna potrajati i do par sati. I kada si napokon u Afganistanu, ima još sat, sat i pol vožnje do Mazar-e Sharifa.
Ne bih nipošto htio doći u Mazar-e Sharif po mraku pa sam sinoć odlučio rano krenuti iz Samarkanda, odmah nakon doručka. Samo za sebe naručio sam auto s vozačem koji će me direktno iz hotela u Samarkandu odbaciti do granice. Auto je bio naručen u osam. No, u osam nema nikoga pred hotelom. Pitam recepcionera. Kaže da je zapeo u prometu i da će doći za desetak minuta. Mislim da je ta izlika odavno isprana. Dvadeset minuta kasnije vozač i taxi su još uvijek u "gustom" samarkandskom prometu. Kao i nakon četrdeset minuta. Konačno, stari Daewoo Nexia i nonšalantni vozač u pedesetima dolaze u devet. Nije mi svejedno. Danas kada mi je svaka minuta važna, izgubiti jedan sat već u startu nije mala stvar. Ubacujem torbu u prtljažnik, ruksak sa mnom na stražnje sjedalo i pokazujem vozaču da krenemo odmah.
Već se u predgrađu Samarkanda u daljini vide planine koje se nastavljaju prema Tadžikistanu i visokom Pamiru. Cesta se vrlo brzo počinje uspinjati i vijugati i sat vremena od Samarkanda već smo u planinama. Izmjenjuju se stijenoviti obronci s poljima, vinogradima i selima čije su kuće vrlo jednostavne, građene uglavnom od opeke ili zemlje i prekrivene limenim krovovima. Boje su jesenske: žuta, crvena, narančasta, smeđa... Uvijek se iznenadim kako uspiju izgraditi ceste na nepristupačnom terenu i ova dok se probija kroz visoke stijene na trenutak je osvjetljena da bi vrlo brzo potom bila u sjeni. I onda opet na svijetlu. I opet u sjeni. Prava igra svijetla i sjene.
Na trenutak stajemo na vidikovcu. Izlazim van ne bih li opalio par fotki. Osjeća se da je ovdje koji stupanj hladnije nego dolje u Samarkandu. Sunce je i danas jedino što "pleše" po nebu. Nema ni oblačka, ali svejedno sunce je zubato i potrebno se dobro ogrnuti. Na vidikovcu nekoliko lokalaca prostrlo uz cestu najlone i na njih postavilo razno voće i povrće. Kao i drugdje po Kirgistanu i Uzbekistanu i ovdje prevladavaju jabuke. Vidikovac nije samo mjesto za opskrbiti se domaćim voćem i povrćem za dug put, već djeluje i kao ilegalna benzinska stanica. Uz cestu postavljeno nekoliko punih ili polupraznih jednoipollitarskih plastičnih boca, poput onih od coca cole, simbol je da se tu toči benzin. Na uzbekistanskom crnom tržištu cijena litre benzina je tri tisuće soma ili malo iznad dolara. Na legalnim benzinskim stanicama litra dođe dvije tisuće soma. Ali trenutno jako malo legalnih benzinskih stanica u Uzbekistanu uopće imaju benzina tako da, htjeli ili nehtjeli, vozači su prisiljeni okrenuti se prema crnom tržištu. Nitko ne zna zašto je tako. Nitko ne zna zašto nema benzina na legalan način. To je paradoksalno za zemlju koja leži na nafti i plinu.
I Daewoo Nexia nakon stajanja ne želi krenuti. Vozač okreće ključ, daje glas, ali ne ide. Meni pao mrak na oči. Kada ću stići do te granice?! I muči se on minutu-dvije i hvala Bogu auto kreće. Na jedva jedvite jade. Nastavljamo kroz pokrajinu Surhandariju prema Termezu, njenom glavnom gradu. Surhandarija je jugoistočna pokrajina Uzbekistana, na obroncima Pamira i ovdje se nalazi i najviši vrh Uzbekistana - Khazrati Sulton s 4643 metara visine. I zaista i dalje su svugdje oko mene brežuljci i malo dalje u pozadini visoke planine, ali snijeg se na njima isprva ne vidi. Vidi se samo jednolična siva boja. Nakon toga povremeno malo žutih pašnjaka, a onda i iznenađujuće zdrava zelena boja trave koja je očito rezultat navodnjavanja jer drugo ne može biti. Kao da je netko na dijelovima napravio oštar rez. Nakon tri i pol sata vožnje pojavljuje se i zemlja crvenica koja daje dodatnu boju uglavnom sivom pejzažu. U pozadini, na visokim vrhovima planina, napokon snijeg.
Cesta nije odlična, ali nije ni loša. Srednja žalost, ali recimo da je pristojna ako se usporedi s onom od Khive do Bukhare. Prometa isprva nema puno i jedinu gužvu stvaraju krave koje bezbrižno hodaju nasred četverotračne brze ceste. Ali onda što smo bliže Termezu i granici promet postaje sve gušći i na cestama je sve više kamiona. Lako je zaključiti gdje idu ili odakle dolaze.
Sela kroz koja prolazimo su vrlo siromašna, čije kuće su uglavnom od blata, a stanovništvo u ovim hladnim planinama šeće u šarenim, najčešće ljubičastim, chapan dugim ogrtačima od svile. Primjećujem da je ovdje, za razliku od ostalih dijelova Uzbekistana koje sam posjetio, mnogo Tadžika na ulici. Ipak smo blizu Tadžikistana. Mnogi šeću s turbanima na glavama, a na licu glavna karakteristika im je malo mongoloidnije lice od Uzbeka i duga bijela brada.
Surhandarija je granična pokrajina. S jedne strane je Turkmenistan, s druge Afganistan, s treće Tadžikistan. Uz toliko ne prestabilnih 'Stanova' u blizini, Karimov drži oči čvrsto na zemlji. Policijskih kontrolnih punktova je mnogo, ali mene ne diraju. Vremena kada je potplaćena uzbekistanska policija gnjavila strance očito su iza nas jer je Karimovu stalo do turista i njihovih dolara pa je prije koju godinu dao naputak da se stranci ne diraju. I zasad, da pokucamo u drvo, nisam imao nikakvih problema s uzbekistanskom policijom.
U 13:00 sati stajemo u okolici Darbenta na posljednjem i najvažnijem kontrolnom punktu prije Termeza. Kolone i u jednom i u drugom pravcu su poveće i svi, i iz automobila i iz autobusa i iz kamiona, moraju van na provjeru dokumenata i prtljage. I mene uzbekistanski policajac traži da izađem, iako kao stranac imam i ovdje određene privilegije pa mi se prtljaga ne dira. S putovnicom odlazim do prostorije tri sa tri metra. U njoj drveni stol, stolica, a na stolu stari radio za komunikaciju. Policajac uzima bilježnicu i u nju prepisuje moje podatke.
"Termez?", pokazuje mi rukom pravac jug.
"Afganistan.", odgovaram.
"Rabota?", pita na ruskom.
"Nyet. Turizm."
Policajac nakon toga više nije morao ništa reći. Njegov pogled sve mi je rekako: "Ovaj tip preda mnom ili sere ili je luđak. Treće ne može biti."
Uto u prostoriju ulazi drugi policajac i pokazuje mi na sunčane naočale zataknute na mojoj glavi. Očito sam mu negdje vani upao u oko. Htio bi ih probati. Pružam mu ih.
"Dobre su.", kaže.
Slažem se. To su mi skijaške naočale četvrte kategorije koje sam u trećem mjesecu kupio na skijanju u Francuskoj za šezdeset eura. Toliko su tamne da odmaraju oči. Odlične su. I ne bih ih mijenjao za ništa na svijetu.
Policajac pokazuje da bi ih htio kupiti. Ja klimam glavom. Sori, ali ne dolazi u obzir. U nadi da će me omekšati, iz džepa izvlači svežanj novčanica uzbekistanskih somova. Ej bolane, nema tih somova da kupiš ove naočale! A i taman sam se riješio onih stotina i stotina bezvrijednog uzbekistanskog papira. Prvi policajac pruža mi natrag putovnicu i pokazuje da mogu ići.
Konstantno s mobitelom na jednom uhu, a s jabukom u drugoj ruci, vozač tjera svoju Nexiju prema Termezu. Žao mi je što nemam vremena za posjetiti Termez jer se u njegovoj okolici nalazi nekoliko ruševina starih budističkih hramova koji čine poveznicu između budizma u Kini i onog u Bamiyanu u današnjem Afganistanu. U Termezu je jedan od najboljih muzeja u Uzbekistanu koji čuva čitavi niz starih budističkih artefakata s Puta svile. Cijelo ovo područje, pa i znatan dio Afganistana, isprva je bilo budističko. Prekretnica je bila 751. godina i bitka kod Talasa, u blizini današnjeg Biškeka u Kirgistanu, gdje su se sukobili Arapi i Kinezi. Arapske snage pod vodstvom Ziyada ibn-Saliha potukle su kinesku vojsku pod vodstvom Gaa Xianzhija i tako su Arapi pod svoju kontrolu stavili zapadnu polovicu središnje Azije. Tom bitkom određena je zona utjecaja Arapa i Kineza u središnjoj Aziji i podjela između islama i budizma koja je tada napravljena očuvala se manje više do danas.
U tri popodne auto staje. Vozač mi jednom rukom pokazuje na most u daljini koji je granica između Uzbekistana i Afganistana, dok drugom traži svojih sto i dvadeset dolara.

DAN TRINAESTI - Preko granice u Afganistan (14.11.2012.)

Da ova granica nije poput drugih, odmah je očito. Izlazim iz automobila pred nekoliko paralelnih i visokih, dokle pogled seže dugačkih, redova bodljikave žice. Na jednom manjem dijelu je otvor gdje stoji vojnik u pancirki i naoružan do zuba. Pokraj njega desetak Uzbekistanaca sa svojom prtljagom nešto čeka. "Trebam li čekati i ja?", pitam se. Odlučujem se napraviti blesav i približiti se onom vojniku. Pružam mu putovnicu. On baci pogled i pokaže mi rukom da mogu kroz žicu par metara do male betonske kućice. Unutra pronalazim drugog vojnika posjednutog za stol. Na stolu opet jedna bilježnica i telefon. Jednom rukom uzima putovnicu, drugom podiže slušalicu telefona. Okreće broj i ubrzo nekome s druge strane počinje diktirati podatke s moje putovnice jedan po jedan. Nakon pet minuta poklapa slušalicu i prebacuje se na onu bilježnicu. Očito mu je netko dao odobrenje da me može pustiti dalje. One iste podatke koje je maločas izdiktirao u telefonsku slušalicu sada prepisuje u svoju bilježnicu. Pokazuje mi da mogu nastaviti i da se ukrcam u bus koji čeka pred ulazom. Dvoje nas je unutra. Ona grupica i dalje čeka ispred bodljikave žice dok autobus vozi prema mostu. Nije to neka duga vožnja. Možda svega tristotinjak metara i dvadesetak sekundi, ali pješice nije dozvoljeno prijeći taj pedalj svete uzbekistanske zemlje. I savršen je način da se iz džepa svakome otrgne još koji dolar. Vozač autobusa naposljetku traži četiri tisuće soma. Prevrćem po džepovima i na moje vlastito iznenađenje nalazim točno četiri tisuće bezvrijednog uzbekistanskog papira.
Sljedeća zgrada je puno veća, ali jednako prazna. Odmah čim sam kročio u nju zaustavlja me Uzbekistanka u kasnim četrdesetima i pokazuje mi da uđem u malu prostoriju. Tko je ona i koja je njezina funkcija nije mi jasno. Ali po uzbečko-ruskom natpisu na ulaznim vratima i crvenom križu na jednom od ormarića u prostoriji, zaključujem da mora biti nešto sa zdravstvom. I ona u svoju bilježnicu prepisuje podatke iz moje putovnice.
Sljedeći korak je carina. Dvije velike prostorije, prva potpuno prazna, u drugoj za dugačkim stolom sjedi carinik za kompjuterom i do njega ženska s bilježnicom. Trebam li uopće napisati da i ona u svoju bilježnicu prepisuje moje podatke?! Ja ispunjavam formular istovjetan onome kojeg sam ispunio pri ulasku u zemlju na aerodromu u Taškentu i oba pružam zajedno s putovnicom cariniku za kompjutorom. On začudo nema bilježnicu, ali zato sve podatke, tipkajući usporeno slovo po slovo prepisuje u kompjutor. Za to vrijeme ona ženska pita da li imam laptop.
"Imam.", odgovaram joj. Želi ga vidjeti. Ja iz ruksaka izvlačim ipad. Ona ga upali i počinje pregledavati.
"Porno?", pita me. Klimam glavom.
"Terorist articles?", opet će ona. Ponovno klimam glavom.
"Drugs?", evo ti nje. Da, droga je u ipadu u elektroničkom obliku. Nova vrsta droge. Ja samo klimam glavom.
Imam osjećaj da se samo htjela malo poigrati na ipadu.
U međuvremenu carinik je otipkao u kompjuter sve podatke. Pali uređaj za skeniranje prtljage i pokazuje mi da mogu staviti svu svoju prtljagu na pokretnu traku. Iza uređaja na drvenoj klupi potom traži da širom otvorim i ruksak i torbu. Prekapa mi toaletnoj torbici, otvara posudicu sa sapunom, miriše parfem, pali brijači aparat... Iz ruksaka izvlači fotoaparat i pregledava fotografiju po fotografiju. Pali ipod s muzikom. Provjerava mobitele i novčanike. Knjigu Colina Thubrona "Lost Heart of Asia", koju čitam na ovom putovanju, lista nije li unutra neki zabranjeni predmet. Naposljetku mi pokazuje da uđem u sobičak gdje mi podvrgava body searchu. Bome, u jednom trenutku pomišljam da će me tražiti i da se skinem gol.
Ali do toga ipak ne dolazi. Kaže mi da pokupim stvari i krenem naprijed. A tako sam lijepo bio sve upakirao u torbu!
Na redu je policajac koji opet ima svoju bilježnicu i kompjutor, daje mi mali papirić s nečim našvrljanim i konačno pečatira putovnicu s izlaznim pečatom iz Uzbekistana. Registracijske slipove koje sam poput hrčka skupljao po hotelima na kraju nitko nije pitao i ostali su zataknuti u putovnici.
Kod još jedne bodljikave žice vojniku predajem papirić koji mi je dao policajac. I nakon više od sat vremena, četiri bilježnice, dva kompjutora, jednog telefona i tko zna više koliko pružanja putovnica, izlazim iz Uzbekistana. Preda mnom je Amu Darja, Most prijateljstva i Afganistan. Moram priznati da mi prvi put u životu kod prelaska granice klecaju noge.

DAN TRINAESTI - Za Mazar-e Sharif, Afganistan (14.11.2012.)

Ispod mene ubrzano teče smeđa Amu Darja. Njen početak je u carstvu snijega i leda visokog Pamira u Tadžikistanu, odakle kreće na svoj dugi put prema zapadu. Na dijelovima predstavlja prirodnu granicu između Tadžikistana i Afganistana, Uzbekistana i Afganistana, Uzbekistana i Turkmenistana i nakon 2400 kilometara završava svoj put u pustinji, a ne više u Aralskom jezeru, zahvaljujući kanalima kojima je voda Amu Darje preusmjerena na polja pamuka.
Između uzbekistanskog Termeza i afganistanskog Hairatana Amu Darja je gotovo kilometar široka. Godine 1982. Sovjeti su ovdje sagradili ironično nazvan 'Most prijateljstva' radi lakše opskrbe svojih trupa u Afganistanu. Petnaest godina kasnije most je zatvoren kada su talibani zauzeli Mazar-e Sharif i ponovno otvoren nakon američke invazije na Afganistan 2001. godine, ovaj put kako bi Amerikanci lakše opskrbljivali svoje trupe u Afganistanu. Metalni "Most prijateljstva" ima dvije boje: uzbekistanska polovica je bijela i krcata kamerama, dok je afganistanska siva i kamere tu naglo prestaju. To iskorištavam kako bih poskrivečki okinuo par brzih fotki. Sredinom mosta željeznička je pruga. Ali nema vlakova između Uzbekistana i Afganistana. Možda jednog dana.
Pješačenju preko mosta kao da nema kraja. Sunce je već opasno nisko na horizontu i ovo se polako pretvara u borbu s vremenom. Sve mi se više čini da neću stići za dana do Mazar-e Sharifa. Površina Amu Darje ili starog grčkog Oxusa presijava se na suncu. Preko ove rijeke u Afganistan prešao je Aleksandar Makedonski, puno kasnije Džingis-kan, u prosincu 1979. godine sovjetski tenkovi su umarširali u ovu nesretnu zemlju, a deset godina kasnije preko rijeke i ovog mosta posljednji sovjetski vojnik napustio je afgansku zemlju.
Polako se približavam afganistanskoj obali Amu Darje. Za razliku od uzbekistanske koja je pod bodljikavom žicom i minskim poljem, afganistanska strana je prepuna kontejnera i silosa. Neočekivano.
Na kraju mosta ispod velikih fotografija Hamida Karzaija, trenutnog predsjednika Afganistana, i Ahmada Shaha Massouda, narodnog borca protiv talibana kojeg su ovi ubili 2001. godine, a koji danas uživa status božanstva u ovoj zemlji, na nekoliko jezika velikim slovima stoji "Welcome to Afghanistan!".
Hodam prema jedinoj velikoj građevini s ove strane mosta. Ispred nje nekoliko vojnika posjednutih na stolice pokazuju mi da uđem. Prostorije su još praznije od onih na uzbekistanskoj strani. Čitava građevina djeluje poput neke davno napuštene i napola devastirane škole. Slijedim jednog od vojnika u, što se čini, jedinu prostoriju s namještajem u čitavoj zgradi. Nije to Bog zna kakav namještaj - stol i stolica. Nema telefona, nema kompjutora. Ali zato je bilježnica tu. I sada afganistanski vojnik prepisuje moje podatke u svoju bilježnicu no već minutu kasnije udara pečat u putovnicu i pokazuje mi da sam gotov. Mogu ući u Afganistan.
Probijam se van kroz bodljikavu žicu i barikade od limenih bačvi natrpane pijeskom. Puno je vojske. Pancirke. Duge cijevi. Jedan od vojnika na barikadama na engleskom interesira se odakle sam. Ni on ne vjeruje da sam turist. Iskorištavam priliku da dobijem informacije o trenutnoj sigurnosti. Kaže da ne bih trebao imati problema na potezu Mazar-Kabul. Već je više od mjesec dana mirno. Ali da nipošto ne idem prema Kandaharu, Jalalabadu i Ghaznom. Zahvaljujem mu na korisnim informacijama, a on me još za kraj upućuje gdje da potražim prijevoz za Mazar-e Sharif. Colin Thubron je u "Shadow of the Silk Road" 2007. godine napisao sljedeće:
"Hairatan seemed a village of refugees. In the days of the Soviet occupation it had been a busy border crossing. Now leftover tin and wood were cobbled into makeshift dwellings, where patriarchs in loose-flowing trousers and careless turbans were striding through rubble."
Danas, pet godina kasnije, izbjeglice su napustile Hairatan i ponovno izgleda kao zaposleno pogranično mjesto. Svi oni kontejneri, kamioni i silosi dajj tu sliku. Improvizirane nastambe koje spominje Thubron zamijenile su zidanice, neke čak i više od prizemnica i vidljivo je da se gradi. Dok dvjestotinjak metara hodam ravno cestom prema mjestu gdje mi je dobri vojnik rekao da se nalaze taxiji do Mazara, pokraj mene prolaze žene u indigo plavim burkama, muškarci u tradicionalnom shalwar kameezu, odjeći sastavljenoj od dugih pidžamastih hlača i vrlo duge košulje. Mnogi od njih s dugim bradama. Ali nekako ne osjećam strah da je netko od njih brat Osame bin Ladena. Čini se da je i škola upravo završila jer se mnoštvu na ulici pridružuju kolone djevojčica i dječaka. Svi odreda ljubazno pozdravljaju. Normalni život se vratio u Hairatan.
Očekivao sam veliki kulturni šok, ali Afganistan je na kraju daleko od onog prvotnog šoka kojeg je svojevremeno stvorila Indija.
Pronalazim ubrzo gomilu parkiranih automobila. Zaključujem da je to stajalište share taxija. I u pravu sam. Nisam se ni snašao, moja torba je već u prtljažniku, a ja se s troje bradatih Afganistanaca vozim za pet dolara, kako je rekao vojnik, prema Mazar-e Sharifu.
Hairatan je od Mazara udaljen malo manje od 85 kilometara ili sat i pol vožnje. Odlična, novoasfaltirana cesta vodi preko pustinje. S lijeve i desne strane ceste pješčane dine. Pijesak kao da želi progutati cestu. Vjetar je sve jači i diže pijesak. Kako napredujemo kroz pustinju, vidljivost je sve manja. Sunce samo što nije zašlo. Već se crveni zapadno nebo i očito je da sam izgubio bitku i da ću u Mazar doći po mraku. Preda mnom uzdižu se visoke planine. Automobil grabi prema njima jer tamo negdje je Mazar-e Sharif, najveće središte sjevernog Afganistana.
Na ulazu u grad lokalna milicija na kontrolnom punktu provjerava svako vozilo. Od mene traže putovnicu, bacaju letimičan pogled i puštaju nas dalje. Afganistan je oduvijek bio igralište lokalnih moćnika, što je još više došlo do izražaja nakon pada talibanskog režima. Atta Muhammad Nur je trenutni guverner ove provincije i Bog i batina afganistanskog sjevera. Ova lokalna milicija nema veze sa središnjom državom. To je milicija koju je postavio Atta radi sigurnosti. I kažu da zahvaljujući njima u Mazar-e Sharifu nema samoubilačkih napada.
Sunce je već zašlo i ostalo je malčice danjeg svijetla kada dolazim u centar Mazara i hotel Bharat. Ovaj grad, kao uostalom i čitavi Afganistan, oskudijeva smještajnim jedinicama. Hotel Bharat je najbolja opcija u Mazaru. No, prva soba je udobna, ali preskupa za osamdeset dolara. Druga je rupčaga za trideset. Tražim popust. Stari recepcioner ne popušta iako je hotel poluprazan. Izlazim van na mrak u potragu za nekim drugim hotelom. Puno je svijeta na ulicama jer tek je šest sati. Mnogi me pozdravljaju. A svi širom razgoračenih očiju gledaju u mene jer stranac je ovdje vrlo rijetka pojava. Jedino ne vidim oči onih žena pod burkama.
"Sorry. Full.", kažu mi u prvom hotelu.
"Full.", kažu mi u drugom.
Ni treća nije sreća. Čisto sumnjam da su svi puni. Ili nemaju dozvolu da prime stranca ili jednostavno ne žele imati nikakva posla sa strancem. Ne preostaje mi drugo nego se vratiti u Bharat. Ne znam kako, ali uspijevam iskamčiti bolju sobu za trideset dolara. Odnos cijene i kvalitete je užasan, ali nemam izbora. I prvi put od dolaska u središnju Aziju odlučujem spavati u vreći za spavanje...

DAN ČETRNAESTI - Mazar-e Sharif, Afganistan (15.11.2012.)

Kucanje na vratima trgnulo me iz sna. Gledam na sat. Osam i trideset. Otvaram vrata. Na vratima dva bradata talibana s noževima zataknutima o pojas i puškama u rukama. Kažu da pođem s njima.
Zajebavam se. Na vratima su Masood i Nasir. Prije mog dolaska u Afganistan kontaktirao sam ih preko couchsurfinga i jučer sam se s Masoodom čuo preko telefona. Rekao je da će doći danas ujutro, ali nisam mislio da će ovako rano biti na mojim vratima. Masood je tridesetipetogodišnjak, ovalna lica s bradicom od nekoliko dana, srednja rasta i za Afganistanca malo jače građe. Njegov rođak Nasir je trinaest godina mlađi, ali izgleda nekoliko godina stariji nego što zapravo jest. Crte lica i građa pokazuju sličnosti s Masoodom. Pripadnici su Tadžika, jednog od mnogih naroda koji žive u Afganistanu. Ova zemlja je pravi kaleidoskop raznih naroda. Tadžici čine 27% ukupno stanovništva i drugi su po brojnosti u ovoj zemlji iza Paštuna koji čine 42%. Hazare čine 9%, koliko i Uzbeci, potom slijede Aimaqi s 4, Turkmeni s 3 i Baluči s 2%. Sjever Afganistana naseljavaju uglavnom Tadžici, Uzbeci, Hazare i Turkmeni.
Masood mora danas raditi pa me došao samo pozdraviti. Ali zato će se Nasir naći sa mnom kroz par sati i pokazati mi grad.
Vraćam se u sobu ne bih li se spremio za izlazak. Razgrćem zavjese i gledam grad. Pogled djelomično nadomješta mnoge nedostatke ovog hotela koji je u samom centru Mazar-e Sharifa. Centar je velika pravilna četvrtasta površina u čijem je središtu svetište Hazrat Alija, najpoznatija (i jedina) građevina vrijedna spomena u ovom gradu, oko svetišta park s malo zelenila, a park s vanjske strane zatvaraju široke avenije omeđene trokatnicama i četverokatnicama bez nekog pravila i reda.
Gledam svetište. Njegove plave kupole naziru se kroz nekakvu sumaglicu koja je ili pijesak i prašina iz pustinje ili ispušni plinovi iz starih automobila. Ili najvjerovatnije mješavina oba sastojka. Na ulici žene u burkama koračaju zajedno uz one bez burke, ali obavezno s maramama na glavama. Ipak je ovo Islamska Republika Afganistan. Muškarci gotovo svi odreda u shalwar kameezu. Već s prozora vidim i dosta prosjaka koji prljavi u dronjcima sjede uz rub ceste. Mladi i stari, žene i djeca. Nema razlike.
Na cesti je sve što še može kretati: od bicikala i zaprežnih kola preko motocikala, trokolica i automobila do velikih SUVova stranaca, vlade, vojske i policije. SUVovi sa sirenama za kojima se nerjetko poteže kako bi se rastjerao promet.
Kada napokon izlazim van, odmah postajem dio kaosa kojeg sam do prije koju minutu promatrao kroz prozor. Gužva je, bučno je, smrad ispušnih plinova je jak, pomiješan sa smradom otvorene kanalizacije. Ali grad živi i Mazar-e Sharif mi je zbog toga odmah više prirastao srcu od raznih uzbekistanskih Disneylandova.
Najgora od svega je prašina koja s vjetrom dolazi iz pustinje. Kao osobu koja nije sklona glavoboljama, iznenađuje me brzopotezna pojava jedne i to poprilično jake. Uz glavobolju, u glavi mi je i nevjerovatan pritisak. Potom i na plućima osjećam kako otežano dišem. Nisam hipohondar, ali zrak je veoma težak. Divim se ovim ljudima koji dan za danom žive u ovoj smjesi smrada i prašine. Jer teško da i sveprisutne kirurške maske i šalovi preko usta i nosa ovih ljudi puno olakšavaju njihovo disanje.
"Od Mazara na sjever do Hairatana je pustinja.", govori mi kasnije Nasir. Znam. Vidio sam ju sinoć. Ali tada mi se nije učinila tako opasnom za ovaj grad. Nasir dodaje: "A onda je tu i Dasht-e Laili, pustinja oko 150 kilometara od Mazara, zapadno od Sheberghana.".
Odmah mi je na spomen Dasht-e Lailija ime se učinilo poznato. I onda sam se sjetio da sam čitao o zločinima koji su se u novijoj povijesti dogodili u toj pustinji. Nakon sovjetskog povlačenja 1989. godine Mazar je uživao relativni mir. Lokalna milicija pod zapovjedništvom uzbečkog generala Dostuma održavala je red dok je u ostatku Afganistana bijesnio građanski rat između različitih frakcija. Mazar-e Sharif je bio liberalna i mirna oaza u krajnje nesigurnom vremenu u koju su se slijevale izbjeglice iz ostatka zemlje. Ali u svibnju 1997. godine, kako su se talibani približavali gradu, Dostuma je izdao jedan od njegovih ljudi. Dostum je pobjegao preko granice u Uzbekistan, a talibani su ušli u grad gdje su dva dana ubijali, pljačkali i rušili uz podršku lokalne Hazara milicije. No, tada su se šijitske Hazare pobunile protiv surovih sunitskih talibana i pokosili ih po Mazaru po ulicama koje talibani nisu dobro poznavali. Otprilike dvije tisuće preživjelih talibana odvedeno je u kontejnerima u Dasht-e Laili u kojima su se mnogi ugušili, a oni koji su preživjeli put do pustinje, odmah su tamo ubijeni i bačeni u bunare. Čak su i oni koji su potražili utočište u svetištu Hazrat Alija izvedeni na silu van i pogubljeni.
Ali sljedeće godine u kolovozu talibani su se vratili. U džipovima su ušli u grad i redom kosili trgovce, žene, starce, djecu, čak i pse i magarce. Potom su krenuli u lov na Hazare, kuću po kuću, ubijajući muškarce ih s tri metka: u glavu, prsa i testise. Izbjeglice koje su bježale iz grada pokošene su paljbom iz talibanskih aviona. I potom su kontejneri ponovno krenuli na put u Dasht-e Laili, ovaj put pod vodstvom talibana, a u kontejnerima su se nalazili Hazare, Tadžici i ostali. Pet dana su mrtva tijela ležala po ulicama Mazar-e Sharifa da su se čak i psi počeli hraniti ljudskim mesom.
Tri godine kasnije, nakon konačnog pada talibana i oslobođenja Mazar-e Sharifa od strane Amerikanaca i tzv. Sjevernog Saveza pod vodstvom onog istog Dostuma, mnogi su uhvaćeni talibani završili u zloglasnom zatvoru Qala-i Jangi. Njih osam tisuća zlostavljano je i držano u nehumanim uvjetima da su talibanski zatvorenici iste 2001. godine digli ustanak. Ustanak je ubrzo ugušen, ali preživjeli su talibani ponovno završili u kontejnerima za Dasht-e Laili. Nepotvrđeni podaci govore da je tada osam tisuća talibanskih zatvorenika skončalo u toj pustinji, podatak kojeg lokalne vlasti nikada nisu željele prihvatiti. Koliko kosti sveukupno pijesak Dasht-e Lailija skriva, ni Bog ne zna.
U zraku je sve više prašine. Vidljivost je sve manja. Pojačava se vjetar. Mene glava sve više nabija. S Nasirom šećem oko svetišta Hazrat Alija, "Groba Plemenitog". Svetište je izgrađeno na temelju legende da je četvrti kalif Ali, rođak i zet Proroka, pokopan ovdje nakon njegova ubojstva 661. godine. Tradicionalno, njegovi sljedbenici u strahu da će mu tijelo biti oskrnavljeno, zavezali su ga za bijelu devu koja je krenula na istok, a tijelo je pokopano ondje gdje je deva pala. Mjesto groba bilo je izgubljeno sve dok u 12. stoljeću četiristo plemenitih Mazar-e Sharifa u snu nije ugledalo Alija koji im je rekao gdje je pokopano njegovo tijelo. Od pamtivijeka je trideset minuta udaljeni Balkh bio najveće središte u ovom dijelu Afganistana. Još u vrijeme Aleksandra Makedonskog Balkh je bio Aleksandrov glavni grad gdje je između ostalog upoznao i svoju ženu, baktrijsku princezu Roksanu, te je u Balkhu naučio svoje podanike običaju prostracije. Zapravo, Mazarci su se dobro sjetili kako bi ovim "snom" smanjili važnost Balkha, a istovremeno povećali onu svoga grada. Ubrzo je veliki seldžučki sultan Sanjar naredio da se ovdje izgradi svetište 1136. godine, ali ono je uništeno od Džingis-kana tako da je današnji kompleks djelo Timurida iz 15. stoljeća i obnove u 19.
Pod od bijelog mramora okružuje zgrade s fasadom od plavih keramičkih pločica, a na krovu plave kupole. Plavo odlično kontrastira bijelom. Žene u burkama i muškarci u shalwar kameezu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu hodaju oko svetišta. I Nasir i ja s njima. Iznad glava nam neprestano lete čuvene bijele golubice Hazrat Alija. Nemoguće ih je izbrojati. Kažu da svaka sedma golubica nosi dušu, a ako crna golubica uleti u hram da će za četrdeset dana postati bijela.
Od prašine i glavobolje bježim s Nasirom u chaikhanu.
"Amerikanac?", pitaju ga prisutni dok sjedimo bosonogi na tapchanu. Pred nama se stavlja čaj i mantu, lokalni specijalitet Mazara - valjušci punjeni mesom i lukom i preliveni kiselim jogurtom. Jogurt me odmah podsjetio na probleme u Bukhari i da ga ne bih trebao konzumirati. Ali moram. Da ne uvrijedim domaćina. Nadam se da neće biti ništa od probavnih smetnji. Valjušci su jako ukusni i slični onima koji se mogu pronaći posvuda po Kini.
"Ne. Kroasja.", odgovaram. Iako znam da rjetko tko u Afganistanu uopće čuo za Hrvatsku. Glavno da nisam Amerikanac.
U razgovoru s Nasirom saznajem da je pisac. Radio je za BBC i Al Jazeeru, ali trenutno piše pjesme i političke osvrte za jedan blog.
"Ljudi ne vole što pišem. Posebice moćnici. Redovito dobivam prijeteće poruke, a jednom su me na ulici napali nožem i šakama. Da nije bilo jednog vojnika koji je priskočio u pomoć, vjerovatno bi me ubili.", pokazuje mi svoje ožiljke: "Kada sam se napokon oporavio, dogodila mi se prometna nesreća. Ostao sam bez auta, bez laptopa i fotoaparata. Nekako mi se čini da to nije bilo slučajno.".
Pokušavam otkriti o čemu to točno piše da ga toliko napadaju, ali on ne otkriva. Vidim da je u strahu, iako ga šalama i smijehom pokušava prikriti.
"Pita Afganistanac gdje mu je prijatelj. Odgovaraju mu 'Na zahodu!'. A gdje je zahod? U pakistanskoj ambasadi.", priča mi trenutni vic.
Iz razgovora vidim da je protivnik prejake uloge religije u narodu i vlasti što u Afganistanu u kojem su talibani još uvijek itekako prisutni nije mala i bezopasna stvar. To u kombinaciji govora protiv sadašnjeg političkog stanja i korupcije zasigurno mu je pribavilo mnogo protivnika.
"Masood radi u osiguranju američke ambasade. I njemu redovito talibani šalju sms poruke.", nadovezuje se.
U tom trenutku oglasio se mobitel. Nasirovo lice iznenada je poprimilo turoban izraz. Pokazuje mi poruku. Poruka je arapskom. Ništa ne razumijem. Nasir mi prevodi:
"Što radiš sa strancem? Pazi se! Pratimo te!"
Jesam li ja upravo postao meta?! Nasir me požuruje da obujem cipele i da se vratim u hotel. Hodamo ulicama dok Nasir redovito pogledava iza sebe. I u meni stvara osjećaj nelagode.
Uto zazvoni telefon. Nasir se nekime izmjenjuje par riječi. Okreće se prema meni:
"Don't worry. Na telefonu je bio moj prijatelj. On je poslao poruku kako bi se našalio s nama. Želi se naći s nama."
Meni nije bilo do šale.
Ispred južnog ulaza u Hazrat Ali čeka nas Qais, devetnaestogodišnjak odjeven u traperice i majicu dugih rukava i sa slušalicama na ušima. Čudno je vidjeti nekoga, a da nije u tradicionalnoj afganskoj odjeći. Ispričava se na poruci, ali kaže da nas je vidio ranije i da nije mogao odoljeti pa je poslao sms s nepoznatog broja. Bit će da je to moderni afganistanski humor. Šaleći se s talibanima očito tako razbijaju napetosti i bježe od stvarnosti. Izmjenjujemo još par riječ kada ja zbog jako puno, sada već itekako nesnosne prašine u zraku, odlučujem kapitulirati i vratiti se u hotel. Pozdravljam se s Qaisom i Nasirom.

U osam i trideset navečer zvoni mobitel. Na liniji je Masood. Provjerava da li je sve u redu. Pitam ga usput za sutra za autobus za Kabul.
"No problem. Cesta je sigurna. Danas je išao jedan moj prijatelj. Trebalo mu je petnaest sati.", kaže mi.
"U vodiču piše osam do devet.", govorim mu.
"To je bilo nekada. Sada je petnaest. Možda čak i šesnaest..."

DAN PETNAESTI - Iz Mazar-e Sharifa za Kabul, Afganistan (16.11.2012.)

Šesnaest sati... - samo su mi te riječi odzvanjale u glavi kroz noć. Skoro nisam oka sklopio. Šesnaest sati vožnje do Kabula znači da kako god uzeo, u Kabul ću stići po mraku. A upravo bih to htio izbjeći. Jer Kabul nije Mazar-e Sharif. I iako je grad miran, mrak uvijek iznjedri čudne tipove i kabulska noć je daleko od sigurne.
Računao sam. Krenem li u četiri ujutro, u Kabulu sam do osam. Mrak. Krenem li u pet ujutro, u Kabulu sam do devet. Opet mrak. Šest - mrak. Sedam - mrak. Razbijao sam cijelu noć glavu trebam li možda ostati još jedan dan u Mazaru, kupiti aviokartu i onda sljedeći dan ujutro uzeti ranojutarnji let za Kabul. To bi značilo propustiti slikovitu cestu kroz Hindukuš koja povezuje Mazar-e Sharif s Kabulom. Ne znam.
U četiri ujutro, nakon možda ukupno tek par desetaka minuta sna, zvoni budilica. Pogled kroz prozor otkriva mrkli mrak. Na ulicama nema svijetla. Čak ni svetište Hazrat Alija nije osvjetljeno. Pada jaka kiša i povremeni automobil svojim farovima osvjetli jezera koja su ispunila mazarišarifske ulice. Čudno. Okrećem prekidač u sobi. Nema struje. Ma krasno. Niti sam do kraja spakiran, niti imam želju da po ovakvom mraku i kiši izlazim van. Autobusi za Kabul kreću iz predgrađa, par kilometara od centra. Kako ću uhvatiti taxi kada na ulici nema žive duše?! Vraćam se u krevet i još malo razbijam glavu. Prebacujem budilicu na pet i trideset.
Ići ili ne ići, pitanje je sad. I onda u pet i trideset odlučujem da ipak idem pa makar i stigao u Kabul po mraku. Uz svjetlo svjetiljke koju odmah imam u putnom priboru preostale stvari trpam u torbu uz nadu da nisam usput nešto zaboravio. Nema tuširanja, nema umivanja, nema pranja zubiju jer nije baš lako snalaziti se u potpunom mraku po hotelu. Jedva uz svjetlo svjetiljke pronalazim put niz stepenice. Hotel je sablasno tih i prazan. Tek na izlazu, portir snenih očiju diže se iz kreveta ne bi li mi otvorio vrata i pustio me van.
Prohladno je i pada i dalje jaka kiša. Na sebe stavljam jaknu. Gledam lijevo, gledam desno, i kao naručenog, ugledam taxi zaustavljen uz rub ceste. U trenutku odlučujem da umjesto velikog autobusa svoju sreću potražim sa shared taxijem. Samo kako to objasniti taksistu koji ne govori ni riječi engleskog?! Pokušavam. Rukama i nogama. On kreće. Samo se nadam da me razumio.
Na ulicama Mazar-e Sharifa nema žive duše. Povremeno automobil prođe, ali i to je rjetkost. Nakon desetak minuta, kada su se kuće već prorijedile, prolazimo pokraj mnoštva ljudi i velikih autobusa uz cestu. Dok kiša i dalje lijeva, sve izgleda nekako apokaliptično. Taksist nastavlja dalje. I nakon minutu-dvije staje uz rub ceste gdje već stoji nekoliko drugih automobila. Čim su spazili zaustavljeni taxi, skupina pokislih muškaraca s maramama preko glava, ne bi li se zaštitili od vode, juri prema taxiju. Jedan od njih otvara vrata mog taxija:
"Kabul?", pitam ga.
Pokazuje mi da ga pratim. S torbom u ruci i ruksakom na leđima prelazim cestu poskakujući preko lokvi vode. Pokazuje mi auto. Toyota Corolla. Ne izgleda loše. Unutra su već dva putnika, stari Afganistanac u šezdesetima i mladi u ranim dvadesetima. Nedostaje im treći što znači da bi odmah krenuli. Pitam za cijenu. Iz unutarnjeg džepa izvlači kalkulator i mokrim prstima tipka 1500. Trideset dolara. To je točna cijena koja stoji u vodiču. Pristajem.
Počinje se polako daniti. Ja se u šest i dvadeset pozdravljam s Mazar-e Sharifom. Cesta nije loša, ali zato je vidljivost zbog neprestane kiše smanjena. To međutim ne sprečava vozače da voze kao luđaci i svaki ostvari svoje maštarije o vozaču formule jedan. Susrećemo se s mnogo kamiona s obzirom da je ova cesta i glavna opskrbna ruta od uzbekistanske granice do Kabula. Mnogi kamioni nemaju ni registarske tablice. Na jednom primjećujem BiH naljepnicu. Također bez registarske.
Već sat nakon što smo Mazar ostavili iza sebe pojavljuju se planine. Polako ulazimo u Hindukuš, osamsto kilometara dugačak planinski lanac kroz središnji Afganistan i sjeverni Pakistan. Ovdje u Afganistanu dijeli Kabul od sjeverne polovice zemlje. Najviši vrh Hindukuša je u Pakistanu - Tirich Mir sa 7708 metara. Prema zapadu visina Hindukuša se smanjuje i između Mazara i Kabula kreće se između 4500 i 6000 metara.
Stjenovite padine zatvaraju cestu s obje strane. Mi volimo reći da hrvatska obala ima kamena za izvoz. Dragi moji, Afganistan nas naveliko šiša. Kamena je ovdje u izobilju. A onda svako malo se otvaraju terasasta polja na tako nepristupačnom terenu i rijeke. Iako je puno suhih korita, vode svejedno ima puno. No, sve rijeke teču suprotno od pravca u kojem se krećemo. S ove strane Hindukuša rijeke se slijevaju prema sjeveru, prema Amu Darji. Mi se krećemo uzvodno prema jugu.
Sela kroz koja prolazimo vrlo su siromašna. Ljudi žive u nastambama od blata, raspršenih uzduž ceste, a oni smjeliji žive u kućama koje kao da vise na stjenovitim padinama Hindukuša. Imam osjećaj kao da se život ovih ljudi nije stoljećima promijenio. Uz cestu povremeno žene u burkama prose. Neobično je vidjeti ženu ili ponekad i manju grupu njih u plavoj burki sklupčanih uz cestu u plava klupka s ispruženim rukama. Desetljeća rata od Afganistana napravila su jednu od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Mnoge od ovih žena su u tim ratovima izgubile svoje muževe i sada im je prošenje jedini način za preživljavanje. Rjeđe i djeca prose, ne bi li tako pomogla svojim obiteljima.
Cesta se ubrzano pogoršava kako dublje ulazimo u Hindukuš. Rupe su sve veće i sve brojnije. A onda, neka tri sata od Mazara nagli udarac odozada. Vozač odmah staje i izlazi van. Izlazim i ja. Prilikom izbjegavanja velike rupe na cesti, kamion je udario naš automobil odozada i udubio prtljažnik i razbio zadnja svijetla. Kreće prepirka i potom cijenkanje za odštetu. Onaj mladi Afganistanac suputnik govori engleski pa mi prevodi da naš vozač traži 6000 afganija ili oko 120 dolara. Vozaču kamiona ne pada na pamet toliko platiti za jedno udubljenje i razbijeno svijetlo. Dok se oni svađaju, ja se odmičem od ceste i hodam prema rijeci Baghlan. Rijeka je ovdje par stotina metara široka i uz nju su polja i sela malo povišena na brežuljcima. I onda kao kulisa visoke planine. Okidam par fotki. Vraćam se za pet minuta. Kamionist i taksist još uvijek se cijenkaju. Sjedam na toplo u automobil dok se oni ne dogovore.
Dvadesetak minuta kasnije taksist ulazi u automobil s par novčanica i nekim starim mobitelom kojeg je dobio od vozača kamiona. Očito je da je dobio puno manje od 6000 afganija koje je prvotno tražio.
Usprkos oprečnim informacijama koje sam dobivao prije puta, cesta od Mazara do Kabula je sigurna. To osiguravaju vojnici raspoređeni u mnogim osmatračnicama na stijenama iznad ceste. Na samoj cesti vojna prisutnost je svedena na minimum i ovdje čak nema kontrolnih punktova kao na onoj cesti od Hairatana do Mazara.
Nakon Pul-e Khumrija usamljeni stari putokaz pokazuje 'Bamiyan'. Uska cestica skreće na desno. Gledam na karti. Do Bamiyana me dijeli svega oko 250 kilometara. Ali cesta nije sigurna, što zbog talibana što zbog bandita koji redovito napadaju putnike koji se osokole njome putovati. Dolinu Bamiyan i danas prazne Budine niše moram ostaviti za neki drugi, sigurniji put. Bamiyanske Bude iz 6. stoljeća, jedan 38, drugi 55 metara visok, dinamitom su uništili talibani u ožujku 2001. godine smatrajući ih idolima. Jedan od najvećih kulturocida ikad počinjenih. Nasreću, arheolozi su u blizini praznih niša 2008. godine pronašli i trećeg, 19 metara visokog, Budu. Otkopavanje je u tijeku.
Nakon bamiyanskog skretanja cesta se počinje sve brže uspinjati kroz serpentine. Kroz povremeno otvoreni prozor osjećam kako je zrak sve hladniji. A onda počinje lagani snijeg. Snijeg u tragovima pojavljuje se i uz cestu. Moj mladi afganistanski suputnik govori mi da će za koji tjedan sve ovo biti pod debelim snijegom i da je pokrivač zimi ovdje od čak nekoliko metara. Cesta je sada uglavnom neasfaltirana. Kamenje strši iz nje. Uz cestu ponori. Treba biti oprezan. Visoko vrhovi Hindukuša sada se više ne vide, obavijeni u oblacima.
Vrlo brzo kreće serija polutunela. Jedna im je strana urezana u planinu, druga otvorena s malim prozorima. Prometa je sve više, a cesta se sužava. Približavamo se Salangu. Godine 1964. Sovjetski je Savez na 3400 metara nadmorske visine kroz Hindukuš izgradio 2.6 kilometara dug tunel. Time je put do Kabula skraćen za tristo kilometara i Kabul je tokom cijele godine povezan sa sjeverom zemlje, budući da su ostale ceste između sjevera i juga zimi zatrpane snijegom. I tunel Salang često muke muči s lavinama, ali tunel se uvijek vrlo brzo otvori. Godine 2002. lavina je zatrpala južni izlaz iz tunela i mnogi su ostali zarobljeni unutar tunela što je dovelo do nekoliko smrti gušenjem i hipotermijom. Dvije velike lavine 2009. i 2010. godine na prilazu tunelu odnijele su stotine života.
Do 1973. godine Salang je bio najviši tunel na svijetu. Godine 1979. Sovjeti su iskoristili svog trojanskog konja prilikom invazije na Afganistan. Tijekom rata protiv talibana u 90-tim godinama prošlog stoljeća Massoud je minirao sjeverni i južni ulaz te ventilaciju u tunelu kako bi spriječio talibane da ga koriste. Tada se moglo kroz tunel samo pješice i u mraku. Nakon pada talibana, 2002. ulazi su očišćeni, obnovljena ventilacija i Salang je ponovno pušten u promet.
No, meni se čini da ventilacija ne radi. Promet je gust, a stara vozila, od automobila preko autobusa do kamiona, stvaraju toliko ispušnih plinova da se i uz zatvorene prozore jedva diše. Plinova je toliko da se jedva jedvice vidi vozilo ispred.
Promet kroz tunel je kaotičan, kao i onaj van njega. Svi se guraju, ne poštuju se prometne trake, što redovito dovodi do zastoja jer kada se dva vozila nađu licem u lice, oba se prave važna i niti jedan se ne želi skloniti i dati prednost drugome. Tako da se nekoliko puta posve zaustavljamo u mraku u utrobi tunela, a vozač čak i gasi motor radi uštede goriva. Tunel je toliko krcat da da ovog trenutka ovdje pukne bomba, uz cisterne s naftom, svi unutar 2.6km cijevi otišli bi u zrak. Salang tunel je stravičan, ali svatko ga barem jednom mora isprobati da bi mogao pričati.
Nakon izlaska iz tunela cesta se naglo počinje spuštati. Vozač juri niz nizbrdicu. Ovaj put i rijeke se također spuštaju u našem smjeru. Kuće od blata sada su zamijenile one u kombinaciji kamena i blata, ponovno opasno nadvinute na planinskim padinama nad cestom. Primjećuje se sve više ljudi, sve češća, i bogatija sela. Vidi se da se približavamo glavnom gradu. Prije nego li uđemo u Kabul, stajemo posljednji put ne bi li vozač oprao auto kroz koja se stakla više ne vidi. Iz sigurnosnih razloga, ulazak prljavih automobila u Kabul strogo je zabranjeno.
Procjenjuje se da tri milijuna ljudi živi u Kabulu. Već nekoliko desetljeća u Afganistanu nije bilo popisa stanovništva, a u posljednjih desetak godima mnogo se izbjeglica vratilo u Afganistan i naselilo upravo u Kabulu, tako da točan broj je nepoznat. No vidi se da je grad prenapučen. Od prometa koji je katastrofalan pa do kuća koje poput košnica ispunjuju svaki pedalj i doline i padina brežuljaka koji okružuju Kabul.
Stajemo par kilometara od centra grada na improviziranom stajalištu, zapravo velikom platou prepunom autobusa i automobila. Pozdravljam se sa suputnicima dok mi vozač nudi da me za 500 afganija odvede direktno do hotela. Znam da je za stoticu ili dvije to preskupo, ali nakon osam sati vožnje nemam volje tražiti taxi. Pristajem.
Baharistan Arya Guesthouse je hotel u Shar-e Nau, novom gradu, a zapravo jako dobro pozicioniran da se pješice može do većine lokaliteta u Kabulu. U blizini su i supermarketi za opskrbu te razne druge trgovine. Kabul, kao uostalom i ostatk Afganistana, nije naučen na turiste i teško je pronaći pristojan smještaj, a da istovremeno ne košta čitavo bogatstvo.
U vožnji vozaču dajem tisuću afganija. On ih uzima i sprema u džep. Pitam za petsto koje mi treba vratiti. Trenutak - pokazuje mi potezom ruke. Desetak minuta kasnije zaustavlja se pred hotelom. Izlazi on van. Izlazim ja. Uzimam torbu. On sjeda natrag u auto i ništa ne spominje onih 500 afganija. Pokazujem mu rukom da mi duguje nešto.
"Bakšiš!", on će meni. Nogom na gas i dok sam rekao keks, već nestaje iz mog vidokruga.
Napravio sam kardinalnu pogrešku. Nisam trebao izlaziti iz taxija dok mi nije vratio kusur. Ovako sam popušio deset dolara. Vjerovatno najveći bakšiš kojeg sam ikada dao za desetminutnu vožnju. Samo potvrđuje ono što uvijek govorim - bilo u Hrvatskoj, bilo u svijetu, taksisti nisu ništa drugo doli BAGRA.

DAN ŠESNAESTI - Kabul, Afganistan (17.11.2012.)

Raspitujem se na recepciji o sigurnosti u Kabulu. Kažu da nema problema. Don't worry.
Izlazim van. Zaustavljam taxi. Kažem da vozi prema Narodnom muzeju Afganistana. Promet u Kabulu je posvemašnji kaos. Odmah mi je jasno ono u vodiču napisano da napadi u Kabulu nisu takav problem koliko promet i da ćeš prije poginuti na kabulskoj cesti kada te spalačinkari jedno od ovih vozila. Talibanski Kabul bio je grad bicikala. Današnji Kabul grad je previše starih vozila čiji broj neprestano raste, a gradska infrastruktura ne ide u korak s time. Svi se guraju svuda. Iz svih prometnih traka skreće se u svim smjerovima. Pojam prednosti ovdje ne postoji. A policija, iako stoji na glavnim raskršćima, više je ukras, nego išta drugo. Nema vozila u Kabulu da nije ogrebano ili ulupljeno. Čak i među novim SUVovima malo je onih neoštećenih. Kabul je jedan veliki prometni krkljanac i ovo što vidim u Kabulu, nisam često viđao u životu.
Vozila su stara, bez katalizatora, ispušni plinovi stvaraju takav smrad da je u Kabulu teško disati. Uz cestu prodavači u rukama drže kirurške maske za prodaju. Njihovo nošenje u Kabulu nije nikakva trenutna moda, već puka potrebitost. Zrak je zaista vrlo loše kvalitete.
Moj taksist također vozi luđački da mi je na trenutke srce u petama. Ili smo opasno blizu drugih vozila ili samo što nije pokupio nekog pješaka. Kada sam par kilometara kasnije, koji su inače djelovali kao čitava vječnost, pred muzejem, odahnuo sam. Pružam mu 150 afganija kako su m rekli u hotelu. On me najprije blijedo gleda, a onda traži 350. Ja se ne dam i krećem se udaljavati od taxija. On će za mnom. Bacam mu tristo. Ni s tim nije zadovoljan. Ja odlazim. On meni psuje mater i uz psovke ljutito okreće auto i vraća se prema centru. Baš mi je drago da sam za dobro jutro uspio razpizditi jednog taksistu.
Narodni muzej Afganistana smješten je u nepreglednoj sivoj jednokatnici, tako malenoj da sam se isprva upitao da li sam uopće doveden na pravu adresu. Ali onda primjećujem iznad ulaza već pomalo izblijedio natpis 'National Museum of Afganistan'. Dva lava koja čuvaju ulaz u muzej ostala su bez glava zahvaljujući talibanima.
Ovaj muzej nekada je bio jedan od najvažnijih u Aziji, ako ne u čitavom svijetu. No, tijekom građanskog rata u 90-tim godinama 20. stoljeća zgrada muzeja je bila pod paljbom i ostala u ruševinama, a izlošci su pokradeni i završili na crnom tržištu te u privatnim kolekcijama diljem svijeta. Ono što je preživjelo dočekalo je talibane. U ožujku 2001. godine, u isto vrijeme kada su dinamitom uništene bamiyanske Bude, talibani su ušli u muzej i počeli uništavati sve što je imalo oblik živih bića. Uništavanje je vodio osobno talibanski ministar kulture.
Danas se za veliku većinu izložaka ne zna gdje se nalaze. Neke su pronađene poput primjerice Sravasti Bude iz Sarat Khuje, 33 kilometara na sjever od Kabula, koji potječe iz 2.-3. stoljeća, a pronađen je 1965. godine. Za razliku od mnogih Buda u muzeju kojima nedostaju glave ili lica, Sravasti Buda iz Sarat Khuje je cjelovit. I prekrasan. Imao je sreću da je za rata ukraden i potom završio u Japanu, nakon toga u Londonu i konačno ga je British Museum, vjerovali ili ne, vratio Narodnom muzeju Afganistana.
Mnogi drugi izlošci nisu bili te sreće i zahvaljujući talibanima završili su u komadićima. Zahvaljujući požrtvovnosti osoblja muzeja, mnogi od izložaka su obnovljeni i danas uz original stoji fotografija kako je to izgledalo nakon luđačkog razbijanja pećinskih ljudi.
Vrlo su zanimljivi i baktrijski medaljoni i novci koji svi odreda imaju grčke elemente, posebice na novcu gdje se nalaze ljudski likovi u grčkoj odjeći, što djeluje totalno nestvarno s obzirom da je Grčka tako daleko od Afganistana. To samo potvrđuje veličinu carstva Aleksandra Makedonskog.
Prije nekoliko godina na lokalitetu Mes Aynak u provinciji Logar, 38 kilometara na jug od Kabula, arheolozi su otkrili bogato budističko nalazište s početka naše ere koje svjedoči o dugom prisustvu budizma u Afganistanu i vezama preko Puta svile s Indijom. Nalazi iz Mes Aynaka našli su svoje mjesto u Narodnom muzeju u Kabulu i dali mu novu svježinu. U malo kojem muzeju se zadržim dugo, no u ovome sam nesvjesno izgubio dva sata. Mogu samo zamišljati kako je onda izgledao prije svih sranja u proteklih dvadeset godina.
Preko puta muzeja nekadašnja je kraljevska palača Darulaman koju je europski orijentiran kralj Amanullah izgradio tijekom 1920-tih. Amanullah je zaslužan za modernizaciju Afganistana. No, njegova je palača danas gomila željeza, betona i cigle. I ona je stradala u ratu. Nekoliko vojnika čuva pristup zbog neeksplodiranih sredstava koji se još uvijek mogu naći među ruševinama. Pred ruševinama Afganistanac rasprostrio tepih i obavlja svoju dužnost - podnevnu molitvu.
Malo dalje nalazi se zelena oaza Kabula. U gradu s toliko betona i automobila, a malo parkova, Bagh-e Babur ili Baburovi vrtovi nažalost su iznimka. Potomak Timura po očevoj strani, a Džingis-kana po majčinoj, Zahir-ud-Din Muhammad Babur rođen je u Andijanu u današnjem Uzbekistanu 1483. godine. Od strane uzbečke dinastije Šajbanida protjeran je iz Uzbekistana i otišao u Afganistan gdje je osvojio Kabul i Kandahar, a potom iz Afganistana i Indiju. U Indiji je osnovao čuvenu mugalsku dinastiju (riječ 'mugal' je zapravo izvrnuto 'Mongol') kojoj možemo između ostalog zahvaliti i Taj Mahal u Indiji te Lahore u Pakistanu. Babur je bio i veliki pisac pa je napisao Baburnamu, prvo autobiografsko djelo na svijetu, gdje je između ostalog popisao sve biljke iz svog vrta u Kabulu. Indija mu se zapravo nikada nije svidjela i uvijek je patio za povratkom u svoj Kabul. Kada je umro, njegovo je tijelo 1530. konačno vraćeno u Kabul i pokopano u njegovim vrtovima. Nažalost, Baburovi vrtovi su također stradali u ratu budući da su bili točno na fronti, a stoljećima staro drveće lokalno je stanovništvo tijekom rata bilo prisiljeno odrezati radi ogrijeva. Aga Khan Trust for Culture nedavno je obnovio vrtove i ponovno zasadio drveće iz Baburname - trešnje, dud, orasi, breskve... I Baburovi vrtovi na svoje četiri terase ponovno su oaza mira i svježeg zraka u srcu Kabula.
Ratni ožiljci su i dalje vidljivi. Na džamiji od bijelog mramora koju je 1647. godine izgradio Shah Jahan vide se udubine koje su ostavili meci i granate. Shah Jahan je onaj koji je u Agri izgradio Taj Mahal i sličnosti su očite. Korištenje bijelog mramora, obline i simetrija. Jedino se ti ožiljci rata ne uklapaju.
Iznad vrtova na brežuljcima uzdižu se kuće od blata. Red po red, poput košnice, u visinu. To je neka vrsta kabulskih slamova, ali u puno su boljem stanju nego slamovi po Indiji ili južnoj Americi. Čak mi se i sviđaju kako izgledaju. S ulicama visoko između kuća dolazi dječja vika. Subota je popodne i nema škole. Djeca se igraju na ulicama.
Pratim rijeku Kabul, zapravo smećem zatrpan potok, gdje ima više plastike, nego vode, prema centru. Iako je u Kabulu teško išta nazvati centrom budući da je grad jako raširen. Osjećam poglede jer nisu naučeni na strance, a pogotovo da jedan stranac bez oružane pratnje šeće sam po gradu. Ali nailazim samo na osmjehe i pozdrave i u niti jednom trenutku ne osjećam se u opasnosti. Dobro, možda jedino od onog ludog kabulskog prometa.
Rijeka me sat vremena kasnije dovodi do bazara. Ovdje sve još više vrvi ljudima. Trguje se svime i svačime. Muškarci sa svežnjevima novca na ulici vrše promjenu strane valute u afganistanske afganije. Lako su uočljivi jer redovito mašu s tim svežnjevima, pogotovo kada ugledaju stranca. Puno je prosjaka. Neki su užasno prljavi, u dronjcima. Neki i malo naporni. Ali niti njihov broj niti njihova napornost se mogu uspoređivati s njihovim kolegama u Indiji. Ipak, za razliku od Kirgistana i Uzbekistana gdje su prosjaci svedeni na minimum, ovo je atak i svakok čovjeku treba vremena da se privikne.
U sklopu bazara je i Ka Faroshi, čuveni kabulski bazar ptica. Držanje ovih životinja je jedan od najvećih hobija Afganistanaca. Drugi je puštanje zmajeva. I jedan i drugi bili su strogo zabranjeni u vrijeme talibanske vladavine jer su se smatrali neislamskim hobijima. Danas sam za vrijeme šetnje Kabulom iznad onih kuća na brežuljcima vidio nekoliko jata ptica. Onako izdaleka učinili su mi se kao golubi. Svako je jato imalo nekih desetak ptica. I svako je letjelo točno iznad određene kuće, vjerovatno vlasnikove, ne udaljavajući se previše. Držanje ptica nije samo hobi, već postoji i čitava procedura. Svaki vlasnik trenira svoje ptice i kada su spremne pušta ih van. Tada druga osoba pušta svoje jato. Ptice iz svakog jata nastoje razbiti ono drugo i ukrasti pojedinu pticu iz suparnikovog jata. Ako u tome uspiju, vlasnik te ukradene ptice može ponuditi otkupninu za nju ili odustati čime se ukradena ptica pribrojava jatu kradljivca.
Jedan korak u Ka Faroshi i imam osjećaj kao da sam se nekoliko stoljeća vratio u prošlost. Blato, smeće, jednostavni dućani u prizemlju dotrajalih kuća, redovi krletki s pticama uzduž uske uličice Ka Faroshija. Ima goluba, ima kanarinaca, papiga, ali i budana, ptičica koje su toliko male da ih Afganistanci drže u svojim džepovima i hodaju tako s njima po gradu. Krletki ima metalnih, ali posebne su one drvene koje su mala remek djela. Ne mogu vjerovati kako je Ka Faroshi uspio preživjeti talibanske nedaće te i dalje živi punim plućima.
Polako pada mrak pa moram krenuti prema hotelu. Odlučujem vratiti se sutra na kabulski bazar ptica.
Ovo je Kabul mojih želja i moje mašte. Grad koji je prljav, smrdljiv, bučan i kaotičan, ali grad koji živi prirodnim životom i koji vibrira nevjerovatnom energijom. I'm lovin' it!

DAN SEDAMNAESTI - Kabul, Afganistan (18.11.2012.)

Kabul je 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća bio vrlo važna postaja na hipijevskom putu. Djeca cvijeća zaustavljala su se u afganistanskom glavnom gradu na putu za Indiju i Nepal i ostajali su ovdje danima, tjednima i mjesecima. A onda je došla sovjetska invazija 1979. godine, nakon Sovjeta građanski rat između različitih frakcija u zemlji i konačno talibanska vlast. Hipiji su nestali iz Kabula i Afganistana, kao uostalom i svi turisti.
U Kabulu postoji jedna ulica. Ime joj je Chicken Street. Ta Pileća ulica nalazi se sto metara od mog hotela i jutros odlučujem prošetati njome. U 60-tim i 70-tim ta je ulica bila skupljalište hipija i u njoj su bili nanizani barovi u kojima se trava slobodno mogla zapaliti te raznorazne trgovine. Dok jutros hodam ulicom, u deset ujutro, mnoge su trgovine još uvijek zatvorene. Druge njihovi vlasnici upravo otvaraju. Kako su stranci danas u Kabulu rijetka pojava (u dva dana vidio sam ih tek troje), čim spaze stranca vlasnici trgovina se trude da ga privuku. Nemaju Bog zna što u ponudi. Zapravo se sve svodi na tri stvari: nakit od srebra s plavim lapis lazulijem po čijim je rudnicima poznat sjeverni Afganistan; figurice i posudice od tog istog plavog kamena; i tepisi. Mene nažalost ne zanima ni prvo ni drugo ni treće. Vlasnici trgovina svim silama se trude da uđem u njihove trgovine. Zamišljam ovu ulicu punu hipija. Danas ona djeluje nekako otužno i sjetno.
Nastavljam pješice preko pola Kabula natrag prema Ka Faroshiju. Izbjegavam vozila i u tome sam postao pravi majstor. Dobro da kod kuće vježbam. Jer u Zagrebu, na kraju Savske ceste, blizu moje kuće, postoji jedan pješački prijelaz na kojem ti nitko od vozača neće stati i propustiti te. Sve dok se doslovno ne baciš pred auto. Tada se čuju zvukovi kočenja i automobili staju. Takav princip otprilike primjenjujem i u Kabulu.
Kabul je veliki grad, bez sumnje. Imaš dojam da se njegovih tri milijuna stanovnika točno slijeva baš tamo gdje ti prolaziš. Ali unatoč svojoj veličini, grad je veoma pregledan pa sam ponosan na sebe kako već drugi dan uspijevam orijentirati se po gradu bez karte. Treba samo pratiti brežuljke iznad Kabula i posebice TV brežuljak, nazvan tako zbog mnogih televizijskih antena na njemu, i koristiti ih kao orijentire.
Danas se brežuljci jako dobro vide. Vjetar je malo pojačao i rastjerao zagađenje. I ne samo da se vide jako dobro brežuljci koji okružuju dolinu u kojoj je Kabul, već se i iza svega vide planinski snježni vrhovi Hindukuša kao konačna kulisa grada.
Jučer sam kasno došao u Ka Faroshi. Već je bilo kasno poslijepodne i trgovine su se bile počele zatvarati. Jutros sve vrvi od života. Trgovine su širom otvorene, a ispred trgovina još više krletki s pticama. Trguje se. Baš nailazim na trgovinu gdje tip najprije baca oko na sve ptice u kavezu, potom izabire jednu, uzima ju u ruke i provjerava te ju kupuje. Trgovac uzima malu platnenu vrećicu i stavlja ptičicu u nju. Kupac daje novac i oprezno stavlja vrećicu s ptičicom u džep.
Malo dalje oko stola okupilo se pet-šest muškaraca. Jedan od njih na stol stavlja kavez sa, čini se, kanarincem. Ostali ga pregledavaju i kreće cijenkanje. Jedan iz grupe stavlja par novčanica afganija na krletku i kupuje pticu zajedno s krletkom.
Nije rijetkost ni kada netko Ka Faroshijem prođe s golubovima u rukama. Golubovi su toliko mirni da ponekad pomislim da više ne dišu. Ali očito su već dobro istrenirani jer ima i onih čiji su kavezi širom otvoreni, a ovi ne izlaze van. Mogao bih u Ka Faroshi doći svaki dan.
Bazar ptica je zapravo jedna uska uličica, par stotina metara dugačka, okružena glavnim bazarom Kabula. Izlazim iz Ka Faroshija prema drugom bazaru i bez karte i nekog posebnog plana lutam po njegovom labirintu. Ulazim u bazar tepiha, potom tkanna, pa posuđa, igračaka i hrane. Sve se to prodaje na jednom bazaru na kojem granice nisu strogo određene, a opet postoji neka nevidljiva granica. Kao da skačem iz jednog svijeta u drugi. Ni ovdje nema stranaca. Mislim da jako jako dugo ovdje nije naišao stranac jer me svi promatraju kao nekog čudaka. Ali ponovno nailazim samo na ljubaznost i osmjehe po kojima je Afganistan oduvijek bio poznat, puno prije nego li su ga poznatim učinili ratovi. Uvijek se iznova iznenadim koliko su Afganistanci dragi ljudi i teško nalazim neki narod u svijetu koji ih može nadmašiti.
Lutam po bazaru. Pokušavam se izgubiti. Ali ne uspijevam. Uvijek na kraju izađem van i točno znam gdje sam. Ovaj je bazar jedan od onih autentičnih, kojih je nažalost sve manje u svijetu, a koji je namijenjen samo isključivo lokalnom stanovnišvu radi zadovoljavanja njihovih potreba, a ne potreba turista.
Poslijepodne odlazim podno brežuljka Tepe Marayan, jedan od onih koji okružuju Kabul. Podno brežuljka nalazi se veliki prazan prostor, veličine nekoliko nogometnih igrališta, gdje djeca trenutno igraju nogomet. Zimi i u rano proljeće ovo je jedno od mjesta u Kabulu za puštanje zmajeva po kojemu je Kabul poznat. Svatko tko je pročitao "Goniča zmajeva" Khaleda Hosseinija, ili barem pogledao film, zna koliko je zmajarstvo važno za Afganistance, i mlade i stare. To je jedan od najvažnijih hobija u ovoj zemlji, a svaki zmaj je jedno malo umjetničko djelo. No, ispod Tepe Marayana još uvijek nema zmajeva. Sezona počinje tek za otprilike mjesec dana kada će nebo iznad ovog prostora biti šareno od zmajeva. I ne samo da će stanovnici Kabula puštati zmajeve, već se organiziraju i prave borbe gdje jedan zmaj nastoji srušiti drugoga i osvojiti ga. Ovo je samo još jedan od razloga da se moram vratiti u Afganistan.
Pokušao sam danas pronaći trgovinu zmajeva na bazaru i kupiti ih par za doma kao autentični afganistanski suvenir, ali bezuspješno. Kako nije još počela sezona, mnoge su trgovine zatvorene. To je kao da kod nas u sportskoj trgovini tražiš skije u srpnju ili kolovozu.
Ispod Tepe Marayana bacam oko i na zloglasni Ghazi stadion. Izgrađen je 1923. godine po nalogu afganistanskog kralja Amanullaha. Ovaj se smatra kao 'ghazi' ili 'heroj' jer je pobijedio u ratu s Britancima i osigurao Afganistanu mir Sporazumom u Rawalpindiju 1919. godine. Nažalost, za vrijeme talibana ovo je bilo mjesto smaknuća za one osuđene na smrt ili za neke druge umobolne stvari. Kasnije je renoviran, ali teško da će ikada moći pobjeći od stigme koju su mu zadali talibani.
Vraćam se u hotel.

DAN OSAMNAESTI - Istalif, Afganistan (19.11.2012.)

Nakon jučerašnjih pet sati neprekidna hoda po Kabulu, stopala su mi u žuljevima. Jutros prije nego izađem van, motam ih u zavoje ne bi li izdržala još jedan dan. Moj posljednji dan u Afganistanu odlazim na izlet u okolicu Kabula. Prvotni plan je bio povezati budističku stupu u Guldari iz 2. stoljeća prije Krista s planinskim selom Istalifom. No, Guldara je 22 kilometara na jug od Kabula u pokrajini Logar u kojoj povremeno ima talibanskih aktivnosti pa bi bilo malo nesmotreno zadnji dan u Afganistanu eventualno izgubiti glavu. I tako sam odustao od Guldare i ostavio ju za neki drugi put. Ostao je Istalif, smješten nekih 50 kilometara na sjever od Kabula na brežuljcima planine koja zatvara Shomali ravnicu. Selo je na gotovo 1700 metara nadmorske visine.
Pred hotelom uzimam taxi, naravno Toyotu. S obzirom da je Toyota svaki drugi automobil u Afganistanu, a posebice u Kabulu, bio bi pothvat uhvatiti neku drugu marku vozila. Ljubazni taksist koji uz svoj jezik govori tečno i engleski i francuski vozi me do predgrađa grada do mjesta odakle kreću shared taxiji i minibusevi za sva mjesta sjeverno od Kabula. Takozvani Serai Shomali je neugledna poljana uz jedan kružni tok i tržnicu, prava ludnica gdje se nalaze automobili do automobila, minibusevi do minibuseva, i sve se nešto deru i nadvikuju jedan drugoga. No, nitko ne viče 'Istalif'. Taksist kruži okolo ne bi li pronašao točno polazište bilo kakvog prijevoznog sredstva za Istalif, ali bezuspješno. Naposljetku saznajemo da su se taxiji i minibusevi za Istalif nedavno preselili na neko drugo mjesto. Koje? Nitko zapravo ne zna. Jedni nas šalju natrag prema gradu. Drugi malo dalje na sjever. Treći samo prekoputa ceste. Ali zapravo nitko ne zna točno. Samo nagađaju. Pitam svog taksistu da li bi on bio spreman ići sa mnom do Istalifa na pola dana pa bih tako unajmio cijeli automobil samo za sebe. Nažalost on ne može jer mora za sat vremena pokupiti svog mlađeg brata u školi. Šteta jer se čini poštenim, a uostalom u ovoj zemlji nije lako pronaći vozača koji govori engleski. U tom trenutku na prozoru mi se pojavljuje čiča Paštun od nekih šezdeset i kusur godina. Nudi da me on odveze do Istalifa i nazad. Gledam njegov automobil. Toyota, naravno. Krntija, naravno. U glavi mi se mota samo jedna misao: "Koliko daleko izvan grada može ova kanta uopće povući?!". Moj taksist "Englez" uvjerava me da je potpuno sigurno i u moje ime pregovara oko cijene. Na kraju ostajemo na trideset dolara za četiri-pet sati najma što uopće nije loša cijena.
Paštun vozi kao luđak. Zapravo je i to blago rečeno. Njemu sa šezdeset i kusur godina je očito dosta života, svako malo pomislim kod naglog kočenja uz škripu kočnica i zaustavljanja na centimetar od drugog vozila. Ja bih sa trideset i jednom ipak volio nastaviti živjeti.
Nakon četrdeset minuta vožnje sjeverno od Kabula po Shomali nizini, automobil skreće na zapad i cesta se polagano počinje uspinjati prema Istalifu.
"Istalif!", pokazujem mi Paštun rukom prema kućicama boje blata u daljini na padinama planine Koh Daman. Okružene drvećem jesenskih boja prizor je veoma idiličan i baš onakav kakav sam zamišljao da bi mogao biti.
Kako se približavamo selu, šume se izmjenjuju s poljima, voćnjacima i vinogradima. Žene koje slobodno po malo prometnoj cesti hodaju u otkrivenim burkama, odmah po pojavi automobila revno se pokrivaju. Ovdje u tradicionalnoj sredini ne mogu se vidjeti žene bez burke, a uostalom i broj žena izvan kuća jako je mali.
Istalif i područja oko Istalifa naziva se žitnicom i voćnjakom Kabula, poznato po proizvodnji slasnog grožđa, smokava, višanja i murve. Između ostaloga, i zbog toga je talibanima Istalif zapeo za oko. Njegovo većinski tadžičko stanovništvo bilo je oduvijek protiv talibana i ovima je trebalo puno godina i puno borbi ne bi li napokon osvojili Istalif. Zato je u okolici puno starih uništenih oklopnjaka i vojnih kamiona i nažalost mina pa se ne preporuča šetnja izvan ustaljenih ruta kretanja. Godine 1999. talibani su naposljetku ušli u Istalif. Njegovi stanovnici, kao i stanovnici okolnih sela i gradova, izbjegli su u planine. Njih ukupno oko 140,000. I talibani su tada, da se ovi ne bi vratili, zapalili njihove kuće, vinograde i voćnjake, uništili kanale za navodnjavanje. Kao i mnogi drugi prije njih, i talibani su proveli politiku spaljene zemlje.
No, stanovništvo se ipak vratilo i od 2001. godine vinogradi i voćnjaci doživjeli su svoju renesansu.
Ulaz u Istalif je bazar koji prati strmu glavnu ulicu dok se penje prema gornjim dijelovima sela. Trgovine su otvorene, ali nema kupaca. Trgovci u polusnenom stanju sjede ispred svojih trgovina. Tek pojava stranca u starom taxiju na trenutak ih prisili da se malo trgnu i jače otvore oči. Odmah mi je jasno da ovdje stranci baš i ne zalaze. Čak manje nego u Mazar-e Sharif ili Kabul.
U gornjoj polovici sela još uvijek, više od deset godina nakon talibana, vire razorene kuće. Mnogo njih. Neke su obnovljene pa izgleda veoma otužno vidjeti jednu ili dvije obnovljene kuće uz njih pet razorenih. One razorene zaista brojno nadmašuju one obnovljene. Dok šećem glavnom ulicom Istalifa, ponovno nailazim na ono afganistansko gostoprimstvo. Svi me pozdravljaju i, spazivši moj fotoaparat, sami se nude da ih fotografiram što izvan Afganistana još nigdje nisam doživio. Dobivam i poziv od jednog mladog Afganistanca da posjetim njegov dom. Nema tu nikakve skrivene namjere, nitko mi usput neće ponuditi da kupim tepihe, već primjećujem da je to iskreni poziv. Nažalost, moj taksist je malo previše nestrpljiv i pokretima svog tijela pokazuje mi da mu se žuri da se vrati u Kabul. Teška srca moram odbiti poziv mladog Afganistanca.
Istalif zapravo nije ni poznat po tkanju tepiha. To je djelatnost nekih drugih gradova i sela. U Istalifu se proizvodi prekrasna keramika. Dobro, za neke istalifska keramika nije 'cup of tea' zbog svoje izrazite rustikalnosti. Ali meni se sviđa. Tradicionalno tamno plave ili zelene boje s jednostavnom urezanom geometrijskom dekoracijom i premazane lakom, istalifske posude, šalice, čajnici i tanjuri djeluju veoma nezgrapno i na trenutke kao da ih je netko bez puno znanja oblikovao i dekorirao, ali upravo u tom grmu leži zec. U tome je čar istalifske keramike.
Dok je strma ulica koja vodi prema gornjoj polovici sela omeđena bazarom, glavna ulica gornjeg Istalifa je omeđena trgovinama keramike. Tu se mogu i vidjeti lokalni majstori, zamazanih ruku i zaprljane odjeće, kako stvaraju tu keramiku čuvenu u cijelom Afganistanu. A cijena keramike je prava sitnica pa, iako nisam ovog trenutka siguran kako ću je prenijeti do doma, odlučujem kupiti par komada. Odlučujem pronaći set za čaj, budući da je 'chai' nezaobilazna stvar u Afganistanu. No, kako se keramika u Istalifu ne radi tvornički, već je sve ručno, nema ni standardiziranih dimenzija pa neko vrijeme ulazim u jednu trgovinu, izlazim iz nje, ulazim u drugu, izlazim iz nje, ulazim u treću... Sve dok naposljetku nisam kompletirao svoj čajni set kupujući njegove djelove kod raznih trgovaca. Na taj način nije samo jedna osoba profitirala od mog dolaska, već nekoliko njih. Konačna bilanca je sljedeća: čajnik, četiri šalice i dvije male posudice za ukupno trinaest dolara! Mislim da sam obavio dobru kupovinu. Sada samo to trebam neoštećeno dotegliti najprije do Kabula, a onda sutra i doma.
Na putu iz Istalifa prema Kabulu nailazimo na prepreku. Nepremostivu prepreku. Cesta koja od Istalifa vodi prema glavnoj cesti za Kabul zatvorena je zbog radova. Upravo dok smo mi bili u selu, donijeli su mašineriju i krenuli s asfaltiranjem ceste. Od jednog od radnika koji govori engleski saznajem da će ovo potrajati.
"Možete čekati i moglo bi biti gotovo za dva-tri sata. Ali najvjerovatnije ništa do sutra ujutro.", govori mi. I dodaje da postoji druga cesta preko obližnjih sela koja se na kraju spaja s onom glavnom cestom za Kabul.
Moj Paštun govori mi da bi on išao tom sporednom cestom, ali zauzvrat traži dodatnih petnaest dolara. Pitam onog radnika koliko traje vremenski ta obilaznica.
"Petnaest do dvadeset minuta.", odgovara.
Svjestan sam da danas nemam dva do tri sata da izgubim čekajući na cesti usred ničega, a još manje da čekam do sutra ujutro kada bih već trebao biti na aerodromu u Kabulu. Ali petnaest dolara za eventualnih dvadeset minuta vožnje više je ucjena. Zovem Masooda u Mazar-e Sharif da mi pomogne oko komunkacije s Paštunom i ujedno da me savjetuje. Uspijevamo sniziti dodatak na deset dolara, ali dalje ne ide. Ali savjetuje mi da ipak čekam jer nije posve sigurno ići sam po selima po cesti po kojoj nema prometa. Zahvaljujem mu. Opet procjenjujem situaciju. Zaključujem da se ova cesta tako brzo zaista neće otvoriti i odlučujem riskirati. Nekada u životu treba riskirati. Igrati uvijek na sigurno stvara život dosadnim.
Obilaznica je makadam. Zapravo i teže od makadama. Tu se izmjenjuju kanali koje je nekada u prošlosti "izrezbarila" voda, potom potoci i mnogo blata da sam par puta pomislio da će se ova krntija od Toyote tako lijepo uglaviti u tom blatu i da onda nećemo moći ni naprijed ni nazad, i špičaste stijene da mi nije jasno kako nisu probušile gume. Moram priznati da se prvi put u Afganistanu ne osjećam posve sigurno. Prometa nema. Samo nazovi cesta koja ide gore dolje preko brežuljaka, kroz vinograde i voćnjake, i sela od blata koja djeluju jednako napuštena poput ceste kojom se krećemo. No, ovaj iznenadni izlet u ruralni Afganistan nekako mi se perverzno sviđa. Ova afganistanska razglednica ne samo da je potpuno suprotna od one u Mazaru i Kabulu, već se razlikuje i od samog Istalifa. Prostor je ruralniji od Istalifa. Sela kroz koja prolazimo toliko su jednostavna i siromašna da se i sam Istalif manje doima kao selo, a više kao grad, ako ne bogataša, onda barem srednje klase.
Nakon dvadeset minuta odiseje preko brežuljaka, voćnjaka, vinograda, sela, potoka, blata i špičastih stijena konačno izbijamo na glavnu cestu za Kabul. Iz mene spontano izlazi jedan izdah olakšanja.

DAN OSAMNAESTI - Kabul, Afganistan (19.11.2012.)

U Kabulu odlučujem posljednji put krenuti u potragu za pravim afganistanskim zmajem. Autentičnijeg afganistanskog suvenira od zmaja ne može biti. Dečka na recepciji u hotelu prisiljavam da mi na komadić papira na svom pismu napiše gdje da točno nađem trgovinu sa zmajevima. I taj papirić predajem ubrzo taksistu.
Biti u četiri popodne radnim danom u automobilu na kabulskim ulicama nije nimalo pametna stvar. Toliko je kaosa da više stojimo na mjestu, nego što se zaista vozimo. Pretpostavljam da bi ova vožnja od par kilometara od hotela do trgovine u normalnim okolnostima (ako takve u Kabulu uopće postoje) trajala možda desetak minuta. U ovim ekstranenormalnim okolnostima u taxiju sam gotovo sat vremena. I kada se taxi napokon zaustavlja pred trgovinom, vani već polako počinje padati mrak i, htio ili ne htio, znam da ću morati silom prilika večeras i preživjeti noćni Kabul.
Trgovina je, vjerovali ili ne, na istom onom bazaru od jučer. Samo što sam ja jučer hodao krivom stranom bazara. Ulica Jad-e Maiwand dijeli bazar na dva dijela, sjeverni i južni. Ka Faroshi i bazar kojim sam jučer lutao nalazi se na južnoj polovici. Trgovine sa zmajevima nalaze se na sjevernoj. Uf, da sam to samo znao jučer!
U trgovinu sa zmajem jedva da se mogu okrenuti. Na zidovima visi zmaj do zmaja, od onih malenih do prevelikih koje nema šanse da ih kupim jer tko bi ih dovukao do doma. Sa stropa vise kotači na koje je namotan konopac za puštanje zmajeva. Zmajevi su u raznim bojama i što se više preda mnom stavlja zmajeva, to manje znam kojeg želim. Naposljetku ne uzimam jednoga, već njih pet. S potpisom. Jer kao što krpice imaju svoje potpise, tako ih u Afganistanu imaju i zmajevi. Nisam trebao previše se isprsiti jer čak i najkvalitetniji zmaj u Kabulu košta svega tri-četiri dolara. Pakiraju mi zmajeve u veliku najlonsku vrećicu i cijeli paket djeluje toliko lomljivo da nisam siguran kako ću ga do doma donijeti u jednom komadu. Uspijem li u tome, kroz koji dan šarenit će se nebo iznad Zagreba.

DAN DEVETNAESTI - Iz Kabula doma (20.11.2012.)

Jesam li ja prolupao ako kažem da ne želim otići iz Afganistana?! Hoće li mi u Vrapču pripremiti sobu za izolaciju i luđačku košulju?! U posljednjih šest dana puno sam puta naletio na Afganistance čija se priča razumljivo vrtila oko toga kako žele pobjeći iz Afganistana. Nasir u Mazar-e Sharifu prvi mi je objasnio kako je teško za prosječnog Afganistanca dobiti vizu za Zapad. Njegova sestra je uspjela. Pobjegla je u Njemačku. Ali njemu su njemačka vrata zatvorena. Pokušao je. Odbili su ga. Zapadne ambasade u Kabulu gotovo da i ne dijele vize. Rekao mi je da će pokušati otići do New Delhija, jer je vizu za Indiju lako dobiti, i onda tamo pokušati doći do vize za Europu, Ameriku, Australiju... Dan nakon mog susreta s Nasirom, susreo sam mladog Afganistanca Walida u shared taxiju iz Mazara za Kabul. I on je vrlo brzo krenuo s pričom kako želi napustiti svoju zemlju. Za razliku od Nasira, Walid će ipak okušati sreću u Kabulu. Neka im je obojici i svima drugima sa srećom. Ali nažalost nekako ne vidim da će uspijeti u svojoj nakani. I onda, jesam li lud što ja, dok svi bježe iz Afganistana, želim ostati?!
Posljednji put ispred hotela hvatam taxi. I ovaj utorak rano ujutro promet je - kabulski. Većinom Toyote, ali i Chevroleti, Lexusi, Rand Roveri - svi se guraju. Nitko ne vozi po pravilima. I teško je očekivati da će itko ikad u Kabulu i Afganistanu voziti po pravilima.
"Ako voziš po pravilima u Kabulu, mrtav si!", rekao mi je jučer taksist koje me odbacio do Serai Shomalija. Da, ne moraš biti dugo u Kabulu da shvatiš koliko je točna ta njegova tvrdnja.
Kabulski aerodrom je u gradu. Svega sedam kilometara od centra. Nema ovdje da je grad odvojen nekakvom buffer zonom od aerodroma. Ovdje je aerodrom posve okružen kućama. Od centra do njega ima svega petnaestak minuta vožnje, ali preporuča se doći barem tri sata prije leta. Zašto? Pa, zbog sigurnosnih kontrola. S obzirom na trenutnu situaciju, kontrola je ovdje puno više nego na bilo kojem drugom aerodromu na svijetu. Sve počinje još daleko izvan aerodroma - na kružnom toku. Svatko mora izaći iz automobila i svakoga će malo ispipkati. Muškarci pipkaju muškarce, žene pipkaju žene. Ma divota. Pipkanja na sve strane. Nakon prvog pipkanja slijedi malo dalje otvaranje sve prtljage. Jer na redu je pipkanje prtljage. Kada tu dobiješ zeleno svijetlo, možeš ući u krug aerodroma i krenuti pješke preko polunapuštenog parkirališta. Na kraju parkirališta sva se prtljaga stavlja kroz aparat za skeniranje, a vojnik provjerava putovnice. Tu nema pipkanja. Kada odvališ i to, kreneš još malo preko parkirališta prema zgradi terminala ispred kojeg drugi vojnik ponovno traži putovnicu i aviokartu. I kada se napokon približiš terminalu, na ulazu u njega slijedi još jedno pipkanje i puštanje prtljage kroz aparat za skeniranje. Je li sada i vama jasno zašto traže da se na kabulski aerodrom dođe tri sata ranije? Da.
Na šalteru bez problema predajem torbu za let Turkish Airlinesa za Istanbul. Ovdje ju nitko ne provjerava. Ruku na srce, razumljivo jer da je netko došao do ove točke s bombom u prtljazi 0,000000000001% je moguće. Olakšan za prtljagu, sa zmajevima još uvijek u jednom komadu i oboružan boarding passom odlazim prema kontroli putovnica. Afganistanski policajac traži od mene da mu predočim nekakav formular s fotografijom kojeg sam trebao dobiti na granici u Hayratanu. Ja mu objašnjavam da nisam ništa dobio, da nisu imali ni kompjuter za upisati podatke iz putovnice i da me boli dupe ako je njegov kolega gore na sjeveru napravio propust. Drži me deset minuta po strani, svako malo pogledavajući me i pokazujući taj famozni formular. Meni je očito da on želi da iskašljem koji dolar bakšiša. Čovjek bi pomislio da sam po horoskopu ovan jer, kada su ovakve stvari u pitanju, tvrdoglav sam ko magarac. Tj. ovan. A i mogu čekati. Nije da mi se žuri. Do leta ima skoro dva sata. I tako ja čekam. On i dalje mene pogledava, ja mu se smješkam kao bulimična missica na natjecanju za Miss svijeta. Naposljetku on popušta i pečatira moju putovnicu, a ja mu mahnem rukom, onako misičanski.
Na posljednjoj sigurnosnoj kontroli skoro se svi skidamo do gola. Malo nedostaje. Nije baš oku ugodan prizor. Tu su i dvojica Amera koji su valjda posljednja prepreka koja svakog putnika dijeli od aviona. Ako si sumnjiv, i oni te malo zadrže. Ako nisi, goodbye my friend! Ja sam začudo nesumnjiva im osoba. A baš sam se ponadao...
Let je gotovo pun. Uglavnom je riječ o Afganistancima koji rade i žive na Zapadu, stranim poslovnjacima i stranim vojnicima ISAFa. A ja, uz takav skoro pa pun avion, dobivam tri mjesta samo za sebe. Vrijeme da se malo raskomotim. Kroz prozor aviona promatram Kabul dok se avion penje u nebo. Ubrzo Kabul nestaje i pojavljuje se pustinja okružena visokim planinama. Vrlo brzo smo iznad tih planina. Snijeg. Tamo dolje sve se doima pusto. Puno stijena i tek pokoja rijeka. Nema naselja. Pejzaž je prekrasan. Iskorištavam priliku da opalim par posljednjih fotki u Afganistanu.

CHICHA MICHA GOTOVA JE PRICHA

Što reći nakon tri tjedna u središnjoj Aziji? Prvo i najvažnije - preživio sam! Iako su neki strahovali da će talibani negdje u Afganistanu pošteno naguziti, to se dogodilo nije. I tako sam se nakon Kirgistana, Uzbekistana i Afganistana ipak sigurno vratio svojoj kući staroj.
Moram priznati da je Kirgistan na početku ovog putovanja bio jedan šok. Bio sam potpuno nepripremljen na sivilo na koje sam naišao u kirgiškim gradovima Biškeku, Karakolu i Tokmoku. Takvo sivilo komunističke arhitekture nisam dosad viđao u drugim bivšim komunističkim zemljama i odmah je stvorilo u meni određeni stupanj depresije. Djelomično je tu depru "ubila" priroda koja je prekrasna u ovoj zemlji, iako nisam imao prilike da puno u njoj uživam. Pred očima mi je još uvijek jezero Issyk-kul okruženo visokim snježnim Tian Shanom. Obećao sam sebi da ću se vratiti u Kirgistan, ali već sam odlučio da ću tada odmah glavom bez obzira pobjeći iz njegovih gradova u prirodu i upoznati druga njegova jezera i planine. Naravno, negdje u terminu od travnja do listopada kada je toplije.
Uzbekistan je bio dosadan. Bilo je lijepo vidjeti slavne gradove s Puta svile - Khivu, Bukharu i Samarkand, ali ti su isti gradovi toliko "očišćeni" za turiste da takvu sterilizaciju čovjek ne očekuje ni u zapadnoj Europi, a kamoli u središnjoj Aziji. I taj sterilni look Khive, Bukhare i Samarkanda gotovo u potpunosti je uništio svilenputski duh. Nije mi jasno zašto netko misli da turisti žele sve sređeno i ispolirano?!
Afganistan, koji zatvara moj srednjoazijski trio, bio je dragulj ovog putovanja. Priznat ću da prije putovanja moja obitelj, a čak i dio prijatelja, nisu znali da namjeravam posjetiti Afganistan. Njima sam prodao priču da idem samo u Kirgistan i Uzbekistan. Jer znam da bi bilo tu puno odgovaranja i histeriziranja, a to mi svakako nije trebalo. Ona druga polovica prijatelja koja je znala moj pravi plan puta mislila je da sam skrenuo s uma. Talibani, mine, samoubilački napadi, bla bla bla. Ništa se od ovog potonjeg nije dogodilo. U Afganistanu sam naišao na iznimno gostoprimljive ljude, na njihove osmjehe i toplinu, i sada, nakon osamdeset i pet posjećenih zemalja, mogu reći da su Afganistanci u skupini meni najdražih naroda. Ne volim ovdje raditi nekakve top liste, ali tu su u igri s Malavijcima, Južnokoreancima, Japancima, Burmancima... Afganistanci su mi još draži kada se uzme da su ostali takvi i nakon trideset godina raznih ratova.
Osim samih ljudi, Afganistan ima i prekrasnu prirodu. Pustinje, planine, jezera, rijeke... Dok sam se vozio po Afganistanu, pa čak i posljednji dan iz aviona, išao sam širom otvorenih očiju i ustiju. Teren je toliko grub da je prekrasan. A to sve kažem, a nisam uspio posjetiti ovaj put ni dolinu Bamiyan ni Band-e Amir jezera. No, moram nešto ostaviti i za sljedeći put.
Hrana. To je jedino na što ne samo u Afganistanu, već i u Kirgistanu i Uzbekistanu, imam zamjerke. Ovdašnja hrana je veoma jednolična i sve se vrti oko mesa. Sašlik ili kebab, ovisno u kojoj si zemlji, iliti ražnjić u Hrvatskoj; pečena piletina; odrezak na ovaj ili onaj način... Ribu nisam tri tjedna našao na jelovniku, a isto tako ni povrće. Čak i za mene velikog mesoždera to je bilo malo too much. Tako da kada sam se vratio doma, prvih pet dana prebacio sam se na riblju spizu.
I za kraj, moram potvrditi vam ono što se vjerovatno već nazire iz svih mojih redova ovoga putopisa - u Afganistan definitivno ću se vratiti. Zemlja me zaista oduševila. Neće to biti dogodine. Vjerovatno ni za dvije godine jer ima još puno drugih destinacija koje bih htio posjetiti. Ali kad tad sigurno će ponovno doći na red. Nadam se da će tada situacija u zemlji biti bolja i da ću imati prilike posjetiti i jug Afganistana i Bamiyan i Band-e Amir.
A svima vama želim za kraj reći jedno: "Spakirajte kofere i put središnje Azije!". I don't worry. Vjerovatnost da ćete susresti talibane i druge islamiste jako je mala.

------------------------- CHICHA MICHA bla bla bla -------------------------

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica

mixed martial arts