VELIKI OCEAN PLAVOG NEBA

Bila je hladna nedjeljna kasnostudenska večer kada sam zalupio vrata svog stana, uletio u taxi i započeo putovanje koje će me u konačnici napokon odvesti do kraja Zemlje, najdalje što sam ikada bio na svojim putovanjima. Zagreb je nekoliko dana prije udarila hladna fronta koja nije sa sobom donijela samo temperature koje su bile tek nekoliko stupnjeva iznad nule, već i obilje kiše. Danima je padala kiša. Tako i te večeri dok je moj taxi gazio prema zagrebačkom autobusnom kolodvoru. Nema ničeg lošeg u tome da započneš svoje putovanje s kišom. Pitaš li poznate i nepoznate ljude koje im je najdraže godišnje doba, jedni će vam reći ljeto jer je lijepo toplo, sunce grije, plaža; drugi će krenuti u zimskom pravcu i hvaliti vrline zime, njenu hladnoću i snijeg. No, kiša? Ima li ikoga tko zaista voli kišu?! Da li je itko od vas ikada čuo da je netko otvoreno konstatirao "Volim kišu!"?
Kiša je zasigurno jedna od najneugodnijih vremenskih nepogoda. Zato i kažem da nije loše započeti putovanje s kišom. Jer na početku svakog putovanja čovjek je istovremeno i uzbuđen, zbog odlaska u nepoznato, zbog istraživanja tog nepoznatog, ali i pomalo deprimiran jer iza sebe ostavlja upravo ono poznato, toplinu svog doma i svaki početak putovanja predstavlja izlazak iz, onoga što bi se na engleskom nazvalo, "comfort zone" iliti zone ugode. I onda imaš tu neugodnu kišu na početku dugog puta koja ti zapravo ide na ruku. U tom trenutku ti više pomaže, nego li odmaže. Govori ti da doma baš i nije sve tako ugodno i da možda i nije bila loša odluka kada si odlučio otisnuti se iz domovine u bijeli svijet. Odjednom se ta kiša uspješno bori s depresijom odlaska i u toj borbi polagano izlazi kao pobjednik.
Još otkad sam, osam mjeseci prije odlaska na ovaj put, na internetu ugrabio jeftinu aviokartu, znao sam da će to biti jedan dugačak put do kraja Zemlje. Moja dosadašnja putovanja do primjerice Čilea ili Japana neusporediva su s ovim na koje sam krenuo u godini Gospodnjoj 2013. Do moje krajnje destinacije dijelilo me nekoliko prijevoznih sredstava i nekoliko dana putovanja. Kada sam napokon stigao na konačno odredište, izgubio sam pojam o vremenu, o vremenskim zonama, o danima, imao sam osjećaj kao da je putovanje trajalo puno duže od stvarnog. Autobusom za Beč, potom avionom za Barcelonu, gdje sam unajmio auto i na dva dana se otisnuo u katalonske Pirineje i Andoru gdje sam doživio i prvi ovosezonski snijeg, potom avionom za London, pa dalje za Singapur, još dalje za Sydney, pa Auckland da bih naposljetku sletio na Rarotongu. Zagreb sam napustio navečer 24. studenog, a na Rarotongu sletio tek 29. studenog, nakon dva dana letova bez kraja. Bilo je tu i sreće jer sam u avionima na dvije najduže dionice, London-Singapur i Singapur-Sydney, jedini imao sva tri sjedala u redu za sebe pa sam se mogao ispružiti gotovo kao u prvoj klasi. Zahvaljujući tome i nisam ni približno bio toliko umoran koliko sam očekivao.
"A gdje je Rarotonga?", mnogi su me pitali, a mnogi se vjerovatno i pitaju dok čitaju ove retke.
"Na Pacifiku!", znao sam odgovarati znajući da im tim odgovorom nisam ništa zapravo odgovorio.
Jer Pacifik je ogroman. Čini polovicu Zemljine vode i trećinu ukupne površine ove planete. Rarotonga bi mogla biti bilo gdje u ovom nepreglednom vodenom carstvu. Maori koji su prije tisuću godina došli na Novi Zeland s Tahitija preko Cookovih otoka zvali su Pacifik 'Moana-Nui-o-Kiva', ili 'Veliki Ocean Plavog Neba'.
Velik zaista jest. A otoci i narodi koji obitavaju te mnogobrojne otoke na Pacifiku, njihove kulture toliko međusobno slične, a istovremeno različite, mogli bismo nazvati osmim kontinentom. Dugo sam razbijao glavu gdje uopće smjestiti mnoštvo malih otoka Pacifika, pa čak i Novi Zeland... Službena geografija kaže da na Zemlji postoji sedam kontinenata, a opet te tihooceanske kulture ne pripadaju ni Australiji ni Aziji, a još manje Sjevernoj ili Južnoj Americi. Istina je da imaju dodirnih točaka s azijskim i australskim kulturama, ali opet toliko su različite da ih je nemoguće uklopiti u bilo koji od navedenih kontinenata. I tako sam došao do pojma 'osmi kontinent' jer uistinu predstavljaju svijet za sebe.
I onda, gdje je Rarotonga? Idemo ovako: pronađite na karti Novi Zeland (to su dva otoka istočno od velikog otoka Australije - to je onaj koji nalikuje na guzicu), potom krenite sjeveroistočno po Pacifiku prema Fidžiju, Tongi i Samoi, i nakon Samoe, usred Južnog Pacifika, rasprostrlo se petnaest Cookovih otoka. Do Cookovih otoka su Tahiti i Francuska Polinezija.
I jedan od tih petnaest otoka je Rarotonga. Ukupna površina tih petnaest otoka je 241 četvorni kilometar raspoređeno na dva milijuna četvornih kilometara oceana. Malo manje od 20,000 stanovnika živi što na sjevernim što na južnim Cookovim otocima. Zapravo njih 90% živi na južnim otocima, među kojima je sa 67 četvornih kilometara površine Rarotonga najveći. Čak 60% ukupnog stanovništva Cookovih otoka živi samo na tom jednom otoku. Na Rarotongi.
Pretpostavlja se da su Cookovi otoci naseljeni pred približno 1400 godina kada su Maori migrirali s otoka današnje Francuske Polinezije na zapad prema današnjim Cookovim otocima. Španjolci su bili prvi bijelci koji su kročili na otoke: don Alvaro de Mendana y Neyra i Pedro Fernandez de Quiros krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Svaki je "otkrio" samo po jedan od otoka. Bolji uspjeh nije polučio ni James Cook koji je 1773. i 1779. nabasao samo na otok Palmerston u južnoj skupini. Ni Cook nikada nije kročio na Rarotongu, a ovdašnje je otoke nazvao Herveyevim otocima. Tek je 1835. godine ruski istraživač i kartograf Adam Johann von Krusenstern u svom djelu "Atlas de l’Océan Pacifique" nazvao otoke Cookovim, u čast kapetana Cooka.
Phillip Goodenough, kapetan broda Cumberland, bio je prvi bijelac koji je stupio na tlo Rarotonge. Dogodilo se to 1814. godine kada je na otoku proveo tri mjeseca u potrazi za sandalovinom. Njega su pratili misionari koji su tijekom 1820-tih uspješno pokrstili lokalno stanovništvo što se na Cookovim otocima vidi i dan danas. Crkava im neobično mnogo za tako mali prostor, a nedjelja je dan za odlazak ma misu i dan kada je sve zatvoreno.
Godine 1888. lokalni je poglavica prihvatio britanski protektorat, a 1901. otoci su anektirani Novom Zelandu. Iako su 1965. godine otoci dobili nezavisnost, to nije automatski značilo i prekid svih odnosa s Novim Zelandom. I dan danas Cookovi su otoci u tzv. slobodnoj asocijaciji s Novim Zelandom, pa primjerice svi otočani imaju novozelandske putovnice, a time i pravo boravka i rada na Novom Zelandu.

PUTOVANJE KROZ VRIJEME (TIMETRAVEL)

Plavile su se novozelandske putovnice u rukama putnika na letu Virgin Australie 163 iz Aucklanda za Rarotongu, ali odmah je bilo očito da velika većina nisu bili klasični Novozelanđani. Polinezijske obline su svakog od njih odmah odavale. Negdje sam pročitao da se stanovnici Samoe ubrajaju među najveće ljude na planeti jer imaju genetsku predispoziciju za debljanje. A s obzirom da Samoa nije daleko od Cookovih otoka i stanovništvo Južnog Pacifika je genetski jako slično, očito je da nisu samo Samoićani ti koji imaju problema s težinom. Takva koncentracija debelih ljudi kakva je bila na letu 163 teško se pronalazi i u Sjedinjenim Američkim Državama, čiji se stanovnici, stereotipno ili ne, smatraju debelima. Znam da nisam politički korektan i da bih te ljude trebao nazvati pretilima, ali zašto nešto tako užasno stavljati u celofan?! Kada netko ima previše kila, ta osoba je jednostavno debela. I full stop.
No, ima nešto što tu polinezijsku debljinu razlikuje od primjerice američke ili europske debljine. Polinezijska debljina je uvijek popraćena nekim neobjašnjivo blagim crtama lica i naravi koje naposljetku čine jednu fenomenalnu transformaciju iz jadne i ogavne debljine, vidljive kod Amerikanaca i Europljana, u jednu simpatičnu debljinu Polinežana. Eh, uvijek prisutan osmijeh na licu i vesela narav zaista rade čuda! I još u avionu, dok je pokraj mene sjedio oveći par s Cookovih otoka koji me neprestano nuđao svime i svačima, a dok je ona istovremeno na velikom prijenosnom CD playeru (kakvi se više ne viđaju na Zapadu) slušala nekakvu muziku, jasno mi je bilo da će ovo biti jedno veoma ugodno i simpatično putovanje po Velikom Oceanu Plavog Neba.

Petnaestak minuta prije ponoći, 29. studenog, pilot je preko razglasa najavio skoro slijetanje na Rarotongu. Avion je bez prevelike muke ubrzo dodirnuo tlo, ali s obzirom na prelazak datumske granice, više nije bio 29. studeni, već 28. Ovo je trenutno jedino moguće putovanje kroz vrijeme u prošlost. Almost. I onda su se dvije kazaljke na satu koju minutu kasnije rasporedile jedna preko druge i sat je otkucao ponoć i početak novog dana. Dvadesetdeveti studeni je krenuo ispočetka.
Lagano sam poput povjetarca prošao pograničnu kontrolu. Jedini uvjet bilo je posjedovanje povratne aviokarte. A osim toga i važeće putovnice nitko za Cookove otoke ne potrebuje ništa drugo. Eh, kada bi svaka zemlja bila ovakva! Dok sam čekao na prtljagu na jednoj jedinoj pokretnoj traci, stariji (i začudo mršav) Maor na klavijaturi je polinezijskim melodijama zaželio dobrodošlicu posjetiocima. U njegovim melodijama osjetili su se zvukovi mora, mirisi neobičnog tropskog cvijeća i podsjetile su me odmah na scene iz hollywoodskih filmova snimanih negdje po Pacifiku, na lokalitetima o kojima mnogi ljudi mogu samo maštati. I ja sam tako dugo maštao. A onda sam se morao na tom malom rarotonškom aerodromu trgnuti i shvatiti da ne maštam. Ja sam zaista negdje usred Pacifika, na kraju Zemlje, tisućama kilometara i barem četiri sata leta udaljen od nekog velegrada i onoga što zapadnjački um poima kao civilizacija.

Kiša je sipila dok sam u tu kasnostudenu večer (ili jutro) uskočio u jedini taxi na 'Dolascima' malog i nezgrapnog rarotonškog aerodroma.
"Paradise Inn!", uzviknuo sam vozaču. I taxi je krenuo...

MALE PTICE TRKAČICE

Mala garsonijerica s prizemljem i otvorenim prvim katom, dolje kuhinja i kupaonica, gore veliki krevet, odmah mi se učinila kao savršeno mjesto da odmorim svoje kosti nakon pet letova i dva dana "spavanja" u neudobnim avionskom sjedalima. Zaspao sam oko dva iza ponoći. Nisam se ni raspakirao. Samo sam se umio, oprao zube, maknuo leće i legao. Naravno da nije trebalo puno da utonem u potpuni san.
Iznenadio sam se kada sam se probudio i pogledao na sat na noćnom ormariću. Pokazivao je šest. Isprva sam pomislio da je nešto trulo u državi Danskoj i da se sat pokvario, ali pogled na još dva potvrdio mi je da je onaj prvi ipak pokazivao pravo vrijeme. Šest ujutro. Četiri sata sna. Kasnije će se pokazati da će buđenje u šest postati moja svakodnevnica na Rarotongi. Tjedan dana moj je proces buđenja započinjao oko pet i trideset ujutro da bih već u šest, najkasnije šest i trideset bio na nogama. Dva su razloga tim ranim buđenjima. Prvi je svjetlost. Jaka svjetlost. Rano ujutro. U Europi, čak i usred ljeta, nismo naučeni na tako jako sunčevu svijetlost ni usred dana, a kamoli u pet, šest sati ujutro. Na Rarotongi se počinje daniti već u pet, a u šest je svjetlost toliko jaka da je za većinu zapadnjaka nemoguće nastaviti spavati. Nije ni čudo da se u šest ujutro mogu vidjeti stranci kako izbezumljeno hodaju po praznim ulicama i plažama Rarotonge, dok lokalci svi odreda još spavaju, a prve trgovine, pekare, kafići i restorani tek se otvaraju između osam i devet. Na prozorima ovdašnjih kuća nema roleta koje bi mogle biti savršen način borbe protiv te jake jutarnje svjetlosti. Sasvim je očito da je pojam rolete stran ovdašnjim ljudima. Ali zato su na svakom prozoru zavjese, uglavnom bijele ili bijele s nekim šarenim, po mogućnosti cvjetnim, dizajnom, koje su uzaludan pokušaj borbe s tom opakom svjetlošću. Kao da ratnik lukom i strijelom ide na mitraljez. Naposljetku ispada da im je jedina funkcija da ljudi izvana ne gledaju ljude unutra. Jer svjetlost i dalje uspješno probija tanke bijele niti tih zavjesa.
Drugi razlog mojih ranih buđenja na Rarotongi su pijetlovi. S prvim zrakama novog dana sa svih strana počinju kukurikati pijetlovi. Isprva je to uvijek jedan. Onako pomalo prigušeno, bojažljivo. No, vrlo ubrzo tom jednom se priključuje drugi, pa treći i četvrti i na kraju shvatiš da si u potpunom pijetlovskom okruženju. Oko tebe posvuda vlada pijetlovska kakofonija. Čovjek bi pomislio da se možeš samo okrenuti i nastaviti spavati, ali istovremeno glasanje toliko pijetlova je toliko iritirajuće da te tjera na dizanje.
I malo kasnije, za moje prve šetnje Avaruom, glavim gradom Cookovih otoka, nisam se mogao riješiti pijetlova i kokoši. Njih je bilo posvuda i mnogostruko su nadmašivali broj otočana. Pijetlovi i kokoši slobodno su šetali glavnom avaruanskom ulicom, lukom, plažama, stepenicama ispred Ministarstva pravosuđa kao i sjedišta lokalne policije. I očito je da sve te kokoši i pijetlovi nisu imale vlasnika jer tko bi među takvom mnoštvom tih živina znao koja je čija. Slobodno se razmnožavaju po ulicama, plažama i šumama i, naravno, iako su ih brodom u početku doveli prvi bijeli doseljenici na ove otoke, danas su pijetlovi i kokoše divlje životinje. U trgovinama Rarotonge se primjerice sva kokošja jaja uvoze iz Novog Zelanda jer izgleda da ih ovdašnje koke liježu posvuda i ljudima je teško otkriti ta skrivena mjesta prije nego li od jaja postane pilić. A opet, s druge strane, čuo sam da se svatko može poslužiti lokalnim kokošama i pijetlovima. "Samo" ih treba uhvatiti, a i biti spreman na poprilično žilavo meso jer su ovdašnje koke prave male ptice trkačice i za svog života prijeđu kilometre i kilometre po otoku. Koji dan kasnije čuo sam priču od dvoje Nijemaca da su u supermarketu u Avarui nabasali na lokalnu ženu koja je u platnenoj vrećici nosila svježeuhvaćenu kokoš. Kokoš je kokodakala i zapomagala dok je žena nonšalantno po supermarketu kupovala priloge koje će poslužiti uz tu kokoš nakon što joj doma skrati muke, na pari očerupa i potom skuha.

Avarua je grad od jedne i pol ulice i ne puno više od toga. Čak je i Mbabane u Svazilandu imao više od jedne i pol ulice. Glavna je ulica zapravo glavna cesta koja kružno, poput prstena, obavija cijeli otok. S te glavne ulice nekoliko više staza nego ulica vodi do jedne sporedne ulice koja je paralelna s ovom glavnom. Dok su se uz sporednu smjestile tek stambene kućice, uz glavnu je sve ono najvažnije u Avarui. Tu su trgovine, uglavnom četiri tipa: hrane, potom odjeće, zatim suvenira, i naposljetku crnih bisera po kojima su Cookovi otoci veoma poznati. Na sjevernim Cookovim otocima nalaze se čitave farme školjaka koje stvaraju crne bisere. Ovisno o kvaliteti, cijene se kreću od nekoliko desetaka dolara do nekoliko stotina dolara po komadu. I naravno, treba biti oprezan jer je mnogo uvoznih lažnih kineskih bisera. Na glavnoj ulici Avarue su i mnogobrojni kafići i restorani, sve usmjereno prema turistima, uglavnom novozelandskim i australskim, jer Rarotonga i Cookovi otoci žive od turizma.
U Avarui su i neka od ministarstava, policija i druge službene zgrade, ali većina su uglavnom prizemnice, tek pokoja ima prvi kat, a čak i više građevine poput Ministarstva pravosuđa bez puno napora nadvisuju palme koje ih okružuju. S tim niskim zgradama, jednom i pol ulicom i kokošama i pijetlovima koje trčkaraju uokolo, Avarua ne izgleda kao glavni grad. Čak je i Mbabane više nalikovao nekakvom glavnom gradu.

Dok sam tako hodao rano ujutro Avaruom u potrazi za nekakvim doručkom, otvorilo se iznenada nebo i krenula je takva kiša da su i lokalci morali parkirati svoje skutere, kojih je na tisuće na otoku i nadmašuju broj automobila, i skloniti se pod neku strehu. Kraj studenog i početak prosinca prijelazno je razdoblje na Cookovim otocima: završava suho i vruće, a započinje vlažno i vruće razdoblje. Taj prijelaz ujedno i označava kraj turističke sezone koja na Cookovim otocima traje od svibnja do listopada ili studenog. No, i bez obzira na povremena kišna razdoblja, još uvijek ima dovoljno sunca te su i zrak i more topli. A i to su tipične tropske kiše: padaju možda pola sata, a onda nakon toga izađe sunce bez ijednog oblaka na nebu i toliko je vruće da čovjek mora potražiti spas bilo u vodi bilo u hladu neke palme. I onda se iznenada mogu opet pojaviti sivi oblaci i kišne kapi ponovno mogu krenuti iz tih oblaka, da bi dvadesetak minuta ili pola sata kasnije opet nebo bilo plavo i Pacifik bi zaista opravdao svoje ime - Veliki Ocean Plavog Neba. Vrijeme je vrlo ćudljivo na Rarotongi.
Kiša je moje prvo jutro u Avarui padala svega desetak minuta pa sam ubrzo izašao iz svog zaklona i nastavio potragu za hranom. Uz glavnu otočnu luku Avatiu, na rubu Avarue, pronašao sam štand gdje sam za desetak novozelandskih dolara (na Cookovim se otocima plaća novozelandskim dolarima) dobio 'fish & chips'. Nije nešto što bih doma jeo za doručak u devet ujutro, ali čovjek se mora prilagoditi situacijama, a trenutna situacija kaže da lokalno stanovništvo ne poznaje pojam laganog doručka, pa su čak i meso s roštilja, čili i curry česti na tanjurima lokalnih žitelja u osam ili devet ujutro.

Imao sam sreće da sam došao na Rarotongu na posljednji dan Vaka Eiva festivala. Taj se veslački festival svake godine održava krajem studenog i traje tjedan dana u spomen na tzv. veliku maorsku migraciju s Rarotonge na Novi Zeland. Sastoji se od natjecanja u veslanju, mnogo plesa, pjesme i hrane, tržnica na otvorenom... Za trajanja Vaka Eiva festivala najbolje dolazi do izražaja opušteni mentalitet Polinezije: ljubav za plesom, pjesmom, dobrom hranom, uživanjem u životu... Ali istovremeno, iako je život ovdje usporen, ljudi su veoma radišni. Nije za usporedbu s opuštenim mentalitetom Španjolaca, Talijana, Grka ili južnih Hrvata... Ugodno je biti među Rarotonžanima. Jako su dragi ljudi, uvijek nasmiješeni i voljni pomoći. Istina je da su veoma veliki i uvijek sam se nanovo začudio kada sam vidio kako se 'polinežanska mama' vozila na malenom skuteru, a skuter uvijek uspijevao ostati u jednom komadu. Ali sve je to simpatično...
Muškarci su nešto manjih dimenzija od žena, ali i među njima ima klasnih primjeraka. Ono što kod njih upada u oči su tetovaže. Za svog boravka na otoku nisam vidio niti jednog muškarca bez tetovaže, ni kod mladih ni kod starijih. Prava (ne)mala umjetnička djela nalazila su se na muškim tijelima lokalnih Maora i na prvu je jasnu da je to dio njihove kulture. Pokušao sam pronaći neki tattoo-shop autentične maorske tetovaže, ali bezuspješno. Za lutanja Avaruom nisam naletio niti na jednu. Ne bih se iznenadio da je riječ o kućnoj radinosti.
S obzirom na posljednji dan Vaka Eiva festivala, u gradskom su parku kroz cijeli dan organizirali tržnicu na otvorenom. Bilo je tu štandova sa suvenirima, onima s odjećom, ali i mnogo štandova s hranom i pićem. Uzeo sam jedan 'nu', mladi kokos, tradicionalno piće na Cookovim otocima, i s nuom u ruci odgledao ples mladih Polinežanki dok su zanosno plesale u svojim šarolikim oskudnim haljinicama od plastičnih vrpci (nekada korištene vrpce od palmina lišća izgleda da su izgubile u borbi s jeftinijom plastikom) u zvuku uhu veoma ugodne polinezijske glazbe. Ne volim kokosovu vodu. Nikada ju nisam volio. Ne znam zašto, ali svaki put se nekako nanovo nadam da će voda sljedećeg kokosa biti drugačijeg okusa i po mom guštu. Naravno da je to uvijek isti okus i ja na kraju bacim u smeće skoro cijeli kokos.

Vratio sam se u hotel, presvukao u kupaći i bacio na plažu. Dokle oko seže prostranstvo bijelog pijeska. Pod nogama sam osjetio sada grublji pijesak gdje priroda još nije posve samljela koralje i gdje su se mogli vidjeti bijeli komadići mrtvih koralja, sada tako fin bijeli pijesak kao da su koralji prošli kroz najfiniji kotač za mljevenje. Toplina i mekoća tog bijelog pijeska pod nogama jedan su od najugodnijih osjećaja koje postoje.
Sunce je već bilo visoko na nebu i pržilo je svom žestinom. Koliko je god bio ugodan osjećaj pijeska pod nogama, toliko je neugodan bio osjećaj sunca na koži, osjećaj kao da ti koža gori. Nisam se mogao sjetiti da li sam se ikada na putovanjima susreo s takvom jačinom sunca, pa čak ni na jezeru Titicaca u visokim Andama. A i svijetlost je usred dana bila mnogostruko jača nego u jutarnjim satima da ni polarizirane sunčane naočale nisu puno pomagale. Znao sam da sam na jugu zemljine kugle gdje je ozonski omotač puno tanji od onoga nad Europom što je jedino objašnjenje za silinu tog sunca s južnih mora.
More je bilo vrlo ugodno za kupanje. Iako puno toplije od našeg Jadranskog, ni pretoplo ni hladno; onako baš taman da se provede koji sat brćkajući se u plićaku. Jer dubine na toj plaži na sjevernoj obali Rarotonge nije bilo. U sljedećim danima ću shvatiti da dubine uopće nema na Rarotongi. Možda najdublje do pojasa. Na tristotinjak metara od rarotonške obale je koraljni greben koji u potpunosti okružuje otok i tek se na nekoliko mjesta na cijelom grebenu nalaze uski prolazi gdje brodice mogu proći iz vanjskog u unutarnje more tj. s velikog oceana u lagunu Rarotonge. Valovi su se neumorno razbijali na grebenu, bilo za plime, bilo za oseke, danju ili noću. Pjenilo se sve u šesnaest kad god sam pogledao prema pučini. A unutar grebena, u laguni, savršeno mirno, a s obzirom na kristalno more i bijeli pijesak na dnu, uvijek sam imao osjećaj kao da sam u nekoj rajskoj kadi. Kada si pak gledao lagunu s plaže, voda je bila tirkizno plava.
Nije trebalo puno da izgorim na tom jakom suncu i čak ni brćkanje u vodi nije moglo spriječiti jako južnjačko sunce da prodre do moje kože. Vratio sam se u sobu s namjerom da malo odspavam prije velike fešte u večernjim satima koja je označavala kraj Vaka Eiva festivala. Trebalo je između ostalog svirati nekoliko bendova iz Novog Zelanda. A nakon dva dana putovanja i potom samo četiri sata spavanja, poslijepodnevni odmor mi je bio prijekopotreban.

MARY LAYMAN

Vani je bilo malo svijetla kada sam se trgnuo iz poslijepodnevnog počinka. Sunce mora da je zašlo i ovo su vjerovatno zadnji trzaji danjeg svijetla, pomislio sam. Pogledao sam na sat. Sat je pokazivao pet. Nešto mi nije štimalo u cijeloj toj priči. Ako sam oko četiri popodne otišao u krevet, kada je sunce bilo visoko na nebu, teško bi oko pet popodne već bilo otišlo na počinak. Pogledao sam na mobitel. To je razriješilo sve moje nedoumice. Nije bilo sedamnaest. Bilo je pet sati ujutro. Prespavao sam polovicu jednog dana i noć i završnu feštu Vaka Eiva festivala. Oni novozelandski bendovi su odavna bili odsvirali svoje. Pomalo ljut na sebe jer sam doputovao na kraj Zemlje da bi se upoznao s novim kulturama, a onda proveo trinaest sati u krevetu, odlučio sam se dići. Spakirao sam se jer sam kasnije morao promijeniti smještaj i pokušao otići do plaže. Lokot je bio na vratima koja su vodila do plaže. Krenuo sam prema verandi gdje sam naišao na još jednog ranojutarnjeg frika kako čita novine. Ljubazno smo se pozdravili, ali niti jedan od nas dvojice nije imao volje tako rano ujutro za neko detaljnije upoznavanje. Lagani je povjetarac dolazio s mora koje je bilo još uvijek dosta visoko i voda je prekrivala mnoge stijene kojima je sjeverna obala obilovala. Jedino je nastavio viriti kotao parnjače SS Maitai koja se 1916. godine nasukala na grebenu.
Bilo je šest kada sam izašao van na glavnu ulicu. Bila je subota. A subotama se u Avarui održava tjedna Punanga Nui tržnica. Prvi se štandovi otvaraju u šest, a cijela vreva završava do podneva. Odlučio sam na tržnici potražiti nešto za doručak, ali pretpostavljajući da bi u šest tržnica mogla biti tek u svojim počecima, odlučio sam izgubiti vrijeme u šetnji Avaruom. Naletio sam na crkvu. Nakon što su u dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća misionari došli na ove otoke, vrlo su lako pokrstili lokalno stanovništvo. Stanovnici Cookovih otoka danas su vrlo religiozna skupina ljudi i po cijelom sam otoku sljedećih dana nabasavao na razne crkve: katoličke, adventističke, pentakostalne... Za većinu sam čuo, ali nikada nisam naučio što je to što ih razlikuje jednu od druge.
Crkva u koju sam ušao u Avarui je bila jedna od najstarijih na otoku i datirala je u sredinu 19. stoljeća. Čistobijelih zidova izvana i iznutra, bez kipova ili slika, zvali su je jednostavno Kršćanskom crkvom. Kao i svaka crkva u toplim klimama, i ova je imala ventilatore obješene posvuda po zidovima. Ima nešto neobično u crkvama na kraju svijeta. Svaki put kada uđem u neku takvu crkvu, osjećam se nekako čudno. Kao da ta crkva ne pripada tom podneblju. A onda opet s druge strane, možda pripada i više nego u Europi ili Amerikama. Uz crkvu je bilo groblje i tu mi je za oko zapela jedna stara nadgrobna ploča. Bila je mnogo veća od ostalih pa je zato lako zaokupila moju pozornost. Na njoj je pisalo:
"Mary Layman
ljubljena žena
velečasnog Williama Wyatt Gilla
rođena u Londonu 19. svibnja 1830
preminula u Avarui, Rarotonga
12. srpnja 1883."
I nekoliko redaka istog zapisano je bilo na maorskom. Odmah mi se pred očima stvorila slika Mary koja iz industrijski razvijene Engleske parobrodom tjednima, a sasvim vjerovatno i mjesecima, putuje raznim morima na drugi kraj svijeta, u vrijeme onih klasičnih putovanja, a ne kao danas kada se zatvorimo u metalnu pticu i iz tog staklenog zvona promatramo svijet ispod prelijećući na tisuće i tisuće kilometara u tek nekoliko sati. I vidim onda Mary kako napokon pristaje na otoku na južnim morima, u klimi koja je potpuno različita od one koju je ostavila iza sebe u Engleskoj, pristaje među domorocima koji su tek nedavno pokršteni i tek nedavno preuzeli neke od zapadnjačkih manira ponašanja. I sigurno zna da je to bio put bez povratka i da nikada neće vidjeti svoj rodni London. I nije...

Punanga Nui nije velika tržnica jer ovo nije ni veliki otok. Onako odoka izbrojao sam tridesetak štandova. Na jednom dijelu smjestili su se oni sa svježim voćem i povrćem, uglavnom bananama, kokosima, ananasima, papajama i mangoima. Drugi su dio činili štandovi s kuhanom hranom koja je bila puno prikladnija za ručak negoli za doručak. Štandovi trećeg dijela nudili su odjeću, uglavnom paree te majice kratkih rukava s lokalnim natpisima i motivima. S obzirom da na Cookovim otocima nema industrije, sigurno su uvezene iz Kine, Indonezije, Indije, Bangladeša...
Meso s roštilja nikako ne vidim kao nešto za doručak. Zapravo kod kuće nerjetko i preskačem doručak. Ali na Rarotongi ne samo da ga nisam preskakao, već su mi more i sunce toliko otvarali apetit da sam mogao i rano ujutro u sebe utrpati miješano grilano meso s kuhanom rižom, salatom i nekakvim chop soyom s nečim što je nalikovalo na debele staklene rezance, a za što sam kasnije saznao da su iznutrice morskog krastavca, pomalo bezukusne delicije ovih otoka.

NEDJELJA JE ZAISTA DAN ZA ODMOR

Kako Avarua ima jednu i pol ulicu, tako i čitava Rarotonga ima jednu i pol cestu. Glavna Ara Tapu kružno prati obalu otoka u dužini 32 kilometara, dok se unutarnja Ara Metua pojavljuje u dijelovima. Ovu drugu, izgrađenu u 11. stoljeću, mnogi smatraju i najstarijom cestom na Pacifiku.
Naselja na Rarotongi su dobro povezana javnim prijevozom. Kroz cijeli dan te dio večeri dva stara klimava busa kružno po Ara Tapu prometuju oko otoka: s autobusnom terminala u Avarui jedan kreće u smjeru kazaljke na sat, dok se drugi istovremeno kreće u obrnutom smjeru. I tako od sedam ujutro do jedanaest navečer. Stari su to autobusi japanske proizvodnje. A iako im nikako nisam mogao odgonetnuti marku, svaki put kada bi se vozio u njima, oči su mi bježale na napomene na japanskom pismu kojima su bile oblijepljeni prozori i limeni dijelovi autobusa. Ne treba puno mozgati da bi se zaključilo kako su ti stari autobusi prije puno desetljeća prometovali na drugoj strani Pacifika, negdje po Japanu, a onda kada su se Japancima učinili starima, odlučili su ih se riješiti tako da su ih kao "poklon" poslali preko mora na Rarotongu. I tako po Rarotongi ti stari japanski autobusi s japanskim natpisima i uskim, niskim sjedalima i dalje prometuju.
Za pet dolara, koliko stoji karta u jednom smjeru, uzeo sam jedno popodne bus prema Arorangiju, naselju na zapadnoj obali otoka. Iz Avarue se do Arorangija obično najbrže stiže ako se ukrca u bus koji po otoku ide suprotno od kazaljke na satu. Ali ja sam imao vremena, a i razlike u cijeni nema, pa sam se ukrcao u bus koji je prometovao u smjeru kazaljke na satu. Mogao bi to biti dobar način za upoznavanje s otokom, pomislio sam.
Putnika je bilo malo. Uglavnom turisti i nešto malo lokalnih ljudi, primjećuje se da je niska sezona. Razlika između prvih i drugih je odmah primjetna: prvi su blijedi kao duhovi, ili ako su već neko vrijeme na otoku crveni kao kineska zastava; drugi tamnoputiji, a opet ne toliko tamnoputi da bi čovjek pomislio da su crnci.
Dok je sunce pržilo, a vjetar kroz otvorene prozore autobusa davao dašak svježine, kroz te prozore promatrao sam Rarotongu. Autobus je prolazio kroz naselja montažnih prizemnica koje su sve odreda djelovale veoma krhko i kao da će ih samo malo jači vjetar lako otpuhati. Uvijek me fasciniralo kako ljudi grade i usuđuju se živjeti u takvim kućama u dijelovima svijeta kojima obično haraju elementarne nepogode, poput tornada u dijelovima SADa, ili ovdje na Rarotongi gdje se svakih par stotina metara nalazi tabla 'Tsunami Evacuation Route' sa smjerom evakuacije u slučaju tsunamija. Ni mnogobrojne crkve, koje sam već spominjao, nisu ništa bolje građene. Ipak, Rarotonga ima asa u rukavu, a to je njena planinska unutrašnjost gdje se u slučaju tsunamija stanovništvo može skloniti. Tek par stotina metara od obale i Ara Tapu počinju gustoobrasle zelene planine, prašume i potoci koji ih ispresijecaju. Osim paukova i raznih insekata, ptica i divljih kokoši nitko tu ne živi. Svih onih dvanaest, trinaest tisuća stanovnika Rarotonge živi u naseljima uz obalu.
A s njima ondje "žive" i njihovi mrtvi. Teško je ne primijetiti količinu grobova posve po otoku uz Ara Tapu. Najveća im je koncentracija naravno bila uz crkve, ali začuđujuće velik broj njih nalazio se u dvorištima kuća. Pred trijemovima onih krhkih prizemnica smjestile su se velike kockaste grobnice, uvijek bogato ukrašene cvijećem. Cijeli prizor djelovao je dosta morbidno. Svakodnevni život tek desetak metara od grobova.
"Ali lokalno stanovništvo voli živjeti uz svoje preminule. Voli osjetiti njihovu prisutnost.", rekli su mi kasnije.

Preselio sam se na jednu noć u luksuzan smještaj u Arorangiju. Dobio sam sada bungalov s trijemom i otvorenim pogledom na ocean, ležaljkama za sunčanje, velikim krevetom s baldahinom i ogromnom vanjskom i unutarnjom kupaonicom. Ovaj luksuz je naravno imao svoju cijenu, no iako je redovna cijena ovog bungalova bila gotovo tristo novozelandskih dolara, dobio sam ga po promotivnoj cijeni za upola manje. I to je svejedno puno pa sam se odlučio počastiti samo za jednu noć.
Plaža je u Arorangiju bila tipično pješčana (zapravo je cijela obala Rarotonge jedna neprekinuta pješčana plaža), ali je zato more bilo vrlo stjenovito i u poslijepodnevnim satima dok je vladala oseka, stijene su posvuda virile iz mora. Nisku razinu mora iskorištavali su lokalni ljudi koji su se mogli vidjeti kako hodaju po tim stijenama, neki čak i opasno blizu grebena, u potrazi za morskim krastavcima.
Bila je nedjelja kada sam napustio luksuz bungalova u Arorangiju i krenuo dalje prema Muriju, mom posljednjem odredištu na otoku. Arorangi je bio prazan, sve trgovine zatvorene kao da se dogodio nekakav nagli egzodus. Jedino su oba vrata župne crkve bila širom otvorena. 'Nedjeljom misa u šest i deset ujutro te pet popodne', pisalo je na tabli na ulazu. Ušao sam da bih pronašao i crkvu posve napuštenu. Jedino je oltar bio bogato ukrašen bijelim cvijećem čija je svježina mirisa, koji je ispunjavao cijelu crkvu, govorio da nije prošlo puno otkad je to cvijeće postavljeno ondje gdje je trenutno bilo. I nekoliko plastičnih vrećica na klupama, vjerovatno ostavljene od neke vjerne 'polinezijske velike mame' nakon mise u šest, odavale su da su ljudi tamo bili ne tako davno.
Uhvatio sam bus kojeg je vozio raspjevani vozač, osvježenje u toj deprimirajućoj pustoši nedjeljne Rarotonge. Dok je autobus prolazio kroz naselja zvučnih imena poput Nikao, Avarua, Tupapa, Matavera, Ngatangiia, pustoš je i dalje vladala. Čak su se i divlje kokoši u Avarui sklonile negdje s gradske ulice.
"Ljudi su na plažama! Nedjelja je!", objasnili su mi.
I zaista, na plaži u Muriju pronašao sam nemali broj lokalnih žitelja. Ova plaža na jugoistoku otoka ubraja se među najljepše na otoku. I čim sam se smjestio u jeftini Vara's Beach Guesthouse svojim sam se očima uvjerio da je to zaista tako. Prekrasna pješčana plaža, kristalno more, a u moru pred Murijem četiri manja otoka tzv. motua, kako se nazivaju otoci unutar koraljnog grebena tj. u laguni - Taakoka, Koromiri, Onaroa i Motutapu.
Tu sam ostao četiri dana izležavajući se na suncu, šetajući po toplom pijesku plaže, povremeno za oseke prelazeći preko vode na jedan od motua, družeći će sa Stefanom i Ifi, mladim njemačkim parom iz guesthousea i gotovo svaki dan obavezno posjećujući lokalnu tržnicu u parku gdje sam obilno i jeftino doručkovao i večerao. I tu mi je samo bilo potvrđeno ono što sam zaključio prvog dana: na stolu Rarotonžana je puno janjetine i nešto manje ribe, ali oboje obavezno uz neki od curry umaka. No, curry umaci, su za razliku od onih u Indiji, zaista blagog okusa.
I dalje sam se nastavio buditi rano. Svaki sam dan do šest već obično bio na nogama, što se na kraju nije pokazala kao loša stvar jer sam se fizički i psihički osjećao nekako bolje i, bez obzira na moju uobičajenu ljubav za dugim spavanjem, imao sam osjećaj da ne gubim bespotrebno cijelo jutro. Probuđen pijetlovima, kojih kao da u Muriju ima više nego na ostatku otoka, te žarkim danjim svijetlom, znao sam u šest sjesti na verandu i gledati u smjeru mora dok mi je uvijek jak jutarnji vjetar dolazeći iz smjera mora, iz smjera Tahitija, znao šibati lice. Čitao bih. Brzo sam završio knjigu "Mate svjetski" našeg Mate Šimunovića, koji je neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata devetnaest godina putovao po svijetu. Iako je knjiga u dijelovima štura, a Mate je sklon pretjerivanjima (ali nismo li svi putopisci uvijek malo skloni pretjerivanjima?), bilo je to ugodno štivo, pogotovo jer je Mate opisivao mnoge dijelove svijeta u kojima sam ja osobno bio, ali šezdeset, sedamdeset godina nakon njega, pa sam kroz knjigu mogao usporediti primjerice Peking nekada i danas. Nakon Šimunovića, vratio sam se na svoju klasičnu lektiru na dugim putovanjima. U ruke sam napokon uzeo knjigu koju sam kupio još prije godinu dana, a vjerovatno nesvjesno se pripremajući za ovo moje putovanje po Pacifiku: "Happy Isles of Oceania" Paula Therouxa, gdje Paul u svom kajaku na napuhavanje putuje od otoka do otoka po Pacifiku i upoznaje kulture osmog kontinenta.

"Jesu li te ugrizle?", upitala me srednjovječna Novozelanđanka tipično razvlaćeći sve riječi u rečenici. 'Heeev juuu got biiitn?'
U tom trenutku oboje smo prelazili plitko more između plaže u Muriju i jednog od ona četiri motua u Muri laguni. Ja polako koračajući prema otoku, a ona u suprotnom smjeru.
"Ha?", pogledao sam ju pomalo izbezumljeno. Znam da oko Rarotonge nema ni morskih pasa ni meduza ni drugih sličnih živina. Uvijek se dobro informiram prije nego li sa svoje dvije noge kročim u bilo kakve dublje vode.
"Ju nooouv... One šarene ribe. Tigerfish or triggerfish.", zvale se one riba-tigar ili riba-okidač sasvim je nevažno. Oboje zvuči strašno. I dodala je: "Mene su izgrizle do krvi!".
Dobro. To nije bila informacija koju sam htio dobiti u tom trenutku kada sam se skoro dočepao motua, a kada je preda mnom još uvijek bilo cijelo to more pri povratku. To nije bila informacija koja se s nekim dijeli dok stojiš u tom moru s vodom gotovo do pojasa, a oko tebe plivaju te šarene ribe, koje si do pred koji trenutak smatrao prekrasnim, malenim, šarenim, tropskim bićima.
"Jedna ti je upravo oko nogu!", uzviknuo sam Novozelanđanki pomalo iziritiran i nastavio prema motuu.
Mislim da je suvišno spominjati da sam na povratku mlatarao rukama i nogama sve u šesnaest, radeći što više buke i muteći more, čim bih ugledao tu ribu. Ljudima s obale sigurno sam izgledao komično. Eto tako je jedna informacija pretvorila moje ležerno šetanje po plićaku rarotonške lagune u borbu za goli život. Ok, malo pretjerujem. Ali nakon te informacije više ništa nije bilo isto. Naravno da me riba-tigar ili riba-okidač nikada nije niti ugrizla, a kamoli da je potekla krv, ali sve je sada bilo drugačije...
Kasnije sam od Nijemaca saznao da je u ovim morima, oko koraljnih grebena, puno opasnija riba koja izgleda kao kamen, ali čim nagaziš na nju, odmah shvatiš da je zapravo riječ o živom biću koje je ujedno i veoma otrovno jer u tom trenutku izbacuje otrovne bodlje koje ti se, ako si bos, bez problema zariju u kožu. Od uboda te ribe lako se može i umrijeti.
Sljedećih dana u vodu sam počeo ulaziti u japankama, ali i dalje oprezno gledajući na svaki kamen ili šarenu ribu koja bi mi se približavala.

...ZNOJ, SUZE I BEZ KRVI

Kiša je nastavila povremeno padati. Noći su uglavnom bile kišne na Rarotongi kada bi me velike kapi udarajući snažno na limeni krov mog guesthousea znale trgnuti iz sna. Noću je znalo pasti toliko kiše da sam imao dojam kao da će odnekud s planina stići bujica vode i odnijeti sve ove krhke kućice uz obalu, uključujući i moju. No, čim bih se zaista probudio oko šest ili sedam ujutro, vani me uvijek čekalo sunce, a kiše danju bile su rijetka pojava.
Tog dana noćne kiše nije bilo, no nije bilo ni sunca. Nebo su prekrivali oblaci, ali ne oni prijeteći sivi. Ovi su bili bijeli i bio sam uvjeren da kiše tog dana neće biti. Oblaci su sakrili sunce pa je i temperatura bila vrlo ugodna, negdje koji Celzijac iznad dvadeset. Učinilo mi se kao odličan dan za na trenutak udaljiti se od plaže i krenuti u one planine koje zapravo čine veći dio otoka. Poput većine otoka nastalih vulkanskim ili tektonskim djelovanjem, Rarotonga ima u svom središnjem dijelu planine bogate vegetacijom, a oko njih uski nizinski obalni pojas u kojem i svi stanovnici žive. Nisu to visoke planine. Najviša ide tek do 650 metara visine. Ali s obzirom na toliko plavog oceana oko njih, zelena boja planina kontrastira svoj toj vodi i zapravo vara oko promatrača čineći te planine impresivnijima i višima nego što zaista jesu.
U šest ujutro bio sam na autobusnoj stanici, samo da bih ubrzo saznao da ne postoji bus u šest, već da prvi oko otoka počinje kružiti u sedam. Izgubio sam taj sat na internetu, a onda napokon uhvatio bus u sedam koji me odveo natrag u Avaruu. Naravno, bio sam jedini putnik u njemu. Kako na Rarotongi ništa ne počinje raditi prije deset, sedam ujutro je vrijeme kada većina otočana još debelo spava.
Nije pametno krenuti na treking praznog želuca pa sam u Avarui u čuvenom Waffle Shacku u sebe ubacio ogroman vafl sa sladoledom i svježim voćem. Boljeg nisam jeo ni u Belgiji. I o da sam krenuo. Baš je tada kišica lagano počela sipiti, ali ništa što bi mi moglo stvoriti probleme. Deset minuta kasnije je prestala. Početak tzv. cross-island treka bio je vrlo blizu glavne luke u Avarui odakle je asfaltirana cesta vodila kroz dolinu Avatiu prema planinama. Taj asfaltirani dio je bio ravan pa sam se odmah ponadao da bi ovo planinarenje moglo biti puno lakše nego sam mislio. Cesta je prolazila kroz polja raznih povrtnih kultura u kojima se voda iz obližnjeg potoka obilno koristila za navodnjavanje. Osim povrća, s obje strane ceste, puno je i drveća papaja. To drveće ima visoko, ali usko deblo, a na vrhu su mesnati listovi nalik na smokvine samo daleko veći, poput divovske smokve. Ispod listova, slično kao kod kokosa, nalaze se plodovi papaje. Ovi plodovi su bili zeleni. Zreli su odavno završili na nekoj od otočnih tržnica gdje se prodaju za po dolar ili dva, dok je u supermarketima cijena jedne papaje i dvostruko veća.
Bilo je uz cestu i mnogo domaćih životinja: uz uobičajene kokoši, tu su bile i koze, krave i svinje. Prvi put sam ih vidio na otoku. Nisu to bila nekakva velika krda, već usamljeni primjerci. Nisam vidio niti jednu gusku, patku, puricu, ovcu, ali ni zeca, lisicu, vepra ili neki drugu šumsku četveronožnu životinju. Kako sam dublje ulazio u dolinu Avatiu, to su drveća oko mene postajala sve gušća i sve su više zaklanjala svjetlost. Počelo se pojavljivati sve više komaraca, mušica i malenih paukova. Velike paukove nisam vidio, kao ni zmije ili velike guštere. Najveći gušteri bili su sedam do osam centimetara dugi, a mnogi su imali zanimljive boje. Posebno me se dojmila jedna vrsta koja je po leđima duž tijela ima bakrenonarančastu liniju, a rep je imao različite nijanse plave i ljubičaste boje i svjetlucao je na svijetlu. Naravno, cvrkut ptica pratio je moje planinarenje. Uglavnom su to bile crne ptice, izrazito žutih nogu i kljuna te područja oko očiju, s po jednom bijelom točkom na svakom od krila, kojih je na Rarotongi posvuda bilo toliko poput vrabaca kod nas doma. No, u planinama Rarotonge bilo je i mnogo ptica koje su bile skroz bijele poput golubica. A jedna, također bijela, koja mi je u jednom trenutku preletila preko glave, imala je toliko dugačak i uski bijeli let da je izgledala poput stvorenja iz Avatara.
Pola sata nakon što sam se iz luke u Avarui uputio cestom prema unutrašnjosti, asfalt je polako počeo nestajati. Prvo su to bile rupe iz kojih je počela izbijati trava, pa onda malo veće rupe koje ni trava nije mogla pokriti, da bi na kraju ostao samo makadam. Ubrzo je nestao i on, a ja sam se našao na puteljku usred prašume. To je svjetlosti bilo već puno manje. Neka od drveća imala su toliko debela debla da mora da su bili nekoliko stotina godina stari. Trebalo bi barem troje ili četvero ljudi da ih obgrli. Posvuda je bilo njihovo korijenje, isprepleteno poput čipke, a koje mi je zapravo olakšavalo uspon koristeći ga potporanj. I debla i grane bili su redovito obrasli raznim lišajevima i mahovinom, a nerjetko su se neke veće parazitne biljke smjestile u njihovim krošnjama. Puno je bilo i raznih vrsta paprati. Oko mene prevladavala je zdrava zelena boja.
I vrijeme je sada unutar prašume bilo drugačije. Iako su krošnje drveća priječile put svjetlosti, primijetio sam da je sunce uspijelo razgrnuti oblake, a čak su povremeno i neke zrake sunca uspijevale se probiti kroz krošnje prašumskog drveća. Iako kiša prošlu noć nije padala i, uz izuzetak nekoliko mjesta uz potoke, tlo je bilo suho, vlažnost zraka je bila vrlo visoka. Na obalnom pojasu Rarotonge svaki od dana mog boravka na otoku temperatura se dizala do maksimalnih dvadesetosam Celzijaca i bez imalo vlage. Čim sam kročio u prašumu, kao da sam kročio u drugi svijet, i zbog vlage istog trenutka orosilo mi se tijelo.
Vrlo brzo od mog ulaska u prašumu započeo je uspon. Bio je to i te kakav uspon! Ako usporedim s nagibom zagrebačke uspinjače, ovaj je nagib bio puno veći. Od oka mora da je imao osamdeset stupnjeva, a na mjestima je bila gotovo čista vertikala da sam morao koristiti korijenje drveća i na sve četiri penjati se gore, što je gotovo nalikovalo 'rock climbingu'. Proklinjao sam sebe što sam krenuo na planinarenje preko otoka, istovremeno znajući, kao što to uvijek biva, da ću na kraju ipak biti zadovoljan samim sobom. Ako ne isti dan, onda barem za koji dan, nakon što se slegnu emocije. Sjetio sam se Winstona Churchilla koji je Englezima uoči Drugog svjetskog rata ponudio krv, znoj i suze. Znoja je tog dana u borbi s rarotonškom prašumom bilo puno, isplakao sam se u sebi, alk krv je hvala Bogu izostala, iako sam imao jedan pad na skliskom predjelu uz jedan od potoka. Završio sam s povrijeđenim egom i malo blata na guzici.
Mimoišao sam se tek sa šačicom ljudi. Svi su samostalno planinarili u smjeru sjever-jug prateći kao orijentir narančaste plastične trokutiće tu i tamo čavlima pričvršćene za debla drveća.
Trebala su mi oko dva i pol sata da dođem do vrha i odmorim svoje umorne noge, koje su se u jednom trenutku od napora počele i grčiti. Dobra je ovo vježba za predstojeću skijašku sezonu, pomislio sam. Još jedan treking negdje na Novom Zelandu i spremam sam za bijele padine Europe i Sjeverne Amerike.
Vrh uspona je tzv. Igla (Needle), velika stijena koja poput igle viri iz zelenila na otprilike četiristo metara nadmorske visine. Uspon na vrh same Igle nije bio moguć, ali zato sam se pridržavajući se lancima i konopcima s prebacivanjem težine na noge koje su se odgurivale od stijene iznad ponora uspio uspesti se na pola puta do vrha. Dalje se nije moglo. Pogled s Igle me malo iznenadio jer s obale nisam bio dobio dojam da je na Rarotongi toliko planina. Poput gusto istkanog zelenog tepiha šume su prekrivale Rarotongu, a s mog vidikovca vidjele su se i obje obale otoka i plavi ocean i valovi koji se razbijaju na koraljnom grebenu: s jedne strane sjeverna obala odakle sam krenuo već je bila poprilično u daljini; s druge strane južna obala, moj cilj, sada se činila ne tako dalekom.
Spust je naspram usponu bio dječja igra, iako su i tu noge u par navrata htjele otkazati poslušnost. Puteljak je vodio natrag kroz prašumu, pa kroz velika polja paprati, koja su se izdaleka činila kao livade, zatim nekoliko puta preko potoka, da bi naposljetku završio kod vodopada Wigmore, koji je više izgledao kao da je netko pustio mlaz hladne vode niz stijenu. Ta se hladna voda onda skupila u prirodnom bazenu u koji sam bez puno razmišljanja uskočio onako znojan i blatnjav. Voda je bila nevjerovatno osvježavajuća u tom trenutku. Pa iako bi neki rekli da je prehladna, njenih devetnaest, dvadeset stupnjeva odlično su mi prijali. U vodi sam se zadržao sigurnih pola sata plivajući i roneći.

Pet sati nakon što sam napustio sjevernu obalu otoka ponovno sam izbio na ocean, ali ovaj put na južnoj strani Rarotonge. Zadovoljan. Pješke sam se par kilometara Ara Tapuom uputio prema Aroi, gdje su mi preporučili najljepše plaže na otoku. Ubrzo sam izbio na nekoliko kilometara neprekinutu liniju praznog bijelog pijeska. Bez obzira na njenu ljepotu, ni žive duše nije bilo na plaži. Očito sam bio pogodio dobro vrijeme, u tri popodne za radnog dana. More u laguni je ovdje bilo još tirkiznije boje, dublje i s puno manje stijena nego na ostalim plažama na otoku. Istog trena sam se zaljubio. Ovakvu plažu i ovakvo more nisam dotad vidio nigdje. Onaj tko vam kaže da je Jadransko more najljepše na svijetu, taj se sigurno nikada nije maknuo iz katoličke konzervativne zadrte balkanske pripizdine kakva je nažalost Hrvatska, htjeli mi to priznati ili ne. Vjerujte mi, Tihi ocean oko ovih pacifičkih koraljnih otoka nema konkurencije.
Odmah sam odbacio ruksak na plažu, uzeo masku i ušao u vodu u potrazi za šarenim ribama. Jer ovakva plaža i ovakvo more mora biti dom za mnogobrojne tropske ribe. Nije trebalo dugo, a već sam ugledao šarenu ribu-okidač koja se nekoliko puta bez straha zaletavala prema meni. Bilo je tu i mnogo malenih, pet šest centimetara dugačkih, crno-bijelih ribica poput zebra, kao i puno većih plosnatih blijedobijelih koje su izgledale kao da ih je netko previše puta oprao u vešmašini. Vidio sam i plosnate šarene ribe, ako i indigo plave koje su veoma nalikovale neonkama koje sam znao imati doma u svom slatkovodnom tropskom akvariju. Vrhunac je bio kada sam naletio i na neke šarene koralje te zvijezdu koja u ovom moru nije bila narančasta ili crvena, već indigo plava. Plivati i roniti u tom rajskom moru je kao da te netko ubacio u golemi morski tropski akvarij. Nema, nažalost, nije bilo kod kuće.

VRIJEME JE DA SE PROBUDIM IZ SNA

Posljednji dan na otoku probudio sam se kasnije nego obično. Bilo je sedam kada sam odlučio stati na noge. Cijelu je noć i veći dio ranog jutra kiša vani lijevala kao iz kabla, što mi je pomoglo da se napokon probudim kasnije od pet ili šest. Sivi su oblaci smanjili jačinu danjeg svijetla, a obilna je kiša rastjerala pijetlove pa se ni oni nisu jutros čuli. Izašavši van, vjetar je šibao jače nego bilo koji od prethodnih dana, more je bilo izrazito valovito, čak i u laguni, a vani na koraljnom grebenu su bili toliko veliki da bi možda iskusniji surferi mogli na njima i surfati. Ti valovi su sa sobom donijeli i mnogo morske trave koja je prekrila veći dio plaže, a ono što more nije uspijelo izbaciti na obalu, zadržalo je u sebi pa je puno morske trave i dalje plutalo po površini mora. Zbog valova je i razina mora bila iznenađujuće visoka i voda je dolazila gotovo do bungalova i restorana.
Otišao sam na internet ne bih li provjerio svoj večernji let za Auckland i dalje za Melbourne, te rezervirao smještaj u Melbourneu. S letovima je sve bilo u redu, ali na moje iznenađenje slobodnog smještaja u Melbourneu nije bilo. Isprva sam pomislio da je neka pogreška u rezervacijskom sustavu, ali kada mi potom ni desetak drugih rezervacijskih sustava nije davalo nikakvu slobodnu sobu ili krevet za subotu navečer u Melbourneu, jako sam se zabrinuo. Moguće je da se nešto događa u tom gradu kada je sve zauzeto. Nakom dva sata traženja, naposljetku sam rezervirao sobu u hotelu s tri zvijezdice u nekom mjestu trideset kilometara od Melbournea, a to "zadovoljstvo" stajalo me visokih šezdesetisedam eura po noćenju. I bez doručka. A s obzirom na udaljenost hotela, odlučio sam promijeniti malo planove i odmah unajmiti prvi dan auto na aerodromu u Melbourneu, umjesto da sam ga unajmio dva dana kasnije.
Ljut na sebe što sam toliko čekao sa slaganjem itinerera i rezervacijom smještaja u Australiji, vratio sam se u guesthouse, samo da bih vidio svoje stvari izbačene iz sobe na hodnik od strane žene koja je tamo povremeno radila. Kažem 'povremeno' jer je njen ured svakodnevno bio otvoren samo od deset do dvanaest ujutro, a ni tada je nisam vidio da išta radi. Bila je to valjda jedina lijena osoba koju sam upoznao na Rarotongu. Volio bih i ja imati dvosatno radno vrijeme.
Ljut jer je mogla pričekati s obzirom da sam zakasnio samo sat i dvadeset minuta, a guesthouse je uostalom bio potpuno prazan pa nije da su joj trebale slobodne sobe, pokupio sam svoje stvari i stavio ih u Stefanovu i Ifinu sobu, budući da su se ljubazno bili ponudili. Otišao sam na plažu gdje su se u međuvremenu i vjetar i valovi malo smirili, a sunce je izašlo. Nastavio sam s ritualom kupanja, sunčanja, druženja s Paulom Therouxom, ali i promatranja kite surfera kojima su malo uzburkanije more i vjetar išli na ruku. Bila ih je divota gledati dok su brzinski parali oceansku površinu, a ja sam shvatio da je to vrlo zanimljiv sport i da bih volio naučiti kitesurfati. Naravno da nije za to više bilo vremena na Rarotongi, ali negdje drugdje, neki drugi put...
Kako se približavala večer i vrijeme mog odlaska s Rarotonge, osjećao sam se sve tužnije. Možda sam isprva mislio da ću se, s obzirom na uobičajeni tempo mojih putovanja, dosađivati danima na plaži, na kraju sam mogao ostati još. I ostao bih. Promijenio bih datum avionske karte da mi nisu ostala samo još tri tjedna za ovo putovanje u koje moram utrpati i Australiju i Novi Zeland. Nedostajat će mi duge bijele pješčane plaže, tirkizno more, šarene ribice, ljudi koji su nevjerovatno dobroćudni pa u niti jednom trenutku nisam vidio da je netko na nekoga povisio glas, da je netko plakao, samo sam nailazio na ljubaznost i osmjeh od ljudi u trgovinama, kafićima i restorana do vozača onih razdrkanih japanskih autobusa. Nedostajat će mi simpatične 'polinezijske mame'. Možda bih volio da me netko na kraju pošalje u tri pičke materine da me napokon trgne i da se probudim iz ovog sna. Možda ću na kraju otkriti da nisam nikada ni otišao na otoke kapetana Cooka i da je sve ovo bio jedan dugi, ali lijepi san. Ako zaboravimo na pijetlove...

LJUBAV NA PRVI POGLED

Ostavio sam raj iza sebe. Dok sam letom Virgin Australije jurio natrag prema Aucklandu i dalje za Melbourne, na pameti mi je samo bio bijeli pijesak i tirkizno more oko Rarotonge. Volio bih se vratiti. Zapravo bih volio napraviti jednog dana jednu turu po otocima po Pacifiku i posjetiti i one druge otočne države melodičnih imena: Tonga, Tuvalu, Kiribati, Tokelau, Samoa, Solomonsko otočje, Tahiti...
Ulazak u Australiju je prošao nevjerovatno bezbolno. Nikakvog čekanja u redu i niti ijedno pitanje od strane imigracijskog službenika. Procedura je trajala ukupno petnaest sekundi. Izgleda da nedavni ulazak Hrvatske u Europsku uniju ipak ima i dobrih strana...
Prva polovica prosinca najbolje je vrijeme za posjetiti Australiju. Dani su dugi, najčešće s puno sunca, a temperatura vrlo ugodna na oko dvadesetak Celzijaca. To je tik prije one velike božićno-novogodišnje ludnice i praznika kada Australci u masama pohode plaže, planine, pustinje i kada je pronaći jeftini, a pristojni smještaj ravno dobitku na lutriji. To je i prije nesnosnih vrućina koje poput omče oko vrata obaviju čitavu Australiju kroz siječanj i veljaču, a u Melbourneu nerjetko živa prelazi četrdeset stupanja Celzijevih.
S obzirom da sam u posljednji čas pronašao smještaj u Melbourneu, zapravo trideset kilometara izvan njega, nisam imao vremena preko interneta srediti i najam auta. Prvotni je plan bio ne uzimati auto odmah po dolasku u Melbourne jer je gradski prijevoz izrazito učinkovit u ovome gradu, a i relativno jeftin. Plan je bio unajmiti nešto dva dana kasnije po odlasku iz Melbournea u istraživanje ostatka Australije, gdje sve ono zamišljeno ne bi bilo moguće vidjeti u tri dana koristeći autobuse, vlakove, taksije, kamione, konje, magarce, emue i klokane. Odavna sam bio svijestan da je osam dana u Australiji premalo vremena da se vide i gradovi i oceanske plaže i čuveni australski 'outback'. Ali odlučio sam stoga unajmiti auto i utrpati sve to u tih nekoliko dana. Znao sam da će biti puno jurnjave po Australiji i bio sam spreman na nju. Ovaj moj prvi dolazak u 'Down under' samo je bio brzinsko snimanje terena i u slučaju da mi se svidjelo viđeno, vratio bih se vrlo brzo po još, ali u jednom ležernijem tempu.
Zbog tridesetak kilometara udaljenog hotela u Melbourneu i loših prometnih veza između njega i centra grada, nije mi bilo preostalo drugo, nego odmah po dolasku unajmiti auto na melburnskom aerodromu. A u kakav se to podvig pretvorilo! Šetao sam od ureda do ureda za iznajmljivanje auta i nitko mi nije imao ništa za ponuditi. Svi su auti već bili iznajmljeni ili su bili rezervirani. Avis, Hertz, Thrifty... - službenici na šalterima su u svima složno negativno klimali glavom. Naposljetku sam pronašao malenog Hyundaija i20 u Europcaru, ali po paprenoj cijeni. Za to zadovoljstvo morao sam izdvojiti preko petsto dolara za svega pet dana. Jedino ekstra što sam uspio iskamčiti bio je auto s automatskim mjenjačem, iako su mi isprva za istu cijenu nudili samo onaj s ručnim.
Izgubio sam dobra dva sata šetajući po raznim uredima rent-a-cara, potom na papirologiju, i kada sam napokon došao do centra, već je bilo prošlo podne. Zapravo sam razmišljao da bih parkirao auto negdje izvan centra i onda hodao par kilometara, budući da me malo bilo strah odmah po centru voziti lijevom stranom ceste po prvi put nakon više od šest mjeseci i moje sedmodnevne avanture po Engleskoj i Walesu. No, zaboravio sam da je subota i grad je bio dosta prazan pa sam odlučio nastaviti prema centru. Iznenadilo me da je grad od četiri milijuna stanovnika, i nakon Sydneya drugi najveći na kontinentu, tako prazan vikendom. Čak je i Zagreb za subotnje špice kaotičniji. Ugrabio sam parking mjesto tik uz građevinu koja je nalikovala kao ogromni paviljon. Iznenada je u vožnji "iskočila" pred mene, a veliki plakat preko fasade pozivao je ljude unutra na sajam dizajna. Vrlo brzo sam, listajući vodič, saznao da je riječ o Royal Exhibition Building, vikorijanskom remek djelu izgrađenom za potrebne Međunarodne izložbe 1880. godine, a koji je od 2004. godine pod zaštitom UNESCO-a. Zbog sajma dizajna ulaz je bio besplatan pa sam iskoristio taj sajam, koji me nimalo nije zanimao, da vidim unutrašnjost ove velebne građevine, igru željezne konstrukcije, drva i betona.
Nastavio sam kroz obližnji park. Sunce je ugodno grijalo pa su se Melburžani, mladi i stariji, raspršili po travnatoj podlozi, uz umjetno jezero, ispod krošanja drveća. Neki su se jednostavno izležavali, mnogi polugoli hvatajući, još uvijek dosta slabe, zrake sunca; drugi zaokupljeni subotnjim ručkom; treći u društvu dobre knjige; četvrti s prijateljima i obitelji zabavljeni nekom igrom na otvorenom... I sljedeći dani u Australiji pokazat će mi koliko Australci vole provoditi vrijeme na otvorenom. Mnoštvo prepunih parkova po gradovima, potom plaže i planine, rijeke i jezera u kojima uživa lokalno stanovništvo, odmah bez imalo zadrške stvara pozitivan dojam o nekom mjestu.
Šetajući kasnije po Melbourneu taj pozitivan dojam samo je postojao sve jači i jači. Cijelo vrijeme je jedna pozitivna i ležerna atmosfera u zraku, ljudi su vrlo ljubazni, a moram priznati i među najzgodnijima na koje sam nailazio na svojim putovanjima, modno osvješteni, a ono što mi je među prvim stvarima upalo u oči je da gotovo svaki Melburžanin nosi na nogama obične plastične sandale koje, bez obzira što su ovdje vrlo jeftine, nimalo ne stvaraju dojam nekakvog siromaštva. Dapače, te jeftine plastične sandale na nogama izgledale su toliko zgodne da sam i ja kupio jedne ne bih li se bolje uklopio među lokalce iako, s obzirom na količinu hodanja, nisu baš idealan izbor za istraživanje grada. Također teško je bilo ne primijetiti da u Melbourneu (a kasnije ću to zaključiti i u čitavoj Australiji) prevladava mlađa populacija što samo dodaje elan ovome gradu.
Melbourne je i veoma europski grad, zapravo točnije europskomediteranski. Puno je ovdje došljaka s europskog Mediterana, među njima i Hrvata, posebice Talijana i Grka, a gotovo su potpuno izostali Azijati, Latinosi i Afrikanci. Nije čudo da Melbourne nazivaju najeuropskijim gradom Australije. I ti mnogobrojni Talijani, Grci, Hrvati i drugi donijeli su sa sobom u novi domovinu radost dugih i čestih ispijanja kava pa grad vrvi kafićima s otvorenim terasama. Uz sve ovo čovjek ne može ne zaljubiti se odmah u Melbourne, mnogo prije nego li su otkrivene i druge čari ovoga grada. U mom slučaju bila je to ljubav na prvi pogled i ne samo da je Melbourne postao šestim gradom koji mi se iz prve odmah svidio u svim svojim aspektima (ostali su Barcelona, Chicago, Buenos Aires, Cape Towm i Seoul), nego mi je možda Melbourne postao i najboljim od te šestorice. Grad u kojem bih bez puno problema mogao živjeti. I rekao sam odmah sebi da čim se vratim doma, krećem u lov na novu jeftinu kartu za Melbourne.
Ležerni mediteranski "feeling" posebice dolazi u Melbourneu do izražaja u dvije stvari. Prva je mnoštvo kafića s terasama kojima ovaj grad obiluje i koje jako podsjećaju na vječito pune terase u našem Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i drugim gradovima. U tim se kafićima može popiti jako dobra kava za par dolara tako da američke prodavaonice obojene vode poput Starbucksa ovdje nemaju nikakvu prođu. A kako je ovih dana vrijeme sunčano i toplo, slika melburnških punih terasa poziva svakoga da i sam sjedne i pridruži se ležernim Australcima.
Druga je fenomenalna tržnica u Melbourneu. Queen Victoria Market u samom središtu grada morala bi biti nezaobilazna točka posjete svakog posjetitelja Melbournea. Ova 130 godina stara tržnica festival je mirisa, okusa, boje i zvukova i ovdje sam proveo veći dio jutra mog drugog dana lutanja po Melbourneu. Pod krovovima nekoliko međusobno povezanih zgrada može se kupiti sve i svašta za doručak, ručak ili večeru. I to sa svih strana svijeta. Ima tu grčkog fetta sira, ima vrhnja, ima tu španjolskog choriza, talijanskog prosciutta, ima i štandova svakojakog tropskog povrća i voća poput Azijata koji mi je sa svog štanda prodao mini banane. A što tek reći za ribarnicu gdje je izbor ribe i morskih plodova jedan od najvećih kojeg sam ikada vidio na nekoj ribarnici. Naša riječka ribarnica je po meni najbolja u Hrvatskoj. Uvijek se rado prisjetim i ribarnice u španjolskoj Valenciji. Ali izbor na melburnškoj ribarnici Queen Victoria Marketa nadmašuje sve.
Na tržnici ima i puno pekara gdje se nudi toliko različitih vrsta kruha koliko nema u svim našim pekarama zajedno. A dodajmo tome još i razne pekarske proizvode od kojih mnogi jako podsjećaju na doma. Naime, u jednoj od pekara prodavali su i razne vrste bureka.
A uz zatvoreni dio tržnice postoji i dio na otvorenom, na kojem se uglavnom prodaje voće i povrće, a jedan dio "okupirale" su male zalogajnice raznih svjetskih kuhinja gdje se za male novce može "uhvatiti" brzi ručak.
Ovakvu tržnicu očekujem upravo na Mediteranu, diljem Hrvatske, Španjolske, Grčke, Italije, Francuske... Nisam nailazio na ovakve tržnice drugdje na mojim putovanjima. Jedno jako ugodno iznenađenje za koje znam da ću mu odmah pohitati natrag čim se ponovno vratim u ovaj grad.
Cijena na Queen Victoria Marketu su neočekivano niske za australske pojmove. Za tridesetak dolara nakupovao sam namirnice za svoj nedjeljni piknik: nekoliko raznih vrsta peciva, male ljute papričice punjene feta sirom, malo pršuta, dimljene šunke i sira, pakovanje japanskih sushija, nekoliko vrsta kolača za desert, i još mnogo toga... Naravno da nisam uspio sve pojesti na tom nedjeljom pikniku, ali sam zato nastavio degustirati proizvode s ove prekrasne tržnice sljedećih nekoliko dana.
A mjesto za piknik nije teško pronaći u Melbourneu, upravo zbog velikog broja zelenih površina u ovome gradu. U neposrednoj blizini tržnice nalazi se Flagstaff Gardens, na malo povišenom mjestu, gdje su se naselili prvi doseljenici u Melbourne. Ime parka dolazi od činjenice da su ovdje podizali zastavu čim bi se na obzoru pojavio brod iz Britanije s došljacima. Uz mene je bilo još nekoliko grupica ljudi koji su također izabrali Flagstaff kao mjesto za svoj nedjeljni piknik. Svatko je odabrao svoj dijelić parka, u hladovini drveća. U jednom trenutku počela je lagano i kišica, iako je i dalje nastavilo istovremeno sunce i toplo vrijeme. "Cigani se žene!", rekli bi u narodu. Ali ta ciganska kišica ipak je uspjela potjerati mnoge iz parka. Ja sam ostao. I ubrzo je kišica prestala. Nije uspjela niti smočiti travu.
Poslijepodne, puna trbuha, bilo je teško hodati. Priznajem. Najradije bih odspavao na travi. Zapravo i jesam na trenutak. Ali manje od dva puna dana u Melbourneu je premalo za ovaj grad tako da sam se brzo morao pribrati i nastaviti sa istraživanjem. Kako su i noge malo otežale pod pritiskom punog trbuha, uskočio sam u jedan od besplatnih starih tramvaja na kružnoj ruti po Melbourneu. Javni prijevoz se naravno u Melbourneu plaća i to ne jeftino, ali stari 60-tak godina stari tramvaji na tzv. Circle Route su besplatni. Zgodan je to način za povezati nekoliko lokaliteta po gradu kada su udaljeni jedan od drugoga. Tako sam ja iz Flagstaffa to popodne krenuo prema melburnškim dokovima, gdje se ujedno nalazi i posljednja stanica ovih tramvaja. Dokovi su se u posljednjih nekoliko godina pretvorili u mjesto za luksuzno stanovanje uz zgodnu šetnicu, marinu, skuplje restorane, shopping centar... Podsjeća me jako na obalni pojas u Barceloni koji je u sličnom stilu sređen za Olimpijske igre 1992. godine.
Melbourne je imao svoje Olimpijske igre, doduše davno. Bilo je to 1956. godine i dan danas postoji na drugom kraju grada olimpijski park s nekadašnjim borilištima koji se koriste i dan danas. Nisam išao skroz do tamo, ali sam zato uzeo ponovno besplatni tramvaj do Federation Squarea, glavnog gradskog trga, još jednog okupljališta lokalaca, na obali rijeke Yarra koja protječe kroz grad. Pješke sam prešao preko mosta na južnu obale rijeke gdje je još jedna moderno uređena šetnica s još skupljim restoranima i trgovinama, od kojih su mnoge poznatih svjetskih marki, a posebno u oči upada ogroman kompleks kasina. Ušao sam i, kako to uvijek napravim, odigrao par rundi na automatima. I izgubio. Ali vidio sam tu jednu drugu sliku Melbournea, sliku prepunih kasina, gdje stanovnici ovog velegrada svom silinom okreću ručkice automata, očima "jedu" karte na poker stolovima, a sve u nadi ne bi li osvojili neko bogatstvo. Nažalost, nitko se nikad nije obogatio u kasinu...
Uskočio sam u auto i navečer krenuo u St Kildu, nekada šest kilometara od Melbournea udaljeno mjestašce na obali oceana, a danas predgrađe ovog grada. Tu su pješčane plaže i more ne prečisto more. U ljetnim mjesecima stanovnici Melbournea tu se više sunčaju nego kupaju. Za kupanje, ako imaju vremena, i to posebice vikendom, odlaze negdje dalje obalnom cestom prema nekoj od većih i čišćih pješčanih plaža. U tom pravcu sam i ja krenuo sljedećeg jutra. No ove večeri došao sam u St Kildu ne razgledavati plaže, već pingvine. Da, Melbourne ima svoje pingvine, iako Antarktika i nije baš toliko blizu. Kada su se u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća Melburžani pripremali za ljetne Olimpijske igre, sagradili su lukobran pred lukom u St Kildi kako bi zaštitili novu marinu. Ubrzo su pukotine u lukobranu naselili mali pingvini. Njih oko tisuću. Eudyptula minor su najmanja vrsta pingvina na svijetu. Narastu tek 33 centimetara. Na prijašnjim putovanjima posjetio sam kolonije pingvina u blizini južnoafričkog Cape Towna, kao i one na Isla Magdalena na jugu Čilea i na Ognjenoj zemlji. Ovi su daleko najmanji. U večernjim satima počinju izlaziti iz pukotina lukobrana i glasno se glasati. Neki samo miruju na mjestu, drugi se udvaraju jedan drugome. Toliko su blizu lukobranske šetnice da ih gotovo možeš dotaknuti. Bolje ne, jer su pingvini izrazito osjetljivi na ljudske bolesti. Uz pingvine lukobran u St Kildi nastanili su i rakaliji ili vodeni štakori. Puno su veći od uobičajenih štakora, krzno im je smeđije boje, ali i ovi imaju dugačak rep. Bilo kako bilo, niti ovi niti normalni štakori nisu nešto što volim imati u svojoj blizini. Ubrzo sam se vratio natrag u hotel i spakirao. Sutradan sam krenuo autom na put preko pola Australije gdje ću u manje od sedam dana proći par tisuća kilometara. Svjestan sam bio da je itinerer izrazito naporan, ali s obzirom da nisam imao puno vremena za Australiju, a želio sam vidjeti i njegove gradove i ocean i outback, ovo je bio jedini način. Vožnja, vožnja, vožnja... I onda ako mi se svidi, na nekom drugom putovanju po Australiji bit će je manje...

Down the road...

Krenuo sam rano sljedećeg jutra iz Melbournea, iako bih rado da sam imao još koji dan u ovom gradu da upijem tu njegovu pozitivu koja se osjeća na svakom koraku. No, imam osjećaj da sam dva dana u Melbourneu uspio dobro iskoristiti i da sam dobio, kako bi rekli Englezi, "insight" u taj grad u kojeg bih se bez puno razmišljanja vratio.
Autom sam krenuo niz Great Ocean Road, ili skraćeno znanu kao B100, obalnu cestu koja od Melburnea ide oko 440 kilometara na zapad do Portlanda. S obzirom na vremensku ograničenost odlučio sam napraviti samo malo više od polovice puta, od Melbournea do Dvanaest apostola. Cestu su, velikim dijelom "urezivajući" ju u stijene, gradili povratnici iz Prvog svjetskog rata i imigranti od 1919. do 1932. godine, i to ručno, i danas predstavlja jednu od onih ikonskih svjetskih vožnji poput Rute 66 u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kišica je lagano padala kada sam napuštao Melbourne. Posljednji put sam namjerno prošao kroz centar grada ne bih li se pozdravio s njime i nije prošlo puno vremena kada su stakleni neboderi iščezli iz vida, a ja sam se našao na višetračnoj autocesti, modernoj, ali dosadnjikavoj. Koliko uopće jedna autocesta igdje može biti zanimljiva?! Uto se otvorilo nebo i kao da su oblaci odlučili odmah spustiti svu vodu koju su brižljivo skupljali na jadni narod ispod. Bilo je trenutaka kada je vidljivost bila toliko mala da se moralo usporiti. Kada sam u Geelongu sišao s autoceste i konačno krenuo po pravom Great Ocean Roadu, nasmjehnula mi se sreća. Oblaci, iako još uvijek iznad mene, malo su se razvukli pa je čak i na trenutke provirivalo sunce. Ubrzo su mi se pred očima počeli izmjenjivati prizori o kojima sam čitao: cesta urezana u stijenu, na trenutke su s lijeve strane bile provalije, da bi malo kasnije ona bila gotovo u razini dugačkih i pustih pješčanih plaža. Tek se na nekolicini njih skupio narod, uglavnom u blizini većih naselja, koji mi se doimao poput grupe luđaka koji se kupaju i surfaju u hladnoj oceanskoj vodi. Iz iskustva znam koliko je hladna budući da sam stao na jednoj takvoj plaži, podigao nogavice hlača i umočio u vodu noge do koljena. Lokalna anestezija. Toliko je bila hladna da prste nisam nakon par minuta uopće osjećao. Mogli su mi ih rezati i još uvijek ne bih osjećao da mi je netko rezao prste. Koliko god sam te ljude smatrao luđacima i pomalo egzibicionistima, toliko sam im se i divio na hrabrosti, ali sam se osjećao i voajerom dok sam ih bilo s plaže bilo kroz prozora automobila promatrao kako, uspkros hladnoći, uživaju u vodi. Pogotovo surferi. Njih je bilo posvuda, čak i na praznim plažama. Uvijek u lovu na valove. Neprestano u vodi. Naravno, obavezno u neoprenskim odijelima. Inače... Gledajući surfere bio sam sretan što sam uspio vidjeti i taj dio australske kulture. Barem meni kada netko spomene surfanje, odmah pomislim bilo na Kaliforniju bilo na Australiju. Čak se i na naslovnici australskog Lonely Planeta nalazi surfer u sumrak. Priznajem da je malo stereotipno, ali zaista, može li se pomisliti na Australiju i ne pomisliti istovremeno na surfanje?!
Naselja uz Great Ocean Road rijetko su veća od nekoliko desetaka kuća. A među tim kućama bome ima puno jako zgodnih, većina su moderne, ali ta je moderna arhitektura odlično uklopljena u pejzaž. Nema kuće koja se pretjerano izdvaja. Sve je sređeno i pitomo i postoji u skladu s okolišem. U Fairviewu, visoko iznad velikog luka koji je označavao početak Great Ocean Roada i uz njega spomenika njegovim graditeljima, koji su radili za vrlo niske dnevnice, a mnogi i izgubili živote, na visokim debelim stupovima podigli su moderne kuće sa zidovima otvorenima s velikim prozorima, i mostićem koji svaku takvu kuću povezuje s tlom. Ovo je zaista život na visokoj nozi. Ne predaleko od Melbournea, a opet daleko od gužve i buke velegrada, u miru i tišini Great Ocean Roada. Ne iznenađuje da je ovdje teško kupiti kuće jer rijetko tko se odlučuje napustiti ovaj raj i prodati kuću jednom kada ju je se dočepao. A cijene nekretnina su na Great Ocean Road basnoslovne.
Nastavio sam dalje cestom na zapad. Oblaci su opet nakratko zaplakali. Ništa strašno. Jedino kako se bližio kraj dana, to je vjetar postajao sve jači i jači i nimalo ugodan. Postajalo je prohladno. Iako ni to nije rastjeralo kupače i surfere s brojnih plaža. Ja sam se na trenutak maknuo s Great Ocean Roadu i u Kennett Riveru krenuo makadamom u šumu. Toliko je zelenila s druge strane obalne ceste da bi bilo šteta to propustiti. Kennett River prema Lonely Planetu "...has some truly great koala spotting. In town, just behind the caravan park, walk 200 m up Grey River Rd and you'll see bundles of sleepy coalas clinging to the branches. Ooh aah!". Doimalo se tako jednostavno kada sam to pročitao. Lako sam, to priznajem, pronašao Grey River Rd i makadamom krenuo uzbrdo u šumu. Oko mene stvorili su se visoki eukaliptusi. Kako sam prodirao dublje u šumu, bilo ih je sve više, a svjetlost je sve manje prodirala. I onaj njihov toliko smirujući miris. No, koale kao da su se negdje posakrivale. Gledao sam i gledao uporno u krošnje eukaliptusa, ali nikako nisam mogao uočiti niti jednu koalu. Ulazio sam sve dublje u šumu ne bih li možda ipak naletio na neku koalu. Nisam. Ali sam zato naletio na svog prvog klokana. Doduše šumskog, koji je manji i tamniji od onog u outbacku. Ali prvi klokan je prvi klokan. Prvi klokan se pamti. Izletio je pred mene da sam morao zakočiti. Gledali smo se tako nekoliko sekundi, obojica čekajući što će napraviti onaj drugi. I onda sam izašao iz auta ne bih li ga fotografirao. I klokan je onako brzo kako je doskakutao, tako brzo i odskakutao u gustu šumu. Kasnije sam naišao na još jednog. Ali na koalu niti jednu. Naposljetku sam okrenuo automobil i vratio se na obalnu cestu. Putem sam se mimoišao s parom turista koji su uporno, kao ja nekoliko desetaka minuta ranije, pokušavali uočiti koale. Nisam ih htio bedirati. Možda budu bolje sreće i ipak ih pronađu.
U Apollo Bayu, jednom od većih naselja na ovom dijelu obale, zaustavio sam se ne bih li nešto prigrizao. Nije to gradić koji te se može pretjerano dojmiti. Konglomeracija nekoliko jednostavnih prizemnica ili najviše jednokatnica, uz jednu pravu ulicu tj. Great Ocean Road. Tu su ulicu s jedne strane zatvorile prizemnice s nadstrešnicama u kojima su sve odreda jedan do drugog fish & chips restorani. S druge strane ulice promenada, plaža i mala lučica. Nije bilo puno izbora nego uzeti fish & chips. Ne sjećam se da sam igdje drugdje vidio toliko fish & chips restorana jedan do drugoga.
Kada sam nastavio dalje, već je bilo kasno poslijepodne i bilo je očito da će uskoro početi padati mrak. A pogled na kartu i gps obećavao je još dugu vožnju do Apostola. Mislim da sam već tada u Apollo Bayu bio svjestan da neću za dana do Apostola. Pogotovo nakon što sam po izlasku iz Apollo Baya stao kod Cape Otway svjetionika iz 1848. godine, a malo dalje i kod Gibson Stepsa, stotinjak, možda i više, stepenica koje je je u 19. stoljeću lokalni veleposjednik Hugh Gibson ručno isklesao do plaže podno klifova. Izgledale su nevjerovatno. Pogotovo kada se kasnije trebalo njima popeti. Pokušao sam ih otrčati uzbrdo, ali noge su me izdale negdje na drugoj trećini. Previše ih je i visoke su. Mišići u nogama su se počeli grčiti pa sam morao odustati. Dolje je plaža u osam navečer bila posve pusta. Tek u pijesku otisci stopala nekoga tko je tu bio prije mene. Ne tako dugo prije. I veliki broj mrtvih ptica koje su očito popadale s klifova.
Na plaži Gibson je još bilo malo svijetla. Ali kada sam se napokon dočepao Dvanaest Apostola, bio je mrak. Morao sam koristiti svijetlo na mobitelu ne bih li došao do vidikovca. Usput sam naletio na znak koji je upozoravao na zmije. Čuo sam priče o smrtonosnim zmijama, gušterima i paucima po Australiji. Čini se da je Australija najsmrtonosnija zemlja na našoj planeti. Ali do tog znaka uz vidikovac, nisam uopće o tome razmišljao. Kasnije, pogotovo u australskom outbacku, znao sam se tu i tamo sjetiti tog znaka. Uvijek mi je kasnije bio negdje u glavi i podsjećao me na sve te australske zmije otrovnice i paukove i da je opasnost vrebala sa svih strana. No, u osam dana nisam naletio na niti jednog od tih stvorenja.
Australci se ne mogu dogovoriti koliko je zapravo Apostola. S vidikovca ih se vidi sedam, a iz helikoptera i do jedanaest ili čak i dvanaest. Sve ovisi kako se gleda. Neke od tih visokih stijena koje vire poput čuvara iz oceana izgledaju kao spojene pa netko vidi jednu, a netko dvije stijene. Ali svejedno su ih službeno nazvali Dvanaest Apostola jer kakvih bi to bilo Sedam Apostola ili Jedanaest Apostola?! Iako je bio mrak, i dalje su se dobro vidjeli. Čak i kornjača na pustoj pješčanoj plaži ispred njih koja je baš tada odlučila položiti jaja u pijesak. Vjetar je strahovito puhao da je bilo hladno i u jakni, a jačina vjetra je toliko i njihala fotoaparat da je bilo teško držati ga mirnim kako bi se Apostoli poslikali uz vrlo ograničeno svijetlo.
Namjeravao sam spavati u automobilu na parkingu vidikovca, ali zbog znakova koji su zabranjivali zaustavljanje radi spavanja morao sam promijeniti planove. Odlučio sam krenuti na sjever prema unutrašnjosti Australije i outbacku u nadi da ću negdje pronaći mjesto za spavanje. Putem sam na praznoj mračnoj cesti naletio na nekakve strvinare koji su komadali lešinu, očito jednu od mnogobrojnih žrtava automobila. Jedan je strvinar vukao lešinu na jednu, dok je drugi vukao na drugu stranu ceste. Kako sam se približio, njihove sjajne oči su me pogledali i strvinari su istog trena nestali u grmlju ostavivši za sobom lešinu oko koje su se toliko natezali.
Te sam noći spavao u automobilu na parkingu Hitne službe u Araratu u unutrašnjosti Victorije.

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica

mixed martial arts